You are on page 1of 44

Univerzitet u Novom Sadu

Filozofski fakultet
Odsek za filozofiju

Epistemoloki znaaj Kopenhagenske interpretacije


kvantne mehanike
Diplomski rad

Dejan Kopanja
Broj indeksa 205/2000

Mentor: Prof. dr Mirko Aimovi

Novi Sad, 2011.

Sadraj:

Uvod ................................................................................................................................................................................................... 2
Metafiziki osnov metodologije prirodnih nauka .......................................................................................... 2
Teorija relativiteta i klasina mehanika ................................................................................................................. 6
Klasina kvantna teorija i klasina mehanika .................................................................................................... 9
Borov model atoma ............................................................................................................................................... 13
Princip korespodencije ......................................................................................................................................... 18
Kopenhagenska interpretacija kvantne mehanike..................................................................................... 23
Hajzenbergova relacija neodreenosti .................................................................................................... 25
Borov princip komplementarnosti .............................................................................................................. 32
Kritike Kopenhagenske interpretacije kvantne mehanike .................................................................. 36
Zakljuak ...................................................................................................................................................................................... 41
Bibliografija ............................................................................................................................................................................... 42

Uvod

Kvantno-teorijska interpretacija klasino-mehanikog pojma prirode na


specifian nain iznova je tematizovala kako klasinu filozofsku problematiku
beskonanosti, deljivosti, materije, kretanja, prostora i vremena tako i novovekovni
spoznajno-teorijski dualizam subjekta i objekta. Iako stoji u distinktivnom odnosu spram
klasinih mehanikih, elektrodinamikih i termodinamikih teorija u fizici od kojih se
teorijski diferencira pre svega na metodolokom nivou, kvantna teorija je u skladu sa
univerzalnom epistemolokom idejom o jedinstvu sveg znanja. Neposredni manifest te
ideje u prirodnim naukama jeste zahtev za korespodencijom sa utvrenim i vaeim
klasinim teorijama. Kvantna teorija korespondira sa klasinim teorijama u fizici najpre
formalno i kvalitativno kao metodoloki neizdiferencirana klasina kvantna teorija u
ranim radovima Nilsa Bora (Niels Bohr), potom i sutinski i kvantitativno kao
matematika formulacija kvantne mehanike u Kopenhagenskoj interpretaciji. Kako je
razlika u ispunjenju epistemolokog zahteva za korespodencijom klasine kvantne
teorije i kopenhagenske interpretacije prevashodno metodoloka i dogaa se na istom
metodolokom nivou kao i pomenuta diferencija spram klasinih teorija u fizici,
potrebno je pojasniti unutranju struktuiranost metodologije nauke o prirodi, pre svega
metafiziki osnov fundamentalnih metodolokih (pret)postavki klasine fizike i prirodnih
nauka uopte.

Metafiziki osnov metodologije prirodnih nauka

Jedna od najosnovnijih pretpostavki prirodne nauke, prema miljenju Ervina


redingera (Erwin Schrdinger) jeste pretpostavka objektivnosti:

Pod tim podrazumevamo ono to se esto naziva hipotezom stvarnog sveta.


Smatram da se ona svodi na izvesno pojednostavljenje koje prihvatamo da
bismo savladali beskonano zamreni problem prirode 1

Istovremeno pretpostavka objektivnosti, stvarnosti kao hipoteza o realnom


spoljanjem svetu 2 je, prema redingeru, jedan od dva opta principa koja ine osnovu
naunog metoda: princip objektivnosti i princip razumljivosti prirode koji jesu u osnovi
nauke, i to kao naslee od starih Grka, od kojih potie itava nauka i nauna misao
Zapada3. Ovo pojednostavljenje koje prihvatamo da bismo izbegli beskonano
zamreni problem prirode je izbegavanje metafizike, prihvatanje podrazumevanog
realiteta prirode i prirodnih procesa bez sistematske ontologije bia prirode i naina na
koji to bie jeste. To je sutina prirodno-naunog realizma, dominantnog stanovita u
nauci uopte koje nije ontoloko, jer se bie pret-postavlja te izostaje ontoloka
sistematika postavljenosti bia, ve pre ontiko stanovite u kom je refleksija
postavljenosti bia izostavljena. Pretpostavka objektivnosti, realiteta bia prirode ini
ontiki fundamentum najvieg metodolokog nivoa naunog miljenja bia prirode, opti
princip naunog metoda. Fundamentalna metodoloka predstava o realitetu sveta za
Vernera Hajzenberga (Werner Heisenberg) ini osnov prirodno-naunog dogmatskog
realizma4 koji se batini u antikoj filozofiji i koji svoj konani metafiziki oblik dobija
u kartezijanskoj metodolokoj podvojenosti res cogitans i res extensa. Svaki potonji
pojam prirode bio je uokviren unutar metafizikog objektiviziranog pojma res extensa.
Objektivnost prirode podrazumeva objektivnost materije i kretanja koja
pretpostavlja objektivnost prostora i vremena kao realnih formi kretanja materije.
Kretanje je odredivo naunim zakonom koji vai kao opti i nuan, i uvek je relativno u
odnosu na apsolutni prostor i apsolutno vreme. Apsolutnost prostora i vremena
naunom zakonu kretanja daje njegovu optost, dok se nunost temelji na objektivnosti i

Ervin redinger ta je ivot? Um i Materija, Vuk Karadi, Beograd 1980., str. 138.
Ervin redinger Priroda i Grci, Fedon, Beograd 2007., str ???
3
Ervin redinger ta je ivot? Um i Materija, str. 137.
4
Verner Hajzenberg Fizika i filozofija, Umetniko Drutvo Gradac, Beograd 2000., str. 44.
2

realitetu prostora i vremena. Nunost naunog zakona odgovara nunosti prirodnog


zakona kretanja u vremenu i prostoru, neumitnosti dogaaja izvedene iz konstantnosti
vremena i nepokretnosti prostora. Vreme koje tee stalno i prostor koji miruje su
ontiki atributi matematizovanog apsolutnog prostora i apsolutnog vremena za Isaka
Njutna (Isaac Newton):

I. Apsolutno, istinito, i matematiko vreme po sebi i po svojoj prirodi tee


stalno i nezavisno od iega spoljanjeg...
I I. Apsolutni prostor, po svojoj prirodi nezavistan od iega spoljanjeg, ostaje
uvek jednak i nepokretan... 5

Apsolutnost prostora i vremena i pretpostavka njihove objektivnosti i njihovog


realiteta fundamentalni su metodoloki principi klasine Njutnove mehanike na kojima
se temelje i druge klasine teorije u fizici. Iz objektivnog konstantnog i nepovratnog toka
vremena izvodi se princip ireverzibilnosti svih realnih prirodnih procesa u termodinamici
i princip komutativnosti, u Hamiltonovoj (William Rowan Hamilton) mehanici, kanoniki
konjugovanih fizikih veliina odreenih prostorom (poloaj) i vremenom (brzina).
Matematika relacija komutativnosti poloaja i brzine korespondira pretpostavljenoj
objektivnosti konstantnog i nepovratnog toka vremena. Znati tanu brzinu tela u
kretanju na osnovu njegovog poloaja u vremenskom intervalu, prema principu
komutacije znai takoe i znati taan poloaj tela u kretanju u odreenom vremenskom
intervalu na osnovu njegove brzine, to je osnov naunog predvianja u klasinoj
mehanici, osobito u sferi kretanja nebeskih tela.
Znaaj ideje o apsolutnosti vremena i prostora u prirodnim naukama posebno je
isticao Imanuel Kant (Immanuel Kant):

I. Absolute, true, and mathematical time, of itself, and from its own nature, flows equably without
relation to anything external
II. Absolute space, in its own nature, without relation to anything external, remains always similar and
immovable - Isaac Newton, Mathematical Principles of Natural Philosophy, Dawsons Of Pallmall,
Folkestone, Kent, Endgland 1968., Scholium.

Apsolutni prostor nije dakle nuan kao pojam nekog zbiljskog objekta, nego
kao ideja koja treba posluiti kao pravilo da se sve kretanje u njemu posmarta
samo kao relativno. 6

Apsolutnost prostora i apsolutnost vremena su matematike apstrakcije,


transcendentalne ideje, apriorni uslovi za mogunost spoznaje relativnog kretanja. U
Kritici istog uma, kao optoj metafizici prirodnih nauka i nauka uopte, prostor i vreme
pored transcendentalnog idaliteta imaju i empirijski realitet. Objektivnost, realitet
vremena i prostora kod Kanta se ne porie ali je irelevantna na transcendentalnom
nivou, kod Njutna se ova objektivnost pretpostavlja, ne dokazuje se. Objektivna odredba
vremena je konstantnost a prostora nepokretnost dok je njihova nezavisnost od iega
spoljanjeg odredba njihove apsolutnosti. Konstantnost vremena i nepokretnost
prostora objedinjene su u kretanju materije kao prostorno-vremenskoj promeni koja je
odrediva i relativna spram apsolutnog i konstantnog prostorno-vremenskog
kontinuuma. Odreenost kretanja proizilazi iz objektivnosti vremena koje tee stalno,
konstatno na isti nain na koji statistika zakonitost nunosti prirodnog zakona proizilazi
iz objektivnosti vremena, dok se njegova optost bazira na matematizovanoj
apsolutnosti prostora i vremena. Ajntajnova (Albert Einstein) teorija relativiteta
osporava optost statistike zakonitosti tvrdnjom da ogranienost primene naunih
zakona i optih principa klasine Njutnove mehanike na referencijalne sisteme koji se
kreu brzinom priblinom brzini svetlosti, proizilazi iz relativiteta prostor-vremena dok
kvantna teorija porie nunost prirodnog zakona na kvantnom nivou, odriui
objektivnost i realitet prostora i vremena.
Ontika pret-postavljenost objektivnosti i realiteta prostora i vremena u smislu
racionalne metafizike paradigme koja se ne dovodi u pitanje ve podrazumeva, ini
osnovu metodologije prirodnih nauka na najviem metodolokom nivou. Na istom nivou
se kvantna teorija diferencira od klasinih teorija, dovodei u pitanje vaenje
fundamentalnih principa klasine mehanike u domenu elementarne mikro-estine
6

Immanuel Kant Metafizika polazna naela prirodne znanosti, Veselin Maslea, Sarajevo 1990., str.
121.

strukture materije. Pre izlaganja epistemolokog znaaja te diferencijacije


predstavljenog formalnim, kvalitativnim principom korespodencije u klasinoj kvantnoj
teoriji i sadrajnim, kvantitativnim ispunjenjem zahteva korespodencije Hajzenbergove
formalistike matrine interpretacije kvantne mehanike 1925. godine, neophodno je
pomenuti jednu drugu teoriju, koja je na drugaiji nain uzdrmala temelje prirodne
nauke, temporalno pre kvantne teorije. Odnos i diferencija klasine mehanike i teorije
relativiteta Alberta Ajntajna od nesumnjive je prevashodno epistemoloke vanosti za
filozofiju kvantne mehanike.

Teorija relativiteta i klasina mehanika

Radovi Alberta Ajntajna iz 1905. godine objavljeni pod nazivom O elektrodinamici


tela u pokretu a poznatiji kao specijalna teorija relativiteta, predstavljaju dovretak i
sintezu teorijskih implikacija matematikih izvedbi reenja paradoksalnih fizikih
situacija do kojih je dovodila klasina Maksvelova (James Clerk Maxwell)
elektrodinamika teorija pretpostavkom o postojanju nepominog etra, medijuma u
kom se elektromagnetni talasi kreu konstantom brzinom svetlosti. Hipoteza o
postojanju etra, elektrodinamikog ekvivalenta Njutnovog pojma apsolutnog prostora,
teorijski je bila nespojiva sa konstantnom brzinom svetlosti, na osnovu Galilejevih
(Galileo Galilei) transformacija (slaganja) brzina dva referentna koordinatna sistema,
koje se sabiraju i oduzimaju pod opte metodolokom pretpostavkom klasine mehanike
o apsolutnosti i kontinuitetu vremena. Nespojivost ideje o etru sa konstantnom brzinom
svetlosti u klasinim modelima elektromagnetnog zraenja nije bila iskljuivo teorijska
na osnovu Galilejevih transformacija, ve je dokazana i eksperimentalno (1887) u ogledu
merenja brzine svetlosti interferometrom od strane amerikih fiziara Alberta
Majkelsona (Albert Michelson) i Edvarda Morlija (Edward Morley) ali i mnogih drugih.
Hendrik Lorenc (Hendrik Lorentz) je teorijski opovrgnuo ideju o etru, apsolutnom
prostoru i ideju o apsolutnom vremenu, izvodei formulaciju diferencije izmerenih
brzina dva referentna koordinatna sistema matematikim transformacijama u skladu sa
6

konstantnom brzinom svetlosti, nainivi znaajan napredak ka Ajntajnovoj formulaciji


teorije relativiteta. Albert Ajntajn je primenom Lorencovih transformacija, potpuno
odbacio ideju o etru i apsolutnosti i odvojenosti prostora i vremena. Prema specijalnoj
teoriji relativnosti prostor-vreme je relativno u odnosu na brzinu kretanja referentnog
sistema na koji se odnose, pri emu je maksimalna mogua brzina uopte univerzalna
konstanta, brzina svetlosti. Ovo su dva fundamentalna principa specijalne teorije
relativiteta: relativnost prostor-vremena u odnosu na brzinu kretanja referentnog
sistema i konstantna brzina svetlosti. Prvi princip opovrgava predstavu klasine fizike o
apsolutnosti prostora i vremena, na kom se temelji optost zakona i principa klasine
mehanike koji ne vae za sisteme koji se kreu brzinama priblinim brzini svetlosti.
Brzina svetlosti je univerzalna konstanta i granica korespodentnosti teorije relativiteta i
klasino-mehanike teorije. Teorija relativiteta matematiki je izvedena iz klasinih
teorija kao njihova specifina sinteza uz metodoloko odbacivanje predstave o
apsolutnosti prostora i vremena, stoga teorija relativiteta ne tvrdi nita suprotno od
klasinih teorija u fizici, dok god se referentni sistem na koji se odnosi kree brzinom
zanemarljivo malom u odnosu na brzinu svetlosti. Oigledno polazite za tumaenje
teorije relativnosti bila je, dakle, injenica da je u graninom sluaju malih brzina (malih
u poreenju sa brzinom svetlosti) nova teorija praktino bila identina sa starom.7
Matematika izvedenost teorije relativiteta iz klasinih elektrodinamikih i
mehanikih teorija podrazumeva i matematiku korespodentnost klasinih teorija sa
teorijom relativiteta, kao relativistike interpretacije klasinih jednaina, Hamiltonove
jednaine kretanja, Maksvelove elektromagnetne jednaine itd. Ovakav nain izvedbe
kvantitativno nove teorije u odnosu na vaee teorije i matematika obostrana
korespodentnost dve ili vie teorija od velikog je epistemolokog znaaja za nauku u
celini jer utvrivanje jasne granice korespodentnosti dve teorije u okviru naunog
sistema, obezbeuje jedinstvo, sistematinost i koherentnost totaliteta naunog znanja
uopte. Epistemoloki princip korespodencije formulisan je eksplicitno u klasinoj
kvantnoj mehanici od strane Nilsa Bora (Niels Bohr) posle objavljivanja teorije
7

Verner Hajzenberg Fizika i filozofija, str. 109.

relativiteta, kao pravilo u formulisanju kvantne teorije koje na slian, gotovo


matematiki identian nain treba da obezbedi granicu korespodencije kvantne teorije
sa klasinim teorijama, granicu odreenu Plankovim (Max Planck) kvantom dejstva. Ni
teprija relativiteta ni klasina kvantna teorija pritom nisu dovodili u pitanje
fundamentalni ontiki osnov metodologije nauke, pret-postavku o objektivnom realitetu
prostorno-vremenskog kontinuuma na kojoj se temelji univerzalni princip uzronosti,
odredivosti, fizikalne neumitnosti prirodnih procesa. Teorija relativiteta, na specifian
nain je utvrdila ovaj princip izlaui relativnu zavisnost tradicionalno apsolutizovanih
formi kretanja materije, prostora i vremena, od univerzalne prirodne konstante brzine
svetlosti. Fizikalna neumitnost prirodnih procesa proizilazi iz ontike pret-postavke o
objektivnom realitetu kontinualnosti prostora i vremena, koja nikad nije osporavana u
teoriji relativiteta ve reinterpretirana na kvantitativno drugaiji nain. Specifian i
neosporiv znaaj i deterministiku osnovu teorije relativiteta na najbolji nain izneo je
Nils Bor:

Zadravajui ideju determinizma, ali oslanjajui se samo na relacije izmeu


neprotivrenih merenja koja se u krajnoj liniji odnose na jednovremene
dogaaje, Einstein je uspeo da promeni oblik i uopti celo zdanje klasine fizike i
da naoj slici sveta da jedinstvo koje prevazilazi sva ranija oekivanja. 8

Jedinstvo slike sveta, jedinstvo znanja o prirodi najvii je epistemoloki znaaj


specijalne teorije relativiteta, koja je uoptila principe klasine fizike i zakone kretanja
materije na nain relativistike interpretacije tih principa. Zakoni klasine fizike i dalje
vae u svim sluajevima i u svim referentnim sistemima na koji se odnose, pod uslovom
(granica korespodentnosti) da se ti sistemi kreu brzinom zanemarljivo malom u odnosu
na brzinu svetlosti. Na slian nain Nils Bor je postavio zahtev za uoptavanjem principa
klasine mehanike na kvantni domen u vidu principa korespodencije u ranim fazama

Niels Bohr Atomska fizika i ljudsko znanje, Nolit, Beograd 1985., str. 129.

razvoja kvantne teorije posle Plankovog otkria kvanta dejstva, razvoja u kom je aktivno
uestvovao i bio jedan od tvoraca ove teorije i sam Albert Ajntajn.

Klasina kvantna teorija i klasina mehanika

Kvantna teorija elementarne mikro-estine stkukture materije otpoinje krajem


19. i poetkom 20. veka, teorijskom raspravom o prirodi elektro-magnetnog zraenja
osobito svetlosti, s ciljem da objasni eksperimentalne rezultate u ispitivanju svetlosnog
fenomena. Luj de Broj (Louis De Broglie) u svom predavanju odranom povodom
nominacije za nobelovu nagradu 1929. godine istie dinamiku pre-kvantnih teorija
elektromagnetnog zraenja:

Dugo vremena fiziari su se pitali dali je svetlost sainjena od malih korpuskula


koje se kreu velikom brzinom. Ova ideja, izneta u antikoj filozofiji potvrena je
od strane Njutna u 18. veku. Nakon otkria fenomena interferencije od strane
Tomasa Janga za kojim sledi zavidan rad Avgustina Freznela, hipoteza o
korpuskularnoj prirodi svetlosti je potpuno naputena i talasna teorija je
jednoglasno usvojena. 9

Dominantna u to vreme, talasna teorija svetlosti pokazala se teorijski


paradoksalnom pri emitovanju zraenja idealnog crnog tela10 zagrevanog na visokim
temperaturama. Eksponencijalnost talasne funkcije na visokim frekvencijama
ultraljubiastog zraenja crnog tela uzrokovala je beskonano veliku koliinu energije
emitovanog zraenja. Ispitujui fenomen zraenja crnog tela, Maks Plank je 1900. godine

For a long time physicists had been wondering whether light was composed of small, rapidly moving
corpuscles. This idea was put forward by the philosophers of antiquity and upheld by Newton in the 18th
century. After Thomas Youngs discovery of interference phenomena and following the admirable work of
Augustin Fresnel, the hypothesis of a granular structure of light was entirely abandoned and the wave
theory unanimously adopted. Louis De Broglie The wave nature of the electron, Nobel Lecture,
december 12, 1929., str. 244.
10
Telo koje poseduje idealnu apsorpciju spoljanjeg zraenja

izneo teorijsku pretpostavku o kvantnoj prirodi elektromagnetnog zraenja, prema kojoj


je energija elektromagnetnog zraenja jednaka zbiru energija elementarnih diskretnih
jedinica kvanata, ija energija je proporcionalna frekvenciji tog zraenja pomnoenoj
sa Plankovom konstantom, kasnija nazvanom kvant dejstva. Albert Ajntajn je prihvatio
ovu ideju i primenio je na objanjenje fotoelektrinog efekta, pretpostavio je da se
zrake sastoje od korpuskula koje nose energiju obrnuto proporcionalnu valnoj duini, i
dokazao da se zakoni fotoelektrinog efekta mogu lako izvesti iz te hipoteze 11.
Zavisnost energije svetlosne estice - fotona od talasne frekvencije svetlosti
pretpostavljala je dualnu estino-talasnu prirodu svetlosti i elektromagnetnog zraenja
uopte. Luj De Broj je ovaj dualizam uoptio za sve mikro-estice osobito elektrone,
tako je kako za materiju tako i za zraenje, osobito svetlost neophodno uvesti
korpuskularni koncept i talasni koncept istovremeno12. De Brojevu ideju o talasnoj
prirodi elektrona, koja je uskoro bila ubedljivo potvrena u eksperimentu sa
elektronskim interferencionim efektima13 od strane amerikih fiziara Klintona
Dejvisona (Clinton Davisson) i Lestera Germera (Lester Germer), odmah je prihvatio
Einstein 14. Eksperiment je pokazao da je talasna duina elektrona odbijenih od
povrine kristala nikla na difrakcionoj slici priblino jednaka talasnoj duini dobijenoj De
Brojevim relacijama. Talasna teorija materijalnih estica ili teorija o materijalnim
talasima generalizovana je u redingerovoj talasnoj mehanici, njemu je polo za rukom
da razvije talasno-teorijski metod koji je uspeo da otvori nove horizonte, ime je
dokazao da je njegov rad od sutinske vanosti za ogroman napredak koji je atomska
fizika postigla poslednjih godina15. redingerova objektivistika talasna mehanika
kvantna stanja sistema elementarnih estica opisuje kao talasnu funkciju stacionarnih
stanja sistema i talasnu funkciju promene stacionarnih stanja sistema, matematiki
formulisane u redingerovoj vremenski nezavisnoj jednaini i vremenski zavisnoj
11

Werner Heisenberg Slika svijeta suvremene fizike, Epoha, Zagreb, 1961., str. 116.
for both matter and radiations, light in particular, it is necessary to introduce the corpuscle concept
and the wave concept at the same time. Louis De Broglie The wave nature of the electron, str. 247.
13
Niels Bohr Atomska fizika i ljudsko znanje, str. 78.
14
Ibid.
15
Nils Bor Atomska fizika i opis prirode, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia Sremski Karlovci, Novi
Sad 2009., str. 78.
12

10

jednaini. Promena kvantnih stanja (npr. zraenje) je u redingerovoj talasnoj mehanici


posmatrana kroz klasino-mehanika prostorno-vremenska odreenja i uistinu u ovom
pogledu predstavlja simboliku reinterpretaciju problema kretanja iz klasine mehanike,
prilagoenu zahtevima kvantne teorije16. Tekoe ovakvog opisa kvantnog fenomena
javljale su se, sa jedne strane, pri opisu promene kvantnog stanja tj. diskontinualnog
emitovanja energije estice i sa druge strane pri postorno-vremenskom opisu interakcije
estica koja podrazumeva zanemarivanje konane brzine prostiranja sila, koje uvodi
teorija relativnosti.17
redinger je diskontinualitet energetske razmene nastojao objasniti jednostavnim
pojmom rezonancije18 izrazivi nadu da e razvoj talasne teorije, na kraju biti u stanju
da otkloni iracionalni element, koji postoji u kvantnom postulatu i otvori put potpunom
opisu atomskih pojava na nain na koji je to inila klasina teorija19. Meutim kod
problema rezonancije imamo posla sa zatvorenim sistemom koji... nije mogue
posmatrati20, s obzirom da kvantni postulat nalae da interakcija sa kvantnim sistemom
neizbeno utie na ponaanje samog sistema, stoga je zatvoreni sistem samo teorijski
mogu. Sa druge strane redingerova talasna mehanika nala se u izvesnoj kontradikciji
sa postulatima teorije relativiteta, i sam redinger nikada nije uspeo formulisati
relativistiku vremenski zavisnu talasnu jednainu.
Talasno-estina dualna priroda elementarnih nedeljivih jedinica od kojih je
sainjena sva materija u ranim fazama teorijskih formulacija atomske fizike podsticala je
kako razvoj talasne teorije (De Broj, redinger) tako i estine teorije atomske strukture
materije u ranim radovima Nilsa Bora, Arnolda Somerfelda (Arnold Sommerfeld),
Ernesta Raderforda (Ernest Rutherford) i drugih. Oba stanovita, metodoloki
posmatrano, bila su objektivistiko-realistika, u potunom skladu sa prirodno-naunim
realizmom, batinjenim u svom najrudimentarnijem obliku jo u antikoj filozofiji
prirode Demokrita () iz Abdere, utemeljenim prirodnom filozofijom Galileja,
16

Nils Bor Atomska fizika i opis prirode, str. 80.


Ibid. str. 81.
18
Ibid. str. 79.
19
Ibid. str. 79.
20
Ibid. str. 79.
17

11

Keplera (Johannes Kepler) i Isaka Njutna, potpuno dominantnim stanovitem u mehanici


Viljema Hamiltona, elektrodinamici Dejmsa Maksvela i drugih. Iako je u talasnoj i
estinoj teoriji elementarne mikro-strukture materije re o apstraktnim teorijskim
modelima naglaene unutranje formalne matematike strukture koja treba da
odgovara stukturi atomskog realiteta, i kako sam Bor kae moemo rei da pojmovi
stacionarnih stanja, i individualnih procesa prelaska unutar njihovog polja primene,
poseduju isto toliko stvarnosti koliko i sama ideja individualne estice21, ipak su obe
teorije u mnogome optereene klasino-mehanikim realistikim poimanjem
elementarnih fizikih kategorija: prostora, vremena, kretanja i materije, osobito estini
teorijski model atoma Ernesta Raderforda iz 1911. godine. Najvanija odlika ovog dobro
poznatog modela bila je razdvajanje atoma na dva potpuno razliita dela, na atomsko
jezgro okruujueg elektronskog omotaa22. Predstava o atomskom jezgru oko kojeg
orbitalno krue elektroni, toliko je implicirala klasino-mehaniku paradigmu sunev
sistem, da je ovaj model istoriji nauke poznat kao planetarni model atoma.
Nemogunost rane teorijske fizike da atomske pojave misli na kvalitativno i
kvantitativno drugaiji nain do kao sistem tela koja imaju odreenu masu i koja se u
prostorno-vremenskom mediju kreu odreenom brzinom oko drugog tela, dovodila
je do niza teorijskih paradoksa. Najoigledniji paradoks je energetska nestabilnost atoma
do koje dolazi usled smanjenja dimenzije orbite23 elektrona pri emitovanju
elektromagnetnog zraenja u skladu sa klasino-elektrodinamikom Larmorovom
(Joseph Larmor) formulom, pri emu e se taj proces nastaviti sve dok dimenzije orbite
ne budu iste veliine kao dimenzije samog elektrona ili samog jezgra24 , drugim reima
sve dok elektron ne stupi u koliziju sa atomskim jezgrom.
Nemo pojmovnog aparata klasine fizike da izrazi atomski realitet Nils Bor je
eksplicirao u delu Atomska Fizika i Ljudsko Znanje:

21

Nils Bor Atomska fizika i opis prirode str. 90.


Verner Hajzenberg Fizika i filozofija str. 92 i 93.
23
orbits of smaller and smaller dimensions Niels Bohr Collected Works Vol. 2, On The Constitution
Of Atoms And Molecules, North-Holland Publishing Company, Amsterdam 1981., str. 164.
24
This process will go on until the dimensions of the orbit are of the same order of magnitude as the
dimensions of the electron or those of the nucleus. Ibid.
22

12

Nemogunost teorija klasine fizike da objasne atomske fenomene je potom


jo vie dola do izraza napretkom naeg znanja o stukturi atoma.
Rutherfordovo otkrie atomskog jezgra (1911) je odjednom otkrilo nepogodnost
pojmova klasine mehanike i klasinog elektromagnetizma da objasne
stabilnost atoma. 25

Veliki napredak u metodologiji miljenja elementrane mikro-estine strukture


materije nainio je upravo Nils Bor kvantovanjem klasinog Raderfordovog modela i
time nainio bitan iskorak iz klasine mehanike ka kvantnoj pri objanjenju atomskih
fenomena. Teorijski vrhunac kvantovane klasine mehanike istoriji nauke poznatijoj kao
klasina kvantna teorija je Borov model atoma. Retrospektiva Borovih razmiljanja u
ovom periodu otkriva spregu objektivizma kao metodolokog stava i dinamike
epistemolokog odnosa kvantne spram klasino-mehanike teorije u fizici, izraene u
dinamici pojma korespodencije.

Borov model atoma


U svojim razmatranjima klasinog Raderfordovog modela atoma, Bor je u svoju
teoriju nastojao inkorporirati pre svega Plankov kvant dejstva na onom mestu na kom su
krajnje konsekvence klasine mehanike, preciznije klasine elektromagnetne teorije pri
objanjenju mikro-estine strukture atoma dovodile do protivrenosti a to se pre svega
odnosi na sam proces emitovanja elektromagnetnog zraenja u atomu, zadravajui
pritom klasino-mehanike objektivizirane predstave o orbitalnom kretanju u prostoru i
vremenu i fundamentalne principe klasine termodinamike o odranju energije sitema.
U nameri da konstituie kompletnu atomsku teoriju koja bi bila u potpunom skladu sa
klasinim teorijama u fizici a da pritom kao sutinski momenat sadri i Plankov kvant

25

Niels Bohr Atomska fizika i ljudsko znanje str. 73.

13

dejstva kao moguu granicu korespodentnosti kvantne i klasine mehanike, Bor je poao
od dve principijelne pretpostavke:

(1) Da se dinamiki ekvilibrijum sistema u stacionarnim stanjima moe


razmatrati uz pomo klasine mehanike, dok se prelazak sistema izmeu
razliitih stacionarnih stanja ne moe tretirati na toj osnovi. 26

Drugim reima opis atomske strukture, kretanja elektrona u orbiti oko atomskog
jezgra je i dalje prostorno-vremenski, uz pomo objektiviziranih predstava kretanja kao
prostorno-vremenske kontinualne promene, preuzetih iz pojmovnog aparata klasine
mehanike, dok se prelazak izmeu stacionarnih energetskih stanja sistema pri
emitovanju elektromagnetnog zraenja deava diskretno i diskontinualno izvan
prostorno-vremenske sheme (kasnije u popularnoj nauci esto nazivan kvantnim
skokom).
Elektroni, prema ovoj teoriji, osciliraju u krunim (kasnije e Somerfeld dopuniti ovu
teoriju tvrdnjom da se elektroni kreu elipsastim) orbitama, periodino emitujui
zraenje (ime se praktino obezbeuje talasni momenat - frekvencija
elektromagnetnog zraenja), ija je energija proporcionalna razlici ukupne energije
sistema pre i posle emitovanog zraenja, ime se obezbeuje ekvilibrijum sistema,
odnosno ime je teorija u skladu sa klasinim termodinamikim zakonom o ouvanju
energije. Prelazak iz jednog energetskog stanja tj. orbitalnog nivoa u drugi odreen je
Plankovim kvantom dejstva, to ini drugu Borovu principijelnu pretpostavku:

(2) Da je ovaj poslednji proces praen emitovanjem homogenog zraenja, za

26

(1) That the dynamical equilibrium of the systems in the stationary states can be discussed by the help
of the ordinary mechanics, while the passing of the systems between different stationary states cannot be
treated on that basis. Niels Bohr Collected Works Vol. 2, On The Constitution Of Atoms And Molecules,
str. 167.

14

koje je odnos frekvencije i energije emitovanog zraenja dat Plankovom


teorijom 27

to doslovno znai da energija emitovanog zraenja mora biti u skladu sa


Plankovom i Ajntajnovom formulom prema kojoj je energija zraenja proporcionalna
frekvenciji tog zraenja pomnoenoj sa Plankovom konstantom, ime se odrava
prethodno konstatovana dualna estino-talasna priroda materije. Na ovaj nain Bor je
postulirao korespodentnost sa klasinim mehanikim, elektrodinamikim i
termodinamikim teorijama sa jedne strane i univerzalnom Plankovom teorijom
elektromagnetnog zraenja sa druge, u obliku jedne koherentne atomske teorije iji je
veliki epistemoloki znaaj sadran u ideji da na kvalitativan nain sintetie principe
klasine fizike i teorije o diskretnoj i diskontinualnoj prirodi elementranih estica
materije. Borova namera je svakako bila i da prui kvantitativnu uporedbu sa
eksperimentalnim podacima, prvenstveno sa rezultatima spektrometrijske analize
atomskih osobina atoma vodonika, to je krajnja provera svake fizike teorije. Upravo u
kvantitativnom opisu spektralnih linija vodonika Bor nalazi vezu izmeu klasinog
koncepta mehanikog kretanja i spektralnih linija koje reprezentuju emitovano zraenje,
stoga e biti mogue izraunati emisiju sporih elektromagnetnih oscilacija na osnovama
klasine elektrodinamike28 te je dokaz asimptotskog slaganja izmeu spektra i kretanja
doveo do formulacije principa korespodencije29. inilo se moguim kvantitativno
izraziti klasine koncepcije kontinualnog kretanja diskontinualnim veliinama, na
kvantom nivou jednakim Plankovom kvantu dejstva, u okviru optih pravila kvantizacije,
uz pomo kojih su ona mehanika kretanja povezana sa stacionarnim stanjima
izdvojena iz kontinualnog umnoka ovakvih kretanja.30

27

(2) That the latter process is followed by the emission of a homogeneous radiation, for which the
relation between the frequency and the amount of energy emitted is the one given by Plancks theory
ibid.
28
...that it will be possible to calculate the emission of slow electromagnetic oscillations on the basis of
the classical electrodynamics. Niels Bohr Collected Works Vol. 2, On The Spectrum Of Hydrogen, str.
259.
29
Nils Bor Atomska fizika i opis prirode str. 42.
30
Ibid. str 43

15

Nain na koji se deava izdvojenost mehanikih kretanja koja su povezana sa


stacionarnim stanjima iz kalkulacija ostao je prilino nejasan, kao i sam nain na koji
elektron prelazi iz jedne orbitalne peridine oscilacije u drugu tj. nain na koji sistem
prelazi iz jednog energetskog stanja u drugo. Po tom pitanju oglasio se i Albert Ajntajn
u jednom od brojnih pisama Boru u kom navodi: U nainu na koji izvodite kvantna
stanja iz drugih kvantnih stanja, neto mi je ostalo nejasno31. Izvedba kvantnih stanja iz
drugih kvantnih stanja, kao prelazak iz jednog energetskog nivoa u drugi bio je toliko
proizvoljan da je izgledalo kao da pobueni atom moe da bira32 izmeu stacionarnih
stanja. Osim toga oigledna nemogunost teorije sistema periodinosti da rei problem
kvantitativnog odreivanja verovatnoe prelaza na osnovu mehanikih slika stacionarnih
stanja, doivljavala se kao naroito pazoaravajua 33. Kvantitativni opis spektralnih
linija primenom pravila kvantovanja bio je priblino taan eksperimentalnim rezultatima
samo za atome jednostavne strukture, sa jednim elektronom kao to je sluaj sa
atomom vodonika. Za spektre drugih elemenata preoblem postaje komplikovaniji,
poto atomi sadre vei broj elektrona. Na osnovu ove teorije jo nije bilo mogue
objasniti neki drugi spektar pored onog koji sam ve pomenuo.34 Pored toga, klasina
kvantna teorija nije uspela da prui pojmovno zadovoljavajue tumaenje osnovnih
kvantnih fenomena i svodila se na jedan kvalitativan opis atomske strukture materije.
Ispunjenje formalnih zahteva principa korespodencije pri upotrebi pojmova klasine
fizike dovodilo je do metodoloke nedoslednosti u okviru istog sistema. Stacionarna
stanja, kao kinetiki momenat sistema u smislu peridinog stabilnog kretanja
elektrona oko jezgra, izraavana su objektiviziranim predstavama klasinih pojmova
Njutnovske estice te kretanja u prostoru i vremenu, dok su dinamiki momenti
pobuenog energetskog stanja pri emitovanju ili apsorpciji elektromagnetnog zraenja
31

In the manner in which you derive quantum states from other quantum states something has
remained obscure to me. Niels Bohr Collected Works Vol. 3, str. 22, Letter from Albert Einstein to Niels
Bohr (2. May 1920), North-Holland Publishing Company, Amsterdam 1976.
32
Nils Bor Atomska fizika i opis prirode str. 74.
33
Ibid str 52, 53.
34
For spectra of other elements the problem becomes more complicated, since the atoms contain a
larger number of electrons. It has not yet been possible on the basis of this theory to explain any other
spectra besides those which i have already mentioned. Niels Bohr Collected Works Vol. 2, On The
Spectrum Of Hydrogen, str. 300.

16

opisivani diskontinualno u skladu sa diskretnom veliinom energetskog kvanta izraenog


Plankovom konstantom. Diskontinualitet prelaska sistema iz jednog energetskog nivoa u
drugi i kontinualitet kretanja njegovih strukturalnih delova formalno su razgranieni
veliinom tog sistema, odnosno koliinom energije emitovane iz sistema. Formalna
granica diskontinualiteta i kontinualiteta u okviru ove teorije je istovremeno granica
korespodencije klasinih sistema kretanja u fizici i kvantnog domena. Principi klasine
fizike prema tome, treba da vae uvek i za sve sisteme koji emituju ili apsorbuju zraenje
ili energiju odreene frekvencije tj. intenziteta sve dok je energetska razlika ukupne
energije sistema pre i posle emitovanog elektromagnetnog zraenja dovoljno velika da
se moe zanemariti Plankova konstanta, poto je energija emitovane mikro-estice
zavisna od frekvencije emisije i Plankove konstante. Naizgled jednostavan princip kojim
se odreuje granica kvantne i klasine fizike u klasinoj kvantnoj teoriji, izveden je samo
na kvalitativnom nivou kao generalizovani niz pretpostavki koje nisu u potunom
podudaranju sa navedenim kvantitativnim eksperimentalnim podacima.
Njen najvei metodoloki znaaj za potonju formalistiku matematiku
interpretaciju kvantne mehanike Vernera Hajzenberga i fiziku reinterpretaciju kroz
princip komplementarnosti u kasnijim radovima Nilsa Bora, je u metodolokoj anticipaciji
odstupanja od prostorno-vremenskog opisa atomskog fenomena i objektiviziranih
predstava kretanja klasine fizike. Diskontinualitet i diskretnost pri opisu dinamikog
prelaska izmeu stacionarnih stanja sistema anticipirali su indeterminizam kvantnog
fenomena, formalizovan kasnije u matrinoj mehanici. Znaaj klasine kvantne teorije za
klasinu fiziku i nauku uopte je na epistemolokom nivou objedinjen u zahtevu za
korespodencijom svih naizgled suprostavljenih naunih teorija o prirodi. Unutranja
analiza najsuptilnijih metodolokih diferencija ove teorije spram klasinih teorija u fizici
pokazuje dvojnu strukturu pojma korespodencije, kao kvalitativne i kvantitative
korespodentnosti, i usku povezanost osnovnih metodolokih naela nauke sa
unutranjom epistemikom strukturom sistema naunog znanja. Upravo u tome se
sastoji najvei epistemoloki znaaj klasine kvantne teorije, u principijelnom zahtevu za

17

kvalitativnom i kvantitativnom inkorporiranou svake budue teorije u opti sistem


nauke odreenom principom korespodencije.

Princip korespodencije
Klasina kvantna teorija je u svom najviem teorijskom dostignuu, Borovom
modelu atoma vodonika, postavila osnov za dalje izvoenje Plankovog kvanta dejstva
kao granice korespodentnosti sa klasinim teorijama. Kvalitativna odredba prema kojoj
kvantni zakoni diskontinualnog kretanja elementarnih estica vae ukoliko je emitovana
energija toliko mala da se ne moe i ne sme zanemariti Plankova konstanta, bila je
suvie neodreena u kvantitativnom smislu. Drugim reima nisu se sve klasine
jednaine mogle kvantovati prostim mnoenjem sa Plankovom konstantom. Pravila
kvantovanja klasine kvantne teorije su uspeno primenjivana na periodine sisteme
pravilnog kretanja, kao na primer harmonijskog oscilatora. Potekoe i protivrenosti
javljale su se primenom pravila kvantovanja na jednaine kretanja u kojima je
eksplicirana komutativna veza izmeu npr. poloaja i impulsa, kao to je to sluaj u
klasinim Hamiltonovim jednainama kretanja. Komutativnost poloaja i impulsa u
klasinom zakonu kretanja direktno proizilazi iz metodoloke pretpostavke o
objektivitetu prostora i vremena tj. konstantnosti vremena i nepokretnosti prostora.
Pravila kvantovanja klasine kvantne teorije na ove sisteme nemaju nikakvog smisla
poto je Borov model atoma zapravo jedan takav sistem, gde su poloaj i impuls (brzina)
estice konjugovani i stoje u odnosu komutativnosti za kinetiki momenat stacionarnih
stanja sistema. Drugim reima poloaj i impuls (ili brzina) estice su u ovoj teoriji
odredivi i kinetiki momenat sistema potpuno odgovara klasinim jednainama
kretanja, u ovom primeru Hamiltonovog sistema. Stoga bi kvantovanje takvog sistema
znailo zapravo utvrivanje granice kontinualnog i diskontinualnog kretanja unutar
samog Borovog modela atoma kao celovitog sistema, ime se opet dolazi na izvor cele
problematike i pomenute metodoloke nedoslednosti pri opisu razliitih stanja iste
18

pojave. Ukoliko je mogue pojasniti kvalitativnu sintezu diskontinualnog i kontinualnog


kretanja unutar takvog sistema, utoliko bi bilo mogue i izvesti kvantitativnu granicu
diskontinualiteta i kontinualiteta matematikim putem. Meutim takva kvalitativna
sinteza protivrei samoj sebi unutar pojma i odreivanje kvantitativne granice zahteva
naputanje ili kontinualnog koncepta mehanike ili diskontiualnog. Naputanje ovog
poslednjeg znailo bi negaciju Plankovog kvanta dejstva i povratak na poetne
metodoloke pozicije klasine fizike, ija interpretacija problema elektromagnetnog
zraenja nije u skladu sa eksperimentalnim rezultatima.
Nain na koji vaee klasino-mehanike teorije kretanja materije treba da su u
skladu sa ekperimentalnim istraivanjem kvantnih fenomena i nain na koji teorijska
formulacija kvantnog fenomena mora da odgovara postojeem naunom sistemu
znanja, odreeni su principom korespodencije. Osnovna metodika naela ovog principa
formulisana su jo u pomenutoj Borovoj analizi spektralnih linija atoma vodonika u kojoj
se spektralni zapis, u vidu linija koje predstavljaju emitovano zraenje tj. promenu
stacinarnog stanja dovodi u vezu sa klasinim periodinim oscilacijama elektrona, iako
Bor u eseju O spektru vodonika kojim je izloena ova analiza, ne eksplicira pojam
korespodencije u onom smislu u kom je taj pojam od velike epistemoloke vanosti za
kvantnu teoriju i nauku o prirodi uopte. U pomenutom delu korespodencija je prisutna
implicitno kao heuristiko pravilo kojim se teoretiar koristi za objanjenje onih
eksperimentalnih podataka koje jo nije u mogunosti objasniti u okviru teorije koju
izlae, te se za objanjenje tih podataka, kao naprimer spektra vodonika, koristi
pojmovnom aparaturom i koncepcijama postojeih i vaeih teorija. Prvu eksplicitnu
upotrebu pojma princip korespodencije Bor je po svemu sudei izloio u predgovoru
engleskom prevodu predavanja odranog pred Nemakim Drutvom Fiziara u Berlinu
27. aprila 1920. godine, poto za manuskript pod radnim naslovom Frste Antydning af
Generalisation af Korrespodns-princippet (Prva indikacija generalizacije principa
korespodencije) nije poznata tana godina nastanka, iako se pretpostavlja da je napisan
1917. U pomenutom predgovoru predavanjima u Berlinu Nils Bor kae:

19

Uinjen je pokuaj da se objasne problemi putem opteg principa koji postulira


formalnu korespodenciju izmeu fundamentalno razliitih koncepcija klasine
elektrodinamike i kvantne teorije. 35

Ovde pojam formalne korespodencije implicira sutinsku fundamentalnu razliitost


dve teorije u fizici i nagovetava jasniju metodoloku odreenost, meutim u daljem
tekstu i dalje se pod principom korespodencije podrazumeva niz metodikih i tehnikih
heuristikih pravila kojima treba da se vode teorijski fiziari pri opisu kvantnih fenomena
a koja se odnose na primenu pojmova klasine mehanike i elektrodinamike na
pojedinane ekperimentalne sluajeve. Bor je na toj metodici insistirao pre svega da bi
izbegao proizvoljne pojmovne konstrukcije u ranim fazama razvoja kvantne teorije.
Heuristika upotreba pojmova kao to su ugaoni impuls, kasnije zamenjen pojmom
elektronskog spina, je bila vie simbolika i trebala je da na najbolji mogui nain
predstavi kvantne pojave i omogui primenu kvantnih postulata na klasine jednaine,
kojima su pojmovi kao to su ugaoni impuls i brzina konstitutivni inioci. Sa druge
strane, primena pojmovnog aparata klasine fizike na kvantni fenomen implicirala je
bitniji metodoloki aspekt principa korespodencije i nagovestila njegov izuzetno vaan
epistemoloki znaaj. Na taj nain formulisan princip korespodencije podrazumevao je
da se kvantna teorija posmatra kao racionalno uoptavanje klasinih teorija 36 i
njihovoj simbolikoj primeni37 pri opisu eksperimentalnih istraivanja kvantnih
fenomena. Racionalno uoptavanje klasinih teorija ni u kom sluaju ne podrazumeva
proirenje domena njihovog vaenja i na kvantni fenomen, kako se obino navodi u
populistikim istorijama nauke te se govori o propasti principa korespodencije u
matrinoj mehanici koja je nedvosmisleno pokazala kako klasine teorije ne vae u
kvantnom domenu. Nasuprot tome, princip korespodencije je svoj najvii kvantitativni

35

An attempt is made to elucidate the problems by means of a general principle which postulates a
formal correspondence between the fundamentally different conceptions of the classical electrodynamics
and those of the quantum theory. Niels Bohr, The Theory Of Spectra and Atomic Constitution, Cabridge
University Press, London, 1922. preface.
36
Nils Bor Atomska fizika i opis prirode, str. 74.
37
Ibid.

20

oblik dobio upravo u Hajzenbergovoj matrinoj mehanici. Racionalno uoptavanje ovde


znai primenu pojmova klasine mehanike pri opisivanju kvantnih fenomena da bi se
utvrdila ogranienost njihove primene bez obzira koliko se inilo da je njihov sadraj
jasan i nedvosmislen. Ogranienost primene pojmova klasine mehanike logiki je
pretpostavljala ogranienost primene samih klasinih teorija te utvrivanje jasne
kvantitativne granice korespodentnosti dve teorije.
Za razumevanje ovog principa od neobine je vanosti analogija sa odnosom
klasinih teorija i teorije relativiteta. Teorija relativiteta je kvantitativna izvedba klasinih
teorija na nivou na kom se sistemi na koje se odnosi kreu brzinom priblinoj brzini
svetlosti, na kom pojmovi klasine mehanike imaju ogranienu primenu. To da je
Ajtajnova teorija kvantitativna izvedba podrazumeva da je matematiki izvedena iz
klasinih teorija na osnovu elementarne prepostavke o nepostojanju apsolutnog
prostora (etar), stoga je mogue matematiki predstaviti klasine jednaine mehanikog
kretanja i termodinamikih procesa u njihovoj relativistikoj izvedbi s obzirom na
konstantnu brzinu svetlosti i relativnu brzinu kojom se kreu sistemi na koje se te
jednaine odnose. U tome se sastoji sutinska kvantitativna korespodencija teorije
relativiteta i klasinih teorija u fizici. Teorija relativiteta ne tvrdi nita suprotno od
klasinih teorija, sve dok se sistemi na koje se odnose kreu brzinom zanemarljivo
malom u odnosu na najveu moguu brzinu brzinu svetlosti. Brzina svetlosti je
univerzalna konstanta i kvantitativna granica korespodentnosti teorije relativiteta i
klasinih teorija. Plankova konstanta, univerzalni kvant dejstva je kvalitativna granica
korespodencije u klasinoj kvantnoj teoriji i morala je biti i kvantitativno izvedena da bi
njen epistemoloki znaaj bio potpun, sa obzirom na univerzalnu epistemoloku ideju o
jedinstvu sveg znanja o prirodi, koherentnosti prirode znanja o prirodi.
Meutim, primena klasinih koncepcija na kvantne situacije samo u ponekim
sluajevima vodi strogo kvantitativnom opisu pojava38, i to pre svega u sluaju
tumaenja rasejanja svetlosti od strane holandskog fiziara Hendrika Kramersa (Hendrik
Kramers):
38

Nils Bor Atomska fizika i opis prirode, str. 74.

21

Iako je upravo Kramersovo bavljenje rasejavanjem dalo znaajan


podsticaj racionalnom razvoju razmatranja o korespodenciji, najvaniji ciljevi
pomenutog principa su mogli dobiti prikladan izraz samo uz pomo kvantnoteorijskih metoda, razvijenih poslednjih godina. 39

Ovaj nagovetaj je kljuno mesto za razumevanje dvojne kvantitativne i kvalitativne


strukture epistemolokog supstrata principa korespodencije. Tek e sa Hajzenbergovom,
koji je u potpunosti uspeo da se oslobodi klasinog pojma kretanja40, i njegovom
formalistikom interpretacijom kvantne mehanike, reprezentovanjem simbola
matricama, iji su matrini elementi povezani sa prelazima izmeu stacionarnih stanja,
prvi put je postala mogua kvantitativna formulacija principa korespodencije. 41
Kvantitativna formulacija principa korespodencije u Hajzenbergovoj matrinoj mehanici
koja je osloboena klasinih pojmova kretanja, uopte prostora i vremena, otkriva odnos
izmeu metafizikog osnova metodologije kvantne teorije, metodologije nauke o prirodi
uopte i epistemoloke vanosti korespodentnosti vodeih fizikih teorija: teorije
relativiteta, klasinih teorija i kvantne mehanike. Matrina mehanika e pokazati da taj
odnos nije determinisan metodolokom pretpostavkom o realitetu objektiviteta i
objektivitetu realiteta koja je isto metafizike prirode, ve antikom idejom o
razumljivosti prirode, idejom o logoskoj osnovi prirodnog bia, optim principom
naunom miljenja prirodnog bia i bia prirode.
Objektivistike predstave o prostorno-vremenskom kretanju u klasinoj kvantnoj
teoriji ija je determinisanost dovodila do unutranje protivrenosti sistema i
nespojivosti kontinualno-periodinog kinetikog kretanja elektrona u orbiti oko
atomskog jezgra i diskontinualnog dinamikog momenta pobuenosti sistema pri emisiji
elektromagnetnog zraenja, bie zamenjene formalistikim nekomutativnim relacijama
unutar jednog logiki doslednog i koherentnog matematikog sistema znanja o
39

Nils Bor Atomska fizika i opis prirode, str. 75.


Ibid.
41
Niels Bohr Atomska fizika i ljudsko znanje, str. 79.
40

22

mogunosti kvantnih situacija Hajzenbergove matrine interpretacije kvantne teorije i


Borove fizike interpretacije matematikog formalizma u okviru Kopenhagenske
Interpretacije Kvantne Mehanike.

Kopenhagenska interpretacija kvantne mehanike


Interpretacijom relacija, kvalitativno i kvantitativno novih u odnosu na Borova
razmiljanja o interpretaciji spektra atoma vodonika klasinim koncepcijama, objavljenih
Hajzenbergovim esejom O kvantno teorijskoj re-intepretaciji kinematikih i mehanikih
relacija42 1925. otpoinje niz teorijskih istraivanja, koji e dovesti do kompletne
kvantne teorije. U ovom eseju, objavljenom u asopisu Zeitschrift fr Physik, po prvi put
u pitanje se dovodi klasina objektivizirana predstava komutativnih prostornovremenskih fizikih veliina koje opisuju mehaniko kretanje:

Dobro je poznato da formalna pravila, koja se koriste u kvantnoj teoriji za


izraunavanje veliina, koje se daju posmatrati, kao to su energija atoma
vodonika, podleu ozbiljnoj kritici na temelju injenice da kao osnovni element
sadre vezu izmeu veliina, koje se po svemu sudei ne mogu posmatrati, kao
na primer poloaja i orbitalnog perioda elektrona. 43

Matematiku doradu Hajzenbergovih ranih razmiljanja u ovom eseju, izveli su


Maks Born (Max Born) i Paskval Dordan (Pascual Jordan) u sledeem broju pomenutog

42

W. Heisenberg, ber quantentheoretische Umdeutung kinematischer und mechanischer Beziehungen,


objavljen u Zeitschrift fr Physik 33, Gttingen, 1925., na engleskom jeziku objavljen u B. R. Van Der
Waerden Sources Of Quantum Mechanics, Dover Publications Inc., New York 1968.
43
It is well known that the formal rules which are used in quantum theory for calculating observable
quantities such as energy of the hydrogen atom may be seriously criticized on the grounds that they
contain, as basic element, relationships between quantities that are apparently unobservable in principe,
e.g., position and period of revolution of the electron. B. R. Van Der Waerden Sources Of Quantum
Mechanics, W. Heisenberg, Quantum-theoretical Re-interpretation Of Kinematic and Mechanical
Relations, Dover Publications Inc., New York 1968., str. 261.

23

asopisa Zeitschrift fr Physik u zajednikom eseju pod nazivom O Kvantnoj Mehanici 44.
Born i Dordan prepoznaju osnovne formulacije Hajzenbergovih jednaina kao
matematike matrice, i predlau dalju izvedbu kalkulacija ovim metodom:

Matematiki osnov Hajzenbergovog postupka je zakon mnoenja kvantnoteorijskih veliina, koji je izveo svojim ingenioznim razmatranjima argumenata
korespodencije. Razvoj njegovog formalizma, koji izlaemo ovde, temelji se na
injenici da je ovo pravilo mnoenja nijedno drugo do dobro poznato
matematiko pravilo o mnoenju matrica. 45

Zakon mnoenja celih brojeva je pravilo o komutativnosti, mnoenje celih brojeva


uvek je komutativno dok za mnoenje matrica princip komutativnosti ne vai uvek, to je
dalo osnovu za primenu matrikih relacija na klasine komutirajue fizike veliine u
kvantnom domenu i mogunost zasnivanja matrine mehanike. Mogunost primene
matrinih relacija na razliite kvantne situacije, na sisteme sa velikim stepenom
slobode i pobuene sisteme, zajedno su iznela sva tri autora u treem lanku pod
nazivom O Kvantnoj Mehanici II 46 u narednom broju asopisa Zeitschrift fr Physik.
Formalizam izraen u ova tri uvena eseja, svoje krajnje konsekvence imae u
Hajzenbergovoj relaciji neodreenosti kojom se stupa u podruje mogunosti i
verovatnoe u fizici i koja svoj fiziku interpretaciju nalazi u Borovom principu
komplementarnosti. U svojoj celosti, matematikoj i fizikoj kompletnosti ova teorija je
istoriji nauke poznatija kao pod terminom Kopenhagenska interpretacija, koji je po
44

M. Born, P. Jordan, Zur Quantenmechanik, objavljen u Zeitschrift fr Physik 34, Gttingen 1925., na
engleskom jeziku objavljen u B. R. Van Der Waerden Sources Of Quantum Mechanics, Dover
Publications Inc., New York 1968.
45
The mathematical basis of Heisenbergs treatment is the law of multiplication of quantum-theoretical
quantities, which he derived from an ingenious consideration of correspondence arguments. The
development of his formalism, which we give here, is based upon the fact that this rule of multiplication is
none other than the well-known mathematical rule of matrix multiplication. B. R. Van Der Waerden
Sources Of Quantum Mechanics, M. Born, P. Jordan, On Quantum Mechanics, Dover Publications Inc.,
New York 1968., str. 278.
46
M. Born, W. Heisenberg, P. Jordan Zur Quantenmechanik II, objavljen u Zeitschrift fr Physik 35,
Gttingen 1925., na engleskom jeziku objavljen u B. R. Van Der Waerden Sources Of Quantum
Mechanics, Dover Publications Inc., New York 1968.

24

svemu sudei nastao 1955. godine47 kritikom marksistiki orjentisanih fiziara tog doba,
prvenstveno Dmitrija Blohinceva (Dmitry Blokhintsev). Blohincev formulie termin
Kopenhagenska kola u distinktivnom odnosu spram marksistikih deterministikih
stanovita fiziara ruske provenijencije u lanku pod nazivom kritika filozofskih
stanovita Kopenhagenske kole, koga citira i Hajzenberg: meu razliitim
idealistikim trendovima savremene fizike, takozvana Kopenhagenska kola je
najreakcionarnija. Ovaj lanak je posveen demaskiranju idealistikih i agnostikih
spekulacija ove kole po pitanju osnovnih problema kvantne mehanike48 prihvatajui
termin Kopenhagenska kola, eksplicirajui ga kasnije kao Kopenhagenska Interpretacija
u sistematskom izlaganju temeljnih polazita ove teorije ili bolje reeno skupa teorija u
delu Fizika i filozofija49 ije centralno mesto zauzima njegova relacija neodreenosti.

Hajzenbergova relacija neodreenosti


Matematika osobina nekomutativnosti matrinih relacija posluila je Hajzenbergu
da na kvantitativno nov nain izrazi klasine, u Hamiltonovoj mehanici konjugovane,
fizike veliine kojima je opisano kretanje atomskih estica unutar sistema. Nespojivost
kontinualiteta kinetikih momenata i diskontinualiteta dinamikih unutar istog sistema,
u klasinoj kvantnoj teoriji uzrokovana je prevashodno komutativnom prirodom fizikih
veliina kojima je opisan kontinualitet kretanja, kao to su naprimer poloaj i brzina.
Objektivizirane predstave o strukturi atoma i pojmovni aparat klasine mehanike nale
su se u potpunoj nemogunosti da istovremeno izraze prostorno-vremensko
kontinualno kretanje najmanje nedeljive estice i diskontinualnu emisiju energije te
47

Hajzenberg mnogo ranije koristi termin Kopenhagener Geist der Quantentheorie (Kopenhagenski duh
kvantne teorije) kao na primer 1930. godine u predgovoru Fizikih principa kvantne teorije. Werner
Heisenberg The Physical Principles of the Quantum Theory, preface, University of Chicago Press,
Chicago, 1930.
48
among the different idealistic trends in contemporary physics, the so-called Copenhagen school is the
most reactionary. The present article is devoted to the unmasking of idealistic and agnostic speculations
of this school on the basic problems of quantum mechanics W. Pauli, L. Rosenfeld & V. Weisskopf (Eds.),
Niels Bohr and the Development of Physics str. 21, McGraw Hill, New York 1955. i Verner Hajzenberg
Fizika i Filozofija, str. 82.
49
Verner Hajzenberg Fizika i filozofija str. 19-28.

25

estice kroz niz klasinih kvantitavnih relacija. Klasino miljena komutativnost poloaja i
brzine tela u ovom sluaju estice u klasinim jednainama kretanja, kojom je fiziki
izraena kontinualnost objektiviziranih realistikih predstava prostora i vremena,
matematiki je nespojiva sa diskretnom prirodom kvantnog fenomena izraenom kroz
Plankov kvant dejstva i diskontinualnom prirodom elektromagnetnog zraenja. Drugim
reima, klasina fizika sa objektivistikih metodolokih polazita nije u stanju da misli
dualnu prirodu kvantnog fenomena, jer joj je ona logiki kontradiktorna i nije
kvantitativno fiziki izraziva. Kvantitativnost se ovde sastoji u primeni klasinomehanikih doktriniranih formula na eksperimentalne podatke dobijene u analizi
kvantnih situacija. Nedvosmislenost i objektivnost eksperimentalne kvantitativnosti
poiva na metodolokom pretpostavkama prirodne nauke o objektivnosti fenomena koji
je podvrgnut eksperimentu, a koja se temelji na tradicionalno miljenoj gnoseolokoj
podvojenosti subjekta i objekta. U tom odnosu posmatrajui subjekt odvojen je od
posmatranog objekta i objektivnost eksperimenta obezbeuje odsustvom bilo kakvog
uticaja na ishod ekperimenta koji ne pripada samom objektu.
U domenu mikro-strukture materije ovo bi znailo da se naprimer fenomen
svetlosti posmatra objektivno, odsustvom uticaja subjekta na objektivni tok fenomena,
kome sa je za samo posmatranje potrebna svetlost. Objektivnost ovakvog eksperimenta
kojim se posmatra svetlost pretpostavlja odsustvo svetlosti, to je teorijski i
ekperimentalno paradoksalno. Stoga je kvantitativna izvedba klasino-mehanikih
jednaina na osnovu eksperimentalnih podataka o kvantnim situacijama u
metodolokom smislu, potpuno pogrean pristup jer u vezu sa objektiviziranim
predstavama o kretanju dovodi eksperimentalne podatke koji nisu objektivni. Temeljna
metodoloka prepostavka Vernera Hajzenberga je da ni sam kvantni fenomen nije
objektivan po sebi, ve se objektivizira tek u interakciji sa onim koji mu daje njegov
objektivitet, pritom interakcija izmeu posmatraa i objekta uzrokuje velike promene u
sistemu koji se posmatra i koje je nemogue kontrolisati, zbog diskontinualnih promena

26

karakteristinih za atomske procese 50, Hajzenberg dalje navodi da je direktna


posledica ovih okolnosti ta da uopte svaki eksperiment izveden s ciljem da utvrdi
odreene numerike veliine ini znanje o drugim (numerikim veliinama prim. red.)
prividnim, jer poremeaj posmatranog sistema koji nije mogue kontrolisati menja
vrednosti prethodno utvrenim veliinama51. Na osnovu takvih vrednosti dobijenih
eksperimentalnim putem svakako nije mogua kvantitativna izvedba u skladu sa
klasinim teorijama kretanja. Eksperimentalno merenje fizikih veliina sistema na
kvantnom nivou nuno dovodi do preturbacije, poremeenosti sistema jer je i samo
posmatranje kvantni fenomen i merni instrumenti su deo sistema koji se posmatra. Ova
osnovna metodoloka pozicija i elementarni kvantni postulat Kopenhagenske
interpretacije kvantne mehanike jeste kvalitativni opis kvantne situacije i zahtevao je
kvantitativnu izvedbu. Ukoliko bi se posmatrao iskljuivo kvalitativno, kvantni postulat bi
bio isto gnoseoloki stav blizak subjektivizmu i mogao bi se dalje izvesti do krajnjih
agnostikih konsekvenci. Meutim, nije sutina u tome da se ovaj odnos objekta i
posmatraa posmatra sa gnoseolokih pozicija, iako neodoljivo podsea na klasinu
novovekovnu spoznajno-teorijsku problematiku, i da se tvrdi kako je kvantna teorija
jedna gnoseologija ili u najgorem sluaju epistemologija, osobito u anglo-saksonskoj
tradiciji koja ne razlikuje nauku o saznanju od nauke o znanju, te epistemoloki sadraj
kvantne teorije nastoji interpretirati kao teoriju saznanja. Ovde nije re ni o kakvoj
gnoseologiji (ili u anglosaksonskom shvatanju epistemologiji) jer nemogunost spoznaje
konjugovanih komutirajuih fizikih veliina kojima se nastoji opisati kretanje mikroestice ne lei u subjektu niti je odreena nedostacima mernih ureaja, naprosto je
takva priroda kvantnog fenomena. Mikro-estica je odreena kvantitativnom relacijom
neodreenosti i tradicionalno komutirajue fizike veliine npr. poloaja i brzine ili
poloaja i orbitalnog perioda primera iz ranih Hajzenbergovih tekstova, uopte svih
50

..the interaction between observer and object causes uncontrollable and large changes in the
systembeing observed, because of the discontinuous changes characteristic of atomic processes. Werner
Heisenberg The Physical Principles of the Quantum Theory, University of Chicago Press, Chicago, 1930.,
str. 3.
51
The immediate consequence of this circumstance is that in general every experiment performed to
determine some numerical quantity renders the knowledge of others illusory, since the uncontrolable
perturbation of the observed system alters the values of previously determined quantities. Ibid.

27

klasino-fiziki konjugovanih veliina (energije i vremena itd.) nisu eksperimentalno


utvrdive u isto vreme. Hajzenbergova relacija neodreenosti mikro-estice stoga nije
prizvoljna kvalitativna odredba kojom se naprosto tvrdi neto to je u skladu sa
eksperimentalnim ispitivanjem fenomena, osobito u eksperimentu sa duplim
prorezom52 ve je neodreenost kvantitativna relacija koja korespondira kako sa
eksperimentalnim podacima, tako i sa klasinim teorijama o kretanju materije.
Najeksplicitniji oblik relacije neodreenosti Hajzenberg je dao u predavanjima na
Univerzitetu u ikagu 1929. godine obajvljenim neto kasnije u tekstu Fiziki principi
kvantne teorije takoe u ikagu:

xpx h
Ova relacija neodreenosti specifikuje granice u okviru kojih se moe primeniti
estina slika. Bilo koja upotreba rei poloaj i brzina sa preciznou koja
prevazilazi onu koja je data jednainom, jednako je besmislena koliko i
upotreba rei iji smisao nije definisan53

U klasinoj mehanici poloaj i brzina su kardinalne veliine pri opisu kretanja


tela i komutiraju s obzirom na objektivnu kontinualnost prostora i vremena. Tako je,
ukoliko se zna tana brzina tela, mogue predviditi njegov poloaj u odreenom
vremenskom intervalu i obratno, ukoliko su poznati poloaji tela u odreenom
vremenskom intervalu, mogue je odrediti njegovu tanu brzinu. Klasine jednaine
kretanja odreene su principom komutativnosti prostorno vremenskih odreenja s
obzirom na njihov objektivitet na metodolokom nivou. Odredivost konjugovanih
52

Eksperiment kojim je isprva dokazivana talasna priroda svetlosti na osnovu dobijene talasne difrakcione
slike, koja se u kasnijim izvedbama eksperimenta menjala u estinu usled merenja tanog poloaja
elektrona. Nils Bor je detaljno izneo ceo eksperiment u tekstu Atomska Fizika i Ljudsko Znanje na strani
85 do 93.
53
This uncertainty relation specifies the limits within which the particle picture can be applied. Any use
of the words positionand velocitywith an accuracy exceeding that given by equation is just as
meaningless as the use of words whose sense is not defined Werner Heisenberg The Physical Principles
of the Quantum Theory, str. 15, University of Chicago Press, Chicago, 1930.

28

veliina poloaja i brzine na osnovu fizikalne neumitnosti koja se opet temelji na


objektivitetu realiteta prostora koji miruje i vremena koje tee kontinualno, sutina
je klasino mehanikog pojma kauzalnosti. Hajzenberg u kvantnom domenu naputa
objektivizirane predstave o realitetu prostora i vremena tvrdnjom da eksperimentalnim
merenjem nije mogue istovremeno utvrditi taan poloaj i tanu brzinu mikro-estice,
stoga nije re o klasinoj predstavi o estici kao telu. Tako reenica kao ne moemo
znati i impuls i poloaj atomskog objekta izaziva odmah pitanja o fizikoj realnosti ova
dva atributa objekta, na koja se moe odgovoriti samo odreivanjem uslova pod kojima
se nedvosmisleno mogu koristiti prostorno-vremenski koncepti54 Poloaj i brzina mikroestice utvrdivi su samo u okviru statistikih zakona verovatnosti. Na kvantnom nivou
stoga ne vae klasini zakoni uzrono-posledine veze, ve statistiki zakoni
verovatnoe. Doista konana interakcija izmeu objekta i mernih instrumenata iji
uzrok je postojanje kvanta dejstva povlai za sobom zbog nemogunosti da se
kontrolie reakcija objekta na merne instrumente, ako oni treba da slue svojoj svrsi _
neophodnost da se definitivno odustane od klasinog ideala kauzaliteta i da se radikalno
ispita na stav prema problemu fizike realnosti.55 U metodolokom smislu,
Hajzenbergova teorija odstupa od objektiviteta ne samo prostora i vremena kao
fundamentalnih medija u kojima je sva realnost odrediva, ve od objektiviteta kretanja i
materije u smislu klasinih predstava o tim pojmovima.
Relacija neodreenosti je direktno izvedena iz matematike formulacije teorije, i
na taj nain je tu relaciju Hajzenberg prvi put i izveo56. Kvantitativna izvedba relacije
neodreenosti omoguava i kvantovanje klasinih Hamiltonovih i Lagranovih jednaina
kretanja i klasinih sistema kretanja elektromagnetne estice u polju57 u skladu sa
relacijom neodreenosti to je matematika formulacija kvantitativne korespodentnosti
kvantne teorije elektromagnetne estice za koju vai relacija neodreenosti i klasinih
jednaina iji operatori su komutirajue prostorno-vremenske fizike veliine. S obzirom

54

Niels Bohr Atomska fizika i ljudsko znanje str. 83.


Ibid. str 113.
56
Leonard if Kvantna Mehanika, str. 12, Vuk Karadi, Beograd 1982.
57
Ibid. str 150 do 166
55

29

da je Plankova konstanta sastavni deo relacije neodreenosti obezbeena je i


kvantitativna granica korespodencije. Kvantne jednaine i relacije vae uvek i za sve
sisteme fizike realnosti sve dok je energija koju ti sistemi emituju dovoljno velika da se
moe zanemariti Plankova konstanta, na isti nain na koji i jednaine kretanja klasine
fizike vae uvek i za sve sisteme sve dok je energetska razlika i energetsko stanje
sistema, pre i posle emitovanog zraenja, toliko mala da se ne sme zanemariti Plankova
konstanta. Ovo matematiki sledi iz injenice da su za pojave u kojima se Plankova
konstanta moe smatrati veoma malom veliinom, zakoni kvantne teorije
aproksimativno istovetni sa klasinim zakonima58
Relacija neodreenosti i Kopenhagenska interpretacija uopte je esto u
interpretacijama i kritikama predstavljana krajnje individualistikom, subjektivistikom i
u najgorem sluaju agnosticistikom u epistemolokom smislu, kako ga razumeva anglosaksonska tradicija. Meutim kvantitativna izvedba relacije neodreenosti pokazuje
kako je ona u potpunom skaldu sa sistemima znanja klasine fizike te kako ona sutinski
kvantitativno korespondira sa naunim sistemima sa kojima se predmetno granii. U
tome se sastoji njen najvei epistemoloki znaaj: to je u skladu sa univerzalnom
epistemolokom idejom o jedinstvu znanja. Mogue gnoseoloke implikacije koje
pretpostavljaju spoznajni agnosticizam kvantnog fenomena bie potpuno otklonjene
Borovom fizikom reinterpretacijom relacije neodreenosti u okviru pojma
komplementarnosti. Mnoge nedoumice sadrane su u pojmu statistike verovatnoe,
centralnog pojma Hajzenbergove teorije, osobito u projekciji ovog pojma na totalitet
prirode, spram klasine predstave o uzronosti prirode te se potom tvrdi kako je kvantna
teorija smatrana objektivno indeterministikom59 probabilistikom itd.
Indeterministiki karakter kvantnog fenomena proizilazi iz relacije neodreenosti, tu je
re o mogunosti kvantih situacija koje prelaze u aktualnost pri eksperimentalnom
merenju, jer je merni ureaj sam deo kvantnog fenomena. Do samog akta utvrivanja
odreene fizike veliine, logiki i matematiki nije mogue sa sigurnou tvrditi nita
58

Verner Hajzenberg Fizika i filozofija str. 27.


Thus quantum physics became regarded as objectively indeterministic, Karl R. Popper Quantum
Theory and the Schism in Physics, Rowman and Littlefield, New Jersey 1982., str. 5.
59

30

drugo to je van okvira statistike verovatnoe, koja se izvodi na osnovu niza prethodno
dobijenih eksperimentalnih podataka. Ovde je dakle re o formalistikom opisu
mogunosti da se odreena kvantna situacija dogodi kao objektivnom momentu
funkcije verovatnoe. Funkcija verovatnoe sjedinjuje objektivne i subjektivne
elemente. Ona sadri tvrdnje o mogunostima ili, bolje reeno, tendencijama
(mogunost u Aristotelovoj filozofiji).60 Paralela sa Aristotelovim pojmom
nije sluajna jer je re o ontikoj mogunosti za odreeni kvantni dogaaj, dakle o
objektivnoj tendenciji da se odreena kvantna situacija dogodi ili bolje reeno funkcija
verovatnoe ne opisuje odreeni dogaaj ali, bar u toku posmatranja, opisuje itav niz
moguih dogaaja61 Nije dakle re samo o subjektivnom momentu verovatnoe koji
proizilazi iz nepotpunog znanja62 na osnovu relacije neodreenosti ve funkcija
verovatnoe sjedinjuje subjektivne i objektivne elemente u smislu mogunosti za neki
kvantni dogaaj. Mogunost da se elektron nae na odreenom mestu u odreeno
vreme zavisi od mernih ureaja koji su pored kvantnog deo i realiteta gde vae fiziki
zakoni koji se temelje na objektivitetu prostora i vremena. Merenje poloaja i brzine
elektrona je implementacija ne-kvantnih kategorija prostora i vremena na kvantni
fenomen i stoga ne mogu biti uzete za osnovu opisa tog fenomena. Upotreba ovih
pojmova, ukljuujui prostor, vreme i uzronost, zapravo jeste uslov za posmatranje
dogaaja u atomu...63 ali ne i uslov za opis tih dogaaja. Pojmovni aparat kojim se moe
izraziti dualna kontinualno-diskontinualna priroda kvantnog fenomena mora se traiti u
sferi u kojoj prostorno-vremenske odredbe ne komutiraju, u domenu matematike
matrica. Matrina formulacija elementarnih principa kvantne teorije elementarne
mikro-strukture materije odlikuje apstraktnim formalizmom i zahtevala je dodatnu
kvalitativnu fiziku izvedbu. Fiziku interpretaciju matrine mehanike, matematikog
formalizma relacija neodreenosti pruio je Nils Bor formulacijom fizikog principa
komplementarnosti.

60

Verner Hajzenberg Fizika i filozofija str. 25.


Ibid.
62
Ibid.
63
Ibid. str 49.
61

31

Borov princip komplementarnosti


Borove predmetne analogije atomske fizike i biologije u tekstu Atomska fizika i
ljudsko znanje, verovatno na najbolji nain ilustruju komplementarnost kvantnog
fenomena i naeg saznanja tog fenomena:

Tako bismo bez sumnje ubili ivotinju kada bismo pokuali da istraimo njene
organe toliko da bismo mogli odrediti ulogu pojedinih atoma u vitalnim
funkcijama...Doista, sutinska neanalizabilnost atomske stabilnosti pomou
mehanikih pojmova je veoma analogna nemogunosti fizikog ili hemijskog
objanjenja specifinih funkcija koje karakteriu ivot. 64

Meutim kvalitativne gnoseoloke implikacije principa komplementarnosti


temelje se na fizikoj komplementarnosti kanoniki konjugovanih fizikih prostornovremenskih veliina koje stoje u relaciji komutativnosti. Relacija neodreenosti nalae
da proizvod srednjih greaka sa kojima dve kanonski konjugovane veliine mogu u isto
vreme biti merene, nikada ne moe biti manji od kvanta dejstva65 dok princip
komplementarnosti tvrdi njihov reciprocitet. to se vei napor ulae u to preciznije
merenje npr. poloaja elektrona u omotau, to je manja mogunost da se istovremeno
odredi njegova brzina ili impuls. Kvalitativna interpretacija Hajzenbergove relacije
neodreenosti u lanku Diskusija sa Ajntajnom o epistemolokim problemima atomske
fizike66 predstavlja najkompletniji opis principa komplementarnosti:

64

Niels Bohr Atomska fizika i ljudsko znanje str. 35.


Nils Bor Atomska fizika i opis prirode str. 98.
66
Niels Bohr Atomska Fizika i Ljudsko Znanje str. 70-124.
65

32

U stvari, jedino meusobna iskljuivost bilo koja dva eksperimentalna


postupka, koji doputaju jasnu definiciju komplementarnih fizikih veliina,
obezbeuje prostor za nove fizike zakone, ija koegzistencija na prvi pogled
moe izgledati nausaglasiva sa osnovnim principima nauke. Upravo ovu
potpuno novu situaciju s obzirom na opis fizikih fenomena pojam
komplementarnosti cilja da okarakterie. 67

Na ovom mestu je zapravo objedinjena sutinska kvantitativna korespodencija i


princip komplementarnosti. Kvalitativni opis relacije neodreenosti formulisan kao
komplementarnost, u matrinoj mehanici, nekomutativnih prostorno-vremenskih
relacija nastoji da okarakterie koegzistenciju zakona kvantne teorije i klasinih teorija.
Komplementarna koegzistencija, korespodencija zakona klasine i kvantne mehanike
proizilazi iz komplementarnog opisa prostorno-vremenskih veliina, na isti nain na koji
se komplementarnost mernih ureaja (subjekta) i kvantnog fenomena (objekta) temelji
na komplementarnosti kanoniki konjugovanih fizikih veliina npr. poloaja i brzine.
Komplementarni odnos subjekta i objekta nije gnoseoloke (epistemoloke) prirode iako
sadri izvesne gnoseoloke momente koji u krajnjoj liniji mogu imati epistemoloke
posledice, ve se komplementarnost tog odnosa crpi iz komplementarnog odnosa
konjugovanih fizikih veliina jer je i sam subjekt deo kvantnog fenomena, samo
merenje je kvantni fenomen unutar kog se fiziki supstrat prostorno-vremenske
odreenosti spram samog sebe odnosti komplementarno. Na najjasniji nain Bor je ovu
zasnovanost komplementarnosti u merenju povezao sa komplementarnou prostornovremenskih odreenja kvantnog fenomena, izraenih Hajzenbergovom relacijom
neodreenosti, u lanku Kvantni postulat i skoranji razvoj atomske teorije 68:

S jedne strane se uz pomo optikog instrumenta koordinate estice mogu


izmeriti do stepena preciznosti koji se eli, uz uslov da se za osvetljenje koristi
zraenje dovoljno male talasne duine. Ipak, prema kvantnoj teoriji je rasejanje
67
68

Ibid. str 115.


Nils Bor Atomska fizika i opis prirode str. 57-94.

33

zraenja objekta uvek u vezi sa konanom promenom momenta, koja je utoliko


vea koliko je manja talasna duina zraenja. 69

Drugim reima, merenje koordinata estice zahteva zraenje male talasne duine
koja je komplementarna sa momentom (impulsom). Komplementarnost talasne duine
zraenja mernog instrumenta i poloaja koji se nastoji izmeriti komplementarna je sa
komplementarnou talasne duine zraenja mernog instrumenta i impulsa i zavisi od
komplementarnosti poloaja i impulsa svojstvene kvantnom fenomenu.
U pomenutom lanku objavljenom u asopisu Nature 14. aprila 1928. godine a
napisanom oktobra 1927. godine se prvi put eksplicitno pominje pojam
komplementarnosti u smislu principa, mada je Bor neto ranije, septembra 1927.
godine, u predavanju na Internacionalnom Kongresu u Komu, odranom povodom
stogodinjice smrti Alesandra Volte (Alessandro Volta) obrazlagao.. da je taka gledita,
dogovorom nazvana komplementarnost, pogodna da obuhvati karakteristine crte
individualnosti kvantnih fenomena, kao i da istovremeno rasvetli specifine vidove
problema posmatranja na tom polju istraivanja.70 Do tada Bor je esto upotrebljavao
matematiki termin reciprocitet u interpretaciji Hajzenbergove relacije neodreenosti.
Pojam komplemetarnosti je vie kvalitativan fiziki pojam, stoga je Borov princip
komplementarnosti fizika reinterpretacija Hajzenbergovih matematikih relacija
neodreenosti, ime nikako ne gubi na znaaju, nasuprot Borova interpretacija
predstavlja sutinsku osnovu i fiziko i prirodno-filozofsko utemeljenje kvantne teorije,
iji se epistemoloki znaaj oituje u kvalitativnoj i kvantitativnoj korespodenciji sa
graninim naunim sistemina.
Komplementarnost estine i talasne prirode materije takoe se bazira na
komplementarnosti komutirajuih prostorno-vremenskih veliina kojima se u klasinoj
fizici nastoji opisati svo kretanje. Formalizovana talasna funkcija, koja treba da
korespondira sa objektivitetom kvantnih sistema, pada u momentu interakcije mernih
ureaja i kvantog sistema pri utvrivanju prostorno-vremenskih veliina estice unutar
69
70

Ibid. str 67.


Niels Bohr Atomska fizika i ljudsko znanje str. 81.

34

tog sistema, koju pretpostavlja Plankov kvant dejstva i diskontinualna ne-talasna priroda
elektromagnetnog zraenja i materije uopte. Pad talasne funkcije koju uzrokuje
komplementarna priroda prostorno-vremenskog odreenja fizikih veliina kojima se
estica nastoji odrediti, manifestuje se i eksperimentalno kao npr. promena difrakcione
slike u eksperimentu sa duplim prorezom. Komplementarnost talasne i estine prirode
materije na isti nain se temelji na komplementarnosti prostorno-vremenskih odreenja
atomskih pojava matematiki izraenih relacijom neodreenosti na koji se temelji i
komplementarnost subjekta i objekta u eksperimentalnom ispitivanju atomskih pojava.
Prenaglaena uloga subjekta u procesu spoznaje kvantnih fenomena bila je predmet
kritike Karla Popera (Karl Popper) u eseju Kvantna Mehanika bez Posmatraa 71, koji
navodi da prema tvrdnji Kopenhagenske intepretacije u amotskoj teoriji posmatraa
ili subjekta treba da smatramo posebno vanim, jer atomska teorija svoj udan
karakter dobija od interferencije subjekta ili posmatraa (i njegove merne intervencije)
sa fizikim objektom pri istraivanju 72, navodei dalje kako je to tipian Borov stav.
Poperova kritika ne see do sutinske komplementarnosti fizikih veliina izraenih
relacijom neodreenosti, ve je usmerena prvenstveno na iracionalni momenat
prenaglaene uloge subjekta u procesu spoznaje te njegovom interferencijom sa
kvantnim sistemom, koja ga prema kvantnom postulatu nuno remeti te ini dobijene
podatke neupotrebljivim. Ovaj momenat je iracionalan jedino ukoliko se posmatra sa
stanovita racinalne objektivistike nauke, u ijoj osnovi lei determinizam prirodnih
pojava. Poperov stav je klasinan primer hipostaziranja jednog od stavova kvantne
teorije, koji nije u skladu sa prirodno-naunim realizmom te kriticizam tog stava sa
pozicija realizma. Pokazae se zapravo da su sve bitnije zamerke i kritike Kopenhagenske
interpretacije kvantne mehanike metodoloke prirode, zasnovane na metafizikim
predpostavkama o objektivitetu i realitetu temeljnih fizikih kategorija prostora,
vremena, kretanja i materije, na realitetu prirode uopte.
71

Karl R. Popper Quantum Mechanics Without The Observer, Quantum Theory and the Schism in
Physics, Rowman and Littlefield, New Jersey 1982.
72
In atomic theory, we have to regard the observeror the subjectas particularly important, bacause
atomic theory takes its peculiar character largely from the interference of the subject or the observer (and
his measuring agencies) with the physical object under investigation., Ibid. str 40.

35

Kritike Kopenhagenske interpretacije kvantne mehanike


Sve kritike Kopenhagenske interpretacije mogu se generalizovati u stavu
nemogue da je tako jer ja verujem da je drugaije koji se zasniva na racionalnoj veri u
objektivnu realnost sveta, koja je isto toliko iracionalna koliko u prvi mah izgledaju
tvrdnje kvantne teorije. Tako se indeterminizam i subjektivnost kritikuju sa
deterministikih i objektivistikih pozicija u duhu bilo dominantnih prirodno-naunih
stanovita ili ideolokih predubeenja. Naizgled kvalitativno drugaija i kompletnija od
pomenutih stavova bila je Ajntajnova primedba da kvantna teorija u Kopenhagenskoj
izvedbi nije potpuna i ne predstavlja konaan opis atomskih fenomena.
Ajntajnova kritika. Na petoj konferenciji fiziara Internacinalnog Instituta za Fiziku
Solvej odranoj u Briselu 1928. godine diskusije Bora i Ajntajna su se koncentrisale oko
pitanja da li kvantno-mehaniki opis iscrpljuje mogunosti objanjenja opservabilnih
fenomena ili se, kao to je Einstein smatrao, analiza moe sprovesti dalje. 73Ajntajn je
smatrao da kvantna mehanika, izraena Hajzenbergovom relacijom neodreenosti i
Borovom fizikom intepretacijom te relacije, ne daje kompletan opis kvantnog
fenomena. Nizom misaonih eksperimenata u eseju Da li se kvantno-mehaniki opis
fizike realnosti moe smatrati kompletnim? koji su 1935. publikovali Einstein,
Podolsky i Rosen 74, Ajntajn u pitanje dovodi opis kvantnog fenomena u stacionarnim
stanjima kada ne stupa u interakciju sa mernim ureajima. Kvantna teroija inila se
nekompletnom u tom smislu jer ne prua objektivan opis kvantnih situacija tj. onoga
to se aktuelno dogaa nezavisno od posmatranja ili izmeu dva posmatranja75.
Ovakva argumentacija, meutim, ne izgleda nimalo pogodna da dovede u sumnju
zasnovanost kvantno-mehanikog opisa, koji je zasnovan na koherentnom
matematikom formalizmu... Prividna kontradikcija u stvari samo otkriva da je
uobiajena taka gledita prirodne filozofije u sutini nepogodna za racionalno
73

Niels Bohr Atomska fizika i ljudsko znanje str. 86.


Ibid. str 111.
75
Verner Hajzenberg Fizika i filozofija str. 87.
74

36

predstavljanje onih vrsta fizikih fenomena koje sreemo u kvantnoj mehanici.76


Nekompletnost opisa kvantnih fenomena ne predstavlja proizvoljno odustajanje od
detaljne analize atomskih fenomena ve saznanje da je takva analiza u principu
iskljuena.77 Drugim reima, opis kvantnih situacija izvan interakcije sa mernim
instrumentima ne moe prevazii granice koje su utvrene statistikim zakonima
verovatnoe. Realitet atomskih dogaanja iscrpljen je pojmom mogunosti koja se
aktualizuje u procesu merenja. Ajtajnova kritika otkriva njegove fundamentalne
deterministike pozicije prema kojima objektivitet fizike odredivosti prirodnih pojava
ne zavisi od posmatranja ve od neumitnosti koju odreuje kontualnost prostora i
vremena i njegovu racionalnu veru da su i fenomeni atomske fizike podvodivi pod taj
determinizam, izraenu u uvenoj reenici: da ne eli da prihvati da bog baca kockice
(...ob der liebe Gott wrfelt). Ajntajnova kritika upuena je sa metodolokih pozicija
realizma ili kako ga Hajzenberg naziva dogmatskog realizma78 koja je aktuelna
pozicija klasine fizike79 i koji se temelji na racinalnoj veri u objektivno postojanje sveta
(u smislu kartezijanskog pojma res extensa) nezavisno od posmatranja subjekta (res
cogitans) te da je svet u naunom miljenju u iskljuivo predmetnom odnosu spram
subjekta. Hajzenbergov odgovor na Ajntajnove kritike sadran je u fundamentalnom
metodolokom postulatu kvantne teorije prema kom je upotreba pojmova klasine
fizike na opis kvantnih situacija ograniena bez obzira koliko nam se sadraj tih pojmova
inio jasnim i nedvosmisleno istinitim. Zahtev da se opie ono to se dogaa u
kvantno-teorijskom procesu izmeu dva ili vie uzastopnih posmatranja jeste
contradictio in adjecto, jer re opisati upuuje na upotrebu klasinih pojmova, dok se
ti pojmovi ne mogu upotrebiti na prostor izmeu posmatranja.80, Hajzenberg dalje
zakljuuje da je ontologija materijalizma poivala na iluziji da se ova vrsta egzistencije,
neposredna aktuelnost sveta oko nas, moe ektraposlisati na podruje atoma. Ova

76

Niels Bohr Atomska Fizika i Ljudsko Znanje str. 112 i 113.


Ibid. str 116
78
Verner Hajzenberg Fizika i Filozofija str. 44.
79
Ibid.
80
Ibid. str 88.
77

37

ektrapolacija, meutim, nije mogua81 Ajntajnova kritika samo je ekplicirala


fundamentalnu metodoloku diferenciju njegovih pozicija i stavova kvantne teorije,
pozicija objektivistikog dogmatskog realizma koji apsurdnim smatra stavove o
mogunosti i verovatnoi prirodnih fenomena, bez obzira sto su temeljne tvrdnje
kvantne teorije o verovatnoi atomskih dogaaja potpuno ispravne82. Jedan od onih
koji, prema Hajzenbergovom miljenju pripada grupi kritika Kopenhagenske
interpretacije koju ine oni koji ne ele da menjaju kopenhagensku interpretaciju u
pogledu njenih predvianja eksperimentalnih rezultata, ali nastoje da izmene njen jezik
da bi se dobila vea slinost sa klasinom fizikom83 jeste Dejvid Bom (David Bohm).
Bomova kritika. Deterministika interpretacija kvantnih postulata Dejvida Boma
koja je u formalnom skladu sa kalkulacijama verovatnoe, prema Hajzenbergu samo je
drugaijim jezikom opisana Kopenhagenska Interpretacija. Bom kao protiv-tvrdnju
indeterministikom opisu atomskih struktura iznosi pretpostavku o postojanju
deterministikih atomskih pod-struktura opisanih klasinim koncepcijama kretanja
estica. Pitanje koje smo postavili... je opravo to dali postoji ili ne postoji dublji subkvantno mehaniki nivo kontinualnog i kauzalno determinisanog kretanja84 te stoga,
indeterministiki princip jednostavno nema nita vie rei o preciznosti koja bi se mogla
dobiti merenjima fizikih procesa koji se odvijaju na takvom sub-kvantno mehanikom
nivou.85 Vera u postojanje ovakve objektivne pod-strukture, prema Hajzenbergu
predstavlja nekakvu nepotrebnu ideoloku nadstrukturu86 kojom se prihvataju
kvantitativne konsekvence probabilistike funkcije ali na nivou na kom se one
manifestuju kao kvantni fenomeni. Na sub-kvantnom nivou pak pretpostavlja se
deterministiki opis kretanja estica kao objektivnih realnih struktura, kakve su
81

Ibid.
Ibid. str 87.
83
Ibid. str 77.
84
But The question we raised was precisely that of whether or not there exist a deeper sub-quantum
mechanical level of continuous and causally determined motion. David Bohm, Causality and Chance in
Modern Physics, Routledge & Kegan Paul Ltd., London 1957., str 64.
85
Hence, the indeterminacy principle simply has nothing whatever to say about the precision that might
be obtained in measurements that utilize physical processes taking place at such a sub-quantum
mechanical level. Ibid.
86
Verner Hajzenberg Fizika i Filozofija str. 79 i 80.
82

38

takaste mase u njutnovskoj mehanici.87 U logikom smislu ova pretpostavka znai


pooptenje pojmova klasine mehanike, klasino-mehanika reinterpretacija kvantne
teorije koja funkcije verovatnoe pripisuje trenutnom nivou znanja o kvantnom
fenomenu. Bomova kritika kao i Ajtajnova otkriva njegove deterministike pozicije i
nadu kako ipak u osnovi kvantnog fenomena stoji determinisana i kontinualna struktura
kretanja estica. Kada su takve neobine nade bile izraene, Bor je obino govorio da su
po strukturi sline reenici: Moemo se nadati da e se ponekad pokazati da je 2 x 2 =
5, jer bi to bilo vrlo povoljno za na bankovni raun.88 Bomova nada da postoje
skriveni parametri koji bi u buduim eksperimentima jo uvek mogli igrati ulogu je
iracinalna i bliska je metafizikoj veri da je svet neto realno i objektivno te da u njemu
vae objektivni deterministiki zakoni. Slinu ideoloku natstrukturu ali potpuno
drugaijih osnova nalazimo u kritici Kopenhagenske interpretacije od strane ruskih
fiziara marksistike provenijencije, osobito kod Dmitrija Blohinceva.
Krika ruskih fiziara. Naelno, kritike ruskih fiziara upuivane su sa metodolokih
pozicija dijalektiko-materijalistikog determinizma i odnosile su se veinom na
probabilistiki karakter opisa kvantnih stanja i prenaglaenu ulogu posmatraa u
interpretaciji kvantne teorije koja istie izrazito subjektivistiki katakter teorije.
Blohincev istie da se U kvantnoj mehanici ne opisuje stanje same estice, ve injenica
da ta estica pripada ovom ili onom statistikom ansamblu. Ova pripadnost potpuno je
objektivna i ne zavisi od stavova posmatraa89, pritom potpunu objektivnost
podrazumeva u klasino-fizikom smislu. Meutim, ako Blihincev u kvantnoj teoriji
nastoji da pripadnost sistema ansamblu nazove potpuno objektivnom, onda on
upotrebljava re objektivan u smislu koji se razlikuje od onog u klasinoj fizici90, jer u
fizici ova objektivnost pripadanja sistema ansamblu podrazumeva ne samo stavove o
sistemu ve takoe i stavove o stepenu posmatraevog poznavanja tog sistema, kao na
primer u termodinamici. Objektivina pripadnost sistema nekom pretpostavljenom

87

Verner Hajzenberg Fizika i Filozofija str. 78.


Ibid. str. 79.
89
Ibid. str. 83 i 84.
90
Ibid. str. 84.
88

39

ansamblu ideologizirana je metodoloka pretpostavka dijalektikog materijalizma i tu


nemamo posla samo sa naukom, ve i sa ispovedanjem vere, sa privrenou izvesnom
verovanju.91 Hajzenberg dalje zakljuuje Iz onoga to je do sada reeno mogli bismo
biti skloni zahtevu da naunik nikada ne bi trebalo da se oslanja na neka posebna uenja,
da nikada svoj nain miljenja ne treba da ograniava na neku posebnu filozofiju92, na
nain na koji to ini Blohincev i drugi iz marksistike provenijencije. Takoe sa
metodolokih pozicija objektivizma i determinizma, ali ogranien drugom vrstom
iracinalne, ne-ideoloke vere u koherentnost racinalne nauke koja je toboe ugroena
kopenhagenskom interpretacijom, kritike upuuje i Karl Poper.
Poperova kritika. Izloena u vidu jedne deterministike scijentistike filozofije u
delu Kvantna teorija i raskol u fizici 93. Poperova kritika istie preveliku ulogu
posmatraa u spoznajnom procesu kvantnog fenomena, koja protivrei
fundamentalnim metodolokim stavovima nauke o iskljuivo predmetnom odnosu
objekta i subjekta. Uloga subjekta u kvantnom fenomenu je kod Popera shvaena isuvie
gnoseoloki ne dotiui pritom komplementarnu relaciju prostorno-vremenskih
odreenja atomskih pojava od koje u krajnjoj liniji i zavisi uloga subjekta, u spoznajnom
procesu kvantnog fenomena, kao integralnog dela samog fenomena. Kao i u sluaju
Blohinceva, a u sutini i Ajntajna i Dejvida Boma, Poperova kritika zasnovana je na
iracionalnoj metafizikoj veri u objektivnost prirode i njenu deterministiku
strukturiranost. Fundamentalne metodoloke pozicije sa kojih je upuena kritika ovde se
pretpostavljaju pritom se, za razliku od Dejvida Boma, ne priznaju probabilistike
kalkulacije eksperimentalnih rezultata koji se odnose na atomske pojave ve se
verovatnoa i mogunost dogaanja unutar kvantnog fenomena pripisuju subjektivnom
karakteru teorije koja nastoji da opie taj fenomen. Poper pritom iz vida isputa sutinski
epistemoloki znaaj Kopenhagenske interpretacije o kom je ovde prevashodno re, a
koji se sastoji iz kvantitativne matematike formulacije granice korespodencije i njene
kvalitativne fizike reinterpretacije. Kvantna teorija istinski korespondira sa klasinim
91

Verner Hajzenberg Fizika i Filozofija str. 82.


Ibid. str. 85.
93
Karl R. Popper Quantum Theory and the Schism in Physics, Rowman and Littlefield, New Jersey, 1982.
92

40

teorijama u fizici bez obzira to sa klasinim teorijama ne deli ista temeljna metodoloka
polazita, to zapravo dokazuje da univerzalna epistemoloka ideja o jedinstvu totaliteta
sveg naunog znanja ni na koji nain ne zavisi od metafizikih osnova metodologije
nauke tj. od objektiviziranih predstva o realitetu prirodnog bia. Epistemologija u nauci
poiva na drugom antikom stavu koji ini opti princip naunog metoda, na stavu o
razumljivosti prirode.

Zakljuak
Analiza fundamentalnih postulata i metodoloke diferencije vodeih teorija u fizici
s poetka 20. veka, pre svega teorije relativiteta, klasine mehanike, klasine
elektrodinamike, klasine termodinamike i kvantne teorije, na epistemolokom nivou
pokazuje, s jedne strane bitnu kvalitativnu razliitost u pojmovnoj artikulaciji
elementarnim filozofskim, prirodno-filozofskim i fizikim kategorijama, prevashodno
kategorijama kretanja, materije, prostora i vremena, dok se sa druge strane otrkiva
sutinska kvantitativna korespodentnost ovih teorija. Kvantitativna korespodencija ovih
teorija i njena kvalitativna reinterpretacija predstavljaju ujedno i najvii epistemoloki
znaaj ovih teorija, osobito Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije.

41

Bibliografija
- Niels Bohr, The Theory Of Spectra and Atomic Constitution,

Cabridge University Press,

London, 1922.
- Louis De Broglie The wave nature of the electron , Nobel Lecture, december 12, 1929.
- Werner Heisenberg The Physical Principles of the Quantum Theory, University of
Chicago Press, Chicago 1930.
- W. Pauli, L. Rosenfeld & V. Weisskopf (Eds.), Niels Bohr and the Development of
Physics, McGraw Hill, New York 1955.
- David Bohm, Causality and Chance in Modern Physics, Routledge & Kegan Paul Ltd.,
London 1957.
- Werner Heisenberg Slika svijeta suvremene fizike, Epoha, Zagreb 1961.
- Isaac Newton, Mathematical Principles of Natural Philosophy, Dawsons Of Pallmall,
Folkestone, Kent, Endgland 1968.
- B. R. Van Der Waerden Sources Of Quantum Mechanics, Dover Publications Inc., New
York 1968.
- Niels Bohr Collected Works Vol. 3, North-Holland Publishing Company , Amsterdam
1976.
- Ervin redinger ta je ivot? Um i Materija , Vuk Karadi, Beograd 1980.
- Niels Bohr Collected Works Vol. 2, North-Holland Publishing Company, Amsterdam
1981.
- Karl R. Popper Quantum Theory and the Schism in Physics, Rowman and Littlefield,
New Jersey 1982.
- Leonard if Kvantna Mehanika, Vuk Karadi, Beograd 1982.
- Niels Bohr Atomska Fizika i Ljudsko Znanje , Nolit, Beograd 1985
- Immanuel Kant Metafizika polazna naela prirodne znanosti, Veselin Maslea,
Sarajevo 1990.
- Verner Hajzenberg Fizika i Filozofija , Umetniko Drutvo Gradac, Beograd 2000.
42

- Ervin redinger Priroda i Grci , Fedon, Beograd 2007.


- Nils Bor Atomska Fizika i Opis Prirode , Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia
Sremski Karlovci, Novi Sad 2009.

43

You might also like