You are on page 1of 9

JESENJE VEE

Olovne i teke snove snivaju


Oblaci nad tamnim gorskim
stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
utom rijekom meu golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kuice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crnei se crnim vranama.
Sve je mrano, hladno; u prvom
sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
ape o ivotu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.
MAUHICA
Oskaru Drru
Crna kao pono, zlatna kao dan,
Mauhica uti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misli: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu njeno "no-i-dan"
Nae gospoice, kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vedrog neba, modrog kao lan.
Kao samrt tamna, kao ivot sjajna
Mauhica cvate, ali ne mirie Ko ni njezin susjed, kico tulipan.
No u hladnoj nevi udan ivot die,
Zagonetan, dubok, aroban ko san,
A kroz barun drhti jedne due tajna.
ZVONO
Ovo zvono, to ko titan stenje
Pod tuim nebom, mene sjea sada
Drugog zvona, kad u psalmu kobi
Nad mizerijom roenog mi grada.
Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
to sad s tobom trpi, crna jedra!
Udari me klatnom usred grudi,
Nek pukne srce, neka prsnu njedra!

DJEVOJICI MJESTO IGRAKE


Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne sluti smisla alosnih soneta;
Kesteni pred kuom duhu tvom su
meta.
Jo je deset karnevala do tvog bala.
Ti se udi, duo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj prii. Tvoja dua sveta
Jo ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gleda me ko grle. Misli - to je ala.
Al e doi vee, kad e, ko Elvira,
Don Huana sita i lanih kavalira,
Sjetiti se sjetno njene ove strofe.
Moje e ti ime apnut moja muza,
A u modrom oku jecati e suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.
UTJEHA KOSE
Gledo sam te sino. U snu. Tunu.
Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijea,
Na visokom odru, agoniji svijea,
Gotov da ti predam ivot kao rtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam
stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajui, da su tamne oi jasne,
Odakle mi nekad bolji ivot sjao.
Sve ba, sve je mrtvo: oi, dah i ruke,
Sve, to oajanjem htjedoh da oivim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jo je bila iva,
Pa mi ree: - Miruj! U smrti se sniva.

Tiho... Zvono uti... Misli deru...


O, kako titi kajanje u vee!
Tama.. Sm sam... Samac u tuini!
Na elu, ljubo, tvoj me cjelov pee...

NOTTURNO
Mlana no; u selu lave; kasan
uk il netopir;
Ljubav cvijea - miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrak sjetno cvri, jasan
Kao srebren vir;
Teke oi sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visin;
Kroz samou, muk,
Sve je tii huk:
eljeznicu guta ve daljina.

MORA
I.
U noni sat
Uo je ko tat...
U kutu ui,
Doo je, da mui,
Da mi kosti toi, oi kljuje,
Udara na muke, crven lanac kuje,
- Voda, kamen,
Led i plamen, Krvnik, inkvizitor, grabant,
Sluga mraka, vjene boli trabant Dok kroz prozor die stari, tihi vrt,
A srce bolno kuca: smrt - smrt - smrt Sa mjeseca, ko s ukinute glave
Zlikovca groznog, kap po kap,
Na moje elo kaplju blijede boli,
U mozgu kuha Nijagare slap,
A dua trai Boga, da ga moli,
Ali nigdje nikog, dok vampir, Maglin sin,
Mrani din,
Skae ve na rtvu
Ko akal suh na karavanu mrtvu.
I loe sr iz glave, sre krv,
A ja ko iva strv

Pod garavim grlom gavrana gladnog


Sjeam se onog trenutka jadnog,
Kad bijah ovjek, pjeva ponosan!
Aj - to bjee san:
San o zaviaju,
Izgubljenom raju,
San o zemlji, suncu, san o maju.
Vaj, ja sam mrtvac - sad ih znam:
Sahranie me iva, zar ih nije sram!
Da huknem, jeknem, maknem se - ne mogu
Ni mai tijelo, glavu, ruku, nogu!
Antun Gustav Mato: Pjesme
45
II.
Tajanstven grob
I grozna kob
Lee mi na prsa ko Sfinks od granita,
Ko gorda piramida gordih Rampsinita;
Ko tmurna Himalaja, Bude katedrala,
Pravjena je masa sad me zatrpala.
U gluvoj noi sve je gluvlji zrak,
U tupom duhu sve je tuplji mrak,
U nijemoj jami mucam kao muk,
Od grdne muke nisam niti zvuk.
Nad mojim elom kobi udan uk
I tee mutnih voda mutan huk.
Kroz mene sada vode udni puti
Bez trunke nade, da Nirvane raj
Progutati e ikad hropac taj
ivota samog, to se kao zmija
U pandi nijemo nad bezdanom svija,
Kroz spiralu bola, to ko rana zja,
Dok vaseljena biva strah i prah,
A ivot tone u dno Okeana
Ko no bez dana.
*
Ali - ne!
Nek se surva sve!
Nek me davi ispolinski mrak
I bogomrak,
Nek budem uzdah ovjeanskih muka,
Nek me drobi ona nepoznata ruka,
Nek budem praak vjenog vremena,
Posljednja suza moga plemena,
Nek mi metnu Prostor mjesto bremena
Nek budem pepel zadnjeg sjemena,

Nek me vrgnu na muke titana,


U dno zaborava, sudnjega bezdana.
Nek mi otmu spas
U dui gnjev i glas:
Ja u ipak rijet: nisam kriv
to sam iv!
Vampir je kob i tijelo, to me titi,
Vampir je nuda i atomi niti,
Vampir je Moloh, Jupiter i Buda,
oravi Udes, materija luda
Antun Gustav Mato: Pjesme
46
Nijema sila, haos, stvar i tmua,
A klica, iskra, ivot - to je dua!
udna moba
Na dnu moga groba.
Gmazovi, abe, zmije, korpioni,
Guteri, tenad i kameleoni,
uvide, tenci, harpije i guje
Na stranom gumnu vrtloe i bruje.
Na srcu lei teak, teak bauk,
Grlo mi grli krvav, rutav pauk,
Polip me stego i drevna adaja,
Stuha sam posto prokletoga kraja!
Jakrep me vreba u posnom ardaku,
Memla me jede u ai i mraku.
Plakavac plae, udan svat,
Na grudima sindir, tomruk, gvozden bat.
Kroz bolne ile vulkan glogoe,
Kroz bolne ivce pak cvokoe,
S mjeseca me mrtvog trese padavica
Kao samoglavca, kad je zlo i tmica,
Grizoduje na obraz mi pljuje:
Strana moba strano argatuje!
Iz budaka gnjili jadi kuljaju,
Nakaradne hale svud se uljaju,
Kou pali, ee vatra sramne uge,
Krvlju tee lava stare kuge,
Srce ve se topi u hemijskoj jari,
Platina se due ari sva i pari.
Ja sam evo krasta, krofula i rana,
Nosi me nekud snaga luakog orkana,
Kad u rujnom platu - jaoh! - grozna Mora
Pade odozgora
Iz sinjega dvora,
U groznikom gru alkohola,

U ljutoj sili reskog vitriola,


Ko zlurad oblak zluradoga mora,
Pa me vitla ko mirijada
Nesluenih jada!
Provalila se dua kao zreli ir,
I na nju pade glavne muke teki mir!
I zatrepti tamno velo
I u mraku sine tijelo bijelo
Astarte krasne kao prvi grijeh.
I hadski smijeh
Sve blie i blie
Vatrom lie
Antun Gustav Mato: Pjesme
47
I, kao zavist Kajna,
Ironija tajna
Na smrt me agljika, te ko au grijean
Sm sam sebi smijean.
Ko iz Filokteta
Iz mene urla otrov ovog svijeta.
Topovi, bombe, demije, torpedi,
Sistemi suhi, kumiri od mjedi,
Plemii lani - carski svodnici,
Mranjaci tusti, vragu srodnici,
Laovi, glumci, zlata bataljoni,
Lani pastiri i lani baroni,
Fraze i svetog junca robovi,
Pedanti pusti, bijeli grobovi,
urnali lani i lani dragulji,
Jeftine lutke i bazar-slavulji,
Pokorno roblje, prljavi sofisti,
Suvini arci, slatki egoisti,
Potomci Hulje i Brankovog Vuka,
Trgovci misli, globadije puka,
Torkemada, Sad, ic-Rec i Tamerlan,
Atentati, Kleon, Bizmark, Dengiskan,
Evrope gladne gladni tabori,
Oruan mir - oj, davor, davori! Doktorski diplom u depu bedaka,
Bludnici stari s licem crkvenjaka,
Sifilis-progres i kulturne bijede,
Napredan narod slaboga to jede,
Engleske polze1
plitki proroci,
Izgubljena srea svetog proljea
U kretenskom mozgu sitog stoljea,

Kljakavi moral gradskih cinika,


Prekrasni miris skupih klinika,
Klimavi troni, ivi strojevi,
Glada i novca podli bojevi:
Aj, na meni stenju sve lokomotive,
Suhoparne knjige, teorije krive,
Slijepom duom plae pepel starih zala
Ko Dies irae pokornog korala...
O, kako sjetno sija dan Italije,
O, kako sjetno svira Pan Idalije!
I iz ute kue hrupi nova slika Oblak sramotnik:
Nakaz golih, utih rufijana
1
koristi
Antun Gustav Mato: Pjesme
48
Ko iz bludita prije sivog dana:
Kad i nujni zvuci nujne violine
Venu kao djeca, kad im majka gine
U tuem negdje svijetu kao bludnica...
O, ja sam bordel, pital, ludnica!
Ve nadue se gajde paklene,
Orgiji gore oi caklene,
Divnoj ko Frina i Laura Dianti,
Krv biva rubin, suze - dijamanti,
A namazani uljem sirski bikovi
Skau ko bijesnog gra likovi
Kraj Sultana tromog i Trimalhiona.
Na pandemonij bludni zovu bludna zvona
Kontese vite i balerine krasne,
Starce kao jarce i Magdalene strasne...
I dad ve gust i krvav purpur - salon gui,
A Venerin kip se ve u kostur rui...
Na meni zebe arki pretkov grijeh,
Mene pali leden jad i pakla smijeh.
Ko temelj Skadra mene jedan grad
- Sodom il Babel - evo mrvi sad.
Ko nitkov lanac vuem tue zlo
I nitko ne zna, kako boli to!
Pedepse drevnih djedova nosim,
Stare krivice i ne u da prosim
Tirana Boga, "starog krvnika",
Dok mi ponos due snagom bola sja.
O, za ovu patnju nema - nema jamba,
Ova tragedija nema ditiramba!

Ta moja kob je
Hrvatsko groblje:
Rana i raka Petra Svaia,
Gudalo slijepca, gusle Kaia.
U srcu sad mi kuka Ivan Gnade
A Mora hladno ape: "Keine Gnade".
Grudi mi tite turski bastioni,
Bataljoni vapski, Duda galioni.
Pastorak ja sam borbe svih giganta,
Gui me podlost laljivog Bizanta,
Sofizam Bea, pohota Budima,
Labirinat mrani katakompskog Rima.
Antun Gustav Mato: Pjesme
49
III.
Ispalo mi oko - iero ga brat,
Ne znam kad,
Jer sam, vajmeh, roda suanjskoga,
Roda zlovarnoga, roda horjatskoga,
Pa tako nemam usred noi mira
Ter eto leim bez tankog duplira,
Bez srodne suze i bez spomenika,
Ko pod onom brazdom - brazdom Kvaternika...
Ko mrtve ptice, bolovi na jata
Padaju na grob bezimen Hrvata,
Dok mlada tui "O jelen jelene" I mome pjeva "O pelen pelene" Taj vampir to me kvai, to je poreznik,
Ta Mora, to me tlai, to je izdajnik.
To golo more, more tuposti,
To je Mrtvo More nae gluposti.
U armantnoj pozi moderni poganac Najmio ga stranac, da nam metne lanac.
Taj klate, to o pravdi blebee On za korist tuu lae, klevee.
Taj demagog morski, urlaju ko vuk,
Malaksale asti on je nae zvuk.
Ko babe kukaju,
Ko tikve plutaju
I novac gutaju
Te korizme gladne, zulumari kuri,
Mlakonje, mekuci, bezoni panduri,
Tuem sluzi sluge, tue prirepine,
Meetari moje - tvoje domovine!
Piljarice glasne, silom - barjaktari,
Ruevine svijesti, biri i hotkari,

Satrapi to puze, mudri idioti,


Uljezi, kajafe, lani sankiloti
to mjesto etve
anju kletve:
Strpae me u grob i to im jo malo Hrvatske ih sise mlijeko razgubalo!
Taj otri klinac - zabio ga snob
Mode rob
U glavu meni ko sejmen Pilata
Ja grcam usred licemjernog blata
Skupih mladenaca, tatih kaputaa.
Antun Gustav Mato: Pjesme
50
IV.
Moja aa
Nesre je puna kao narod moj,
Otrova je puna kao miji boj
Plitkih novinara, ludih poslanika,
Tronih perjanica, pukih sramotnika,
Dok golotrb seljak gine u tuini,
jer - slobodu prose naoj domovini!
Demokratski fifirii,
Umne mule, slavljeni oslii,
Sramotnoga stupa krasni kandidati
I propali - pardon - ch-aristokrati
Brijakog tipa, lakejskoga soja:
O, raduj se, raduj, Otadbino moja!
Ali jao, jao Skrletni me demon opet kinjit stao!
Oajnost je plamen te apoteoze,
Delirij je vazam te metamorfoze!
*
Istina Bog je, la je san
Ko pijavica, gad hudosrean,
Mora spade s mene, te ko crkotina
Na dnu ostah, ili ko od vina
Protuha mrtva, kada urla pas
Na kobnost pomrine kao Judin glas.
I zapjeva kokot Petra Apotola,
Naem se u izbi punoj moga bola,
Uzdah sav je ut od znoja stravinoga,
Dua jeca psalam petka velikoga,
A mlado sunce
Ko ivota Bog
Na prag moj stupi,
Dok daleki rog

U brsnom negdje lugu ko na bunu zove


I na buljuk tjera vampire i snove.
Ulica ve zuji kao pel roj:
To se na rad die dragi narod moj,
Te mi dua klike ko grlo hajduka,
Pozabivi muku blizu naeg puka
I rosi suzom spomen Gupca Matijaa
Ko sedam ran Bojih bogoljubna snaa.
Tek sat nad glavom veli: smrt - smrt - smrt Dok kroz prozor die moga doma vrt.