You are on page 1of 3

1

Kakav je bio Poslanik Muhammed a,s,

O životu posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda s.a.w.s znamo puno. Ništa nije ostalo
nepoznato, počevši od njegovog rođenja do smrti, svaki detalj je brižno prenesen i zabilježen.
Mi ćemo se ovdje posvetiti njegovom a.s. plemenitom karakteru, prateći ga kroz pojedine
etape njegova života. Prije njegovog dolaska svijetom su vladale dvije velike imperije: Bizantija
i Perzija. Ove dvije države su vladale većim dijelom svijeta. U svim segmentima života vladala je
opšta anarhija.
Ljudi su varali, krali, lagali, pljačkali, živjeli na račun drugih, klasne razlike bile su posebno
izražene, nepravda raširena a dadžbine i porezi lomili kičmu naroda. Istina i pravda su bile
misaone imenice. Na vjerskom planu ljudi se umjesto pokornosti Jednom jedinom Bogu
obožavali kumire itd. Čak su i neki evropski historičari zabilježili da svijet nije susreo suroviji i
mračniji period od 7. stoljeća nove ere.
Muhammed a.s. je došao da ukine ovakve mračne pojave i da na zemlji uspostavi Allahov red.
Dakle, situacija prije pojave posljednjeg Allahovog Poslanika, Muhammeda s.a.w.s bila je slična
današnjoj. Ni danas nema istine i pravde, ljudi žive na račun drugih ljudi, jedni u velikom
izobilju, drugi u teškom siromaštvu. Razlika je jedino u tome što umjesto Lata, Uzata i drugih
božanstava ljudi za božanstva uzimaju Oskara, Bambija, Miki Mausa...
Ako su svijetu danas, a posebno muslimanima, potrebne promjene na bolje, onda se treba
ugledati na Poslanikovu a.s. veličinu i njegov životni put.

Muhammed a.s kao djete i mladić

Muhammed a.s. je rođen u Mekki 570.godine. Još kao djete posebno se isticao plemenitošću i
vedrinom. Tako da su svi uživali u kontaktu s njim. Živio je u pustinji, skromno, čuvajući ovce.
Te okolnosti su Poslaniku s.a.w.s pomogle da stekne vrlo važne navike i osobine, da se nauči
saburu, skromnosti, jednostavnom životu, bez pretjerivanja. Zato je poslije kao Poslanik bio
sasvim običan, ni po čemu se u svom vanjskom izgledu nije izdvajao od drugih. Tako se bilježi
jedna predaja u kojoj se navodi da je jedan beduin došo u grupu muslimana i kada ih je sve
prešao okom pitao: „Gdje je Poslanik“? Pa su mu ashabi pokazali rukom na Resula. Dakle
Poslanik a.s. se ni po čemu se nije izdvajao od svog naroda. Ličio je na taj narod a jedne prilike
je rekao: „Kod mene je omiljen i uvažen svako od vas ko je bliži narodu i koji je uz narod
kad mu je teško“.

Kad je trebalo graditi džamiju Poslanik s.a.w.s je prvi zasukao rukave, kad je trebalo kopati
Hendek, Resul je bio u jami. Allahova je mudrost da bude nepismen, da ne zna ni čitati ni pisati,
kako mu se poslije ne bi moglo predbaciti da je on napisao Kur'an ili da je znanje preuzeo iz
kršćanskih ili židovskih knjiga.

Allahov Poslanik s.a.w.s je odrastao kao siroče. Teškoće kroz koje je prošao imale su svoju
mudrost. Trebale su da ga pripreme da povede čovječanstvo te da spozna pravu suštinu i
smisao života. Majka mu je umrla kad je imao šest godina a babo dva mjeseca prije njegovog
rođenja. Tako nikad nije imao priliku da zagrli svog babu, osjeti njegovu blagost, topli zagrljaj i
kaže „babo“. I pored toga najbolji Odgajatelj ga učinio blagim i osjećajnim pa je često svojim
ashabima a posebno omladini govorio da im je on poput oca. Enes ibni Malik je rekao: „Nisam
vidio nikog milostivijeg prema djeci od Allahovog Poslanika, s.a.w.s“.

Muhammed a.s. kao muž i otac
Sa 25 godina Poslanik s.a.w.s se oženio uglednom Mekkelijkom Hatidžom bint Huvejlid.
Iako je bila hudovica i petnaest godina starija od njega, a on momak i neženjen, imala je toliko
dostojanstva da mu ponudi brak. Dakle, nije bilo obrnuto kao što je to običaj. Za dvadesetak
2

godina koliko je Poslanik s.a.w.s. bio u braku sa Hatidžom nikad se s njom nije posvađao niti je
kad digao ruku na nju. Pomagao joj je u svim poslovima, imao sabura, malo pričao a više je
slušao. Strogo je vodio računa o pravima svojih žena. Svakodnevno bi ih obilazio pazeći na
njihovo stanje i potrebe. Neki ashabi su govorili: „Da nije bilo kod Allahovog Poslanika „ne“
u tešehuddu, ne bi ga imao u životu kad se od njeg nešto zatraži.“

Njegov brak sa Hatidžom ali i ostalim ženama uzor je za sve muslimanske brakove do Sudnjeg
dana. Svojim načinom života i odnosom prema njima stvorio je odlične predpostavke za žene.
Zato žena u islamu nije ponižena. Ona je kod muslimana dobila poseban stepen, koji nema niti
je imala ni prije ni poslije ni kod koga drugog. Poslanik s.a.w.s je to često isticao govoreći da su
„najpotpunijeg imana vjernici koji su najljepšeg ahlaka, a najbolji među njima su oni koji
su najbolji prema svojim ženama“. „Najbolji među vama je onaj koji je najbolji prema
svojoj porodici, a ja sam najbolji prema svojoj porodici“.

Svoje sljedbenike je učio da se maksimalno posvete odgoju svoje djece. „Najbolje što jedan
otac može ostaviti svom djetetu je lijep odgoj.“ „Svako djete se rodi u prirodnoj vjeri, pa
ga njegovi roditelji odgoje kao židova, kršćanina ili medžusiju.“

Nije pravio razliku između muške i ženske djece. „Ko bude imao kćerku i ne bude je
razlikovao od svojih sinova, Allah će mu pripremiti mjesto u Džennetu.“
U jednom hadisu je također rekao: „Ko bude imao tri kćerke, pa ih odgoji, poduči ih i bude
prema njima milostiv, ući će u Džennet“. Pa su ga ashabi r.a. upitali: „A ako bude imao
dvije?“ „I ako bude imao dvije“ – odgovorio je Poslanik. „A ako bude imao jednu?“ –
opet upitaše ashabi. „I ako bude imao jednu“ – odgovorio je, uz osmijeh Resul s.a.w.s.

Muhammed a.s. kao čovjek

Ljudima uzor ne može biti melek. Treba im čovjek, od krvi i mesa. Zato je Svevišnji odredio
Muhammeda s.a.w.s kao jednog od njih da im prenese poruku Gospodara svjetova, da im
pokaže kako je sasvim moguće biti čovjek i istodobno biti pokoran Stvoritelju. Cilj njegove
plemenite misije bio je da upotpuni ljudski moral. Još prije poslanstva je bio toliko visokog
morala da su ga čak mušrici nazvali imenom El-Emin, povjerljivi. Kod njeg bi čuvali svoje
vrijednosti. Često, kad se ni sami nisu mogli oko nečeg dogovoriti, tražili su Muhammeda, da
bude medijator između njihovih plemena. I svi bi bili saglasni da Muhammed riješi problem, jer u
njegovu pravednost nisu nimalo sumnjali. Uvijek je bio na strani potlačenih i obespravljenih. Oni
su bježali u njegovo okrilje, jer su uviđali njegovu pravičnost i suprotstavljanje zulumu pa su se s
njim osjećali sigurnim i s nadom da će ostvariti svoja prava. Nije pravio razliku na osnovu rase,
boje kože, porijekla ili materijalnog stanja. Radio je na saradnji i potpomaganju.

Kritikovao je one koji su činili zulum i fesad i stalno stajao naspram njih, pa čak kad su bili i
njegovi bliži u pitanju. Čak i u očima svojih neprijatelja je bio veličanstven. Za četrdeset godina
koliko je živio među njima prije i trinaest godina poslije poslanstva nisu bili u stanju naći mu ni
jednu negativnost u njegovom moralu ili ličnosti.

Muhammed a.s. kao Poslanik

Kad je napunio svojih trideset i osam godina, Muhammed, a.s., počeo se povlačiti u samoću.
Tragao je za mjestom na kojem bi se mogao osamiti. Nakon što je razgledao okolna brda,
odlučio je da to bude pećina Hira, jedna stijena udaljena nekoliko kilometara od Mekke, odakle
je mogao posmatrati nebesa, brda i Kabu i iz te pozicije razmišljati o stvorenjima. Allah s.w.t. mu
je omilio samoću pećine, gdje bi činio ibadet i duhovno se pripremao za određenu mu misiju.
3

„Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako
bi se od straha pred Allahom raspalo.“

Zato je srce Poslanika s.a.w.s trebalo pripremiti, jer srce kojem se objavljuje Kuran, mora biti
jače od brda. Poslanik a.s. bi sa „Brda svjetlosti“ promatrao nebo i ono što je na njemu a zatim
bi pogledao Kabu i kipove oko nje, pa bi rekao: „Zaista vi ne zaslužujete da budete
obožavani, ne zaslužujete veličanje i robovanje“.

U tim trenutcima dok se završavala finalna priprema za poslanstvo, Svevišnji posla svog
izaslanika, meleka Džibrila, koji se na zemlju nije spustio od kako je uzdignut Allahov poslanik
Isa, a.s., da Muhammedu, a.s., spusti posljednju Allahovu riječ, upućenu čovječanstvu.
Muhammed, a.s., u tom trenutku nije znao da je on odabran da bude pečat svih poslanika. Kad
je o tom obaviješten počeo je pozivati ljude na put Gospodara.

Mekkanski moćnici su ga u početku prvo ismijavali. Međutim, Poslaniku s.a.w.s to nije smetalo.
Nastavio je dalje sa svojom misijom pozivajući javno u islam. Kad je broj njegovih sljedbenika
porastao počeše ga bojkotovati i javno iskazivati svoje neprijateljstvo. A onda duševno mučiti,
kako njega tako i njegove sljedbenike, nazivajući ih svakakvim imenima.

Kako su napadi na njega i njegovu da´wu rasli, proporcionalno je rasla i Poslanikova, a.s.,
upornost kojom im se snažno suprotstavljao. On im se suprotstavljao snagom istine protiv koje
mušričke spletke nisu imale šanse. Nakon što se uticaj muslimana dobio na snazi prelaskom
uglednih ličnosti, mušrici odlučiše pooštriti svoje metode i počeše tjelesno mučiti Poslanika
s.a.w.s i njegove sljedbenike.

Kad su Kurejšije povećale zlostavljanje muslimana i kad mučenja dođoše do nepodnošljivog
stepena, Poslanik s.a.w.s naredi svojim ashabima da se isele u Jesrib. Ashabi učiniše hidžru a
Poslanik s.a.w.s i Ebu Bekr ostadoše u Mekki, čekajući dozvolu Svevišnjeg da i oni krenu na taj
put. Znajući šta će se desiti ako se i Poslanik, a.s., iseli u Medinu, Kurejšije odlučiše da ga u
tom spriječe, da ga se kutarišu jednom za sva vremena. I tako skovaše plan da ubiju Poslanika.
Odlučiše da iz svakog plemena uzmu po jednog snažnog čovjeka, naoružaju ih i da oni ubiju
Muhammeda a.s. Na taj način bi se riješili Poslanika, a.s., a njegovoj porodici onemogućili da
traži osvetu.

Kad je stigla dozvola od Gospodara da učini Hidžru, Poslanik, a.s., ostavi svog amidžića, Aliju
ibn Ebi Taliba, ne samo da zavara Kurejšije, nego i da ostane u Mekki kako bi im vratio
povjerene mu emanete. Jedna zaista neobična situacija. Dok oni kuju plan kako da ga ubiju,
časni Poslanik brine kako da im vrati stvari koje su mu isti ti mušrici povjerili na čuvanje.