You are on page 1of 53

Broj 1 / Godište I

nje sa
a
d
z
i
o
a
posebn
stovim
k
e
t
nim
ine
izabra i 2007. god
.
iz 2006

Nagasaki - prije i poslije 9. kolovoza 1945. godine

1

Hrvatski povijesni portal

UREDNIČKO PISKARALO

G
IMPRESUM
Hrvatski povijesni portal
ISSN 1846-4432
POSEBNO IZDANJE
Broj 1 / Godište I
9. kolovoz 2013.
Elektronički časopis za povijest i
srodne znanosti izlazi od 26. siječnja
2006. na adresi www.povijest.net
Izdavač:
Inter nos
Obrt za računalnu djelatnost
vl. Miljenko Hajdarović
Dr. Ive Kečkeša 16
40323 Prelog
Urednik:
Miljenko Hajdarović, mag.hist.
urednik@povijest.net
Suradnici:
Žanina Bilić, prof.
Dinko Odak, dipl.politolog
dr.sc. Branimir Bunjac
Darko Prebeg, dipl.ing.
Dražen Klinčić, prof.
dr.sc. Hrvoje Petrić
Matej Škarica
Danijel Jelaš, prof.
Stipica Grgić, prof.
Izlazi mjesečno.
Autori tekstova sami brinu o
gramatičkoj ispravnosti istih.

2

odine prolaze i ukoliko smo
dovoljno sretni mi se mijenjamo
i razvijamo. Hrvatski povijesni portal
izlazi u vrlo sličnom obliku od početka
2006. godine. U obliku, rekli bi
klasične, web stranice donosili smo
sadržaje prvo više puta mjesečno,
pa tjedno i jedno dugo razdoblje
čak i svakodnevno. Portal je ruku na
srce plod hobija što podrazumijeva
da nastaje u slobodno vrijeme koje
preostane od svakodnevnih obaveza.

K

ao što je online već najavljeno
od rujna malo mijenjam sustav
objave materijala. Do sada su se
članci objavljivali više manje kako su
pristizali uz povremenu intervenciju
da se pojedini materijali objave uz
prigodne datume. Od sada će se
materijali skupljati za mjesečno
izlaženje. Aktualne novosti i najave
će se i dalje objavljivati kako stignu, a
svi ostali članci se skupljaju do 20-og
u mjesecu kako bi ušli u razmatranje
za objavu u sljedećem mjesecu.

T

ijekom kolovoza prikupljamo
materijale za rujan i objavljivati
ćemo
posevne
brojeve
sa
naboljim,
najčitanijim
i
posebnim
člancima
objavljenim
od
početka
do danas. U ovom prvom
posebnom broju prenosimo
zanimljive materijale iz 2006.
i 2007. godine. Dio članaka iz
tih godina će biti izdvojene u
zasebnim izdanjima. Članci su
prilagođeni za objavu u ovom
formatu, a izvorne verzije
potražite na linkovima na
početku članka.

N

aslovnica
ovog
broja
je
posvećena sjećanju na žrtve
prvih upotreba nuklearnog oružja.
Saveznici su paradoksalno iskoristili
nuklearne bombe kako bi japanskim
militaristima dokazali da je dosta
rata. Gradovi Hirošima (6. kolovoza)
i Nagasaki (9. kolovoza) su 1945.
godine “platili cijenu” i ostali su
bez 150.000-250.000 stanovnika.
Japanski premijer Shinzo Abe je na
komemoraciji prije par dana poručio:
“Mi Japanci smo jedini narod koji je
iskusio horor nuklearnog uništenja u
ratu. Kao takvi nosimo odgovornost
da se izborimo za svijet bez
nuklearnog oružja. Naša je dužnost
upozoriti nove generacije i svijet na
nečovječnost nuklearnog oružja.”
Nadam se da nas je povijest barem
ponešto podučila!

S

vi komentari su i dalje dobrodošli
na e-mail urednik@povijest.net

Broj 1 / Godište I

SEIKILOVA PJESMA
Napisala: Žanina Bilić, prof.
Objavljeno: 27.11.2006.
Link: http://goo.gl/r3ppEZ
Seikilova pjesma, poznata i pod nazivom Seikilov skolion i Seikilov epitaf, jedina je i najstarija u potpunosti
sačuvana skladba u svijetu. Seikilova
pjesma pripada drevnoj grčkoj kulturi.
Tekst pjesme i notni zapis (melodija i
ritam) u drevnoj grčkoj notaciji isklesani su u stupu. Stup je nadgrobni
spomenik koji je otkriven 1883. godine u današnjoj Turskoj prilikom
arheološkog istraživanja. Smatra se da
je pjesma nastala oko 200 g. pr. n.e.,
premda se mišljenja o točnoj vremenskoj odrednici razlikuju. Seikilova
pjesma zapravo je nadgrobna pjesma – epitaf, koju je stanoviti Seikilos
napisao za svoju suprugu, koja je na
tom mjestu,
pretpostavlja se, bila
pokopana.
Tekst pjesme
u transkripciji na latinicu:
Hoson zes, phainou
Meden holos su lupou
Pros oligon esti to zen
To telos ho chronos apaitei
Tekst pjesme u hrvatskom prijevodu:
‘Dok živiš,
pleši i pjevaj,
budi radostan.
Jer život je kratak,
I vrijeme odnosi svoj plijen.’
U drevnoj Grčkoj glazba je bila važan
dio života. Glazba je bila usko povezana s poezijom i plesom. Veličanja
božanstava, vjenčanja, sprovodi,
svečane večere, bitke, pa i neki manji,
svakodnevni događaji sadržavali su
neki oblik glazbene izvedbe. Postoje
fizički dokazi o postojanju profesionalnih glazbenika i koncertnih dvorana.

Ostaci koncertne dvorane otkriveni
su na atenskoj akropoli. Arheološke
iskopine – vaze s prikazima glazbenih
događanja i glazbenika i ostaci drevnih
glazbenih instrumenata govore nam
da su se koristila tri glavna instrumenta: kithara, lira i aulos. Kithara i lira bili
su žičani instrumenti, a aulos je bio
puhački instrument.
Većina muškaraca učila je svirati
neki instrument te pjevati. Grčki
matematičari otkrili su i proučavali
matematičke odnose u nastajanju zvuka kao fizičkog fenomena – Pitagorina

otkrića služila su još mnoga stoljeća
kao osnova razvoja zapadnoeuropske
glazbene kulture. Grčki teoretičari
glazbe razvili su složen sustav pravila o
sviranju i pjevanju, koji se i dan danas
proučava s velikim
interesom. Grčki
filozofi promatrali
su glazbu kao izraz
svemirskog sklada
i ljudske duše.
Sama riječ muzika
dolazi od grčkih
muza, kćeri boga
Zeusa, zaštitnica
kreativnih i intelektualnih
postignuća.
Poslušajte
suvremenu rekonstrukciju melodije
Seikilove pjesme
na ovom linku.

Tekst pjesme prepisan novogrčkim
jezikom te sa pojednostavljenom drevnom grčkom notacijom – oznakama za
melodiju i ritam

Notacija – način zapisivanja melodije i
ritma – od drevne Grčke do danas prošla
je dug put razvoja. Ta ista pjesma – bez
teksta, ispisana u suvremenoj notaciji
izgleda ovako

Seiklov zapis

3

Hrvatski povijesni portal

JOTA
Napisala: Žanina Bilić, prof.
Objavljeno: 21.12.2006.
Link: http://goo.gl/oyuqXb

P

oznata kolumbijska pop pjevačica
Shakira po majci je katalonskog
porijekla. Upoznajmo pobliže tu
španjolsku pokrajinu i njenu glazbu!
atalonija, autonomna pokrajina na
sjeveroistoku današnje Španjolske,
ili na katalonskom Comunitat Autònoma de Catalunya, pokriva područje od
32,114 km² i službeno broji 7 milijuna
stanovnika. Katalonski jezik zaseban
je jezik. U pokrajini su dva službena
jezika - katalonski i španjolski. Krajolik
sadrži mnoge planinske vrhove planinskog lanca Pireneja, mnoga jezera i
rijeke.
eritorij koji danas pripada Kataloniji u antici bio je koloniziran od
strane drevnih Grka. Kasnije je bio dio
Rimskog carstva. U srednjem vijeku
pripadao je Aragonskom carstvu, kojim je vladala španjolska carska dinastija Aragona (1137. – 1479.). Aragonski imperij bio je poznat i pod nazivom
Mediteranski imperij, zbog izuzetne
moći nad morskim plovidbama i kontrolom morskih puteva. Na vrhuncu
svoje vlasti, Aragoni su smatrani jednom od vodećih sila u tadašnjoj Europi.
stovremeno, odvijali su se i sramotni, kriminalni progoni Židova i
ostalih koji su se razlikovali od većine
– katoličke. U nerazumnoj borbi sa
krivovjerstvom (hereza), u ime religije počinjeni su mnogi strašni zločini.
Ironija sudbine htjela je da čak i kralj
Ferdinand Aragonski ima židovskog
porijekla, premda to nije nikada htio
priznati.
eobrazovanost većine puka, u
kombinaciji sa neutaživom žeđu
plemstva za vlašću i materijalnim bogatstvima, pružala je priliku okrutnosti i primitivizmu.
ažno je zapamtiti da znanje i obrazovanost mogu uvelike doprinijeti
boljitku čovječanstva i u velikoj mjeri
spriječiti manipulaciju političara.
sljedećih
nekoliko
stoljeća
Španjolska je sudjelovala u

K

T

I

N
V
4

U

mnogim ratovima i gubila.
Nakon sukoba uzrokovanog podršci habsburškoj
monarhiji, dok je ostatak
Španjolske podržavao francusku monarhiju, 1714 Felipe V pokorio je Kataloniju
i ukinuo njene autonomna
politička tijela. Katalonija se razvila u industrijski centar tijekom 19.
stoljeća. U 20. stoljeću pod generalom
Francom ponovno je izgubila svoje
autonomne odlike, čak je i katalonski
jezik bio zabranjen na javnim mjestima. 1978 Katalonija je ponovno uspostavila kulturnu autonomiju. Glavni
grad moderne Katalonije – Barcelona,
pa i cijela regija i danas su ekonomski
najrazvijeniji dio Španjolske.
atalonija ima jednu od najstarijih glazbenih tradicija u Europi.
Barcelona je još u vrijeme drevnih
Rimljana imala živopisnu glazbenu
scenu. Maskerade i plesovi bili su toliko popularni i raskošni, da su u 4.
stoljeću bili zabranjeni od kršćanske
crkve. U srednjem vijeku u Barceloni
su djelovali mnogi trubaduri. I u renesansi nastavila se bogata glazbena
aktivnost. U 18. stoljeću razvijala se
opera, kao i u Italiji u to vrijeme. U
19. stoljeću osnovano je Filharmonijsko društvo Barcelone, a 20. stoljeće
obilježili su veliki katalonski skladatelji
klasične glazbe Isaac Albeniz i Enrique
Granados.
rlo je zanimljiva, osim već opisane
umjetničke glazbe, i tradicionalna, narodna glazba. Narodna glazba
je izvor inspiracije umjetničkoj glazbi.
Narodna glazba je vrlo značajna jer u
sebi sadrži specifičnosti podneblja iz
kojeg dolazi. Upravo te specifičnosti
čine glazbu prepoznatljivom i
dragocjenom u svojoj različitosti.
radicionalni plesovi poput sardone, ball de bastones (ples sa
štapovima), ball de gitanes (ciganski
ples) i jota [ hota ] vrlo su popularni i
poznati i izvan Španjolske.

K

J

ota je tradicionalni ples udvaranja u
sjevernoj Španjolskoj. Jota je i vrsta
tradicionalne pjesme koja može prethoditi samome plesu. Španjolci vole
reći, s ponosom ističući kvalitete ovoga plesa, da lijepa djevojka koja pleše
jotu, odašilje strelice u srce svakoga
tko je gleda, svakim svojim plesnim
pokretom.
jota plesu, par drži ruke visoko
iznad glave, koristi kastanjete
(mali udaraljkaški instrument koji
se natakne na ruku, svira se brzim
pokretima gornjeg i donjeg dijela
šake, kastanjete udaraju jedna o
drugu i tako proizvode zvuk) dok stopalima izvodi brze korake, obično uz
pratnju gitare.
ragonska jota je najpoznatiji oblik tradicionalnog katalonskog
plesa. Smatra se da je nastao u 18.
stoljeću. U današnje vrijeme plešu se
različite inačice jote. Folklorni ansambli pripremaju izvedbe za festivale i
druge priredbe. Izvorna jota može se
vidjeti na vrlo malo mjesta, primjerice
u mjestašcu Foz-Calanda ili u gradiću
Alcañiz, te na još nekoliko mjesta u
Kataloniji.
lavni ruski skladatelj Mihail
Ivanovič Glinka (1804.-1857.), najpoznatiji po svojim dvjema operama
Život za cara i Ruslan i Ljudmila, bio je
toliko oduševljen aragonskom jotom,
s kojom se susreo za svojega putovanja po Španjolskoj, da je napisao jednu
orkestralnu skladbu upravo toga naziva ‘Aragonska jota’.
uno je poznatiji ples flamenco,
koji je međutim specifičan za regiju Andaluzije, premda se općenito
poistovjećuje sa Španjolskom. Flamenco i jotu ne treba miješati.

U

A

V

S

T

P

Broj 1 / Godište I

CONTRABANDS
Napisao: Miljenko Hajdarović, prof.
Objavljeno: 28.1.2007.
Link: http://goo.gl/IZZe8h

Konfederacijski veteran

Za trajanja Američkog građanskog
rata (1861.-1865.) crni oslobođenici
su često nazivani “contrabands” ili
na hrvatskom jeziku krijumčarena
roba. Tijekom rata, a posebno nakon
proklamacije o oslobođenju robova
(1.1.1863.), robovi Južnjaka su masovno bježali u kampove Unije. Union-

isti su ih koristili kao radnu snagu, a
dio biših robova se uključio i u redove
unionističke vojske. Do kraja rata u redove unionističke vojske uključilo se
(dragovoljno
ili još više
unovačeno)
oko 183.000
Afroamerik a n a c a
zvanih “obojene trupe”
(česti
termin na engleskom
jeziku
je
“colored
troops” ili
“buffalo
soldiers”)
među
redove 163 jedinice. Usluge tih jedinica
nisu se prečesto koristile jer većina
vojnika nije željela naoružane “crnce”
u svojoj blizini. Još je jedan razlog što
su smatrali da se crnci ne znaju i/ili
ne žele boriti. Često nisu primili plaću
ili puno manju od bijelih vojnika, a i
zapovijedni kadar je bio bijele rase.
Unatoč tome, “Crne trupe” su se često

isticale u borbi i 16 Afroamerikanaca
je primilo odlikovanja za zasluge.
Christian Fleetwood je za zasluge u
borbi kod Chaffinove farme, blizu
Richmonda u Virginiji, 29. rujna 1864.,
primio Kongresnu medalju časti. Ta je
bitka poznatija kao “Bitka kod New
Market Heightsa” i u njoj je ukupno
14 crnih boraca zaradilo odlikovanja.
54th Massachussetts bila je prva “crna
jedinica” koja se u ratu borila za Uniju.
O toj je jedinici snimljen i film. Radi
se o filmu “Glory” snimljenom 1989.
godine (glume Morgan Freeman, Denzel Washington i Matthew Broderick).
Proslavili su se napadom na Fort Wagner. Razmumljivo je njihovo zalaganje
kada se bore protiv robovlasnika. Jedna od najpoznatijih bitaka je obrana
Fort Pillowa. Tu je 292 crnih unionista i 285 bijelih unionista neuspješno
branilo položaj protiv 2.500 vojnika
Konfederacije predvođenih generalom Nathanom Bedford Forrestom.
Taj isti Forrest je nakon rata bio jedan
od osnivača i glavnih figura pokreta Ku
Klux Klana.

PRVO ZRAČNO BOMBARDIRANJE
Napisao: Miljenko Hajdarović, prof.
Objavljeno: 7.5.2007.
Link: http://goo.gl/ifR89l
Kao prvo zračno bombardiranje možemo
odrediti dva događaja u povijesti. Prvi
događaj zbio se sredinom XIX. stoljeća
i bombardiranje je izvršeno uz pomoć
balona bez posade. Prvo bombardiranje
izvršeno iz ljudske ruke zbilo se tijekom
Tripolitanskog rata 1911. godine.
Vojska Habsburške monarhije je u revolucionarno proljeće 1849. godine
pokušavala u svoju vlast vratiti Veneciju.
Zbog nepovoljnog geografskog položaja
bilo je teško izvršiti veće topničko granatiranje grada. Austrijski poručnik Uchtaius
predložio je konstruiranje više papirnatih
balona punjenih toplim zrakom, koji bi svoj
teret istresli nad Venecijom. Takvi izrađeni
baloni mogli su nositi oko 15 kilograma
eksploziva sa. Izvještaj o tome mogao se
pročitati već u ožujku 1849. u američkim
novinama “Scientific American”. Dvjes-

totinjak takvih balona je pušteno prema
Veneciji, ali su se zbog promjene smjera
vjetra većinom vratili prema Austrijancima. Zabilježeno je da je jedna bomba
pala na trg Sv. Marka. Bombe su imale
vremenski mehanizam koji se aktivirao
nakon pola sata. Dva primjerka tih bombi
se mogu vidjeti u bečkom Ratnom muzeju. Napad je izvršen 22. kolovoza 1849.
godine. Prije toga je 12. srpnja pokušan
neuspjeli napad balonom s posadom poslan s austrijskog broda Vulcano.
Za vrijeme Tripolitanskog rata
( 1 9 1 1 .- 1 9 1 2 .
između Italije i
Turske) talijanski pilot Giulo
Gavoti leteći na
zrakoplovu “Bleirot XI” izvršio je
prvo zrakoplovno
bombardiranje. 1. studenog
1911. izbacio je

sa strane svog zrakoplova četiri bombe
na turski kapm u Libiji. Napad je imao više
psihološko značenje nego neki stvarni
borbeni učinak. Samo nekoliko dana ranije (23.10.1911.) pilot Piazza je poduzeo
prvu zrakoplovno izviđanje.
Sljedeće zabilježeno zračno bombardiranje izvršeno je tijekom Prvog balkanskog
rata kada su Bugrari Prodan Toprakchiev
i Radul Milkov bacili dvije bombe na
tursku željezničku stanicu Karaagac
(16.10.1912.).

5

Hrvatski povijesni portal

JAPANCI U ZASJEDI
Napisao: Miljenko Hajdarović, prof.
Objavljeno: 23.4.2006.
Link: http://goo.gl/Q0cgWG

Manile, sukobili su se Filipinci i jedinica od 120 Japanaca. 72 Japanca su
ubijena, a ostali su uhvaćeni.

Filipinima. Postojali su znakovi da ih
se dio skriva u brdima stotinjak kilometara od Manile.

U veljači 1946. na otoku
Lubang (Filipini) započela je
sedmotjedna kampanja za
čišćenje otoka. Sudjelovali su 341. filipinska i 86.
američka divizija. Žestoki sukobi su bili 22. veljače kada
su naišli na otpor 30 Japanaca. Ubijeno je osam Amerikanaca i dvoje Filipinaca.

27. listopada 1947. predao se zadnji Japanac na otoku Guadalcanal. Prilikom predaje američkim vlastima je
predao čuturicu vode, slomljenu australsku bajunetu i japansku lopaticu za
kopanje rovova.

U ožujku 1946. japanska
banda nepoznate veličine
napala je patrolu na otoku
Guam i ubila šestoricu vojnika.

Koncem 1948. između 10-20.000 japanskih vojnika našlo se u unakrsnoj
vatri u kineskom građanskom ratu u
planinama Mandžurije.

U travnju 1946. na otoku
Lubang iz džungle je izašao
odred od 41 japanskog vojnika – nisu ni znali da je rat
završio.
Japanci su svojom predajom na
brodu USS Missouri u tokijskoj luci
2. rujna 1945. godine završili strašnu
ratnu epizodu svoje povijesti. Tijekom rata su često iskazali fanatičnost
bez želje za predajom, pa su koristili i
samoubilačke napade avionima, mini
podmornicama i neprekidnim jurišima
na neprijatelje. Dio japanskih vojnika se čak i nakon službene predaje
nastavio boriti. Dio njih nisu ni znali da
je rat završio dok su drugi jednostavno
željeli nastaviti otpor da ne iznevjere
obećanje dato caru. Pokušao sam u
sljedećem članku izdvojiti nekoliko
takvih najpoznatijih slučajeva.
Početkom prosinca 1945. kapetan
Oba predao se sa svojih 46 boraca
američkoj vojsci. Oni su bili zadnji organizirani otpor protiv Amerikanaca
na otoku Saipanu. Od srpnja 1944.
skrivali su se u džungli i spiljama, te
vršili povremene prepade na američke
snage (fotografija gore).
25. siječnja 1946. na Filipinima, u
planinama 150 kilometara južno od

6

Krajem ožujka 1947. nakon borbe predala se banda od 33 japanskih vojnika
pod vodstvom poručnika Ei Yamaguchi. Banda je napala američku patrolu
ručnim granatama. Na otoku je u to
vrijeme boravilo 150 američkih vojnika, koji su ubrzo zatražili pojačanje.
Američke patrole potpomognute
sa japanskim admiralom uspjele su
nagovoriti bandu na predaju nakon
što su im objasnili da je rat završio.
Yamaguchi je izjavio: “Nismo mogli
vjerovati da smo izgubili. Uvijek su
nas učili da ne možemo izgubiti. Japanska je tradicija da se borimo do
kraja, do smrti.” Prema nepotrvđenim
izvorima Yamaguchi je vojnika iz njegove jedinice koji se prvi želi predati.
Prilikom predaje japanski poručnik je
predao i svoj mač i zastavu jednice.
U travnju 1947. iz filipinske džungle
na otoku Palawan izašla je japanska
minobacačka ekipa od sedam vojnika.
U lipnju 1946. je još uvijek nedostajalo 4.000 vojnika od ukupno 11.000
Japanaca koji su bili stacionirani na

U siječnju 1948. na filipinskom otoku
Mindinao predala se dobro organizirana jedinica od 200 vojnika.

U siječnju 1949. na Iwo Jimi otkrivena
su dva japanska mornara Matsudo
Linsoki i Yamakage Kufuku. Živjeli su
kradući američke zalihe.

Japanska “poliandrija”
30. lipnja 1951. predali su se preživjeli
Japanci na otoku Anatahan (75
nautičkih milja sjevernije od Saipana).
Njihova je priča vrlo zanimljiva. U lipnju 1944. potopljen je japanski brod
i oko trideset preživjelih Japanaca
dospjelo je na otok. Mežu njima bila
je i jedna žena sa Okinawe. 3. siječnja
1945. na taj je otok pao američki zrakoplov B-29 pri povratku sa misije nad
Japanom. Svi članovi posade su poginuli pri padu. Za japansku grupu prvi
se put saznalo u veljači 1945. kada
su starosjedioci Camorossi poslani na
otok da vrate tijela poginulih pilota.
Na otok su bačeni letci u kojima je
objašnjeno da je rat gotov, ali su se
odbili predati.
Japanci su na otoku živjeli kao divljaci. Jeli su kokos, taro, divlju šećernu
trsku, ribu i guštere. Pušili su sušeno
i mrvljeno lišće papaje omotano u
lišće banane. Pravili su i žestoko piće
zvano “tuba” (kokosovo vino). Od
drveća na otoku sagradili su kolibe.
Pad američkog zrakopolova poboljšao

Broj 1 / Godište I
dočekan je sa svim
počastima.

im je život. Od metalnih dijelova zrakoplova izradili su posude za kuhanje,
noževe i pokrove za kuće. Kanistre
za kisik koristili su kao spremnike za
pitku vodu. od padobrana su pravili
odjeću i uzice za ribolov. Grupa je bila i
poprilično dobro naoružana automatskim puškamaa i pištoljima iz zrakoplova. Zbog izoliranosti grupe i prisutnosti samo jedne žene povremeno su
izbivali veliki problemi. Šest od jedanaest preminulih tijekom boravka na
otoku preminulo je nasilnom smrću.
Jedan preživjeli je pokazao ukupno trinaest ubodnih rana nožem. Gospođa
Kazuko Higa ispričala je kako su njenu
naklonost stekla četvorica mornara,
koji su kasnije tajanstveno nestali tj.
“progutalo ih je more pri ribolovu”. U
srpnju 1950. Higa je izašla na obalu i
“predala” se američkom brodu koji
ih je pozivao na predaju. Američkim
vlastima ispričala je kako Japanci na
otoku ne vjeruju da je rat završio.
Japanske su vlasti zajedno s Amerikancima pokrenule akciju spašavanja.
Rođaci u Japanu su napisali pisma koja
su bačena na otok. U jutro 30. lipnja
1951. na otok su u gumenom čamcu
pristali američki poručnik James B.
Johnson i prevoditelj Ken Akatani i prihvatili su predaju preostalih Japanaca.

U siječnju 1972. na
Guamu kraj rijeke
Talofofo pronađen je
vojnik Shoichi Yokoi.
Predao je svoju pušku
i izjavio “Žao mi je što
nisam zadovoljavajuće
služio caru. Nama japanskim
vojnicima
je preporučeno da je
smrt bolja od sramote
da budemo uhvaćeni živi!”. foto Yokoi
je rođen 1915., a 1941. je unovačen
u japansku vojsku i poslan na Guam.
Nakon američkog osvajanja sakrio se
u džunglu. Nakon što ga otkrila dvojica
lovaca 1972. osjećao je veliku sramotu
što je preživio. Najveća mu je počast
bila što je 1991. dobio audijenciju
kod cara Akihitoa. Umro je 1997. od
posljedica srčanog udara. Na Guamu
se može posjeti njegova jama u kojoj
se krivao 28 godina (možete vidjeti
samo otvore za ulaz i zrak - slika gore).
1973. predao se vojnik Teruo Nakamura nakon što se 33 godine skrivao
na malom otoku Morotai.
1974. na otoku Lubang se predao
poručnik Onoda. On je bio jednini
preživjeli od četvorke koja se tu skrivala. Predao se nakon što je već 15 godina bio proglašen mrtvim u Japanu.
Hiroo Onoda (rođen 1922.) bio je
obavještajac na otoku Lubang. Nakon
što su amerikanci zauzeli otok u veljači
1945. Onoda se sa nekoliko suboraca
uspio sakriti u gustoj džungli. Živjeli
su vrlo teško i često su se sukobljavali
radi zaliha riže. Prehranu su dopunjav-

ali kokosima i bananam, a povremeno
su uspjeli ubiti i koju kravu od seljaka.
Jedan od njih se predao 1949., a dvojica su poginula u okršajima sa lokalnim filipinskim snagama 1954. i 1972.
godine. Nisu vjerovali ni letcima koji
su bacani iz zrakoplova ni novinama
koje su pronašli. Vrijedno su obavljali
zapovijed prema kojoj su morali ostati
u neprijateljskoj pozadini i prikupljati
informacije. Otkrio ga je japanski student Norio Suzuki i pokušao ga uvjeriti
da se preda. U Japanu je pronađen
njegov nadređeni major Taniguchi,
koji ga je uspio uvjeriti u kraj rata. Nakon 29 godina izašao je iz džungle i
predao se u svečanoj uniformi. Predao
je i svoj mač, još uvijek funkcionalnu
pušku Arisaka sa 500 metaka i nekoliko ručnih granata. Iaoko je u sukobima sa Filipincima ubio oko trideset
ljudi dobio je predsjedničko pomilovanje. Odselio je u Brazil i postao
stočar. Napisao je autobiografiju “Bez
predaje. Moj tridesetogodišnji rat”.
U knjizi koje nažalost nemamo na hrvatskom jeziku objašnjava kako je kao
gerilac preživio u džungli. U Lubang se
vratio 1996. godine i lokalnoj školi je
donirao 10.000$.
U travnju 1980. na filipinskom otoku
Mindoro otkriven je japanski kapetan Fumio Nakahira. Skrivao se na
planini Halcon. Izgleda da je upravo
on posljedni vojnik Drugog svjetskog
rata. Nakon njega pojavilo se još nekoliko osoba koje su tvrdile da su zaostali
japanski vojnici, ali je dokazano da su
samo tražili slavu i lagali.

Hiroo Onoda

Posljednji preživjeli
1953. na otoku Tinian uhvaćen je japanski vojnik Murata Susumu. Živio je
u maloj kućici pokraj močvare od kraja
rata.
1965. na Solomonskom otočju jedna
je domačica ugledala muškarca u vrtu.
Bačeni su letci i zaostali japanski vojnik se predao. Pri povrtaku u Japan

7

Hrvatski povijesni portal

BITKA ZA VUKOVAR
Napisao: Dinko Odak, dipl.politolog
Objavljeno: 27.1.2007.
Link: http://goo.gl/psTfbb
Tijekom 1991. godine velikosrpskim
snagama je slomljena kralješnica na
dva bojišta u Republici Hrvatskoj:
istočnoj i zapadnoj Slavoniji. Dok
je u zapadnoj Slavoniji neprijatelj
zaustavljen kontraofenzivom Otkos
10 koja je rezultirala oslobađanjem
300 četvornih kilometara prostora
Republike Hrvatske, Vukovar se borio
u okruženju bez realne šanse za pobjedu. To govori vojna znanost i čista
logika.

POLAZIŠTE
Smrću Josipa Broza započeo je ubrzani raspad Jugoslavije. Taj je raspad,
na formalnoj razini, dobio na ubrzanju 1987. dolaskom na vlast u Srbiji Slobodana Miloševića. Milošević
je prigrlio velikosrpsku ideju koja se
kroz srpsku politiku provlači još od
N.Pašića, e da bi uskrsnula 1986. u
zloglasnom Memorandumu SANU.
Taj je dokument baratao pojmovima
poput «ugroženosti Srba» i «srpstva»
te tražio izmjenu ustava SFRJ, kako bi
se stvorili kakvi-takvi formalno-pravni
preduvjeti za objedinjavanje svih teritorija naseljenih Srbima u jednu (velikosrpsku) državu. Ta je retorika bila
ništa drugo do blijeda kopija Hitlerove.
Prva meta fašističke Miloševićeve
politike bilo je Kosovo – rak rana JuGovor na Gazimestanu Slobodana
Miloševića je održan prilikom proslave
600 godina Kosovske bitke 28. lipnja
1989. na Kosovu Polju

goslavije još od ranih 1980-ih. Nakon
uspješnog potčinjavanja Kosova velikosrbijanskoj politici na red su došle
Crna Gora i Vojvodina, u kojima su izvanistitucionalnim sredstvima sumnjive legitimacijske baze (mitinzi istine,
jogurt revolucija i sl.) promijenjena
vlast (u prosrpsku), odnosno ukinuta
autonomnost (1989.).
Konačni raspad SKJ dogodio se na
XIV. Kongresu siječnja 1990. kad su
zbog velikosrpskog pritiska Kongres
napustili slovenski, a potom i hrvatski
delegati. Dodaju li se tom potezu bez
presedana u povijesti KPJ i pluralističke
težnje Slovenije i Hrvatske, sasvim je
jasno da je to bio faktički kraj Jugoslavije.
KPH i KPS su smatrale da Jugoslavija
mora ići ukorak s promjenama koje

Ostaci oklopa JNA u Sloveniji

je donio slom Varšavskog ugovora i
mutirane ideje komunizma te su u
skladu s time zagovarale uvođenje
višestranačja i pretvaranje Jugoslaviju
u konfederativnu zajednicu država.
Komunisiti tvrdolinijaši su popustili težnji ka višestranačju te su, po
održavanju slobodnih izbora (1990.),
u svim republikama, izuzev SRS i
SRCG, na vlast došle nekomunističke
stranke. Probuđeni nacionalizmi u
četirima republikama tražili su odcijepljenje od Jugoslavije – baš ono što
komunisti tvrdolinijaši i velikosrbi nisu
htjeli dopustiti. Milošević je izjavio
kako će u slučaju osamostaljivanja republika Srbi «ostati u Jugoslaviji». To
je de facto bila objava rata svim republikama koje su graničile sa Srbijom
i Crnom Gorom te u kojima je postojala značajna srpska nacionalna manjina: u prvom redu BiH i Hrvatskoj.
Tri mjeseca nakon izbora u kojima je
HDZ odnio legalnu i legitimnu pobjedu Srbi u Kninu započinju pobunu.
Svoje su poteze pobunjenici pravdali novim Ustavom koji im je oduzeo
građanska prava, što je naravno nonsense. Novim su Ustavom Srbi stavljeni tamo gdje im i je mjesto – među
nacionalne manjine kojima je Povelja
o pravima Srba i drugih nacionalnos-

8

Broj 1 / Godište I
ti u Republici Hrvatskoj (22. prosinca 1990.) jamčila sva nacionalna
prava. Pobunjenici na to odgovaraju
proglašenjem «teritorijalne autonomije» i «odcijepljenjem od Hrvatske»
pravdajući to tzv. «referendumom»
koji je bio nelagalan koliko i nelegitiman. Prvi travnja 1991. pobunjenici
donose odluku o priključenju Srbiji,
a oružanom agresijom pod okriljem
JNA zauzimaju i niz općina, s krajnjom
namjerom dostizanja zapadne velikosrpske granice Virovitica-KarlovacKarlobag.
Nakon masakra u Borovu Selu
događaji su se ubrzali. Svakodnevni
međunacionalni sukobi, skidanje hrvatskih zastava, prijetnje, barikade,
pucnjevi, bombe, tuče, ubojstva,
palež i sl. aktivnosti stvorile su atmosferu straha, nesigurnosti i nepovjerenja, kao i svojevrsni politički
vakuum koji su pokušale ispuniti «institucije» pobunjenih Srba. Tako na
objavu održavanja referenduma o
samoodređenju Hrvatske, tzv. Srpsko
nacionalno vijeće najavljuje 10. lipnja
tzv. referendum o životu u zajedničkoj
državi sa Srbijom i Crnom Gorom», a
taj biva održan 23. lipnja 1991. Nakon
(očekivanog) uspjeha tzv. referenduma Velika narodna skupština Srba
Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema
donijela je Odluku o položaju srpskog
naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog
Srema u jugoslavenskoj zajednici, koja
postaje punopravna časom odcjepljenja RH od SFRJ.
Ta je odluka bila neustavna, kako prema Ustavu SFRJ, tako i prema Ustavu
RH, ali to ionako nije niti najmanje
smetalo velikosrpskim eksponentima,
ali ni onima koji su bili pozvani branFranjo Tuđman

iti Ustav SFRJ (JNA). Naravno, JNA je
pokušala čim duže održavati dojam o
«mirotvorcu» i «braniocu ustanog poretka», ali na terenu su njene «tampon zone» omogućavale od institucija
RH nesmetan teror nad hrvatskim i
ostalim ne-srpskim življem te organiziranje jakih četničkih uporišta koja će
postati odskočnom daskom agresije u
trenutku prestanka posebnog balkanskog vida «Drolle de Guerre».

ČARKA
JNA se 28.6.1991. zakotrljala kroz
Sloveniju u namjeri izbijanja na
«državnu» (SFRJ) granicu s Italijom.
Uslijedio je kratki rat za neovisnost
Slovenije, u kojem su male, ali odlučne
i dobro opremljene postrojbe TO
Slovenije porazile i izbacile JNA, koja
i nije pokazala pretjeranu odlučnost
za sprečavanje odcjepljenja te Republike.
Debakl JNA u Sloveniji značio je
povlačenje armijskih postrojbi u Hrvatsku, koja je time gotovo pa dovedena u opsadno stanje. Proveden je
prvi val mobilizacije ZNG-a, uključujući
i pričuvne slavonske brigade: 106.,
107., 108. i 109. Mora se napomenuti
da su to bile brigade samo po nazivu,
a po snazi su bile ekvivalent ojačanog
bataljona do 2 bataljona pješačke brigade JNA. U ekvivalentnim oklopnim
postrojbama JNA odnos je bio još više
na štetu hrvatskih snaga.
Već 29. lipnja stiže zapovjed za

Spomenik dvanaestorici redarstvenika u
Borovu Selu

zaprečavanje svih pogodnih mjesta, s naglaskom na područje Vukovara (Šid-Vukovar i Bač-Borovo
Selo). Zapovjedništvo je 1. srpnja
obaviješteno o intenzivnim radovima zaprečavanja na svim pogodnim i strateški važnim područjima uz
državnu granicu.
Protumjere koje je ZNG počeo poduzimati dodatno su povećale napetost,
tako da je 1.7. u Vinkovcima ubijen Srbin nakon verbalnog sukoba, 2.7. je u
blizini Tenje ubijen načelnik PU Osijek,
Josip Reihl-Kir, a istog je dana u Vinkovcima 3. brigada ZNG pronašla i zaplijenila vagon sanitetskog materijala za
JNA i odmetnike u Mirkovcima.
Ujutro 3. srpnja počelo je pokretanje
jedinica 1. vojne oblasti prema hrvatsko-srpskoj granici. Postrojbe JNA istog dana zaposjedaju znatno područje
uz granicu i oba kraja posljednjeg
nezaposjednutog mosta između Erduta i Bogojeva (51. mehanizirana brigada). Na širem području Šida razvile su
se 453. mehanizirana brigada i 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada. Most između Iloka i Bačke Palanke
kontrolirao je 12. laki puk PZO, 12.
bataljon VP Novosadskog korpusa te
baterija minobacača 120 mm iz sastava 36. mehanizirane brigade. Most
Bezdan-Batina nadzirala je 36. mehanizirana brigada.

9

Hrvatski povijesni portal

Crkva sv. Filipa i Jakova 1991. godine
i na donjoj slici u današnjem obnovljenom izgledu

Četnici iz Borovog Sela su, ohrabreni
prisustvom Armije, 4. srpnja napali
Borovo Naselje te su odbijeni nakon
višesatne borbe. Uslijedio je kontraudar 670 pripadnika 3. brigade
ZNG koji je četnike potjerao natrag u
Borovo Selo. Za trajanja tog okršaja
druge su četničke skupine napale selo
Ćelije čiji su branitelji odbili predati
oružje. Napad je odbijen, a u Ćelije
je poslano pojačanje u vidu čete 1.
bataljona 106. brigade.
Istog dana su snage 109. brigade
ZNG blokirale Mirkovce u kojima je
bilo utvrđeno oko 100 četnika. U
noći 4/5. srpnja pokrenut je napad
u kojem je sudjelovala glavnina 109.
br., bataljon 3. br. ZNG i satnija 1.
br. ZNG. Ideja je bila razbiti četničko
uporište u Mirkovcima i obuhvatnim
manevrom uspostavit kontakt sa 120
opkoljenih branitelja Ćelija. Napad
je dobro počeo i neprijatelj je gubio
teren i trpio gubitke, ali je u ključnom
momentu morao biti zaustavljen zbog
prijetnje JNA da će se u protivnom
umiješati u sukob. Opsada Ćelija

10

nastavljena je još 4 dana, da bi se 9.
srpnja dogovorilo povlačenje branitelja i stanovnika. Selo je bilo opljačkano,
a zatim u potpunosti spaljeno.

PROBLEMI S MIRKOVCIMA
Neuspjeh prvog pokušaja nije obeshrabrio zapovjedništvo Operativne
zone, koje je isplaniralo novu navalu
na Mirkovce. Četničke snage u Mirkovcima procijenjene su na bataljon,
kojeg se obrana temeljila na 2 niza rovova dopunjenih kućama pretvorenim
u otporne točke. Bio je to jak i teško

osvojiv položaj imajući u vidu slabu
opremljenost hrvatskih postrojbi.
Za napad je određen 2. bataljon 3. br.,
samostalna četa «Vinkovci» iz 109. br.
kao i postrojbe 8 mjesnih zajednica i
nešto MUPovaca (60). Ukupan broj
napadača bio je 800, a mršavu potporu
pružala su 2×120 mm minobacača i 76
mm gorski top. Poduhvat je započeo
u zoru 22. srpnja. U početku se situacija razvijala povoljno, da bi se sa
odmakom dana pogoršavala i završila
potpunim debaklom. Neprijateljski

Broj 1 / Godište I
položaji su bili nenačeti, a izgubljeno
je 14 poginulih i 7 ranjenih gardista.
Neprijateljski gubici su nepoznati.
Nakon toga Mirkovci su postali
praktički neosvojivi za ZNG/HV jer je
obranu pojačala jedna četa 2. bataljona 36. mehanizirane br.
Istog dana Armija je izvršila zračni napad na objekte pod nadzorom ZNG u
Vinkovcima te su tom prilikom poginula još 2 gardista, a 8 ih je ranjeno.

GRAD
Nakon burnih neprilika oko Mirkovaca
sigurnosno stanje se pogoršalo i u užoj
okolici Osijeka gdje je tijekom večeri
22. srpnja tučeno Novo Tenje i prilaz
Osijeku. Napadnuto je i selo Laslovo
u koje je 3. br. ZNG promptno uputila
pojačanje u vidu ojačanog voda (60 ljudi). Izvršen je napad na pobunjeničko
uporište Palače gdje je zauzeto nekoliko kuća uz gubitak 5 lakše ranjenih
pripadnika ZNG-a. Točni pobunjenički
gubici nisu poznati. Sukob je prekinut
dolaskom JNA koja je hrvatsku postrojbu prisilila na povlačenje.
JNA je 25. srpnja izvela jako bombardiranje položaja ZNG-a u Dalju i
Erdutu što je rezultiralo pogibijom 5
gardista i ranjavanjem jedanaestorice.
Istog je dana obrana Vukovara odbila napad iz Bršadina na Lužac i neprijatelju uništila najmanje 2 vojnika.
Branitelji su imali jednog poginulog i
5 ranjenih.
Prvi kolovoza završila je akcija kojom
je neprijatelj stekao potpunu kontrolu nad krajnjim istokom RH. Borbena grupa 51. mehanizirane brigade
prešla je most kod Bogojeva i žestoko
napala satniju 3. br. ZNG u Erdutu. Taj
je napad bio sinkroniziran s onim iz
Bijelog Brda prema Sarvašu čime se
vezalo hrvatske snage koje su, eventualno, mogle intervenirati prema
Erdutu. Vojnici i nesrpski civili su se iz
tog gradića povukli u Aljmaš, iz kojeg
su, također, morali brzo odstupiti. Istovremeno, tragedija većih razmjera
se odvijala u Dalju gdje su posljednji
branioci bili opkoljeni u zgradi policijske postaje, koja je u potpunosti
razorena topničkom i tenkovskom

paljbom.
Na području Vukovara branitelji su
3.8.1991. sustav obrane upotpunili
prigradskim naseljem Lužac, čime
je zaokružena obrambena cjelina, s
relativno dobrim postavima. Kažem
«relativno» jer je čvrstina obrane bila
ovisna o vezi s područjima zapadno
od Vukovara (prvenstveno Vinkovcima), nestankom koje nestaje i opskrba hranom i bojnim materijalom,
a obranu je narušavala prisutnost
vukovarske kasarne koja je predstavljala već infiltrirane agresore za braniteljskim leđima i prisiljavala ih na
podjelu snaga.
Merčep, vukovarski «šerif» zatražio je
povratak djece i starijih osoba koje su
iz grada poslane u varljivu sigurnost
jadranske obale. Osim toga, zatražio
je i vraćanje svih izbjeglih vojnih obveznika, ako treba i prisilno. U tome su
ga podržali i neki dužnosnici tadašnje
Vlade. Povratak se dogodio 24. kolovoza, upravo pred početak same Bitke
za Vukovar.

CILJ VUKOVAR
Tijekom 24.8.1991. počeo se nazirati
skori brzi slijed značajnih događaja.
Zabilježena su pregrupiranja JNA postrojbi i pobunjenika, a 2 zrakoplova
su napali silos «Đergaj» kod Bršadina,
koji je bio pod osiguranjem ZNG-a. Tijekom prvog naleta vatra nije bila otvarana, ali pri drugom naletu napadači
su naletjeli na olovni zid. Prema hrvatskim izvješćima oba su oborena, dok
je JNA priznala gubitak jednog aviona.
Dopodne 25. kolovoza 1991. označilo
je početak neposrednih borbi za Vukovar. Tog jutra je bio uništen kamion
JNA i 4 vojnika su poginula. To je bio
povod za početak četničko-armijskog
napada na Borovo N. iz Borovog S.
Nakon višesatnog vatrenog okršaja
napadači su, pokolebani čvrstom
obranom, odstupili.
Istog dana napala je i 1. gardijska
mehnizirana brigada iz Šida, preko
Tovarnika, na Sotin, ali i taj je napad
odbijen. Bataljon koji je dobio zadatak
osvajanja Sotina je zaobišao uporište i
ukonačio u vučedolskim vinogradima.

Tomislav Merčep

Tijekom prvog dana ofenzive ZNG je
izgubio 2 poginula, MUP 1 poginulog,
a jedan civil je smrtno stradao dok ih
je 30 bilo ozlijeđeno. JNA je prema hrvatskim izvješćima izgubila 2 aviona i
6 oklopnih vozila s posadama.
Idućeg dana neprijatelj je obnovio navalu na Borovo N. i Vukovar iz Borovog
S., ali je po gubitku više pješaka i 8 okl.
voz. napad odbijen. ZNG nije pretrpio
ljudske gubitke, ali stradala su 3 sanitetska vozila dok je poginulo 5, a ranjeno 30 civila.
Napadač nije posustao niti trećeg
dana ofenzive. Obnovljen je i napad
na selo Sotin koje je nakon višesatne
borbe palo u ruke 1. okl. bataljona
1. proleter. gardijske meh. br. Tijekom večeri 27. kolovoza neprijatelj
je ispitivao spremnost obrane Borovog Naselja, što ga je koštalo tenka i
oklopnog vozila. Napad je obnovljen
ujutro 28.8. nakon topničke pripreme
koja je položaje branitelja zasula s
oko 700 projektila. Budući se radilo
o nenavođenoj paljbi položaji ZNGa su dobro prošli. Oklopno pješački
napad koji je uslijedio nije narušio
čvrstinu obrane koja je ubilježila nove
bodove: 5 oklopnih vozila s pratećim
pješaštvom. Tijekom tog dana zarobljeno je 18 vojnika iz vukovarske vojarne, pod punom bojnom opremom.
Tog je dana i Zapovjedništvo Operativne zone Osijek objavilo svoje
izvješće o utvrđenim neprijateljskim
gubicima na vukovarskom bojištu u
potpuno uništenoj živoj sili i tehnici,
za razdoblje do 27.8.1991:

11

Hrvatski povijesni portal
• 31 tenk;
• 12 oklopnih transportera;
• 7 samohodnih PZO oruđa:
• 1 samohodni višecjevni lanser

128 mm;
6 zrakoplova;
oko 300 pješaka i/ili posada.

Nakon pretrpljenog moralnog šoka
neprijatelj je svojim vojnicima dao
7 dana odmora. Prva faza ofenzive
bila je završena. Unatoč znatnim gubicima agresor je ostvario značajni
napredak. Po osvajanju Sotina neprijateljske trupe su uspostavile taktički
kontakt s posadom Negoslavaca, koji
će u narednoj fazi postati jedno od
ključnih početnih navalnih mjesta JNA
i četnika.

RUJANSKE ROŠADE
Nakon kratkog predaha JNA je 5. rujna nastavila s napadom na Vukovar.
Novosadski korpus je odlučio operirati u obuhvatu ceste NegoslaslavciVukovar i probiti obranu te se povezati s posadom opkoljene vojarne. U
području Negoslavaca izvršena je koncentracija 453. meh. br. ojačane 1.okl.
bataljonom 1. proleter. gardijske meh.
br. i oklopnim bataljonom 2. proleter.
gardijske meh. br. Te su snage izvršile
obuhvat južnog dijela grada na potezu
Vučedol – Bogdanovci. Iako je obrana
napad okarakterizirala «najžešćim do
sada» Armija nije polučila nikakav uspjeh, a za sobom je ostavila 2 uništena
tenka.
Zapovijed MO o blokadi vojarni JNA
u istočnoj Slavoniji počela se proTrpinjska cesta tzv. groblje tenkova

12

voditi 13. rujna. Armija je uzvratila
prijetnjom otvaranja vatre po «vitalnim objektima» ukoliko se blokada
ne prekine. Kako ultimatumu nije
udovoljeno JNA je otvorila vatru po
Osijeku, što je bio uvod u dvodnevne
okršaje kopnenih snaga. Oklopne
snage JNA su iz Klise i Bijelog brda
dovele su branitelje Sarvaša i Tenje u
nezgodnu situaciju, koju su razriješili
odlučnom obranom, što je neprijatelja stajalo uništena 4 tenka i 2 okl.
transportera, a po 1 tenk i transporter
su pali u ruke ZNG-a.
Živahno je bilo i u južnom rajonu vukovarske obrane gdje su neprijateljski
oklopnici odbijeni, a za sobom su
ostavili 4 tenka s pougljenjenim posadama. Sutradan, 14. rujna, napad
je nastavljen ubacivanjem glavnine
ojačane 453. mehanizirane brigade
koja je napadala s jugoistoka, uz koordinirano djelovanje borbene skupine
iz opkoljene vojarne u gradu. Istovremeno, teška baraža iz smjera Mirkovaca blokirala je eventualne pokrete
ZNG-a iz Vinkovaca. Napad je bio
uspješan te je 453-oj meh.br. pridodani 1.okl. bat. 1. proleter. gard. meh. br.
uz podršku mehaniziranog bataljona
453. meh. br. i četničkog pješaštva iz
Negoslavaca uspio deblokirati vojarnu JNA uz gubitak 3 tenka s pratećim
pješaštvom. Osim ozbiljnog taktičkooperativnog poraza gubici ZNG u Vukovaru su 14. rujna iznosili 2 mrtva i
11 ranjenih, dok je poginuo 1, a ranjeno 22 civila. Borba je nastavljena
16. rujna kad je ojačana 453. meh.
br. pokušala prodrijeti prema centru grada. Ranjeno je 16 gardista i 6
policajaca. Ovaj napad nije donio JNA

ništa dobra, pogotovo uzme li se u
obzir 12 uništenih tenkova (dvojim da
je dio «tenkova» zapravo samohodno
topništvo). Prijavljeno je i obaranje
aviona (nepotvrđeno).
Šesnaesti rujna je na scenu stupio i 2.
okl. bat. 1. proleter. gard. meh. br. koji
je preko Negoslavaca trebao napasti
Bogdanovce i tako presjeći komunikaciju Vinkovci-Vukovar. Gomilanje
oklopno-mehaniziranih postva u
predgrađima Osijeka i u Baranji otvarali su mogućnost obuhvatnog
napada na Osijek sa sjevera. Uzevši
u obzir odnos snaga jasno je da je,
barem na papiru, JNA imala u rukama
stratešku i operativnu inicijativu te je
mogla učiniti što god joj je volja. Ne
smije se gubiti iz vida žestoke borbe
u Banovini i zap. Slavoniji, kao ni komunikacijsko prepolavljanje Hrvatske
okupacijom Korduna, Like i velikog
dijela sjeverne Dalmacije. Dalje, JNA
je mogla napasti i s južne obale Save
– iz Bosne, na tanko zaposjednutu
obrambenu crtu. Mogućnosti JNA su
bile izuzetne, a hrvatska mogućnost
obrane više no nedovoljna. Situaciju
na vukovarskom bojištu od polovice
rujna nadalje treba promatrati kroz
prizmu dane šire situacije. Zla kob nadvila se nad najistočnijim bastionom
obrane Republike.
Nakon trodnevnih borbi područje
Osijek-Vukovar-Vinkovci postao je
najugroženije područje RH. Pogotovo
je teško bilo u okolici Osijeka gdje je
JNA provodila koordinirani udar za
izvlačenje dijela 12. proleter. meh. br.
opkoljenog u osiječkom garnizonu.
Odsijecanje južnog dijela Osijeka
činilo se više no mogućim
te je zapovjednik, pukovnik
Karl Gorinšek, zapovijedio
razvijanje 2. bat. 3. br. ZNG
na pravcima Klisa-Nemetin
i Sarvaš-Nemetin. Tijekom
17. rujna opkoljena borbena
skupina 12. proleter. meh.
br. uspjela probiti iz Osijeka
u Tenju, a satnija 3. br. ZNG
je pod napadom 51. meh. br.
JNA morala napustiti obranu
Sarvaša. Istovremeno ZNG
je zauzeo vojarnu i poligon
«C» u samom Osijeku. Tog
su dana snage obrane Osije-

Broj 1 / Godište I
ka zabilježile gubitak od
3 poginula, 19 nestalih i
13 ranjenih branitelja. U
Vinkovcima je situacija
bila slična, a žrtve cjelodnevnog bombardiranja
iznosile su 6 poginulih i
31 ranjenih.
Teško je bilo i u Vukovaru
koji je tijekom dana bio
odsječen od Bogdanovaca. Obrana Vukovara
je gubitke neprijatelja
tog dana procijenila na
1-2 potpuno uništene
satnije, a najveće je gubitke agresor pretrpio u
borbi za MZ A. Stepinac.
Zapovjedništvo obrane
Vukovara tražilo je od
Zapovjedništva
Zone
dopremu znatnih pješačko-topničkih
pojačanja u Bogdanovce i ponovno
uspostavljanje veze s Vukovarom, ali
s obzirom na stanje raspoloživih efektiva to je bilo u potpunosti nemoguće.
Gubitkom veze s Bogdanovcima Vukovar je praktički postao potpuno
odsječen od ostatka slobodnog dijela
Republike. Gorinšek je planirao operaciju deblokade Vukovara od smjera
Vinkovaca za 18. rujna, dok je JNA za
isti dan pripremala navalnu operaciju
u suprotnom smjeru. Navala ZNG-a
završila je prije no što je i započela
zahvaljujući uvođenju u borbu 2.
proleter. gard. meh. br. Štoviše, JNA
je ostvarila nekoliko važnih taktičkih
pobjeda i proširila pojas okupiranog
područja između Vinkovaca i Vukovara. Brigada je pod kontrolu stavila
teitorij od Šidskih Banovaca do Mirkovaca, izuzev dvije otporne točke koje
su ostale u rukama ZNG-a. Gubici JNA
pri toj navali iznosili su 3 tenka s posadama i 14 ranjenih pješaka.
Idućeg dana ZNG je ostvarila značajan
uspjeh na pravcu Vinkovci-Vukovar, koji nažalost nije bio do kraja
iskorišten. Postrojbe 109. br. ZNG i
policajci slavonskobrodske PU su deblokirali Vukovar na pravcu NuštarMarinci-Bogdanovci-Vukovar. To je
bila i prva operacija ZNG-a u kojoj su
korišteni i tenkovi, a tenk tipa M-84
koji je bio na čelu klina uspio je ući
u Vukovar. Nakon izvršene dostave

logističkih potrepština tenkovi
Blago Zadro je poginuo 16. listopada 1991.
i slavonskobrodski policajci
zahvaljujući diverzionom udaru 109.
bili su povučeni, dok je probijeni koridor osiguravao relativno slab br. HV iz Đeletovaca i oštećenju triju
tenkova. Na zapadnom dijelu Općine
pješački element iz 3. br. ZNG.
Vinkovci JNA je upotrijebila i kemijsko
Napadi na Vukovar obnovljeni su 24. oružje, ali bez većeg uspjeha. Istog
rujna na pravcu Negoslavci-Vukovar i dana napadnut je i Vukovar iz NegoPetrovac-Jankovci. Svrha napada bilo slavaca, Bršadina i šume Đergaj. I ta
je presijecanje komunikacije Vinko- je navala odbijena, a neprijatelj je
vci-Vukovar ali JNA se povukla na- izgubio još jedan tenk.
kon gubitka 7 tenkova i «većeg broja
pješaka». Samo manji dio 3. proleter. Idućeg dana JNA je obnovila nagard. meh. br. se uspio probiti do valu na Jankovce, obrana kojih nije
Mirkovaca. Jednako je prošla i skupina izdržala, ali su udari na Komletince
1. proleter. gard. meh. br. koja je na- i Nijemce odbijeni, a neprijatelj je
padala iz Srijemskih Laza, uz podršku pretrpio gubitke u pješaštvu. Ti su
četničkog pješaštva. To im je uspjelo napadi implicirali uvođenje reda u
tek nakon dvodnevne borbe u kojoj demoralizirane postrojbe JNA kao i
su izgubili 5 mrtvih, 32 ranjena i 12 raskrčenje dvomjesečne logističke
noćne more u zapadnoj Vojvodini i
psihički rastrojenih vojnika.
istočnoj Slavoniji. Stvarno, JNA je nadJoš je jedan konvoj s namirnicama i vladala spomenute teškoće i napravila
bojnim materijalom stigao u Vuko- novi operativni raspored za navalu na
var 25. rujna. Podpredsjednik Vlade Vukovar. Oformljene su operativne
RH, dr. Mate Granić je potom dobio grupe «Sjever» i «Jug», koje su dobile
obavijest kako obrani «sada nedosta- znatna pojačanja u pješaštvu, koje je
je jedino artiljerijsko streljivo od 155 bilo više no potrebno za zauzimanje
grada. Plan je bio izolirati borbeno
mm i odjeća».
područje maksimalnom upotrebom
Uvođenjem svježih snaga JNA je topništva i zrakoplovstva, potpuno
povratila inicijativu na vukovarskom ga opkoliti, a zatim zauzeti napadima
području te je 28. rujna obnovila na- homogenih borbenih grupa sjeverno
pad na posljednje hrvatsko uporište i južno od Vuke. U tom planu JNA su
u obuhvatu prometnice Šid-Vinkovci, ometali vodotoranj, silos, kao i rusinJankovce. Napad je izvodio oklopni ska i katolička crkva s kojih su branelement 1. proleter. gard. meh. br. itelji imali nadzor nad svim prilazima
iz Mirkovaca, ali je pritisak prekinut gradu.

13

Hrvatski povijesni portal

Navalne operacije pripremala je i
hrvatska strana koja je namjeravala
109-om br. HV-a napasti i zauzeti sela
Gaboš i Ostrovo, a obrana Vukovara
je trebala izvršiti ograničenu ofenzivu kojom bi ovladala Bršadinom,
Vučedolom, Trpinjskom i Borovskom cestom i Grabovcima, čime bi
obrambena osnovica bila proširena
i očvrsnuta. Budući da je snaga JNA
bila potcijenjena izgledalo je kako napad ima šanse za uspjeh, ali sve i da
je procjena bila točna Hrvatima je ipak
nedostajalo snaga za podršku – u prvom redu topništva.

U ŠKRIPCU
Napadi JNA na Vukovar obnovljeni
su 30. rujna nakon žestoke topničke
pripreme po komunikaciji VinkovciNuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar.
Postrojbe 109. br. HV odbile su napad
na Đeletovce, ali je JNA ostvarila uspjeh na području između Vinkovaca
i Osijeka gdje je oklopništvo grupe
«Sjever» zauzelo Korog i Antin te tako
ugroziti Tordince i Laslovo.

14

Poslijepodne 1. listopada otpočeo
je srpski napad na pravcu Srijemske Laze-Petrovci-Marinci, s ciljem
prekida prometnice Vinkovci-Vukovar.
U napadu su učestvovali 2. i 3. okl.
bat., 1 bataljon inženjerije, mehanizirani bataljon te nekoliko samostalnih
jedinica samohodnih artiljerijskih i PA
oruđa. Na lijevom krilu napad je osiguravala 3. proleter. gard. meh. br., a
na desnom 453. meh. br. U Marincima su napadači ostvarili potpuni
uspjeh i sa 7 tenkova probili liniju, a
prateće pješaštvo je uspjelo eksploatirati prodor. Istog dana izgubljeni su i
Đeletovci i to na vrlo upitan način:
branitelji su se pobjegli u neredu u
Nijemce, a Đeletovci su nekoliko dana
ostali prazni dok ih napokon nije zauzela četnička posada.
Sasvim drugo iskustvo proživjela je
211. okl. br. i prateći «arkanovci» pri
napadu na Bogdanovce. Napadači
su izgubili 5 tenkova s posadama, a
izbačeno je iz stroja i oko 100 pješaka.
U konačnici JNA i četnici su postavili
novu liniju fronte prema Vinkovcima,
koja je bila postavljena na potezu

Mirkovci-Marinci-Bršadin. Istočno su
ostala dva okruženja: veliko u Vukovaru i malo u Bogdanovcima.
Zapovjedništvo Operativne zone Osijek naložilo je stožeru 109. br. HV
pokretanje kontraudara kojim bi se
deblokirala prometnica Vinkovci-Vukovar. Uz glavninu 109. br. HV trebao je
sudjelovati 2. bat. 3. br. ZNG, oklopnomehanizirana satnija i baterija samohodnih protukolnih topova od 90 mm
– uspoređene sa snagom protivnika to
su bile beznadno slabe snage za namjeravani pothvat. Napad je trebao ići
potezom Nuštar-Marinci-BogdanovciVukovar. Planirani napad nikad se
nije dogodio zahvaljujući produžetku
ofenzive JNA. Selo Cerić i grad Vinkovci našli su se pod udarom 3. proleter.
gard. meh. br. ojačane 2. okl. bat. 1.
proleter. gard. meh. br. Branitelji su
nakon poduže borbe morali napustiti
Ceriće te su odstupili prema Nuštru
i Vinkovcima. JNA je taj uspjeh platila dvama tenkovima i jednim okl.
vozilom. Idućeg dana je 252. okl. br.
pokušala zauzeti Nuštar, ali je odbijena uz gubitke među pješaštvom.

Broj 1 / Godište I
Bitka se nastavila i 3. listopada kad je
JNA ovladala uzvisinom Zidina između
Nuštra i Marinaca i selom Karađićevo
u kojem je 3. bat. 3. br. ZNG izgubio
jednog poginulog i 12 ranjenih vojnika. Hrvati su se osvetili već iste noći
(3/4. listopada) kad je skupina «lovaca
tenkova» raznijela 5 oklopnih vozila
na području Cerića.
Tijekom idućeg dana braniteljima je
pristiglo pjačanje u vidu pješačkog
bataljona, sedam tenkova i 10 okl.
vozila. Napad za deblokadu Vukovara
obnovljen je 5. listopada, ali unatoč
teškim borbama na pravcu Marinci-Bogdanovci nije bilo značajnijih
pomaka. Neprijateljske snage su
jednostavno bile prejake, iako je
vještinom hrvatskih boraca neprijatelj
zadobio znatne gubitke od 5 tenkova
s posadama, jedan okl. transporter, 1
avion, 2 ranjena i 15 poginulih pješaka
uz vlastite gubitke od 5 lakše ranjenih
pješaka. Kako bi olakšala situaciju u
protunapad je krenula 252. okl. br.
koja je djelomično ovladala Nuštrom.
Zametnula se oštra višesatna borba
koja je završila bijegom napadača koji
su za sobom ostavili 5 uništenih tenkova, jedno oklopno vozilo podosta
izrešetanih pješaka, a povrh svega oboren je još jedan avion. Tijekom borbe
raketirani su i hrvatski položaji po dubini što je života stajalo 4 policajca.
Nakon odbijanja srpskog protunapada hrvatske snage su bezuspješno
pokušavale pronaći rješenje za proboj
prema Vukovaru, da bi se potkraj. 8.
listopada na frontu spustilo lažno
zatišje. Jedan od uzroka neuspjeha bio
je i neposluh u postrojbama, pogotovo među varaždinskim tenkistima,
koje su odbijale izvršavati zapovjedi i
napadati «po svaku cijenu».
Između
8.
i
11.
listopada
zapovjedništvo OZ Osijek pokušalo
je još 3 puta pokrenuti 109. br. HV
na akciju za deblokadu Vukovara. S
ciljem provedbe te akcije dovučena su
i pojačanja u živoj sili i tehnici s manje
ugroženih područja OZO, ali više nego
nedovoljna. Tri su puta neke od postrojbi određenih za napad odbijale
izvršiti zapovijedi, a i da nisu to ih ne
bi nikuda dovelo s obzirom na snagu
postava JNA između Vinkovaca i Vu-

kovara. Uz sva dostavljena pojačanja
odnos snaga u pješaštvu, na planiranom navalnom pravcu, bio je oko
3:1 u korist JNA, a u mehanizaciji i još
gori.
Odjednom, 11. listopada se u Vinkovcima pojavio potpukovnik Dedaković
s manjom pratnjom. Zapovjedništvo
nad obranom Vukovara predao je satniku Borkoviću.
Novi pokušaj proboja odigrao se 13.
listopada. Hrvatske snage su ostvarile ograničen uspjeh pred Cerićem
i Marincima, ali su po uvođenju neprijateljske pričuve bile odbijene
na početne položaje, uz znatne gubitke od 10 poginulih, 44 ranjena, 2
uništena i 3 oštećena tenka. Neprijateljski gubici su iznosili 4 poginula i
15 ranjenih.

MEĐUIGRA
Sredinom listopada hrvatske snage
zapadno od Vukovara bile su u
skoro pa totalnom rasulu. Svojevoljna napuštanja položaja, odbijanje
izvršavanja zapovjedi i nizak borbeni
moral mučili su sve hrvatske postrojbe na tom dijelu ratišta. U takvom
je ozračju 14. listopada 1991. predan
Ilok te je 10.000 ljudi otišlo u izgnanstvo. Padom Iloka agresor je stekao
kontrolu nad čitavom Općinom Vukovar, izuzev samog grada.
GS HV je 16. listopada ustrojio Operativnu grupu Vukovar, Vinkovci i
Županja, pod zapovjedništvom potpukovnika Dedakovića, dok je formalni
zapovjednik opkoljenog grada postao
satnik Borković. Uz druge mjere kojima je novoosnovanu grupu trebalo
ojačati za predstojeće zadatke bila je
i ona o dopremi 6 haubica 152 mm iz
Operativne grupe Zagreb.
Zapovjedništvo OGZG je taj nalog ignorirala iz praktičnog razloga – upravo je na vrhuncu bila bitka kojom
se zaustavio neprijateljski napad na
potezu Petrinja-Zagreb. Unatoč teškoj
situaciji u ostatku zemlje dopremljena
su sva pojačanja koja se moglo odvojiti za vukovarsko-vinkovačku bojišnicu,
ali to je i dalje bilo premalo za bilo
kakav razumni pokušaj proboja. Tije-

kom prvog tjedna svog zapovjedništva
nad OGVVIŽ Dedaković je uvidio punu
težinu zadatka koju je snosila bivša
OG, koju je tako teško i često kritizirao
– pa i do stupnja vrijeđanja. Ustroj
Zapovjedništva, također, nije išao baš
glatko. Dedaković je osnovne stožerne
funkcije popunio tek 23. listopada –
kad je JNA otvorila novu ofenzivu na
Osijek.

OKRUŽENJE
Ujutro 25. listopada JNA je izvršila
napad na Tordince, koji je branitelje
uhvatio nespremne. Napadalo je 11
tenkova praćenih pješaštvom. Branioci su uništili 6 tenkova i značajan broj
pješaka, kad im je počelo ponestajati
streljiva. Kako bi popravila situaciju
109. br. HV je oko 17:00 sati započela
napad na Ostrovo borbenom skupinom od oko 350 ljudi. Hrvati su bili
odbijeni uz gubitke od 7 poginulih i 11
ranjenih vojnika. Sat vremena kasnije
povukli su se i branitelji Tordinaca.
Od 28. listopada JNA je težište svog
djelovanja stavila na Vukovar. Bogdanovci su se obranili od još jednog jakog
tenkovsko-pješačkog napada u kojem
je neprijatelj izgubio 1 tenk. Borbe
su se vodile i u okolici Nuštra i Cerića
te je Armija i tu ubilježila jedan izgubljeni tenk i jedan okl. transporter. Istog dana hrvatske gerilske skupine su
postavile zasjedu na cesti Šid-Vukovar
te uništile jednu logističku kolonu,
a između Negoslavaca i Vukovara
je navođenom topničkom paljbom
uništeno 2 autobusa, 1 kamion i 2
kampanjole te je izbrisano pedesetak
četnika, uz otprilike isti broj izranjavanih. Kupivši kratki predah Hrvati su
zadnji dan listopada proveli dodatno
utvrđujući položaje oko Vinkovaca.
Tijekom 3.11. agresori su obnovili
oklopno-pješačke napade na Bogdanovce i Vukovar. U Bogdanovcima su
nanovo bili odbijeni, ali su u Vukovaru imali velikog uspjeha. Zauzet je
Lužac i time se JNA uklinila između
Borova Naselja i Vukovara. Padom
Lušca počeo je matematički precizan
i nezaustavljiv mehanizam raspada
obrane Vukovara, koji se nije mogao
nikako i ničim zaustaviti. Tijekom
borbe poginuo je i general-major

15

Hrvatski povijesni portal
Bratić, zapovjednik operativne grupe
«Sjever».
Nakon dvodnevne topničke pripreme
JNA je 9. studenoga obnovila oklopnopješačke napade u Vukovaru. Napad
na Mitnicu je bio skršen, ali su oni
upravljeni na MZ 1. svibanj i naselje
Budžak urodili plodom. Obrana je bila
presječena dvama klinovima i podijeljena u 3 odvojena džepa.

BITKA U «KOTLU»
Deveti studenoga hrvatske snage
su pokušale napasti Karadžićevo, s
ciljem zauzimanja i utvrđivanja. Sve je
završilo fijaskom koji je koštao 6 mrtvih i 20 ranjenih policajaca iz specijalne postrojbe Varaždin, koja je predvodila napad.
Već idućeg dana JNA je nesmetano
nastavila rezuckanje obrane Vukovara. Bogdanovci su napadnuti iz smjera Vukovara, Petrovaca i Bršadina.
Ovaj put se ta hrabra utvrda nije
održala. Do večeri neprijatelj je u potpunosti ovladao selom. Padom Bogdanovaca nestala je otporna točka
između Nuštra i Vukovara, a s njom i
kakva-takva šansa za etapni proboj ka
Vukovaru.
Zapovjedništvo Operativne grupe
Vinkovci, Vukovar i Županja plan-

16

iralo je novi pokušaj deblokade Vukovara za 13. studenoga. Već tijekom
noći 12/13. trebale su krenuti snage
za specijalne namjene sastavljene
od četa za specijalne djelovanje PU
Osijek i Vinkovci; čete za specijalne
namjene GS HV; diverzantske grupe
i diverzantske čete 109. br. HV te nekoliko manjih jedinica. Njih su trebale
slijediti glavne snage sastavljene od 1.
i (nepotpunog) 3. bataljona 3. br. ZNG
i tenkovske čete 109 br. HV (11xT-55 i
2xM-84). Drugi ešalon su sačinjavali 5.
bat. i meh. četa 3. br. ZNG, a pričuva je
bio 1. bat. 132. br. HV.
Opći pravac napada bio je NuštarMarinci-Bogdanovci-Vukovar
s
pomoćnim udarom pravcem NuštarHenrikovci-Marinci. Odlučujući napad
je započeo jednako konfuzno kao i svi
prethodni: neke su jedinice zakasnile
s dolaskom na odskočnu crtu, a neke
se nisu ni pojavile. Na glavnom pravcu
ostvaren je napredak od samo 4 km
uz gubitak 4 poginula i 15 ranjenih
vojnika vojnika te 2 ranjena policajca.
Tijekom 14. studenoga hrvatske postrojbe su osvojile uzvisinu Zidina te
su tom prilikom poginula 2, a ranjen
jedan pripadnik postrojbe za spec.
djelovanja PU Vinkovci.
Armija je 15. studenoga u napadu
na Općinu Županja osvojila Lipovac,

Apševce i Podgrađe, što je stvorilo
uvjete za zauzimanje dijela Nijemaca
na lijevoj obali Bosuta. Obrana desne
obrane pojačana je vodom 109. br. HV i
vodom HOS-a te je brojala oko 200 bajuneta. Tog dana napad za deblokadu
Vukovara uopće nije napredovao te je
16. studenoga potpukovnik Dedaković
smijenjen s položaja zapovjednika Operativne grupe, a zamijenio ga je potpukovnik Vrbanac.
Istog dana JNA je pokrenula finalni
napad u Vukovaru, koji su branitelji
počeli napuštati 17. studenoga. Zadnji
bastioni obrane bili su uništeni do 20.
studenog 1991. godine.

Izvori
Davor Marijan: Bitka za Vukovar
Javorović, Božidar: Velikosrpska najezda i obrana Hrvatske
Davor Runtić, Mile Dedaković, Alenka
Mirković: Bitka za Vukovar
Ozren Žunec: Rat u Hrvatskoj I. dio;
http://www.hsd.hr/polemos/prvi/03.
html
Fotograv Ron Haviv je u Hrvatskoj i
BiH sastavio impresivan album ratnih
fotografija.
Više na ovom
linku: http://goo.gl/D5OS29

Broj 1 / Godište I

MATA HARI
“Mata Hari je njemačka špijunka na privremenom radu u
Parizu kao egzotična plesačica. Već je zavela ruskog generala
Ahubina i sada se namjerila na mladog i nadobudnog
poručnika Rosanova. Provodi noć s njim u želji da se dokopa
tajnih dokumenata u njegovom posjedu. Ali, gle nevolje, tajna
joj je policija već na leđima i samo čekaju da skupe dovoljno
dokaza za njeno uhićenje.“
Ovo je kratki prikaz prvog popularnijeg
filma o navodnoj tajnoj agentici Mata
Hari. Mata Hari je postala sinonim za
ženu koja koristi svoje “ženske čari”
kako bi doznala vojne tajne. No, što
se u stvarnosti skriva iz tog poznatog
imena?

Život u koloniji
Margaretha Geertruida Zelle rođena
je 7. kolovoza 1876. godine u Nizozemskoj. Šesteročlana obitelj Zelle živjela
je od obrta za izradu šešira njenog
oca. 1891. umire joj majka, a otac
bankrotira zbog raznih špekulacija
na tržištu. Obitelj se preselila u Amsterdam gdje se otac ubrzo ponovno
oženio. Od novaca druge žene otvorio
je trgovinu petroleja (petrolej se tada
još u dobroj mjeri koristio za rasvjetu) i sličnih prerađevina. Margaretha
Geertruida nije više živjela s ocem već
je boravila kod ujaka, koji se brinuo za
njeno odrazovanje. Ona se u Den Haagu obučavala za odgajateljicu u vrtiću.
Prekinula je školovanje kada se sa
19 godina javila na novinski oglas. U
oglasu je stajalo da 39. godišnji časnik
nizozemske kolonijalne Rudolph MacLeod vojske traži mladu ženu spremnu na brak i život u koloniji. Unatoč
velikog razlici u godinama Margarethi se dopala pomisao da će biti žena
časnika.
U skladu sa svojim kolonijalnim ambicijama Nizozemska je morala imati
stalno prisutnu i snažnu vojsku u
tadašnjoj Indokini. Obitelj MacLeod
se tako preselila na otok Javu, u Jakartu. Tijekom nekoliko godina braka
Margaretha je imala velikih problema. Rodila je sina i kćer, ali su oboje
bili žrtve trovanja. Sin Norman nije
preživio. Nekoliko mjeseci kasnije je
domaćica na smrtnom krevetu od

kolere priznala da je otrovala hranu,
kao osvetu za kažnjavanja gazde MacLeoda. Smrt sina je dodatno zahladila odnose među bračnim partnerima.
MacLeod je 1900. godine otpušten iz
vojske i sukobi se pojačavaju. MacLeod traži rastavu braka i pravo na skrb
za kćerkicu Luisu Johannu. MacLeod
je Margarethu najviše optuživao za
rastrošnost, a i velika razlika u godinama se pokazala kao problem. 1902.
godine par se vratio u Nizozemsku i
svatko u svoj stan.

Nastanak legende
Margaretha 1903. prvi puta odlazi
u Pariz s namjerom da postane glumica. Zbog novčanih problema bila je

Napisao: Miljenko Hajdarović, prof.
Objavljeno: 11.12.2006.
Link: http://goo.gl/VIKAUx
prisiljena pozirati kao slikarski model.
Shvatila je do joj dodatni problem
predstavlja što je rastavljena godpođa
MacLeod i započinje kreirati svoj alter
ego. Uzela je ime “Mata Hari”, što na
malezijskom jeziku znači “oko zore”,
i započela kreiranje priče o indijskoj
plesačici. Usavršila je ples i izradila kostime, te izmislila brojne detalje o svojem porijeklu. Bila je visoka,tamnije
puti i kose, idealno građena za tu ulogu. jednom novinskom izvještaju
Mata Hari priča o svom životu na Javi:
“U Malabaru, na obali Južne Indije,
došla sam na svijet u obitelji brahmana. Moja majka je bila poznata hramska bayadera u hramu Kanda Swany.
Umrlo je kod mog poroda sa četrnaest
godina. Nakon što je spaljena svećenici
su me uzeli pod svoje okrilje i dali su
mi ime Mata Hari. Već kao malo dijete
su me u podzemnoj spilji Pagode Šive
učili svetim plesovima bogova. Trebala

17

Hrvatski povijesni portal
sam postati nasljednica svoje majke.
[...] Tako sam sazrela kao djevica, sve
do jedne tople, proljetne noći, kad je
srebrna polovica Mjeseca obasjavala
nebo, kada sam upućena u tajne svete
ljubavi božice Sakryjude. [...] Kao bayadera nikad mi nije dopušteno osjetiti zemaljsku ljubav. Moj je život bio
posvećen bogu. Tada me iz svetišta
Šive oteo britanski kolonijalni časnik i
učinio me svojom ženom. Postala sam
gospođa Gretha MacLeod.”
Egzotične plesačice su u to doba u
Parizu bile izuzetno tražena roba i lako
se uklopila u noćni život.Izmislila je
brojne priče o svom životu i legende
o bogovima. Njeno pravo porijeklo ostalo je tajna sve do 1930. godine kada
ju je razotkrio novinar Charles S. Heymans.
Prvi je put javno nastupila u siječnju
1905. godine na jednoj dobrotvornoj
priredbi. Novine su izvjestile da je nastupila “žena s dalekog istoka, koja je
sa parfemima i draguljima stigla u Europu, kako bi se tu skrivala i otkrivala
svojim velima”. Usljedio je nastup za

industrijalca Guimeta i tu je izazvala
manji skandal kada je pri kraju plesa
ostala skoro naga. Uslijedili su nastupi
u salonima, varijeteima i kazalištima u
Parizu i Monte Carlu.
1906. godine izgubila je pravo na skrb
o kćeri zbog poziranja slikarima i nastupa kao plesačica. Naravno, javnost
o tome nije ništa doznala.

18

Mata Hari je nastavila plesati i u Beču
i Berlinu. Čak je plesala za njemačku
carsku obitelj. Iste je godine njen pravi
otac, Adam, napisao prvu biografiju
Mata Hari “De Roman van Mata Hari,
de levensgeschiedenis mijner dochter
en mijnegrieven tegen haar vroegeren
echtgenoot” u kojem je poradio na
dodatnoj izgradnji egzotičnog porijekla svoje kćeri.
Od 1910. do 1912. godine zaredali su
brojni nastupi, a glumila je i Kleopatru
u milanskoj Scali. Nastupala je u Monte Carlu, Berlinu, Beču, Sofiji, Milanu i
Madridu.
U ljeto 1914. započinje veliki rat na
Balkanu, koji će se u sljedećih nekoliko
godina proširiti po svijetu. Balkan je u
to vrijeme već preživio dva Balkanska
rata, ali je i nadalje bio “bure baruta”.

Špijunka ili ne?
Tijekom svojih “putenih druženja”
sa poslovnim ljudima, plemićima i
časnicima, Mata Hari je često čula

podatke koje nije trebala čuti. Koliko
je toga stvarno znala, ne možemo
reći, ali takvi su je kontakti na kraju
uništili. Posebno u prvom dijelu rata,
snage Antante su se borile protiv svega i svačega, pa je tako bila izražena i
manija špijuniranja.

Priče o njenom špijunskom životu
krenule su kad joj je njemačka tajna
služba navodno platila izmežu 20.000
do 30.000 Reich Maraka za špijunske
usluge. Tada je navodno i dobila tajno
ime H-21.
1914. pobjegla je pred vjerovnicima i
dugovima u Den Haag. Krivo je vjerovati da je bježala pred optužbama
snaga Antante. U neugodnoj ratnoj
stvarnosti bilo je premalo interesa za
indijsku plesačicu i to je utjecalo na
njen, inače rastrošan, način života. U
to je vrijeme u Amsterdamu započela
vezu sa mladim ruskim časnikom
Vladimirom Masloffom. U proljeće
1915. vratila se u Pariz s namjerom
da otkaže luksuznu vilu u Neuillyiju,
koju si više nije mogla priuštiti. Francuska tajna služba je pretpostavila
da se vratila kako bi špijunirala francuske pripreme za novu ofenzivu. Tu
je započeo veći interes Francuza za
navodnu špijunku “H-21”.
Na putu iz Pariza u Madrid iskrcala
se u engleskom Southamptonu i
tamo je već “zapela” za oko engleskoj
protuobavještajnoj
agenciji.
Putovala
je s putovnicom na
ime Gertrud Benedix
i zato je zadržana
u pritovoru u Londonu. Tu ju je ispitivao Sir Basil Tompson,
ravnatelj
engleske
P ro t u o b av j e šta j n e
službe i vjerovao joj
je da nije u špijunskoj
službi. Unatoč tome
Mata Hari se našla
pod stalnom prismotrom engleskih i francuskih službi. U hotelu
u kojem je odsjela u
Madridu boravili su
pripadnici
raznih
službi i tu je navodno
uspostavila kontakt
sa njemačkim vojnim
atašeem majorom Arnoldom von
Kalleom. Navodno su bili u ljubavnoj
vezi.
1916. opet se vraća u Pariz i dobija
dozvolu za putovanje u Vittel, koji se
nalazi neposredno pokraj njemačke
zapadne fronte. Svaki njen korak
pažljivo je bilježila francuska Tajna
policija. Tamo je navodno “prijatelje-

Broj 1 / Godište I
vala” sa francuskim pilotima. Prema
izvješćima Francuza pila je čaj, posjetila proročicu, imala kontakte s nekoliko časnika i premala se za putovanje. Igrom slučaja brodovi kojima
je trebala putovati su bili torpedirani,
pa je to kasnije podiglo dodatnu sumnju. Vratila se u Pariz. Francuzi su već
spramili izvještaj u kojem su iznosili da
surađuje s Nijemcima u neutralnim
zemljama i da je s njima razmjenjivala
šifrirana pisma. Sve to još uvijek nije
bilo dovoljno za uhićenje. Francuzi su
je namjeravali protjerati u Nizozemsku
i zato je pozvana na razgovor. Načelnik
francuske Protuobavještajne službe
Ladoux je obavijestio Mata Hari o
izgonu, a ona mu je na to priznala
da je ljubavnica njemačkog špijuna
Krämera. Krämer je u to vrijeme bio
jedan od vodećih špijuna u Nizozemskoj. Mata Hari se tu navodno dogovorila da će špijunirati za Francusku za
milijun franaka.
U prosincu 1916. major Ladoux joj je
namjestio stupicu. Dao joj je imena
šest belgijskih špijuna koje je trebala
pronaći. Za petero njih sumnjalo se
da daju pogrešne ili lažne izvještaje,
a posljednji je navodno bio dvostruki agent za Francuze i Nijemce. Dva
tjedna nakon toga, kad je Mata Hari
otputovala u Španjolsku, posljednji
agent je ubijen. To je Ladouxu potvrdilo sumnje. Njeno uhićenje je bilo
spremno. Baš u to vrijeme su u Madridu presreli izvještaj u kojem su Nijemci pisali o isplati 5.000 maraka za
agenta H-21, a novce je trebao podići
Krämer.
Prilikom povratka u Pariz, ujutro 13.
veljače 1917. Mata Hari je uhićena.
Tijekom saslušanja uvijek je inzistirala na svojoj nedužnosti. Nitko osim
svećenika, liječnika i pravnika nije
smio u njenu tamnicu. Suđenje je
započelo 24. srpnja, pet mjeseci nakon uhićenja. Optužena je za izdaju i
pomaganje neprijatelju. Za svaku od
optužbi tadašnja kazna je bila smrt.
Njen branitelj se uporno pozivao
na nevolje u kojima se slaba žena
našla i da je samo tražila izlaz iz njih.
Optužba ju je teretila da je simpatizer Njemačke jer je govorila njemački
(što nije neobično za Nizozemce) i
dio medenog mjeseca je provela u
Njemačkoj.
Nepogodno za nju je bilo i njeno stal-

no loše novčano stanje
i zato je rado prihvaćala
poklone bez obzira sa
koje strane su dolazili.
Tijekom neuvjerljivog
suđenja nisu uspjeli
potkrijepiti dokaze koji
bi potvrdili optužbu.
Major Ladoux je imao
na raspolaganju agenticu Marthu Richard
koja je mogla potvrditi
nevinost Mata Hari.
Sudsko vijeće je tada
bilo sastavljeno od profesionalnih vojnika i 25.
srpnja su donijeli smrtnu presudu. Mata Hari
je pogubljena 15. listopada 1917. godine u
6:15 sati u Vincennesu
pokraj Pariza. Streljanje
nije fotografirano, ali u
nekim izvorima postoji
fotografija koja prikazuje Mata Hari ispred
streljačkog voda. Ta je
snimke prema pretpostavci
montirana
prilikom snimanja filma 1920. godine.
Prema tadašnjim francuskim zakonima osuđenicima se nije unaprijed otkrio datum izvršenja kazne, pa je tako
Mata Hari danima stepila sve dok sat
vremena prije nije bila obaviještena.
Pogodila su je samo dva od dvanaest
ispaljenih metaka. Jedan u srce, a
drugi u koljeno. Francuski časnik joj je
tada ispalio obavezni “samilosni” pucanj u glavu. Časnik je izvjestio da su
joj posljednje riječi bile “Gospodine,
hvala Vam” (za vezanje marame oko
očiju), ali se ubrzo proširila priča da je
vojnicima streljačkog voda namigivala
i slala poljupce. Budući da nije bilo
nikog tko bi preuzeo troškove ukopa,
njeno tijelo je predano Medicinskom
fakultetu Sorbona. Postoji i priča
da je njena glava bila preparirana i
smještena u muzej iz kojeg je tajanstveno nestala 1950. godine. Malo
začuđujući podatak u tome je da je po
priči ta glava imala crvenu kosu, a za
Mata Hari je poznato da je imala izrazito crnu kosu.

TAJNA BROJA 12
Povjesničar Branimir Bunjac napisao
je 2004. godine knjigu “Tajna broja
12ʺ u kojoj povezuje niz povijesnih
događa sa rotacijom planeta Jupitera. Jupiterova rotacija oko centra
naše galaksije Sunca, traje punih 12
godina, pa je tako pronašao desetke
povijesnih događaja koji su od njihova početka do kraja trajali upravo 12
godina.
Kod istraživanja za ovaj članak pronašao sam da se i u životu Mata Hari
broj 12 ponovio nekoliko puta. Svoj
drugi život kao Mata Hari započela
je 1905. godine, zatim je pred kraj
života zatvorena u tamnicu broj 12,
a 1917. streljana je od 12 vojnika.
Kratkom računicom vidimo da je lik
Mata Hari postojao – 12 godina!

19

Hrvatski povijesni portal

NOVAC OBITELJI ZRINSKI
Napisao: Darko Prebeg, dipl.ing.
Objavljeno: 23.2.2007.
Link: http://goo.gl/d7xgE4
Izuzetan geopolitički položaj, koji je
Hrvatska od starine uživala, uživaju
i njezini “reliquiae reliquiarum” ili
“ostaci ostataka“, kako se kroz raznoraznu povijesnu literaturu, uobičava
nazivati ostatke raskomadane Hrvatske poslije provale Turaka. Ono što je
započela turska vojska nastaviše bečki
dvor, otimajući komad po komad
područja naše domovine. Tu se stvara
Vojna krajina, a iz hrvatske se državne
cjeline otimaju ne mala niti zanemariva dobra plemićkih obitelji Zrinskih i
Frankopana. Ako se uspjelo Hrvatsku
teritorijalno podijeliti, nije se ipak
uspjelo oduzeti joj stare privilegije.
A čuvar tih povlastica bijaše Hrvatski
sabor. To se prvenstveno odnosilo na
javne financije, točnije rečeno razne
vrste ubiranja poreza. Hrvatska je od
početaka postojanja svog državnog
uređenja uživala izvjesne povlastice
u pogledu kraljevskog poreza ili tzv.
kontribucije, a koja je najteže padala
hrvatskom narodu u obvezu. Od kraja
16.st. Hrvatska sama odlučuje o tom
porezu, samostalno ga raspisujući,
ubirući i naravno trošeći. Značajne su
i njezine povlastice u pogledu kraljevske carine.
Hrvatska je posebno carinsko područje
te za nju vrijede posebne carinske
tarife. Jedan dio carinskih prihoda
odlazi na pokriće troškova opremanja i plaćanja vojske. Postoji službena
trošarina na vino i rakiju. Ubire se
porez na papir u obliku biljegovanog
papira, a kasnije se proširuje i na novine, oglase, puder za kosu i šminku.
Hrvatska uživa pravo uvoza morske
soli i njegove zamjene za žito. Hrvatski si sabor prisvaja pravo određivanja
mjera i utega, što vrijedi sve do 1733.
godine, kada su uklonjene stare hrvatske mjere i uvedene požunske mjere.
A među najuglednije povlastice Hrvatske svakako spada njezin posebni
položaj s obzirom na novčarstvo,
odnosno pravo kovanja novca, njegova opticaja te određivanja vrijednosti

20

takvog opticajnog novca. Pravo Hrvatske na vlastiti novac često je kraljevskim listinama bilo potvrđivano. Među
poveljama koje se odnose na to pravo,
ističe se ona kralja Andrije iz godine
1217. Njome se upravo zagrebačkoj
biskupiji potvrđuju značajne povlastice, jer se izričito navodi, citiram:
“Utvrđujemo, da na području kraljevine, koja je podložna banu odnosno
hercegu, nije nikada dosad kovan
kraljevski novac. Ako bi pak ubuduće
koji od kraljeva to ipak učinio, u što
ne vjerujemo, narod crkve i biskupije

hrvatski banovac ipak još uvijek kola
na području tadašnje Hrvatske. Ali,
u to se doba kuju i kraljevski novci,
naravno prvenstveno u kraljevskim
kovnicama. Dozvolu za kovanje takvog
kraljevskog novca dobivaju i viđeniji
velikaši. Takvu dozvolu na primjer,
godine 1443. dobiva knez Stjepan I.
Frankopan. Od 1443- 1453. godine,
takvim se pravom služe grofovi Celjski,
a 1459. godine dobiva takvo pravo ban
Ivan Vitovac. O svim tim kovnicama
danas se vrlo malo zna, kao što se jako
malo zna uopće o postojanju i razvoju

zagrebačke neće se moći prisiliti, da
robu kupuje ili prodaje za takav novac.
Isto tako ne smiju kraljevski mjenjači
u svrhu zamjene novca dolaziti na bilo
koje biskupsko tržište. Ako se ipak
tamo nađu, mogu se uhvatiti i zatvoriti kroz 40 dana uz zapljenu svega što
se kod njih pronađe”.

hrvatskog novčarstva do trećine 16.st.
Zna se, kako je na području Hrvatske
tada osnovna novčana jedinica bila
uglavnom sitni srebrni novac. U doba
banske kovnice to je spomenuti banovac (onaj sa kunom zlaticom), koji se
u izvorima naziva denarius banalis,
tj. banski denar. I kasnijih je godina
novčana jedinica uglavnom sitni srebrni novac, koji se naziva denarius
(denar). U hrvatskim pisanim izvorima

Kada je potkraj 14.st. nestalo banske
kovnice novca, onaj poznati i famozni

Broj 1 / Godište I
on dolazi pod imenom “novac”. Taj je
termin najvjerovatnije nastao slobodnim prijevodom od latinskog naziva
“denarius novus” odnosno “novi denar”. Hrvatsko-ugarski kraljevi su vrlo
često mijenjali oblike svojik kraljevskih denara, ali je “novi denar” ili “novac” gotovo po pravilu bio u stalnom
opticaju. Također, stariji je općeniti
naziv za novac glasio “penez”, “pjenez” ili “pinez” pa je naziv “novac” u
stvari prvo vrijeme bila samo oznaka
za srebrni denar. No, već od 16.st.
“novac” se postepeno poistovjećuje
s nazivom “penez”, kao svojevrsna
općenita oznaka za platežno sredstvo.
Taj se “novac” u raznim onovremenskim bankovnim i sličnim transakcijama još uvijek označuje s “denarius”,
ali je ustvari riječ “penez” sinonim
za novac kojim se nešto plaća. Da
ponovim, u doba banske kovnice
novčana jedinica je spomenuti banovac, poslije njezina ukidanja to mjesto
zauzima kraljevski novac, a početkom
16. st. to je ugarski srebrni denar.
On se kuje i u zagrebačkoj kovnici,
od čega korist ide u banske blagajne.
Ovdje treba posebno naglasiti, da se
svaki novac koji je nosio obilježja hrvatske državnosti smatrao hrvatskim
novcem. Kao takvo obilježje u prvom
se redu smatra kraljevinski grb. Od
sitnog novca dakle, na prvo mjesto
dolazi srebrni denar (njih 4 čine 1
groš). Kasnije se on naziva “stari dobri denar” (denarius antiquae bonae
monetae). Od godine 1616. godine
u Ugarskoj se kuju lošiji denari, kojih
po 5 čine 1 groš. U Hrvatskoj se ostaje
pri starom novcu. Novi se denar ne
prima, a stari ugarski denar uzima se
za novčanu jedinicu cijelog hrvatskog
novčarskog sustava. Tim denarom
označuje se i vrijednost tadašnjeg
računskog novca. Računski novac veće
vrijednosti ipak je ugarski forint ili dukat te ranjski floren (ili “ranjčk”, kako
ga je prozvao hrvatski narod). Prvi se
računa na 100.- denara starog kova, a
potonji s 80.- Budući da se ta vrijednost razlikuje od vrijednosti računske
forinte na području Ugarske, bilo je
to potrebno vidljivo označiti. Primjer za to nalazimo u jednoj zadužnici
obitelji Zrinski iz 1618. godine. U njoj
se oni obvezuju na plaćanje nekog
duga koji bijaše izražen u ugarskim
dukatima. Oni računaju omjerom,

da za svaki dukat imaju dati 100 denara “monetae Croaticae”, odnosno
100.- denara hrvatskog novca. Kolanje onih lošijih denara nije se mogao
spriječiti pa je bilo neophodno njihovo posebno označavanje. U starijim
numizmatičkim izvorima, stari se denari jednostavno nazivaju “denarom”
ili “novcem”, a one nove lošije denare
narod je pogrdno prozvao “đukezom”
(na njemačkom “Schaftreiber”). U
prvo doba kova lošijih denara pada i
kovanje talira s hrvatskim grbom. Taj
se talir običava nazivati “slavonski talir”, iako mu bolje pristaje naziv “hrvatski talir”.
A mi se sada, još malo putujući hrvatskom mikropovješću, vratimo u Pounje, kraj oko rijeke Une. Jer, zanimljiva je činjenica svekolike mističnosti
oko izgleda i naziva novca u našoj
široj javnosti, a koji su tako svekoliko
upotrebljavali određeni članovi nekada najveće hrvatske plemićke obitelji
knezova, banova i grofova Zrinskih.
Ovaj bi se tekst mogao nazvati i legenda o Zrinskom novcu, ali sve je
ustvari vrlo povijesno jednostavno i
razumljivo. Naime, uočivši na Zrinskoj gori, tako zeleno raširenoj podno
svoga utvrđenog grada Zrina tragove
plemenite rude, Petar II. Zrinski još
1463. dozvolom ugarsko-hrvatskog
kralja Matije (Matijaša) Korvina otvara rudnike u okolici svog pounjskog imanja Gvozdanskog. Licencom
pak kralja Ljudevita (Ludovika) II.
Jagelovića (1516-1526.), njegov sin
Nikola III. Zrinski (1493-1534.) godine 1521. tu osniva službenu kovnicu
novca. Proizvodi oko 200 kilograma
srebra, s prihodom od nekih 30.000,dukata godišnje. Denari iz godine
1521. bijahu kovani od dobrog tzv.
osamlotnog srebra i svojim vrlo solidnim sadržajem odgovaraju starijem
državnom novcu, moneti antiqui. Za
dodatnu informaciju, 1 bečka marka
= 281 grama težine, a 1 marka =16
lota čistoće srebra. Godine 1526. knez
Nikola III. Zrinski kuje srebrne denare
koji su po svome tipu jednaki kraljevskom novcu Ljudevita II. Prosječnog
su promjera oko 15.2mm, debljine
0.6mm i težine 0.42g., a čistoća srebra
im je istovjetna onakvim denarima
kao iz 1521. godine Na prednjoj strani
ili aversu je štit sa grbovima Ugarske,
Dalmacije i Češke. Na zadnjoj strani

ili reversu je Bogorodica s Isusom, a
pri dnu ruba grb Zrinskih na štitu. U
vrijeme vladavine kralja Ferdinanda
I. Hasburga (1527-1564.), kuju se
srebrni denari (1527-1532.) Dana je
18.studenog 1527. godine, novi ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand I. Habsburg listinom dozvolio knezu Nikoli III.
Zrinskom nastavak kovanja vlastitog
novca. Ovu dozvolu dopunjava dana
20.srpnja 1530. godine posebnim
uputama kovničaru za rad majstora i
carskog nadzornika, Sebastiana Riedera o kovanju novca. Ti su denari gotovo identični gornjem opis onih iz
1521., a još u štitu na aversu imaju
i grb Austrije te inicijale grofa Zrinskog. Od 1527. kuju se srebrni groševi
prosječnog promjera oko 25mm, debljine 1mm i težine 2.90g. Na aversu
je poprsje Nikole III. Zrinskog s kapom
i podrezanom kosom, na reversu u
sredini štit sa grbom Zrinskih (dva orlova krila) te natpis “MONETA NICOLAI
COMITIS ZRINI”. Srebrnih groševa ima
u nekoliko različitih inačica, a postojali
su od posebnog kositra i pozlaćeni.
Potom se kuju i srebrni “široki groševi”,
bez godine, prosječnog promjera
oko 28mm, debljine 2.3mm i težine
11.42g, s poprsjem Nikole III. s kapom
i dugom kosom te obiteljskim grbom
na reversu. Kovanice obitelji Zrinski iz
godina 1528. i 1529. nisu poznate, ako
izuzmemo srebrni denar kralja Ferdinanda I. iz 1529. sa siglama “NS”, za
koje se samo pretpostavla kovanje u
kovnici Gvozdansko (inicijali Nikolaus
Seryn). Njegova je iznimna zanimljivost u tome, što su se svi kraljevski srebrni denari u godinama 1527-1529.
kovali isključivo u Beču. A od godine je
1529. (18.studenog) u opticaju i srebrni ugarski pfenig. Tijekom 1530. taj
je novac bio potpuno istoga sastava i
oblika kao onaj kraljevski, opticajan u
Ugarskoj (kovali su ga u kovnici Kremnitz u Karpatima). Iste godine iz Beča
u Zrinsku kovnicu Gvozdansko stiže
Sebastijan Rieder, službeni dvorski
ispitivač novca. On sobom nosi vrlo
precizne upute, citiram: “Kovat će se
ugarski pfenig, a jedan ugarski pfenig
će vrijediti 3 bečka pfeniga, na svakih
470 do 474 bečke marke i ništa više.
Marka mora sadržavati 8 lota finog
srebra.” Nakon toga su iz jedne marke
finog srebra (16 lota) kovali dvostruko
toliko ugarskih pfeniga (cca.940). S

21

Hrvatski povijesni portal
obzirom, da je u toj kovnici te godine
bilo iskovano dosta novca, danas nam
je poznato čak 23 varijante Zrinskih
denara.
Godina 1531. i 1532. knez Nikola III.
Zrinski kuje srebrne denare sa svojim grbom ispod potpuno identičnog
oblika bečkog denara. Još jednim
rješenjem kralja Ferdinanda I. od
dana 15.svibnja 1532. godine, bijaše
dopušteno Nikoli III. Zrinskom dati
svoj rudnik i kovnicu u Gvozdanskom
u zakup velikašu Leonardu Gruberu,
tadašnjem vlasniku grada Samobora
kod Zagreba. Za denare s grbom Zrinskih i sa siglama „L-G“ (sigla je oznaka
na novcu), utvrđeno je njihovo kovanje u kovnici Zrinskih u Gvozdanskom.
Za denare pak sa siglama „N-S; N.S. i
NS“ smatra se, kako iste označavaju
ime i prezime Nikole Zrinskog i to
prema načinu pisanju iz službenih
njemačkih isprava tj „Nikolaus Graf
von Seryn“. Srebrni denari Nikole
III.Zrinskog upravo s takvim siglama, čuvaju se pomno pri državnom
muzeju u Budimpešti, kao originalni
novac obitelji Zrinski. No, ipak su najatraktivniji novci grofova Zrinskih neosporno srebrni taliri koji su se kovali
tijekom 1533. U sredini kružnog polja
na aversu bijaše kaciga s grofovskom
krunom iz koje izlazi krilati okrunjeni
zmaj, sa strane dekorativni biljni ornamenti. Rubni kružni natpis glasi:
“NICOLAI D G COMITIS ZRVNEN 1533 A”. Na reversu kralj David svira na
harfi oslonjen na prečki, prekrivenoj
sagom sa resama. Ovaj je tip talira
bio izrađivan od pozlaćenog srebra,
prosječnog promjera oko 39.2mm,
debljine 4mm i težine 45.37g. Postojala je i inačica srebrnog Zrinskog
talira sa okrunjenim sferičnim štitom
na aversu, razdijeljenim u četiri polja:
u prvom i četvrtom polju grb Zrinskih
(dva orlova krila), u drugom i trećem
polju dva ukrižena čekića, prosječno
sličnih dimenzija i težine. Od materijala se još za izradu talira koristio kositar te njegova legura sa srebrom.
Da je pomenuti Sebastian Rieder
izrađivao kalupe za srebrne denare
svjedoči nam izrađeni revers talira
Nikole III. Zrinskog iz 1533. godine,
na kojem se nalaze i sigle „S-R“, dakle
Riederove. Smrću Nikole III. Zrinskog
godine 1534., kovnica u Gvozdanskom

22

prestaje s radom. Rudnici pak bijahu
zatvoreni tek godine 1578. dolaskom
Turaka u te krajeve. No, rudarstvo
kao vrlo važna gospodarska grana te
topionice I lijevaonice metala, pogotovo željeza, ostati će trajni interes
obiteljo Zrinski. Pogotovo se to odnosi
na goranske rudnike željezne rude u
gradiću Čabru. Talionica željeza koju
je tamo podigao grof Petar IV. Zrinski
1651. godine, neprekidno će raditi za
razne vlasnike sve do godine 1785.,
kada je zatvorena zbog potpune iscrpljenosti rudnih sirovina. Važno je
ovdje pripomenuti, kako su postojali još i srebrni taliri hrvatskog bana
Nikole IV. Zrinskog Sigetskog (15081566.). Oni su kovani nakon 1554.
godine, u sredini kružnog polja na
aversu bijaše rasčetvoreni grbovni štit
s okrunjenom kacigom, okrunjenim
orlom uzdignutih krila te razgranatim
biljnim ornamentom koji ga uokviruje.
U štitu je dvojni prikaz grba zrinskih,
kula i bedem od klesanca. Tu je i natpis
“DOMINVS ADIVTOR ET PROTECTOR
MEVS I”. Revers je identičan onim prethodnim oca mu Nikole III. Prosječni
promjer oko 40mm, debljina 4.1mm,
težina 48.37g. I upravo je ovaj srebrni
talir Nikole IV. Zrinskog najzanimljiviji
za svekoliku, ne samo numizmatičku
povijest Međimurja. Jer, Nikola IV.
upravljaše ovim hrvatskim krajem još
od 1546. pa do svoje hrabre Sigetske
smrti godine 1566. To ujedino znači,
da je upravo takav srebrni talir sigurno
korišten kao plemićko platežno sredstvo u ondašnjem međimurskom bankarstvu. Nažalost, službeno je poznat
tek jedan jedini primjerak, a čuva se
u Muzeju Slavonije u Osijeku. Dakle,
i kroz ove tek neznatne crtice o povijesti “s dlana ruke”, kako osobno vrlo
rado nazivam numizmatiku, znanost
o sakupljanju i proučavanju starog
novca, vidljiva je sva veličina obitelji
Zrinski. Jer, samo su odabrani plemićki
pojedinci imali u ta vremena posebni
privilegij i pravo uz kraljeve kovati
svoj vlastiti novac. A kao što sam već
ranije pripomenuo, novac sa hrvatskim obilježjem je povijesno gledano
isključivo hrvatski novac pa su i tom
činjenicim knezovi Zrinski dali ogromnog obola svekolikom razvoju hrvatske nacionalne kulture i baštine.

Porijeklo i prve godine života
Jedan od najpoznatijih crkvenih redova su Isusovci. Njihov osnivač je
bio Ignacije Loyola. Rođen je 1491.
godine u Španjolskoj u obitelji baskijskog nižeg plemstva. Pravo ime mu
je bilo Inigo lopez de Onaz y Loyola.
Kada je imao šesnaest godina usvojio ga je ugledni kastiljski plemić Juan
Velazquez. Na Velazquezovom dvoru
se upoznao s viteškom književnošću
razvijajući se kao dvorski službenik
odan svjetovnom načinu života s velikom željom sticanja ugleda.
Velazquezov dvor je 1517. godine
zbog dugova pripao flandijskoj kraljici
pa je Inigo ostao bez posla. Ubrzo je
postao dvorjanin potkralja u Navarri.
Kastiljci su se 1521. godine pobunili
protiv Francuza i u bitci kod Pamplonske utvrde Inigo je bio teško ranjen u
obje noge. Iako je ozdravio to mu je
ostavilo trajne posljedice jer je posto
hrom. U trenucima kada se oporavljao
od rana počeo je čitati duhovne knjige koje su promijenile njegov način
razmišljanja. Tada je odlučio promijeniti svoj život.

Na putu u Svetu zemlju
Na jednoj mazgi je 1522. godine krenuo na hodočašće prema Jeruzalemu.
Na putu je nekom siromahu poklonio
svoju bogatu plemićku odjeću, a sebi
je odjenuo hodočasničku haljinu napravljenu od platna od kojeg se inače
prave vreće. Zbog toga su ga zvali
“čovjek s vrećom”. Otišao je do tada
vrlo popularnog Gospina svetišta u
Montserratu, a nakon toga je godinu
dana proveo u Manresu kod Barce-

Broj 1 / Godište I
Napisao: dr.sc. Hrvoje Petrić
Objavljeno: 11.3.2007.
Link: http://goo.gl/yM4WbC
lone. Tada je Inigo postao Ignacije. Prihvatio je siromaštvo i poniznost, a odbacio je plemstvo i viteštvo. Služenje
Bogu postao mu je ideal, Isus Krist
mu je bio uzor, a čitav Svijet će biti
prostor djelovanja Ignacija i njegovih
sljedbenika. Tada je hodočašće u Jeruzalem morao dopustiti sam papa pa je
zbog toga Ignacije 1523. godine otišao
u Rim i tamo dobio papino dopuštenje
za posjet Svetoj zemlji. Iste je godine
posjetio Jeruzalem te je poželio ostati u njemu, ali mu to nije dopustio
tamošnji franjevački provincijal.

Studij humanističkih znanosti u Parizu
Kada je napunio trideset i tri godine
počeo je studirati humanističke znanosti u Barceloni. Za vrijeme studija
je redovito kontaktirao s redovnicima
u samostanima dominikanki, i ronimki. To su bile godine kada su ideje
reforme,koje je širio Erazmo Roterdamski oduđevljavale i svećenike u
katoličkoj crkvi. U to je vrijeme Ignacije prakticirao davanje duhovnih vježbi
i izlaganje kršćanskoga nauka, ali ga
je budno pratila inkvizicija. Također
je nakratko završio u zatvoru. Nakon
zatvora 1527. godine naumio je otići
na daljnje školovanje u Pariz. Tamo je
završivši studij dobio titulu “magister
artium” 1535. godine. U Parizu je Ignacije organiziravši duhovne vježbe
naša nove pristaše svojih učenja.
Svoje je pariške studije zavrđio magistarskom diplomom iz filozofije i teologije. U lipnju 1537. godine je primio svećenički red i u to je vrijeme u
njemu sazrijela odluka da osnuje red
te je sa svojim prijateljima otišao u
Rim.

Osnutak isusovačkog reda
Papa Pavao III. potvrdio je 27. rujna
statute reda Isusovaca koje je izradio Ignacije. Njegova subraća su ga
izabrala za prvog predstojnika Družbe
Isusove. Zbog toga je Ignacije ostao
u Rimu te je njegov red Isusovaca
brzo rastao. Danas je poznato da Ignacije svoj red nije osnovao da bi se

IGNACIJE LOYOLA
borio protiv protestantizma. On je
htio kao kršćanin služiti Crkvi i raditi
na unutrašnjoj obnovi i produbljenju kršćanskog života. Takvo njegovo
razmišljanje je bilo protivno protestantizmu jer je Ignacijev stav bio potpuno suprotan stavu Martina Luthera
i reformatora.

Sukob s papom
Ignacije se usprkos zalaganjima suprotstavio s nekim gledištima institucionalne Crkve 16. stoljeća. Prve
susrete s inkvizicijom je doživio kao
student završivši u zatvoru. Sukobio se
s kardinalom Caraffom koji je kasnije
postao papa Pavao IV. (1555-1559.).
Tako je počeo njegov teški životni period. Ignacije nikada nije posumnjao u
Crkvu jer je znao razlikovati ljudsko od
božanskoga. U tome se razlikovao od
reformatora pa se njegovo mišljenje
moralo suprotstaviti reformaciji. Njihovom subjektivizmu i spiritualizmu
te pozivanju na vlastitu savjest suprotstavljao je povezanost s Crkvom kao s
višim autoritetom. Uz to je bio bezuvjetno odan Svetoj Stolici.

Duhovne vježbe
Ignacije je načela svog odnosa prema Crkvi, prema Augustu Franzenu
i drugim autorima, izložio u svojoj
knjižici “Duhovne vježbe” i time ga
prenio milijunima ljudi. Uputama
sadržanim u toj knjižici tumačio je
sve ono što su reformatori zbog nerazumijevanja odbacili jer se sukobljavalao s njihovim spiritualizmom.
On je objašnjavao kako treba shvatiti
pod dubljim vidom inkarnacije te u
široj povezanosti: ispovijed, primanje
sakramenata, misu, redovničke zavjete, štovanje svetaca, hodočašća,
oproste, liturgijske obrede itd.
Naglašavao je da ne treba samo govoriti o vjeri vež je potrebno činiti dobra djela. Osim toga Ignacije je stalno
naglašavao staru katoličku nauku o
suradnji Boga i čovjeka, o milosti i
naravi. Reformatorskim jednostranostima suprotstavljao je katoličku
sintezu. “Moli tako kao da sve ovisi
o Bogu, ali sudjeluj tako kao da samo
o tebi ovisi hožeš li biti spašen”. Nije

želio obnoviti stanje koje je prethodilo
reformaciji, već je nastojao unutrašnje
oživljavanje i obnovu u zdravom religioznom i crkvenom duhu.

Isusovci nakon Ignacijeve
smrti
Sv. Ignacije je umro 1556. godine.
Isusovački red je tada imao oko
1000 članova. Krajem 70-tih godina 16. stoljeća broj članova se
učetverostručio. Oko 1600. je bilo oko
8500 Isusovaca, a oko 1700. ih je bilo
oko 20 000. Red je bio centraliziran
u upravljanju pa je bio izvanredno
učinkovit u službi crkvene obnove.
Spomenimo nekoliko prvih svetaca
koji su za života bili pripadnici Isusovaca: Petar Kanizije, Franjo Ksaverski,
Franjo Borgia, Alojzije Gonzaga i drugi.

Prvi Hrvati pripadnici
isusovačkog reda
Prvi poznati slijedbenik Družbe Isusove iz hrvatskih krajeva je bio Stjepan
Demitrević iz Like odnosno Krbave, rođen
u Glogovu. On je 1553. godine stupio u
Red Isusovaca ali je tri godine kasnije istupio. Iduće 1554. godine je među Isusovce
stupio Tomo Zdelarić koji nije djelovao u
hrvatskim krajevima. Treći poznati Isusovac iz Hrvatske je Marko Pitačić koji je
Isusovačkom redu pristupio 1566. godine.

Počeci organizacije
isusovačkog reda na hrvatskom prostoru
Još za života Sv. Ignacija Dubrovčani su
molili da im pošalju oca Nikolu Bobadillu jednog od najranijih Ignacijevih
suradnika. Spomenuti je došao u Dubrovnik. No tek nakon Ignacijeve smrti je u Dubrovniku došlo do osnivanja prvog isusovačkog kolegija. Prvi
dubrovački isusovac je bio Bartol Sfondrati. U Dubrovniku je prvo djelovala
isusovačka misija, a od 1604. do 1612.
je tamo djelovala isusovačka rezidencija, dok je kolegij osnovan kasnije.
Isusovci rano dolaze i u Zagreb gdje su
1607. godine otvorili prvu isusovačku
gimnaziju.

23

Hrvatski povijesni portal

BOJNO POLJE AMERIKA
Napisao: Dražen Klinčić, mag.hist.
Objavljeno: 21.5.2007.
Link: http://goo.gl/gbpX4r

Europske sile u američkom
ratu za nezavisnost (1775.1783.)
U Američkom ratu za nezavisnost koji
predstavlja iznimno značajan događaj
u svjetskoj povijesti utjecaj europskih sila bio je od presudne važnosti.
Pobuna američkih kolonista protiv
centralne krunske vlade u Londonu
predstavlja presedan koji je iz temelja promijenio dotadašnje temelje
društva i općenito poglede na svijet.
Krutost i nefleksibilnost britanske
vlade da prihvati i shvati napredne
i slobodoumne stavove američkih
kolonija neizbježno je vodila do konflikta. Kolonije su dosegle u 18.stoljeću
(stoljeću prosvjetiteljstva i napretka) vrlo visoki nivo civilizacijskog i
društvenog razvitka i nisu više htjele
tolerirati položaj podređene kolonije
koja plaća poreze, a nema prava sudjelovanja u podjeli vlasti.
Nezadovoljstvo i latentni otpor u
kolonijama postepeno je rastao već od
završetka Francusko-indijanskog rata
odnosno u Europi Sedmogodišnjeg
rata (1763.). U tom ratu Britanci i
američki kolonisti slomili su francusku
kolonijalnu moć u Americi, preuzevši
Kanadu te zaustavivši francuski imperijalni prodor u Indiji. Francuzima
su oduzeli također Senegal u Africi.
Sedmogodišnjim ratom (1756.-1763.)
slomljena je Francuska kao kolonijalna sila. Mir u Parizu 10. 2. 1763.
potvrdio je status Velike Britanije kao
dominantne svjetske sile koja je u
tom periodu bila apsolutna vladarica
mora sa sposobnom i jakom vojskom
i naprednim i produktivnim gospodarstvom. Posljedice mira iz 1763.
bile su dalekosežne i one će u velikoj
mjeri utjecati na daljnji tijek zbivanja. Naime Francuska kojoj su ostali
samo neki manji posjedi u Zapadnoj
Indiji (Santa Lucia, Guadaloupe, Haiti
i Martinique) i Indiji (Calcuta, Pondicheryi i Chandernagor ) nikad nije
prihvatila taj status te je čekala priliku

24

da postojeće stanje stvari preokrene
u svoju korist. Neprestano je radila
protiv Ujedinjenog Kraljevstva prvotno potajno, a kasnije se je upustila i
u otvoreni sukob. Velika Britanija je
sebe smatrala superiornom i apsolutnom silom koju ništa više nije moglo
ugroziti te je podcjenjivala i zanemarivala revolt kolonija kojima je nastojala
nametnuti poreze smatrajući da i one
moraju platiti velike ratne troškove
uz objašnjenje da je rat upravo i bio
vođen kako bi se one zaštitile od
francuskih teritorijalnih aspiracija.
Kolonije su odbijale tu politiku jer
su smatrale da ne mogu i ne žele
plaćati porez vladi u kojoj nemaju
svojih predstavnika. Splet okolnosti
i nezaustavljiva progresivna samosvijest američkih kolonista kulminirati
će s bostonskom čajankom 16. prosinca 1773. Tom čuvenom „čajankom“ je
započeo otvoreni otpor i sukob s Britanijom koji će slavne 1776. prerasti i
u rat sa sudbonosnim posljedicama. U

rat za američku nezavisnost protiv Britanije stupile su i neke evropske sile:
Francuska, Španjolska i Nizozemska.
Uzroci i povodi za sukob bili su individualni, ali zajednička osnova je bila
pokušaj slamanja britanske hegemonije i globalne prevlasti.
Francuska je nakon gubitka sjevernoameričkih posjeda i poniženja koje je
uslijedilo nakon Pariškog mira (1763.),
čekala pogodan trenutak da se osveti
svojoj staroj i glavnoj suparnici Velikoj
Britaniji, koja je nakon spomenutog
mira postala svjetski hegemon. Antagonizam između Francuske i Britanije
bio je vrlo snažan i dubok, a glavni
uzorci su bili borba za prestižem,
kolonijama i dominacijom. U prvom
globalnom sukobu koji je počeo u
prekooceanskim posjedima kao Francusko-indijanski rat, a u Europi kao
Sedmogodišnji rat (1756.-1763.), Britanija je izašla kao neosporeni pobjednik. Engleska je bila puno naprednija
kako gospodarski tako i društveno jer

Broj 1 / Godište I
su u njoj demokratske reforme provedene već u 17. st. za vrijeme “slavne
revolucije” u kojoj su pobijedile napredne snage koje su omogućile daljnji
raznovrsan napredak zemlje.
Francuska je nasuprot modernoj i parlamentarnoj Britaniji, apsolutistička,
feudalna monarhija u kojoj kralj
vodi cjelokupnu unutrašnju i vanjsku
politiku zemlje preko svojih ministra. Francuska s takvom društvenom
strukturom u kojoj dvjesto tisuća privilegiranih osoba koje ne plaćaju porez
živi na račun dvadeset i pet milijuna
običnih ljudi nije mogla ostvariti, a niti
poduzeti reforme kojima bi se država
unaprijedila i osuvremenila iznutra.
Takav društveni sistem je zbog svoje
tromosti, isključivosti, zatvorenosti i
doživio konačni slom 1789. godine.

Britanski i francuski dvor
Na najočitiju razliku u društvenom
ustroju obiju kraljevina ukazuje jedna
vrlo zanimljiva činjenica o monarsima. Naime Francuskom su vladali
Burboni milošću božjom i smatrali su
Francusku više-manje svojim feudalnim posjedom koji je podređen kraljevoj volji. To je stvaralo otpor kod sve
emancipiranijeg građanstva, ali i dijela
naprednog plemstva koji su željeli decentralizaciju vlasti pravilno shvaćajući
da će to pridonijeti modernizaciji
zemlje. Sasvim suprotan primjer je
Britanija. Nakon smrti kraljice Ane
Benjamin Franklin

1714. godine koja je bila prvi suveren
Velike Britanije (1707. je uspostavljeno Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije) kruna je preko princeze Sofije
(rođakinje kraljice Ane) od Hanovera
došla u ruke njezinog sina Georga
(Đure). Protestantsko opredjeljenje je tu bilo vrlo važno budući da su
mnogi htjeli vratiti na prijestolje katolika, što vodeći britanski krugovi nisu
htjeli dozvoliti. Prva dva vladara u 18.
stoljeću iz dinastije Hanover uopće
nisu znali engleski te su predstavljali
samo marionete, a pravu vlast je imao
Parlament.
George III. (1738.-1820.) koji je vladao
od 1760. je interesantan jer je već
govorio engleski i želio se je aktivnije
uključiti i u samu politiku odnosno
doista i vladati. U svojim namjerama je međutim još uvijek bio jako
ograničavan od strane Parlamenta
(dvodioba vlasti). George III. jedan je
od najdugovječnijih monarha u povijesti. U starosti je duševno obolio
i ušao u svjetsku povijest kao „ludi
Đuro“. Zanimljivost je da se upravo
za vrijeme Georga I. (prvog kralja dinastije Hanover) pojavila politička
institucija premijera (predsjednika
vlade, prvog ministra). Prvi premijer
sir Robert Walpole u travnju 1721. uspio se nametnuti kralju kao prvi među
jednakima. Oslanjao se je na snagu
parlamenta te je njegov položaj bio
gotovo jači i od kraljeva. Slična situacija u Francuskoj „ancieme regima“ bila
je naprosto nezamisliva.
Francuski katolički dvor nastojao je
iskoristiti
sve
veće
nezadovoljstvo u Trinaest kolonija
kako bi oslabio
Britaniju. Francuski ministar
vanjskih poslova
grof de Vergennes
radio
je na stvaranju
saveza između
Francuske,
Španjolske
i
Nizozemske
protiv Britanije.
Francuska vlada
već 1774. šalje
manju
financijsku
pomoć

kolonistima. Francuska tajna služba
djeluje i u Engleskoj i u Americi sa
ciljem destabilizacije britanske vlasti
u kolonijama i poticanja stanovnika
kolonija na pobunu, iznoseći svoj stav
da podržava slobodarske težnje kolonista. U Londonu za francusku dvorsku
vladu djeluje Caron de Beaumarchais,
poznati libretist, autor Seviljskog
brijača i Figarovog pira. U ulozi špijuna
nastoji ispitati i saznati kakve reakcije namjerava poduzeti Britanija po
pitanju buntovnih kolonija. Preko njegovog fiktivnog poduzeća “Hortalez
and Company” slana je pomoć kolonijama. Od 1775. francuski obavještajni
agent Arch de Bonvoluar aktivno
djeluje u Americi s misijom da objasni Amerikancima da će Francuska
podržati njihovu borbu.

Amerikanci u Parizu
Za jačanje potpore i stvaranje javne
podrške za američku stvar bili su u
velikoj mjeri zaslužni i američki povjerenici koji su djelovali u Francuskoj.
Najistaknutiji među njima bio je
svakako Benjamin Franklin koji djeluje kao povjerenik od 1776. u Parizu.
Svojom osebujnošću i jednostavnošću
pridobio je za svoje stavove znanstvene i književne krugove Pariza,
za koje je predstavljao utjelovljenje
prosvjetiteljskih vrlina i ideala. Usprkos dobi od 70. godina Franklin je
bio izuzetno politički aktivan nastojeći
steći potporu istaknutih francuski
službenika. Uz Franklina u Parizu su
djelovala još dva povjerenika pobunjenih kolonija, za trgovinska pitanja
bio je zadužen Silas Deane dok je
treći predstavnik bio Arthur Lee.
Unatoč snažnoj diplomatskoj aktivnosti između Francuske i Sjedinjenih Država u nastajanju, Francuska
nije bila spremna ući u otvoreni sukob
s Britanijom dok ne bude sigurna da
kolonisti doista mogu izboriti svoju
pobjedu.
Do prvog oružanog sukoba između
britanskih trupa i kolonijalne policije
došlo je 1775. kod Lexingtona i Concorda u Massachusettsu. Vidjevši
da dogovor s Londonom nije moguć
kolonijalisti su u srpnju 1776. usvojili Deklaraciju nezavisnosti i najavili
odcjepljenje od Britanije. U američkim
redovima je došlo do podjele na

25

Hrvatski povijesni portal

Washington prelazi Delaware (Emanuel
Leutze)

kraljeve pristaše-lojaliste i protivnikepatriote.

Francuska u ratu
Za daljni tijek događaja i francusku otvorenu reakciju bila je presudna bitka
kod Saratoge 17.10.1777. u kojoj su
Amerikanci pod zapovjedništvom generala Horatia Gatesa odnijeli prvu veliku pobjedu nad engleskom vojskom
kojom je zapovijedao lord Burgoyne.
Pobjeda kod Saratoge predstavlja vitalnu prekretnicu u Američkom ratu
za nezavisnost jer Francuska ohrabrena tom pobjedom odlučila se je
6.2.1778. na savezništvo sa Sjedinjenim Državama te je sukladno tome objavila rat Britaniji. Ugovor je potpisan
između tri prije navedena povjerenika
SAD i francuske vlade. Tim sporazumom Francuska je postala prva europska zemlja koja je priznala novu
mladu naciju u nastajanju. Benjamin
Franklin postao je prvi ambasador
SAD -a u Francuskoj, a tu je dužnost
obavljao sve do povratka u Ameriku
1785. g. Nakon 1778. Britanija i Francuska vode ratne operacije i na kopnu
i na moru.
Francuska
mornarica
pod

26

zapovjedništvom admirala Sifrena nanosi poraz britanskoj floti kod Madrasa,
a atlantska flota pod zapovjedništvom
admirala de Grassa osvaja Tobago
1781. te pridonosi pobjedi kod Yorktowna. Francuski kralj Louis XVI.
1780. odobrio je slanje snažnog ekspedicijskog korpusa od 5500 pod
zapovjedništvom grofa de Rochambeaua koji se je iskrcao kod Newporta.
Korpus je bio inaktivan godinu dana
zbog blokade francuske flote kod Narragansett zaljeva. Francusko-američke
snage postigle su 19.10.1781. u bitci
kod Yorktowna najznačajniju pobjedu
u ratu. U toj bitci američka vojska pod
zapovjedništvom Georga Washingtona, francuske jedinice pod komandom
grofa de Rochambeaua te markiza de
Lafayetta uz pomoć francuske flote
admirala de Grassa – ukupno 17 tisuća
savezničkih vojnika uspjelo je okružiti
i nakon teške borbe prisiliti na predaju vojsku lorda Charlesa Cornwallisa i
garnizon od osam tisuća vojnika.
Tom pobjedom osiguran je uspjeh
američke nezavisnosti. Britanija je
naime ustanovila da ne može pobijediti u tom ratu pa je bila spremna na
mirovne pregovore koji nisu imali prvenstveni cilj davanje slobode kolonijama već želju da se s prestankom rata
spriječi i onemogući sve veći utjecaj
Francuske na Sjedinjene Države. Na-

kon Yorktowna prestali su veći kopneni sukobi iako se nastavio pomorski rat. Poziciju Britanije pred buduće
mirovne pregovore ojačala je pobjeda
admirala Rodneya nad flotom admirala de Grassa kod Domenike (Domenikane) 1782. godine. Britanija je
spomenutom pobjedom pokazala da
je još uvijek najjača pomorska sila. U
skladu s tom činjenicom bile su i odluke mira u Parizu. Za Britaniju su bile
blaže od očekivanih.

Mirovni sporazum
Mir između Britanije i zaraćene koalicije potpisan je u Parizu 3.9.1783.
Sam mir označio je prvi veliki kolonijalni gubitak za Britaniju koja je morala priznati nezavisnost Sjedinjenih
Država, plovidba rijekom Mississipi
morala je biti slobodna za sve zemlje potpisnice. Španjolska je dobila
Floridu i Minorku, a Francuska Senegal, Tobago i neke manje posjede u
Indiji.

Francuska i posljedice rata
Francuska je slavila pobjedu premda
su posljedice njenog angažmana u
Americi bile dalekosežne, a teritorijalni dobici i više nego skromni. Francuska od 1713.-1774. odnosno za Louisa XV. nije dobila niti jedan rat. Vojni

Brojj 1 / Godište I

troškovi su uništavali privredu zemlje
i iscrpljivali društvo jer se je za vojne
potrebe odvajalo čak 30% svih prihoda. Intervencija u korist američkih
kolonija nije mogla proći bez fatalnih
posljedica. Kraljevina Francuska je
zbog ekonomske i vojne potpore zapala u ogromne, nezamislive dugove
koji su ugrožavali samu opstojnost
zemlje i poretka. Navedenu situaciju
najslikovitije prikazuje činjenica da je
Francuska zbog Američkog rata bila u
nevjerojatnom deficitu od fascinantnih tri tisuće i 400 miliona livri. Za
usporedbu o veličini troškova govori
izjava francuskog ministra financija
Jacquesa Neckera koji se je hvalio da
je za svog mandata uspio povećati
državne prihode za 10 miliona livri
godišnje. Ministar je hvalio svoj uspjeh
pritom prešućujući i tajeći zastrašujući
podatak o državnom dugu.
Upravo zbog enormno naraslih
troškova državna blagajna i financije ubrzo su doživjele slom, kralj je
bio prisiljen sazvati 1789. Generalne
staleže koji nisu sazivani od 1614. godine. Staleži su upravo sazvani zbog
pokušaja saniranja dugova i povećanja
poreza. Treći stalež koji je bio najbrojniji, ali s najmanje prava iskoristio je
spomenutu priliku da promjeni i transformira postojeći autokratski režim u
svoju korist. Krajnja posljedica biti će
obaranje kraljeva režima i proglašenje
Republike. Na tijek događaja i na
reakciju trećeg staleža značajno su
utjecale slobodoumne i građanske
ideje koje su svoju punu afirmaciju i
pobjedu postigle upravo u Američkom
ratu za nezavisnost.

ZNAČAJ REVOLUCIJE
Američka Revolucija predstavlja povijesni događaj svjetskog značaja koji
je iz osnove promijenio dotadašnje
stanje stvari i omogućio daljnji razvoj
čovječanstva na temeljima slobode i
stvaranje jednog novog pravednijeg
poretka. Poretka u kojem se ljudska
osoba ne vrjednuje i ne cijeni po pori-

jeklu nego po sposobnostima i vlastitom doprinosu blagostanju cjelokupne
zajednice. Doprinos i uključenje europskih sila u rat bili su od odlučujuće
važnosti za pobjedu kolonista i stjecanje neovisnosti Sjedinjenih Država.
Europske sile: Španjolska, Nizozemska i prvenstveno Francuska davale
su značajna i presudna financijska i
materijalna sredstva pobunjenicima.
Europska vojna komponenta posebice
nakon 1779. snažno je utjecala na stav
Britanije da prihvati mirovni sporazum
i uvjete mira iz 1783. godine.
Pobjeda kolonista značila je i pobjedu europskih saveznika. Rezultati
pobjede za njih bili su vrlo skromni.
Španjolska i Francuska dobile su
ponovno pod svoju vlast neka manja
područja u Americi (Floridu, dio Karipskog otočja), u Africi (Senegal) i u
Sredozemlju (Minorku).
Pobjeda saveznika značila je paradoksalno i svojevrstan poraz starog
sistem i načina privređivanja. Francuska i Španjolska zbog rata izuzetno
su osiromašile, a njihova privreda bila
je pred stanjem propasti i kolapsa. Te
su države upravo zbog arhaičnog, feudalnog društvenog uređenja koje je
kočilo razvoj gospodarstva i ekonomije doživjele društveni i gospodarski
slom. Slom koji je u Francuskoj kulminirao revolucijom i svrgavanjem
monarhije. Nizozemska je u navedenom ratu također pretrpjela velike
financijske gubitke posebice u pomorskoj trgovini. Morala je prihvati
sekundarni položaj u odnosu na Veliku
Britaniju koja je postala prva pomorska vojna i trgovačka sila svijeta.
Britanski imperij koji je u Američkoj
Revoluciji izgubio američke posjede
i bio suočen sa snažnom europskom
koalicijom koja je nastojala ograničiti
i smanjiti moć engleske krune, postao
je stvarnim pobjednikom iz poražene
strane. Promatrali se povijesni tijek i
uzročno-posljedične veze u jednom
duljem periodu uočavaju se stvarni
pobjednici i gubitnici rata.
Ujedinjeno Kraljevstvo je naime bilo

gospodarski i ekonomski daleko jače
i stabilnije od svojih europskih protivnica tako da je lakše pretrpjelo
poraz. Imalo je dovoljno rezerva i
snage da i nakon poraza vodi dalje
vrlo aktivnu kolonijalnu politiku sada
usmjerenu prema Istoku prema bogatim područjima Indije i nepreglednim
prostranstvima Australije.
Uzrok tako naglog oporavka i daljnjeg
napretka Britanije i gotovo potpunog
kraha njenih europskih pobjednica
ležao je u gospodarskoj premoći Britanije u kojoj je privreda bila puno
naprednija i već je pokazivala naznake
prijelaza iz manufakturne u industrijsku proizvodnju. Gospodarstvo je
moglo lakše podnijeti troškove rata i
dalo je snažnu podlogu za daljnju aktivnu vanjsku politiku. Nasuprot Britaniji njene europske protivnice su
iscrpile svoje resurse stalnim ratovanjem. Gospodarstvo koje je bilo znatno
zaostalije i manje produktivno nije
moglo podnijeti izvanredne državne
troškove. Krajnja posljedica je bila
privredni slom iza kojeg su slijedile
društvene promjene.
Ideje i načela o slobodi, neovisnosti
i novom demokratskom uređenju
koje su nesvjesno ne shvaćajući
dalekosežnost navedenih zbivanja i posljedica, podržale europske
monarhije u borbi Amerikanaca protiv
Velike Britanije, bile su glavni nosioci
promjena i napretka koje su našle pogodno tlo i na europskom kontinentu.
Promjene u Americi značajno će preoblikovati i preurediti i Europu.
Za širenje tih univerzalnih ideja o slobodi, jednakosti i pravima pojedinca
zaslužne su osobe europskog porijekla koje su se proslavile u Američkoj
Revoluciji te su postale strastvenim pristašama novog društvenog
uređenja koje je nastalo u Americi
i idejnih temelja na kojima je ono
izgrađeno. Tekovine Revolucije nisu
donijele samo promjene u Europi,
one su također pobudile samosvijest
te osjećaj vrijednosti i posebnosti u
Latinskoj Americi.
Latinoamerički

27

Hrvatski povijesni portal
revolucionari (Miranda, Bolivar..) inspirirani Američkom Revolucijom i
pobjedom pokrenuli su oslobođenje
u 19. stoljeću Latinske Amerike od
španjolske kolonijalne vlasti.
Pitanje Poljske te njezinu diobu nakon rata (1793.,1795.) i njen nestanak
kao državne tvorevine s tradicijom
također možemo smatrati jednom od
posljedica Američkog rata za nezavisnost. Francuska koja je bila prijateljski i saveznički orijentirana prema
Poljskoj bila je suviše slaba da bi navedene podjele mogla onemogućiti ili
spriječiti.
Uključenje europski sila u Američku
Revoluciju, iako s primarnim ciljem
slabljenja Britanije, dovelo je do
stvaranja novog društvenog poretka
utemeljenog na općeljudskim vrijednostima koje će postati idealima
prosvjetitelja na Starome kontinentu.
Upravo će ideje rođene u Američkoj
Revoluciji potaknuti i dovesti do ostvarenja novog društvenog i civilizacijskog razvoja u povijesti čovječanstva.
Stvorena je nova nacija slobodna od
nadzora i patronata europskih sila,
s ogromnim prirodnim bogatstvima
koja će kao što je budućnost i pokazala postati vodeća svjetska velesila
koja u velikoj mjeri i oblikuje današnji
svijet.
George Washington

28

IVAN NOVAK
Napisao: Darko Prebeg, dipl.ing.
Objavljeno: 2.3.2007.
Link: http://goo.gl/w8oQTm
Prije 123 godine, točnije dana 22.
svibnja 1884. u selu Macinec nedaleko grada Čakovca, u dijelu Međimurja
sasvim blizu slovenske granice, rođeno
je treće po redu dijete siromašnog
zemljoposjednika Nikole Novaka.
Dadoše mu ime – Ivan. Ivan Novak je
bio uzoran učenik u školi, osnovnoj
(pučkoj) i srednjoj, ali ga je neprekidno mučilo porazno
saznanje, kako se sav
nauk odvijao isključivi
na mađarskom jeziku, sa istinama koje
su odgovarale samo
mađarskim vlastima.
Jedino je u intimi svoga doma mogao tiho,
gotovo u sebi, završiti
svoju večernju molitvu zavjetom – JA SEM
PAK HRVAT…! I stasao
je inteligentni Ivan
kroz naukovanja u Varaždinu, i gimnaziji u Zagrebu, ali ga je unutarnji slobodarski duh neprekidno tjerao u sve
veće i veće, gotovo otvorene sukobe
sa mađarskom vlašću. U ondašnjoj se
Hrvatskoj, Austrougarska monarhija
činila nekako boljim okupatorom, jer
je bilo tada dozvoljeno govoriti hrvatskim jezikom u javnosti. No, političke
su veze Beča i Pešte bile vrlo jake
pa je ta činjenica za mladog i slobodoumnog Međimurca bila dvosjekli
mač. Ubrzo je bio istjeran iz škole i
vraćen u rodni Macinec, kao potpuno
neperspektivan učenik. Ipak je kasnije
uspio položiti maturu na bjelovarskoj
gimnaziji. Paralelno studiravši na
fakultetima u Zagrebu i Budimpešti,
1910. godine je uspješno diplomirao
na oba i stekao stručni naslov doktora pravnih nauka. Iako bolestan na
plućima, mogao je mladi doktor mirno raditi i uživati u svojoj odvjetničkoj
kancelariji u Zagrebu, a možda bi tako
i bilo, da dana 28.listopada 1918. godine nisu sve zagrebačke novine obijavile senzacionalnu vijest. Austrou-

garske, te velike tamnice naroda, više
nema!!!
Samo su djelići sekunde tada bili
potrebni dr. Ivanu Novaku da shvati
Bogom datu ogromnu priliku i pokuša
iskoristiti nastalu situaciju u korist
oslobađanja Međimurja iz omraženog
i preteškog mađarskog jarma i pripojenja istog matici Hrvatskoj. Ali, nije
sve išlo baš tako glatko, bez problema i odmah. Dok je ostatak Hrvatske slavio svoje oslobođenje i pripo-

jenje Kraljevini SHS-a te gajo nade
za boljom budućnošću, Međimurje
je još uvijek stajalo postrani i izvan
svih euforija o konačnoj slobodi. A
osveta je razbijene mađarske imperije bila krvava. Horde razuzdanih
i vojno poraženih mađarskih vojnika
pljačkale su i ubijale ionako siromašan
i bolestima oslabljeni međimurski
puk. Ali, niti Međimurci nisu ostali
dužni. Predvođeni uglavnom svojim
sunarodnjacima, vojnicima, povratnicima s talijanskog i ostalih frontova, započeli su sa pljačkom ratnih
profitera i poklonika bivše mađarskie
vlasti, mađarona. I ponovno su tim
načinom radili protiv sebe. Proglasom mađarskog prijekog suda –
ŠTATARIUMA – započele su zakonom
blagoslovljene odmazde i neviđeni
teror po čitavom Međimurju. Zbog
tek potpisanog primirja s Mađarskom,
Srbija je okrenula glavu, a Hrvatska
je još uvijek bila neodlučna. Jedino
svijetlo i bukvalno posljednja nada
Međimurcima bijaše dr. Ivan Novak,
čiji je ugled stvoren dugogodišnjim

Broj 1 / Godište I

Poštanske marke iz 1918. godine

slobodarskim radom, bila posljednja
karta na koju su još mogli odigrati –
i to ona ona politička. Dr.Ivan Novak
izabran je u hrvatsko Narodno vijeće
SHS-a (ondašnji oblik današnjeg Sabora) kao povjerenik za Međimurje.
Tako zahvaljujući najviše svojoj velikoj
moralnoj snazi i ogromnom domoljublju te izrazitom znanju i političkoj
vještini, dr.Ivan Novak je uspio organizirati hrvatske vojne i međimurske
dobrovoljačke jedinice, koje su na sam
Badnjak, dana 24.prosinca 1918. godine pobjedonosno ušle u Međimurje
i konačno ga oslobodile od omraženih
Mađara. Međimurci su jednom za sva
vremena pokazali cijelom svijetu svoju
iskonsku pripadnost i veliku odanost
hrvatskim korjenima.
Nekako paralelno sa ovim vojnopolitičkim
aktivnostima
oko
oslobađanja Međimurja od mađarske
okupacije, dešavale su se i one, na
prvi pogled sasvim logične i normalne
radnje, koje su ipak povjesno ostale
dosta zatomljene veličinom samog
događaja pripojenja tek oslobođenog
100 kruna

Međimurja
matici
Hrvatskoj. Tu prvenstveno
mislim
na numizmatički i
filatelistički materijal,
odnosno na novčarska
pitanja i poslovanja
s poštanskim markama.
Naime, već samim
ulaskom
hrvatskih oslobodilačkih
jedinica u Čakovec,
sutradan na sam
Božić
1918.
godine vrijedni su i
domoljubni Međimurci sakupili sve
mađarske poštanske marke, a koje su
zatekli uglavnom na pošti u Čakovcu,
Prelogu i Murskom Središću te po
svim obližnjim trafikama. Potom su ih,
po nalogu visokog vojnog upravitelja
pukovnika Perka, uredeno ručnim
improviziranim žigovima preštampali
sa tekstom “S.H.S. MEGJIMURJE”.
Zanimljiv je ovdje podatak, kako je
to preštampavanje i time formiranje
praktično prve provizorne filatelističke
emisije izvršeno samo na poštanskim
markama zatečenim u Prelogu (improvizirani žig bio je izrađen iz komada gume od strane nepoznatog vojnika) i Murskom Središću
(improvizirani žig bio je izrađen iz
plutenog čepa od strane izvjesnog
zastavnika Gopčevića), dok one iz
Čakovca nisu dirane i neko su vrijeme
bile korištene za službene potrebe
pošte u svom izvornom obliku, dakle
kao bivše originalne mađarske marke.
Izdanje za Mursko Središće na Franko
markama bilo je slijedeće:
• pretisak
na
mađarskim
poštanskim markama sa slikom
“Žetelice” u vrijednostima od 2, 3,

5, 6, 15, 25, 35 i 40 Fillira
pretisak
na
mađarskim
poštanskim markama sa slikom
“Parlamenta” u vrijednostima od
50, 75 i 80 Fillira, te 1 i 2 Krune
• pretisak
na
mađarskim
poštanskim markama sa slikom
“Kralj Karl i kraljica Zita” u vrijednostima od 10, 20, 25 i 40 Fillira
• pretisak
na
mađarskim
poštanskim markama “Ratna
pripomoć” u vrijednosti od 10+2
Fillira, te
• pretisak na mađarskoj “žurnoj”
poštanskoj marki u vrijednosti od
2 Fillira
Izdanje za Mursko Središće na Porto
markama bilo je slijedeće:
• pretisak na vrijednostima od 10 i
20 Fillira
PRIPOMENA: Zastavnik Gopčević je
kasnije izjavio, kako je čuo da je bilo
prežigosanih i drugih vrsta i vrijednosti mađarskih poštanskih maraka, ali ih
on tada osobno nije vidio pa to ipak
otvara mogućnosti za neka nova povjesna istraživanja ove vrlo intrigantne
filatelističke teme?!!.
Izdanje za Prelog na Franko markama
bilo je slijedeće:
• pretisak
na
mađarskim
poštanskim markama “Žeteoci”
u vrijednostima od 2, 3, 5, 20, 25
i 35 Fillira (naknadno još 15 Fillira, iako ih uredovna potvrda ne
spominje, ali je nepobitno da se
radi o orignalu!)
• pretisak
na
mađarskim
poštanskim markama “Parlament” u vrijednostima od 50, 75
i 80 Fillira, te 1, 2 i 3 Krune
• pretisak
na
mađarskim
poštanskim markama “Kralj Karlo” u vrijednostima od 10 i 20 Fillira (naknadno još 25 Fillira, iako

29

Hrvatski povijesni portal

Poštanske marke iz 1918. godine

ih uredovna potvrda ne spominje,
ali je nepobitno da se radi o originalu!))
• pretisak na mađarskoj poštanskoj
marci “Ratna pripomoć” u vrijednosti od 15+2 Fillira (naknadno
još 10+2 Fillira, iako ih uredovna
potvrda ne spominje, ali je nepobitno da se radi o originalu!)
• pretisak na mađarskoj “žurnoj”
poštanskoj marci u vrijednosti od
2 Fillira
Izdanje za Prelog na Porto markama
bilo je slijedeće:
• pretisak na vrijednostima od 1, 2,
10 i 20 Fillira
Impozantna veličina ovih informacija leži u povjesnoj činjenici, da su
ovi karizmatični šareni papipirići bili
ujedino i prvi nositelji nepobitnih
dokaza o postojanju i imenu hrvatskog Međimurja po čitavom svijetu.
Niti u numizmatičkom smislu, odnosno vezano na redoviti novac u opticaju, nije se nimalo zaostajalo za
promjenama. Zatečene austrougarske
novčanice na području Međimurja su
odmah sakupljene i prežigosane novohrvatsim oznakama.
Postoje dvije vrste žigova, ovalni
ljubičasti “GRADSKI POVJERENIK ZA
MEĐIMURJE” i okrugli, ljubičasti i
crveni “VOJNI UPRAVITELJ MEDJUMURJA SHS”. Ove su novčanice danas
izuzetno rijetke i praktično predstavl-

30

jaju PRVI SAMO MEĐIMURSKI
NOVAC!!!. Izuzetno mi je
zadovoljstvo po prvi puta u
povjesti Međimurja predstaviti ovaj papirnati novac,koji je
imao prežigosane apoene od
1, 2, 10, 20, 50, 100 i 1000
Kruna. Pred vama je prekrasno očuvana novčanica od
100 Kruna iz Austrougarske,
štampana u Beču, 2.siječnja
1912. godine, na njemačkom
i mađarskom jeziku, na čijoj
mađarskoj strani je evidentan okrugli ljubičasti žig
dimenzija 30mm sa već
pomenutim tekstom “Vojni
upravitelj Medjumurja SHS”.
Predstavljena je i novčanica
istoga apoena na čijoj se austrijskoj strani nalazi identičan
žig, ali crvene boje!!! Ove
novčanice, zajedno sa ostalim
apoenima, do kojih je danas izuzetno tečko doći, predstavljaju zapravo
povjesni početak međimurskog bankarstva i uopće prve novce u razvoju
danas već ekonomski i financijski vrlo
suverenog Međimurja. U Čakovcu
je na Badnjak 1918. godine poslije
podne održana prva hrvatska javna
skupština koju je otvorio dr.Ivan Novak, a govore su držali i drugi uvaženi
članovi hrvatskog Narodnog vijeća.
Između euforičnih i slavljeničkih riječi,
tada je zaključeno kako će se za dan
9.siječnja 1919. pripremiti prva velika
narodna skupština. Ista je i održana u
Čakovcu, na Franjevačkom
trgu ispred crkve svetog
Nikole biskupa, uz prisustvo nebrojene mase ljudi
(neka povijesna vrela
vele oko 10000). Tom je
priloikom svirana i hrvatska himna “Lijepa naša”.
Mirovnim
ugovorom
od dana 4.lipnja 1920.
Mađarska se i službeno
odrekla Međimurja, svog
najljepšeg bisera u kruni
sv.Stjepana. Sve ostalo
je već poznata i slavna
međimurska povijest.
Dr. Ivan Novak umro je
dana 20. veljače 1934.
godine, svladan političkim
previranjima i porušenim

idealima. Neposredno pred svoj
kraj, bezuspješno je upozoravao, kao
posljednje svjetlo u gustoj tami, kuda
ide hrvatska zbilja, a time i njegovo
Međimurje, okruženo kanđama novoga tiranina, Srbije. Ali, više nije bilo
dovoljno snage u bolesti skrhanome
tijelu i prevarenom umu. Sprovod je
bio veličanstven, pun dostojanstva i
tuge. Veliki hrvatski kipar Fran Kršinić
izradio je spomenik lava kao simbol
vječite snage i hrabrosti Ivanove i svih
međimurskih ljudi. Spomenik je stajao
sve do 1941. godine, kada su Mađari
dočekali svoju ironičnu osvetu – pijucima su raskomadali kamenoga lava,
ali nikada veliko međimursko i hrvatsko srce! Poklonite se zato Međimurci
pred veličinom djela i zasluga dr.Ivana
Novaka i baš svaki puta kada ste pred
onim Lavom na čakovečkom gradskom
groblju, zapalite pokoju svijeću. Naka
svjetlost vječna svijetli mu! Činite to i
zbog svoje budućnosti, koja možda nikada ne bi bila tako ponosna i časna,
da nije bilo Ivana!!
Objavljeno:
“Hrvatski kajkavski kolendar” Matica
Hrvatska 2003.
“Hrvatski kolekcionar” Rijeka 2004.
“Numizmatičke vijesti” Zagreb 2005.

Broj 1 / Godište I

ZAŠTO I KAKO PROUČAVAMO RANI
SREDNJI VIJEK
Napisao: Danijel Jelaš, prof.
Objavljeno: 27.7.2007.
Link: http://goo.gl/MYagKl

G

ovoreći o tome Zašto proučavamo
rani srednji vijek? U ovom slučaju
ne mislimo na filozofsku opravdanost
ili intrinzičnu motivaciju bavljenja
poviješću. Također, bespredmetno je
raspravljati zaslužuje li neko razdoblje više pozornosti od drugoga. Ovo
Zašto? usmjereno je prema jasnoj
definiciji ciljeva i traženju odgovora
na pitanja koja si povijesna znanost
postavlja kako bi se dobila potpunija
i jasnija slika toga vremena. Razlog
zbog kojega je ovo razdoblje važno
proučavati leži u činjenici da je rani
srednji vijek doba u kojem je zapadna
Europa ucrtala smjer svog povijesnog
razvitka, doba u kojem će ona postati
ono što je dobrim dijelom i danas –
prostor razjedinjen politički, ali kulturno i duhovno blizak. U razdoblju od 5.
do 11. stoljeća, prostor čitave Europe,
a osobito njezinoga kršćanskoga zapada, bio je poprištem vrlo dinamičnog
slijeda događaja koji su u mnogome
promijenili lice kontinenta. Kroz nekoliko stoljeća ta će Europa izaći iz
višetisućljetne sjene civilizacija na
istočnoj obali mediteranskoga bazena
i započeti ekspanziju koja će je pri
kraju srednjeg vijeka na dulje vrijeme
postaviti u središte svjetskih zbivanja.
udući da je problematika puno šira
od onoga što se može obuhvatiti
kratkim esejom, izbor treba suziti na
jedno od općih pitanja. Među intrigantnijim svakako je pitanje oblikovanja etničkih, političkih i kulturnih
identiteta na zapadu Europe, budući
da upravo u ovom razdoblju počinje
geneza kako nadetničkih identiteta,
tako i pojedinačnih lokalnih identiteta koji tom civilizacijskom krugu pripadaju. Da bi se bavio ovom temom,
povjesničar treba razumjeti neke od
osnovnih problema kojima se historiografija duže vrijeme bavi, a to su:
problem konteksta (prostornog i vremenskog okvira; kontinuiteta i diskontinuiteta) te problem metodološkog

B

pristupa ovoj materiji i dostupnim izvorima.
ašto nam je važno poznavati povijest ranoga srednjega vijeka da
bismo razumjeli razvoj identiteta?
Odgovor je vrlo jednostavan: bez
proučavanja ovoga razdoblja ne može
se objasniti geneza identiteta zapadnoeuropskih naroda. Na početku velike seobe naroda imamo kaotičnu
sliku velikog broja etničkih grupa
koje međusobno dolaze u doticaj,
miješaju se i u jednom se trenutku
trajno nastanjuju na nekom području
kao začeci modernih naroda. Ti isti
narodi u razvijeni srednji vijek ulaze definirani i jasno određeni zapadnoeuropskim identitetom koji je
evoluirao do današnjih, zadržavajući
pritom temeljne elemente proizašle
iz zajedničkog kulturnog i duhovnog
razvoja. Taj identitet nije određen
pripadnošću nekoj geopolitičkoj
tvorevini, iako na postoje takve tendencije (Franačko Carstvo, odnosno Sveto Rimsko Carstvo). On je
nastao prihvaćanjem
zajedničke duhovne
i materijalne kulture
novonastalih naroda
na zapadu Europe.
Jacques Le Goff u svojoj knjizi The Birth of
Europe (u originalu
Europe est-elle née
au moyen âge) detaljno razrađuje pitanje
nastanka moderne
Europe, govoreći o
novim podjelama koje
nastupaju krajem 5.
stoljeća. Podjele, bilo
one političke, vjerske
ili kulturne, bile su
generatori stvaranja
lokalnih
identiteta
koji se od toga vremena razvijaju. Limes,
kao granica između
civiliziranog juga i
barbarskog sjevera,
širenjem kršćanstva
blijedi (doduše pri-

Z

tom nikada u potpunosti ne nestaje),
ali je sve izraženija nova polarizacija
na europski (i kršćanski) istok i zapad.
Okupljanje više naroda unutar jednog ili drugog kulturnog kruga dovelo je do stvaranja dvaju zajedničkih
nadetničkih identiteta – istočnog i zapadnog.
pomenute pojave nužno je staviti
u kontekst prostora i vremena u
kojem se javljaju. Iako je val promjena
nešto širih razmjera, procese i pojave
o kojima ovdje govorimo uglavnom
vežemo uz europski kršćanski zapad.
Konačno, pojam „srednji vijek“ zapadni su humanisti namijenili opisu vlastite povijesti. Taj prostor obuhvaća
područje nekadašnjeg Zapadnog rimskog carstva, germanskih prostranstava sjeverno od Rajne i područje
slavenske srednje Europe. Padom Zapadnog carstva i širenjem zapadnog
kršćanstva razlike između istoka i zapada postale su, možemo slobodno
reći, civilizacijske. To ipak ne znači da
istraživač ovoga razdoblja na zapadu

S

31

Hrvatski povijesni portal
smije zanemariti povijest Bizanta, čija
je vanjska politika, kulturni i duhovni
utjecaj neosporan. Njegova politika
na Jadranu (Venecija, Dalmacija),
kristijanizacija slavenskih naroda pod
duhovnim vodstvom sv. Ćirila i Metoda dokaz su njegove snažne prisutnosti zapadno od Teodozijeve granice. Također, ne treba zanemariti ni
narode istočne Europe (prvenstveno
zbog trgovine), koji će se tek kasnije
priključiti krugu kristijaniziranih naroda i postati dijelom europske povijesti.
ešto je teži zadatak odrediti vremenske granice ranog srednjeg
vijeka. Pri uspostavljanju periodizacije u prošlosti se pokušavalo pronaći
neke prijelomne trenutke u povijesti
koji bi označili početak neke nove
epohe. Izbor je često bio predmetom
prijepora među historičarima jer nije
lako sa sigurnošću reći koja je pojava
bila primarni nositelj ili katalizator
promjena. Za početak ranoga srednjega vijeka nameće nam se nekoliko mogućih datuma. Godine 313.
dogodio se veliki zaokret kada je
Konstantin Veliki tzv. Milanskim ediktom afirmirao kršćanstvo. Svakako je
značajan trenutak bila i Teodozijeva
podjela Carstva 395. Najprihvaćeniji
datum je pad Zapadnog Rimskog
Carstva 476. Konačno, fatalni udarac
ostacima antike na Mediteranu zadala
su arapska osvajanja u 7. i 8. stoljeću.
Napuštanjem tradicionalnih pogleda
sve se manje govori o prelamanju
povijesti, a više o dužem prijelaznom
razdoblju, tzv. kasnoj antici koja je trajala od 4. do 8. stoljeća. Kada je pak
riječ o završetku ranoga srednjega
vijeka, još je teže odrediti zajednički
datum. Na koncu, u historiografiji se
o tome manje raspravljalo. Od općih
datuma možda je najdalekosežnije
posljedice imao crkveni raskol 1054.
Kako su na lokalnom planu promjene
bile izraženije, poput izmjena vladarskih dinastija (Normani u Engleskoj od
1066., Arpadovići u Hrvatskoj 1102.),
neke
nacionalne
historiografije
poslužile su se tim kriterijem.
stražujući kontekst razvoja identiteta
u Europi, također nam je zanimljiv problem kontinuiteta i diskontinuiteta, odnosno što je od antičkog
nasljeđa sudjelovalo u njegovom
nastajanju. Renesansni, ali i kasniji,

N

I
32

pisci oblikovali su sliku, još uvijek
prisutnu u imaginariju modernoga
čovjeka, o „mračnom dobu“ do kojeg
su doveli rušilački pohodi naroda koji
su se odlučili nastaniti na području
Rimskoga Carstva, a tu barbarsku
civilizaciju nazvali su srednjim vijekom. I najprihvaćeniji pokušaj periodizacije koji početkom srednjega vijeka smatra pad Zapadnoga Rimskoga
Carstva 476. godine navodi na takvo
razmišljanje. Misao o „mračnom
dobu“ i ne čini se tako neutemeljenom
kada razmišljamo o razmjerima civilizacijskog koraka unazad. Uistinu,
od 5. stoljeća evidentno je nazadovanje u broju stanovništva, gradskog
ponajviše, u broju pisanih djela, a
politička razmrvljenost i opća nestabilnost koje nastupaju smanjuju trgovinu (osobito arapska osvajanja koja
prekidaju pomorsku trgovinu Mediteranom) i komunikaciju među ljudima. Proći će tako nekoliko stoljeća do
početka oporavka. Ali propast Carstva
nikako nije u trenutku izbrisala antičku
civilizaciju. Točno je da je ona gubitkom svoga oslonca u Carstvu doživjela
tešku traumu od koje se neće oporaviti, ali promjene ipak nisu nastupile
naglo. Moderna povijesna znanost sklonija je mišljenju da je riječ o evolucijskom procesu koji je započeo Velikom
seobom naroda i opadanjem moći
carstva, a završio prestankom arapske
ekspanzije i osnivanjem novog carstva
na zapadu. Treba dodati da su narodi koji su zavladali europskim zapadom već duže vrijeme bili u doticaju
s rimskom kulturom ili su čak živjeli
na području carstva pa su se neki i
potpuno asimilirali. I još dugo nakon
pada Carstva, novopridošli narodi
bit će pod snažnim utjecajem rimske
kulture. Tu će ključnu ulogu nositelja
kontinuiteta odigrati Crkva, koju su
promjene s vremenom osnažile i koja
će nastaviti djelovati kao širitelj vjere i
civilizacijskih vrijednosti onoga doba.
Štoviše, zapadno kršćanstvo i latinska
pismenost kao baština antičkoga Rima
imaju možda najznačajnije mjesto u
stvaranju identiteta zapadnoeuropske
civilizacije.
pomenuti civilizacijski korak unazad i slika o mračnom dobu osobito se odnose na količinu pisanih
spomenika. Diplomatičkih vrela je

S

dakako mnogo manje nego u razvijenom i kasnom srednjem vijeku kada
se razvijaju uprava i gospodarstvo
pa je i potreba za takvim dokumentima veća. Tako smo najraniju povijest
prisiljeni proučavati dobrim dijelom iz
narativnih tekstova i materijalnih ostataka. Među najpoznatijim narativnim
djelima koja nam govore o najranijoj
povijesti naroda u Europi su Jordanesova Getica, Historia Francorum Grgura
iz Toursa, Historia ecclesiastica gentis
Anglorum Bede Prečasnog i Historia
Langobardorum Pavla Đakona. Ova
se izvješća smatraju dragocjenim izvorima jer ne govore samo o povijesti
naslovnih naroda (Gota, Franaka, Anglosasa i Langobarda), već i o drugim
narodima poput Slavena. Osim toga,
smatraju se dosta pouzdanima jer su
napisana na temelju ranijih tekstova.
Malobrojni diplomatički izvori donose
nam uglavnom informacije pravne
naravi, ali i sekundarne informacije
koje iz njih možemo iščitati vrlo su
nam važne. Njihovo postojanje samo
po sebi govori o civilizacijskom stupnju razvoja, odnosno o prihvaćanju
kršćanstva, tituli vladara, o imenu
zemlje i naroda, itd.
istoriografija, osobito kada nedostaje pisanih izvora, nužno se
mora koristiti dostignućima drugih
disciplina. Arheologija je nezamjenjiv
suradnik povijesne znanosti. Ako neki
narod i nije za sobom ostavio pisani
trag, ostavio je u svakom slučaju ostatke svoje materijalne kulture. Preko
tih ostataka ne možemo saznati mnogo o njegovom identitetu, ali se mogu
pratiti utjecaji drugih kultura, može se
pratiti njegovo kretanje tijekom brojnih migracija, itd. Lingvistika, pogotovo socijalna lingvistika, može nam
dati uvid u miješanje raznih etničkih i
kulturnih grupa. Također, jezik je bio
jedan od glavnih nositelja identiteta
kroz povijest. Nažalost, jezik pismenih
ljudi u to vrijeme bio je latinski, a
spomenici na narodnim jezicima su rijetki. U najnovije vrijeme tehnologija
nam je omogućila da istraživanjem
ljudskog genoma saznajemo više i
o genetskom porijeklu naroda. Rezultati ovih istraživanja mogu biti
zanimljivi kada promatramo odnos
starosjedilačkih i doseljenih naroda.
U Hrvatskoj je, na primjer, genetika

H

Broj 1 / Godište I
pokazala veću prisutnost potomaka ilirskog i romanskog stanovništva, pa je
jasno da se dobar dio tog stanovništva
asimilirao, odnosno ono nije nestalo
kako se često govorilo. Problem ove
metode je što se genetskim porijeklom, iz navedenog primjera se to dobro vidi, ne može objasniti „subjektivni“ identitet nekoga naroda.
sej bih zaključio kratkim osvrtom
na hrvatsku povijest. Pri stvaranju
vlastitog identiteta u ranom srednjem
vijeku, Hrvati prolaze iste razvojne
procese kao i drugi zapadnoeuropski
narodi, uz neke specifičnosti od kojih
je najvažnija blizina Bizanta i njegov
utjecaj. Taj utjecaj je bio prije svega
politički, jer su se Hrvati i doselili na
teritorij pod bizantskom upravom.
Ali bio je i kulturni i duhovni. Ovo je
ponajviše zasluga djelovanja sv. Ćirila i
Metoda. Unatoč tomu, Hrvati u razvijeni srednji vijek ulaze kao pripadnici
zapadnog civilizacijskog kruga, kojem
pripadaju do danas. O ovome razdoblju dosta se pisalo u hrvatskoj historiografiji i gotovo svaka opsežnija studija dotiče pitanja porijekla, doseljenja
i pokrštavanja Hrvata, dakle tema
vezanih uz razvoj identiteta. Otvorenih pitanja je mnogo, od pitanja
porijekla naroda i njegova imena, vremena i okolnosti doseljenja, etničke
pripadnosti stanovnika tzv. sklavinija,
i općenito tumačenja nekih od narativnih izvora poput De Administrando
Imperio, Ljetopisa popa Dukljanina i
Historia Salonitana. Potreba da se na
ova pitanja konačno razriješe motiv
je mnogim povjesničarima, arheolozima, etnolozima, antropolozima, a
u novije vrijeme i genetičarima, da
se bave ranim srednjim vijekom. Ta
potreba ujedno je i najbolji odgovor
na pitanje Zašto? u naslovu ovog eseja.

E

Posjetite nas na Facebooku!

UNTERNEHMEN
RÖSSELSPRUNG
DESANT NA DRVAR
Napisao: Dinko Odak, dipl. politolog
Objavljeno: 23.3.2007.
Link: http://goo.gl/ffZ7FB
Proljeća 1944. je za Nijemce situacija
postala ozbiljna. Očekivali su otvaranje drugog fronta u Francuskoj, na istoku su se konstantno povlačili pred
«crvenim parnim valjkom», dok su u
Italiji i na Balkanu bile vezane znatne
efektive. Postalo je životno važno osloboditi barem dio trupa sa Balkana i
ubaciti ih u borbu protiv Crvene armije. Budući je Tito uspješno pobjegao
u dvije najveće operacije «Weiss» i
«Schwarz» odlučeno je da će protiv
njega i Vrhovnog štaba biti poduzet
prepad usred oslobođenog teritorija.
Drvar je tada bio centar oslobođenog
teritorija, a bio je i sjedište CK
KPJ, AVNOJ-a, Nacionalnog
komiteta, Vrhovnog štaba
(VŠ) i savezničkih vojnih misija. Okolicu Drvara okupirali su
1. proleterski, 5. bosanski i 8.
dalmatinski korpus te oficirska škola. Uz Vrhovni štab
nalazio se prateći bataljun
od tri pješačke satnije, jedna
PA satnija, eskadron konjice i
tenkovski vod. Dan prije desanta u Drvaru se nalazila i
6. lička proleterska brigada,
ali ju je načelnik Vrhovnog
štaba, Arso Jovanović, dislocirao na priličnu udaljenost
od grada. Sam Tito živio je i
boravio u pećini (zapravo u
baraci pored pećine), danas
poznatoj kao «Titova pećina».

bilo i ovaj put. Budući da se gotovo
2 mjeseca nije ništa po pitanju napada desilo, partizani su se uljuljkali
u lažnu sigurnost, a mjere opreza
su zanemarene. Tako je bilo i tog
dramatičnog 25. svibnja 1944 – na
sam Titov rođendan.
Hitler je generalu Lotharu Rendulicu, zapovjedniku 2. oklopne armije
povjerio napad na Drvar. Rendulic
je pripremio višestruki napad iz smjerova: Sarajevo, Jajce, Banja Luka,
Prijedor, Bihać i Knin. General je kao
«špicu napada» odlučio upotrijebiti
500. SS lovački bataljun. Bataljun je
brojao 900 ljudi, većina kojih su bili
kažnjenici. Sudjelovanje u ovoj operLothar Rendulic

Sredinom ožujka do VŠ su
stigle glasine o mogućem
zračnodesantnom
napadu
na Drvar, tako da je od tada
vrijedilo stanje pojačane budnosti. Prolongirani period
budnosti često poluči sasvim
suprotan rezultat, a tako je

33

Hrvatski povijesni portal

Nakon dvosatne pripreme bobardiranjem iskakanje padobranaca i spuštanje
jedrilica je uslijedilo u 7.00 sati

aciji preživjelima je jamčilo vraćanje
činova i povratak u matične jedinice.
Glavni zadatak ove trupe bio je
uništenje Vrhovnoga štaba, uništenje
savezničkih misija i zarobljavanje Tita.
Plan napada bio je sljedeći: od Bihaća
su napali njemački 92. motorizirani
puk, 1. domobranska pukovnija i
njemački 54. izviđački bataljon; od
Jajca je napadao 13. SS puk i izviđački
bataljon, od Livna je nastupao izviđ.
bataljun 369.div., a ravno sa zapada su
nadirali pukovska grupa «Vilim» i 373.
pukovnija te konačno od Banjaluke i
Prijedora 2. oklopni jurišni bataljon.
Simultano sa pokretom zemaljskih
jedinica trebao se spustiti i prvi val
padobranaca, podijeljenih u 6 udarnih
grupa – ukupno 330 ljudi. Svaka grupa
imala je svoj zadatak, neovisan o ostalima:
• grupa Panter – 110 ljudi – zauzeti
Šobića glavicu i «Citadelu» – pretpostavljeno Titovo boravište;
• grupa Jurišnik – 50 ljudi – likvidirati sovjetsku vojnu misiju između
G.Vrtoče i Drvara;
• grupa Hvatač – 40 ljudi – likvidi-

34

rati britansku vojnu misiju pored
D.Vrtoče, a zapadno od Drvara;
• grupa Drobilica – 50 ljudi – uništiti
američku vojnu misiju na Trnanić
brijegu, južno od Drvara;
• grupa Grizač – 20 ljudi – zauzeti
Trnjan jugozapadno od Drvara;
• grupa Bezobzirni napadač – 70
ljudi – zauzeti sam Drvar.
Ubrzo nakon spuštanja padobranaca trebalo se spustiti i jedriličarsko
pješaštvo u 2 grupe (Zeleni i Crveni)
po 150 ljudi svaka. Zone slijetanja
bile su im na pogodnim livadama u
neposrednoj blizini Drvara (Zelenisjever, Crveni-jug). Drugi val sastojao
se od daljnjih 300 ljudi (grupa Plavi)
i trebao je biti spušten u podne na
zone slijetanja grupe Crveni. Zračne
i kopnene snage brojale su ukupno
20.000 ljudi. Dan je bio 25. svibnja
1944, a sat 05:00. Dok su se Drvar i
okolica budili tog sudbonosnog dana
i spremali se čestitati rođendan Titu,
ništa ne sluteći, na zagrebačkom,
zrenjanskom i banjalučkom aerodromu počeli su rulati avioni sa ukrcanim 500. SS lovačkim bataljunom
i lovačko-bombarderskom prethodnicom.

Desant na Drvar je započeo
Malo iza 6 sati ujutro, 25. svibnja
1944, nad Drvarom su kružili izviđački
avioni. Njihove su posade poslale
potvrdu o vremenskim uvjetima
nad ciljem i potpunom izostanku aktivnosti plijena. Partizane ti izviđači
nisu previše uznemirili – navikli su na
stalne letove njemačkih aviona nad
Drvarom. Samo nekoliko minuta nakon odlaska izviđača začuo se urlik
aviona u jurišnom poniranju. Uskoro
su ciljevi u gradu i okolici gorjeli
pogođeni bombama, a zatim su lovci
u niskom letu mitraljirali sve što se
micalo. Iznenađenje je bilo veliko, ali
opća uzbuna nije oglašena – partizani su mislili da je to samo njemačka
«rođendanska čestitka» Titu. Tek što
su lovci i bombarderi nestali u oblacima pojavili su se transportni avioni
«Tante Ju» i Henscheli sa jedrilicama.
Tek sad je naređena potpuna uzbuna,
ali uzalud. Nijemci su zahvaljujući
tisućama fotografija sa brojnih
izviđačkih letova otkrili komunikacijske čvorove i zapovjedna mjesta. Rezultat bombardiranja nisu bile velike
žrtve među živom silom, već potpuna
devastacija komunikacijskog sustava.
Bilo je oko 7 sati kad su se nad gradom otvorile kupole padobrana i kad

Broj 1 / Godište I
su se prve jedrilice otkačile od svojih
«šlepera».
Mnogi partizani su tvrdili kako su Nijemci već u zraku otvorili vatru na
njih. Nemoguće. Nijemci su iskočili
sa oružjem, ali pričvrščenim tijesno
uz tijelo, kako bi izbjegli lomove pri
doskoku, a sve da ih navedeno i nije
smetalo, nisu imali vremena s obzirom na visinu iskakanja.
Svi su ciljevi do 9 sati bili zauzeti, osim
sovjetske vojne misije koja se pod borbom probijala prema Tićevu gdje se
nalazio štab 8. dalmatinskog korpusa,
a pridružila su im se i 2 člana britanske
misije.
Zauzevši Šobića glavicu i «Citadelu»
Nijemci su otkrili da su se prevarili po
pitanju Titove lokacije. Ubrzo su shvatili kako najjači otpor dolazi iz pravca
pećine, pa su glavni udar usmjerili
tamo. Istovremeno dok su njemački
streljački strojevi jurišali na pećinu
partizani su lansirali kontranapad sa
juga (3. dalmatinska brigada) i zapada
(6. lička brigada). Pod pritiskom tog
protunapada Nijemci su morali odustati od juriša na pećinu i glavninu snaga prebaciti u obranu, iako su ostavili
nekoliko odjeljenja koja su pećinu
držala pod vatrom i tako sprečavali
bijeg Titu i najbližim mu suradnicima.
Tek po spuštanju drugoga vala padobranaca, nešto iza podneva, doRendulic je na Nurnberskom sudenju
radi zločina u Jugoslaviji osuđen na 20
godina zatvora

bio je Tito priliku za
bijeg, i iskoristio je,
praćen ljutim rojevima njemačkih metaka. Bijeg je uspio i
do večeri 25.5.1944.
JBT se nalazio van
neposredne opasnosti zarobljavanja. Još
uvijek nije bio spašen,
jer je partizanska kopnena obrana bila
uspješno pregažena
i neprijatelj je brzo
napredovao prema
Drvaru i okolici. JBT
i Prateći bataljun su
se do 4. lipnja dokopali Kupresa. Tamo
je saveznički «Dakota» skupio JBT-a i
prebacio ga u Bari. Iz
Barija su ga, napokon,
razaračem prebacili
na Vis.
Iako
su
dobili
pojačanje Nijemci su u Drvaru bili
u teškoj poziciji. Napadale su ih
nadmoćne snage koje su pregazile
njihove zone slijetanja, odrezale ih od
zračnog snabdijevanja i potisnule na
Šobića glavicu gdje su Nijemci organizirali jaki defenzivni položaj. Uvečer
su se partizani povukli jer je u Drvar
ušla 373. pukovnija koja je uspostavila
kontakt sa preživjelim padobrancima.
Od njih 900 poginulo ili ranjeno ih je
600. Ostale napadačke kolone naišle
su na žilav i požrtvovan otpor na prilazima Drvaru u koji su ušle tek sljedećeg
dana. Borbe
sa jedinicama
8.
korpusa
potrajale su
do 5. lipnja,
a zahvaljujući
vezivanju neprijateljskih
trupa u toj
borbi 1. proleterski korpus se uspio
izvući i izbjeći
potpuno
uništenje.

“Zarobljena” Titova uniforma

Potpuni uspjeh ofenzive je izostao.
Tito i njegovi najbliži suradnici su
pobjegli, ali znatna je šteta ipak napravljena. Prva proleterska i 6. divizija
su gotovo prestale postojati, a broj
gubitaka se popeo na preko 6000 boraca, veći dio raznih odjela Vrhovnoga
štaba je uništen kao i gomile komunikacijske opreme, a slobodni teritorij je
nanovo okupiran. Najveću štetu partizanima nanijelo je uništenje zapovjednog lanca i trebalo je nekoliko mjeseci
da bi Tito sa Visa opet stavio glavninu
jugoslavenskih partizana pod svoju
komandu. Posljedično, partizanska
se djelatnost idućih nekoliko mjeseci
znatno smanjila, ili su akcije bile potpuno nekoordinirane što im je donijelo samo uspjehe kratkoga daha.
Tako je završila posljednja, «Sedma
neprijateljska ofenziva», poznata i
pod kodnim imenom «Rösselsprung».

35

Hrvatski povijesni portal

KEMPEITAI JAPANSKA TAJNA POLICIJA
Napisao: Miljenko Hajdarović, prof.
Objavljeno: 9.5.2007.
Link: http://goo.gl/RZF9mY

Najpoznatija tajna policija, posebno
tijekom Drugog svjetskog rata, bila je
Gestapo. Istu ulogu u Aziji je imala japanska organizacija Kempeitai. “Kempei tai” na japanskom jeziku znači vojna policija ili žandarmerija. “Kempei”
je prema tome žandar. Kempeitai su
organizirani još krajem XIX. stoljeća
kada su Japanci sve više izražavali svoje imperijalističke pretenzije prema
azijskom području. Djelovali su unutar
Imperijalne japanske vojske. Glavne
su im zadaće bile čuvanje javnog reda,
sprečavanje špijunaže i sabotaža.
Uhićenje su mogli izvesti bez naloga,
a tijekom ispitivanja su se često služili
raznim metodama torture. Tijekom
rata zadaće su se proširile na izdavanje putnih dozvola, rekrutiranje radne
snage, psihološke operacije i propagandu, upravljanje radnim i koncentracijskim logorima, te uprava nad
“tješiteljicama” (javnim kućama za
japanske vojnike).
Car Meiji je odmah po dolasku na

36

vlast 1868. godine
započeo
modernizaciju
Japana.
Prekinuta je stoljetna
dominacija samuraja i politika
izolacije Japana.
Započeta je reorganizacija države
prema uzorima
iz Pruske, Francuske i Sjedinjenih američkih
država. Reorganizacija je bila vidljiva u upravi, sudstvu, vjer, itd. Posebna je pažnja posvećena modernizaciji
vojske i stvaranju policije. 1873. godine osnovano je Ministarsvo unutarnjih poslova, a Japan je nanovo podijeljen na prefekture. 4. siječnja 1881.
osnovana je organizacija “Kempei Tai”
s osnovnom zadaćom kontrole vojske
i novačenja. Za vojna pitanja odogovarali su Ministarstvu rata, za civilna
pitanja Ministarstvu unutarnjih poslova i za provedbu zakona Ministarstvu
pravde. Međi ciljevima Kempei Tai je
bilo sprečavanje nereda u Japanu i
špijunaža na širem pacifičkom prostoru.
Širenjem Japana na prostorima Azije
(Koreja, Mandžuko) djelatnici Kempeitaija (kempeji) su brinuli za propagandu. Širili su teoriju o rasnoj nadmoći
Japanaca, uništavali političke protivnike i ubacivali se u neprijateljske
organizacije. Približavanjem Italiji i
Njemačkoj započela je i suradnja sa
njihovim tajnim organizacijama.
Tijekom Drugog svjetskog rata kontrolirali su radne logore u kojima su
azijati, Amerikanci, Britanci i drugi
civilni i ratni zarobljenici gradili ceste,
mostove i drugu infrastrukturu. Uvjeti
zivota u logorima su bili izuzetno teški.
Prehrana se često sastojala od zdjelice
riže ili komada voća (naranče). Novi
zarobljenici su mučeni prilikom ispitivanja. Najčešće metode uz batinjanje
štapovima su bile bičevanje, mučenje
vodom i električnom energijom. Kem-

peitai su odgovorni i za masovna ubijanja civila na zauzetim područjima.

Mučenja
“U grlo su mi ugurali cijev i zatim ulijevali vodu dok mi se želudac nije napuhnuo. Zavezali su me na ljestve i gazili
po prsima. Voda mi je izlazila na usta
i nos. Izgubio sam svijest. Sljedeći dan
tortura se ponovila. Neki zatvorenik
mi je savjetovao neka priznam. Što da
priznam kada nisam učinio ništa loše.
Sljedeći put kad su me izveli priznao
sam. Nisu me mučili.” – Lim Seng, civilni zatočenik
“Ubacili su me u čeliju veličine 3 sa 3,5
metra. Tu je već bilo nagurano dvadesetak ljudi. Nagurani poput sardina
klečali smo od jutra do noći. Vrućina
je bila neizdrživa. Ja sam bila jedina
žena. Na podu čelije bila je rupa za
vršenje nužde. Nije bilo privatnosti.
Sve smo vršili jedni pred drugima.
Smrad je bio neizdrživ. Na ispitivanje
smo morali puzati kroz maleni otvor.
Tukli su nas, prikopčavali na struju
i napumpavali nas vodom. Kako iz
mene nisu izvukli korisne informacije
dovukli su mog supruga iz drugog logora. Pred njim su me skinuli do gola
i on je morao kleknuti ispred mene.
Spojili su me na struju. Mišiči su se
nekontrolirano grčili, tekle su mi suze
i sline. Bol je bila neopisiva. Mužu je
bilo vjerojatno tisuću puta gore gledati kako me muče.“
Zatvorenici su često bili izlagani djelovanju sunca. Zavezani su klečalil dani-

Broj 1 / Godište I
ma na suncu. Često se im koža već
ljuštila. Metode koje su se često koristile su bile čupanje noktiju i “kuhanje”
zatvorenika. Zatvorenici su stavljani
u velike posude napunjene vodom.
Voda se postepeno grijala sve dok
se zatovorenik nije onesvijestio. Zatim
su ga izvadili i ponovno vratili sve dok
nije priznao zločine.

Ilustracije iz knjižice o Kempetai izdane u Saigonu 1947. godine:

Fotografija mučenja iz singapurskog muzeja

37

Hrvatski povijesni portal

WACHT AM RHEIN ARDENSKA
OFENZIVA
Napisao: Dinko Odak, dipl. politolog
Objavljeno: 28.3.2007.
Link: http://goo.gl/hURYyp
Nakon slamanja operacije “MarketGarden” krajem rujna 1944, Hitler je
počeo često spominjati potrebu poduzimanja velike kontraofenzive koja
će izmjeniti tijek rata. U prilog toj želji
išli su i zaustavljanje Pattona pred
Saarom i uspješne defenzivne borbe
u Hürtgenwaldu. Krajem listopada
Hitler nalaže feldmaršalu Gerdu von
Rundstedtu (OB West) i feldmaršalu
Waltheru Modelu (grupa armija “B”)
izradu dviju verzija plana napada na
zapadu. Zašto baš na zapadu? Istočno
je ratište zauzimalo prostranstva od
Baltika do Beograda, a Nijemci više
nisu raspolagali strateškom pričuvom
koja bi posjedovala dubinu napada
dovoljnu za ikakav uspjeh protiv
sovjetskih masa. Nasuprot toj situaciji na Zapadu je bojište bilo kraće od
900 km, a trenutno zatišje na Istoku
omogućavalu je prebacivanje 30-ak
divizija na zapad koje bi na danom
području udara Nijemcima osigurale
uništavajuću nadmoć.
Kao bojno polje izabrani su Ardeni,
kroz koje su 1940. njemačke oklopne
armije pobjedonosno napredovale
protiv Francuske. Daljnji razlog izbora
Ardena nalazio se u činjenici da su
nakon krvave hürtgenwaldske kampanje Amerikanci prebacili iscrpljeni i
prorijeđeni korpus, koji je snosio svu
težinu te bitke, na odmor u Ardene.
Na fronti od 200 km nalazilo se samo
5 divizija umjesto propisanih 16 i to je
bila prilika za uspješan napad.
Kvaliteta njemačke vojske je u posljednjih godinu dana znatno pala, ali
ipak su se za zimsku kampanju na
Zapadu osigurale dokazane divizije
pod odličnim zapovjednicima. Dva
mjeseca unaprijed gomilane su zalihe
benzina i streljiva, a divizije određene
za napad popunjene su do 90% propisanog sastava. Nijemci su protiv sebe

38

imali
savezničku
nadmoć u zraku, ali
Hitler je odlučio napad izvesti u kasnu
jesen kada su na
tom području česte
magle u trajanju od
2-3 tjedna. Budući
su Nijemci imali
zaliha za oko 30
dana borbe ofenziva je morala biti
okončana u tom
vremenskom roku.
Iako je dao svojim
zapovjednicima zadatak izrade dviju
verzija plana napada Hitler je obojici čvrsto odredio
glavni cilj – Antwerpen. Ponovnim
zauzećem te važne
luke Nijemci bi zabili
oklopni klin između
Montgomeryjeve
21. grupe armija u
Nizozemskoj i Bradleyve 12. grupe
armija u Ardenima
i južno od njih. Tako
bi se stvorio džep
u kojem bi se našle
mnoge
britanske
divizije i njegovom bi eliminacijom
Saveznici izgubili 20-30 divizija od 62
kojima su raspolagali na Zapadu. Takav
bi gubitak značio potpuni preokret i
vrlo mogući separatni mir sa zapadnim Saveznicima. Prema mišljenju
mnogih Hitlerovih generala to je bila
velika kocka, ali kako Karl von Clausewitz kaže, kada se dođe do točke u
kojoj su opcije veliki hazard ili sigurno
uništenje, hazard zapravo prestaje
biti takvim i postaje jedino razumno
rješenje.

Njemačke pripreme
Plan koji je izradio feldmaršal Rundstedt nosio je kodni naziv “Martin”.
Prema njemu glavni je napad trebalo

izvesti na 40 km širokoj fronti koju su
morale probiti dvije oklopne armije.
Fronta s koje je ofenziva imala krenuti protezala se između Simmerhata
i Bleifela (sjeveroistočno od Monschaua). Bokove bi na oba krila imala
štitila po jedna armija. Trebalo se probiti do rijeke Maas, tako da bi druga
navalna grupacija po zaobilaženju
Roermonda morala svoje redove
priključiti sjevernom krilu koje je bilo
težište navale.
Fedmaršal Model je smislio plan za
napad iz sektora Aachena, kodnog naziva “Herbstenebel” (jesenja magla).
Prema njegovoj koncepciji dvije oklopne armije imale su probiti frontu
širine 60 km između Hürtgenwalda
i Lutzkampena te nastaviti u smjeru

Broj 1 / Godište I
Maasa.
Potkraj listopada oba su se komandanta složila s Rundstedtovim planom. Konačno, napad je morao krenuti iz 2 zone – Eifela i Roermonda.
Obojica su smatrala kako je Hitler
pred njih postavio preambiciozan plan
koji je sa postojećim odnosom snaga
nemoguće ostvariti. Tako su predložili
Hitleru tzv. “mali cilj”, koji bi bio ostvaren probojem do rijeke Maas i opkoljavanjem američkih divizija istočno
od te rijeke. Po uništenju opkoljenih
divizija odlučili bi kako i što dalje. Studeni je protekao u svađama između
Rundstedta i Hitlera koji je zahtjevao
dostizanje “velikog cilja” – Antwerpena. Podržao ga je i general Jodl tako da
je Rundstedt bio nadglasan.
Prvi studenoga 1944. Jodl je izdao
zapovijed za ofenzivu pod kodnim nazivom “Wacht am Rhein” (Straža na
Rajni), kako se zvala stara njemačka
himna. Cilj ofenzive bio je uništenje
neprijatelja sjeverno od linije Antwerpen-Bruxelles-Bastogne.
Zadatak grupe armija B bio je proboj
savezničke fronte trima armijama:
• 6. SS oklopna armija (SS-general
Joseph “Sepp” Dietrich) trebala
je brzo osvojiti mostove preko
Maasa s obje strane Liegea i na
rijeci Wesder istočno od Liegea
uspostaviti snažnu defenzivnu
frontu prema sjeveru. Potom je
trebalo osvojiti sektore između
Maastrichta i Antwerpena na Albert-kanalu i prostor sjeverno od
Antwerpena kako bi se osigurala
dominacija ušćem Schelde;
Mehanizirane postrojbe 6.SS okl. armije

5.
oklopna
armija (general-pukovnik
Hasso
von
Manteuffel) trebala je
simultano
s
operacijama
6. SS oklopne
armije osvojiti
prijelaze preko
Maasa između
Fumaya i Namura te na
liniji Antwerpen-BruxellesNamur-Dinant štititi lijevi bok 6.
SS armije od mogućih protuudara
savezničkih rezervi sa zapada.
7. armija (general-bojnik Erich
Brandenberger) dobila je zadatak
zaštite južnog i jugozapadnog krila. Trebala je stići do rijeka Maas
i Semois i u području istočno od
Luxembourga izvršiti spajanje s
“Moselskom frontom”.
Proboj grupe armija B morala je
zaključiti 1. padobranska armija
(general-pukovnik Luftwaffe Kurt
Student) koja bi se, po potrebi,
uključila u navalu između Ruhra i
Maasa ili kod Albertovog kanala.

Pripreme za ofenzivu izvedene su u
potpunoj tajnosti, tako da je batljunski
kadar sa planovima bio upoznat tek tri
dana prije početka ofenzive, a ljudstvo satnija i vodova svega dva dana prije. Dobra strana takvog postupka bila
je potpuna zaštita tajnosti, tako da
Saveznici nisu doznali ama baš ništa
osim onoga što im je bilo “sevirano”,
a to su bile prvo glasine o njemačkoj
zimskoj
ofenzivi,
a
zatim
zamućene
informacije
o
napadu
“25. armije”
kod Aachena. Nijemci
su napravili
i nekoliko
“umjetnih”
stožera koji
su glumili
“25.armiju”
i odašiljali

General-pukovnik Hasso von
Manteufel s časnicima oklopne divizije
Grossdeutschland

svoje pozivne znakove kao i fragmente
“plana ofenzive”. Tako su Saveznici ostali u zabludi o vremenu, mjestu i intenzitetu napada. Loša strana takvog
postupka bila je ta što udarne trupe
nisu imale priliku izviditi svoje početne
položaje i primarne ciljeve, što je moglo uzrokovati određene probleme u
taktičkoj izvedbi napada.
Nijemci su predvidjeli i uporabu 150.
SS oklopne brigade za sabotažu SS-pukovnika Otta Skorzenyja, zapovjednika
SS komandosa. Šest komando grupa
preobučenih u američke uniforme
ubacilo se u predvečerje ofenzive iza
američkih linija i tamo napravilo prometno-informativni kaos. Konačni cilj
Skorzenyjevih ljudi bio je zauzimanje
skladišta dragocjenog goriva kod
Stavelota te osvajanje barem jednog
mosta preko Maasa na prijevaru. Iako
zbog događaja koji će biti opisani nisu
uspjeli ostvariti krajnji cilj svoje operacije, ipak su zadali Amerikancima
muke i izazvali paniku.

Iznenadni udarac
Točno u 05:30 izjutra nešto više od
2000 artiljerijskih oruđa otvorilo je
vatru na američke postave između
Monschaua i Echternachta, dok su rojevi V-1 raketa ispaljeni na Liege i Antwerpen. Četrnaest divizija njemačkog
prvog ešalona krenulo je naprijed kroz mrak i gustu maglu prema
podsnaženim američkim položajima.
Njemački je napad najteže pogodio
položaje 106, 4. i 28. divizije. Napad je
Amerikance uhvatio toliko nespremne
da su mnoge jedinice shvatile značenje

39

Hrvatski povijesni portal
jelu njemačkog
klina, a bio je
važna raskrsnica sa 7 cesta
koje ulaze u
grad i isto toliko onih koje
izlaze iz grada,
u svim pravcima. Manteuffel je u centru prvog dana
postigao
izvrsne rezultate
i osvojio dosta
terena.

PzKpfw VI Ausf B, King Tiger, prolazi
pokraj zarobljenih američkih vojnika

teške artiljerijske pripreme tek kad su
iz magle izronili njemački tenkovi i
pješaci.
Napad na sjevernom dijelu bojišta koji
je izvodila 6. SS oklopna armija nije
napredovao baš najbolje. Nijemci su
jurišali na borbeno potpuno pripravni 5. korpus generala Gerowa koji se
spremao napasti brane na Ruhru.
Teške borbe na prednoj liniji trajale
su cijeloga dana, a nastavile su se i
kroz noć. Na čelu armije nastupalo
je pješaštvo I. SS oklopnog korpusa
jer je uputa za borbu nalagala tenkovima napredovanje tek kad bude
ostvaren prodor prve linije. Nakon
kratkog predaha Nijemci su obnovili
napad oko 2 sata ujutro 17. prosinca
i u noćnoj borbi porazili Amerikance.
Put za njemački oklop bio je otvoren, a Kampfgruppe Peiper i Kampfgruppe Hansen jurnule su naprijed
predstavljajući prethodnicu 6. SS oklopne armije.
U centru njemačke navale razvučena
linija 28. divizije duž rijeke Our nije
mogla zaustaviti pet njemačkih oklopnih divizija. Američki su postavi jednostavno pregaženi! Njemački napad
iz Schnee Eifela pomeo je 106. diviziju.
Tu je nadirala Manteuffelova 5. oklopna armija prema Clervauxu, St.Vithu,
Houffalizeu i Bastogneu. Bastogne
je za Nijemce bio vrlo važan. Taj se
grad nalazio točno u centralnom di-

40

Time se nije
mogao pohvaliti Brandenberger čija je 7. armija
na jugu postigla prilično mršave rezultate protiv američkih postava oko
Echternachta, ali u predvečerje prvog
dana ofenzive uspio ih je zaobići na
sjevernom boku, tako da su Amerikanci bili prisiljeni odstupiti na jug.
Kako se tijekom prvog dana nije ostvario njemački prodor Amerikanci su
dobili nešto vremena za organizaciju
obrane. Bradley nije to smatrao velikom ofenzivom već lokalnim napadom tako da je kao pojačanje poslao
samo 7. i 10. oklopnu diviziju skinute
sa fronte sjeverno, odnosno južno
od područja napada. Eisenhower
je bio zabrinut te je naredio stanje
pripravnosti jedinoj trenutno dostupnoj strateškoj pričuvi. Tu su pričuvu
predstavljale
američke
zračnodesantne divizije: 82. i 101. Već idućeg
dana te su postrojbe dobile naređenje
za pokret u Ardene, gdje je situacija iz

sata u sat postajala sve težom.
Trećeg dana ofenzive 6. SS oklopna
armija je napokon počela napredovati
brže, ali je uništenje važnog mosta na
Amblevi prisililo Peipera na skretanje
ka jugu, dok se Hansenova borbena
grupa zaplela u tešku borbu za St.
Vith. Tamo je situacija bila toliko komplicirana da su Nijemci ubacili u borbu
i Führer Begleit Brigade.
Brandenbergerova 7. armija potisnula
je američke postave na jugu izbočine
prema Luxembourgu, tako da su u liniju Amerikanci ubacili dvije brigade iz
10. okl. div., dok je treća brigada te divizije poslana u Bastogne. Ulazak tenkova u američku liniju na jugu uskoro
je zaustavio Brandenbergerovu armiju.
Manteuffelova 5. oklopna armija je
u centru prodora nastavila siloviti
prodor prema Bastogneu. Tenkovi
Panzer Lehr divizije pod generalom
Fritzom Bayerleinom pregazili su nekoliko američkih bataljuna, ali kad
su se približili Bastogneu na samo 4
km Bayerlein je doznao da američki
tenkovi pristižu u grad, izgubio živce
i zaustavio diviziju kako bi ju pregrupirao. Nekoliko sati kasnije Nijemci
su morali voditi borbu za svaki pedalj,
umjesto da zauzmu grad na prepad.
Sjeverno i južno od Bastognea Manteuffelovi tenkovi su napredovali brže
te su zauzeli Houffalize, Ourtheville i
Martelange. Proboj fronta je napokon
bio ostvaren!
Njemačke trupe prolaze uz napuštenu
američku opremu

Broj 1 / Godište I

Vorwärts!
Feldmaršal Rundstedt koji je očekivao
proboj prvog ili drugog dana bio je
uvjeren da je ofenziva propala, te da
bi se morali izvući iz borbe i vratiti na
Zapadni zid. Zapovjednik grupe armija
B, feldmaršal Model, dijelio je Rundstedtovo mišljenje, ali ipak je smatrao
kako ima šanse bar za ograničeni uspjeh ukoliko Bastogne bude zauzet
unutar idućih 24 sata. Nakon što su
upoznali Hitlera sa svojim gledištima
obojica su proglašeni izdajicama i defetistima i tko zna što bi se s njima dogodilo da se feldmaršal Jodl i načelnik
OKH, general-pukovnik Heinz Guderian, nisu zauzeli za njih. Naposljetku je
Hitler odlučio ostaviti ovu dvojicu na
bojištu, ali im je naredio da nastave
napad, istovremeno opozivajući diverzioni napad kod Aachena te šaljući
tri divizije iz tog sektora u Ardene.
Model je odmah naredio Manteuffelu
da zauzme Bastogne po svaku cijenu.
Hasso von Manteuffel bio je jedan od
najsposobnijih oklopnih zapovjednika
uopće, ali mu napad na Bastogne nikako nije uspijevao. Pokušao je još
dvaput zauzeti grad, ali je oba puta
bio odbačen. Potom je odlučio zaobići
američki postav i prepustiti ga korpusu
Volksgrenadiera koji je dolazio iz pozadine. Neosvajanje Bastogne imalo je
za Nijemce teške posljedice jer su umjesto širokim prvorazrednim cestama
morali voziti drugorazrednim putovima oko Bastogne. Samo nekoliko sati
prije nego što je 116. oklopna divizija

odsjekla prilaze Bastogneu, u grad je
sa zapada ušla američka 101. zračnodesantna divizija sa naređenjem da ga
obrani po svaku cijenu.
Na sjeveru je napad 6. SS oklopne
armije doveo u tešku poziciju branitelje St.Vitha. Nijemci su grad stisnuli
kliještima koja samo što se nisu zatvorila oko 20.000 branitelja. Amerikanci
su reagirali ubacivanjem 7. oklopne
divizije u borbu, ali je ova pobjegla
nakon teških gubitaka. Obruč je bio
zatvoren. Amerikanci su se odmah bacili u proboj prema zapadu, u čemu su
uspjeli uz prilične gubitke.
Sedma je armija na jugu obustavila
napredovanje i počela graditi obranu
južnog krila na liniji MartelangeDiekirch-Echternacht. Brandenberger
je zahtjevao pojačanja tako da mu je
upućena jedna divizija Volksgrenadiera. Po njenom ulasku u liniju
Brandenberger je imao čvrstu i kompaktnu frontu spremnu za američku
protunavalu.

Savezničke protumjere
Nastavak napredovanja 5. oklopne
armije donio je Amerikancima i administrativne probleme. Njemački
je napad rascijepio Bradleyevu 12.
grupu armija te jedinice na jugu
nisu imale nikakvu vezu sa onima na
sjevernom dijelu izbočine. Kako bi
riješio tu zavrzlamu i osigurao uredni
zapovjedni lanac Eisenhower je stavio
sve (i američke i britanske) postro-

Američki padobranci nastupaju prema
položajima pred Bastogne

jbe sjeverno od izbočine pod Montgomeryjevo zapovjedništvo. Ovaj je
odmah prišao rješavanju problema
na fronti te je na nekoliko mjesta
koja su se mogla pretvoriti u klopku
naredio povlačenje. Amerikanci su
povlačenje smatrali nepotrebnim i
nisu htjeli poslušati Montgomeryja,
kojeg i nisu pretjerano cijenili. Morao
je reagirati osobno Eisenhower kako
bi razriješio proturječnosti u svojem
zapovjedništvu i osigurao poslušnost
Montgomeryu.
Osim što je bio prisiljen baviti se politikom Ike je morao iznaći i pojačanja
za Ardene. Sjeverni dio fronte bio je
riješen postavljanjem Montgomeryja
za zapovjednika, tako da su u Ardene ušle i britanske jedinice koje su
raporedile zapadno od Liegea duž rijeke Maas. To su bile postrojbe veteranskog XXX. korpusa. Britanci su sami
sebi odredili ulogu druge linije. Ukoliko Nijemci unište američku obranu
zaustavit će ih Britanci. Amerikanci
su to komentirali: ”Vrlo je utješno
saznanje sa se vi momci nalazite tamo
straga!”
Što se južnog dijela fronte tiče, Ike
(general Eisenhower) je naredio Pattonu da izvuče svoje oklopne divizije
sa fronte prema Saaru i napadne Nijemce u sektoru Bastognea s juga.
Patton je na to odgovorio: ”Ike, ajmo
pustiti te kurvine sinove sve do Pari-

41

Hrvatski povijesni portal

Njemački tenk maskiran u američkog

za, pa ćemo ih onda istinski odsjeći
i sažvakati!” Ike je ipak odlučio situaciji pristupiti “prema knjizi”. Sjeverno i južno krilo valjalo je sustavno
ojačavati, a njemački napad kanalizirati južno od Liegea u sve uži i uži lijevak,
potom ih odsjeći, opkoljene uništiti,
ostatak potisnuti natrag na Siegfriedovu liniju.

Nijemci gube dah
Nakon rata, njemački korpusni
zapovjednik u 5. oklopnoj armiji, general Luttwitz, izjavio je: ”Da američka
101. nije pretekla našu 2. Panzer diviziju pri ulasku u Bastogne mi bi do
22. prosinca bili na sjevernoj obali
Maasa.” To nije bilo puko hvalisanje
jer u to vrijeme su Amerikanci između
Bastognea i Maasa raspolagali sa
samo nekoliko raštrkanih pozadinskih i inženjerskih jedinica. Tvrdoglava
obrana 101. divizije ukrala je Nijemcima dva dragocjena dana tijekom kojih
su mogli ostvariti značajne rezultate.
Čak i u ovakvim uvjetima Manteuffelovi su tenkovi u predvečerje 23.
prosinca bili na samo 10-ak km od Namura i Dinanta!
Dietrichova 6. SS oklopna armija je
21.-23. prosinca pokušala još jednom
forsirati proboj između Monschaua
i Malmedyja, ali nisu uspjeli ostvariti

42

ništa osim podužeg spiska žrtava na
obje strane. Više su uspjeha Nijemci
imali protiv 82. zračno-desantne divizije na rijeci Salmu. Druga i 9. SS oklopna divizija nanijele su američkim
padobrancima ozbiljne gubitke i odbacili ih na zapad. Nakon posljednjeg
neuspjeha između Monshaua i Malmedyja počeo je i Jodl nagovarati Hitlera da prekine s ofenzivom, stavši na
Guderianovu stranu koji je i u samom
startu bio protiv te “nevjerojatne gluposti”. Hitler je još uvijek bio nepopustljiv.
Pattonov napad za deblokadu Bastogne otpočeo je 21. prosinca, ali nije
tekao glatko. Nijemci su mu pripremili topao doček. Jedna oklopna i
dvije pješačke divizije uletjele su u
njemačku obranu i povuke se nakon
što su im Nijemci nanijeli osjetne
gubitke. Patton je bio nepopustljiv i
zahtjevao je da se napad nastavi kroz

liffeu sa prijedlogom za predaju.
McAuliffe odgovara: ”For the German commander from the American commander – NUTS! We will
kill every goddamn German who
tries to enter the town!” (Glupost!
Ubit ćemo svakog porkletog Nijemca koji pokuša ući u grad!).
Unatoč hrabrosti Amerikanaca
situacija je samo dva dana kasnije postala kritičnom. Prijetio je
potpuni kolaps divizije izrešetane
njemačkim
bombardiranjem,
prorijeđene bolešću, a povrh svega dovedene na rub izdržljivosti
nedostatkom hrane i streljiva. Divizijsko je topništvo raspolagalo sa
svega 10 granata po cijevi a pješaci
su, u najboljem slučaju, imali 50%
streljiva od propisane količine.
Pala je zapovijed da se vatra ne
otvara dok se “ne vide bjeloočnice
na neprijateljevim očima”.
Ipak ratna je sreća samo nekoliko
sati kasnije pomogla Amerikancima
– magla se nad sektorom udara 5. oklopne armije neočekivano raščistila.
Savezničko je zrakoplovstvo tijekom
dva dana sunčanog vremena uspjelo
opskrbiti branitelje Bastogne, a Manteuffelovi su tenkovi ispred Dinanta
proživljavali teške trenutke. Snijeg
koji je par dana ranije pao samo je
pomogao savezničkim pilotima u otkrivanju njemačkog oklopa. Uništeno
je 77 tenkova, a gotovo su svi dnevni
pokreti trupa tijekom 23. i 24. prosinca bili onemogućeni.

Bastogne
Model i Manteuffel su konačno uvjerili Hitlera kako se neće moći probiti do
Antwerpena. Model je predložio Hitleru novi plan. Pozicije pred Dinantom
će se pretvoriti u snažni obrambeni

“May God have mercy for my enemies because I won’t.”
George S. Patton Jr.

noć. Tijekom duge zimske noći Amerikanci su osvojili nešto terena, ali su
to platili velikim gubicima. Nijemci su
odgovorili novim divljačkim napadima
na Bastogne i uspjeli su osvojiti istočno
predgrađe. Ohrabren tim uspjehom
Luttwitz šalje emisara zapovjedniku
američke 101. divizije generalu McAu-

zid, dok će Manteuffel između Maasa
i Ourthe te Dietrich između Maasa i
Salma napasti snažno prema sjeveru.
Kad bi se skopčano s tim napadima
pokrenula i ofenziva iz Ruhra bilo
bi moguće osvojiti Aachen i uništiti
američke snage u tom sektoru. Hit-

Broj 1 / Godište I
ler se složio s prijedlogom, ali je za
uspješno izvođenje tog napada valjalo
napokon osvojiti Bastogne.
Manteuffel je za taj zadatak doveo još
svježu i neiskorištenu 15. oklopnogrenadirsku diviziju na sjeverozapadni
odsjek okruženja. Napad je počeo u
tri ujutro 26. prosinca bez pripremnog bombardiranja kako bi se iskoristio faktor iznenađenja. Njemačko je
pješaštvo pregazilo prvu liniju, a zatim je u napad krenuo i jedan oklopni
bataljun. Do svitanja su napravili znatnu brešu u liniji. Za dnevnih je sati napad nastavljen i Amerikanci su i dalje
ginuli pokušavajući ih zaustaviti. Tek je
oko podneva general McAuliffe uspio
prebaciti nekoliko topova u ugroženo
područje, a tada se situacija promijenila. Uz gubitak 3 topa Amerikanci
su uništili 18 njemačkih tenkova. Do
večeri su Nijemci bili odbačeni skoro
pa na početne pozicije, a prodor zatvoren. Bastogne je još jednom izdržao.
Istog je jutra američka 2. oklopna divizija odsjekla klin 5. oklopne armije
kod Dinanta. Taj je klin sačinjavala
2. oklopna divizija, koja se odjednom našla opkoljenom. Narednih su
dva dana trajale ogorčene borbe za
oslobađanje opkoljenih Nijemaca. Sa
istoka su napadale 9. oklopna i Panzerlehr divizija. Veći dio ljudstva 2. oklopne je spašen, ali je divizija izgubila
većinu svojih tenkova i gotovo cijelo
topništvo. Predvečer 27. prosinca Nijemci su se iz
Dinanta povukli
u Rochefort te
tako definitivno
napustili Maas.

neprekidne borbe, u 10 minuta do
17:00 prvi su Pattonovi tenkovi stupili
u kontakt s padobrancima na južnom
rubu perimetra. Opsada Bastognea
je završila! Već se idućeg dana Patton hvalio kako je spasio 101. diviziju,
što je razbjesnilo generala McAuliffea
(i njegove padobrance) koji je izjavio
da njima nije bilo potrebno nikakvo
spašavanje, a ponajmanje Pattonovo.

Natrag na Zapadni bedem
Nakon 25. prosinca Rundstedt je opet
zatražio od Hitlera prekid ofenzive ali
ovaj je bio nepopustljiv. Zaključio je da
još uvijek postoje znatne šanse za uspjeh. Svaki bi mu linijski zapovjednik
mogao reći suprotno! Već 28. prosinca Rundstedt opet upozorava na neuspjeh ofenzive i potrebu povlačenja,
istaknuvši da ako OKH želi nastavak
ofenzivnog ratovanja mora poslati
još barem “pet oklopnih i sedam
pješačkih divizija”. Njemački ratni
stroj jedva da je osigurao i postojeće
snage, a o većim pojačanjima nije
moglo biti ni govora. Tada se u priču
upleo i general Guderian, načelnik
stožera kopnene vojske. Tražio je
pojačanja u Mađarskoj zbog teške situacije u blizini Budimpešte. Dobivši
negativan odgovor počeo je maltretirati svoje pretpostavljene zahtjevima
za obustavljanje ardenske ofenzive.
Izjavio je da ako trenutno ne dobije
tražena pojačanja neće biti u stanju

napraviti ništa što bi spriječilo Sovjete
u prodoru do Berlina.
Unatoč svim pozivima na prestanak
akcije Hitler krajem prosinca naređuje
generalu Johannesu Blaskowitzu da
sa grupom armija G pokreme operaciju “Nordwind” u Alzasu. Ni taj napad
nije polučio veći uspjeh. Do 4.1.1945.
Saveznici su u Ardenima prešli u
sveopću kontraofenzivu na zapadu i
jugu. Dok su se njemačke jedinice od
Dinanta povlačile u smjeru Bastogne,
Nijemci su još uvijek pokušavali zauzeti
tu važnu raskrsnicu. Tu su grupirali 10
divizija. Borbe tijekom 3. i 4. siječnja
bile su toliko žestoke i s tako teškim
gubicima za Saveznike da je zapanjeni
Patton u svom dnevniku zapisao: ”…mi
još uvijek možemo izgubiti ovaj rat…” .
Unatoč svemu njemački je pritisak od
5.1.1945. nadalje konstantno opadao.
Tijekom 7. siječnja počelo je
povlačenje 7 njemačkih oklopnih
divizija koje su se nalazile zapadno
od linije Liege-Houffalize-Bastogne.
Saveznici su ih, u sumnji, polako slijedili ne pokušavajući im odrezati put.
Posljednja njemačka strategijska ofenziva je završila, a koštala ih je posljednjih ljudskih i materijalnih pričuva,
olakšavajući Saveznicima posao lomljenja posljednje obrane Reicha.
Tenkovi američke 7. oklopne divizije u
blizini St. Vitha

Patton je obnovio
napad
na južni dio
okruženja Bastogne. Ovaj su
put Amerikanci
imali više sreće.
Put su zatvarali
zloglasni
88
mm topovi s kojima su Amerikanci
teško,
ali
uspješno,
izišli na kraj.
Nakon 12 sati

43

Hrvatski povijesni portal

ZAGREBAČKA KRIZA 1995. 1997.
Napisao: Dinko Odak, dipl. politolog
Objavljeno: 15.6.2007.
Link: http://goo.gl/7YBv6H
Zagrebačka kriza je događaj iz moderne hrvatske političke povijesti,
koji je obilježio drugu polovicu
1990-ih i ukazao na prevladavajuće
makijavelističko shvaćanje u tadašnjoj
hrvatskoj politici. Proces se može podijeliti na 3 faze: (I) izborna faza studeni-prosinac 1995; (II) međuizborna
faza prosinac 1995-veljača 1997; (III)
izborna faza veljača-svibanj 1997. godine.
U listopadu 1995. uz 3. prijevremene
izbore za Zastupnički dom Sabora
održani su i prijevremeni izbori za
Skupštinu Grada Zagreba i Skupštinu
Zagrebačke županije. Ti su izbori bili
uvjetovani teritorijalnim izmjenama
prema kojima je Grad Zagreb prestao biti zasebna teritorijalna jedinica te je s gradovima i općinama
zagrebačkog prstena stopljen u
Zagrebačku županiju. To je značilo da
gradonačelnik Grada Zagreba postaje
i županom Zagrebačke županije.
Neposredni povod za teritorijalno
prekrajanje bio je frakcioniranje unutar HND-a, kojim je HDZ izgubio apsolutnu većinu u Skupštini Zagrebačke
županije. Hadezeovci su se nadali prijevremenim lokalnim izborima povratiti apsolutnu većinu u Zagrebu. Oporbi je to bilo sasvim jasno te 5.10.1995.
sedam stranaka (HKDU, HNS, HSS,
HSLS, HSP1861, HND, SDPH) sklapa
«Dogovor o usklađenom zajedničkom
nastupu u izbornim jedinicama na izborima za članove Gradske skupštine
Grada Zagreba». Očigledno je u koaliciji ideološki rascjep stavljen u drugi
plan zbog želje ukidanja političkog
monopola HDZ-a. To je bila koalicija
neartikuliranog «policy» pristupa i
neuravnoteženih političkih odnosa
stranaka članica. Institucionalni razlog
koaliranja bili su većinski izbori za ¼
vijećnika Skupštine, dok se ¾ biralo
razmjernim izborima u jednom gradskom izbornom okrugu. Nasuprot

44

očekivanjima HDZ-a,
kao i nekih od stranaka koalicije, udruga
odnosi izbornu pobjedu u većinskim izborima osvojivši 14 od
17 mandata (82,4%).
Iz koalicije je ispala
HKDU, a ušao ASH
(2 osvojena mjesta)
te je 15.11.1995.
predizborna koalicija
postala skupštinskom
koalicijom koja je kontrolirala 64% mjesta.
Dogovorom je utvrđeno da će predsjednik Gradske skupštine biti Zdravko
Tomac (SDP), a gradonačelnik Goran
Granić (HSLS).
Prva konstituirajuća sjednica održana
je 2.12.1995., ali propada zbog nedostatka kvoruma zahvaljujući bojkotu HDZ-a i HSP-a te Vlada sve odluke
s te sjednice proglašava nevažećima.
Druga sjednica održana je 2.1.1996. i
na njoj bivaju izabrani gradonačelnik
i predsjednik Skupštine, sukladno
koalicijskom dogovoru. Predsjednik
Republike, Franjo Tuđman, koristi svoje pravo (ne) potvrđivanja župana (a
gradonačelnik Zagreba je istovremeno bio i župan) prema Zakonu o lokalnoj samoupravi i upravi te odbija potvrditi izbor G.Granića. Već 24.1.1996.
Skupština izabire Jozu Radoša (HSLS),
ali 17.2.1996. Tuđman odbija potvrdi-

Franjo Tuđman na predizbornom plakatu

ti i taj izbor. Tuđman 2.3.1996. imenuje na mjesto gradonačelnice Marinu
Matulović-Dropulić (HDZ), ali joj
Skupština izglasava nepovjerenje i izabire Ivu Škrabala (HSLS), no Tuđman
odbija potvrditi i taj izbor 20.3.1996.
Samo dan kasnije Skupština opet
izglasava nepovjerenje M.MatulovićDropulić i izabire Dražena Budišu
(HSLS), ali Tuđman odbija i njega.
Vlada 30.4.1996. raspušta Skupštinu
Grada Zagreba i imenuje Stjepana
Brolicha (HDZ) povjerenikom za Zagreb. Zdravko Tomac reagira na odluku Vlade ustavnom tužbom, koju
10.5.1996. Ustavni sud rješava u korist
tužitelja.
HDZ provodi savjetodavni referendum
o statusu Grada Zagreba, na koji izlazi
Zdravko Tomac

Broj 1 / Godište I
također bio promašaj jer je 36,6%
birača ocijenilo da je HDZ potukao
koaliciju u borbama za Zagrebačke
krize.

Ivica Račan

samo 16,7% birača Grada Zagreba i
29,4% birača Županije. Vlada vraća
teritorijalnu situaciju na predizbornu,
pokušavši se dodvoriti Zagrepčanima i
zanemarujući volju većine birača iz ostatka Županije, te je Grad Zagreb opet
izdvojen iz Županije.
Taj je potez bio sasvim u skladu s
HDZ-ovom strategijom za trajanja
Zagrebačke krize, glavni cilj koje je bio
zadržavanje gradonačelničkog mjesta, a sekundarni razbijanje koalicije.
Dužnosnici HDZ-a su koaliciju nazivali
«neprirodnom» jer je obuhvaćala
široki spektar ponekad neuskladivih političkih uvjerenja, dok su istovremeno sami predlagali stvaranje
svestranačke skupštinske koalicije s
HDZ-ovim gradonačelnikom, što je
oporba odbila. Ljeta 1996. HDZ i HSLS
vode pregovore o koaliranju, koji
završavaju
neuspjehom
zbog
povlačenja HSLS-a. HDZ ulazi u neformalnu koaliciju s HSP-om koji igra ulogu «neutralca» nudeći hadezeovske
prijedloge kao svoje i stvarajući tako
školski primjer tzv. «satelitske koalicije». Može se zaključiti da je HDZ imao
zdravu i uspješnu strategiju, jer ta je
stranka ne samo zadržala kontrolu
nad Zagrebom već i narušila odnose
u koaliciji, stvarajući si tako povoljnije
uvjete za pobjedu na idućim lokalnim
izborima.
Isto tako može se zaključiti da je
strategija koalicije, zasnovana na
pogrešnim premisama, neslavno pod-

bacila. Koalicijske stranke zagovarale
su različite pristupe problemu: (I)
radikalizacija i deinstitucionalizacija
sukoba i (II) pozicijski rat kroz političke
institucije.
Što se prvog pristupa tiče, zagovarale su ga uglavnom male koalicijske stranke (i to javnim skupovima i
demonstracijama), dok se većina velikih stranaka tome protivi, ocijenivši
kako nije pogodno vrijeme. Drugi
pristup deinstitucionalizaciji sukoba
bio je onaj HSS-a i HSLS-a: raspuštanje
Gradske skupštine i iznuđivanje novih
izbora. Tom su se kursu usprotivili
SDP i dio HND-a smatrajući da bi se
raspuštanjem Skupštine HDZ izvukao
iz nezakonite i neustavne pozicije te
kako bi Vlada napokon mogla imenovati povjerenika za Grad Zagreb. Osim
toga, to bi značilo i raspad koalicije,
a samim time
i sigurnu pobjedu HDZ-a na
idućim
lokalnim izborima.
Ivica
Račan
(SDP) je zagovarao
borbu
kroz političke
institucije, naivno vjerujući
kako će stalnim
guranjem HDZa van zakonskih
okvira «educirati» birače koji
će na izborima
kazniti
HDZ.
Taj pristup je

Zadnja faza sukoba počela je 1997,
kad se 20.veljače stvara nova koalicija
(HKDU, HNS, HSLS, SDP). Budući HKDU
i HNS nisu prešli izborni prag od 5%,
postizborna koalicija se svela na SDP i
HSLS. HDZ osvaja 34,9% glasova i 48%
mandata, koalicija osvaja 44,5% glasova i 46% mandata, a HSS koji je na
izbore izišla samostalno osvaja 7,7%
glasova i 6% mandata. Tako je HSS
postao pivotalnom strankom (stranka
čiji broj mandata nije manji od apsolutne razlike u broju mandata dvije suprotstavljene stranke ili koalicije), ali
njezino vodstvo odbija preuzeti odgovornost i razriješiti Krizu u korist legitimnih pobjednika prethodnih izbora i
bivših koalicijskih partnera. Napokon,
2 HSS-ova vijećnika prelaze HDZ-u koji
time osigurava legalnu, ali nelegitimnu pobjedu, a time i kontrolu nad
Gradom Zagrebom.
IZVORI:
Mirjana Kasapović, Ivan Šiber, Nenad
Zakošek: Birači i demokracija: str. 95143, Zagrebačka kriza: Studija slučaja,
M. Kasapović, 1998: Zagreb
Zdravko Tomac: Zagrebačka kriza,
1997: Zagreb

Marina Matulović-Dropulić

45

Hrvatski povijesni portal

UNICEF U HRVATSKOJ
Napisao: Dražen Klinčić, prof.
Objavljeno: 20.3.2007.
Link: http://goo.gl/EGq18z
UNICEF je institucija Ujedinjenih naroda koja je osnovana odlukom Generalne skupštine 11. prosinca 1946. čiji
je primarni cilj pomoć djeci i mladeži
diljem svijeta gdje je ta pomoć potrebna. UNICEF je nasljednik UNRRA-e
koja je utemeljena 9. studenog 1943.
kao privremena međunarodna agencija sa zadatkom pomaganja u obnovi
u onim zemljama koje je rat opustošio,
a same nisu imale potrebna sredstva
za nabavku opreme, hrane, lijekova i
materijala iz inozemstva. Sredstva su
donirale one zemlje koje u ratu nisu
bile okupirane niti ratom iscrpljene.
Pomoć se je davala u vidu opreme,
živežnih namirnicama, odjeći lijekovima itd… UNRRA je prestala s radom
21. ožujka 1949., a njezinu djelatnost
je preuzeo UNICEF. Za svog kratkog
djelovanja UNNRA je podijelila pomoć
u za tada izuzetno visokom iznosu od
3,66 milijarde dolara. Rasformiranjem UNNRA-e novčana te druga materijalna sredstva preuzeo je UNICEF.
UNICEF je po svome statusu dio organizacije UN-a s poluautonomnim
statusom. UNICEF-om upravlja Izvršni
odbor kojeg sačinjavaju delegati trideset i dvije zemlje (Jugoslavija je bila
član Izvršnog odbora sve do 1968. godine). Radom Izvršnog odbora upravlja Izvršni direktor kojeg imenuje Glavni tajnik Ujedinjenih naroda u skladu
s odlukom Izvršnog odbora. UNICEF
predstavlja jednu od najuglednijih i
svakako najhumaniju organizaciju u

46

sastavu Ujedinjenih naroda.
Djelovanje Unicefa u Hrvatskoj
Pedesetih godina dvadesetog stoljeća
kada je prestala potreba urgentne
pomoći djeci u Evropi, kada su se te
zemlje počele ekonomski oporavljati
javili su se određeni glasovi sa Zapada o ukidanju Fonda. Obrazloženje
za takvu odluku bilo je da nema više
potrebe za takvom organizacijom,
neke zemlje u razvoju, a posebno
Jugoslavija ispravno i oštro su se suprotstavile toj namjeri. Zahvaljujući
njima Fond je ne samo očuvan već
i proširen. Rezolucijom Generalne
skupštine UN-a iz 1953. Fond je pretvoren u stalno tijelo s primarnim
zadatkom pružanja pomoći u zajednicama koje pate ili su ih pogodile
nedaće (ratovi, bolesti, siromaštvo…).
Interesantan je podatak da je u Fondu
na početku radilo svega deset osoba.
Sa rezolucijom je došlo i do promjene
imena u “Fond Ujedinjenih naroda
za pomoć djeci”, međutim ostao je
skraćeni naziv UNICEF jer je pod tom
skraćenicom Fond već stekao veliki
međunarodni ugled.
Budući da je Hrvatska bila sastavni dio
Jugoslavije od kraja II. svjetskog rata
do osamostaljenja, UNICEF je djelovao
na području cijele bivše države pa se
njegove aktivnosti do raspada Jugoslavije ne mogu gledati selektivno po
republikama već kompletno za cijelu
bivšu državu. Sjedište UNICEF-a za Jugoslaviju bilo je u Beogradu. Osamdesetih godina dolazi do novih metoda
povezivanja sa saveznim republikama
, pa se formiraju i republičke komisije
UNICEF-a.

Povijesni pregled djelovanja podijeliti ćemo u dva razdoblja. Prvi koji
se odnosni na razdoblje aktivnosti u
Jugoslaviji (s naglaskom na programe
i djelovanja u Hrvatskoj) i drugi koji se
referira na rad UNICEF-a u samostalnoj Hrvatskoj.
Pomoć u hrani, lijekovima, i drugim
potrebnim sredstvima Jugoslavija
je počela primati preko organizacije
UNRRA-e već odmah po završetku
rata. Sporazum o suradnji i primanju
pomoći između vlade FNRJ i UNICEFa potpisan je 20. studenog 1947.
godine. Iz zabilješke razgovora koji
je prethodio sporazumu, a zbio se
je 18. svibnja 1947. može se iščitati
određeno nepovjerenje između predstavnika Jugoslavije (general Đurić, dr.
Andrija Štampar, Krista Đorđević, dr.
Olga Milošević, Milica Dedijer, Aleksandar Magarašević) i predstavnika
fonda dr. Eliott i dr. Hirschfeld. Dr.
Eliott koja je predstavlja Dječji fond
istaknula je da treba svakako pružiti
pomoć u novcu, raznoj obući i odjeći,
medikamentima i stručnom osoblju
međutim izrazila je sumnju u pravednu
preraspodjelu te pomoći te je postavljeno pitanje osobne sigurnosti u zemlji. General Đurić se je suprotstavio
takvim kvalifikacijama istaknuvši da
se nada da dr. Eliott neće potpasti pod
utjecaj raznih kampanja koje zlonamjerno prikazuju situaciju u Jugoslaviji.
Istaknuto je s jugoslavenske strane
da će predstavnici Fonda imati punu
slobodu kretanja i uvida situacije na

Broj 1 / Godište I
terenu, te je napomenuto da su žrtve
koje je Jugoslavija dala kao saveznik
nesrazmjerno veće spram žrtava ostalih saveznika (broj civilnih žrtava na
području Jugoslavije uz civile stradale
u europskom dijelu Sovjetskog Saveza
bio je među najvišim u Europi). Na
pitanje postavljeno u svezi distribucije
pomoći odgovoreno je da će svakako
voditi računa da pomoć dobiju najpotrebniji i oni koji su najviše stradali u ratu. Razgovor je zaključen sa
konstatacijom da će Jugoslavija nastojati što je više moguće surađivati
i s nadom da će predstavnici Fonda
objektivno prikazati potrebe Jugoslavije. UNICEF je započeo s radom
u Jugoslaviji 1. siječnja 1948. Nakon
potpisivanja sporazuma s UNICEF-om
vlada FNRJ je 1948. oformila Savezni
odbor kojem je funkcija bila da organizira raspodjelu pomoći. Saveznom
uredbom iz 1953. godine Odbor je
preimenovan u Nacionalni komitet
za UNICEF. U skladu sa zakonom o
organizaciji i djelovanju saveznih organa uprave i saveznih organizacija
Nacionalna komisija za UNICEF predstavljala je saveznu organizaciju od
interesa za federaciju. Imenovalo ju je
Savezno izvršno vijeće i financirala se
je kroz redovan proračun. Jugoslavenska komisija za UNICEF održavala je
oficijelne veze s tom međunarodnom
organizacijom Ujedinjenih naroda. U
okviru svojih djelatnosti Nacionalna
komisija imala je ovlasti da traži, realizira, prima kasnije i donira pomoć,
sudjeluje na konferencijama i sastancima, te vodi sve aktivnosti vezane
uz ovu organizaciju u zemlji i izvan
nje u kojima sudjeluje Jugoslavija.
Komisija je imala status savezne institucije sve do 1978. kada je postala
savjetodavno tijelo Saveznog izvršnog
vijeća. U sastav Komisije su ulazili:
predstavnici izvršnih vijeća svih republika i autonomnih pokrajina, predstavnici saveznih organa i društvenih
organizacija te predstavnici Privredne
komore Jugoslavije. SIV je imenovao predsjednika i članove Komisije
s mandatom od četiri godine. Godine
1982. zbile su se značajne promjene
u ustroju jer su u SR Hrvatskoj i SR
Sloveniji osnovane republičke komisije za suradnju s UNICEF-om.
Zanimljiv podatak je da je Jugoslavija

bila među prvim državama koje su
primile pomoć. Do 1971. godine Jugoslavija je bila primatelj pomoći te je
do tada i primljen najveći dio pomoći.
U razdoblju od 1948. do 1971. vrijednost primljene pomoći u potrošnoj
i investicionoj opremi za cijelu zemlju iznosila je ukupno 21.414.658.
dolara. Uz programe koji su bili potaknuti i financirani od UNICEF-a dobiveno je i 550 vozila (ukupne vrijednosti 1.330.678 dolara) koja su bili
neophodna za uspješno odvijanje
mnogih planova. Jugoslavija je primala pomoć do 1979., a nakon toga je od
receptora pomoći postala donor na
što su vlasti bile vrlo ponosne.
Općenito programi UNICEF-a se javljaju u dva oblika. Prvi oblik je hitna
pomoć nakon nesreća, poplava epidemija (u Jugoslaviji je UNICEF bio
među prvima po brzini i visini pomoći
nakon potresa 1963. u Skoplju i potresa na području Bosanske Krajine i
Banje Luke 1969. u kojem je oštećenje
kuća i javnih zgrada bilo u oko 70 %
do 90 % slučajeva). Drugi oblik koji je
primjenjivan u Jugoslaviji svodio se je
na pružanje dugoročne pomoći kojom
se planski predviđa razvoj pojedinih
aktivnosti s konačnim ciljem podizanja životnog standarda. Potrebno
je istaknuti da je i pored relativno visokog iznosa pomoći kojeg je primila
Jugoslavija, ta pomoć bila uglavnom
stimulativnog karaktera s namjerom da se pokrenu i angažiraju u prvom redu domaća sredstva i rezerve.
Domaća participacija u programima
poput izgradnje građevinskih objekata (mljekara, dječjih domova, škola…),
školskih vodovoda, nabavci školskog
i bolničkog inventara, školovanjem
stručnog kadra, održavanjem vozila,
financiranjem rada školskih kuhinja
itd. bila je nekoliko puta veća od
sredstava dobivenih po pojedinom
programu. Odnos je bio 1:3 ili 1:5, a
ponekad čak i 1:10. UNICEF je sudjelovao u dvadeset i šest programa na
području Jugoslavije. Neki programi
su bili opći, jedinstveni za cijelu državu
kao na primjer podizanje mljekara,
mliječnih kuhinja, zaštita trudnica i
male djece, prevencija bolesti zuba,
borba protiv TBC-a. Drugi su bili vrlo
specifični za određene dijelove Jugoslavije poput borbe protiv endemskog

sifilisa i mikoze najviše zabilježenih na
području BiH, bruceloze (bakterijske
bolesti stoke) od koje su najviše štete
trpili Istra i primorski krajevi u Hrvatskoj, malarije koja je bila velika pošast
na cijeloj obali i Makedoniji itd..
Primljena pomoć u opremi (sanitetski
materijal, strojevi za mljekare, proizvodnju penicilina, seruma i vakcina,
opreme za škole, mliječne kuhinje,
domove zdravlja…) dijeljena je uz
punu pomoć i kooperaciju republičkih
sekretarijata za zdravstvo i socijalnu
politiku. Uvjet je bio da ustanove
istu opremu ugrade, montiraju i da
ju namjenski koriste. Podaci koje govore o veličini i sveobuhvatnosti tih
programa mogu se slikovito prikazati
brojčanim podacima. U periodu od
1948.-1970. Jugoslavija je donirala
robe i usluga u vrijednosti 5.386.016,
a sama je u te programe uložila oko
trideset milijardi dinara.Zbog velikog opsega i vremenskog trajanja
pojedinih programa nemoguće je
pojedinačno analizirati sve već ćemo
pokušati izdvojiti one koji su najviše
doprinijeli poboljšanju kvalitete života
i modernizaciji sveukupnog društva.
Jedan od najvećih interesa i prioriteta
UNICEF-a je zaštita majki i djece. U Jugoslaviji je provođen program “Majka
i dijete”. Smrtnost dojenčadi bila je veliki problem. Postotak smrtnosti bio je
vrlo visok između dva rata, a u poslijeratnom razdoblju zauzimao je iznimno
visoke stope. Uz veliki angažman vlasti
i UNICEF-a do sedamdesetih godina
20. stoljeća uočava se tendencija pada
smrtnosti za čak sedamdesetak posto
u odnosu na pedesete. U Hrvatskoj je
1950. umiralo 118 djece na 1000, a
1970. broj umrle dojenčadi je smanjen na 36,5. Visina smrtnosti ovisila je
o zaostalosti i siromaštvu krajeva, ali
i o razini razaranja koji su određena
područja pretrpjela u ratu. Slovenija
je za ilustraciju i pedesetih imala najmanju smrtnost od 80,6 promila da
bi sedamdesetih s 24,2 promila bila
daleko ispod jugoslavenskog prosjeka
od 55,5 promila. Najviša stopa smrtnosti pedesetih bila je na području
Vojvodine 145 promila, ali se je ta brojka u iduća dva desetljeća fantastično
smanjila na 31,3 promila. Vrlo visoka
stopa smrtnosti druga po vrijednosti
zabilježena je na Kosovu 143 promi-

47

Hrvatski povijesni portal
la, ali za razliku od Vojvodine akcije i
programi smanjivanja smrtnosti najmanje su urodili plodom jer je sedamdesetih stopa i dalje bila najviša u
Jugoslaviji i daleko iznad prosjeka
95.3. Visoki mortalitet dojenčadi u
Jugoslaviji usprkos velikom padu još
uvijek je bio zabrinjavajuće visok (od
55.900 u 1950. na 34,643 u 1960.).
Taj ozbiljan problem bio je povodom
velike zabrinutosti i predmet rasprava odgovornih zdravstvenih organa
i ustanova, ali i opće javnosti. Unatoč
značajnom padu mortaliteta Jugoslavija je još uvije bila pri dnu europske ljestvice odnosno na pretposljednjem mjestu s indeksom smrtnosti
dojenčadi 82 na 1000 odmah iza Portugala s indeksom 88 dok je prosjek
visoko razvijenih zemalja između 1525 promila (podaci za 1960.) Visoka
stopa mortaliteta može se objasniti
pored loših i neadekvatnih stambenih,
higijenskih i prehrambenih prilika i
činjenicom da u toj dobi većina djece
prelazi na umjetnu hranu. Prerano
navođenje na umjetnu hranu u uskoj
je vezi s uvođenjem žena u privredu i
industriju, zbog čega majke prestaju s
dojenjem, a znanje o tome kako treba
provoditi umjetnu prehranu bilo je
na niskom nivou. Podaci su upućivali
da je broj djece koja su umirala od
bolesti intertestinalnih oboljenja
bio veći od broja djece koja su umirala od bolesti respiratornog sustava.
Računalo se da u Hrvatskoj od ukupno
oboljele djece svako šesto boluje od
bolesti probavnog trakta. Djeca su bila
teže ili lakše pothranjena što je bila
posljedica i rezultat neznanja o tome
što mora sadržavati hrana za djecu
ili je postojala nestašica kvalitetne
hrane. Uz koordiniranu suradnju, a
na inicijativu UNICEF-a krenulo se je
u izgradnju, organizaciju i opremanje
demonstraciono-edukacijskih centara
s ciljem zdravstvene zaštite majki i
djece. Zadaća tih centara bila je edukacija i pomoć majkama oko skrbi za
djecu, te pouka kako najsuvremenije
metode i znanja primijeniti u odgoju i
zaštiti djece. Prema sporazumu vlade
i UNICEF-a još je 1953. započelo se s
pripremama, a 1954. se je započelo sa
gradnjom Demonstracionog centra u
Zagrebu. Centar je završen 1956. godine. Zadaće ove ustanove bile su rad
na smanjivanju pomora dojenčadi,

48

unapređenje zaštite trudnica te edukacija odgovarajućeg medicinskog
kadra za taj rad. Na području SR Hrvatske pomoć UNICEF-a (oprema,
lijekovi, doškolovljavanje kadrova
u inozemstvu…) u periodu 1953.1960. primila su 36 dispanzera za
djecu i žene, 37 laboratorija uz dispanzer, 42 školska dispanzera, 22
stacionarne školske ambulante, 11
demonstracionih mliječnih kuhinja,
101 savjetovalište za ženu i djecu, 19
laboratorija za školsku ambulantu.
U razdoblju od 1963.- 1970. opremu
su dobili pokretne zubne ambulante
i intermedijarni centri diljem Hrvatske-Bjelovar, Čakovec, Split, Karlovac,
Rijeka, Knin, Zadar, Virovitica, Pula,
Sl. Brod, Osijek, Našice i Dubrovnik.
UNICEF je dao značajnu pomoć i u
programima Zaštite prijevremeno
rođene djece i edukaciji medicinskih
kadrova što je uzajamno povezano.
Godine 1954. osnovan je Centar za
nedonoščad u Zagrebu, a 1960. u
rodilištu Opće bolnice u Rijeci osnovan je Odsjek za zaštitu nedonoščadi.
UNICEF je već od 1952. davao potrebu pomoć, a centri su opremljeni
inkubatorima, priborom za kisik, vozilima i drugom potrebnom opremom.
Zbog deficita školovanog medicinskog
kadra velika pažnja se je posvetila
kvalitetnoj naobrazbi mladih kadrova
te su 1960. dvogodišnje medicinske
škole postale četverogodišnje srednje medicinske škole. Centar za majke
i djecu (dječja bolnica u Klaićevoj) u
Zagrebu otvoren je zahvaljujući sredstvima UNICEF-a. Pomoć UNICEF-a
u opremi primilo je u SR Hrvatskoj 7
škola i odsjeka za medicinske sestre,
jedna škola za primalje i 4 škole za
dječje njegovateljice.
UNICEF je na području cijele Jugoslavije krenuo vrlo ozbiljno i snažno u borbu protiv bolesti koje su u velikoj mjeri
otežavale život na ovim područjima.
Jedna od najuspješnih operacija koja
se je provodila bila je antimalarična
akcija. Malarija je još od davnina bila
vrlo raširena bolest specifična za tri
regije: dalmatinsku (obala, dolina Neretve, Crnogorsko primorje), područje
Makedonije i u panonskoj nizini. Već je
jedan od najvećih promicatelja narodnog zdravlja doktor Štampar 1922.
pokrenuo inicijativu za organizaciju

antimalarične službe u okviru Higijenskih zavoda. Jugoslavija je pomoć za
borbu protiv malarije dobivala već od
UNRRA-e 1947., a velika kampanja uz
značajan doprinos UNICEF-a (donacije
DDT i znanja kako ga efikasno primjenjivati i kasnije proizvoditi) krenula
je u periodu 1949.-1953. Ozbiljnost
situacije na terenu koju je izazivala
ta bolest najbolje pokazuju brojčani
podaci. Godine 1947. registrirano je
na području Jugoslavije (ne postoje
pojedinačni rezultati za Hrvatsku)
81.000 slučajeva ta je brojka uz velike napore i rad na terenu pala 1951.
na 851 slučaj da bi se taj broj uz konstantno i pravovremeno djelovanje
1970. spustio na zanemarivih 16 registriranih slučajeva. U suradnji s UNICEFom postigla se je praktički eradikacija
malarije na našim prostorima.
Veliki doprinos UNICEF-a bilo je i u
uspostavljanju i uspješnoj proizvodnji seruma i vakcina. Nakon rata javio
se je problem manjka suvremene
opreme, nedostatak stručnog osoblja, a potrebe za proizvodnjom seruma bile su izrazito velike. U ovom
slučaju UNICEF je postao najvažniji
nosilac pomoći u aparaturi . U Zagrebu je pomoć u modernoj opremi
i montiranju te opreme, pokretnim
aparatima i vozilima značila prijelomnu fazu u proizvodnji. U kratkom
razdoblju 1952.-1954. u Zagrebu su
se već uspješno proizvodili serumi
protiv difterije (1952.) i tetanusa
(1954.). Zahvaljujući pomoći UNICEF-a
Imunološki zavod u Zagrebu uspješno
je dostigao svjetsku konkurenciju
na ovome području. Prva tvornica
penicilina-”čudotvornog lijeka” koji
je otkriven u miru (1928. Fleming),
a svoju punu vrijednost pokazao u

Broj 1 / Godište I
ratu u Jugoslavije započela je s radom zahvaljujući opremi i sredstvima
koje je donirao UNICEF. Tvornica je
bila smještena u prostorije bivšeg
poduzeća “Danubius”, a radila je u sklopu tvornice “Galenika”. Puna proizvodnja počela je 1954. u listopadu.
Potrebno je napomenuti da je i prije
izgradnje prve tvornice penicilina
UNICEF isporučivao velike količine antibiotika.
Uz navedene djelatnosti na području
Hrvatske UNICEF je uz pomoć vlasti
uspješno riješio problem bruceloze
koja je na području Istre i Slovenskog primorja prijetila uništenjem
stočnog fonda, ugrožavala je zdravlje
ljudi te je postojala stalna opasnost
od širenja te bolesti na unutrašnjost.
U Rijeci je osnovan centar za brucelozu blizu žarišta zoonoze, a UNICEF
je poslao na zahtjev vlade FNRJ laboratorijsku opremu, aparaturu, stručnu
literaturu, vozilo i antibiotike. Jedna
od odredbi u borbi protiv bruceloze
bila je i likvidacija cijelih stada koza
koje su bile glavni prenosnici bolesti,
ali i zbog štete koje su činile šumama.
Centar u Rijeci je postao zahvaljujući
iskustvu i stečenom znanju jedan od
međunarodnih referentnih centara po
pitanju te bolesti.
U razdoblju 1949.-1971. vodila se je
na području Međimurja, Posavine,
Prekomurja, Hrvatskog zagorja i Posavine borba protiv trahoma, kronične
zarazne bolesti oka. UNICEF je bio
pozvan da pomogne u osiguranju lijekova i transportnih vozila, a sama akcija protiv trahoma imala visok stupanj
uspjeha. Naši stručnjaci koji su radili
na rješavanju ovog problema kasnije
su pozvani od strane UNICEF-a i SZO
da koordiniraju liječenje i sprječavanje
te bolesti u zemljama Afrike i Azije.
Tuberkuloza je također bila jedna od
teških bolesti od koje je stradavalo
pučanstvo osobito u teškim uvjetima
siromaštva i neishranjenosti nakon
rata. Vrlo ozbiljna epidemiološka situacija tražila je urgentno rješenje i
tu je UNICEF odigrao važnu ulogu i
pomogao u naporima u suzbijanju tuberkuloze. Pomoć se je sastojala od
tri oblika pomoći: pomoći u izvođenju
masovnih akcija cijepljenja BCG vakci-

nom, pomoći u liječenju oboljelih od
TBC osnivanjem centara za davanje
antibiotika streptomicina i opremanjem antituberkuloznih institucija. Na
teritoriju Hrvatske 1950. UNICEF se
je uključio i u borbu protiv mikoza,
gljivičnih oboljenja vlasišta. Značajno
za podizanje razine zdravlja bilo je i
masovni projekt sanacije zubi i suzbijanja karijesa kod djece, računalo se
da čak oko 70 % djece ima kariozne
zube. Operacija se je provodila na
području cijele Jugoslavije, a u Hrvatskoj se smanjenje karijesa i jačanje
zubi provodilo korištenjem fluor tableta i ispiranjem ustiju 0,5 % otopinom
NaF u svim školama gdje su bile stacionirane zubne ambulante.
Budući da je primarna zadaća UNICEFa dobrobit i zdravlje djece velika
pažnja je posvećena prehrani djece
koja je neophodna za pravilan rast i
razvoj. UNICEF je imao važan utjecaj
na razvoj mljekarstva u Jugoslaviji.
Vrlo mala poslijeratna proizvodnja
mlijeka i važnost te namirnice za razvoj djeteta bile su glavni uzročnici odluke vlade FNRJ da se taj problem što
prije riješi. Ugovorom između Vlade
i UNICEF-a iz 1949., Vlada je preuzela obavezu da pri izgradnji mljekara
osigura sredstva i kadrove. Po potpisivanju sporazuma započela je izgradnja konzumnih mljekara, od koji su tri
bile locirane u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Split). UNICEF je sa svoje strane
isporučio moderne strojeve. Bitno je
napomenuti da je bila predviđena i
besplatna podjela proizvedenog mlijeka (osobito u školama, s napomenom da je svako dijete moralo dobiti
čašu mlijeka kao temeljni obrok to
je upućivalo na važnost mlijeka kao
prehrambenog proizvoda). Uz dodatnu pomoć UNICEF-a od 1952. do 1960.
izgrađene su i tvornice za proizvodnju
mlijeka u prahu. U Hrvatskoj su bile
locirane u Osijeku i Županji. UNICEF
i FAO potpomogli su i školovanjem
kadrova potrebnih u mljekarskoj industriji u zemljama Europe i u SAD-u.
S namjerom što bolje ishrane djece
jer je slaba i nekvalitetna prehrana
bila uzrok brojnih bolesti pa i smrtnosti djece krenulo se je i s programom školskih kuhinja. Školske
kuhinje su bile zadužene da osiguraju

dodatnu prehranu za školsku djecu,
a ujedno su i služile kao osnova za
odgojni i praktičan rad sa ženama i
djecom (učila se je pravilna prehrana
i priprema hrane te higijenske navike). O opsegu tog djelovanja govori
podatak iz 1970. da je na području
Jugoslavije djelovalo 2.736 kuhinja
sa 699.392 učenika. UNICEF je neophodnom opremom opremio 146
demonstracionih, oglednih kuhinja od
toga ih je na području Hrvatske bilo
osam (najmanje od svih republika i
pokrajina, najviše je dobila uža Srbija
dvadeset i osam). U vremenskom razdoblju 1948.-1952. dok privreda nije
ojačala UNICEF je direktno hranom
potpomagao ugroženo stanovništvo
koje su većinom činila predškolska i
školska djeca. Proizvodi su donirani
u značajnim količinama i to najviše:
punomasno
mlijeko
(717.659),
kondenzirano mlijeko (50.827), mast
(432.097), kikiriki margarin (31.145),
pašteta od mesa (116.487), meso “Olimpik” (11.228), sir (588.168), bakalar
(701.902), kakao (77.902), riža (
207.969), suhi grašak (37.226). U programu provođenja opće higijene podijeljeno je 620.667 jedinica sapuna.
Podaci su u kilogramima i odnose se
samo na Hrvatsku.
Da bi se proizvela kvalitetna dječja
hrana s UNICEF-om se je krenulo i u
stvaranje prve tvornice dječje hrane
na ovim prostorima. Izgradnje tvornice je započela 1967., a završena je
1969. S radom je započela u siječnju
1970. godine. Tvornica je bila u sklopu “Jugodijetetike”, a velika pažnja
se je posvetila da se napravi iznimno kvalitetan proizvod (izvršena su
klinička ispitivanja proizvoda u Institutu za zaštitu majki i djece u Zagrebu, te
još u 32 zdravstvene ustanove u SFRJ).
Nakon brojnih ispitivanja i kvalitetnih
procjena uspjelo se proizvesti proizvod koji je zadovoljavao najviše standarde (Bebimiks).
Osim
na
području
prehrane
stanovništva, UNICEF je poslije rata
pružao obilnu pomoć u tekstilnim
sirovinama vune i pamuka, kao i
prerađene i sirove kože za izradu
obuće. Sirova koža je prerađivana
u jugoslavenskim tvornicama. Ukupna vrijednost primljenih materijala

49

Hrvatski povijesni portal
iznosila je 1.121.700 američkih dolara što je predstavljalo značajan iznos
u usporedbi sa sredstvima koja su
donirana za druge programe. Proizvodi su prema dogovoru s UNICEFom bili besplatno dijeljeni djeci ratnoj
siročadi (računa se da je nakon rata
na prostorima Jugoslavije bilo oko 10
tisuća djece ratne siročadi), djeci pod
starateljstvom kao i djeci kojoj je takav
vid pomoći bio neophodan. Proizvelo
se je 36.843 komada deka za potrebe
dječjih ustanova od sirovina primljenih od UNICEF-a, a od sirovine za
obuću također dobivene od UNICEFa izrađeno je 202.857 pari cipela za
djecu.

UNICEF je u suradnji s vlastima u
vremenu 1951.-1960. pomagao i niz
ustanova za pomoć i osposobljavanje
slijepe, gluhonijeme i fizički defektne djece i omladine. Ustanove toga
tipa dobivale su opremu, pomagala i
nastavna sredstva među njima bio je
i Zavod za gluhonijemu djecu u Zagrebu.
Potrebno je istaknuti još tri programa kroz koje je UNICEF nastojao
pomoći djeci i omladini, ali i društvu
u cjelini. U programu malih asanacija
seoskih škola nastojalo se je raznim
oblicima rada u seoskim školama
(uređenje vodovoda, rad u školskom
vrtu, uređenjem i brigom za okoliš,

50

uređenje školskih kupaonica i nužnika,
uređenje školskih prilaza, dvorišta,
igrališta, uzgojem domaćih životinja…)
podići nivo korisnog znanja i razviti
radne navike i moralne vrijednosti kod
učenika kao i poboljšati opći standard.
Važno je napomenuti da je u sklopu
sanacije seoskih škola u oko 1.200
škola u nerazvijenim područjima
zemlje izgrađen školski vodovod ili su
postavljene bunarske pumpe.
Zahvaljujući UNICEF-u, a u skladu s
privrednim razvojem društva došlo je
do uvođenja nastave tehničke kulture
u škole. UNICEF je u školama opremio
po jednu oglednu radionicu strojevima i alatom za obradu metala, drva,

elektrotehničku, radio te opremu za
šivanje i pletenje.
Nacionala komisija za UNICEF dala je
svoj doprinos i pri osnivanju centara
za profesionalnu orijentaciju i osposobljavanje omladine koji su osnivani pri
Zavodima za zapošljavanje. UNICEF
je 1965. odobrio pomoć u strojevima
i alatima (pomoć u Hrvatskoj su dobili centri u Splitu, Karlovcu, Kninu i
Varaždinu), ta je pomoć znatno doprinijela stručnom osposobljavanju
nezaposlenih mladih ljudi.
Donacija UNICEF-a u vozilima za ono
vrijeme također je bila od značaja.
Zdravstveni program u Hrvatskoj do-

bio je ukupno 23 vozila, a ukupno svi
programi u Hrvatskoj 75 vozila. Vozila
su korištena u suzbijanju zaraznih
bolesti, u antitrahomskim akcijama,
sanacijama škola, suzbijanju TBC-a
itd. UNICEF je pomagao i održavanje
vozila, te je zbog te potrebe osnovana
i “Jugosanitarija” suvremena servisna
autoradionica sa sjedištem u Zagrebu.
Za period djelovanja UNICEF-a u Jugoslaviji potrebno je istaknuti da je u
razdoblju 1981.-1982 jedna osoba iz
Hrvatske postala predsjednik Izvršnog
odbora UNICEF-a sa jednogodišnjim
mandatom. Funkciju predsjednika
Izvršnog odbora je obavljao u tome
vremenu gospodin Marin Mateljak
(r.1929.), ta je funkcija uz funkciju
Izvršnog direktora (u to vrijeme James
Grant) jedna od najviših položaja u
UNICEF-u. Gospodin Mateljak je u
svojem mandatu uspio proširiti Izvršni
odbor (veću zastupljenost su dobile
zemlje u razvoju i bivše kolonije), uspjelo je nakon snažnog otpora bogatijih članica povećati sredstva i kadar.
Tada se je prvi puta uz koncenzus i
potvrdu supersila (SAD-a i SSSR-a)
uspjelo izaći s ocjenom da utrka u
naoružanju također šteti djeci širom
planeta, fizički ih ugrožava i trošeći
sredstva koja bi se mogla puno korisnije upotrjebiti.
UNICEF je na području Jugoslavije
napravio izniman posao u suradnji sa
vlastima. Kroz brojne akcije i programe
zemlja se je preobrazila iz siromašne
i zaostale zemlje u naprednu, socijalno osjetljivu državu koja je služila
kao uzor mnogim zemljama u svijetu
posebno po pitanju dječjih prava. Jugoslavija je zbog svojega svjetonazora
i uloge predvodnika Nesvrstanih imala
veliki ugled i utjecaj u UNICEF-u. U
Beogradu je 1962. održana Skupština
europskih nacionalnih komisija za
UNICEF. Jugoslavenska komisija za
UNICEF i UNICEF su 1976. u Zagrebu
organizirali seminar “Lokalno učešće
i participacija vlasti u dječjoj i zdravstvenoj zaštiti”. Na poziv vlade Jugoslavije u posjetu su dolazili i izvršni
direktori UNICEF-a Moris Petit (1953)
i James Grant (1982), te ambasadori
UNICEF-a Peter Ustinov, Liv Ullmann,
Danny Kaye.

Broj 1 / Godište I
Uturbulentnim devedesetim godinama 20. stoljeća i sa raspadom Jugoslavije dolazi do novog poglavlja u
suradnji Hrvatske s UNICEF-om. Vrlo
kratko nakon ustavne odluke o samostalnosti (25. Lipnja 1991.) Hrvatske započinje u studenom iste godine s radom UNICEF u Hrvatskoj. Za
tako promptno djelovanje UNICEF-a
zaslužna je dr. Vesna Bošnjak koja
je bila dugogodišnja djelatnica i
voditeljica urbanog odjela UNICEFa u New Yorku. Gospođa Bošnjak je
bila upućena da sredstvima rezervnog
fonda za hitne intervencije otvori ured
u RH i pokrije neke od najnužnijih
troškova za već tada zabrinjavajuće
prilike u domovini. Važno je istaknuti
da je UNICEF bio prva međunarodna
organizacija koja je otvorila ured u Hrvatskoj prije međunarodnog priznanja
(15.siječnja 1992. od strane EU) što je
imalo značajnu diplomatsku težinu. U
Hrvatskoj je rad UNICEF-a usko povezan sa djelovanjem nevladine organizacije Društvo naša djeca. Tijekom
rata sredstva UNICEF-a korištena su
prvenstveno za nabavku hitne materijalne pomoći u vidu kupnje peći i kerozina za ogrjev (veliki broj prognanih i
izbjeglica), higijenskih paketa za bebe,
dopunske hrane za malu djecu, lijekova, cjepiva… Prva sredstva (50.000
dolara) s kojima je raspolagao UNICEF
upotrebljena su prilikom evakuacije
majki i djece iz Osijeka, za troškove
grijanja evakuirane djece smještene
u odmaralištima, za psihosocijalnu
potporu prognanima i za edukaciju
djelatnika Centra za socijalnu skrb
Medvešćak. Do 1993. godine Ured
je djelovao kao krizni, a od te godine
kada je potpisan sporazum s Vladom
RH, UNICEF svoje aktivnosti provodi
kroz institucije sistema (ministarstva
i državne zavode) te kroz suradnju sa
manjim brojem nevladinih organizacija. Potrebno je istaknuti da UNICEF ne
djeluje autonomno niti u jednoj državi
već isključivo u suradnji s vlastima,.
Stoga UNICEF ne može preuzeti odgovornost za prava i položaj djece već
može kroz podršku i savjete pomoći
ustanovama određene zemlje da
izvrše i poštuju preuzete obaveze (ako
ih jesu preuzele) u skladu s temeljnim
pravima djece iz Konvencije o pravi-

ma djeteta (1989.) i Svjetske
deklaracije o preživljavanju,
zaštiti djece (1990.), te fundamentalne Deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima
djeteta (1959.). U svome
djelovanju UNICEF nastoji
prenijeti znanja i iskustva te uz
pomoć u sredstvima osigurati
da se te nove stečene spoznaje implementiraju u sam sustav određene zemlje koji bi
trebao moći djelovati kasnije
samostalno i kvalitetno na
dobrobit svih svojih stanovnika posebice najmlađih. U rasponu od
1993.-2001. UNICEF je za programske
aktivnosti izdvojio 22,5 milijuna dolara. UNICEF je u samostalnoj Hrvatskoj
djelovao kroz razne programe koji su
se ticali vitalnih interesa društva kao
cjeline. Na području zdravlja UNICEF
je osiguravao dovoljne količine cjepiva za djecu, te potrebne rashladne
uređaje za cjepiva, kroz programe
vršila se je edukacija liječnika, zdravstvenog osoblja i roditelja o respiratornim bolestima djece, o posljedicama nedostatka joda u prehrani,
oralnoj rehidraciji, prednostima dojenja… Radilo se je na podizanju opće
zdravstveno-odgojne kulture. U nazad
nekoliko godina naglasak je stavljen
na reproduktivnom zdravlju i rizičnom
ponašanju mladih. UNICEF djeluje na
području prehrane nastojeći istaknuti
važnost zdrave prehrane za zdrav rast
djece, te kampanjama koje promiču
dojenje kao važan element (nužno
stjecanje imuniteta u prvim godinama
života) koji u suvremenom društvu
gubi na značenju. U prvim ratnim
godinama UNICEF je izdvajao sredstava za izravnu nabavu hrane i dijetnih pripravaka za dojenčad i malu
djecu. Područja koja su od velikog
interesa za UNICEF su i obrazovanje
(kupnja knjiga, školskog pribora, edukacija odgajatelja i nastavnika, razvoj
modela kvalitetnih i aktivnih škola…)
zagovaranje prava djeteta (kroz djelovanje ustanova, literaturu-časopisi
Dijete, Dijete i društvo, kroz rad nevladinih udruga koje se bave dječjim
pravima…). UNICEF je sudjelovao u
mnogim pilot- projektima odnosno
modelima dobre prakse kao što su bili:
“Kvalitetna škola”, “Bolnice-prijatelji

djece”, “Škola za roditelje”, “Rani razvoj djece”, “Za Damire i nemire” itd.
UNICEF posvećuje posebnu pažnju i
interes kategoriji djece koja žive u osobito teškim uvjetima. U tu kategoriju
se ubrajaju djeca koja su zanemarena,
zlostavljana, bez roditeljske skrbi, djeca sa smetnjama u razvoju ili u sukobu
sa zakonom. Kroz programe koje je
pretežno provodilo Ministarstvo rada i
socijalne skrbi UNICEF je nastojao dati
i svoj doprinos što boljoj zaštiti ove
skupine djece.
UNICEF je organizacija Ujedinjenih
naroda koja funkcionira na osnovi
dobrovoljnih priloga i donacija zato
je toliko važna razvijena svijest onih
koji mogu pomoći da to i učine da
bi se život poboljšao i onima koji su
imali manje sreće u životu (primarno
djeci). Čestitke povodom blagdana
su značajan izvor sredstava, a ujedno
služe promoviranju UNICEF-a i vrijednosti koje ta organizacija zastupa..
Mnogi poznati umjetnici diljem svijeta dali su dopuštenje da se njihova
djela otisnu na čestitkama (u nas Josip
Generalić, Ivan Lovrenčić). Novčana
sredstva prikupljena u Hrvatskoj koriste se isključivo za akcije UNICEF-a
u Hrvatskoj. Hrvatska još nije dobila
status donatora, a u većini slučajeva
više ne dobiva pomoć izvana, već se
rad Ureda oslanja na novčana sredstva prikupljena u Hrvatskoj. UNICEF
djeluje često prvi u teškim situacijama poput prirodnih nepogoda, ratova, epidemija. Među prvima koji
su pružili hitnu pomoć u lijekovima i
hrani nakon katastrofalnog tsunamija na Dalekom istoku krajem 2004.
godine bio je UNICEF. U današnjem
modernom, tehnološki superiornom

51

Hrvatski povijesni portal

POVIJEST
OBREZIVANJA
Napisao: Miljenko Hajdarović, prof.
Objavljeno: 28.11.2007.
Link: http://goo.gl/mExygZ

svijetu, svijetu obilja i potrošnje postoji također i svijet u kojem još uvijek
ospice, dijareja i upale pluća godišnje
ubijaju sedam milijuna djece, u kojem
usprkos postojanju cjepiva od tetanusa umire 600.000 djece godišnje, u
kojem dvije milijarde ljudi nema pitku
vodu (smatra se da je prljava voda
uzročnik 80 % svih bolesti).
UNICEF danas pomaže u 155 zemalja, a u 40 najrazvijenih zemalja
uglavnom prikuplja sredstva za svoj
rad. Zahvaljujući institucijama poput
UNICEF-a i konstantnom i neumornom radu i borbi radi se na smanjivanju patnja i nedaća ugroženih diljem
svijeta. UNICEF nastoji svoj djeci svijeta pružiti sretno i bezbrižno djetinjstvo, ali budući da je to moguće samo
u stabilnom i zdravom društvu mnoge
akcije UNICEF-a su usmjerene prema
podizanju kvalitete života cjelokupnog društva. Kaže se, da je odnos
prema djeci odnos prema budućnosti
čovječanstva i odraz samoga društva.
Zato se radom za dječjim pravima
postiže jedno humanije i tolerantnije
društvo koje je garant opstojnosti
onoga plemenitog u ljudskom biću.
UNICEF je za svoj rad dobio 1965.
Nobelovu nagradu za mir. Kroz svoj
povijest i šezdeset godina postojanja
UNICEF se je dokazao kao istinski borac za prava djece i njihov dostojan
položaj u društvu i bez te organizacije
svijet bi bio svakako jedno tužnije i nesigurnije mjesto.

52

Bibliografija
IZVORI:
1.
Nacionalna komisija za UNICEF,
Beograd, 1971.
2. Izvještaj o razgovoru koji je prethodio sporazumu s UNICEF-om, Arhiv
Jugoslavije, Beograd, svibanj 1947.
Literatura:
Grgurić, J., Tridesetpet godina aktivnosti UNICEF-a u Hrvatskoj, Zagreb,
1983.
Grupa autora, Jugoslavija i UNICEF,
Grafički zavod, Beograd, 1985.
Goldstein I., Kronologija, Novi liber,
Zagreb, 1996.
Borovac I. (ur.), Faktopedia, Mozaik
knjiga, Zagreb, 2003.
Mateljak, M., Sjećanja, Robi graf, Zagreb, 2005.
Periodika:
1.Dijete i društvo, Prilog “10 godina
UNICEF-ova ureda u HRVATSKOJ”, broj
1.-2., 2002., Zagreb
Digitalne baze podataka:
Britannica encyclopedia, 2000.
Grolier encyclopedia, 2002.
Internet:
www.unicef.hr
www.unicef.org
www.hrt.hr/arhiv/povijest.html

Obrezivanje (od lat. circumcisio) je
najčešće medicinski postupak ostranjivanja dijela prepucija sa penisa. Operacija se danas vrši ambulantno. Traje
tridesetak minuta i vrši se uz lokalnu anesteziju. Komplikacije nisu česte, ali je
onemogućen seksualni čin za vrijeme zacijeljivanja rane (u prosjeku oko 6 tjedana).
Razlozi za takvu operaciju su u manjini
slučajeva medicinski, a u većini su estetski
ili vjerski (Cilj takvog sakaćenja najčešće je
nastojanje da se suzbijanjem užitaka prilikom seksualnog čina pojedinac duševno
pročisti). U brojnih plemena je obrezivanje dio obreda inicijacije u odraslo društvo.
Kod žena se ne može govoriti o obrezivanju jer se u biti vrši daleko opsežniji zahvat
sakaćenja ženskih spolnih organa.
Obrezivanje je prisutno diljem svijeta i
u većini slučajeva se vrši iz religijskih razloga (Muslimani, Židovi), dok američki
liječnici inzistiraju na obrezivanju iz
medicinskih razloga (premda usporednim
istraživanjem kod Amerikanaca i Europljana nije dokazana neka medicinska razlika).

Obrezivanje – zašto i kada
Prema postojećim teorijama obrezivanje
i općenito sakaćenje seksualnih organa je
započelo još u prvim ljudskim kulturama.
Prvobitno se obrezivanje izvodilo tijekom
inicijacije dječaka u muškarca.
Prva obrezivanja dječaka navodno sežu
u kulture Aboridžina (oko 10.000 g.pr.
Kr.) i vezana su uz pubertet. Oko 6.000
g.pr.Kr. započelo je obrezivanje dječaka
i djevojčica diljem Afrike, a otuda se
proširilo prema Egipćanima i Židovima.
Egipćani su mogli preuzeti obrezivanje
oko 3.100 g.pr.Kr. kada su ih napala plemena s Juga. Egipćani povezuju obrezivanje s obožavanjem zmijskog božanstva.
Zmije mogu odbacivati kožu i na taj način
postižu čistoću ili ponovno rođenje (potencijalna besmrtnost). Egipćani su odbacivanje kože kod zmije primijenili na ljude i
započeli obrezivanje kako bi dostigli besmrtnost. Pronađeno je nekoliko egipatskih
reljefa (iz vremena oko 2.300 g.pr.Kr.), ali
nije sigurno da li je prikazano obrezivanje
ili brijanje genitalne zone. Što se mumija

Broj 1 / Godište I

tiče nije pronađa niti jedna koja bi potvrdila obrezivanje. Na nekim mumijama
su primjećeni neke potencijalne rane na
penisu, ali se ne radi o obrezivanju. Prvi
povjesničar Herodot je oko 450. g.pr.Kr.
zapisao da su se Egipćani i druga plemena
na današnjem Bliskom Istoku obrezivali
radi održavanja čistoće tijela. Herodot
također tvrdi da su Židovi taj običaj preuzeli od Egipćana.
Kod Židova se smatra da je Jahve sa
Abrahamom i njegovim narodom sklopio savez. Abraham je taj savez trebao
potvrditi obrezivanjem svih muških pripadnika svog plemena (vidi Brit milah).
Poznavatelji Tore smještaju Abrahama u
razdoblje od 2000. do 1700. godina prije
Krista. Tijekom boravka u egipatskom ropstvu obrezivanje je bilo zabranjeno, ali je
ono ponovno nastavljeno nakon naseljenja u Kanaanu. Kasnije tijekom brojnih
progona Židovi su izmislili metodu da uz
pomoć utega ponovno prevuku kožicu
preko glavića penisa. Reformistički dio
Židova su od 1843. godine uveli pravilo da
obrezivanje nije obavezno.
Isus Krist je rođen i obrezan kao Židov.
Kršćanstvo su nakon njegove smrti širili
apostoli i 43. godine je Pavao u Jeruzalemu ustvrdio da obrezivanje nije nužno za
kršćanske obraćenike. Židovski filozozi su i
nadalje isticali da samo obrezivanje može
spriječiti uživanje u seksu.

su činili kako bi spriječili Židove da prelaze
na druge religije ili se uključe u atletska
natjecanja kod Grka.
Prorok Muhamed je u svoju vjeru uključio
obrezivanje i njegovi su sljedbenici ratovima širili islam. Pokoreni narodi su
prisiljeni na obrezivanje, koje je sada
stiglo do Indije i Indonezije. Kršćani su
djelomično izuzeti od ovog pravila jer su
kao i muslimani “narod knjige”. Muslimani su poticali obrezivanje kao test vjere
i za sprečavanje pretjerane seksualnosti.
Kako se tijekom stoljeća medicina razvijala znanstvenici su dobili bolji uvid u ljudsku anatomiju. Prepucij je prepoznat kao
jedan od najosjetljivih dijelova penisa ili
ekvivalent klitorisa kod žena. Posebno od
17. stoljeća do danas javljaju se razni puritanci koji pokušavaju objasniti da masturbiranje dovodi do teških psihičkih i tjelesnih ozljeda. Sve prisutnija je bolest sifilisa
koja se često manifestira ranama na prepuciju, pa je dio liječnika počeo zagovarati
obrezivanje kao metodu sprečavanja
oboljenja. Tijekom 19. stoljeća počinje se
preporučivati obrezivanje bez kloroforma
(anestezije) kako bi se dječacima “izbilo”
masturbiranje iz glave.

Obrezivanje u SAD-u
John Harvey Kellogg je poznatiji po svojim žitnim pahuljicama, ali u američkoj
povijesti ima zapaženu ulogu u borbi
protiv masturbacije. On je 1888. godine objavio knjigu u kojoj se okomio
na mušku i žensku masturbaciju. Kao
izuzetno učinkovito sredstvo za suzbijanje masturbacije kod dječaka preporučio
je obrezivanje. Operacijski zahvat, prema
njegovom tumačenju, treba izvršiti bez
anestezije ili analgetika kako bi se šok i bol
duboko urezala u dječakovo pamćenje.

Žensko obrezivanje

Rimski carevi su tijekom I. stoljeća
zabranili kastraciju robova i građana, a
ta je zabrana od vremena cara Hadrijana uključivala i obrezivanje. U provinciji
Judeji ta zabrana nije uključivala Židova.
Židovi tada uvode metodu obrezivanja
Periah koja u potpunosti uklanja prepucij
umjesto dotadašnje metode koja je samo
odstranila suvišne dijelove prepucija. To

FHM (Female Genital Mutilation) ili žensko
obrezivanje je rašireno u brojnim afričkim
državama i predstavlja izuzetno nasilan i
bolan postupak. Postupak je prisutan i u
arapskim državama te u dijelovima Azije.
Prema današnjim procjenama u svijetu
živi do 150 milijuna žena koje su obrezane
i taj se broj godišnje povećava za oko 2
milijuna. Žensko obrezivanje se nikako
ne može uspoređivati s muškim jer
se ovdje radi o teškom sakaćenju
spolnih organa. Postoji više vrsta
ženskog obrezivanja. Najlakša (recimo to tako) vrsta je “blaga sunna”
što znači ubadanje, rezanje ili potpuno uklanjanje kožice klitorisa.
Daljnje vrste idu od kompletnog
uklanjanja dijela ili cijelog klitorisa, malih stidnih usana i okolnih
područja pa sve do najtežeg oblika

nazvanog faraonsko obrezivanje. Kod
faraonskog obrezivanja se radi o ukljanjanju klitorisa, unutarnjih stidnih usana,
te unutrašnjeg dijela vanjskih stidnih usana. Preostali dio vanjskih stidnih usana
je pričvršćen da se omogući srastanje.
Taj ostatak kože zajedno zaraste, a u ranu
se stavi cijevčica koja kasnije omogućava
otjecanje urina i menstrualnog krvarenja.
Obrezuju se najčešće djevojčice između 4
i 8 godina starosti. Samo obrezivanje vrše
babice ili starije žene služeći se najčešće
priručnim alatima (žileta, staklo, nož).
Takvi postupci izuzetno često dovode do
većih komplikacija poput obilnog krvarenja, trovanja krvi, inficiranje raznim virusima (hepatitis, HIV), upala jajnika i maternice, problematični porođaji, bolovi kod
menstruacije ili spolnog čina i dr. Stotine
takvih sakaćenja godišnje završi smrću
djevojčica. Neizbježne su teške psihičke
traume, a u plemenima koja provode taj
običaj je najčešće zabranjeno govoriti o
bolovima. Razlozi sakaćenja su različiti, ali
se najčešće radi o suzbijanju ženske seksualnosti. Od banalnih razloga možemo
navesti potrebu za održavanjem tradicije;
osakaćivanje čini djevojčice u potpunosti
ženama, jer se “muški dio” otklanja sa
žene ili osakaćivanje povećava plodnost
i šanse za udaju. U mnogim zemljama je
žensko obrezivanje zabranjeno, ali plemenska tradicija predstavlja snažniju
obavezu.

Pribor za sakaćenje djevojčica

53