IVAN AR ALICA / ASMODEJEV AL

BIBLIOTEKA "VRUTAK"

IVAN ARALICA

Urednik
ZLATKO CRNKOVI
Likovna oprema
IVAN BALAEVI

Katalogizacija u publikaciji - CIP

Sveuilina knjinica Rijeka
UDK 886.2-31
ARALICA, Ivan
Asmodejev al / Ivan Aralica. - Opatija
: "Otokar Kerovani", 1995. - 208 str.;
20 cm. - (Biblioteka Vrutak)

ASMODEJEV
AL

ISBN 953-153-025-4

"OTOKAR KEROVANI"
OPATIJA

U sparno jutro, kad umiru noni leptiri, bosonog,

u suknenoj haljini, edan i pregladnio, po vrelom
pijesku iao je propovjednik Serafim. Sve stoje
imao razdijelio je usput sirotinji. Ali,
prihvaajui ivot kao priliku za darivanje, iako
siromaan kao pustinjski mi, s dareljivom se
duom osjeao bogat.
Ako ovakav osjeaj u nekom upitnost budi,
mogu je ili nemogu,
njemu se samu preputa da sudi.
Pred vratima grada Magnezija,
u kojemu je siromaha koliko i u svakom drugom,
doeka ga ena sa etvoro djece,
kojoj su rekli da dolazi ovjek izuzetno dareljiv,
i zamoli Serafima da njoj i njenoj siroadi,
bez oca, krova nad glavom, odjee i zalogaja kruha,
daruje neto kao to je i druge darivao.
Ako postupak ovaj u nekom protivljenje budi,
ne valja i nije trebalo,
njemu se samu preputa da sudi.
Nemajui to da joj dade, a morao je dati,
svrati u oblinju kuu i sebe sama ponudi
bogatom gospodaru za roba. Poto se
prodao za trideset i dva zlatnika,

Serafim ostade sluiti kao rob do kraja ivota,

a ena ode odgajati svoju djecu
da budu dareljiva prema ljudima,
kao onaj to ih je svojom rtvom izbavio iz neimatine.
Ako dobrota ova u nekomu sumnjiavost budi,
istinita je ili izmiljena,
njemu se samu preputa da sudi.
Serafim nikad ne osjeti muku to robuje,
ni onda kad do njeg dopre pria
da je ena, to izie pred njeg na vrata Magnezija,
kurva Kleona, koja iznajmi susjedovu djecu
da prevari dareljiva ovjeka.
"Dobrota je za sve ili je nitko nee imati,
pa je bolje da se i kurve njome koriste nego daje nema"
- mislio je ovjek komu je ivot bio blagdan darivanja.
Ako nazor ovakav u nekom zebnju budi,
vrijedan ili bezvrijedan je, njemu se samu
preputa da sudi.

PRVI DIO

1.
Otac nije esto sjedio s nama u didovoj sobi. Nije ga bilo
kod kue. Ali i kad bi bio, uvijek nakratko, ispriao bi se da je
umoran pa mora lei, da je tek doao pa se mora odmoriti, ili
da sutradan kree na put pa morabiti odmoran. Tako je na putu
bio i kad je putovao i kad je boravio kod kue, jer se ili od puta
odmarao ili na put spremao. Ali, bilo nas je premalo u obitelji
i svi smo bili previe meusobno vezani da bismo na nj i jednog
trenutka zaboravili. Bio u postelji ili na putu, bio je prisutan
meu nama i kad bismo se uveer okupili za velikim stolom i
kad bismo preko dana bivali sami. Valjda je to tako: brat, sin,
mu i otac ne naputaju nas ni kad nas zauvijek ostave, a
nekmoli kad se ee navraaju i due ostaju u naoj blizini.
Otac je putovao radi prodaje proizvoda od eljeza to ih je
did kovao u naoj kovanici. U bisagama triju konja, od sajma
do sajma po Bosni i Dalmaciji raznosio je i prodavao motike,
krampove, tesle, bradve i dlijeta, sve alatljike za poljodjelce, a
u mnogo veoj mjeri, jer su bile lake, kune potreptine kao
to su tronoci za zdjele i vaze za cvijee, kuke za zid i komatre,
povrzla za bakrene lonce, te arae i pepeljare, ukusno
izraene, s ugraviranim kriem ili mladim mjesecom, po elji
kupca, jer su se neki diili mlaakom a drugi raspelom.
Robuje prodavao za gotov novac. Samo ponekad, pri kraju
tovara, da se oslobodi ostatka i poe kui, davao ju je za bilo

to od ega je kua potrebovala. itom i mesom usluge kovaa plaali su suseljani pa nije bilo potrebe za tim odlaziti po sajmovima. Samo si za srebrn i
zlatan novac, ako nisi elio da te trgovci odcru, mogao u Prozoru, Fojnici i Kreevu kupovati neobraeno eljezo. A do novca se moglo doi samo na
sajmovima u dalekim gradovima.
S te strane, sa strane korisnosti, oevim putovanjima nije boglo biti zamjerke. Ali, i u tom je nevolja, on se na putovanjima zadravao vie nego je
trebalo, a poduzimao ih je i kad nije bilo velike nude. Umjesto da ih se zasiti, on ih je previe zavolio. Dok je odsjedao kod kue i ivio u svojoj obitelji,
nenormalno, ponaao se kao ovjek zabinut to dangubi.
Sjedei veerima u didovu krilu, dok bi otac putovao, bio u kui ili samo prisutan u naem razgovoru, ja sam rije po rije, od danas do sutra, onako
kako zorimo i u tom zrenju upoznajemo svijet oko sebe, posebice nae najblie, spoznao da je moj otac Martin Grabovac ovjek koga je put oblikovao.
Sretno ili nesretno? To se ne zna. Zna se samo da mu je put u duu utisnuo uaren ig i jednom ga tjelesnom manom obiljeio zauvijek. To da nije imao
desne ruke znalo se i vidjelo. Ali due, to je s njom? Svaki ovjek svoju duu zatvara tekim vratima, najvie oni to priaju da u njih nema tajne, ali ih je
malo koji su se uspjeli sasvim zatvoriti, koji nisu dopustili da se u njih poviri i vidi kakva im svijea u nutrini gori, kakvu sjenu baca, tko u nju ulje
nalijeva i tko stijenj ee. Tako je bilo i Martinu Grabovcu: svi su se pravili kao da ne vide i ne znaju, a svi su i znali i vidjeli.

2.
A zbivanja su poela jednog svibnja, pet godina nakon mog roenja, iznenada kao to je iznenada, poslije tjedan dana lijepa vremena, dovoljna da na
bukvi i lijeski izmami listie iz pupa, u svitanje poeo padati lako gust i suh snijeg kakav se i usred zime rijetko via. Iako je zemlja bila topla od juga i
sunca iz prethodnih dana, malo-pomalo, hladei je a ne smanjujui laplanje, snijeg se poeo hvatati i za kamen i za travu. Lake nego ita, prekrio je
grane tek prolistalih stabala. Kad se oblikovala kora, snijeg je iznad nje rastao kao kvasan kruh i do podne ga je po svoj planini, od Prologa do Obrovca
na Cetini, bilo iznad glenjeva.
Karavana, u kojoj je od Livna prema Sinju putovao Martin Grabovac, u svitanje se, kad je snijeg poeo padati, nala usred Proloke drage. Iako Dinari
ni u svibnju ne treba vjerovati, oni sami nisu oekivali veih smetnji, osim to e ih snijeg promoiti. Ali, ve nadomak Tencrinim stanovima, vidjee
da se snijeg ne ali i zakljuie da ne bi bilo mudro s planinom se poigravati. Prekinuli su put kod hana ispod Vagnja i odluili tu zanoiti i priekati dok se
vrijeme ne razbistri.
Ali, han je ve bio zaposjednut. U njemu je jo sino, kasno, odsjela karavana to je dolazila iz Splita. Namjeravali su spavati do kasnije i krenuti prema
Livnu tek u deset sati. Kad su se probudili, ostali su na mjestu gdje su konaciii, ekali da snijeg

prestane i doekali novu karavanu, s kojom e jo jednu no zakonaiti pod Vagnjom.

Han je mogao primiti tridesetak ljudi, a sad ih se u njemu nalo preko ezdeset. Ljudi su, ini se, samo u dobru bahati i negostoljubivi. U zlu, kau,
od stida vie nego to bi se podobrili, i najtvri od njih omekaju i, za divno udo, postaju susretljivi.
Poto je konje pokrio kabanima, da im pod evarastom strehom bude toplije, a od gostioniara kupio dvije votane svijee, Grabovac je uao u
jedan od tijesnih sobiaka i tu naao ovjeka kako se grije kraj slabe vatre, to je gorjela u zidnom kamenu kakvi se najvie po hanovima viaju. Rekao je
da ga gostioniar ovamo alje i zamolio ovjeka da ga primi. ovjek se razdragao, rekao da ima mjesta za dvjesta, sam se smjestio u jednom kutu pored
kamina, a Grabovcu pokazao na drugi. Po obiaju, upitali su jedan drugoga tko su i odakle su, pa kad su se upoznali, naloili su vatru, sjeli i zapuili.
Na verigama iznad vatre, zakvaen za posljednju alku, visio je glinen lonac pun iste vode. Oito, na vatru ga je stavio Grabovev sustanar.
Naknadno se sjetio da nema to kuhati pa ga je podigao visoko iznad vatre da voda uzalud ne vri.
Grabovac ree da mu je u torbi komad ovje pleke. Ako komija ne misli sam neto kuhati, on bi to meso skuhao za njih obojicu. Prilino je tvrdo, od
starog braveta, ali e ga imati dokad skuhati. Odavde se, u najboljem sluaju, nee maknuti do sutranjeg podneva.
Sustanar se ponovo odobrovoljio. Sam je spustio lonac s gornje na posljednju alku. Pri tom je govorio da se radi njega meso ne bi trebalo kuhati, on
e i na siru preivjeti. On bi, kad se ve kuha, samo malo vrue orbe, jer ga mui teka prehlada. Drugim rijeima, on e Grabovcu uiniti svaku uslugu
a zauzvrat nee uzeti nita, jer orba nije nikakvo uzdarje, ona se ionako, ako mesa ima dovoljno, prolijeva preko praga.
Sad je lonac ivo zagrgoljio. Po izbi se irio miris suhog ovjeg mesa koji je podsjeao da je vani hladno, i kad se kroz

prozori ne bi vidjelo da snijei. Njih su dvojica sjedila na tronocima, puila i loila vatru. Sto se sve ne moe rei i ne moe uti kad te s nepoznatim
vrijeme satjera u tijesan prostor, a unutra je toplo i mirno, i ruak se kuha, i za odmor u kutu ima postelju od jemene slame i ovjih koa! Dok dan
traje, pri svjetlu s prozoria, a kad se smrai, uz svijee to ih prodaje krmar. Od podneva do ponoi mogli bi se ispriati ivoti obojice, a nekmoli
jednoga, jer je samo ovjek to ga je Grabovac naao u izbi imao volju da se ispovijeda.

3.
Ljudi putuju radi svega i svaega, sa svrhom i bez nje, pa ih prema cilju putovanja ima svakojakih. Ali prema duevnom stanju koje u putnika
prevladava, ini se da su samo dvije vrste: jedni to putuju otvorenih oiju i nauljenih uiju, kojima je putovanje isto to i vidjeti nevieno i uti
neuveno, koji su slini lovcima to donose trofeje, vjeaju ih na vidljiva mjesta i do kraja ivota priaju to su doivjeli i to su vidjeli tu i tu; i drugi to ih
put oajno osamljuje, pa na putovanju ive intenzivnije svoj domai ivot nego dok su sjedili kod kue, koji i kad se na putu susretnu s neim dojmljivim,
kad ih togod gane, zgrozi ili oduevi, doivljavaju sve to jedino u obliku usporedbe s onim poznatim mirom, redom i neredom to su ga kod kue ostavili.
Oni se prvi putovanjima lijee, ove potonje putovanja truju. I ba meu njima nae se putnika koji bez putovanja ne mogu, kao pijanac bez rakije. Ti
nesretnici to u dalekim gradovima trae a ne nalaze sebe same, jer tu nisu, jer su kod kue, bolesni su ljudi, ma ta o sebi kazivali. Ali, oprez! Njih su puni
hanovi i putovi, bez njih ne bi bilo putovanja kao skitnje, pa e biti da su oni, jer ih je vie, zdraviji od onih koje zdravima zovemo.
Martin Grabovac je pripadao prvoj vrsti, a njegov sustanar drugoj, sudimo li po njegovoj susretljivosti. Ako je ovo doista ovjek to trai osobu pred
kojom e se ispovjediti ili pruiti

ono to nudi kao ispovijed, jer i meu ispovjedaima ima obmanjivaa, boljega od Martina Grabovca nije mogao nai.
I sam prialica, Martin bi na poetku putovanja, dok se u polazitu prikupljala karavana, gledao ljude to su se prijavljivali za put traei meu njima
onoga koji vanjtinom, rje-itou i uljuenou obeava da e biti pouzdan suputnik; i da neto naui od njega, i da ga zabavi, i da mu pomogne u neprilici, jer je na dugu putu najtea dosada i nevolje to dolaze bez najave. Kad bi mu se tko dopao, nastojao bi mu se nenametljivo pribliili i iskuati da li
ga prihvaa, drugim rijeima, da li on sam moe biti odabranikov odabranik. Ako su se jedan drugomu svidjeli, uz au pia i zalogaj kruha, prijateljstvo je
brzo sklopljeno. Dugo nakon toga putovanja, kad bi se sjetio neega to je tada doivio, u pamenju bi se s punim imenom i svim svojim osobinama
pojavio i tadanji suputnik. A vrlo esto je glavni doivljaj na putu bila upravo suputnikova osoba, njegova pamet, snalaljivost, sudbina ili srea.
Nerijetko su prie ispovijedanju sklonih suputnika, svejedno da li iskreno ili namjeteno, bile o enama, o vjenanima i onima to su ih susretali na
putu. U karavanama, koje su se u polazitima dugo skupljale i jo due i tee putovale, ena je bilo malo, pogotovo mlaih. Ako bi se koja i nala, imala
je po vie pratilaca i bila nedostupna. A na usputnim postajama, u selima i hanovima, ene su bile prava rijetkost. Samo se u pjesmi pjeva: "Vino slui
krmarica mlada." Obino ga slue brkati, ugojeni i surovi krmari. I zato nije udo to bi u svakom putniku i najbezazlenija pria, bila lijepa ili runa, o
eni, ma kojoj i ma kakvoj, uskovitlala buru elja i nadanja. Koliko god to prianje bilo jednoobrazno i jednosmjerno, ono se dalo varirati i, tako
izvarirano, uglavnom zahvaljujui ei za enom, doivljavati kao neto novo, jedinstveno i neuveno.
Bilo je putnika koji su priali anegdote, bogzna da li izmiljene ili doivljene, u kojima su im se zbivali sve neki sretni sluajevi: kamo god bi doli, za
njih bi se zalijepila po koja lijepa ena, Lua, Fahrija, ura, Katarina, polovica enskih imena

iz kalendara svih triju vjera. I kad si bio siguran da pripovjeda

lae, sluao si ga, i zato to je pametne lai ugodno sluati i zato
to je bilo lijepo uti da se nekom ispunilo oekivanje za koje
se i sam nada da e ti se jednom ispuniti bar djelomino.
Meu brojnim prialicama o uivanju tuih ena nae se i
gdjekoji uvrnut putnik koji ne zna nita nego o svojoj vlastitoj
eni. Ili je rui, ovakva je i onakva je, ili je hvalama die do
zvijezda - taj moe biti samo nametljiv gnjavator, jer je svoja
ena, bila mrska ili draga, svoja stvar i ne treba je iznositi pred
drugoga, jer pred drugim gubi sjaj kao novo srebro na vlanu
zraku. Putnika privlae avanture, u stvarnosti i u prii, a niija
brana postelja nije riznica avantura.
ovjek s kojim je Martin dijelio izbu u zasnjeenoj planini
ve je na poetku razgovora izrekao usputnu reenicu o svojoj
eni. Kad je bila rije o kuhanju ovje pleke, poelio je da je
kod kue, da mu ena skuha juhu, jer je u tomu majstor, pa da
ga potom polegne u postelju, pa bi mu do jutra topla i ista
perina skinula prehladu kao rukom. To je Martinu, koji je poznavao putnike, bio siguran znak da e ovaj o enama. Neka!
Nije u Livnu naao pravog suputnika, a ovaj mu se ovjek
svia. Ali, pobogu brate, mislio je, kad ve eli priati, to ne
odabra neku drugu nego ba svoju!

4.
Maloprije, dok je za stupove pod strehom vezao konje i s
njih skidao teret i samare, Martin je u jednom kutu magazina,
gdje se pohranjivala roba i davala krmaru na uvanje, vidio
hrpu koarica za kruh od rascijepljenih mladica rakitc, koarica
vjeto ispletenih i proaranih vezom, u kojem su koritene
razliite boje drva, kakvog jo nije vidio. Ili su donesene odnekud preko mora, gdje ive vjeti obrtnici, ili se kod nas
pojavio majstor koji je nadmaio sve ostale.
- Jesi li vidio koarice u magazi? - upita ga ovjek dok je
treicom arao po lugu. - Kupio sam ih u Splitu od nekog
Talijana, na njegovu brodu, a prodavat u ih u Mostaru, na
trnici.
Za siromani seoski svijet preskupe su, a i nepotrebne, tako
lijepe meu ubogim posuem. Naprotiv, Mostarke, koje su
imunije i vole lijepo pokustvo i posue, za njima e se polakomiti. Iako ih bude skupo prodavao, nee dugo ekati da ih
proda, jer za koaricu, ma koliko bila skupa, moe se platiti i
malo vie. Ne kupuje ih deset kao kad kupuje lice i zdjelice.
Kupuje jednu jedinu. Stajat e nasred stola i biti svom posudu
zain. Ponegdje i itavoj kui.
Tako su koarice Martinu otkrile sustanarovo zanimanje.
Bio je jedan od onih sitnih prekupaca sa tri, najvie pet konja,
koji putuju s karavanama iz Bosne u Dalmaciju donosei

odande vosak, koe, eljezo i posue, a vraaju se kui s

tovarima tkanina, soli, ulja, smokava i lijepih predmeta za
kunu i osobnu upotrebu. Teak posao, pun tjelesnih napora
na strmim i tijesnim cestama, pun umnih naprezanja to da
kupi, poto da plati i poto da proda. I opasan posao, ne samo
to strahuje da te u planini ne orobe pljakai a u hanovima
ne pokradu suputnici i domaini, nego ni za ivot nisi siguran.
Na putu puka ili na leaju no uvijek mogu dokrajiti tvoja
putovanja.
Martinu se nerijetko dogaalo da otkrije slinost izmeu
vlasnika i njegove svojine. Neija bi ga kua podsjeala na lice
njegova domaina, a duhan-kesa po svom izgledu ne bi mogla
pripadati nikom drugom do onomu tko iz nje vadi duhan. Kad
bi ga tko upitao stoje na kunom proelju nalik na domainovo
oblije, a koje se crte puaeva lica primjeuju na duhan-kesi,
on ne bi znao odgovoriti. Ako je tako s kuom i duhan-kesom,
moda je tako i sa slinou to ju je pronaao izmeu koarica
za kruh i Anelka Plavc, kako se zvao njegov sustanar.
Krhkost? Profinjenost? Mekoa? Moda neto od svega toga,
moda sve to zajedno, ali, budui da je svaka slinost ovakve
vrste potpuna tajna, ni ova slinost nije mogla biti nita drugo.
Plava je bio dijete jajakih opanara to su imali duani
ispred Papaz-kapije, a kuu u Donjem varou, na strmini koja
se protee od banjaluke ceste do korita Vrbasa, iznad samog
mosta koji vodi u Kozluk. Rano je ostao bez roditelja, pa su
njega i starijeg brata othranili strievi. im je odrastao, brat,
koji je u meuvremenu izuio zanat i preuzeo opanarsku
radnju, isplati njegov dio duana i kue, pa Plava ode trbuhom
za kruhom. Nije otiao preko svijeta. Nikud dalje od Kupresa,
najmanje varoice u tim krajevima, koja se ba u vrijeme
njegova dolaska od mjesta za zborovanje vojske prije odlaska
u ratni pohod pretvarala u trgovite za potrebe stoara iz
okolnih sela.
U Kupresu je, odmah iza mosta preko Karievca, u samom
sreditu, sagradio drvenu kuu sa dvije prostorije na katu i

duanom u prizemlju. Ali u Kupresu nije imao nikoga svoga

izuzev dva povrna poslovna prijatelja, jednog kiridije i jednog
prckupca mjeina. ivio je osamljen i preutkivan kao svaki
stranac koji je doao neznan, okuio se bez privole mjetana,
ali tako da nikoga osobno nije povrijedio, nikoga zakinuo, jer
je sve to ima stjecao pomalo, preplaujui ono to je od njih
kupovao, u namjeri da poale to mu i sami nisu neto prodali,
zemlju za vonjak ili umu za gradnju, radije nego da ga
ogovaraju kako ih je ucjenjivao i zakidao. Osim to je bio
ljubazan sa svima, pazarili u njegovu duanu ili ne pazarili, s
Kupreacima nije ni htio ulaziti u prisnije odnose. Kako je uz
to vei dio ljetnog vremena provodio na putu, u mjestu kao da
ga i nije bilo. Plava je zauvijek ostao "onaj iz Jajca", to je
jednom doao i otada ne prestaje odlazili i dolaziti.
Punih dvadeset i pet godina Plava je trgovao i slagao paru
na paru dok ih ne promijeni u dukate. Za dukate je kupovao
nekretnine ili ih pohranjivao u krinju za potrebe u nekom
dalekom vremenu. Odgaao je enidbu, ali je, stjeui godine
i zrelost, sve ivlje sanjario kako e, kad jednog dana sve bude
spremno i odluka padne, uzeti mladu i lijepu enu. Ne enu
koja bi godinama i ljepotom odgovarala njegovoj dobi i obliju,
nego ba mladu i lijepu, bez obzira koliko e on godina imati
kad se bude enio. Zauzvrat, za tu svoju mladost i ljepotu, ona
e dobiti vie nego to e uloiti: ljubav, udobnost i bogatstvo.
I da takvu dovede bez stida, da joj kae: "Gledaj, i to vidi sve
je tvoje!" da od njena dolaska s njom ivi ivot bez briga, pun
slasti i topline. Plava se trudio da stekne to vie, i preko onog
to mladoj i lijepoj odabranici treba, pa se njegova enidba
otegla do njegove etrdeset i pete godine.
A otegla bi se jo i vie, jer nikako da se pripremi za sretni
dan i poetak novog ivota, da na njega nisu navalili brat, koji
je ve imao petoro djece, i ostarjeli strievi.
- eni se, vrijeme ti je! Ima u Joana Vlajia iz Kozluka
lijepa djevojka, zove se Nia. Malo je zala u godine, dvadeset
joj je i druga. Ma zbog oholosti, ni zbog ega drugoga! Ovoga

hou, onoga neu, a godine prolaze. U svemu drugom je alak ena. Sve ti se s njom moe dogoditi, ali ti uz nju nee bili dosadno ni trenutka.
- Da ipak nije prestara? - opirao se Plava, jer mu dvadeset
i dvije nisu odgovarale predodbi o enskoj mladosti, iako u tim
godinama, ako nije poela raali u petnaestoj, ena moe biti
lijepa.
- Zar si ti mlad? Ona bi prije tebi mogla postaviti pitanje o
razlici u godinama. Ali nee, ona je mudra djevojka. Zna, kad
prekorai dvadesetu, da je prava srea dobiti dvadeset i pet
godina starijeg mua, i jo k tome neenjena!
udno je to ga tako brzo slomie u etrdeset i petoj, kad neoenjeni postaju okorjele neenje. udno je to ga taj isti rod na enidbu nije privolio kad
je bio mlai, kad gaje bilo lake slomiti, jer san usniti nije mogao da se kroz njega nisu proetale dvije raskone i raskalaene ene. udno je to mu rodbina nije
znala, kad on nije znao, kako je ena jednako draga na postelji ispod baldahina u zagrijanoj sobi kao i na raenoj slami u staji s promajom. udno je i to
mu ne naoe djevojku s mirazom kad je toliko odgaao enidbu pravdajui se da nije pripravan. udno je, kad se onako lako slomio, to ve davno nije
uletio u enidbu i pao u naruje prvoj koja naie. udno je, ako se to udnim moe drati, to mu je toliko vremena trebalo da spozna kako je enidba za
svakoga samo sudbonosna igra u kojoj je dobitak neizvjestan, jer moe nai bogatu udavau koja e te materijalno upropastiti, i sirotu uz koju e se
obogatiti. Ali, udno je i najudnije to tu igru, kad je zakljuio da je neizbjena, nije sam zaigrao nego je prepustio drugima da mu izaberu suigraa i bace
prve karte, a on e dalje igru nastaviti sam.
Zapravo, i nije udno! Krhkost koarica, koje bi bilo lako polomiti svakom tko bi to htio i imao duu za to, podsjeala je Martina na Plavinu
uplaenost od grubih rijei, to se lako zapaalo, i od nemilih injenica, to se moglo naslutiti. Nekakav divlji i prigueni strah od sukoba, svaa i lomova koji
mijenjaju

sudbinu, napravio je od njega ovjeka to stalno izmie, ovjeka koji ne zna za osionost, pa se, da bi ovladao svojom okolinom, umiljava inei drugima to je
drugima drago. Nisu li ogoljena rakitina drvca upletena u koare podsjeala na ogoljenost i nezatienost ovog ovjeka?
Jesu, ali ne samo na to nego i na njegovo oblije, stas i dranje. Plava je bio sitan ovjek, prasne i pljesnive puti, kao da je mlinar, ivih kretnji, veselih
oiju, malo pogrbljen i ne-jaak. Nije nikakvo udo to je trgovao koarama, koama i voskom. To su lagani tovari. Njemu bi bilo teko samu tovariti i
rastovarivati eljezo iz Fojnice i sol iz Splita.
Da je Martin kojim sluajem naiao na Plavu kad je u tovarima imao koe pod vunom, moda bi i tada naao slinost izmeu robe i njena vlasnika.
Moda lakou? Moda krat-kovjenost? Tko bi znao!

5.
Nia, kad je obavljena pronja i izmijenjene zaruke, doe
u Kupres u pratnji Plavina brata. Njen se pratilac sutradan
vrati preko Kuprckih vrata, otkuda je i doao, a Plava je s
Niom i dva kuma, Stojanom Raslinom iz Zloscla i Krstanom
abctiem iz Koarila, otiao u Otinovcc, jer u varoi
nije bilo katolike crkve. Tamo je obavljeno vjenanje, jer su
tamo obavljene i napovijedi, tamo su se pogostili u upnikovoj
kui, a pod no se razili svatko na svoju stranu. Dva su razloga
to nije bilo svadbe i to svadbanije obavljena u gradu: kolovoz
je vrijeme neprikladno za svatovanjc, i vrue je i mnogo je
poslova, a ovjeku kakav je bio Plava, tedian i bez rodbine,
bio bi luksuz i rasipnitvo troiti novac na svatove koji ti nisu ni
rod ni pomozbog. Ako se preokrene stvar, a to se ne da bez
zlobe, onda bi se moglo upitati nisu li isti razlozi, tedljivost i
odsutnost rodbine, bili presudni kad se Plava s Niom
dogovarao da se svadba odri u Kupresu a ne u Jajcu, u
kolovozu umjesto u studenom, kad se veina parova sparuje?
Iz Otinovaca su se vraali nou iza desete ure. Oko ceste,
koja je vijugala kuprekom ravnicom, mirisalo je na sijeno trei
dan nakon kosidbe, kad trava, poto je dva dana suncu
predavala vodu, poinje iz lia i sjemenja isputati eterina
ulja. Taj opojni miris mamio je Plavu da sie s konja i zajedno
se s Niom svali po prvom otkosu na koji naie u mraku.

Uao je u duan i upalio svijeu. Uhvativi Niu ispod ruke,

kako su ga poduili da uradi s nevjestom, do brane je postelje
dovede uz drvene stepenice. im su uli u sobu, kroz otvoren
prozor okrenut kuprekoj ravnici zastrujao je lahor, iskrivio
plamen na svijei i nadignuo zavjese, kao kad zefir nadigne
bijela jedra izletnikih laica. Taj dah livada, na kojima rastu
rijetke i miriljive trave, sitna djetelina, smilje, narcis, kaun,
bour i mandragora, sad ga je ponio u nebesa o kojima je sanjao
dok je za dvadeset i pet godina stjecao ono to noas, uz pomo
plamena triju svijea, moe pokazati svojoj Nii.
Pod je pokriven vunenin sagom, dlakavim i meko tkanim,
koji ovjeka mami da se svuc i na nj legne. Zidovi su svjee
okreeni, a djevianska im se bjelina istie pored mrke
smrckovine od koje je napravljen strop i okviri na prozoru. A
tek postelja! Komad po komad prenijele sa je idovske mazge
od splitske skele do Kupresa. I orahovo uzglavlje s intarzijama,
i pamuni pokrivai, i bijele plahte s pakim ipkama, ak i
jastunice s velikim, u crveno izvezenim ruama kakve vezu
Trogiranke, sve je to dopremljeno s mora. Postelja nije bila
visoka kao to su visoke postelje u primorskim gradovima. Nju
je Plava gradio po narudbi, da bude po svemu kakve su
dalmatinske, ali da bude niska, da joj se noge jedva vide, po
bosansku, gdje i bogatai i siromasi spavaju na nisku. S nje si
se, bez opasnosti da e podbiti rebra, mogao svaliti na sag, isto
kao to si se, valjajui se po podu, mogao bez truda dovaljati na
nju. Sve je to bilo namjerno, izvedeno iz sna: trebalo je stvoriti
prostor, mekan i topao, po kojem se moe valjati i da ti
posvuda bude ugodno kao ptiu u gnijezdu, to su ga graditelji,
mujak i enka, iznutra obloili najnjenijim vlatima trave.
Poto je pokazao to je imao pokazati, Plava je rekao
nevjesti da se svue dok on u susjednoj sobi neto neodgodivo
obavi.
Dok je Plava pospremao kuhinju, Nia je skinula dnevnu
odjeu i na sebe obukla svilenu koulju. Rasplela je kose i sjela
na rub kreveta upravo kad joj se suprug vratio. Koulja joj je

ostavila nepokriven vrat i prsa do polovice sisa, a ostalo je, iako

je pokrivalo sve do peta, vie isticala nego zaklanjala. Jedno,
to je tankotkana teka svila prilcgla uz kou pa su se vidjela
sva ispupenja i udoline, a drugo to se Nizino tijelo u skliskoj
svili na najsitniji pomak, na disanje, mekoljilo i praakalo kao
riba u mrei. Plava je i bez mate mogao vidjeti gdje to pulsira
i gdje se to sputa i bubri.
Tek se sada prvi put susreo s njenim sasvim osobenim
oima, oima koje su neusporedive bilo s ijima. Te oi nisu
imale stalan izraz, one su se mijenjale od prilike do prilike, u
minuti po nekoliko puta, i svaka promjena, u brzini slina
pulsiranju nebeskih tijela, iznosila je na vidjelo novo znaenje.
Samo bi neupuen ovjek mogao rei da te oi takvima ini
strah, zbunjenost i ludost. Iako je u njima bilo divljine i ludosti,
straha i smjelosti, drskosti i zbunjenosti, te su oi bile ispunjene
same sobom, sobom kao ponosom, sobom kao bijedom, sobom
kao udom i sobom kao onim to je Nia zamiljala da jest,
mimo onoga kakvom su je vidjeli drugi ljudi.
Upitala ga je osjea li miris metvice, ljiljana, mandragore,
miris svakog cvijeta posebice i svih zajedno u jednom sveopem
mirisu?
On pouri i ree kako takav miris osjea otkako su se dijelili
iz Otinovaca, tonije, otkako su se, jaui, nali jedno uz drugo.
Kad su ili kroz polja, kad su ulazili u kuu i kad ju je poveo u
sobu. U sobi ponajvie! A sad mu tako snano mirie da i uima
slua i oima vidi taj miris. Oima mirie ono to svijea pokazuje, a svila pokriva. Uima mirie zvonjavu njenih rijei. U
nosnicama, uima i zjenicama tako mu je kao daje u cvjetnom
vrtu.
- I to misli, od ega je taj i tolik miris? - upitala ga je.
Otvarala je i zatvarala oi, irila zjenice, razmicala trepavice,
mirkala, kao da ni sama ne zna otkud tolika plima mirisa, pa
u mraku eli vidjeti tko ih ili to isijava i u tolikom obilju iri
oko sebe.

- Od Stoera, ispod koga izvire Mrtvica, do Mrtviina

ponora ispod Kurljaja, uzdu i poprijeko Kuprekog

polja,
noas cvatu tisue cvjetova. Od toga je ta svetkovina
mirisa.
- Vara se! Molim te, prii prozoru!... Tako! Udahni
duboko! Tako! A sada doi k meni!... Klekni preda me!
Stavi
nos izmeu mojih sisa! A sad isto onako duboko udahni!
Tako!
Sad malo razmisli i reci gdje ljepe i jae mirie, na prozoru
ili
u mojim njedrima?
Blaeno se smijeei, Plava ree:
- Ovdje! - i pokaza na njene grudi.
- Pa, i ja mislim da su ovdje izvori ovih mirisa. A, koliko ja
znam, tu kupreko cvijee niti nie niti cvjeta - rekla je
Nia.
Skinula je naramenice koulje, uspravila se, koulja joj
skliz
nula niz tijelo, i Nia je ostala naga, svega korak ispred
Plavc,
koji je jo uvijek opinjen kleao. Ako ju je htio
sagledati
itavu, morao je sputati i dizati pogled, kao kad bi iz
podnoja
gledao planinu visoku do neba. Nije mu se dalo
istraivati
enino tijelo u itavoj duini, jer je imao to gledati i
kad je
gledao samo ono to mu je stajalo u vidokrugu, pa se
gotovo
ukoio.
- Moe se i sam uvjeriti! Tu ima neto cvijea, ali nije
poljsko - rekla je Nia i ostala uspravljena kako bi Plavi
dala
vremena da se uvjeri u ono to mu govori.
To to je vidio bio je itav svijet po sebi sam za sebe. Tamo
gdje su se bedra spajala i nastajao trokutast predio Venerina

brijega pruala se travnata ravnica dva puta vea od kupreke

visoravni. Nad tim travnatim morem nadvijale su se lijepo
izvajane obline, iroke i simetrine kao lijeva i desna sirana
neba nad glavom osamljena putnika. Nad tom travom i tom
ravnicom, oblikovan srpaslo, pupak se doimao kao polumjesec
koji je rogove okrenuo dolje. U tim prostorima trave, plavet nila, oblina i mjeseine Plava se izgubio, omamljen mirisima.
Tvrdila njemu Nia koliko hoe da mirisi od nje dolaze, on ni
nakon osvjedoenja nije znao dolaze li mirisi s Venerina brijega
ili to kroz prozor mirie kupreka ravnica, jer mu se torzo

Nizina tijela izjednaio s ravnicom na kojoj pod mjeseinom

raste i mirie bour uz metvicu.
Nia je pokupila svoju koulju, obukla je i sjela na krevet.
Nekoje vrijeme razmiljala, kao uitelj kojije, nakon uzaludnih
natuknica i jasnih oitovanja, odluio otvoreno, kad se drukije
ne moe, tupom ueniku kazali u emu je stvar, izravno, jer je
majcutika metoda zakazala.
- Ne mirie to oko nas kupreko cvijee, ni poljsko ni
planinsko. Nijedan cvijet ni svi zajedno nemaju takvog mirisa.
To mirie moje djevianstvo, moja curska istoa. Ti, Anelko,
do sada, ini mi se, nisi mirisao ene. Da si mirisao, znao bi da
ovakvim mirisom miriu samo djevice, a obljubljene ene ili
zaudaraju ili im je miris manje opojan. Ne zamjeri im, i djevianstvo i njegov miris teko je sauvati. Meni, kojoj se prvi
prosac javio u trinaestoj godini, osobito ga je bilo teko
sauvati. Kroz kakve sam muke prola, to samo ja znam. Neka
sam ih prola, glavno je da sam tebi dola netaknuta, zrela i
puna mirisa... Ne ustruavaj se, udahni, tvoje je. Da ti bude
lake udisati, digni se i sjedni do mene. Tako! A sada u ti, dok
mirie, priati kada sam i zato odluila ivjeti u djevianskoj
istoi.

6.
Po njenu kazivanju, bila je najljepa i najpametnija djevojka
u Donjoj varoi i Kozluku, a ni meu onima koje su ivjele
izmeu Travnike i Banjaluke kapije, kerima imunijih ljudi,
nije ih bilo mnogo koje su se mogle mjeriti s njom. I umjesto
da je zbog pameti i ljepote svi potuju i vole, kako bi se moglo
oekivati, njoj su zavidjeli i pravili joj neugodnosti, kako to
obino biva. Sveenik, komu je u drvenjari uz Vrbas, gdje su
djeca poduavana vjeronauku jer Jajce nije imalo crkve, sveenik, mlad i nevjet ovjek, komu su najbolje odgovarali i
katekizam i biblijske prie, umjesto da je uzvisi nad ostale
djevojice, ukorio ju je pred svima. U tu svrhu citirao je svetoga
Bernarda koji kae da je u svakom sluaju bolje biti zloest i
glup a ponizan, nego pametan i dobar a ohol. Tako je monom
rijeju uglednog sveca u prah smrvljena njena prednost nad
ostalima, njena prirodna bistrina, ljepota i dobrota srca. Jo na
vjeronauku u drvenjari pored rijeke! Nedopustivo! - prosvjedovala je Nia deset godina nakon te poduke u miriljivoj
kuprekoj noi.
Isti taj sveenik, koji ju je poduavao Bernardovoj mudrosti, jednom je s propovjedaonice Svetog Ive u Podmilaju,
pouavajui djevojke da svagdje budu ponizne, skromne, skruene i neupadljivo odjevene, priao kako je u nekom afrikom
gradu, u prvim stoljeima kransva, ivjela djevojka uzorna

ponaanja, koja naglo oboli i pade na samrtniku postelju.

uvi za bolest najistije vjernice u svom stadu, biskup doe da
je on osobno ispovjedi. Nakon priesti, nad njenom posteljom,
ree okupljenim susjedima i ukuanima da bi dan smrti ove
djevojke trebalo svetkovati, jer je svetaki ivjela. Djevojka
umre i nakon tri dana javi se u snu svojoj majci. Ree da nije u
raju, kako je oekivala, ve usred vatre paklene i sumpornih
para, samo zato to je, u trenutku kad je biskup rekao da bi dan
njene smrti trebalo svetkovati, osjetila u dui neizmjeran ponos
to je bolja od drugih ljudi i to joj pripada izvrtina.
-1 sad promislite - rekao je propovjednik - kad je ona samo
zbog toga traka oholosti, ma ni kolik je bljesak munje, dospjela
u muke paklene, kako nee tamo dospjeti oni meu nama, bili
mladii ili djevojke, koji se po itav dan ohole i odjeom i
rijeju, koji larmaju da im nema ravna ni po pameti ni po
ljepoti... Brao i sestre, posluajte me, ovjek se radi svog
spasenja mora skrusiti - zakljuio je propovjednik, a mnogi koji
su ga sluali nisu mislili kako bi se oni sami trebali skrusiti, ve
kako to hitno, dok jo vrag nije odnio svoje, treba uiniti lijepa
i pametna Nia Joana Vlajia iz Kozluka.
ANia se nije dala pokoriti. Nije se pokajniki busala u prsa
niti je kazala da je glupaa vea od svih, ili bar toliko kao sve
ostale. Nije lijepu kosu sa ela gurnula pod kapu i maramu da
je nitko ne gleda i da ne budi pohotljive misli, ve ju je izvlaila
na elo i vila u uvojke. Nije prestala krojiti prsluke i haljetke
od napadno arenih i vezenih tkanina, nego je izvezla sve
neobinije are, a kod idova pokuaraca naruivala platna
kakva u Donjem varou, Kozluku i Podstinju nijedna cura nije
nosila.
Izmeu nje i samozvanih zastupnika udorea, koji su,
prikrivajui to zahtjevom za poniznou, traili prosjek i osrednjost u svemu, vodio se podmukao rat: ona je prkosila, oni
su je ogovarali. Ona je oekivala da e joj napokon priznati da
je najljepa i najpametnija, kao da je do takvog vrednovanja
nekom bilo stalo, oni su joj davali vremena da u sljepakom

otporu odmakne naprijed, da postane zbilja iznad svih i mimo

svih, a onda, daje tako izdvojenu napadnu porugom i jo neim
eim. Jer, tko kae da je ugava ovca samo bolesna ovca kojoj
nije mjesto u toru; ugava je ovca i ona najzdravija i ona
najbolja, jer se izdvaja i nee da bleji kao sve ostale ovce, i ne
da se strii kao njene druge.
Pripreme za presudni sudar oholosti i poniznosti, izvrtine
i prosjeka, trajale su sve do propovijedi o vraikima, ni kolik
je palac velikim. Treba rei da sveenik nije namjeravao oteati
ivot Nii osobno. On je poduavao sve vjernice i kao obino,
da koga ne povrijedi, izbjegavao primjere, ali, jednako kao u
sluaju djevojke koja se uznijela pohvalom biskupa, i ovoga je
puta sva pastva pomislila da ti vraii najvie skakuu po odjei
Nie Joana Vlajia.
A priica o vraiima, koju je stvorio bogzna kada i bogzna
koji propovjednik, bila je osrednja tvorevina nekog enomrsca,
koji je s malo mate sainio ubojitu metaforu... Jedan sveenik,
stojei na crkvenim vratima, dok je narod dolazio u crkvu,
ugleda kako prema njemu ide ena obuena u haljine pune
ara, bogate i vezom i tkanjem, i krojem i nakitom. Nosila je tu
hrpu veselih krpa, koja je oko nje plesala i utala, i bila svjesna
da ni mimo koga nee proi nezapaena. Njena duga haljina
vukla se otraga po kamenim ploama. Upravo na tim skutima
sveenik ugleda mnotvo malih vragova kako se igraju, smiju i
pljeu ruicama viui:
- Dobili smo je, dobili!
Vidjevi to udo, sveenik zakunc vragove neka ne bjee
sa skuta enine haljine, ue u crkvu i pozove narod da sam vidi
to ta lijepa ena nosi na svojim suknjama. ena se grdno
postidi, vrati se kui, zbaci sa sebe raskone haljine i obue
skromne, pa je u crkvi svi doekae raskriljenih ruku... Pouka
je jasna: ako ne eli da hrpe malih vragova pleu po tvojim
skutima i viu uglas kako su tvoju oholu duu dobili da je peku
na paklenoj vatri, odijevaj se neupadljivo i odbaci od sebe
obijest i bahatost!

On zamahnu i baci neto preda se. Gladio je dlan o dlan i

gledao na zemlju kamo je bacio vraia. To isto uinie i oni od
mnotva iz blizine koji su sve mogli vidjeti. Neki su od njih u
travi pronali skakavca: jedni su tvrdili da je taj skakavac utjelovljenje Sotone, drugi da je bio u travi mnogo prije nego je
mladi skinuo vraia s Nizina ovratnika.
Nia nije traila nita ni meu mladievim dlanovima ni u
travi. Ona je ponosno produila svojim putem.

7.
Nia se ni toj pouci nije pokorila. Nastavila se oblaiti kako
se i dotad oblaila, mislei da e se ljudi priviknuti na njenu
izuzetnost kao na obinu stvar, toliko svakodnevnu i toliko
potrebnu da bi se bez nje osjetila praznina. Meutim, dogodilo
se, to je malo bolji poznavalac svjetine nego Joanova ki
mogao unaprijed pogoditi, to da su je proglasili drskom i izazov
prihvatili kao objavu rata, kad je doputeno latiti se i nasilnih
oblika kroenja goropadnice. Prvi je neki vragolasti momak, iz
vratva i za alu, pokazao kako to treba raditi.
Naoigled mnotva svijeta u crkvenom dvoritu, taj mladi
prie Nii i upita je to joj je palo na ovratnik lanene koulje.
Ona je zastala i dopustila mu da skine to to vidi, mislei da je
na nju sletio ruan kukac, pao plod s duda ili domiljela gusjenica. Momak se posluio rukama da dokae to vidi.
Dotaknuo je prstima njenu koulju, jo vie vrat i kosu u dnu
pletenice, a onda je preklopio aku svrh ake, kao da je ulovio
neto ivo. Neku ivotinjicu to skae a on je ne eli ugnjeiti.
Okrenuo se narodu, koji je od poetka promatrao njegovu igru
s Niom, jer je i narod, prije nego e momak ita zapoeti,
gledao ovu lijepu djevojku, pa je drei dlanove sklopljene
iznad glave, rekao:
- Ulovio sam malog vraga. Sitan je ko skakavac. to u s
njim?

8.
Druge je nedjelje namjerno zakasnila na misu u crkvi Svetog Ive u Podmilaju, oekujui da e njeni napasnici biti u crkvi
ako doe pred vrata koji trenutak nakon poetka bogosluja.
Zbilja, vei je dio puka bio uao u crkvu, ali je i pred crkvom
ostalo dosta onih koji i ne dolaze na misu da se Bogu mole,
nego da koga vide, da se s nekim susretnu i da se zabave ako je
ikako mogue.
Onaj isti momak, komu se bezobrazluk i duhovitost nisu
mogli porei, izdvoji se iz grupe, prie joj blie, dva puta je
opeta i najednom se nadui grohotom smijati. Smije se i smije,
krui oko nje dok ona mirno hoda i stalno gleda u skute njene
haljine i u njene lagane sandalice, koje su, prelazei preko
lokvica od noanje kie, morale birati suhe kamene vrke da
se, zajedno s bijelim arapama, ne bi uprljale u kaljui.
Nia nije izdrala ovo zanovijetanje, a valja joj priznati da
je ono prethodno i mnotvo slinih od drugih napasnika junaki
podnosila. Zaustavila se na suhom komadu zemlje i mirno ga
upitala:
- emu se smije?
On je odgovorio ne prestajui se cerekati, pljeskati rukama
i podvriskivati, pozivajui i ostale momke da ga slijede.
- Kako se ne bih smijao! Od silnih vraia koji ti skau po
haljini jedan je bio najdomiljatiji. Uhvatio se rukama za skut

suknje i htio da ga za sobom uvue u crkvu. Ali, kad si dola

iznad one lokve, njemu se otkvaic dlanovi i on bune stra njicom u kaljuu. Eno ga sada pokraj brljuke, stresa blato s
tura i pita ima li gdje esma da se opere.
Kao da su je polili vrelom vodom, zadihana, zajapurena,
jecajui u sav glas, Nia je utrala u crkvu. U tiini, pred poetak
mise, crkvom su se razlijegali njeni koraci, ulo se njeno ubrzano disanje i priguen pla. Prila je pomonom oltaru, sasvim
sluajno svetog Roka, jer je do njega bio slobodan prolaz.
Ostali vjernici bili su blie glavnom oltaru i sveeniku, koji je
primijetio Niin udni ulazak u crkvu pa je priekao s poetkom
obreda. Osjeajui panju na sebi, Nia je kleknula na klupicu
ispred kipa sveca koji je zagrnuo skut haljine i otkrio nogu punu
rana da mu ublai bolove bijeli psi liui kraste crvenim
jezikom. Lijevu je ruku poloila na prsa, a desnu sa tri ispruena
prsta podigla prema sveevu kipu i rekla da je svi uju:
- O Boe, o ljubavi moja! Primi moj zavjet! Zavjetujem ti
se da u deset godina uvati djevojaku nevinost, da se za to
vrijeme neu ni u koga zaljubljivati osim u tebe jedinoga. to
god budem inila, govorila, eljela i mislila, neka bude podreeno ovom obeanju. Na svakom mjestu i u svako doba
pokazat u da sam vrednija tvoje milosti od onih koji me blate
svojim prljavim jezicima i koji se neskromno die poniznou,
a ponose glupou.

9.
Gotovo svi u njenoj uoj i iroj obitelji, osim strievia
Davida s kojim je od djetinjstva dijelila uzajamnu naklonost,
sitne tajne i u posljednje vrijeme duge razgovore, njen su zavjet
drali bezvrijednim jer ga je donijela brzopleta osoba u
razdraenu stanju i zapeatila jedino svjedoenjem oevidaca,
podbadaa njene jarosti, pa kao takav ne moe biti zavjet dan
Bogu, nego prkos baen u lice svjetini.
Ona se pravdala da je Bog posvuda i da je svjedok svega,
dogaalo se to ne znam kada i ne znam u kakvim prilikama.
Oni su joj odgovarali da je to, dodue, istina, ali da oni
sigurno znaju kako Bog ponueni zavjet nije prihvatio, jer nije
donesen u smirenoj dui, punoj slasti odricanja i samozataje.
Nasuprot tomu, Nizina je odluka donesena u nastupu neviene
oholosti, kad vie niim nije mogla dokazati da je bolja od
ostalih. Pa, kad je tako, njoj moe biti sasvim svejedno hoe li
zavjet izdravati ili e ga prekinuti. Bolje da ga prekine: on za
ljude nije ozbiljan, pa ne moe biti ni za Boga.
Ako i ne bi bio velik grijeh da zavjet prekine, bilo bi to
veliko ponienje, pa Nia savjet rodbine nije mogla ni htjela
prihvatiti. U takvom dranju, od obitelji ju je podravao samo
David, vjerovalo se jer je bio jedini ovjek koji je u njoj vidio
sve ono to je ona sama u sebi vidjela: pamet i ljepotu, pravednost i dobrotu. I drugi su vidjeli da nije bedasta ni runa, da ima

rije meku kao melem i otru kao britva, ali joj nisu davali pravo
da to istie kao eta zastavu ispred bubnja, pa se doimalo da joj
osporavaju i pamet i dobrotu. Doista, radilo se o sporu izmeu
dva pogleda kako treba ivjeti i ponaati se, kad si lijep i
pametan, da oni oko tebe ne bi previe trpjeli u svojoj runoi
i gluposti. Ili, samo u obratnom odnosu, kako da se, pored
tolikih tenji gluposti i runoe na prvenstvo, prvenstvo dade
onomu komu po redoslijedu i pripada.
Ali otac, koga se u obitelji njen sluaj najvie ticao, ree joj
bez uvijanja da e njen zavjet, tonije njen prkos, za njega biti
skup i preskup. Tih deset godina djevovanja, kad bi se za nju
kao i za svaku naao enik, ona e protratiti u oholosti, jalovoj
i bezvrijednoj, jer za nju nitko nita ne plaa. A poslije, kad
zavjetno vrijeme istekne, nee biti prosaca i moe se dogoditi
da e je otac iza sebe ostaviti nezbrinutu i samu. Ne radi se,
rekao je, o tome to e se na mom koritu hraniti do kraja mog
ivota, nego to e ostali bez korita kad ja odem.
Nia se prepala, prvi put, da je njen zavjet ne dovede do
gladi i oskudice, kad vene svaka ljepota i trune svaka pamet.
Tada u pregovore oko njene udaje stupic brat i strievi
Anelka Plava. Rekoe da e je poslati u Kupres, gdje nitko
ne zna ni za vraie na njenim haljinama ni za zavjet dan kod
Svetog Ive u Podmilaju i, bude li pametna bar upola koliko
tvrdi da jest, moi e ivjeti miran ivot svake ene, a moi e,
ako ba bude tvrdoglava i ako Plava na to pristane, ustrajati
jo koju godinu i u svom nerazumnom zavjetu.
Moda bi jo neko vrijeme ostala pri svojoj odluci da susjeda Iva, preko dvorine ograde, u prepirci, ne predbaci njenu
ocu da je u najmanju ruku udno to David toliko vremena
provodi s Niom, bez obzira to joj je brati. Moda ba stoga
kad se zna da se u idovskoj zajednici, koja ivi u Varou, veze
izmeu bratia i sestrini ozakonjuju. Otac je iste veeri bratu
lijepo rekao, a sinovcu zaprijetio da e ga kao maku, kolcem
preko lea, ako ikad vie prekorai njegov prag i ako ga ikad
vidi da razgovara s Niom. Bojaljivi i prilino straljivi David

toliko se prepao strieva gnjeva da je, bilo po savjetu bilo po kazni svoga oca, s torbom preko lea otiao u Travnik i ne pozdravivi se s rodicom Niom.
Tek kad je u obitelji, uoj i iroj, ostala bez potpore, Nia se odlui udati.
I sad je tu, u Kupresu, na krevetu uz svoga mua Anelka Plavu, koji je iznenaeno sasluao njenu priu o nevinosti i ostao zaprepaten isto toliko
koliko je u dui, grudima i nosnicama bio ispunjen mirisom ouvanog i odnjegovanog dje-vianstva.

10.
to dalje raditi? Odravati zavjet i mjeriti tko je od koga
bolji, ne dvoumci se da je ona iznad svih, ili svui koulju,
ispruiti se na lea i pozvati Plavu da umah popije pun kup
djevianstva? Da podvrisne od sree i jednim udarcem o zid
slupa skupocjeni loni to ga Nia toliko dugo i uz tolike
napore dri itava i puna aromatinosti?
Nia preputa muu da o ovoj krupnoj stvari sam odlui.
Ona je odsad njegova ena, i to je injenica nad sve ostale, a
mu je vlastan sa svojom enom postupiti i ovako i onako. Ona
dri da e postupiti na najbolji nain, ma kako postupio, jer nisu
je nizata ba za njega udali, kao to, vjerojatno, nije ni on nju
samo tako, odoka, isprosio. Ako se ovako lijepa i zrela djevojka
udaje za slabana i, dopusti, vremena ovjeka, udaju je za
njega jer je mudar, pa e znati postupiti s onim to ga je dopalo
vie po srei, a manje po zasluzi.
Samo - a na tu malenkost Nia svoga Anelka mora upozoriti da je sutra ne bi krivio to je znala a nije kazala - neka ne
misli, poto joj oduzme nevinost, da e mirisi iz njena tijela biti
i nakon toga tako snano opojni. Ni govora! Sve to obilje to
veeras iz nje izbija, kao kad rajski iz cvjetne aske, presahnut
e poput izdana vrutka nakon potresa. Iz njena e se tijela
dizati lijeni, truli i kiselkasti vonjevi slino onima to se ire oko
koare u kojoj gnjiju i zore oskorue. Istina, ukoliko se odlui

da joj uzme nevinost, on e, kad god bude elio, na njenu tijelu bez ikakva suzdravanja zadovoljiti strast, u prostoti, kako se to obino ini, ali mirisa koji ga
sada diu do nebesa, tu kristalnu istou enstva, neka vie nikada ne trai od njena tijela! Ono to netko nema, to su mu na silu oduzeli, vie nema ni za sebe
ni za drugoga. Uzbuenja, prozrana i pjenuava kao vode Plive kad se niz slap rue u Vrbas, to ga sada obuzimaju, samo to joj ramenom dotie rame a
dlan dri na njenim prsima, potpuno e nestati. On e nju i razdjevienu dirati, ona e njega i takva uzbuivati, ali e njegove ruke, poseui za kristalnim
uicima, ispod jagodica osjeati prijatno mlako tijelo. Jednom rijei, poto u divljakoj bezobzirnosti zgnjei cvijet njena djevianstva, uprlja ga i pogrdi,
njeno e tijelo za nj postati izvor mlakih uitaka koje e, to vrijeme bude vie odmicalo, sve vie postajati izvor dosade i znojnih para. Ako je razdjevieno, ako
je s njega skinuta aureola, tijelo nijedne ene ne moe vie zraiti snanim i niim nepomuenim enstvom, onakvim kakvo se javlja samo u glavama
darovitih mukaraca.
I u tvojoj glavi, Plava!
Pa sad biraj! Ili e u trajnom uzbuenju dodirivati njenu nabreklu put i mirisati opojne mirise to se iz nje ire, ili e se upustiti u prostotu traei u njoj
onaj koliko kratkotrajan toliko prljav zanos.
Izbor mu doista nije bio lak. Strpljivo je godinama radio spremajui za nevjestu sve to e joj u ivotu trebati. Ona je, moe se rei, dola i iznenada i u
posljednji trenutak. A sad kad je dola, svukla se, sjela na krevet, i umjesto da produi onim redoslijedom kakav je ve stoljeima ustaljen u prvoj branoj
noi, ona ga stavlja pred neoekivanu i sudbonosnu odluku: ili e ivjeti usred mirisa enstva, ili e skoiti u prljavu baru i po njoj gacati do mile volje.
Tjedan dana, a nekmoli jedna opojna veer, bilo bi prekratko vrijeme da se razmotri svaka pojedinost koja ide u prilog uvaavanju Nizina zavjeta, i svaka
pojedinost koja govori da bi ga trebalo prezreti.

Nakon kratkog razmiljanja, jer je nekakva odluka bila neizbjena, Plava predloi da veeras legnu jedno do drugoga i zadovolje se mirisima.
Konanu e odluku odgoditi, a za veeranju veer branog e zadovoljstva biti dovoljno i u dodirima, koje mu Nia ne brani, dapae, podatno mu nudi sve
to ima. U ovom sluaju, odgoditi odluku znai dobro o njoj razmisliti, jer, s jedne strane, te izluujue mirise ne bi htio nepromiljeno izgubiti, s druge,
ne bi htio biti krivac za krenje njenog opravdanog zavjeta, a s tree strane, jer ova stvar i tu stranu ima, ne bi elio ni tako lakomisleno, zaveden zavjetom
i mirisom, rtvovati ono to svaki mu ima kod svoje ene.
Legli su jedno do drugoga. Maena povjetarcem i jagodicama mekih trgovakih prstiju, Nia je ubrzo zaspala. A Plava je sve do pred zoru milovao i
mirisao.
Zora ga prevari, pa i on usnu.

11.
Mirisi su kao vino: jedna i dvije ae samo nas razvesele,
glava postaje jo bistrija, a noge vre, ali, kad u se pone
natakati iz kraga, pamet se magli, ravnotea ljulja a prisebnost
malake. Mirii danas i mirii sutra, mirii po danu, mirii po
noi, i Plavi doe da sie s uma. Desi se to petnaeste noi
nakon vjenanja, dok je kroz prozor sjala mjeseina, a na sve
se strane, tjerani lahorom s kupreske ravnice, irili mirisi cvijea
i nevinosti.
I dotad se dogaalo da se Nia probudi iz nevinog sna ili iz
transa u koji su je dovodila Plavina milovanja. Tako budna
ostajala je dugo bez prave svijesti, jer je, umjesto na javi,
prebivala u bezumno slatkoj nadraenosti. Ubrzano je disala,
grila noge i lamatala rukama, prevrtala se s boka na bok, s lea
na trbuh, i u polusnu muu upuivala rijei pune razumijevanja
za njegov nezavidan poloaj:
- Dragi, oprosti mi! Ja sam krivac svim tvojim mukama.
On bi je tjeio: neka je savjest ne pee, njemu je i ovako, u
mukama, lijepo!
Meutim, petnaeste noi, kad se Nia probudila, nala ga
je i tijelom i licem iznad sebe, obasjana mlakom mjeseinom i
smamljcna mirisima djevianstva do te mjere da ni sam nije
znao ni kad ni kojim je povodom konica popustila i on bezob-

zirno krenuo da uini ono to se mora uiniti, kad ne moe

drukije, dok se Nia ljulja u snu i omami od milovanja.
Nia je vrisnula, kao da je iznad sebe ugledala razbojnika s
golim noem na svom golom trbuhu. Skupila je noge i oduprla
se stopalima o njegova prsa. Polom se, kao luk kad pukne
tetiva, ispruila i bacila Plavu u dno kreveta, a sama se nala,
ponovo sklupana, na uzglavlju. Tako su, obasjani mjeseinom,
stajali jedno naspram drugoga: on uspaljen, ona iznenaena
njegovom nepouzdanou i prestraena buenjem pastuha u
ovjeku koji vanjtinom vie podsjea na ovcu.
Odluka hoe li Niin zavjet potivati ili e ga prekriti, jo
uvijek je bila u Plavinim rukama. Prema tome, Plava je imao
pravo na ono to je maloprije htio uiniti, pravo koje mu i Nia
priznaje. Ali nije imao pravo na takav nain, podmuklo, iz
busije, i zato se Nia usprotivila. Sad, ve dobrano ohlaen,
Plava je mislio da je dobro postupila. Nema on nita protiv
njena djevianstva. Ona mu samo kae: ovo je i za tebe bolje.
On priznaje: koliko je uitaka proivio muei se oko njene
nevinosti za petnaest dana, ne bi ih proivio za godinu da joj je
nevinost oduzeo prve veeri. Ali, neto drugo njega mui. Iako
on njeno djevianstvo eli sauvati, za sebe, dakako, u njemu
samu, iz noi u dan, iz dana u no, diu se valovi plime protiv
takvog dranja. Ti ga valovi sile da joj oduzme to joj ne pripada
zauvijek, uostalom, kao nijednoj eni. Kad krene da joj to
uzme, osjea se u pravom smislu ovjekom koji vlada svojim
postupcima i koristi se svojim prirodnim pravom, a kad se
povlai, ne obavivi nita od onoga to je namjeravao, sam od
svoje volje ili, jo gore, kad ga Nia na to primora, Plava osjea
veliko, neljudsko ponienje, koje ga ini manjim od ijedne
ivotinje. I, to je udno, taj koji ga poniava nije Nia, jer je
ona, to godi inila, izvor njegove radosti i snage, ve on sam,
tonije, plima to je buila u njemu kad se nadnosio nad Niu
nakan krenuti nekrenim stazama... Ni on ni Nia, samo ta
plima u njemu bila je iritelj napasti i napetosti, ponienja i
pada to ga je gotovo tjelesno osjeao svaki put kad se sam

savlada ili ga Nia odgurne. Tko i to iza te plime stoji? Ne zna mu imena. Kad bi Nii uzeo nevinost, popustio bi pred tim bezimenim neznancem.
Nia ga ne ukori zbog nasrtljivosti niti mu predbaci to je zaboravio da odluka jo nije donesena. Suutnim glasom, kakav je imala kad je u polusnu
alila to ga dri u trajnoj nadraeno-sti, takvim ga je glasom Nia upitala:
- Dragi, za Boga miloga, to se to dogodilo s tvojim licem?!
- Sto? - rekao je prestravljeni Plava.
- Izobliilo se. Izgleda kao nakaza. Po licu ti izbili pritevi
kao u kunih bolesnika.
- Otkud to?
- ini mi se da je to kazna za pokuaj da zgrijei. Radi se
ipak o zavjetu! Srea tvoja pa nisi poinio grijeh, lice bi ti takvo
i ostalo. Ovako si samo opomenut, i ari e sigurno s tebe do
zore spasti. Ako se bude lijepo vladao, dabome!... A to ja tebi
priam! Evo ti ogledalo, pa se pogledaj!
Plava se pogledao u ogledalcu to gaje Nia drala u ladici ormaria nadohvat ruke, iako predanje kae da se nou ne valja ogledati jer moe, umjesto
svog odraza, vidjeti tko zna to. Njegov je odraz dva puta gori nego to ga je Nia opisala. Put mu je pocrnjela i podlila se crvenilom koje probija ispod te
crnine, pa se stjee dojam da mu glava gori u predsmrtnoj ognjici. Jagodice se toliko izduile da nalikuju na zakrljale kljove. Oi se opet uvukle pod
elo i otuda gledaju kao iz peine, sumanuto i ustravljeno. Sve u svemu, lik Sotone koji se douljao iz sumpornih tmina, stao pred ogledalo i ne zna to da
radi.
- Nio - rekao je - ima li naina da se s mog lica skine ova
maska?
- Lijeka ima svaemu, pa i za one koje pouda izoblii.
Otkuda i ogledalce, izvadila je tikvicu, jednu od onih u
kojima dri tekuinu za bojenje kose, i rekla mu da legne nauznak.

Na dlan je izlila neku miriljivu tekuinu. Protrljala je dlan o dlan i onda objeruke namaz nanosila na Plavino lice. Ve samo mazanje, kao i svaki
drugi oblik Nizina umiljavanja, stialo mu je strah i smirilo ivce. Maui ga, govorila je da mu lijekom mora pokriti svu povrinu lica. Nije li lice itavo
pokriveno, lijek nije djelotvoran. Tako su je uile mudre ene kad ih je pitala na koji nain vratiti prirodan izgled muu ako mu se lice izoblii od
ivotinjske pohote. Zato je bolje da namaz bude deblji, nego da tedi i sve upropasti.
- A sad izii iz kue i tri kroz polje dok ne izmoli pedeset
oenaa. Stati nigdje ne smije - rekla je Nia.
Plava poslua to mu ona ree. Kad se zadihan vratio, nju je naao obuenu i ispruenu na krevetu.
- Dugo te nije bilo - ree ona - pa sam zadrijemala. Umij se!
Obuci se i legni do mene.
- Zato obuen?
- Zato? A zato sam ti melemom mazala lice, zato si gol
trao kroz polje? Ne pitaj, nego ini to ti se kae ako se eli
prepoznati u ogledalu.
On je i ovoga puta poslua. Sve to mu je Nia govorila bilo je od prvog dana uvjerljivo, ali to vrijeme vie protjee, to je bolje upoznaje, sve to
smisli, sve to kae, postaje jo uvjerljivije. To to se prema njoj i ovoga puta ponaa posluno, ne znai da je to posljednji put, ve da e joj biti posluan
sve vie i vie.
- Jesi li koga susreo dok si trao? - pita ga Nia jer je znala
da i na Kuprcsu mora biti ranoranilaca, noobdija i ljudi bez
sna i pameti.
- Jesam, dva obania!
Bili su ustraeni kad su ga ugledali kako tri, ali bjeali nisu. Meutim, kad im se pribliio, htio je s njima usput izmijeniti koju rije, a oni ga spram
mjeseca ugledali polunaga i iz-nakaena lica, pa su udarili u takvu dreku i nagrnuli u takav trk da se poplaio kako e polomiti noge, te je za njima
povikao:
- Stanite, djeco! Ja sam samo nesretan ovjek. I nita vie.

Ne udi se toliko djeci koliko kravama, rekao je Plava.

- Kravama? - rekla je Nia i podigla glavu s jastuka.
Nakon susreta s djecom nije izmolio ni jedan oena, a
naiao je na stado od desetak goveda, vjerojatno stado onih
djeaka. Istjerali su ga rano na pau jer stado nee da pase po
dnevnoj ezi. Kad ga je spazila, jedna je od krava muknula, digla
rep i zaobadala se. Za njom se povelo itavo stado. Uas
nestade s vidika kao da ga je vihor pomeo.
- Ne udim se to su se djeca prepala mog izoblienog lica,
to su razumna stvorenja, ali otkud kravama toliko pameti da
prepoznaju lice ovjeka iznakaeno pohotom? Otkud kravama
pamet? - udio se Plava.
Nia je utjela. Bilo joj je drago uti da Plava vjeruje kako
je pouda unakazila njegovu vanjtinu i vie nego to ga je u to
htjela sama uvjeriti. Mogla je zaspati bez straha od novog
napada na svoje djevianstvo.

12.
Preostali dio noi, Plava je probdio odjeven, na krevetu uz
svoju lijepu enu. Bez obzira na sve stoje noas proivio, mislio
je kako je sretan ovjeklo je ima uza se i kako su rijei upuene
djeacima dok su bjeali, daje nesretnik, samo trenutna slabost
ovjeka komu su neugodnu trku kroz no propisali kao spasonosan lijek. Samo u toku noanje noi, uz gorinu, razumije
se, jer slasti bez gorine nema, Nia mu je donijela vie uzbuenja nego to e normalna ena normalnu ovjeku pruiti
za pet godina. Ona mu, zbilja, daje dosta, i previe, a to ne da
sve i do kraja, zaboga, treba je razumjeti. Ne moe ni ona sve
to ima, a ima dosta, najednom razdavati, mora i njoj neto
ostati. Ako ni zbog ega, da ne bude do dna iscrpljena, da
ostane bez iega i da sutra, kad ushtjedne, svoga mua nema
ime usreiti. Zato se Plava mora ponaati razumno: to da
izvrne au i slast popije do dna, zar nije bolje gutljaj po gutljaj,
meraklijski, jezikom i usnama vie nego grlom, a trbuhom
nikako? Osim ovoga poziva na razumnu potronju ljubavi,
treba znati da ni Nizina kupa nije toliko duboka da se ne bi
mogla ispiti. I to kad je ispije? Nema gore ni gore stvari nego
spoznaja da nakon onoga to si doivio ne preostaje nita slae,
ljepe, uzbudljivije to bi jo imao doivjeti. Na vrhuncu uitka,
slave, veselja, uspjeha, tamo kamo svi dvonosci streme, prema
svjedoenju onih koji su tamo bili, prua se ravnica i na njoj

grobovi u kojima su pokopana svaija stremljenja, esto i oni koji su stremili i postigli za im su ili.
Zato, Plava, polako: kap po kap!
Kad je mjesec u utapu osvjetljenje Kuprekog polja ustupio suncu koje se diglo iznad Stoera, Plava je u glavi imao samo jednu misao: hoe li se
danas moi pojaviti u svom duanu bez straha da muterije od njega ne pobjegnu kao to su noas bjeali obani i njihova goveda. Uzeo je ogledalce i
pogledao se.
- Hvala Bogu! - rekao je glasno.
Onda je pogledao vodu u kojoj se noas umio. Bila je crna a pomalo se i crvenjela. Kolika je bila njegova iznakaenost, govori voda u kojoj se
nakaznost istopila.
Nia se naglo probudila, kao da ju je tko iznenada polio hladnom vodom, zbacila sa sebe posteljinu, svukla se i polunaga otila do prozora.
Razmaknula je zavjesu i udahnula duboko. Potom je, mazei se po bedrima, potraila pogledom Plavu i zagledala mu se u lice.
- Zlato, niega nema! Sve je isto kao da je oprano u
izvorskoj vodi.
Sav sretan to moe dorukovati i sii u duan, Plava je pred prozorom zagrlio i poljubio Niu.
Drei je u naruju, ponovo je upita zastoje htjela da noas uz nju lei odjeven. Ima li to neki vii, njemu skriven, smisao ili je to privremena mjera
opreza, samo za no u kojoj su mirisi nevinosti nadili njegovu mo samosvladavanja?
Zar mu nije protumaila svoju odluku?
Nije htjela.
Valjda je za to bilo razloga. Jedan od njih je: pretjerana radoznalost, zato ovo, zato ono, ako se pojavi prijevremena, unosi zbrku i tamo gdje je red
prirodno stanje. Prema tome, ako mu je zapovjedila da lei odjeven i uskratila mu pravo da zna zbog ega to ini, to je zato to ona ne uvodi prva taj obiaj
obrane od pohotljivosti pa da ga, kao izumitelj, mora objanjavati. A drugo, ta mjera, ako se smatra da je samo uperena

protiv suzbijanja poude, u cijelosti se ne moe sagledati. Jer, osim kao zatitna mjera, ona se moe pravdati i kao stav prema sveukupnosti ovjekova
ivota. Da, bez ale! Ako s opravdanjem da se spava odjeven, i kao mjerom za suzbijanje pohot-ljivaca i kao pogledom na ovjekov ivot, neto nije u redu,
Nia ne snosi za to odgovornost. Drugi su to smislili davno prije nego to je ona njemu rekla da uz nju legne odjeven. Sad e ona njemu istumaiti vii
smisao spavanja u dnevnoj odjei. Razumije li on to?
Slabo?
Onda neka slua!
Lijepa kerka francuskog kralja Ludovika, djevojka svetog ivota po imenu Kunigunda, u sedamnaestoj godini, puna mladenake vatre, udade se za
isto tako mlada i lijepa kralja Teobalda, gospodara Saske. Jednom, tri mjeseca prije vjenanja, u njihovim nevinim razgovorima povede se rije o strahotama koje se dogaaju meu kraljevskim potomcima koji se, i pored iva oca, gloe za vlast, a nakon kraljeve smrti, me usobno se pokolju. Vrijeme
Kunigunde i Teobalda obilovalo je takvim sluajevima kao ni jedno drugo, iako takve sukobe u izobilju poznaje i najnovije doba. U to se vrijeme jedan od
bizantskih careva, da mu ne spominjemo nesretno ime, da okruniti nasred Hipodroma tako da je sa dvije noge ugazio na vratove dvojici mrtve brae, dok
mu je patrijarh stavljao dijamantnu krunu na glavu a svjetina klicala "ivio!" U svojoj nevinosti i naivnosti Kunigunda i Teobald zakljuie da su tom zlu
krivi otac i majka, kraljevski par, to su imali takve potomke. Jer, kad su unaprijed znali da e se meusobno potirati kao najgori dumani i u tom potiranju
za sobom u smrt i zloin povui na tisue drugih ljudi, zato su raali bratu tobonju sestru a sestri tobonjeg brata?
Kad su se vjenali, legli u branu postelju i doli u priliku da i sami kao kraljevski par raaju bratoubojice, sjete se svoga razgovora i zakljue da takvo
zlo nee uiniti ni sebi ni drugima. Poloe oboje zavjet da e do smrti ivjeti u istoi. A da bi se

othrvali poudi, jer su se meusobno silno privlaili, nisu u

postelju smjeli lei goli. Lijegali su u posebno krojenoj odjei.
U nju bi ih sluge uveer obukle i zakopale renenjem tako da
nigdje ne ostane ni najmanji prorez. Bez pomoi slugu, oni sami
u toku noi, a sluge su se pojavljivale tek ujutro, nisu se mogli
svui. Nije im bilo lako svu no obuzdavati strast, ljubav, pohotu, ali su voljeli i to nego da na svijet donose razbojnike. Na
taj nain nisu bogzna koliko umanjili krdo krvoednih pretendenata u jagmi za vladarske stolice i mjesta blizu prijestolja, bili
krvni srodnici ili od drugog roda i imena, ali su uspjeno obdrali svoju nedunost u sveopem klanju i svoju tjelesnu
istou sve do kasne dobi, kad im posebna odjea za no nije
vie ni trebala, kad su je oblaili samo iz navike i ponosa to su
u njoj izdrali tolike noi.
Sad Plava, sluaj emu e te poduiti tvoja Nia. Dvije
stvari, ovjee! Dvije vane stvari!
0 emu pauk misli nego o tome kako e mreu plesti! O
emu misle mukarac i ena nego o tome kako e voditi ljubav,
ako je ne vode niti su je ikada vodili! Evo kao njih dvoje. I kao
pauci i kao ljubavnici! Otkako su se sastali, ni o emu drugomu
ne govore, ni na ta drugo i ne misle i niim se drugim ne bave
nego sami sobom, sto puta vie, strastvenije i mahnitije nego
da su prve noi postupili kao to postupa veina suprunika.
Eto, u tome je via vrijednost ovakvog ivota. ivot tu vie nije
muan, sluzav i nepredvidljiv kakav je posvuda, tu se ivot javlja
u obliku ekstrakta, one aromatine izluevine koja je iznad
ivota.
1 drugo: ako su Kunigunda i Teobald od Saske imali
valjane
razloge da ne raaju pretendente na prijestolje koji e se
meusobno zakrviti, pa moda dignuti ruku i na svoje roditelje,
ni Niin razlog nije nita manje valjan. Ona ne podnosi djecu,
jer je djeca podsjeaju da vie nije mlada i da i dalje stari. Ona
smatra da se ni za koga ne bi trebalo rtvovati.
U taj as Nia se obnai i sjede na stolac. Prebacila je nogu
preko noge.

- Nema te stvari koja bi opravdavala rtvovanje ovoga to

vidi. Ti bi to trebao rei prije nego ja.
Plava je od svega to se moglo vidjeti vidio samo sunce na
njenu koljenu i sjenu desne sise, one do sunca, kako pada po
lijevoj, onoj do postelje. Navikavao se uivati u gledanju a da
pri tom ne osjea kako je prikraen, jer je prikraenost davala
snagu gledaocu, pa to je prikraenost vea, to je strast
gledaoeva ea. Zato je i rekao Nii da bi to to gleda trebalo
to due ostati neoteeno i svjee, ni za ta drugo nego da bi
se jo dugo moglo gledati.
Kako da se s njom ne sloi! Nii se moglo prigovoriti i da je
udna i da je ohola i da je nepredvidljiva, ali joj se nije moglo
rei da je bez pameti i da ne zna uvjeravati. Svojim rijeima,
jednako kao i svojim tijelom. A najboljeje kad jedno podupire
drugo.

13.
Mnogo prije nego io e joj Kupres po otroumnosti nadjenuti ime, Plava je znao kako je Nia izuzetno mudra i kako
je ta vrlina njena najvea mana. A kad je mana graena od
vrline, nitko, a ponajmanje mu, protiv takve mane ne smije
imati nita, ako mu je imalo stalo do toga da ga samog ne
proglase porocnim. Ne samo stoje Niu nemogue zatei kako
neto ne zna, nego je nemogue ne prihvatiti kao razumno ono
to ona dri razumnim. Dakle, to god ona kae, samo po sebi
stoji i, ako ti je stalo do njenog lijepog tijela, mora raditi ono
i onako kako je ona poeljela i kako te uputila.
Za potkrepu te tvrdnje Plava ima u depu bezbroj
sluajeva, a svom e sustanaru u ovom osamljenom i od Boga
ostavljenom hanu pod Vagnjom ispriati samo tri. U jednom
e biti rije kako on slua to mu Nia zapovijeda, a u druga dva
kako su je sluali Kupreaci i nakon toga joj nadjenuli ime
sumnjive ljepote i takvog smisla da bi ga vie ena odbacilo od
sebe nego se s njim pomirilo.
Raunica je pokazivala, a tu je raunicu Plava nakon
enidbe ee prebirao nego raunalo stoje stajalo na jednoj
od polica u duanu, da se Nia zavjetovala ostati nevina deset
godina, da je u curstvu odsluila godinu i tri mjeseca, pa joj
preostaje jo osam godina i devet mjeseci djevovati kao udana
ena. Mnogo! to e od Plave, a to od Nie ostati nakon tih

osam godina i devet mjeseci? Hoe li i tada vrijediti dogovor,

nastao u aru one noi, kad su i goveda bjeala od njegova
izoblienog lica, da se Plava oblai, njega napadaju bjesovi
poude, a Nia da spava ili gola ili u prikladnoj odjei, jer
izvrsno podnosi iskuenja pa joj okovi ne trebaju, ili e i za Niu
i za Plavu bili svejedno kako i u emu e spavati? Hoe li mu
nakon osam godina i devet mjeseci ostati i to to sada od Nie
uzima: daje gleda, daje dodiruje, daje ima i zove svojom? Hoe
li to dugo vrijeme posta i preivjeti? Kako da ga preivi: za
devet mjeseci e poludjeti, a za osam godina bit e aka jada.
Svoje brige, s obzirom na duljinu njena djelovanja i s ob zirom na svoje muke koje iz te duljine proizlaze, saopio je Nii.
Moda e ona znati neko ljekovitije sredstvo od nonog
odijevanja, jer odijevanje spreava, ali ne lijei. I nije se prevario.
Kao za svaku drugu bolest i nedau, ona je i za Plavino
unutarnje sagorijevanje imala lijek. I pouku kao moralni dodatak apotekarskom ljekovitom sastojku.
Zatvori ga u izbu na tavanu i za tri dana ne dade mu ni jesti
ni piti. Nita, ni gutljaj vode.
Kad je osvanuo etvrli dan, stol ne namjesti u kuhinji gdje
su obino jeli, ve u spavaoj sobi. Na njega iznese krike
peninog kruha, komad peene teletine, litru kujundue i
nekoliko strukova mladog luka. Otvori vrata na izbi i pozva
Plavu da doe za njom. Uvede ga u sobu, svue se dogola i
isprui na postelji.
- Sad je na tebi da bira - ree Nia - ili e sjesti za stol i
navaliti na jelo, ili e lei uza me i uzeti mi ono oko ega se
toliko dvoumi da li da mi uzme ili ne uzme! Da ti iskreno
kaem, meni samoj moja nevinost postaje velika briga i tekoa
kad tebe vidim kako se ne zna savladavati. Eto, preputam ti
na volju, kao i svaki put do sada.
Plava je, izmeu onoga to je bilo servirano na stolu i u
krevetu, usporedio samo dvije stvari. Koliko god njena bradavica, nabrekla i potkrvljena kao zrela jagoda, s mrkim ko-

lutom oko sebe, bila lijepa i izazovna, ona se Plavi uinila daleka, hladna i nevana u usporedbi s komadom peene teletine, koja je imala istu boju kao
bradavica i bila namrekana kaokolobar oko nje, jer, dokjehruskava koica peenja tjerala sokove iz svakog dijela usne upljine i itava tijela, ljepota
bradavice, osim posve cerebralne prosudbe da je to znaajna vrijednost, u njemu nije pobuivala ama ba nita. Jednako tako prola su i njena bedra kad
ih je usporedio sa dva bijela struka mladog luka.
- Kako u sada! - kukao je Plava. - Jedva stojim na nogama.
Dobro, lei bih uz tebe jo i mogao, ali nita vie. Oprosti, ovo
mi se dogaa prvi put. Ne znam to bi to moglo biti. Pa, i do
sada sam katkad bio gladan, a ipak sam te poelio prije jela.
- Uini to ti srce trai - rekla je Nia.
A kad ju je posluao i poeo jesti luk, ona ga je pouila:
- Eto, nasrtljivi moj zloo! Zna se, s hranom u tijelo ulazi i
pouda, pa ako si pohotljiv, smanji jelo. A i to jede, neka ne
bude masno, slatko ni zasoljeno. Meso i vino ne gledaj! Pij
vodu, jedi zelje i suh kruh! Sir ne dodiruj, a oko oraha zaobilazi
sto koraka. Bude li me sluao, bez muke e izdrati i dvadeset
godina moga djevovanja, a ne samo tih piljivih osam godina i
devet mjeseci!

14.
U njihovu susjedstvu ivio je vunovlaar Dokia i njegova ena Katuna, pokuarka, koja je, budui daje muu zimi posao s vunom slabo iao, obilazila
imunija domainstva s malo enskinja i prala im rublje za sitan novac ili samo za kruh i zdjelicu mlijeka. Toj Katuni Nia je prvoj u Kupresu pokazala da
njeno znanje o uspjenom ivotu ene i mua prelazi vlastite potrebe, pa ga ima i za druge, ako im ustreba, za sve sluajeve i za svaku priliku.
To to je raznosilac glasa o Niinoj "enskoj mudrosti", kako uskoro prozvae njenu vjetinu, bila pokuarka, kojoj je gotovo dunost bila da raznosi
tko je kakav u varoi, nije bilo beznaajno, a ni presudno, jer, da je ma koju enu zapala ta ast, bila ona ne znam kako nevjesta razglaavanju, glas bi se
raznio, jer ga je irila izvorna snaga, a ne glasnikova vjetina. Ukratko i mnogo jasnije, ene kao Nia Kupres do tada nije znao, pa se i glas o ovoj
izuzetnoj osobi bre irio.
Katunin se Dokia esto opijao, ljivovicom koju je budzasto mogao kupiti od svakog seljaka, jer za vino nije imao novaca. Opio bi se pred veer
onih dana kad mu ne bi iao posao u vunovlaari. Dolazio je tako natreskan i nalazio enu umornu, jer je, siromana, po itav dan strugala etkom i mlatila
prakljaom. Umjesto da s njom poe na zasluen odmor, tjeran ljubomorom, koja se javljala samo u pijanstvu, grdio je enu da
i

^.^

je drolja, da ju je zatekao s ljubavnikom, pa je, kurva, ne znajui

kamo e s dilberom, skrila gada pod svoju suknju.
- Eno mu nogu! Vidim ih! Jedna, dvije, tri, etiri!... A
otkuda tebi etiri noge? Ne zna, je li? A ja znam.
Hvatao bi metlu, kolac, kutljau, to bilo, i naganjao enu
po kui i dvoritu. Uzalud jer je bio spor, esto posrtao i
ponekad padao. Katuna je bez muke izmicala zamasima pijana
ovjeka. Ne bi je prestajao ganjati dok ne bi pao, na pod ili na
hasuru, svejedno, i tu zaspao. Mnogo joj je tee bilo podnositi
ponienje nego udarce, kojih nije ni bilo, iako su susjedi mislili
suprotno, jer trijezan, kad bi je mogao i stii i udariti, Dokia
nije iskazivao ni ljubomoru ni nasilnitvo.
- Sestro moja - govorila je Katuna Nii - kakve on noge,
osim ove moje dvije, moe vidjeti ispod moje suknje? A
vidi,
kae da vidi! Neka ga vrag zna vidi li ili ne vidi! Samo, vie
ko
lud: sakrila si ga ispod suknje, kurvetino!
- Jasna stvar - rekla je Nia. - Tvoj je mu, Katuna, od onih
mukaraca to u pijanstvu stvari vide duplo. Ne znam da li
jo
togod osim tvojih nogu vidi uduplano, ali je oito,
nesretna
eno, da njega od stotinu uduplanih stvari u pijanstvu
zanimaju
samo tvoje duple noge. Budalal Dovoljno bi mu bilo da
gleda
u potkrovlje i nikakva ga ljubomora ne bi muila! Ali,
to
moe, moja Katuna! Mukarci i trijezni gledaju u noge
enama
vie nego to bi trebalo, i vie nego to se tamo ima
vidjeti, a
kad se opiju, izgube svaku mjeru. Nemoj mi rei da je to
stoga
to pijanu i glava i pogled padaju k zemlji. Nego, ovako,
Ka
tuna!
I dade eni zlatan savjet. Jo dok joj gaje davala, ulo se za

nj u gradu. Katuna se za to pobrinula. A Katuni je pomogao

blijesak i zvek to ga zlatni savjeti imaju kao i zlatni novac.
Kad je Dokia sutradan ponovo stao progoniti svoju
Katunu, ona mu se zakle najmilijim, Bogom i mlijekom majinim, da nije niija nego njegova. Ako on na to pristaje, ona
je spremna podvri se ispitu, estom meu potenim ljudima,
kad se provjerava tko govori istinu a tko lae. to god on

odabere, vatru ili vrelu vodu, njoj je svejedno. Ona e u

vatri i vodi dokazati da su ispod njene suknje samo njene dvije
noge.
- Ako si ovjek od rijei, i ako si mukarac, prepusti i ti svoju
desnicu kunji. Ako si mukarac, kaem! - I tu ga je u srce
taknula, jer je Dokia, osobito napit, do svoje asti i mukosti
drao isto toliko koliko i umirovljeni pukovnik do svog ina i
ordenja.
Dogovorie se da kunja bude u vreloj vodi.
- Muko si - podjari ga Katuna opet - umoi prvi, i to obje
odjednom!
Pijani Dokia, jedva shvaajui to ini, nae se nad lonac i
turi ruku u vrelu vodu. Srea, samo prste do drugog lanka.
Vrisnuo je i zakolutao oima koje je onako pijan drao poluzatvorene.
- Koliko sad nogu vidi ispod moje suknje? - upitala ga je
Katuna.
Oekivala je odgovor s velikom neizvjesnou. Od tog je
odgovora ovisilo hoe li ubudue misliti da Nia mnogo zna o
ovjeku i eni ili da se samo pravi da zna.
- Samo dvije - ree Dokia previjajui se od boli.
- Eto - rekla mu je Katuna - one druge dvije nestale su
kud
i pijanstvo iz tvoje glave. Vie ne pij, pa ispod enine
suknje
nee vidjeti noge njenih ljubavnika.
Niin savjet nije Dokiu odvikao od povremenih pijanevanja. Navika je bila ukorijenjena, a jadi ivljenja koji su je
hranili nisu se nikakvim savjetima dali otjerati. Ali ga je podsjeanje na opeene prste i u pijanstvu uvjeravalo da su etiri
noge ispod enine suknje, to god on mislio, sve etiri njezine.
Kako to, kako to? udio se bez kraja, itavu veer, ali po paru
nogu, koji je oito bio viak, nije vie zakljuivao da je ispod
enine suknje ljubavnik.
Katuna je ostala Nii trajno zahvalna i za savjet o sma njenom broju nogu i za cio niz drugih savjeta, u kojima je
trgovkinja uila pokuarku kako e svog vunovlaara privo-

ljeti da oko sebe vidi stvari onako kako ona eli da ih gleda, a
ne onako kako se njemu, svejedno da li pijanu ili trijeznu,
prohtije gledati.

15.
Protagonisti drugog sluaja, gdje se oitovala Nizina pamet
u iznalaenju rjeenja za izravnanje dviju vjenih suprotnosti,
koja, kad ih primijene umni ljudi, vode u trajni sklad, bio je
seljak iz Alajbegova Odaka zvani Latinac, redoviti Plavin
muterija, i njegova ena Petrua, koja bi, kad mu ne bi mogao,
dolazila kupiti sol i svijeu. Petrua bi prilikom tih kupnji, kao
to ena eni najee pria, priala o svom zloestom muu,
te kurvar, te pijanac, te tue, te psuje, pae da nije krsta na
njemu, i nita drugo i nita manje.
Kako je Nia iz izravnih susreta i iz pria susjeda upoznala
i Petruu, dozlaboga jeziavu enu, neumjerenu i po koliini
izgovorenih rijei i po teini rjeetina, masnih, prostakih i
uvredljivih, a poznavala je i njena mua, koji je bio turoban
ovjek, bez mekane rijei, zanovijetalo i njurgalo niim zadovoljno, pametna je Nia mogla lako zamisliti u kakav se
kotac to dvoje uhvate kad se dohvate, i kakve trijeske vrcaju
kad se to dvoje meusobno cijepaju. Ni tamo ni ovamo, nego
je ravno u oi rekla Petrui da je ona za sve kriva, i za udarce
koje joj mu nemilice dijeli, i za uvrede koje na njoj ne tedi.
- Zato ja? - povikala je lajava Petrua.
Ona se ne bi zaustavila da Nia nije tresnula akom o stol i
rekla joj da uti, toliko vremena za koliko bi se moglo doi napol
puta od Kupresa do Alajbegova Odaka. Ako tu dugu utnju

u
moe izdrati, otkrit e joj kako e ukrotiti mua i njime vladati,
kako e s njim dugo godina biti sretna, i kad bude polazila u
krevet i kad bude iz kreveta ustajala. A ako ne moe utjeti
onoliko koliko Nia trai, neka joj se gubi ispred oiju i neka
joj nikad vie ne pria o sebi i svom Latincu!
Zaudo, jer se u drutvu do nje nije moglo doi na red, ena
se obuzda, stoje za Niu bio dobar znak, pa joj, kao to ini sa
solju, samo besplatno, prodade savjet slian soli, jer je, kao sol
jelu, i on zain branom ivotu.
- Prvo - ree Nia izdirui se na Petruu kao koija na konja
koji nee da povue - naui zauzdavati jezik. Ako ne
naui kad treba zatvarati a kad otvarati usta, od mog savjeta
nema koristi. I ne samo to! Ne zna li jezikom upravljati, neka
te voda hladna nosi, li i nisi ensko. eni je sva snaga u jeziku.
Zapamti, Petrua, ni u radinosti ni u ljepoti, nego u jeziku!
Pctrua je shvatila, ini se, jer je u tom trenutku jezikom
navlaila usne, ali nije progovorila.
- Drugo, kad je mu ljut, kad rasrden galami po kui, ti
umukni, pravi se da ga ne uje, ili kao da sve uje i sve bez
prigovora prihvaa. Ako ikako moe, a da ga ne uvrijedi,
dobro bi bilo da se, dok ga bijes ne proe, nekud iskrade, da
ne bi pala u iskuenje i progovorila. Jer, vie li on a ti mu vikom
odgovara kako bi ga razuvjerila da nema pravo, vika na viku,
ujed za ujed, i nema drugog zavretka nego tunjava. A, kako
si nejaa, u tunjavi e izvui tanji kraj. Zapamti, kad grmi,
uuti i, ako moe, skloni glavu!
Petrua ju je sluala. Sjela je na neku vreu i sad, ne samo
da je utjela nego se i snizila.
- Tree, kad je mu dobre volje, prii mu i poni poniznim
glasom govoriti to si mu htjela rei kad je bio rasren. Razu
vjeri ga, kori i trai od njega to ti treba. Ali, pazi, neka ti rijei
budu umiljate i govor malorjean!
Petrua se podigla s vree, savjet je ve bila zapamtila, uzela
je sol i otila u Alajbegov Odak.

Zbog toga savjeta, koji je Petrua iskuala i bila zadivljena

njegovom djelotvornou, ona je prva Niu nazvala "mudricom", ne alei truda da po itavom Kupresu razglasi zato joj
je dala takav nadimak. On je u sebi mogao imati neto posprdnosti, ako se to eljelo istaknuti ili uti, ali ene to nisu ni
isticale niti su htjele sluati, nego su otada Niu zbilja smatrale
mudrom i obraale joj se za pomo kad im je trebala poduka u
hrvanju s mukarcima, pa bili oni oevi, ljubavnici, braa ili
muevi. "Mudrica" je u svakom sluaju mogla biti od koristi.

16.
U malom trgovitu, kakav je tih godina bio Kupres, sa pet
duana i po jednim obrtnikom svakog od devet zanata koji su
bili potrebni okolnim selima, u trgovitu s nekoliko vojnika, dva
sveenika, pisarom i mnotvom teaka i obana, o Nii se
uskoro saznalo mnogo toga. Saznalo se da je zasluila naziv
"mudrica", da je uredna i ista, bez trunja i mrlja na odjei, da
je razgovorna kad joj se sugovornik svia, a da zanijemi pred
onim koji joj se ne dopada. Saznalo se, jer je svatko imao oi
da gleda kako je lijepa i stasita, pa mora da je vie nego polovica
ostaje neiskoritena u svakodnevnoj upotrebi, zato to slabani
i ne ba odvie pohotljivi Plava takvo obilje ne moe potroiti
ni kad bi banio svaki dan od zore do mraka. Saznalo se mnogo
toga, gotovo sve, osim bitne sitnice, koja se, kad se radi o nekoj
izuzetnoj osobi, dozna posljednja, ili se za nju nikad i ne sazna.
Svi su je eljeli vidjeti, pribliiti joj se i progovoriti s njom
koju rije, a kako ni ona nije bjeala od poznanstava, niti joj je
bilo mrsko da bude zapaena i voljena, od ena kao uzor, od
mukaraca kao meraklijski san, ubrzo je s njom itav Kupres
bio povezan vidljivim i nevidljivim nitima. Makar se u svakom
sluaju i ne radilo o izravnim vezama, makar to nekad bilo
poznanstvo preko etvrtog poznanika, svi su tvrdili da je dobro
poznaju, da su s njom govorili o tome i tome, da su kod nje bili
tada i tada, jer su eljeli svi s njom razgovarati, jer su je trebali

za svjedoka svom ugledu i jamca svojoj pameti. Polazei od one

da svaka ptica svome jatu leti, kad je Nia dola na glas lijepe i
pametne ene, u njenu je jatu htio biti i onaj koji mu ne pripada.
Tako su se zvani i nezvani, znani i neznani nali u gomili
njenih prijatelja i oboavalaca.
U trgovini je bila okretna i domiljata kao muko, i kad bi
prodavala ulje, smokve, sol ili svijee, i kad bi kupovala koe,
med od prvog roja, sitnu stoku i vosak. Znala je, kad bi prodavala, kao mukarac zacijeniti robu visokom cijenom, a onda,
sputajui je pomalo, mamiti kupca, kao, samo e njemu tako
jeftino prodati, sve do one cifre ispod koje cijena nije smjela
padati ne eli li uskoro upropastiti i svoj ivot i svoju trgovinu.
A znala je, ako se radilo o kupnji, cjepidlaiti i za jednu aku,
dugo, strpljivo i, redovito, uspjeno. Plava se na svoju enu, na
tog trgovca po krvi, mogao mirne due osloniti kad bi morao
na put, bilo da rasproda to je nakupovao, ili da kupi ega je u
duanu ponestalo.
Jednako uspjeno poslovala je po kui i kuhala od svaega
tako ukusna jela kakvih Plava prije njena dolaska nikada nije
jeo, a on je mnogo jela jeo na svojim putovanjima. Od svaega,
od rie, sira, piletine i ovnovine, i svakakva, neukusna, kakvih
je najvie po hanovima, i bogovska, kakvih se nae u svakom
oveem mjestu na trgovakim putovima. Samo neka je neko od
tih jela upamtio, jedino kako se zvalo, kako je izgledalo i od
ega je bilo spravljeno, Nia bi zaas recept kako se kuha
izvukla iz nekog tajnog pretinca, gdje lee upute za sva njena
mnogobrojna umijea. Samo neka se sjetio kakvog jela, ve bi
ga imao za veeru, ama po svemu, i bojom i ukusom, istovjetna
onomu koga se prisjetio. To je mogla initi samo prava udotvorka.
Ni u istoi nije Nia zaostajala za Niom trgovkinjom i
Niom kuharicom. ini se da je upravo u tom umijeu
prednjaila. Da sluajno u subotu zaboravi oprati podnice, da
jednom tjedno mokrom krpom ne prebrie sve pokustvo, da
zaboravi oprati rublje, promijeni posteljinu i na Plavin jastuk

nedjeljom ujutro stavi istu koulju! Ne, to se njoj nije moglo

dogoditi. U istoi je i pretjerivala. Nije doputala da Plava
nosi nita umaeno i zguvano. Odmah bi ga svlaila, prala,
etkala i izravnavala. A ispusti li on komadi kruha i ostavi ga
na podu? E, tu bi uslijedili prijekori da ona nee istiti dok drugi
prljaju, da su svi ukuani duni paziti na istou.
Boe sauvaj da Plava u kuu ude s pranom odjeom i u
blatnoj obui!
I viena ena, i svoje eljade kao pomonik u trgovini, i
domaica koja dri tri ugla kue, sve je to za Plavu bila novina,
sve je on to prieljkivao u godinama dugog momatva, kad se
pripremao za enidbu, pa se sada raduje u emu se naao i to
nekog moe zvati svojim. I sve bi bilo vie nego dobro, vie
nego to je itko mogao oekivati da nije tog njena zavjeta, te
njene muice u glavi. Mora se priznati, svaki ovjek ima neko
trunje pod tjemenom, neku manu, neku sitnu tajnu ili na stranost. Ali, to stoje s njom dolo iz Jajca nije ni trun ni muica,
to je vee i ubojitije od orluinc to krui nad Stoerom i
nadzire itavu kupreku ravnicu. Ta je grabljivica tolika da e,
ne utae li joj glad na drugi nain, iskljucati svu sreu, svu
radost to je uti uz Niu, bez obzira na uskraivanja to ih
namee zavjet, otkako ju je doekao na pragu svoje kue.
Na poetku je mislio da je njen zavjet pusta rije, dana u
nastupu bijesa. Popustit e u asu kad joj samoj dozlogrdi
ostajati, svaki put nakon maenja, nezasiena ljubavi, kad se u
strasti izgubi i zaboravi. Dogodi li se to samo jednom, a jednom
mora, zavjetu je kraj. Kad bi i htjela, vie ga ne bi mogla
obnoviti. Tako je mislio. Ali, to je vrijeme vie odmicalo,
orluina je u njenoj glavi postajala sve vea, kljun joj je rastao,
a pande bivale sve otrije. Ne proe ni pet mjeseci, bila je
tolika da je, otme li se, kljunom mogla zakvaiti njihovu kuu i
njih u kui, dii ih pod oblake i, kad joj dojade, pustiti ih da
padnu. U hrpi krea i jelovih okrajaka, nitko nee ni primijetiti
nesretne suprunike, niti ikad odgonetnuti od ega nastradae.

Katastrofa bi se, vjerojatno, dogodila i prije pet mjeseci da

Nia nije imala razumijevanja za Plavsine ljubavne muke, da ga
je grubo odbijala od sebe.
Da ga nije tjeila i blaila, i na taj mu nain namirivala ono
to mu je u najvanijoj stvari uskratila.
Ali, to da joj kae kad Nia zna to valja znati! U presudnim trenucima, kad kod mukarca pada odluka, ili da enu
silom slomi, ili da je napusti, znala bi zauzeti pozu koju, ako
uiva u enstvu, ne moe ni pokvariti ni okrenuti joj lea i
pobjei od njene privlane sile.
Te poze nisu imale broja. Znala ih je toliko i bilo ih je takvih
kao da je u Jajcu pohaala kolu za pokazivanje. Kao da su je
uili kako e se u kom trenutku odgovarajuom pozom zatititi.
Jer e poza, kao mjed strijelu, zaustaviti gladni pogled pohotljivca. Evo jedne od njih, usred bijela dana, iza ruka, kad
se odlazi na kratak poinak, nekima najbolje vrijeme za ljubav.
Na njoj je haljina od zelene svile, s redom dugmadi na
prorezu od podbratka do poda. Samo je jedno zasponjeno, ono
ispod pojasa koji je na pupku vezan u vor, pa nije ni ono
trebalo biti zasponjeno. Kroz raspor haljine, iznad pojasa, vidi
se komad bijele ipke koji joj je obujmio sise, a jo vie iznad
njega, kao lapti pjeanog ala u nekoj skrovitoj uvali, prua
se predio preko koga se, kao obluci na obali, iskre biseri u tri
niske. Isto kao to se vidi lj unak ispod vode na jednoj od obala,
kakvih je mnotvo viao na putu od Splita do Omia, kad je u
Bosnu ulazio preko Zadvarja, ispod omaglice koja joj je obavijala glavu vidio je njene zagonetne oi i sablanjive usne.
Ne bi to mogao dugo izdrati.
I previe ljepote moe biti previe, kao i svake druge stvari.
Pogled bi oborio k zemlji. Na putu prema bosim stopalima
naiao bi opet na krajiak bijele ipke, koja je pokrivala udolinu
izmeu noge u kuku i Venerina brijega. Malo nie otvarao se
pogled na bedra utocrvene boje, onakve kakva je u sunca kad
se na obzoru die ujutro s izmaglicom. Pokrivena je maljama
koje svjetlucaju, pa se ini da Nizina noga od koljena navie,

kao i sunce, isijava nadraljivu svjetlost. Nie od koljena nije

silazio, nije mu se dalo odlijepiti se od bedara.
Nia je primijetila taj prijelomni trenutak kad bik nasre ili
podvija rep, pa bi progovorila:
- Teko ti je, vidim! Ah, kad bih samo mogla neto uiniti
da ti olakam patnju! Nitko od mene ne bi bio sretniji kad ti ne
bih morala uskraivati ono na to ima pravo kao svaki mu.
Zatim bi mu prila, pa bi ga grlila, ljubila i molila da se strpi
jo devet godina. I tko joj je mogao odoljeti? Ta, ljubila je
strastvenije, pripijala se uza nj kao pijavica, tepala mu lude
rijei kako e im biti lijepo kad prou te zavjetne godine, i
ugaala mu u svaemu to mu je prijalo.
Ali, nevinost nije dala!
Ipak, nakon pet mjeseci takvog ivota, nevinog, bez
sumnje, kad je Plava ponovo pokazao da gubi strpljenje, pa ga
je utap zatjecao nadnesena nad golo tijelo svoje ene, u
smrtnoj opasnosti da mu pohota ponovo ne iznakazi lice, Nia
mu je, upravo na mjeseini, saopila svoj pronalazak, koji,
dodue, nije odmah rjeavao stvar, ali je prikraivao njihove
muke.
Ona se, dodue, zavjetovala ostati djevica deset godina.
Godinu i pol izdrala je sama i do kraja je ostalo neto vie od
osam godina, osam i pol. Ali, prilikom zavjetovanja nije vodila
rauna da bi se u meuvremenu mogla i udati a ne prekidati
djevovanje. Sad, kad ima mua dobra kao kruh, njen zavjet od
preostalih devet godina odravaju usporedo njih dvoje. Ako
tako nastave, oni e za devet godina braka imati osamnaest
godina nevinosti, a taj viak od njih nitko ne trai. Zato e oni
od sada, djevujui udvoje, djevovati jo samo etiri godine i
neto vie, jer etiri i neto vie pomnoeno sa dva daje osam
godina i onaj viak. ist raun, duga ljubav!
I kako bi Plava nakon ovog mudrog pronalaska, za kojim
bi i teolozi godinama lutali, mogao misliti da Nia ne ini sve
to moe kako bi mu olakala patnje! Vjeta trgovkinja, mudra
savjetnica, uredna domaica, znalac vjetine pokazivanja, za

jedan je trenutak, kao maioniar dlanom ciglu, svojom mudrou devet godina presjekla udvoje. A to su preostale etiri
godine? Sitnica.
Istinu govorei, dobar zalet za pravi udarac.

17.
Nekako na poetku estog mjeseca tog udnog posta udvoje, deset dana iza Martinja, koje je Plava s Niom proslavio kod kuma Stojana Rasline u
Zloselu, ujutro rano prije nego e otvoriti duan, doao je k njemu Ismail Podrebarac, jedan od nekolicine uvara kupreke utvrde, i rekao mu da po
nalogu njegova gospodara Dafcr-bega Kopia, katelana kuprekog grada, mora u tamnicu zbog prijave da je utajio bad bazar, to e rei trinu
troarinu, a prijavu je podnio amaldar, poduzetnik za skupljanje trine pristojbe Risto Goli iz Gornjeg Vukovskog.
Na kuprekoj visoravni ve je bilo zastudjelo. Podrebarac ga je savjetovao da obue toplo ruho i ponese posteljinu, jer e proi koji dan dok se tuba
ispita, dok se iz Livna dozove trna inspekcija, dok oni budu cijedili tuitelja, okrivljenog i svjedoke, pa ga je Nia odjenula i opremila kao da odlazi na
dug put i jo due bivakovanje u zimskom krajoliku. I topli biljac da se njime pokriva, i odjeu od rase podstavljenu ovjim koama, nove arape, opanke,
nazuvke i visoku ubaru. Dok je njega Nia opremala, Podrebarac je otrijebio zdjelicu smokava i istrusio dvije aice ljivovice.
Kad je sve bilo gotovo, izili su na ulicu i, Plava sprijeda, s denjkom na leima, a Podrebarac za njim pod orujem, ili su pored duana, preko mosta na
Karievcu, pokraj kupalita, sve
.66.

uz pratnju radoznalih oiju s vrata i prozora. Da nitko, tko skriveno ili otvoreno promatra, ne ostane u nedoumici kamo i radi ega ga vodi, Podrebarac je,
razgovarajui usput s Plavom, potanko objanjavao emu ovo hapenje:
- Moli ti Boga koga hoe! Psuj ti vlast koliko te volja! Ma,
da te vlast ne uje! Kradi na vagi ako se budale daju varati. Sve
to moe biti grijeh i pogreka, ali te zato nitko nee tjerali u
zatvor. emu da te daba hrani! Ali, da vlasti ne plati to platiti
mora, e, tu ti nema pratanja. Svijet je i plosnat i okrugao. Na
paru slii, jer na pari i poiva.
Tako su, malo u razgovoru, malo u pouci i zabavi, stigli pred gradsku kulu. Na onom dijelu gdje je bila tamnica, pred njima se isprijeila smrckova vrata,
izvana zatvorena drvenim mandalom. Kad ih je Ismail otvorio, iznutra ih je zapahnuo kravlji izmet i mokraa. Poveavajui nedoumicu kod zatvorenika je
li to tala ili tamnica, iz mraka ih je gledala mrava kravica bijele dlake, sva ugovnjena. Isplazila je jezik, oblizala eljusti i dobroudno muknula, kao da
zauenom Plavi izrie dobrodolicu.
Prostorija nije bila tijesna. Niti e on smetati kravi niti ona njemu. On u jednom, ona u drugom kutu, a izmeu njih dan hoda. Kamen smutnje nee biti
ni vonj izmeta, jer se ovjek na svata navikne. Donio je iz jasala iste slame, razasuo je po podu, pokrio biljcem i zavalio se na nj.
- Eto tako! Lupaj u vrata ako ti togod zatreba. Valjda e
te tko u kuli uti - rekao mu je Podrebarac, iziao i za sobom
zamandalio vrata.
Sad je na miru mogao razmisliti kako je dolo do toga da ga Risto Goli tui Dafer-begu, kad je bio "na lijepe" s tim nezgodnim i runim ovjekom,
komu je mjeseno "dobre ruke" davao po dvjesta aki da se njihovo prijateljstvo ne bi "dovijeka" zamutilo. Razglabao je svaku sitnicu, prisjeao se svega to je
radio pola godine unazad, i sve je bilo isto, za svu je robu platio pristojbu i za svaku uplatu imao potvrdu.

Kad nije naao nijedan propust, nijednu protuzakonitu

radnju, kao svaki pametan ovjek, prepao se vie nego da ih je
naao. Jer, da ih je naao, znao bi da ga progoni zakon, komu
svaka ast, zakon nije lagan ali je izvjestan. Aovako, ne nalazei
prekraja, sluti da je njegov pritvor posljedica mrane sile u
nekoj ljudskoj dui koja se podigla na njega i koja mu moe
nanijeti svako zlo, a da nikad ne sazna ni od koga je, ni zbog
ega je, ni emu slui. Svi viu da je zakon teak. Nije. Pa tko
onda? Oni to zakon donose? Ni oni. Teki su, brate, oni to
zakonom mau, oni to ga dre u rukama i njime, kao lijepa
vjetica lepezom svoje oi, prikrivaju zlo u svojoj dui.

18.
Taj Dafcr-beg, po ijem je nalogu Plava pritvoren, bio je
za nj nedokuivo boanstvo zla koje zapovijeda i kanjava, iako
stoluje u kui koja je od Plavine udaljena svega nekoliko sati
hoda. Ali, u ovom sluaju udaljenost se ne mjeri daljinom. Ona
se mjeri drutvenim statusom. A moe li biti meusobno dva
udaljenija statusa nego je status Kopia, monih gospodara
najveeg dijela polja, uma i vrleti oko Duvna, Prozora i Kupresa, i malog trgovca ivenim namirnicama i kunim potreptinama koji se doskitao iz tuine i tu u varoi sazidao kuu
s duanom? Kako da se Plava priblii Dafer-begu, i kako da
ga upozna! A i to bi mu se primicao, od takvih treba bjeati
iako zna da pobjei ne moe, jer ma koliko imao brze noge
nikad ne moe prevaliti tolik put da te njegova apa ne bi
mogla dosegnuti.
Bez obzira na Dafer-begov povlateni poloaj, Plava ga
je mogao bar vidjeti. Ali ni to nije. On je, ini se, za njega bio
nevidljiv, onaj o komu se pria, koji nad svima stoji, koji ti moe
nanijeti zlo kad hoe i zato hoe, a ti protiv njega ne moe
poduzeti nita. Ni rei mu nita ne moe, da zna kako ti je i to
o njemu misli. Naime, oko Dafcr-bega se irila svjetlost koju
nisi mogao ni preplivati ni prebroditi, onaj nimbus to obavija
glavu i itavo bie onih koji drmaju naim sudbinama. Ono

svjetlosno more to drmatore ini grebenom i rastavlja ih od

drugih ljudi.
Taj nimbus oko grebena odvojio je vlastodrako bie od
ovjeka koji se zvao Dafer Kopi. Onaj prvi je bio i postoji,
ovoga potonjeg nema. O onom prvom zna se sve, i o njegovoj
pravednosti, i o njegovoj zatucanosti, i o njegovoj nepogreivosti i sveznanju, a o onom drugom nita, ni o sklonosti sitnim
pakostima, ni o hirovima i zanosima, bez kojih nema iva
ovjeka, ni o raspoloenju izmeu slasna jela i oblina pranjenja, od ega ovisi i dobra volja i isto srce svakog ovjeka, iako
kau da taj Dafer, iv, od mesa, stanuje u svojoj kuli, to se
uzdie ispod vrela Trcmonice, na mjestu gdje se sastaju obronci Crnog vrha i travnate livade Vukovske ravnice.
O njemu se svata pria, a nitko ne zna to je od toga la a
to istina. Neki govore da iz Tremonika ne izlazi jer je tako
debeo da se ne moe ni dvije stepenice spustiti ni dvije uspeti.
Ako se uspinje, uhvati ga kaalj, pone dahtati i jedva ga obrate
erbetom, irom i limunom. A kad se sputa, pada nakon tri
iskoraaja, jer su mu noni miii mlohavi kao ovja crijeva, a
trebali bi biti i te kako snani da izdre teret golemog tijela kad
se u spustu osloni samo na jednu nogu. Drugi opet tvrde da je
suh kao kolac u plotu, sama kost i koa. Pomakne li se, kripi
mu u zglobovima kao da je slupan od drva i avala. Kau da mu
utroba ne moe probavljati nita osim mlijeka. Kau: eto, to
e ti pusto bogatstvo! I zakljuuju: zdravlje je najvee bogatstvo. A jedino oko ega se slau i zagovornici miljenja da
je Dafer-bcg debeo, i oni drugi, daje mrav kao prut, jest kako
se na konju ne moe odrati, pa ako ga i snesu iz kule na
dvorite, u pohode selima i varoicama, iji je neosporni gospodar, ne moe ii.
Gotovo je nevjerojatno da tako svemona i svedostina
vlast, kakva je bez sumnje bila na Kopicvim posjedima, potjee od ovjeka nepokretna, svejedno da li suha ili gojazna,
ovjeka koji se krije od sunca i ljudi, pa ako je vjerovati nekima,
i umno poremeena. Hajde da tu vlast pokree tijelom i duhom

mona osoba, moglo bi se rei da jara u sreditu sistema ispunjava vatrom i udaljene pipce, svaki krak razgranatih sisaljki.
Ali, kad u sreditu stoji hladno srce, mlohavo tijelo i siromaan
um, a pipci i sisaljke ipak uspjeno steu, pritiu i muzu, ovjek
mora povjerovati kako u vladanju postoji neto nadnaravno i
suludo. Jer, da ne postoji, mo bi proizlazila iz svekolike snage,
a ne iz slabotinje tjelesne, umne i kakve god hoe.
Kako taj Dafer-beg, udio se Plava, gnjio i sulud, moe
nevidljiv upravljati svojim posjedima i dravnim poslovima, a
on, Plava, vazdan tri i ne moe ga dotei ni za to malo
trgovine? Nije mu dosta to od svojih kmetova kupi dabine na
zemlju, drvo, kuarinu i ispau, nego je i od drave preuzeo
zakupnitvo svih poreza. Valjda zato to je jedini od svih
uglednika u tom kraju mogao jamiti da e ugovorenu svotu
isplatiti, s jedne strane, a s druge je vjerovao u sebe da nee
prikupiti samo onoliko koliko isplati dravi, nego i malo vie,
toliko da podmiri trokove i zadovolji se malim dobitkom.
Tako se u njegovim rukama nalo pravo da skuplja glavarinu za kransku muku eljad koja vojsci ne pravi nikakve
usluge, odluivanje tko e kakav poklon dati kad na prijesto
stupi novi sultan, kad u Travnik doe novi namjesnik, kad je u
uskopskom kadiluku imenovan novi mula. Tako on odreuje
koliko e krani plaati za iru i mot, a trgovci, i svi ostali koji
donose robu na pazar, trne pristojbe. Tako je Kopi uinio
ovisnim o sebi ne samo svoje kmetove nego i sve ostale itelje
prostranog podruja, jer meu njima nema ovjeka koji ne bi
plaao bar jednu od tih brojnih daa.
Pupana vrpca koja je vezala njega i Plavu bio je bad
bazar, ali i neke druge stvari. Neke i gore od bad bazara.
Trgovcima, to su radi nabave strane robe ili prodaje
domaih proizvoda morali odlaziti na daleke trnice, bilo je
osobito opasno zamjeriti se gospodaru Tremonika. Zato se od
takvih trgovaca, a meu njih je spadao i Plava, malo tko opirao
izvrdavajui poreze. Bilo je previe riskantno: moe izgubiti
glavu za sitnicu, jer prema glavi je sitnica i utaja poreza u

stopostotnom iznosu za pet godina, ako emo pravo, i za stotinu. Pa, kakvim je to ubitanim sredstvima prisile raspolagao Kopi?
Ne, zbog utaje daa Dafer-beg nije smio ubijali, ak ni pretjerano ibati. Mogao je tuiti trnoj inspekciji, a ona sudu. Sud e okrivljenika
prihvatiti, sasluati, zlostavljati i, ako ga nae krivim, oglobiti, ali ga ni on nee ubiti, jer samo budala ubija ovcu koja mu nije dala toliko vune koliko je
mislio dobiti od jedne strie. Budi obziran i strpljiv prema onomu koga strie, jer, to ne ustrie ove godine, ustrii e do godine - poduava svaki
zakon i svaki zakonodavac. Ali, ve je reeno, zakon je mnogima lepeza za pokrivanje stidnih mjesta.
Uz ostale poslove, s namjesnitvom u Travniku Dafer-beg se dogovorio da preuzme brigu oko javnih putova. Namje-snitvo mu je godinje
doznaavalo odreenu sumu za tu namjenu, a on bi sa svoje sirane, da se dravi odui, neke od svojih kmetova, koji su imali kue u blizini ceste, zaduivao da
o njoj vode brigu i ljeti i zimi. Zauzvrat, oslobaao bi ih svih daa, a ponekom, ako je imao dugu dionicu, i poneto platio. Te su kmetove zvali klanarima.
Nosili su oruje i prva im je briga bila sigurnost putova. O samom putu vodili su malo brige, glavno da je bio prohodan za pjeake i tovare. Osobitu su
pozornost poklanjali klancima, pa im je otuda i ime poteklo, mostovima i prolazima gdje bi nevjet putnik mogao slomiti vrat i gdje bi mogli zasjesti
razbojnici. Zimi, kad snijeg zavije trasu ceste i izjednai je s okolicom, oguljene su bukove kolce zabadali u nanose. Putnik, idui od jednog do drugog
kolca, ne bi mogao zalutati u snjenom bespuu i tamo nai sigurnu smrt. Kad se jo zna da su klancari u nevremenu putnike odvodili na sigurno mjesto, u
kakvu udolinu, peinu ili pojatu, ako u blizini nije bilo hana, onda nije teko zakljuiti da su u kritinim trenucima gospodarili ivotima ljudi u okolnostima
kad alibi nije bio potreban ni njima ni sudu.

Najpovjerljiviji klancari, ako je trebalo, i kad je trebalo, dobivali su naputke od Dafer-bcga kako da se oslobode nepoudnih trgovaca. Plava je dva
puta vidio takvu odmazdu.
Jednom, na izlazu iz hana pod Borovom glavom, kad je tek prispjeli klanar smrtno ranio jednog trgovca noem u trbuh, kunui se i pokazujui
zaparotinu na licu da je trgovac htio njega ubosti.
I drugi put, kad je klanar Seun na strmini ispod koje je tekla mutna Sturba gurnuo jednog zlatara iz Prusca, s kojim se bio sprijateljio, pa su u
prijateljskom razgovoru zaostali za karavanom. Viui za karavandijama da se vrate, eun je lamatao rukama i plakao uvjeravajui ih da je zlatar stao
na sipku ilovau, okliznuo se i stropotao u provaliju.
Otada, kae li tko Plavi da to i to uini po nalogu Dafcr--begovu, on ne pita zato bi to morao uiniti. Kao da bi mu rekli: "Duan si u ime oca i sina." S
tom razlikom to je prema Dafcr-begu uz posluh osjeao i pritajenu mrnju, a prema ocu i sinu samo strahopotovanje koje se redovito javlja u odnosu
izmeu uboga tienika i pravedna zatitnika, pred kojima se tienik vie boji svoje grenosti nego zatitnikovc strogosti.
Zato je Plava u tamnicu otiao bez prosvjeda, ne zahtijevajui od Podrcbarca da mu Dafer-beg obrazloi zbog ega ga tjera u pritvor.
Posluat e, priekat e i vidjeti to e biti.

19.
Jedan od povjerljivih klanara svojedobno je bio i Plavin tuitelj Risto Goli, koji je desetak godina osiguravao cestu to preko Ravna i Klapavice
vodi od Vukovskog do Rame. Kao osobito lukav, bistar i odan gospodaru, bio je poslan u Kupres da ubire trnu pristojbu, iako je bio nepismen kad je
stupio na taj posao. Nauio je pisati i neto raunati zahvaljujui nekom trgovcu rogatom stokom koji mu je bio bliski roak. Uporan kao hrt kad mu u
nozdrve dopre miris masne lovine, plaao je usluge jo dvojici trgovaca koji su znali vie od ostalih, i za dvije godine nauio sve to je pisaru toga ranga bilo
potrebno znati od pisma i rauna.
Do zavretka svoga kratkotrajnog kolovanja bio je sa svim dobrohotan, poputao bi kad god bi se tko usprotivio to je mnogo zacijenio robu i odredio
na nju visok bad bazar, ispriavao se za pogreku kad bi ga oteeni zatekao na djelu, najee uzreicom kako "pogrijei i pop na oltaru" koji je ueniji
od njega, a pri susretima se sa svakim rukovao pravei se dobriina i prijatelj svima. Ali, kad je stekao naobrazbu, otprilike onakvu kakvu su imali i
njegovi klijenti, na vidjelo je izbila njegova druga narav, kau, jedna od deset to ih je drao u rezervi za svaku priliku i za svaki sluaj. Ponio se, potejenjivao
sve oko sebe i sa svakim govorio bahato, s prijetnjama i aluzijama na neke skrivene grijehe sugovornika. Traio je da ga

potuju, aste i darivaju, stoje Kupres nerado prihvaao, ali je prihvatio. Sto ne bi? To su i drugi zahtijevali, gori od njega. Kupovali su njegovu ljubav, na
sitno, oprezno, i zbog sebe i zbog njega, jer, iako je Kopi znao da njegovi nakupci primaju mito a porezni obveznici podmiuju, ne bi prvima odobrio da
se javno bogate a drugima da izbjegavaju obveze, sve na njegovu tetu i sramotu.
Da Risto brzo zavlada kuprekim trgovitem, nije mu pomogla jedino njegova bistrina, bahatost i sklonost nasilju, onom najgorem kakvo je nauio
kao klanar, nego i odsutnost viih organa vlasti, koje bi ga nadzirale ili s njim dijelile nadlenosti. Kupres, osim nepovredivog gazde u Trcmoniku, nije
imao nikakve vlasti, ni pazarskog pisara, pa je Risto preuzeo i njegove nadlenosti. Pazio je da obrtnici ne prodaju lou robu, trgovcima je provjeravao mjere
i utege, po nalogu suca iz Livna odreivao je cijenu pojedinih artikala i vodio nadzor nad higijenom prehrambenih proizvoda, koje su seljaci i trgovci donosili na pazar. Uz tolike nadlenosti, koje su pokrivale malne itav privredni ivot u varoici, svi su, bavili se trgovinom ili obrtom, bili u njegovoj mrei.
Ljudi koji se od klanara ili kakvog drugog nieg zanimanja popnu do upravnog inovnika, nevjerojatno se gorljivo trude da na poslu zadovolje svoje
pretpostavljene. Na to ih sili strah da e ih nadleni pokrovitelji proglasiti nesposobnim i srozati na ono to su nekad bili, na klanare. Neuki, oni ue na
brzu ruku, povrno i do mjere koju takav nauk moe dosegnuti, do nauene neukosti. U dnu due nesigurni u sebe i svoje znanje, pred svijetom se
iskazuju kao samouvjereni uspjeni ljudi. Ni jedno sredstvo koje e im pomoi da se odre na ljestvici to su je milou providnosti postigli, nije im strano,
ni jedno u rasponu od laskanja do nasilnitva.
Da ne bi bili otkriveni kao neznaje, izuzetno su osjetljivi na sve "to su sami postigli", tako rei iz niega. A pod postignuem misle vie na znanje
nego na poloaj, koji, po njihovu miljenju, takvom znanju pripada. Naravno, njihovo je znanje,

blago reeno, uvijek nepotpuno, pa je isto to i neznanje. To

znanje "to su postigli", dodue, odvaja ih od klanara, ali ih
istodobno, jer je u svojoj biti neznanje, na milje hoda udaljava
od obrazovanih. Zato su izdvojeni i osamljeni. Od klanara,
ijim se srodstvom ponose, da bi se vidjelo iz kakvog su mraka
izili, odvaja ih pritajen prezir, jer e poiniti i najgoru podlost
i podnijeti svakojaka ponienja da se ne bi vie tamo vratili.
Kako obrazovane nikad nee dosegnuti, istinski ih mrze,
proglaavajui ih nepraktinim, suvinim ljudima i, nasuprot
njihovu "znanju u oblacima", istiu svoju pismenost i uz nju
pravo na neznanje, komu, u najbolju ruku, istinsko znanje
moe samo sluiti. Kako ih god gledao, ak i kad ih saalijeva,
eljad su to opasna i teka. Pogotovo ako si uz njih prisiljen
ivjeti.
Takav je bio i Risto Goli, kupreki badar. Plava je u
njega napojnicama kupovao naklonost, Znao je da od Riste
pue hladan vjetar, ali je mislio da otuda zime ne moe biti. I
ba na vrhuncu tog pogrenog uvjerenja, Risto je naloio
Podrebarcu da za zatvori s kravom.
Sto tako iznenada?
U posljednje vrijeme, za razliku od onoga kako je prije bilo,
Risto je ee posjeivao njegovu kuu i duan. Uvijek s nekim
poslom, iako je vei dio tih usputa i naloga bio ravan niemu.
Protuslovio bi sam sebi, danas bi govorio jedno, sutra drugo.
Kad mu je Plava jednom, bojaljivo, pripomenuo da mu danas
govori drukije nego to mu je juer govorio, on mu je odvratio:
- Iz kojih sam ti usta rekao ono juer, rekao sam ti i ovo
danas. Ma, nije vano to uje, nego je vano iz kojih usta
govor izlazi.
Jer, postoje usta slina izvoru. Umjesto vode, na njih tee
sveta, zakonodavna, neosporna, ugledna i nepotkupljiva rije,
koja usmruje i oivljava, koja la nazivlje laju, a istinu istinom.
Risto kae neto Plavi. Ovaj se zaudi da neto takvo moe
postojati.

- Ne vjeruje? Pa, jesu li to moja usta rekla ili je magarac

prnuo? - rekao bi mu badar.
Risto tvrdi da e neto neminovno uslijediti. Plava podastire dokaze da toga nee biti.
- Na ova usta ne izlazi ono to se nee dogoditi. Sto kaem,
to i bude. Ne to bi se to tako samo od sebe zbilo, nego to su
to ova usta rekla.
Risto od Plave trai neto na to nema pravo, pa je Plavi
od volje hoe li dati ili nee. Dat e ali se koleba.
- ini mi se da ti, Anelko, misli kako ova usta ne govore
nego balegaju.
Eto, tih je usta u posljednje vrijeme bilo vie nego prije. Sve
ostalo bilo je kao to je bilo za dugih pet godina mira i, ako se
tako moe rei, ortatva u potkradanju nakupca daa iz
Tremonika.
- Tako srea hoe - rekao je Plava i u tamnici ekao to e
dalje biti.

20.
Drugog dana tamnovanja doao je Risto Goli da mu kae
zastoje zatvoren. S njim je u tamnicu uao i lsmail Podrebarac,
bez oruja, s muzlicom u jednoj i sa stolcem u drugoj ruci. lsmail
je priao kravi, sjeo na stolac, podmetnuo muzlicu pod vime,
objema rukama uhvatio dvije sise i, polako pa sve bre, poeo
musti s onom vjetinom kakvom taj posao rade obani, to je i
sam bio prije sedam godina, da iz dvije sise, naizmjence, iba
mlaz mlijeka kao da pod velikim naponom istjee na slavinu
zabodenu u bavu od pet stolitara.
Plava je ostao uz svoju postelju, a Risto, koji mu ovoga
puta nije priao niti se rukovao s njim, digao je lijevu nogu na
hrastov trupac, to zatvorenicima slui kao stolica, i zagledao
se u zatvorenika kao da ga prvi put vidi.
- Gledam ja ovoga Anelka ve pet godina i ne mogu da ga
progledam. Sve neto ni tamo ni vamo. Mislim, o cvijete moj
rumeni, niti smrdi niti mirie, pa to onda zaludu na svijetu
ivi! Kad, vidi ti njega, odjednom opali i zasmrdi sve oko sebe.
Pa, kad e tako, evo ti, sjedi uz kravu i smrdi kao i ona - rekao
je Risto i otpoeo dugu etnju od jednog do drugog zida. Sve
Plavi ispred nosa. Doista uz nos!
Bio je Goli ovjek srednjeg stasa, ni gorostas ni patuljak,
s neobinim dranjem tijela, u svakoj prilici, a u hodu je to
osobito bilo izraeno. Moda mu je ta posebnost uroena, a

moda je navika steena klanarenjem. Grabio je dugim lijenim

koracima, kao da se prikrada. Pri tom bi tijelo i glavu zabacio
unazad. Ne zna se zbog ega. Da bolje vidi velikim i nepokretnim oima koje su se doimale hladno kao lee na dalekozoru?
Ili da nou, ako ga tko eka u zasjedi, na udar izloi prije noge
nego glavu i prsni ko?
A kad bi govorio, kao to sada govori Plavi, njegov sugovornik nita na njemu ne bi tako dobro vidio kao Ristina
glasovita usta, puna zdravih zubi, iroka, od uha do uha, debelih
usana i crvenih desni. U tom otvoru za isputanje rijei, kad bi
rijei pokuljale, nestajala bi itava njegova osobnost. Stjecao
se dojam da on sam u proizvodnji tih rijei i ne sudjeluje.
Dogaalo mu se da danas govori jedno a sutra drugo. Pa, ako
te rijei kuljaju same od sebe, i ne mora ga obvezivati njihov
smisao. Obvezuje ga jedino nain na koji su izljevene: estok
ili blag, podrugljiv ili ozbiljan, s naporom ili bez njega, u bijesu
ili dobrohotno.
Danas govori isto to je i do sada govorio, da se pred njim
porezni obveznici kriju i izmotavaju raznim smicalicama, ali
govori ljuto, pospredno, s visoka, kao to Plavi nikad nita nije
rekao. Ton, a ne smisao, prepao je Plavu. Drugim rijeima,
pjena u tim ustima s kojih pravda toi, pjena na tim vrstim
zubima i tim putenim usnama.
- Ti si samo prividno pokoran, ti mrda i izvrdava gdje god
moe. Ali, svaka lija dolija! Sad si u mojoj stupici. Ciknut e
kad pritisnem. A pritisnut u te, Anelko! Hou!
Plavu je kupreki badar optuio da se okoristio povlasticom koju zakon doputa siromanim ljudima kad svoje proizvode, ili robu do koje su doli na bilo koji nain, donose na
trnicu. Ako im roba ne vrijedi vie od ezdeset aki, nisu
plaali trinu pristojbu. Da bi je izbjegli, na trnicu su iznosili
male koliine, i kad bi kod kue posjedovali vee zalihe. Za to
se znalo i prelazilo preko toga, drei se one: pusti sirotinju
neka ivi!

Kad snijeg zavije prolaze na Kuprekim vratima i uikoj

kotlini, u Kupres ne moe ni odozgor ni odozdol, a ni uzdu
ravni jer je posvuda ncutabani cijelac. Pazara nestane, ivi se
kod kue i od onog to se u kui nade. A ako se to i proda,
onda samo u arijskim duanima. Ali, kad doe proljee, na
visoravan se iz okolnih krajeva presele opori konja, stada
ovaca i goveda, pa se tu, na pitomoj travi i vodi koja pospjeuje
probavu, do jeseni utove. Uz blago doe i mnogo obana.
Uvelike se muze i siri. obanske su potrebe znatne. Zato, ne
samo u varoi i ne samo na pazarni dan u tjednu, nego na
svakom mjestu i u svako doba, trampi se roba ili se kupuje i
prodaje za gotov novac. Svak je u isti mah i trgovac svime i
kupac svaega.
U to vrijeme trgovci pune svoje podrume zalihama livanjskog sira, medom prvog roja, koama svih vrsta domaih i
divljih ivotinja, a obani kupuju sve do ega dou, od potkove
do sedla. Nije onda udo to i jedni i drugi uvruju posebne
saveze, daju vjeru, zaimlju novac i sklapaju svakojake pogodbe.
Plava je meu obanima slovio kao poten i bogobojazan
ovjek, ovjek koji nee zakinuti na mjeri, koji je susretljiv
prema siromanima, koji e dati predujam, pa su se ljudi, ako
je ikako bilo mogue, radije vezali za njega nego za druge
trgovce.
Sad gaje Risto optuio da su taj ugled i ta naklonost obana
neista i nezakonita posla. Da ih je stjecao na taj nain to je
pojedinim obanima davao svoju robu, smokve, ulje, vino,
sukno i bakreno posue, neka je iznose na prozorski i kupreki
pazar u koliini koja nikad ne prelazi ezdeset aki, zato to bi,
prijeu li tu granicu, troarinu morali platiti ne samo na svotu
koja prelazi doputeno nego na itav iznos. Na taj nedoputeni
nain Plava je prodao pet tovara smokava, tri tovara ulja,
sedam tovara vina i deset bala sukna. Plava e odgovarati to
je sebi pribavio protupravnu korist veu od tisuu i pet stotina
aki, jer obanima, to su mu robu raznosili po pazarima, nije
platio vie od pet stotina. Time je zakupnika trine pristojbe

Dafcr-bcga otetio za dvije tisue aki. Tu mu golemu sumu

zakupnik nee lako oprostiti.
I to sad?
Ili e Plava svom badaru Risti, sad odmah, na dlan izbrojiti
tih tisuu i pet stotina aki, ili e ostati u zatvoru s kravom,
ekati trnu inspekciju iz Livna, biti okrivljen i predan sudu,
snositi sudske trokove, platiti protupravno prisvojenu pristojbu zakupniku i globu sudu koliko sud odredi. Neka bira! Za
razmiljanje ima vremena. Na slami mu je meko leati, vrijeme
nije studeno. A kad se odlui, neka po Podrebarcu poalje
poruku.
- Sto imam misliti i odluivati! Nisam kriv! - rekao je Plava.
- E, rei e valjda da jesi! Jo nitko nije priznao da je
kurva
i lopov. Bila u Vukovskom u selu Sumelju neka Duda Furtula.
Tko god je htio, mogao je. A kad je pop na ispovijedi upita je
li kadgoda nou hodala po ravu putu, ona e njemu u brk:
"Prc, moj pope! Ne bi ja to ni svojoj majci kazala." Takav si i ti,
Plava.

- 21.
Ne treba ni spominjati da je optuba bila u cijelosti izmiljena i da je, sudei po sirovosti, bila Ristina tvorevina.
Njena se neuvjerljivost prozire kroz svaku rupu: kako da nae
tolike preprodavae, kako e im vjerovati, ako ih i nade, da
nee pola pojesti sami a pola iznijeti na pazar, jer se roba malne
sva ili jede ili pije. Glavni argument u toj optubi jest injenica
daje izila iz Ristinih usta, a to, koliko god bilo udno, nije mali
razlog da se shvati ozbiljno. I zbog Riste sama i zbog njegovih
usta, a jo vie zbog onog to stoluje u kuli ispod vrela Tremonice.
Bezrogi Plava ne moe se bosti s tako rogatim ljudima.
Ipak, nee se lako ni pokoriti, bar ne istog trenutka kad je i
napadnut. Pravdat e se, izmicati, skrivati i zatezati, sluiti se
svim lukavtinama kojima se slue nejai kad gube, bez obzira
tko ima pravo, oni ili njihovi progonitelji. Dugo sigurno nee
izdrati, jer je i prostor za izvrdavanje malen, a ni njegove snage
nisu neiscrpne. Do suda nikako ne bi smjelo doi. Suvina
gnjavaa! A i Kopia bi to moglo naljutiti. Ako se to dogodi,
klanari e malog kuprekog trgovca lako srediti. Mora
zatezati, mora Ristu privoljeti da spusti zatraenu svotu na
nekoliko stotina aki. Ni zbog ega drugoga nego da ga drugi
put ne bi optuio nasred ulice i oglobio nizata, za bilo kakvu
izmiljotinu.

Nia bi svaki dan u dva navrata dolazila pred tamnika

vrata: jednom da donese ruak, drugi put veeru. Posjete joj je
Podrcbarac doputao i bez molbe i bez najave. Ona bi ga po
imenu pozvala s dvorita, on bi siao s kata kule i otvorio joj
vrata. Rekao bi joj da zove kad bude gotova. Zatvorio bi za
njom tamnika vrata i ludo se nasmijao, jer, u tomu je bilo
smijeno, kad je rekao gotovo, mislio je i na ruak i na onu stvar.
Nia je priala kako ide trgovina, koga je sve toga dana
susrela i to je s njim razgovarala. Najradije, koje su misli u tim
susretima varoani iznijeli o njegovu sluaju. Bilo ih je i ovakvih
i onakvih, a sve su imale isti zakljuak: nema mu druge, platit
e, ali neka zatee to due, privoljet e ih da snize zahtjev.
Prema miljenju sugraana, to gaje Nia sumirala, ispadalo je
da Plava, sjedei u tamnici dok mu lijepa ena vodi duan, ne
gubi dan za danom, ve zarauje iz sata u sat aku po aku.
Jednog mu je dana Nia rekla kako je, dodue, poizdaljega,
vidjela Tahirbega, prvoroenog i jedinog sina Dafer-bega
Kopia, koji se etao po ariji, za udo boje, pjeice. Nije na
to obratio panju: ta se danguba, ili na konju ili pjeice, povazdan nekud skita, pa to ne bi i arijom? Ali, kad mu je tri dana
nakon toga opet rekla da se Tahir etao i svratio kod nje u
duan, upitao ju je to je Tahir kod nje kupio.
- Nita, samo je sa mnom razgovarao.
A to bi on s njom imao razgovarati? Iako je zakupnik
poreza, u ije je ime Plava uhien, Tahirbegov otac, ne moe
se ni pretpostaviti da je on s Niom vodio razgovor o zatvaranju
vlasnika duana i trgovkinjina mua. Naime, bilo je svakom u
Kupresu poznato da taj nita ne radi nego jae i tereveni.
Plava je Tahira vie puta viao u gradu, na cesti i polju, a
jo ee sluao o njemu lude prie, koje bi zapamtio jer su bile
udnovate, ali im nije pridavao ni vanosti ni znaenja. Prialo
se o njemu svata, vialo se od njega kojeta, udno se ponaao
i udno odijevao, bio je blijed i turoban, uvijek u naroguenom
stanju, slinom onomu u kavgadija pred tunjavu, pa je Plava
mislio kako je mladi ozbiljno bolestan, ali bolest kriju i on i

njegova obitelj. Da nije bolestan, to bi ga otac i nakon

dvadesete pustio da lunja kojekuda, to ga ne bi uveo u dravne
i obiteljske poslove? Zar nije prirodno da u sina Tahira ima vie
povjerenja nego u Ristu Golica i ostale povjerenike s klanarskom prolou?

22.
Za prvog posjeta zatvoru Nia je sjedila na trupcu. Na
njemu je bilo nezgodno sjediti, pa je zamolila Podrcbarca da
joj donese kakvu stolicu s naslonom. Orunik se zaudio to
ona sjedi dok posjet traje. Odgovoreno mu je da se ne udi, ima
raznih naina. Podrebarac se tomu zaudio jo vie, ali dalje
nije postavljao pitanja. Donio joj je prelijepo izrezbarenu
stolicu od hrastovine, koju su lani zaplijenili nekom drvodjelcu
kad nije imao novca da plati porez na obrt. Mislio je: vrag zna
te stvari, s tim lijepim enama; netko tko ih tajno ima moe te
na njihov nagovor i nagraditi i klepnuti po glavi. Snijeti s kata
jednu stolicu vrijedilo je za naklonost te ene, imala ona
pozadinu ili nemala.
Prvog je dana sjedila kao to se obino na stolici sjedi, s
naslonom iza lea. Ve drugi dan stolicu je obrnula. ak i da
nije imala namjeru muu pruiti zadovoljstvo, s dugom haljinom na sebi, haljinom koja se kopala od skuta do podbratka,
Nia nije mogla zajahati sjedite a na naslon se nasloniti. Zato
je haljinu raskopala, a sve one krpice od bijelog platna, to
ispod nje stoje, svukla ili maknula u stranu. Tek tada je zajahala
stolicu i Plavinu pogledu izloila svu golotinju, od grla do ruba
arapa na bedru povie koljena. S lea je bila odjenuta i, onaj
to bi kroz upljine na vratima, bio Podrebarac ili tko drugi,
provirio da vidi kako se ona provodi s muem, ne bi nita mogao

vidjeti osim ene koja sjedi na stolici i mua koji lei zavaljen
na svoju postelju u kutu.
Pod gredom koja je nosila tavan, taman iznad Plavine
glave, nalazio se otvor kroz koji su, kad u tamnici nije bilo
zatvorenika, ulazili golubovi i sjenice i traili zrnje u kravljem
izmetu i jaslama. Taj otvor, osobito za mutnih dana, nije davao
mnogo svjetlosti, ali toga puta, na vedrini, i jo kad se Nia
namjestila na svjetlosnu putanju, po njenu se tijelu razlilo
toliko svjetlosti da je gola koa planula nadraljivom rumeni.
Nia je raskopala i smaknula svu odjeu da Plava vidi na
njoj sve od grla do koljena, ali se trgovevu pogledu na tu
ljepotu isprijeio naslon koji je, istina, bio gracilno izdjeljan, ali,
kad bi bio graen jo gracilnije, izlomio bi Nizino tijelo kao to
potezi perom preko lijepe slike lome na komade njen sklad i
cjelovitost. A taj vitki i krhki naslon bio je zasnovan od tri
preke, dvije sa strana, koje su bile ukopane u sjedalo, i jedne
s uleknuem za lea, koja je na gornjem dijelu, kao sjedalo na
donjem, izmeu one dvije tvorila vez. Kvadratni prostor
izmeu sjedala i preki ispunjavao je jedinstven komad drva
izrezbaren u obliku mukarca, odjevena i naoruana, koji se
raskoraio, rairio ruke i tako ispunio kvadrat i povezao preke
i sjedalo. Kad se Nia razgolitila, rezbarija na naslonu djelovala
je kao naljepnica na njenu tijelu.
Dok Nia nije poela priati o Tahirbegu, dok je priala o
kojeemu drugom, Plava je rezbariju doivljavao kao svaku
stvar koja mu ometa lijep pogled. Pomicao bi glavu tamo-amo,
gore-dolje, da iz jednog poloaja vidi ono to iz drugog od
naslona ne moe vidjeti. Meutim, kad je Nia rekla da ju je u
duanu posjetio Kopiev Tahir, Plavi se dogodilo da rez bariju vie nije vidio kao komad lijepa i skladno oblikovana drva
nego kao sliku ovjeka koji je, etajui arijom, svratio u
njegov duan.
To drvo to se ocrtava na Niinoj golotinji, i ta zamiljena
slika mladia koji seta kuprekim ulicama i svraa u njegov
duan, slijevali su se u jedno, neto blisko Nii i njenu tijelu.

Munina koja je proizlazila iz toga spoja silila je njenog i

lomnog Plavu da prebire sitnicu po sitnicu, pojedinost po
pojedinost i dovela ga do toga da vie ne zna gdje prestaje
drvena silueta, a gdje poinje ivjeti momak zvani Tahir. U tom
suludom stapanju na Nizinu pupku bilo je patnje i previe za
jednog Plavu, ali budui da je do stapanja dolazilo ispred
zamamne pozadine koju je Nia tedno izlagala, pretvaranje
rezbarije u Tahira, a Tahira u rezbariju, bio je gotovo zanosan
posao i zanosan doivljaj.
Tahir se nije oblaio u svakodnevnu odjeu. Njegova je
odjea bila za ogled na ratitu ili na kakvoj paradi. Na svakom
drugom ovjeku ona ne bi znaila mnogo vie nego to znae
prnje kojima se kite lude na dvoru, ali na njemu, koji je mogao
stoje htio, stajala je prirodno, jer ga drukijeg nitko nije mogao
ni zamisliti. to da se kae, odjea mu je stajala kao kornjai
oklop, dakle lijepo, iako bi svaka druga ivotinja s kornjainim
oklopom bila nakaza.
Nosio je hlae od zelenog mletakog sukna ivene po
carigradskom kroju. U avove su im uivani gajtani, a zakopavale su se na rasporku i nogavicama pozlaenim sponama.
Remen, koji ih je drao oko pasa, bio je naikan srebrnim
nakitom u obliku zakovica s glavom slinom mjesecu, suncu,
cvijetu i zvijezdama. Od koljena do depova, uzdu obje nogavice, sitnim noviima bijahu izvezene dvije razlistane grane... Na rezbariji u naslonu taj dio odjee, hlae na rairenim
nogama od remena do glenja, preklapao se s pozadinom tako
da su se noge opirale o Nizina bedra na samom rubu arapa, a
dio hlaa u raljama i struku, gdje je prikrivena leala "enska
zabava", padala je po Niinoj "mukoj zabavi".
Na prsluku su mu praporili nizovi od mesinganih koljkica
i zlatnih uvojaka. Na njemu je i ljeti i zimi plava dolama sa dva
reda puceta od eenog zlata. Svako dukat vrijedi, a ono to ga
pod grlom penje - trideset dukata. Ono je kovano od dva dijela.
Oedni li na putu, jedan dio odvije i iz njega pije vodu. Kad
hoda i u hodu se naginje, veliko okruglo puce na dugu gajtanu

--,.yi
-.-&

c't

valja mu se preko prsa kao "sunce preko neba sjajnog"... Na rezbariji u naslonu to se dugme njihalo kao klatno i udaralo jednu pa drugu Nizinu sisu.
Od tih su udaraca bubrile bradavice, koje e, nastavi li se ovo njihanje i pokazivanje, kad-lad od nabreklosti puknuti. One ili Plavine zjenice, koje se

bre ire nego to bradavice bubre i dugme se njie.

Fes je ovijao janjiarskim ovijaem po kojem je poredano sedam zlatnih pera, odlija njegovim precima za junaka djela. Osmo je odlije po sredini
ela i drukije je od ostalih. Skovano u obliku ptijeg krila, stoji na stoeru. Kad vjetar puhne, krilo se okree oko stoera, a njegova perca u vrtnji
dohvaaju vrcima ostala odlija. Zlato o zlato kucka. ubori glazba nad jahaevom glavom... Ta je zlatna glazba, razumije se, iz rez- barijc u naslonu
brujala na onom prostoru to ga ine padine Niinih sisa, vrat i grlo. Ona se podbradila naslonom, priala i priala muu, a sveudilj je sluala svirku.
Morala je, svira joj je bio ispod grla.
Na nogama je Tahir nosio visoke jahake izme, do pola lista, a prema koljenima vezene hrvatske arape. O arapama su visile podvezice na
ijim su krajevima vezane metalne kuglice. uplje jer u njima neto uka kao u djejim igrakama te vrste. Kuglice padaju po ostrugama, udaraju po
stopalima i sarama, pa, dok Tahir hoda, ibaju li ibaju, ukaju li ukaju... Tu glazbu, a koga nego lika u naslonu, sluao je Plava iz predjela ispod
sjedala s takvom ugodom s kakvom se moe sluati fijuk bia i kripanje mamuza. Zato je iz tog donjeg, zamraenog dijela pogledom bjeao navie,
gdje su vidici bili kudikamo istiji.
- Mislim da ti je dosta - rekla je Nia. - Ne bih ja tebi ovo prikraivala, ostala bih razgoliena dokle eli, ali mi je zima. Sva drhtim. Evo, pogledaj,
svaka mi dlaica stri.
I zakopala se. Ali Tahir, ija se rezbarija sada nala Nii iza lea, nije izvjetrio ni iz njihova razgovora ni iz njihovih misli. Previe je glazbe bilo u
tom mladiu, i one u elenki to ju je sluala Nia, i one u podvezicama to ju je sluao Plava.

23.
Jahao je snane neukroene konje, vrance, zekane, alate i putalje. U Kopia talama bilo ih je kakvih se samo poeljeti moe, a njemu nitko nije
branio birati. Prevaljivao je na njima, bez ikakve svrhe, velike udaljenosti jaui redovito stranputicom, kroz ume i livade, preskaui zidove, jaruge i
plotove. Nalazio je veliko zadovoljstvo u tome da na mjestu gdje ga ima tko vidjeti, sjae s konja izlomljenih potkova, oderanih zglobova, krvavih
stegana, zadihana i obljevcna pjenom. Lijepe i plemenite ivotinje kratko bi vrijeme ivjele pod njim i njegovim biem. Ako ne bi polomile noge,
nabile drob na kolac u plotu ili slomile kimu pri padu u jarugu, crkavale su od pretjerane trke, ili to bi dobile upalu plua ili to bi im prepu- klo srce.
Neki su pametni ljudi savjetovali njegovu ocu Daferu da ukroti sina, pomorit e itavu ergelu konja.
- Ja ga krotiti ne mogu - rekao je Dafer. - Ili mije upravljati kuprekom kapetanijom i svojim imanjem, ili njega krotiti. Odjednom oboje ne mogu.
Budite strpljivi, ui e pamet i u njegovu glavu.
Doista, napredak je pokazivao jer je u djetinjstvu bio gori nego danas. U zrelim godinama bit e jo bolji: to rijeka blie uu prilazi, to postaje
mirnija. U djetinjstvu je imao divlji nagon da objahuje sve to hoda etveronoke. Jahao je bikove,

magarce, ovnove, jarce, ak i tako prljavu ivotinju kakva je

krmaa koja se pet puta praila. Tada je otac za njega govorio:
"Vidi se da je Kopia koljeno."
- Hajde, ne brinite, ljudi - rekao je Dafcr svojim savjetodavcima. - Siao je s prasice, sii e i s konja.
Plava je bio prisutan nemiloj zgodi, jednoj od mnogih koje
su postale uzrok nezdravih pria o Tahirbcgu. Taj poznati
sluaj Fuada Karalia to se nekoliko godina vukao po sudu,
dugo je vremena uzbuivao duhove. Parniili bi se jo i sad
da otac Dafcr nije Fuad u platio to je povukao tubu kad je
bilo oito da e njegova zelenog sina osuditi i pored oeva
ugleda.
Plava se naao u karavani koja je dolazila iz Splita i u kojoj
se nalazio i Fuad Karali, kad se ona od zaselka Cemalia
ravnim putem spustila uz potok Milo k Vlakom polju i Do njim barama, sreditu kupreke ravnice. Neposredno iza kie
koja je pala prole noi, put je bio pun blatnih lokvica, a
ponegdje bi se isprijeilo i debelo blato, jer je u blizini tekao
potok iz ijeg se plitkog korita nabujala voda slijevala na trasu
ceste. Karavana od stotinjak konja i pedesetak ljudi, to tr govaca, to onih iz plaene pratnje, u strahu da iz suprotnog
smjera na tom tijesnom prometnom putu ne naie neka druga
karavana, otegnula se u poretku konj za konjem, a gospodari
pred svojim grlima, pa koliko ih god imali. Odmah ispred
Plavinih pet grla, negdje na poetku karavane, svega dvadesetak konja od oruane prethodnice, jahao je na putastu
konjiu, za ije su sedlo bila vezana tri grla, Fuad Karali,
travniki kroja odjee od finog uvoznog sukna.
Taj poredak nije bio sluajan. Plava se, kad god bi mogao
i kad god bi se naao u drutvu gdje je bio Fuad, drao ovog
mirnog i uglednog ovjeka, trezvena i u trenucima kad je
trezven teko biti. Vijavice, mrazevi, kie, ege, zli ljudi i svakovrsne nesree na putu stvaraju tisuu jada i ovjek u tom
vrtlogu lako izgubi pamet. Samo je Fuad nije gubio.

- Ako je vrijeme mahnito, nisam ja - govorio bi u vre menskim neprilikama, ali je tu oporbu umio primijeniti i u
svakoj drugoj zgodi.
Fuad Karali bio je melem za svako drutvo, rjeit, otvoren,
veseo, uvijek i svakomu ugodan suputnik i nadasve blagotvoran, jer je kao nitko znao posredovati u razmiricama koje
meu ljudima nastaju na dugom karavanskom putovanju, razmiricama to su u poetku sitne, ali mogu postati pogubne ako
ih tko vjet u zaetku ne pogasi.
Mirni i bojaljivi Plava u Fuadu je nalazio zatitnika koji
mu je trebao vie nego drugim ljudima. I Fuad je lijepim okom
gledao Plavu. Od njega mu nije prijetila nikakva neugodnost,
a kako je po dui bio mirotvorac, volio je uza se vidjeti to vie
slinih sebi, pa i Plavu koji bi mu se u Kuprcsu pridruio svaki
put kad bi odlazio u Split kupiti sukno kod tamonjih Zidova,
jeftinije nego kad bi ga Zidovi dotjerali u Travnik.
Iz suprotnog pravca naiao je Tahir na crnu konju, odje ven onako kako je opisan, zlovoljan i blijed, kakvi su u rana
jutra svi ljudi nemirne due. Sunce je bilo nad Gajevinom, jo
nisko, a vrijeme ljetno i dan vedar. Jaha, na kojem je bilo
mnogo zlata, srebra i bakra, blijetio je kao baklja. Jahao je
hodom i, upravo kad je bio ispred Fuada Karalia, konj mu je
iznenada zarzao i propeo se na stranje noge. Odbljesci sunca
po metalu, koji je pokrivao i konja i konjanika, ibnuli su po
oima malog Fuadova konja. Zanjitao je kao da ga je plamen
liznuo po oima. I on se propeo jer je Fuad snano zategnuo
uzde. Ali, jao, kad je konji sputao na zemlju prednja kopita,
spustio ih je u glib koji je trapnuo, pa su krupne kaplje blata
poprskale hlae, dolamu, izme i hrvatske arape Tahirove.
Ne rekavi ni rijei, Tahir je iz stremena izvukao kandiju,
koja je na kraju dugog remena imala olovnu kuglu, zamahnuo
njome vjeto i vrh remena tri puta ovio oko Fuadova vrata.
Podbo je ostrugama konja, trznuo kandijom i Fuada sa sedla
svalio u veliku lokvu. I dalje ne govorei nita, miran kao da
radi neto beznaajno, Tahir je, i dok je Fuad bio u blatu,

nastavio kandijom udarali travnikog krojaa. Natjeravao je

na njega konja i silio ga da se, izmiui kopitima, doslovce valja
u blatu.
Iznenada i neoekivano Tahir je obrnuo konja u pravcu
Kupresa, tamo otkuda jc i doao, kao da nikud ni iao nije, kao
da je u susret karavani i doao samo da uznemiri tog umnog i
miroljubivog ovjeka. Mamuzao je konja do krvi i jezdio u
galopu jo dok je pretjecao karavanu. Ljudi su se sklanjali s
puta, a ivotinje bjeale u stranu da ih ne potare suludi jaha.
Plava je prvi priao Fuadu, pruio mu ruku, podignuo ga
iz kaljue i svojim mu rupcem poeo skidati blato s lica,
paljivo, da mu ne bi povrijedio pomodrelu i prokrvavljcnu
masnicu oko vrata to su je napravili remen i olovo. Oko njih
dvojice okupili se drugi ljudi. Nije ga bilo koji nije psovao
Tahira. Samo je dostojanstveni Fuad utio i uz Plavinu pomo
skidao s odjee pijesak i glinu. Kad se pribrao i koliko-toliko
oistio, pokazujui ranu na vratu, rekao je neto to e se
pamtiti:
- Prije e meni ovo zarasli nego e s tebe, kopile Kopievo,
biti skinuto zlo ime.
Ta mudra izreka Fuadova, da na rtvama rane zacjeljuju
bre nego se spire ljaga sa silnika i llaitelja, bila je glavno
pokrie Plavinu uvjerenju da golobradog nasilnika ne treba
uzimati ozbiljno - u sukobu izmeu nasilja i ovjekova dostojanstva, pobjeda je uvijek na strani dostojanstvenih.

24.
A sad je taj mladi, beskrajno tu i beskrajno zao, bljedolik
i lijep kao rijetko koji ovjek, doao i na njegova vrata.
Sto taj u njegovoj kui ima traiti? On se nikakvim poslom
ne bavi, pa nee ni munim skupljanjem trne troarine u
Kuprcsu. Da neto kupi? Moda. I radoznao do ludila, upita
izravno Niu o emu su to njih dvoje mogli razgovarati.
Bilo bi mnogo prie da sve ispria, kako je doao bez najave,
to je govorio s poetka a to na kraju, pa e mu Nia ispripovjediti samo ono najglavnije. A ni to se ne da rei u dvije
reenice.
On nju, govorio je Tahirbeg, promatra due vrijeme i na
nju je nameraen kao ni na jednu enu. Kako i ne bi! Nia ima
tijelo srne, oi zmije, a kosu nalik na lavlju grivu. ini mu se,
bude li samo jednu no grlio njen vrat i milovao njeno tijelo,
smirit e se njegovi nemiri koji ga gone da jae konje i prevaljuje
velike daljine bez svrhe i cilja. Zatim joj je nadugo i nairoko
priao kako zbog pomame za njom provodi besane noi, kako
mu mrak pada na oi im je ugleda, i tomu slino. Onako kao
to mukarci znaju preuveliavati svoje ljubavne jade kad se
eni nude za obinog niandiju.
- Ukratko - rekao je Tahirbeg - pustit u ti mua iz tamnice
ako sa mnom dragovoljno poe u krevet.

- uj, slatki Tahire! - odgovorila je njemu Nia. - Da si ti od

mene traio moje tijelo dok sam u Jajcu curstvo curovala, moe
biti da bih ti ga za jednu no i ustupila, kad bi mi obeao iz uza
pustiti tako valjanog ovjeka, valjanog i voljenog kao to ja
danas volim svog Anelka, jer sam tada gospodarica svoga tijela
bila ja i nitko vie. Ali, otkako sam ostavila roditeljsku kuu u
Podgrau iznad Vrbasa i dola muu na Kupres, nisam vie
vlasnica svog tijela. Sve je to muevljevo. Eno ti njega, pitaj, pa,
ako e dati, neka ti ga dade!
- E, hvala ti! Lijepo si mu odgovorila - viknuo je Plava, ali
tako glasno da je krava prestala vakati sijeno i pogledala ga
tupim pogledom, u udu otkud najednom tolik izljev radosti iz
due ovjeka koji tu pored nje lei ve nekoliko dana, a nijed
nom nije povisio glas.
- Nema mi na emu zahvaljivati - rekla je Nia. - Kazala
sam samo ono to svatko zna, pa je i on mogao znati, daje malo
pametniji... Onda Tahir meni ree da se on ne eli poniavati,
jer on, bogme, od tuceta ena, koliko ih je do sada ljubio, ni
jednu nije traio od mua. Rekoh mu, dobro, kad si tako
srameljiv, pitat u ja sama... A ti, Anelko, sad, kad ti dolazim
s tim pitanjem, ne gledaj na moje djevianstvo. Ono je kao zlato
koje si pohranio na dnu krinje i zarekao se da ga nee traiti.
Ali, kad su doli crni dani, a crnjih od tamnovanja nema, i ti
posegnuo za dukatima da potkupi suce i tamniare, nitko ti
nee zamjeriti to si prekrio zadanu rije... Evo, sad te pitam:
hoe li da legnem s Tahirbegom, ili e mu to zadovoljstvo
uskratiti i nastaviti muni ivot zatvorenika?
Ispovijedajui se to je i kako je razgovarala s Tahirbegom, Nia je bila toliko iskrena, samoprijegorna i nesebina da je Plavu ganula do suza. Bila je
pripravna prekriti zavjet nevinosti, s toliko muka dosad branjen i obranjen, a istodobno je sauvala dovoljnu koliinu otpora da, ako to njen mu poeli,
prkosi napasniku do kraja i sauva neokaljanu svoju istou i uznositost. Ta istovremena spremnost i na rtvovanje i na otpor prisilila je Plavu da bude
ponosniji i otporniji nego je ikad u

ivotu bio, vie nego je pristajalo njegovu nainu ophoenja s ljudima, komu moe zahvaliti sve to je stekao, ak i Niu.
- Tebi, Nio, hvala to si pripravna na rtvovanje, ali ja
Tahiru ipak neu udovoljiti. to taj hoe? Ako je mislio da u,
zatvoren u ovoj tali, poiviniti, taj se kopilan prevario! Koliko
god odleao uz ovu kravu, iz tale u izii vei ovjek nego sam
u nju uao.
-1 sama tako mislim: moramo u prkosu izdrati - rekla je Nia. I da bi ukrijepila svoga mua u uvjerenju kako je za njegovo dobro spremna uinili i
najveu rtvu - podati se Tahirbegu, ako Plava to poeli; suprotstaviti mu se, ako Plava ast pretpostavlja patnji - ispriala mu je priu o kralju i nje govoj
eni, koju je u djetinjstvu ula od sveenika kao primjer podui da je enina dunost rtvovati se za dobro svoga mua.
Kralj engleski Robcrt sretno je ratovao u Siriji dok ga u jednom boju strijela ne rani u ruku. Rana nije bila velika ali je bila od otrovne strijele.
Lijenici nisu nalazili lijeka smrtno ranjenom kralju nego da mu tko ustima i jezikom usie otrov iz rane. Nalo se onih koji bi ovo uinili, ali kralj ne
dade.
- Neka sam kralj - kazao je - i ja sam smrtan kao i ostali ljudi,
pa neu da zbog mene drugi umiru.
Razlog koji je vrijedio za sve iz kraljeve pratnje, nije vrijedio za njegovu enu. Ona obno, dok je kralj spavao, ue neujno pod njegov ator,
odrijei zavoj na rani i iz nje isisa otrov.
Kralj ozdravi, a kraljica umre.
Od otrova?
Ne! Kraljica je umrla od ljubavi.
- Ako je ta ena - ree Nia - za svoga mua otila u smrt,
to ja za svoga, koji, valja rei, nije kralj, ali je meni to i kraljici
njen Robcrt, ne bih otila u krevet s Tahirbegom?
- Nije potrebno. Bila bi to suvina rtva. Ti sauvaj nevinost,
a ja u se nekako izvui - rekao je Plava.
Tako je Tahirbcg, zahvaljujui zakljuku suprunika da ne trampe tijelo za slobodu, ostao bez lijeka koji bi ga izlijeio od

sulude trke na konju po putu i bespuu. Tako su, budui da se

pria o Tahirovoj ponudi proirila, itav Kupres obavili viticasti
dimovi iz kadionika u kojem je Nia, kao crkvenjak tamjan,
palila svoje enstvo u namjeri da, kad dopre do mukih nosnica,
i u njima to opojnije zamirie.

25.
Plava nije dugo tamnovao. Trna se inspekcija nije pojavila, a ni do suda nije dolo. Nagodio se s Ristom da plati
polovicu protupravno steene koristi, tisuu aki, a klanar e
povui prijavu za pritvor i Dafer-begu, zakupcu trne troarine, predati novac, uz molbu da ovoga puta Plavi za onu
drugu polovicu novca progleda kroz prste.
Nakon deset dana, provedenih uz koatu muzaru tvravskih straara, Plava je ponovo legao uz svoju Niu. Dopustila mu je da do mile volje mirie njene mirise i mazi njeno
tijelo. U jednom trenutku, kad mu se glava nala meu njenim
sisama tako da mu je jedan obraz dodirivao jednu a drugi drugu,
Nia mu je obje sise dlanovima pritisnula uz obraze i rekla:
- Pa to vi mukarci nalazite u ovomu da vam je to toliko
drago? Nije li to tijelo kao i svako drugo?
- Nije, nije! - ponavljao je Plava guei se od stiska i
jakih
mirisa. Sto vie mirisa, to vie dodira! Kao daje htio
naknaditi
sve to mu je uskraeno za desetodnevnog uznitva.
Ali, Risto Goli nije ga dugo pustio da na miru mirie i
miluje.
Uskoro ga je Ismail Podrebarac odveo da ponovo pravi
drutvo strazarskoj muzari pod optubom da je prodavao
ueeno ulje, od koga je pet obitelji dobilo proljev i krvav osip
po trbuhu. Odleao je sedam dana.

Tahir se opet nudio Nii da e joj pod odreenim uvjetima osloboditi mua.
Suprunici opet ne pristadoe da se imovina iz kreveta, itava i nenaeta, daje kao mito.
Opet Risti plati globu, ovaj put za prodaju kvarne robe, doe kui i opet uz Niu provede no mirisa i milote. No nakon osloboenja iz tamnice
bila je toliko lijepa, toliko puna uzbuenja i napetosti, da se isplatilo tamnovati.
Moda bi i poelio da tamnuje, ali se nije imao kad ueljeti.
Ve sutradan bio je zatvoren, jer je, ogluivi se na dva uzastopna poziva, uskratio dati tri lakta sukna i pet oka smokava kao dar novom
namjesniku to je odskora doao u Travnik. Uzalud se branio da su pozivi stizali dok je on spavao kod straarske krave.
Jo mu iz odjee nije bio izvjetrio zadah balege i mokrae, a slui se da umre stari sultan i naslijedi ga stariji sin. Pokrajina je spremala velianstvene
darove novom caru. Kad su se prilozi kupili, Plava ode u Prozor. Nenamjerno, tvrdio je on. Namjerno, ljutio se Goli, da izbjegne poklon od trista
aki. Poklon je bio vie nego obvezatan, pa je Plava za tu drskost pet noi dijelio tamnicu s kravom i platio est stotina aki.
Kao da su mu htjeli napakostiti, te godine, kad se izmijenie i sultan i namjesnik, izmijenie se i mule, njih dvojica, jedan u Skoplju a drugi u Livnu.
Odoe stare, dooe nove, starije od starih. Plava u prvi mah, tko zna kakvom grekom, ne plati dvjesta aki, ali, nakon pet noi provedenih u tali,
plati duplo.
Mislio je: dobro, ni smjene na vlasti nee biti vjene. I nisu bile.
Ali se neto smutio oko glavarine to je plaaju krani koji ne slue vojsku niti vojsci prave kakve usluge. Na Plavino zaprepatenje, u knjigama
koje vodi nevidljivi Dafer-beg, Goli je ustanovio da je on taj vani porez, po kojem su svi porezi dobili ime, da je on hara utajio za etiri godine.
Kako je mogao? Gdje je bio kad se hara kupio?
Nije znao odgovoriti.

Potvrde da je platio nisu se izdavale ni njemu niti ikomu, i Plava opet uz kravu provede dvadeset dana. Da ne bi proveo i vie, plati sve to je Goli
traio.
Toliko da mu je i no nakon izlaska iz tamnice, no uz Nizina njedra, bila gorka kao pelin. I kad bi bar takva bila posljednja!
No, ne proe ni nekoliko dana a Risto pronae da se u njegovoj kui jelo zainja mau i troi svinjsko meso kao i u kuama ostalih krana, iako
je pod zakletvom izjavio da on za zain upotrebljava samo ulje, loj i maslo, a jede samo ovetinu.
I za to je bio pritvoren i morao platiti pristojbu na svinjsku mast za pet godina unatrag.
Tamnovao je i plaao globe jo za mnoge stvari: stoje mjera kojom je mjerio duine bila kraa za pola prsta, to mu je uteg na kantaru imao upljinu
veliine zrna graka, to su usmrene mjeine, koje je netko bacio u Karicevac, iz kojeg marva pije vodu, po Ristinu sudu bile njegove, to u podrumu
nije drao napete dvije zamke za takore, pa je na taj nain pripomagao irenju tetoina.
Platio je i porez dunum-haki, koji u Kupresu nikad nitko nije platio, jer na toj visoravni nije rasla vinova loza na koju se ta daa plaala. Goli je
odnekud doznao da Plava kod Vitine ima u najmu lijep vinograd, to je bila istina.
Vie od stida nije mogao ii u tamnicu. Umjesto da se saale nad njegovom nesreom i uzmu ga u zatitu, sugraani su, kad bi ga Podrebarac vezana
proveo ulicom, provirivali na vrata i pitali:
- Zato sad?
Bez obzira to bi im Podrebarac odgovorio, smijali su se do iznemoglosti. uo ih je kako za njima govore:
- Ode Plava! Sad e i Tahir!
To ga je uvjeravalo da i sugraani znaju kako taj suludi mladi, svaki put kad njega utamnie, dolazi s neasnim ponudama pred njegovu enu i
kako ga ona svaki put srano odbija.

Bar malo asti u vremenu beaa! Stidio se i kad bi iz

tamnice izlazio. Ljudi su se smijali i govorili:
- Ako togod i plati, ali se zato, dok mi dirinimo, dosita
naodmara.
Za sobom ih je uo:
- Ode onaj probisvijet Tahir! Neka! Opet je ostao kratkih
rukava!
Dakle, ljudi vjeruju da taj dripac, pored vrstog dogovora
izmeu njega i njegove ene, nee nikad uspjeti da legne s
Niom u krevet.
Hajde, neka vjeruju! Neka u sveopem mraku neto i svijetli!
I kad ne bi bila sramota vea od svih koje su ga od vjenanja
snale, razdragan Tahirbegovim neuspjehom, on bi se okrenuo
ulici i svima u lice rekao:
- Ljudi, Tahir kod Nie ne moe proi. Nisam ni ja. Ona je
nevina, i to e jo dugo biti!
Dolazilo mu je da poludi.
Pomiljao je i na albu: da ode u Tremonik, da se popne
na kulu kod Daferbega i da mu kae kako mali kupreki
trgovac nije nikakav lopov, ve prepokoran podanik koji e
plaati sve to plaati mora ako ga na obveze podsjete. Sve,
samo neka ga ne zatvaraju sa straarskom kravom!
I alio bi se, da se nije bojao gorega. Zamjeriti se Risti
Goliu znailo bi biti predan na milost i nemilost njegovim
povjerenicima meu klanarima. A ne odlaziti po robu u
primorske gradove, znailo bi staviti klju u vrata trgovini i
vidjeti praznu zdjelu na svom stolu.
Kao i uvijek, u nevolji je spasonosno rjeenje nala Nia.
Neka on ode na put, neka se na putu to due zadri, neka robu
alje po drugim trgovcima, a ona e sama voditi radnju,
uspjeno, kao stoje vodi dok on tamnuje. Ako u Kupres kadgod
i svrati, neka se u njemu ne zadrava dugo, a najbolje je da i ne
svraa dok gnjev poreznika na njih i njihovu kuu ne jenja.

Poslua je.
Otada je stalno na putu.
Zato iz Vagnja, gdje je zanoio u istoj izbi s Martinom
Grabovcem, komu je do kasne ure priao svoje nevolje, s
tovarom lijepih koarica i nee na Kupres, nego u Mostar, a
odande bogzna kamo.
Nita on ne zna, ni kud hoda ni to radi. Zna samo da je
neduan istjeran iz svoje kue, rastavljen od svoje ene, i da
kao prosjak obija tue pragove i kao utvara s karavanama
prevaljuje putove, za koje esto ne zna ni od kojeg do kojeg
grada vode.

26.
Nakon ispovijedi, koja je s kratkim prekidima trajala dok
se ovetina kuhala i za poveernjim drijemeom, Plava je bio
uznemircniji nego dok je priao svoje nevolje. Nalikovao je na
pticu koja se nala na otvorenu gumnu, meu gomilom pe ninog zrnja, gladna ali na opasnu mjestu, jer su joj za petama
psi ptiari i lovci sa samaricama, pa svaki put kad vakne, die
glavu, zvjera oko sebe i provjerava jesu li progonitelji stigli.
Dri krila polurastvorena i, bude li trebalo, oduprijet e
pandama o zemlju i poletjeti uvis.
Kao da je govorio o neem o emu je zabranjeno govoriti i
pred samim sobom, a pogotovo pred strancem, kao da ga zbog
tog prekraja oekuje zasluena kazna.
Plaljiv i usplahiren, gledao je oko sebe kako i kamo da
odleti iz ove tijesne izbe. Otiao bi i ostavio samog ovoga
kovaa iz Rame koji ga je prijaznou i bogzna kakvim opsjenama natjerao da pria ono to nije za prianje.
U njemu je, to je Grabovac sa zebnjom zapaao, kliktala
elja da se duom odvoji od tijela, da od hana pod Vagnjom
preko Bukog blata i Duvna dua ode u Mostar, a tijelo neka
preko ujice ide u Kuprcs i tamo, gdje mu je mjesto po bojim
i ljudskim zakonima, zauvijek ostane.
to nije odletio, razlog je jedan jedini: nije imao krila kao
to ih ima ona ptica na gumnu. to nije rastavio duu punu

straha od tijela koje bi bez nje neustraivo ivjelo u Kuprcsu,

razlog je opet samo jedan: ta dioba zbiva se jednom u ivotu
svakog ovjeka. Neponovljiva je i ima ime koje ugoni strah u
kimenu modinu.
Kad se Plavi dogodilo daje, oito bez svog htijenja, skoio
s leaja na komu je sjedio i uz prodoran vrisak ispruio ruke
prema stropu, Grabovcu se uinilo da mu se jedna elja ispunjava: ili e poletjeti, ili e uspjeti rastaviti duu od tijela.
im je tijelo ispustilo vrisak, takav da je zacijelo pratilac
neviene pojave jer ga Grabovac ni od koga dosad nije uo, i
poeo padati na postelju, bilo je jasno da elja o polijetanju nije
ostvarena.
No, jo uvijek moglo se raditi o rastanku due s tijelom:
tijelo, ispranjeno, pada u hropcu, a dua koja se u vrisku
oslobodila tjelesnosti odlazi u svijet bjeline, svijet bez dvolinosti i lanih krinki, svijet u kojem e za Plavinu pitomost
biti vie razumijevanja.
Meutim, Graboveva je obmana kratko trajala, ako je
obmana i bila, ako to u pustoj planini nije bila jo jedna pusta
elja. Plava je bio teki padaviar i, sve stoje ispriao, ispriao
je u onom uzbibanom raspoloenju koje kod padaviara
prethodi napadu bolesti. Raspoloenju iji je vrhunac bio san
o letu i san o diobi due s tijelom.
Grio se. Pjenio. Punih je petnaest minuta vodio borbu s
neim ilavim i nasilnim to mu je opsjelo tijelo.
Kad je to neto otilo, primirio se i mirno leao vie od sat
vremena.
Zatim se podignuo, pogledao Grabovca, koji je nad njim
bdio, i nasmijao se kao da prije toga niega nije bilo.
Otiao je do svojih bisaga i u njima neto potraio. Je li ili
nije togod naao, nije se moglo znati, uglavnom, iz njih nije
izvadio nita.
Vratio se na svoj leaj, poelio Grabovcu laku no, ispruio
se na lea i pokuao zaspati. Pokuao ali Grabovac ne zna je li

uspio, jer je sam zaspao i probudio se tek u zoru, kad je sunce poelo topiti snijeg na prozoriu koji je gledao na istok.
Sutradan, kod natovarenih konja, Plava je priao Grabov-cu. U rukama je drao dva istovjetno tkana i vezena ala. Vuna za predivo bila je od crnih
ovaca, ona sitna i njena to u proljee podrasta staro runo, koje, ako stria zakasni, samo otpada. S dugim resama na oba kraja i sa crvenim vezom uzdu
oba ruba, bili su zaudno lijepi, meki pod prstima i korisni: bilo da njima titi vrat od vjetra, bilo da ih prebaci preko ramena i gizda se na putu i u
hanovima.
- Prijatelju Martinc, oprosti to sam te gnjavio i to u te
tek ugnjaviti. Ne misli da ne znam tko si ni iji si, ne misli da bih
svakom ispriao to sam tebi ispriao. O tvom djedu Maliji, koji
je esto dolazio u Kupres, svi lijepo priaju. I za oca sam ti
Prvana uo, i za tebe, davno prije nego to sam te susreo.
Nasmijao se i premjestio alove iz jedne u drugu ruku.
- Ti e sada u Split - nastavio je Plava poslovno - ali, kad
se bude vraao, molim te, uzmi kod handije dvadeset ovakvih
koarica, neto ulja, vreu smokava i ponesi to u Kupres mojoj
Nii. Konji ti na povratku nee biti pretovareni kao sada, a
gotovo da ti je usput. Ja sam handiji isporuio robu i rekao da
je tebi dade kad god zatrai. Hoe li?
- Zato ne bih! I vie bih za tebe uinio kad bih mogao.
- Vjerujem i drim te za rije - rekao je Plava i pozorno
pogledao Martina u oi. - Zna, Nia nije kao ostale ene. to
da ti ponovo priam, ve sam ispriao. Mnogo zna, a hoe da
zna jo vie. ita i pie, zna naizust mnoge stvari koje je
proitala. esto mi kae: "Ti, Anelko, putuje i susree
mnoge ljude, i pametne, od kojih se moe togod nauiti;
poalji mi nekog od njih, tako, kad mi robu otprema, pa da s
njim razgovaram; bez pametna razgovora podivljat u u ovoj
pustinji."
-1 mene dri pametnim?
- Tebe.
- Hvala ti, ali sam ja daleko od pameti.

- Ti samo reci: "Plava je poelio da razgovara sa mnom",

i sve e biti u redu. I ne uri, ostani uz nju koji dan. Ali, i to te

molim kao brata, na kraju, kad se od nje bude dijelio, ostavit
e mi poruku kako je razgovor tekao i protekao.
- Poruku?
- Uzmi ove alove. Ako utvrdi da me Nia vara, i priom o
svojoj nevinosti i priom o svojoj postojanosti pred nasrtajima
onog kopileta iz Tremonika, ako bilo kako ustanovi da ona
stoji iza Riste Golica, ostavi kod nje oba ala. Reci joj da sam
ih po tebi poslao kao to aljem koare, ulje i smokve, jer dolaze
topliji dani i vie mi nee biti potrebni. Ako vidi da je doista
nevina i daje neduna u mojim nevoljama, jedan al ostavi Nii,
a drugi ponesi sa sobom. Reci da joj ga dariva za lijep doek i
lijepu podvorbu.
- ekaj, da zapamtim! - rekao je Grabovac. - Oba njoj ako
je pokvarena, jedan ako je nevina. Oba ako je pokvarena, jedan
ako... - ponovio je nekoliko puta. - Dobro, zar ti to nitko iz
Kupresa nije mogao rei?
- Ne mogu pred grad kleknuti ni grad upitati. A kad sam
ono nekoliko povjerljivih ljudi upitao, rekli su mi: to e mi to,
bolje da ne znam i kad bi se imalo to znati. A svi su tvrdili da
se nema to znati. Meutim, u zadnje vrijeme progoni me
slutnja da je svu tu pauinu oko mene splela Nia i gotovo me
izludila svojom ljepotom i pameu... A ja sam, kako si sino
vidio, bolestan ovjek. Pa, ako je sve ovo dosad smislila, to bi
je kotalo da ide i korak dalje? Teko je i pomisliti da je ila
tako daleko, ali, im se u mojoj glavi zaela sumnja, nije vie
nita kao to je prije bilo. Sad kui ne navraam ni onoliko
koliko bih bez opasnosti mogao.
-1 ja bih morao tu sumnju odagnati?
- Ti. Jer, ako nakon tvoga posjeta, kod Nie naem jedan
al, to e biti isto kao da si mi u etiri oka rekao: "Plava, ne
prijeti ti nikakva opasnost." A naem li kod nje oba ala, obilazit
u Kupres vie nego dosad, pa, moda, i zauvijek iz njega otii.

O
H-1

Q
O
Q

1.
Neto vie od godinu i pol nakon susreta i rastanka s
Plavom, Martin je opet zanoio u hanu pod Vagnjom.
Bilo je potkraj rujna. Bura s jakom kiom tukla gaje u prsa
od poetka Trnovih poljana, pa je na vrata hana doao promoen do koe, iako je bio obuen u suknenu odjeu. im je
rasamario konje, napojio ih, nataknuo im na glave zobnice s
jemom i suhom im slamom obrisao kinicu sa sapi i vrata, dao
se u potragu za handzijom da mu ovaj dodijeli izbu i proda drva
i svijee.
Naao ga je i dobio istu onu izbu koju je neko dijelio s
Plavom, sad on sam jer je bila pretijesna za dvojicu, a gostiju
u hanu na konaku nije bilo mnogo. Handija mu je prodao
svijee i ponudio ga rakijom. Da se ugrije, kua asti! Ali za
drva nije znao to bi.
Izveo ga je na dvorite i pokazao hrpu borovih panjeva.
Nalazili su se pokraj badnja puna usmrenog rasola, spremljena za okrepu kravama u nastajnoj zimi. U jedan od panjeva
bila je zabijena sjekira.
- Eto, dvije ake, pa uzmi koliko ti treba - rekao je handija,
uzeo novac i otiao za svojim poslom. S vrata hana je dobacio:
- Dobro e ti doi, zagrijat e se i prije nego upali vatru.
Bio je obiaj da gosti, ako je ikako mogue, sami sebi
nasijeku drva. Imat e manji troak u hanu i korisno e zaposliti

tovare koji ponekad i prazni putuju. I Grabovac bi to uinio da

ga nije omela kia.
Kad ih ne usijee usput, morao je na dvoritu zasukati
rukave i cijepati panj pun smole, to se nakupila kad je kronja
bila posjeena, pa zemni sokovi nisu imali kamo otjecati. Cjepanice su se utjele kao da su mjesecima namakanc u vosak.
To e gorjeli, mislio je Martin, unio drva u izbu, potpirio
vatru i poeo svlaiti mokru odjeu. Obukao je isto i suho
rublje koje je imao u bisagama, koulju i gae. Jo kad je obuo
i iste arape, a izba se zagrijala i zamirisala borovom smolom,
bilo mu je ugodno kao svakom ovjeku kad se presvue iz
mokra u suho i prijee iz hladnog u toplo.
Po lijevom leaju, po onom na kojem je neko sjedio i leao
Plava, jer je otuda iz leeeg poloaja bilo lake loiti vatru,
rasprostro je snopi raene slame, svrh nje kao prostirae
ispruio dvije hae, a kao pokriva razastro aren sukanac.
Veerao je kruha, sira i meda protiv prehlade, koji je u
mjedenom loniu nosio kamo god iao. Med je bio od vrijeska
i kadulje, grudast i uzrnjen. Dok je bio hladan, mogao si ga
prstima uzimati i jesti kao sir, ali, kad se ugrije, postaje teku
kao livadski. Ako je u grudicama, mora ga vakati, od ega ti
trnu zubi. Nije ga imao kad ugrijati, jer se, kako je svaki med
lako zapaljiv, mogao bez tete grijati izdaleka, polagano.
Kad je veerao, prije nego to e lei, po stolicama i jednom
klinu u zidu, koji je i sluio kao suilo, razmjestio je odjeu, da
se sui do sutradan. Ostao mu je Plavin al od crne vune sa
crnim vezom du rubova. Od Trnovih poljana do hana njime je
zaklanjao lice od bure i kie, pa u njemu nijedna dlaica nije
ostala suha. Zato ga je trebalo postaviti na neko zgodno mjesto,
gdje e itav biti izloen toplini plamena, ni predaleko da do
jutra ostane mokar, ni preblizu da ga plamen ne lizne i spali
njeno predivo. Ne promijeni li se vrijeme nabolje, a ini se da
nee, i sutra e mu dobro doi kad se bude sputao od Vagnja
do Prologa, jer livanjski su vjetrovi uvijek ljui od podinarskih.

S obje strane ognjita, ije je vatrite, ukopano u zid, bilo

na razini leaja, nalazila su se dva kamena zvana prijekladi, jer
su se izmeu njih u otvor priprostog kamina prilagale drvene
klade, koje su pri vrhu, na vatritu, polako izgarale. Oni koji su
se grijali, od vremena do vremena gurnuli bi ih naprijed, da
vatra, idui za drvom, ne bi prela na glavnje i rasula se po podu
izbe. Na desni je prijeklad ve bio stavio kabanicu, pa je al,
previvi ga dva puta, stavio na lijevi, koji e mu, kad se isprui
na leaju, biti uvrh glave. Da al ne bi skliznuo s kamena, a i da
mu se do sutra med rastopi, kad ga bude mazao po kruhu i njime
sladio kavu, svrh crnog pletiva ala stavio je mjeden loni,
siguran dani njemu ni alu od vatre ne prijeti nikakva opasnost,
ak i kad bi plamen preao na cjepanice izmeu prijeklada, jer
su cjepanice bile sloene po sredini otvora kamina.
Iako je al nosio dva proljea, jednu jesen ijednu zimu, iako
su ga ispirale kie, peklo sunce, ibali vjetrovi i suile vatre u
hanovima, od svoje prvobitne ljepote, kad je bio nov, nije nita
izgubio. Tkanje mu je i dalje ostalo vrsto, boja sjajna, a rese
neizlizane.
Pravo rei, nije taj al bio nita izuzetno, ali je bio zgodan i
na putu viestruko koristan. Uz pomo pribadae, od njega si
mogao napraviti kapuljau protiv vjetra i kie. Ako je studen
bila suha, njime si mogao omotati prsa, vrat i ruke. Ako e
negdje usput sjesti, mogao si ga previti, napraviti jastui,
poloiti ga na kamen i biti siguran da se nee prehladiti. Isto
tako, samo neprevijena, mogao si ga ispruiti po travi i na
njemu odspavati nakon ruka. Kad ga je onog jutra, s jo jednim
alom, preuzimao od Plave, nije ni slutio od kakve mu koristi
moe biti taj komad tkanja.
Kad bi ga ovjek vidio toliko zadovoljna tim komadom
odjee, a zna kako ga je dobio, pomislio bi da ga je i zadrao
zbog praktinosti, a ne to bi obavio posao kako mu je Plava
naloio da ga obavi.
Jer, poto je iz hana pod Vagnjom onoga puta otiao ravno
na Kupres, ne posluivi se na putu ni jednim od alova, on im

vrijednost nije mogao znati ni za boravka s Niom ni u trenutku

rastanka s njom. Trebalo bi mu vjerovati da bi, to se koristoljublja tie, na rastanku radije oba ala ustupio Nii nego ih sa
sobom vukao.
Dodue, Plava je, opredjeljujui se za ovjeka koji e mu
pomoi u nevolji, uza sve ostalo, mislio i na koristoljublje, koje,
ako prevladava nad drugim osobinama, moe unijeti zbrku u
ovjekove postupke i odaslati krive signale. I nije se prevario
u procjeni da Martin Grabovac nije koristoljubiv. Kad se
odluivao da li da Nii ostavi oba ala ili da jedan ponese sa
sobom, to za onoga koji je ekao njegove poruke nije bilo
nikako isto, jedno je sigurno, nije bio koristoljubiv, jer nije znao
za praktinu stranu alova, niti je takav mogao biti kad je
njegovu znaaju strano koristoljublje koje bi se ostvarivalo na
tuu tetu.
Samo to neka se zna: da ni u kom sluaju oba ala za sebe
nije mogao prigrabiti. Ono ostalo, zato je Nii ustupio jedan
a ne dva, pria e sama ispriati.

2.
Kad je Martin doao na Nizina vrata, nije morao nadugo
objanjavati ni tko ga alje ni po kakvu poslu dolazi. Putem
kojim je on proao, prolo ih jc nekoliko otkako se Nia
potuila suprugu da joj jc grdno dosadno kod kue samoj, pa
ako naie na ovjeka pametna i naoita, u ije se prijateljstvo
moe pouzdati, neka joj po takvom poalje robu, uz savjet da
joj nekoliko dana ini drutvo, kako bi od tog ovjeka mogla
nauiti to ne zna. Jer njoj jc vie od svagdanjeg kruha potrebno znati to drugi znaju i ne znaju, ega u svijetu ima i nema.
Prema Nizinu priznanju, dosad jc takvih vidjela sedmoricu.
- Osmi si - rekla jc Martinu kad se pred njom pojavio.
-Visok broj, pa, daj Boe da i vrijednost bude visoka.
Plava je poznavao samou, u samu sebi nije mogao nai ni
trunka one vie mudrosti za kojom je Nia eznula, nije drao
ni oholou ni nemoralom da pametna ena izmjenjuje misli s
pametnim mukarcem pa mu se ne treba uditi to je pristao
da na svojim putovanjima pronalazi takve ljude i po njima alje
robu za trgovinu.
Je li Plava i onima to su prije Martina dolazili u njegovu
kuu darivao alove i namjenjivao im posebnu misiju? Martin
jc to htio saznati, ali nije znao kako. Osvrtao se po kui da vidi
ne visi li gdjegod al slian onima to ih nosi u torbi. Traio je

bilo kakav, ali nije nalazio nikakav. ak ni u krinji, kamo je zavirio u Niinoj odsutnosti.
S druge strane, elio je poto-poto obaviti prihvaenu misiju. Nii nije smio otkriti zato dolazi. Prema tome, otpadala je mogunost da je upita je li od
one sedmorice ijedan doao sa alom. Sputan obvezom na utnju, u nedostatku dokaza, ostao je pri uvjerenju da je sa alovima stigao on prvi i jedini.
Stol za blagovanje Nia je, zaudo, postavila u spavaoj sobi. U onoj istoj u kojoj je Plava udisao djevianske mirise kad ga je mlada supruga uila
kako se sitou razgara a glau gasi ljubavna ueenost. Sudei po jelu koje je pripremila za ruak, Nia je bila i bolja kuharica nego to ju je Plava opisao.
Sve do kraja ruka razgovor je tekao o obinim stvarima preko kojih su se upoznavali, primjerice, otkuda je tko i tko to najvie voli od jela i pia. Tek kad su
uz slane kolaie poeli piti neko gusto vino, crno kao zeja krv, Nia je iznenada poela razgovor o svom djcvianslvu, objasnivi Martinu ukratko o emu
se radi, jer joj on niim, ni prije ni u toku razgovora, nije dao na znanje da o tome neto zna.
Bilo je to u jednom trenutku, pomalo napetu, jer je raz govor o obinim stvarima presuio. Uinilo se da na vidiku nema sadraja koji bi mogli
pretresti. Ona je uzdahnula, kao da se prisjetila neega to je pamenjem teko optereuje. Odmahnula je rukom i rekla da, koliko god se on udio, ne
dri mnogo do sebe. Jo u mladosti uinila je podosta neobinih stvari. I danas ih ini! Ali, koliko se god trudila da nadmai sebe, ne uspijeva uiniti nita
udnije nego to je inila u mladosti.
U toj dobi velikih poroka, kazala je.
- Dala sam zavjet da u uvati djevianstvo onda kad ga vie nisam imala. Pa da sam se bar nakon zavjeta suzdravala! Nego, ne proe ni pet dana iza
zakletve a ja sam, doslovce, plivala u bludu.
utjela je i promatrala kakav uinak na Martina ostavljaju njene okantne igre. Nije nalazila iznenaenje, ali je iz iskustva znala: to se iznenaenje
sporije javi, to u toku ispovijedanja

preraste u veu gorljivost i poduzetnost, kad mukarac poeli biti iscjelitelj oboljele i izmuene ene, ija je i bol i muka, duevna i tjelesna, posebne vrste,
one za ije se lijeenje svaki mukarac, ako mu pacijent opie povijest bolesti, smatra nad lenim lijenikom. Po Martinovoj mirnoi inilo joj se da e
prerasti u udotvornog iscjelitelja, samo ako se bolesnik potrudi da mu svoje boli ispria na poticajan nain.
I nastavila ga je poticati.
Sto je ona dotle dola da za sebe moe rei kako je zla ena, pohotna i ohola, neobuzdana i nemirna, krivnja je i do nje i do ljudi s kojima se susretala ili je
s njima bila prisiljena ivjeti due vrijeme. eljna da sve pretekne, da bude najvienija i najcjenjenija, da je svatko hvali i istie za uzor, ona je pred sebe
postavljala toliko velike zadatke da ih ni zrela osoba ne bi mogla ostvariti. Najbolji je primjer taj zavjet djevianstva.
Ma, kakav zavjet!
Bio je to prkos jednog trenutka. Due od tog trenutka zadanu rije ona nije mogla nositi. A da je bila skromnija i pred sebe postavljala sitne ciljeve s
brojnim ogranienjima, da je obuzdala svoje nastrane elje i strastvene snove, mogla je postupno izrasti u osobu koja potpuno vlada sobom.
Samo razumnom stegom ovjek moe vladati svojim strastima. Na alost, u nje nema konica. Kad se njena misao pokua vezati za jedan predmet, kad
sama sebi kae da e biti ovakva i onakva, uz tu se namjeru, kao krpelj na govee, zalijepi njena pouda.
Ma, to zalijepi!
Ona izranja iz svake njene misli kao to iz presjeena panja izrastaju mladice. I to ih ona vie rubi, one izrastaju sve gue i bre. Ona se od tih
sablanjivih primisli, vezanih uza sve to muko jest i to muko nije, ne moe obraniti, kao to se nije mogao obraniti onaj nesretni seljak to se jednom
naao u pratnji i razgovoru sa svetim Bcrnardinom.
Nia je potom priala kako je jednom sveti Bernardin putovao sa dva seljaka. On je jahao na magarcu, a teaci su uz

njega pjeaili. Jedan se od teaka potui Bernardinu da se

nikako ne moe usredotoiti na molitvu. Stalno, dok misli, misli
mu lete tamo-amo, esto i na grene stvari. Tom se seljaku
naruga njegov suscljanin:
- Ja kad molim - ree taj - ni o emu drugom ne mislim nego
o Bogu.
Bernardinu je bilo previe ove samouvjerenosti, pa pokua
pokazati seljaku da se odvie hvali.
- Kad je tako - ree mu - otii tamo u onu umicu i izmoli
samo jedan Oena a da za molitve ni o emu drugom ne misli,
pa u ti odmah dati ovo ivine na kom jaem.
I seljak, prije nego to e se osamiti u umici, dade rije da
e mu istinu kazati to mu je i da li mu je ita bilo u glavi dok
se molio. Ode, izmoli i vrati se pred Bernardina i svog sumjetanina.
- Dragi oe - ree - do pola Oenaa bilo je dobro. Ali,
nakon polovice doe mi na pamet: "Ala, kad dobijem magarca,
da mije na njemu dobiti i sedlo!"
Isto kao to seljak ne moe izrei Oena a da na misao o
postignutom dobitku ne nadovee primisao o novom, jer je
njegova misao openito ispunjena stjecanjem, ni Nia ne moe
ukrotiti svoju poudu: im je stekla jednog mukarca, odmah
misli na drugoga. Dotjerala je dotle da poeli svakoga kog vidi,
ako taj neto vrijedi. Stavie, dok govori s nekim mukarcem,
o emu god govorila, neprestance uje u sebi pitanje: "Kakav
je u krevetu?"
to e uiniti da se odvikne tih opsesija? Koga je god pitala,
kao to sada pita Martina, nitko joj nije znao rei. Sama sebi
dosad nije mogla pomoi, a nee, ini se, ni ubudue, jer se kod
nje s vremenom razvila potreba da svakom mukarcu ugodi, u
svemu i do kraja. U jelu, piu, odijevanju, razgovoru i u "stvarima od postelje". A tko se ne zna odricati, i kad prima i kad
dijeli darove, ne moe biti poten.
Martinu je na tom prvom ruku s Niom bilo jasno da
siromah Plava od silnih mirisa, koji su se, kao magle oko vrha

Stoera, motali oko Nizina enstva, nije mogao prozreli svoju

enu. I valja priznati, to ni boljem poznavaocu ena ne bi bilo
lako. Zato nije mogao nazreti ni obrise njenih udesno brojnih
i duhovnih mogunosti, tolikih i takvih da se ne daju predvidjeti
jer njihovi obrasci nisu dani unaprijed, oni se stvaraju od prilike
do prilike i od vremena do vremena.
Zato Plava i nije mogao zakljuiti da je igra s mirisima
djevianstva samo jedna od erotskih igara ove profinjene i
domiljate ene, izdanak njene ludosti i njene genijalnosti, koji
postaje proien, razloan i uvjerljiv svaki put kad su u pitanju
njeni tjelesni prohtjevi. Sve to je ona Martinu napriala otkako je doao na Kuprcs samo je odraz bogatstva mate jedne
ene, izuzetna ljubavna predigra koja se eli utemeljiti na
mudrosti, na iznimnosti, na satanizmu. A kako je to teko i
veim mudracima i znaajnijim sotonama, ostaje joj da pliva u
arenim laima, kojima se ne moe porei ni ljupkost ni domiljatost.
V

- Cuj, Nio - rekao je Martin - ako ti eli da ti se pomogne,

pomoi ti nee nitko ne bude li samoj sebi pomagala. S tobom
je kao s onim to su mu kola upala u blato.
I na njenu je priu uzvratio svojom priom.
(Valjalo bi znati da je pria, ili "prilika", kako su je ueni
zvali, imala teinu norme tamo gdje moral nije bio drukije
normiran, pa ne znam koliko te "prilike" bile umjetne tvorevine, s malo ili nimalo vjerojatnosti da su se stvarno mogle
zbiti. Uostalom, vjerojatnost prilika nije se nikada provjeravala, glavno da je "prilika" bila ilustrativna za moralno naelo
koje je u sebi nosila i da je bila duhovita. Ubacivanje "prilika"
u razgovor bio je znak puke otmjenosti i uenosti. Zato da
Martin Grabovac ne prihvati igru na razini koju Nia trai?)
Neki Kokan iz Zahuma gonio kola puna gnojiva i upao u
kaljuu. Blato je doprlo do osovina i konji nisu mogli kola
izvui. Pored njega su prolazili ljudi koji su ga poznavali, ali mu
nitko ne htjede pomoi, ba zato to su ga poznavali. Jedan
prolaznik iz udaljenog sela pristade da mu pomogne. Kokan ne

htjede sii s kola pa zajedno s prolaznikom i konjima potegnuti,

da kola zajednikim snagama izvuku na suh put. Prolaznik,
videUo, prestade upirati u kola i ree Kokanu:
- uj, brate! Kad ti sam sebi nee da pomogne, neu ti
ni
ja pomagati.
- To je, moda, tono u svim sluajevima - uzvratila je
Nia.
- Ali, na alost, u mom nije. Koga sam god pozvala da
mi
pomogne, taj me nije iz blata vadio. Taj bi me tjeio, zna
se
kako, i u tom tjeenju gurao u jo gore blato. Kad bih
mu to
rekla, on se udio: "Zar je to mogue?..." Znam kakvi
su
mukarci! Vi da pomognete! Svima je vama samo do
jednoga!

3.

Eh, koliko je ona takvih tjeitelja upoznala!

Prvi je bio sin oeva prijatelja iz Zvorrika, koji je na proputovanjima kroz Jajce kod njih odsjedao. Prikazivao se za
poznavaoca dalekih zemalja i gradova. Priao je lijepo jer je
lagao mnogo, najvie o arenilu i bogatstvu bazara istonih
gradova. Meu ostalim, i o ovjeku iz Silistrije stoje napuhavao
velike mjehure koji su ga dizali uvis, pa je kao oblaak plovio
iznad svih tornjeva i minareta u gradu.
Taj joj je oduzeo djevianstvo a da ni danas ne zna, niti e
ikada doznati, za koje se prie to dogodilo, one o ovjeku to
ga diu napuhani mjehuri ili neke druge. Ona je izgubila pamet
im je pria poela.
Primjerice, ne zna ni to je li se radnja zbila na bazaru u
Silistriji, ako se o toj prii radi, ili je taj ovjek napuhavao
mjehure tu, u Kozluku, gdje su njih dvoje sjedili skriveni, a
podigli su ga iznad minareta damije Esma Sultanije i tornja
crkve svetog Luke.
U toj presudnoj prii, ma o emu ona bila, ruke pripovjedaeve, kad su joj raskopale prsluk na njedrima, imale su

istu, ako ne i veu, ulogu u pripovijedanju nego to su je imale

rijei. Rijei koje su, budui nove i neuvene, odzvanjale u
njenim uima i prosipale se po njenom vratu, hladne i igliaste,
pa ju je hvatala drhtavica, klonue i opi zaborav.

Tjcitclj iz Zvornika sa svojim priama o udima i tajnama

Istoka javljao se jo nekoliko puta, uvijek na proputovanju. I
svaki put je imao kazati neto novo, neto neuveno. Trebat e
joj dugo vremena da shvati kako u tim priama nema ni uda
ni istonih bazara, kako je to sveudilj ista pria, jednostavna i
priprosta, samo to ju je mladi znao priati u bezbroj preinaka,
a svaka je preinaka djelovala kao nova, nikad uvena.
Kau da je to openito tako: te su stvari toliko ope, toliko
iste, a kad se u nama i na nama prelome, djeluju kao jedinstvene
i neponovljive.
Drugi je tjeitelj bio svira. Svirao je u grmlju, s proljea kao
slavuj. Bio je to blijed i malorjeiv mladi rodom iz kue koja
se prislanjala na juni zid Dizdareva mezdzida. Izlazio bi s
violinom na proplanke s onu stranu Plive, nasuprot gradu, pred
mrak i, praen umom slapova, svirao duboko u no.
Ona bi se iskradala iz kue, ila dolinom Vrbasa, penjala se
na sadrenu izbreicu otkuda padaju Plivine vode i nalazila ga
slijedei svirku. Sluala bi ga dok se ne bi dosita nasvirao.
Govorio joj je kako je ona njegova nagrada za pjesmu,
njegov baki pjevau s trgova, kako on samo radi nje dolazi
ovamo svirati, kao to cvrak cvri radi svoje dragane, kako bi
prestao svirati kad bi ona prestala dolaziti.
Jedne ju je veeri uhvatio oko struka i poveo u kuu s june
strane Dizdareva mezdzida, tamo gdje katolici ne stanuju. Ona
se prestraila tolike elje za posjedovanjem, istrgla se iz njegovih ruku i pobjegla.
Te je veeri blijedi mladi na samom rubu slapa svirao do
pola noi. Od te svirke tunim su se vrbama grane spustile do
zemlje, to se jo i dan-danas moe vidjeti.
Ujutro su violinu nali gore, na Plivi, smrskanu o sadru, a
njega dolje, u Vrbasu. Leao je prebaen preko velikog ka mena, pod snjenim mlazovima pjenuave vode.
to da i dalje svira kad svirkom nije mogao stei Niu!

- Mukarac se ne zadovoljava bakiem, nee ni poklon,

nee ni milostinju - govorila je vatrena Nia - on eli posjedovati. Zauvijek i potpuno.
Bilo je jo tjeitelja, vrijedilo bi ih nabrojati, svaki je sluaj
za sebe, dovoljno openit i dovoljno poseban da ga valja uvaavati, ali svi, koliko ih god ima, padaju u zasjenak pred dvojicom koji su joj donijeli i najvie sree i najvie boli. O onima
to ih iz prie isputa jednom e drugom zgodom, kad bude
pribranija, a sad e o ta dva tjeitelja. O jednom koga je sama
odabrala, i o drugom koga joj odredie za duhovnog pastira.

4.
Nia je od malih nogu bila nerazdruiva sa svojim strieviem Davidom, iji je otac drao mesnicu, ali je bio
neuspjcniji obrtnik od njena oca, gotovo siromah, jedan od
onih to ga saalijevaju jer su ga "pritisla djeica". Od petnaestoro roenih ostalo mu je sedmoro na grbai i kruhu. S najstarijim od ivih, a on je majci bio tree dijete, s Davidom, Nia
je bila gotovo vrnjakinja, jer je on roen pri kraju prosinca, a
ona u poetku sijenja idue godine. Iako se pisalo i govorilo
da je on od nje stariji godinu dana, bio je stvarno stariji samo
sedamnaest dana.
Kao na svakoj drugoj stvari koja bi joj za to pruila priliku,
Nia je i na dobnoj razlici brusila svoju oholost, pa je ona
jednom bila u Nizinu, a drugi put u Davidovu korist. Kad su bili
mali i, kao sva djeca, otimali se da budu stariji, on je morao
priznati daje mlai od nje sedamnaest dana, to u ovom sluaju
znai punu godinu, jer je, a taj mu je razlog Nia nametala,
sveenik prilikom upisa u matinu knjigu zabunom zamijenio
njihove dneve roenja. Kad su pak odrasli, i kad je Nii postalo
drae da bude mlaa, a njemu da joj se naruga "starkelja", ona
se odrekla zabluda mladosti i na silu vratila svoje neotuivo
pravo da od Davida bude mlaa sedamnaest dana, to u ovom
sluaju donosi godinu dana prednosti, jer se u meuvremenu,
a i taj je razlog Nia pronala, utvrdilo da pisar, pametan i

savjestan ovjek, nije nikako mogao uiniti onu pogreku koju

mu je pripisivala njena mladost i njeno neiskustvo.
Sve je dolazilo u obzir za odmjeravanje snaga.
Natjecali su se tko e dalje pretrati, tko e biti bri, ije e
igrake biti ljepe, tko e lake nauiti pjesmu naizust, u koga
je skladnija odjea, tko zna zvonkije pjevati, tko se moe popeti
na viu granu, iji e puevi bre puzili a skakavci preskakivati
- i, znalo se, u svemu je morala biti bolja Nia.
Kad bi se on usprotivio vie nego to mu je doputala,
napala bi i njega i njegov natjecateljski pribor, odjeu ili igrake, ruila, kidala, prljala, a njemu upala kosu, tipala ga i
grizla, sve dok joj ne bi priznao prvenstvo.
Nakon priznanja bi ga tetoila, darivala, popravljala mu
odjeu i igrake, ljubila ga i govorila mu da je srce, da je med,
da je najslai.
Nije se koristila samo nasilnim sredstvima. Ve zarana
sluila se domiljatou i laima. U tome meu djecom nije
imala premca, najmanje u strieviu Davidu, koji je uivao to
se Nii moe pokoravati. Ne jedino stoga to je pokoravanje
bilo uvjet da se s njom drui, nego jo vie to je pokoravanju
bio sklon pronalazei u njemu pogodno sredstvo kako da
dobije od ivota ono to mu treba za ivljenje i uitak.
Ta uzajamnost one koja vlada i onoga koji se iz sebeljublja
pokorava, najljepe se vidi iz sluaja kad su se natjecali tko e
dalje. Mislili su: dopisati!
Svi su izgledi bili na Davidovoj strani, jer je alat s pomou
kojeg mukarac baca vodu, bez obzira na snagu miia mokranog mjehura, graen tako da ve u poetku ima veliku
prednost, koji Nia ne moe nadoknaditi, ma koliko zgodan
poloaj nala i zauzela.
to se moglo predvidjeti, to se i dogodilo.
Kad je natjecanje bilo zavreno, bez ikakve mogunosti da
se odmah nastavi jer je nestalo tekuine, Nia je rekla kako
pravila igre "tko e dalje" ne kau da pobjeuje onaj iji je mlaz
dui, nego onaj ija tekuina dotee do dalje toke. ini se da

je u Nie tekuine bilo vie, pa je, tekui niz padinu brijega, dalje i doprla.
Zauzvrat, to je bio tako posluan i priznao Nizino tumaenje igre, dopustila mu je da joj glavu kiti cvijeem, da splee i rasplee njenu meku
kosicu. On je to volio, on je to drao prebogatom nagradom za ustupak prvenstva u triavoj igri.
Ali, upletanje cvijea u kosu, prsti koji su joj dodirivali resice na usnim koljkama, jagodice koje su joj miljele po zatiljku, sve je to samo jednom
polovicom ustupak Davidu. Koliko je god on uivao da je miluje, toliko je ona uivala da bude milovana.
Kako su godine brali i stjecali zrelost, tako su, s tugom u srcu za nevinosti djetinjstva to se nepovratno gubi, sirova djeja natjecanja ustupila mjesto
istananijim odnosima, s umjerenom dozom stida i distance koja ih je vie privlaila nego odbijala. Bili su to povjerljivi razgovori o onome to su uli i
vidjeli, esto bez pravog sadraja, ali s obiljem emocija i elje da se pria, da se apue, smije i povjerava. Bilo je to, dotad nepoznato, uvstvo od blizine,
nijeme i gluhe, a tako bogate glasovima i smislom. Samo neka su jedno uz drugo, bez predmeta i svrhe, bez nadmetanja i sporenja! Samo da se gledaju i
smiju! A ako nije upadno, ako nema oevidaca, da se i dodiruju, rame uz rame ili jagodicama prstiju. Svejedno.
I u novim je igrama, ako se to igrama moe zvati, Nia bila matovitija.
Po svom je tijelu nalazila bubuljice, liajeve, modrice, irie, strije, bradavice, ili bi za neko mjesto, naoko zdravo, tvrdila da je tu boli. Bilo gdje se to
nalazilo, na podlaktici, meu sisama, na bedru ili leima, razodijevala se i nudila Davidu da to vidi. Traila bi da opipava kako je tvrdo ili mekano, da je
poee jer je svrbe nepodnoljiv, ili da joj dlan, ohlaen u vodi, na bolno mjesto stavlja kao oblog. Razumljivo, tako intimne usluge nitko nije smio vidjeti, pa
se David osjeao kao privilegiran suvlasnik njena tijela, koje mu se prikazivalo sve misterioznije, ne

shvaajui otkud u tom tijelu toliko privlanosti, a u njemu tolik izljev zadovoljstva, bilo da tijelo gleda bilo da ga dodiruje.
Nia je svoje usluge brzo naplaivala: zato to je gleda i dotie joj bolesna mjesta, mora ispunjavati svaku njenu elju, i teku i poniavajuu. Tako je
David o njoj postao vei ovisnik nego pijanac o rakiji, i ne znajui kolika je ona, Nia kao i rakija, toga trenutka postala nezavisna.
Svijet je pun pijanaca i ljubavnika. Rakija se troi, a ene se ljube. Pa je Nia upravo u trenucima igre s pritiem koji joj je izbio na podbratku,
upoznala i "svjetskog putnika" i "sviraa".
Ona bi vjerojatno, spoznavi tom prilikom da je i sama opojno pie za mnoge pijanice, bila prekinula s Davidom da se "putnik" htio due zadrati u
njenoj slubi, due nego to mu je trebalo obaviti poslove u Jajcu, i da "svira" nije pokazao sklonost suludoj i samoubilakoj elji da gospodari i
posjeduje.
Ni "putnik" ni "svira" nisu htjeli preuzeti Davidovu ulogu stalnog pratioca i sluge koji e sluiti kao dokaz Nizine nad-monosti, i ona se i dalje
oslanjala na svoga strievia. Ne bi nikoga drugoga ni traila i ila bi do kraja u ispunjavanju prohtjeva svoje due i tijela da se kao paklenog ognja nije
bojala rodoskvrnua, i kao grijeha i kao delikta zbog koga bi je njeni raereili. Sva ast i "putniku" i "svirau", bilo joj je lijepo s njima, ali ne tako lijepo
kao s Davidom. Ni u ijim oima nije bila ljepa ni pametnija nego u njegovima.
Tako je i rakija postala ovisnik o pijanici, ako je drugi lou, a ne piju profinjeno kao David.
U to vrijeme viali su momci one vraie po njenim haljinama. U njoj je uskipio prkos na to javno blaenje, i za onog tko ju je dobro poznavao nije
bilo iznenaenja to se odluila na zavjet djevianstva.
Druga je stvar, sasvim neoekivana za njena strievia, bila odluka da se i njega otarasi. Sluaj jest izniman, ali je u skladu s ponaanjem oholih ljudi,
koji, kad odaberu pravac, onda odaberu i sve krajnosti koje im takav izbor nalae. Odluivi se za djevianstvo kao potvrdu svoje nadmonosti nad
drugima,

ona se odluila i na raskid s Davidom. Odsad e voditi svet i ist

ivot, iznutra i izvana, i u svetosti e nadvisiti sve ene, kao to
su ih nadvisivale one brojne grenice koje su nakon spoznaje
grijeha postale uzor ista ivljenja.
Taj preokret, potaknut izvana onim vraiima na haljini,
koliko se god inio neoekivan, u prvom redu Davidu,
dokazivao je staru istinu da su osobe koje propovijedaju moralnu istou prikriveni razvratnici, a oni koji u bludu plivaju,
poklekli aneli.
To je nekakvo pravilo: niti elje smetaju praksi da se razvije,
niti praksa potire elju. Obratno, to je ivot ivljen u dubljem
glibu, to su intenzivniji snovi o ednosti i nevinosti; a stoje ivot
prilagoeniji pravilima ivljenja, to je vei san o grenosti i
pobuni. Nekad prevagne jedno, nekad drugo, pa su izne naenja vie pravilo nego iznimka.
- Prekidam s tobom - rekla je Nia Davidu. I to je bilo lijepo
od nje. Neka momak zna na emu je. - Ispovjedit u se - dodala
ini se da je ovaj dodatak bio pogrean. Ne to e se
ispovjediti nego to mu je to saopila.

5.
Ispitujui Niu za grijehe, sveenik, koji je govorio aptom
i uz to sipljivo, po redoslijedu to ga nalae Deset zapovijedi
Bojih, ovla je prelazio s jednog na drugi grijeh i jedva uo ono
to bi ona odgovarala, sve dok se nije usidrio u estoj zapovijedi:
Non mechabris!
Upitao ju je da li je uinila koji bludni grijeh, milju ili
djelom, svejedno.
Ona odgovorio da je inila milju i djelom. Ispriala je
povijest svojih grijeha s "putnikom" i "sviraem". Mislila je da
je to glavno. Ono ostalo, grijesi milju, prema ovom su zanemarivi.
Oekivala je strog prijekor, a ispovjednik je preko toga
zaudno brzo preao i nastavio je ispitivati o grijesima koje ini
milju, opravdano nalazei da je u tome korijen onog iskoraenja prema "putniku" i "svirau", i svih iskoraenja koja
e ubudue uiniti, ako se to arite ne ugasi.
- Tko je ovjek uz koga vee svoje grijehe milju?
- David, moj strievi.
- A koliko puta na dan poeli s njim zgrijeiti, i u koje doba
dana najvie?
- Kad ga ne vidim, svakog sata, a kad ga gledam, iz asa u
as. Uveer, kad legnem, ne prestajem na njega misliti. A im

- zaspim, misao s jave seli se u snove, pa po svu no sanjam da

s njim grijeim.
- A da li sa svojim strieviem pria o tim neprilinim
stvarima?
- Ne otvoreno, ali, to god netko od nas dvoje kae, nosi u
sebi neto od grijeha. Pa, iako otvoreno ne govorimo o
bludu,
blud se raa u svakoj naoj rijei.
Neka mu ispria neki od svojih snova, rekao je sveenik, da
vidi kakva je to vrsta grijeha, onakvog kakav iziskuje ovjekova
narav, ili je to grijeh slian onom u Sodomi.
Nia je ispriala jedan od svojih snova, poseban, ali najblii
svim ostalim.
Nala se ispred plitke rijeke, na gazu koji je bio pokriven
kamenjem. Putnici, kojih je bilo posvuda, prelazili su na drugu
obalu gazei od jednog do drugog kamena. I ona bi tako
postupila, ali je bila bosa i nije mogla gaziti po kamenju koje je
imalo nazubljene vrke. Jedan joj je glas rekao da obuje
opanke, drugi ju je savjetovao da pogleda uzvodno, tamo ima
jo jedan prijelaz, takoer s kamena na kamen, samo su
kamenovi uglaani i moe se na njih bez straha ugaziti bosim
tabanima. Ona krene za tim glasom i s kamena na kamen,
podignute suknje, pretri na drugu obalu. Kad je stupila na
ravnu kamenu plou, netko ju je obujmio oko golih nogu, a ona
je rekla: "Nemoj, Davide! Nemoj sad, i nemoj ovdje! Mnogo je
svijeta, drugom prilikom!" David joj je odgovorio: "Upamti,
Nio, ja neu dovijeka nizato brusiti kamenje da bi ti mogla
prelaziti preko rijeke."
San jest razbludan, utvrdio je ispovjednik, ali nije od onih
iz Sodomc i Gomorc. Dobila je odrjeenje i malu pokoru za
tako velik grijeh.
Neki uviavan ispovjednik!
Uveer, u istom krevetu, sva u bijelom, namirisana mirisima djevianstva, osjeala se gordo i nadmono nad svime
to je okruuje, nad svime to je proivjela i to je jo eka, jer
ju je ispovijed okupala u jurjevskoj pjenisto buci ispod slapova

Plive, a zavjet nevinosti, dan prije tjedan dana, pretvorio u

ruiast ljiljan.
Pa ipak, to ju je nemilo iznenaivalo, u tom blaenom
osjeanju istoe, tako je intenzivno mislila na blud kao kad je
u njemu s "putnikom" gacala do gue. Istina, bila je to misao sa
strane, kao pogled unatrag onoga koji se osvre na sumporom
usmrenu baru, kakva je ona u Kulaima, u kojoj mu je bilo
toplo i ugodno, to jo uvijek uti u preponama, ali se vratiti ne
eli, jer ne podnosi kuni zadah usmrenih jaja kakvim zadaju
sva sumporna vrela.
U tom trenutku - ona nikada nee saznati kako i otkuda
-njenu je krevetu priao David i rekao da su mu poznate
njene none patnje, prelasci preko gazova i zadah sumpora.
On je njoj oduvijek sluio, pa je i sada doao da joj pomogne
u rastjerivanju nonih mora.
Tako je, zahvaljujui Davidovoj snalaljivosti, propao njen
uzlet u bijele visine. Ne razodijevajui se, ponovo se nala u
toploj vodi ispod visokih brijestova u Kulaima.
David je bio spreman na rtve, ali samo dok su se rtve
nagraivale. Kad mu se uinilo da je Niin hir s djevianstvom
nezaustavljiv, da e je izgubiti i da podilaenje gubi svaku mo,
on je, dotad ovca od ovjeka, bio toliko smion i drzak da se,
koristei veliku guvu kod ispovijedanja pred Veliki petak, kao
lani ispovjednik uvue u ispovjedaonicu i da promijeni glas
mladia u glas sipljiva starca.
A potom, poto sazna njene snove, da se nae uz njen
krevet, kad, osjeajui se kao ljiljan, najdublje misli na pelu
koja e doletjeti i krilima pokupiti pelud s njenih pranika.
Prvi put joj je u ivotu predloio - jer je odricanje isti
gubitak - da vode pravu ljubav.
Bilo bi udo da nakon toliko priprema na to nije pristala.

6.
Od pogleda okoline, roda i susjeda, Niu je i Davida titilo
dugogodinje druenje, pa bitnu promjenu u njihovu odnosu
nije bilo lako zapaziti. Pogotovo to su doputene oblike
prijateljevanja mnogo isticali, a nedoputene obavljali iza zatvorenih vrata i pod okriljem noi.
Tako bi jo dugo bili poivjeli, moda i svih deset zavjetnih
godina, da se usred te slatke tajne Nia nije osjetila ponienom,
onom koja je svedena na predmet za uitak i onom koja se izvan
oiju javnosti izrabljuje bez protuusluga. Sa zavjetom, koji joj
prijei da odabere bilo kog mukarca, sa svojim tjelesnim
potrebama i strievievim diskretnim prohtjevima, ona je, ne
uini li neto, zauvijek pokopana. Nita nego uti i podavaj se
Davidu dok ga ne odlue oeniti, a onda e, budui da njen
odnos sa strieviem nitko nee ozakoniti, biti odbaena kao
stara tikva, bez prava i moi da se pobuni protiv mukog
izrabljivanja.
Nakon pet mjeseci te gluhe pljake, od ega je najvie
trpjela njena ponositost, jer nije mogla ni da se partneru nametne ni da protiv njega protestira, spopade je pravo ludilo
ednosti. Odlui iskoiti iz obrua, makar to bilo opasnije nego
skakanje iz Plive u Vrbas, i jo se jednom okupati u jurjevdanskoj pjeni djevianstva.

Ponovo potrai ispovjednika, ovoga puta pravoga, i ispovjedi mu sve dotadanje grijehe, onaj s "putnikom", onaj sa
"sviraem" i, uz posebno zadovoljstvo, onaj s Davidom.
Pojedinost po pojedinost i sve do u tanine, toliko dugo i
podrobno da je sveeniku bilo previe, pa ju je na polovici
prekinuo, kad je vidio da se ispovijed pretvara u vrtlog koji se
s ruba zavija u sredite, a iz sredita odvija prema rubu, tako se
moe odvijati do sudnjeg dana.
Dobila je teku pokoru: osim pedeset krunica i deset zornih
misa, sa svojim strieviem nije dvije godine smjela progovoriti
ni rijei. Progovori li ili se s njim zatekne negdje nasamo,
govorili ili ne govorili, kazna e doi sama od sebe. On je nee
izricati. Ima tko e.
Bilo je vrijeme konjc otave, ni mjesec dana nakon zavretka molitvenog dijela pokore, sluavka Plavinih strieva,
neka Manda iz Sokanice, vidjela ju je u nedolinoj igri s
Davidom u sijenu na livadi uz Plivska jezera. Otila je njenu
ocu i kazala to je vidjela, opisujui kao dokaz vjerodostojnosti
trokutast polip to ga Nia ima na lijevom bedru, a za nj je znala
samo Nia i onaj tko ju je vidio podignute suknje. Ta prituba
kao daje bila oekivana, eljkovana, ak i naruena, pretvorila
se u krunski dokaz dugovjekim sumnjama ukuana i jednog i
drugog prijestupnika.
David je pogodio to znai i Mandina prijava i povika
rodbine, pa je ve sutradan nestao na nekoj od cesta to iz Jajca
vode u Banja Luku i Sarajevo.
Nia je ostala ispatati.
Klela se svime na svijetu da ono sa sijenom nije istina, da je
Manda za njen polip doznala od onih koji su je jo kao djevojicu gledali obnaenu i alili to joj je na taj vani dio tijela
priroda nalijepila komad koe iz koga raste dlaka, bijela i otra
kao svinjska ekinja.
Sve uzalud, nisu joj vjerovali!

to se vie branila od sijena, sve je dublje u nj upadala. Nije

bilo pojate ni stoga koji ljude ne bi podsjeali to je Nia radila
s Davidom na zelenom otkosu uz Plivsko jezero.
Veui kraj s krajem da povee raskidani konac koji e je,
kao Arijadnu prema izlazu iz labirinta, dovesti do pokretaa
lavine koja je samljela svu njenu uznositost, zakljui da je
svemu kriv ispovjednik, koji je, ne potujui ispovjednu tajnu,
o njenim nastranostima natukao neto rodbini.
Arodbina je Mandu iz Sokanice zaduila daje danju i nou
uhodi.
Da bi mu vratila milo za drago, javno je rekla kako su svi
mukarci na nju pohotljivi jer im smeta njen zavjet, pa je kao
dokaz te pohotljivosti, koja prelazi svaku mjeru, navela sluaj
ispovjednika, koji ju je do sada tri puta nagovarao da s njim vri
bludne radnje.
Bio je to starac, na svu sreu, bezub i boleljiv, pa joj nitko
nije vjerovao. Alije tom izjavom uzvitlala gadnu prainu: o tom
se prialo, o tom se sporilo, na to se sablanjavalo i, to je
najgore, nije se vidio kraj tom veselju. Sto dalje, postajalo je
sve matovitije.
Njoj nije bilo lako: nisu joj vjerovali. Ali ni sveeniku nije
bilo lake: s njim su zbijali ale.
Da uine uslugu Nizinu ocu, svom prijatelju, da vrate mir u
Podgrae i Kozluk, Plavin je rod na brzinu isprosio za svog
Anelka i posla u daleki Kupres, gdje je nitko nije znao, gdje
je ivot uz potena i dobroudna ovjeka mogao poeti iz
poetka, gdje je, ako joj se bude dalo, mogla nesmetano nas taviti svoj okaljani zavjet istoe. Ali, drala se ona zavjeta ili
ne drala, raala djecu ili ne raala, uz onakva ovjeka u oba
sluaja moe ivjeti i proivjeti estit ivot.
Puna prezira prema Davidu, koji je podvio rep, strugnuo i
ne javlja se, puna mrnje na roditelje i sveenika, ona je ipak
otila u Kupres odluna da proivi ivot mirno i nevino.
Ona bi se toga i do danas drala da jednog dana na putu
ispred svoje kue nije ugledala blijedo lice Tahirbegovo i po-

eljela se s njim nadmetati tko je ljepi, tko pametniji, tko je

koga nadrastao, tko komu nije dostojan ni prah s odjee obrisati, tko je koga nadmaio i tako redom, sve do nesluenog
sunevog sjaja. Ili jo dalje, prema novoj sumpornoj lokvi i kalu
u kojem zavravaju sva ljudska nadmetanja, a da toga takmaci
nikad ne postanu svjesni.
Ni oni sami ni oni koji ih slijede.

7.
Sunce je bilo zalo kad je Nia dovrila pripovijedanje o svojim ljubavnim iskustvima, puna prijekora za sve osim za sebe samu. Nastojala je uvjeriti
Martina Grabovca da joj je to iskustvo, iako nametnuto nepovoljnim okolnostima, postalo navika, koje se gnua ali je nastavlja s nimalo manje mara nego
da joj je po volji.
Dok je priala o svom ljubavnom poetnitvu, a bio je to vie nevezan razgovor nego sustavno pripovijedanje, iz koga e Grabovac tek naknadno stvoriti
cjelovitu sliku, Nia je i sjedila za stolom, i gledala kroz prozor, i zavaljivala se na postelju, oito u elji da njen gost, uz ono to slua, i vidi kako ta ena
izgleda uivo, pa da, zaposlivi vid, sluh i miris, i sam sudjeluje u bludnim radnjama to ih je u mladosti inila ova to se sada iskreno ispovijeda.
Gledajui je kako izlae svoje drai, kako ih nudi oku, uhu i nosnicama, kako najvie obeava etvrtom ulu, opipu, Grabovac je mislio da su imali
pravo oni koji su joj na haljini vidjeli vraie.
Ne samo to je njena odjea od marame do postola puna vragova kao pasja dlaka buha, nego je i njena pria takva: na svakoj rijei ui po jedan razrok
vrai, kojem jedno oko gleda u zemlju a drugo u nebo, pa nisi siguran je li rije na kojoj ui iskreno reena ili joj je cilj da obmane slijepca.

Nema u tome nita udno, svaki je ovjek raspoluen na dvije polovice: da ga priznaju uzorno svetim i istim, i da posjeduje i okusi sve to je
zabranjeno i to se, po zakonima ljudskim i Bojim, dri prljavim i neasnim. U veini sluajeva, te se dvije polutke meusobno potiru, teei, nakon
smanjivanja i spajanja, istom cilju, pa obian ovjek niti je toliko svet da bi se odricao radosti to ih prua "zabranjeno voe", niti je toliko pokvaren da ne
bi zavrijedio bar dio potovanja to ih posveenost zavreuje.
Nasuprot obinim ljudima, koji su sravnili svoja proturjeja, Nia ih je produbljivala. Ona je htjela i u jednom i u drugom ii do kraja: da bude sveta i ista,
uzorna za sve svete i uzorite, i da usporedo s tim bude bezobzirno porona, kako joj sluajno u ivotu ne bi promaklo nita to se od ivota moe uzeti.
Bilo je to teko poslii, gotovo nemogue, ali ona je tvrdila da se moe. I tu je tvrdnju dovrila upravo kad je sunce zalo za planine, a ona legla na
krevet.
Odsjaj crvenih oblaka na zapadnom obzoru preplavio je rumenilom Kuprcko polje. Mlado lie stabala i vlati trave, ije je zelenilo, jo mljcno,
svibanjsko, lako poprimalo boju neba i oblaka, najednom se svekoliko pretvorilo u more crvenih latica. Cvijetom je postao i cvijet, i trava i stablo, a mirisi, to
ih i inae isputa mlado raslinje, postadoe jo gui i aromatiniji. Grabovac pomisli: "Ne miriem li ja isto ono to je i Plava mirisao?"
ini se da je mirisao.
Dok mu je u nosnicama bio kad vrijeska, metvice i majine duice, a u oima odsjaj predveernje ravnice i neba, Nia se izmeu onoga to je gledao i
njegovih osjetila namjestila tako da vidike zasjeni a cvijeu oduzme mirise, da ona sama bude vrijesak, rumen i obzor. Da sve iz okolia vee za sebe, da
sve zarobi i upije. ak i njega sama i sva njegova ula.
Njega u prvom redu.

- arobnica - rekao je Grabovac, ispod glasa, na kraju

dubokog uzdaha. Nepotrebno, tu nije bilo mjesta divljenju, jo
manje otkrivanju onoga to misli.
Ona je zadigla suknju i ogolila se do pasa. Takva, s glavom
na velikom jastuku, uzdignutih koljena, kao kad se sjedi na
neem vodoravnom, jednim je okom, jer je drugo zaklanjala
koljenom lijeve noge, gledala njega ravno u lice, drsko i izazovno, kao da kae: "uo si, i to sad kani?"
Izmeu njenih bedara, ponad ipkastog platna to je pokrivalo stidno mjesto i isijavalo posebno intenzivno rumenilo jer
je bilo svileno, vidio je njene sise, u meuvremenu razgaljene,
kako se diu i sputaju, odajui vee uzbuenje u toj smionoj
eni nego to su ga odavale oi i poza u cijelosti.
Bjelodano, ta je znala izvriti onu luaku preobrazbu u
kojoj se udoredna domaica, s boljkama i manama, pretvara
u prelijepu drolju, zdravu kao zrelo zrno ipka. Posjedovala je
dar koji odjelotvoruje muki san o idealnoj eni, koja je is todobno neporona kao cvjeti metvice i razvratna sladostrasnica bez trunka stida.
Taj prijelaz, od malobrojnih koje ga znaju izvesti, neke,
privuene nagradom, obave na silu, neke svojevoljno kao
uitak u glumi, a neke iz pukog zadovoljstva, jer im ono daje
puno osjeanje vanosti osobe. Nia je pripadala ovima
posljednjima, onima koje su najslinije matici iz pelinjaka.
Jednog ranog jutra, kad je nebo vedro i vrijeme toplo,
matica polijee iz konice, a za njom se u visine otiskuju tisue
trutova, mujaci svih konica na kuprekoj ravnici. Diu se i
diu, tamo daleko nad oblaie iznad kojih se sunce istije vidi,
tamo gdje sipi sveopi ruj, bogatiji od onog to veeras pali
ume i livadske trave, tamo gdje je azur opojan i gdje u
vrtoglavici od visina i pomame dolazi do beskrajno dugog
parenja s jednim trutom.
Na alost, samo s jednim! I tu se nita ne moe! A ba je
teta to se ne moe!

Prebivajui due i ee u tim aurnim prostorima nego

ene koje se nisu uznosile kao ona, Nia je poeljela jo vie,
jer nezasitnost u stopu prati one s dobrim tekom, pa je - moda
- itavu priu o "putniku", "svirau" i rodoskvrnuu izmislila,
znajui da e svaki mukarac komu to ispria poeljeti uz nju
lei. Zaboga, kad je ena pristajala na veze kakve su one s
trgovcima u prolazu, one sa zanesenjacima i one s roacima,
to nee s njim koji je isto tako prolazan, povran i nezakonit!
Pred Grabovca se isprijeilo pitanje muke i ljudske asti:
hoe li joj prii i obgrlili je ili e poi do svojih bisaga u kutu
sobe, izvaditi iz njih oba ala i njima, kad ih uzdu prostre,
pokriti njenu golotinju, sagnuti se, poljubiti je, zahvaliti joj na
jelu, rei da joj alove mu alje i da je cirkusa dosta.
Pokrivanje alovima iziskuje veliko odricanje. I to? Nita.
Mnogih se stvari u ivotu odrekao. U tom je loe neto drugo:
na nju bi pala preteka uvreda. ena koja se sama nudi i bude
odgurnuta, najalosnije je bie na svijetu.
Tako je prva dvojba zavrila u njenu korist.
Je li tono da se radi o odricanju?
Doista, radi se o alovima. to s njima? Da li da je pokrije
ili ne pokrije i, ako je pokrije, da li jednim ili s oba?
A radilo se i o tome da li e neto uiniti, ak i na brzinu,
prije nego alove potrai u bisagama.
Ali, i to je udno, o onom koji mu je te alove dao i uputio
ga ovamo u ovom presudnom trenutku nije znao nita, kao da
ga nikad nije ni susreo. Samo se neega kao kroz maglu
prisjeao. To je sjeanje bilo blijedo, jer su ga veer, rumen,
njene noge i ipke pretvorili u truta, koji je, u utakmici s
mnotvom mujaka, izdrao let i s njom ostao sam u azuru da
joj podari sjeme za tisue Uinaka koje e ispuniti prazna saa
to ekaju u konicama.
Kakvi alovi! Kakav han, i kakav susret u tom hanu!
Did je Matija znao rei - sjetio se Grabovac kad je legao uz
Niu - da raljast kolac ne moe u zemlju. Mislio je da ovjek
dvojna morala i dvojna ponaanja ne moe ivjeti.

Sjetivi se toga u trenu kad je bio na Niinim usnama,

uinilo mu se da did nema pravo. Istina je da ga je Plava
odabrao, mislei da se dri didove nauke, kao to ga se i sam
Plava drao. Istina je i da se prihvatio zadatka sa alovima
mislei kako je dobar uenik poslovice o raljastom kolcu. Ali,
kad je s usana preao na ono to slijedi, ne samo to se uvjeio
nego je i iskusio da raljast kolac ide u zemlju, ako je zemlja
rahla, vlana i podatna.
Ide! Nego ta da ide!
Ponekad mudrosti svijeta vie zastrauju nego to govore
istinu.

8.
Kad je nakon pet dana, u kojima su se viestruko obnavljali
uzleti u svadbene visine, poao iz Kupresa, Grabovac nije znao
to da uini s Plavinim alovima.
Bilo mu je smijeno i neugodno to ih uope ima uza se. Da
je na njegovu mjestu bio netko drugi, netko tko manje razmilja
o preuzetim obvezama i ne dri mnogo do zadane rijei, ja mano bi oba, ako bi odustao da ih sam, bez grizoduja, upotrebljava, bacio u mirnu vodu Mrtvice.
Ne treba ni rei da je prema nalazu na licu mjesta, prema
onome to je uo, vidio i doivio, ako je drao do svete uloge
vizitatora i obveze koju je pred Plavom preuzeo, morao Nii
uruiti oba ala kao svoj poklon ili kao darove to joj ih mu
alje s puta.
Ali, otkud je on, kad je preuzimao obvezu da ide i vidi to
je s tom enom, mogao znati da nee samo doi i vidjeti, nego
da e i sam lei uz nju i na taj nin ubrojiti se u one koji su
potkradali djevianstvo to ga je Plava mogao samo mirisati i
gledati? Ako, u namjeri da pred Plavom odri rije, Nii ostavi
samo alove, a uz njih ne priloi i pisamce u kojem bi rekao da
nije jedino vizitirao nego se i okoristio radodajstvom njegove
vatrene ene, onda e biti kao da rije nije ni odrao. I ne bi.
Iskren bi bio samo upola.

Nego, ako bi mu, ostavljajui Nii oba ala, ionako rekao

samo pola istine, to ne bi svu istinu zatajio, to prije to od nje,
bila itava ili prepolovljena, Plava ne moe imati koristi?
Kakva mu korist od spoznaje da ga Nia vara? Nikakva.
Proi e ga volja da mirie njeno djevianstvo, najveu radost
u svom ivotu, jer e otada to djevianstvo zaudarati. Strah da
e ga prijetvorna ena, mudra i bezobzirna, liiti ivota, najlake kad ga spopadne padavica, razrast e se i unititi ga
mnogo prije nego to itko na njega digne ruku.
Tko bi ikad mogao otkriti da je strah to e s njim biti kad
nastupi padavica atro malog kuprekog trgovca, strah to mu
ga je u duu ulio njegov znanac iz hana pod Vagnjom?
Zastupnik livanjskog kadije za Prozor i okolicu, dobri i kao
ovca bijeli Mehmed Nuhagi, jednom mu je u ali rekao neto
ega se sada sjetio. S povodom ili bez povoda? Tko e ga znati!
Poveo se razgovor o tunjavi u selu Pripcima kojoj je i
Martin bio svjedok. On je tvrdio da je svemu kriva bila neka
Stojka, koju su mnogi htjeli, a ona se ni od jednoga nije branila,
pa su se ljudi zbog nje tukli.
- Da tko nego Stojka! - rekao je Nuhagi. - Ako nije ona,
onda je Katica; ako ni Katica nije, onda je Zulkada; pa ako je
i ona neduna, trai meu Luama, Masama, Arzama i Bibama
pa e nai glavnog krivca. uj, Martine, koliko sam ja mogao
vidjeti, ispod svakog zloina, kad malo proeprka, nai e istu
stvar...
I rekao je koju. Onu ijim imenom barabe zovu svaku enu.
- Kad je nae, to da s njom radi? Nita. Ponovo je pokrij
kao i sva druga stidna mjesta. Ono to je uzrok svim zloinima,
nije za osudu ni u jednom.
Ali, taj isti Mehmed Nuhagi, kod koga je Martin ee
navraao jer mu je iz Splita donosio lijek protiv kalja,
napomenuo je da, iako iza svakog zloina stoji ena, ne znai
da svaki preljub zavrava neprilikama po preljubnike ili druge
ljude. Mnogi sretno zavre, osobito oni izmeu dvoje pametne
eljadi koja znaju da je to posao to poinje, traje i nestaje u

mraku. Neki su preljubi dugo trajali a da se za njih nikad nije

saznalo. To su oni izmeu mukarca i ene koji znaju na vrijeme
poeti i zavriti prije nevremena. Ponekad preljub donese vie
koristi oteenoj strani nego to joj je tete nanio, i nego to je
koristi imala strana koja je preljub izvrila.
Sve bude i svata biva, kako kae Nuhagi, pa bi, moda, i
za Plavu bilo najbolje da nikad ne dozna kakva je Nia. Lake
e podnositi progone nadstojnika za trine pristojbe. Nee ga
moriti strah to e mu se dogoditi kad ga spopadne padavica. I,
to je najljepe, moi e nesmetano gledati i mirisati bujno
Nizino djevianstvo.
Ukratko, Martin Grabovac je procijenio daje Plavi korisnije imati lijepu la nego runu istinu, ak i uz pretpostavku da
ta la, ako je vjerovati iskustvu zastupnika livanjskog kadije,
moe biti zapretana u arite njegove nesree, koje se ne mora
i nee dogoditi bude li Nia razumna ena. A ona to jest!
To je tako: grijei i nalazi ispriku grijehu, pa e sit, napit i
veseo koraati ovim svijetom.
Bilo tako ili ne bilo, jedan je al poklonio Nii, od svog srca,
i kao zahvalnost za ono to mu je pruila u postelji i na trpezi,
i kao preporuku za ono to oekuje da e mu se ubudue
pruati, a drugi je ponio sa sobom.
Da se njime poslui u nevremenu.

9.
Martin Grabovac je veerao i veera mu je prijala bolje nego to je jelo zasluivalo, samo zato to se uzgred prisjeao svega to je od Nie uo, to je
s njom doivio, a osobito kakva mu je jela pripravljala.
Nakon veere, na vatru je naloio novih cjepanica, dok je stare, napol izgorene, turnuo naprijed da im ostatak izgara u sreditu ognjita. Odjeu,
koja se suila oko kamina, ili je preokrenuo, da se sui s druge strane, ili ju je preobrnuo, da se sui drugi kraj. Naposljetku se ispruio na leaj, pokrio
sukan-cem i poeo loviti san.
Dok su se preganjali, on san a san njega, odnekuda, valjda iz susjedne izbe, zauo je glasove dvojice mukaraca. Jedan je bio piskutav kao pjev mladog
pijevca, a drugi razljeven i dubok kao udarci stupe za pranje sukna.
Pregradni zidovi hanskih izbi bili su od gline i pletera, ni etiri prsta debeli. Prozorii su gledali na dvorite, gdje bi se bura, koja je sumanuto vijala
oko vanjskih zidova hana, samo ponekad oglasila. Ljudi su i konji pozaspali, samo su vatre gorjele u kaminima, pa se iz susjedne sobe uo ne samo
mrmor nego i po koja rije.
Dva su ovjeka priala o neem veselom emu su se od srca smijali. Pri smijehu neke su rijei izgovarali glasnije nego da su

koga dozivali. Upravo te rijei to bi izvrcale iz monotonog mrmora, Grabovac bi i razabrao.

Martin nije imao ni tanke ivce da bi ga u predsnu smetala vika, ni plitak san da bi ga probudio razgovor, ma koliko bio glasan. Na trnicama, u
hanovima i lazaretima, u svakojakim svratitima, samo kad bi mu se prohtjelo, mogao je spavati pored igraa "na mure", i kad bi se potukli, pored
revanja magaradi i rzanja konja, i kad bi bili bez krmiva. Neki njegovi znanci i suputnici, koji u takvim prilikama nisu mogli zaspati, pa su, uzrujani do
ludila, zavidno gledali kako on "duboko hre" tvrdili su da pri buci bolje spava nego u tiini.
Dubok san i ta mo da zaspi gdje hoe i kad hoe imali su sidrite u naravi Martina Grabovca. Od ljudi nije bjeao, volio im je prii i srdano ih
doekati kad mu prilaze, ali do kraja nijednom ovjeku nije vjerovao, niti je u druenju pretjerivao do te mjere da zaboravi na sebe sama, da se, Boe
sauvaj, povjeri prijateljevim rukama. Vjerovao je da prijateljstva ma-lokad umiru s bijelim licem. Obino negdje usput, na nekom prijevoju, postanu
crna kao u avola.
Bili zato to se do kraja mogao usredotoiti na sebe, bilo zato to je vladao sobom i znao to moe a to ne moe, bilo zbog neeg petog i desetog,
slinog ovome to je navedeno, Martin je u pojedinim trenucima, a san je bio najneviniji od njih, imao mo da ljude oko sebe otpise. Nema ih, pa ma
koliko ih bilo!
Prema tome, ni mrmor razgovora u susjedstvu ni preglasno izgovorene rijei koje su iz tog razgovora iskakale kao povici, nisu mogle smetati njegovu
snu. Smetao je smisao po neke od tih rijei. Taman je zaspao, a netko je negdje viknuo: "Plava." On se rasanio i oslunuo nee li oni to razgovaraju iza
zida jo jednom ponoviti ime kuprekog trgovca i uvjeriti ga da taj "Plava" dopire iz susjedne sobe, a ne iz njega sama, iz njegove due, iz dubine njegova
sna. Da uje kako oni tamo spominju Plavu, bilo bi mu dosta za vrst i bezbrian san, makar ona dvojica od toga trenutka glasno skandirala: "Plava!
Plava!"

Ali nije uo nita. Oslukujui, ponovo se dohvatio sna i zaplovio u dubine.

Opet se prenuo jer je uo da netko spominje Nizino ime tako glasno kao da je zove kroz cijev koja je naslonjena na njegovo uho. Oslunuo je.
Tamo iza zida samo smijeh, mrmor i po neka rije, iji ga smisao nije uznemirivao.
Tek sad kad su oba imena prozvana, tek sad kad je dosegla vrhunac neizvjesnost da li nemir u njegovu duu unose rijei to u san upadaju iz susjedne
izbe ili imena onih dvoje izrastaju iz njegove due im je natkrili sjenka sna, tek sad mu je mo samosvladavanja i izdvajanja iz okoline trebala kao ednu
voda, pa da kae kako niega nema ni u susjednoj sobi ni u njemu samu, da moe mirno spavati. Skupljao je snagu da sebe sama razuvjeri u jedno i uvjeri
u drugo, ali, ini se da to nije ilo onako lako kao nekad.
Jo jednom je zaspao, i jo se jednom probudio kad je imena Plave i Nie uo uzastopce izgovorena.
Neko je vrijeme gledao u strop. I dalje se pitao iskau li ta imena iz njega ili dolaze iz susjedstva. Onda se okrenuo na bok. Na jedan, pa na drugi. I jo
jednom, i jo jednom.
Okretao se sve dok pred sobom nije ugledao vrata splitskog lazareta, tako velika da kroz njih moe proi konjska zaprega puna sijena, vrata kakva su i
u prirodi. Ali, da ova to ih gleda nisu ona u Splitu, uvjerio se kad je kroz njih htio proi. Ne samo kola sijena, na njih ne bi mogao ui ni jedan konj bez
kola. A kad se, puzei, jedva kroz njih provukao, naao se u lazaretu koji nije bio lazaret, i osjetio da plovi prostorom sna koji nije bio san. Isto kao to
su vrata kroz koja se provukao samo vanjtinom nalikovala na vrata dvorita splitskog lazareta, tako je i san samo prividno bio smjeten u toj kui za
ra-skuivanje tovara, robe i ljudi. Osim vanjtine, sve je tu bilo drukije, olovnije i smrdljivije nego to je u onom runom zdanju kraj mora, odmah
ispod zida Dioklecijanove palae, gdje vjeito ali blae nego u snu smrdi po sumporu i terpentinu.

10.
Osim dvorinih vrata, u zdanju iz sna nita nije bilo slino onome stoje gledao u splitskom lazaretu, a ipak mu se sve inilo prepoznatljivim, sve vieno
ba u tom gradu, negdje u njegovim palaama, crkvama, dvoritima i podrumima. Tu nije bilo ni krova ni zidova, kao to ih imaju sve kue na ovom svijetu,
bile one brvnare, potleuice, krovnjac, viekatnice ili ardaci. itava graevina, ako se tako mogla nazvati, jer je vidio dio neega po emu se cjelina
moe samo nasluivati, sainjena je od lukova, a ti su lukovi mogli biti graeni ili od crvene cigle ili od crvene sadre koja se taloi na slapovima u ijoj
vodi ima mnogo eljeza.
Osim u Splitu, gdje ih je mnogo viao, same ili uklopljene u neku graevinu, takve je lukove vidio Martin i na putu od Knina do Zadra, u mjestu
zvanom upljaja, gdje je nekad, u Dioklecijanovo doba svakako, stajao grad Burnum. U tom gradu uzdizala se golema zgrada nepoznate namjene,
sjedite magistrata ili zapovjednitva legije. Kad su barbari grad opljakali i saegli ognjem, zgrada se sruila. itava su ostala samo njena dvojna vrata,
pragovi od kamenih blokova i vrsti nadvoji, koji danas slie malom latininom slovu m.
Eto, od takvih lukova kakvi su oni u upljaji, bio je sagraen prostor Martinova sna.

Ravnica, na kojoj su lukovi sagraeni, sterala se unedogled

na sve etiri strane svijeta, pa se inilo da je Martin Grabovac
u sreditu toga neizmjerno prostranog i neizmjerno mo notonog zdanja. Udvojeni lukovi nisu bili poredani ni po kakvom redu, dapae, bili su razbacani kojekako. Ali, stajao na
mjestu ili mijenjao poloaj, Martin je u svakom trenutku bio
izvor i sjecite zrakastih nizova. A kako nije stajao, kako se
kretao po nekom dugom putu tamo-amo, njihov se raspored
stalno mijenjao. On je ostajao u sjecitu, a lukovi su se pomicali,
okretali se oko osi, ili naprijed i uzmicali natrag, sve da bi
Martina imali za svoje ishodite kao to suneve zrake imaju
sunce.
inilo mu se da prolazi kroz umu sadrenog drvea, ija
ogoljena stabla, bez granja i kronje, slue kao potpornji ne emu to, ako je to graevina, mora biti tavan ili krov. Meutim,
gore, iznad kolona i lukova, nije bilo niega nalik na grede,
strop ili ronjike. Tu, zapravo, nije bilo niega osim mraka, koji
je svjetlucao kao da je nastao od masnoe koja pri izgaranju
stvara tmast i trom dim, dim koji se ne razilazi, koji ostaje nad
vatritem.
Prema tome, sadrena stabla bila su potpornji tom mraku.
Njihova je zasluga to tama ne padne na tlo.
Pod nogama mu je neto kao travnat sag, ali ne od trave
koja raste na livadama, koja ima lie, klasje, stabljike i see do
koljena, nego od trave niske kao mahovina, u koju upada
obua, po kojoj je hod lagan i tih. Iz travnatog tla, iz korijenja
sadrenih stabala, pa ak i iz opeke i pukotina na sadri, od ega
su graeni lukovi, izbijali su tromi bjelkasti dimovi. Onakvi
kakvi se, nakon none kie, viaju u ljetno jutro, kad naglo
pripee sunce i zaas pretvori livade u tiganj koji se, opran, sui
na laganoj vatri. Nije se vidjelo da igdje ita gori, ita od ega
bi dimovi mogli potjecati, ali se po toplini isparavanja moglo
zakljuitit daje vatra negdje u blizini, negdje u nutrini sadrenih
stabala kao u peini, negdje u lukovima kao u dimnjacima,
negdje pod nekim sagom od mahovine.

E, ba tu, pod nogama!

Tu moraju biti rupe pune vatre, onakve kakve u planini
grade drvosjee kad bukove cjepanice, teke za transport iz
brda u grad, pretvaraju u lagan drveni ugljen. U tim se rupama
pali drvo dok se ne pretvori u ar. Potom se rupa pokrije
kamenim ploama na koje se nabije zemlja da se ar, uz obilnu
prisutnost zraka, ne bi pretvorio u pepeo, nego, kad zraka
nedostaje, u ugljen. Takvih je rupa, rupa u kojima se razgara
ar, moralo biti posvuda ispod travnatog saga po kojem se
kretao, jer je odasvud, ispod svake travke i kroz svaku
pukotinu, izbijao dim i dopirala vruina. Od nje su Martinu
suzile oi, rumenjeli se obrazi, arili tabani i vrtjelo se u glavi.
Postajalo je sve vrue i sve zaguljivije to je due ostajao
u prostorima gdje sadreni stupovi, ulueni pri vrhu i tako
meusobno spojeni, zaustavljaju masni svod da ne padne na
travnati sag iz kojeg se izvijaju oblaci dima.

11.
Martina u tom svijetu nitko nije doekao. Na nj nitko nije
obratio panju, iako je imao tko, jer je prostor ispod lukova bio
napuen. Ne ba gusto, ali gotovo da luka nije bilo bez stanara,
nadstojnika, pazikuca. Sto li su ti ljudi bili! Zato se osjeao kao
uljez, onaj koji se naao negdje bez svoje volje, bez svrhe i bez
radoznalosti. Ali, uza sve to, krajnje nepoeljan stalnim stanarima ovog sumornog zdanja.
Kad bi se morao s nekim susresti, zaklonio bi se za prvi luk
i, dok bi ga taj mimoilazio, Martin bi bjeao od njegova pogleda
zaobilazei stup tako da ga itava zaklanja od prolaznika.
Drugim rijeima, vrtio se, pa nije bilo jasno da li ga prolaznik
mimoilazi ili se samo Martin okree oko sebe, a prolaznik
ostaje na mjestu.
A kad bi taj proao ili, ako je ovo potonje tono, kad bi se
sniva okrenuo, Martin se ne bi vratio na put kojim je iao prije
susreta, nego bi skliznuo u prvi prolaz zdesna. to nije bilo
teko, jer su ti prolazi tekli posvuda ispod i oko lukova, a svaki
je, kad bi se pred njim otvorio, postajao put do beskraja.
Meutim, kako je svako skretanje s pravca, svejedno je li
to vrtnja oko stupa ili bijeg u pobonu ulicu, izazivalo nov
raspored lukova, da bi se prema njemu postavili zrakasto, svaki
je susret sa stanovnikom ovog udnog grada i svako je

izbjegavanje tog susreta bilo popraeno trenjom, zbrkom i

tjeskobom.
Kao da se u mozgu neto otkvailo, neki zaporanj, neka
kvaka, kao da je pukla ona mrena, iznenada je spoznao kako
lukovi ne slue samo za prolaz, kako za to uope ne slue, nego
su okvir za ono to se pod njima zbiva. Ta bi se svrha najbolje
vidjela kad bi se luk postavio pred njega onako kao to stane
prozorski otvor kad se kroza nj gleda na ulicu. Tada bi u
prostoru izmeu tla, luka i pobonih stupova, kao sliku u
okviru, ugledao neku osobu, esto i vie njih, kako obavlja
radnju koja se u jednom trenutku okamenila. A opet nije bila
statina: prelazei iz jednog okamenjenja u drugo, inilo se da
traje kao i svaka druga radnja.
Znao je sve, kao da uz te ljude ivi od njihova postanja. ak
se i zapitao otkuda zna i njih i sve o njima. Ali, niti je odgovorio
na pitanje niti je u upitnosti naao olakanje. Pitanje je ostalo
u njemu, teko kao kamen u elucu.
Koliko god mu se lukovi do sada inili besmisleni, sad mu
se uinie svrsishodni. Pitao se, ponovo uzalud, nije li on te
slike, te prie u slici, ve negdje vidio i o njima uo, kao to je
vidio ostatke vrata u Supljaji.
Na ovo pitanje, ma koliko bilo muno, sigurno bi odgovorio
da mu jara ispod mahovine nije sve jae prila tabane, arila
mu elo i mutila pamet. I bez susreta bilo s kim okretao se sam
oko sebe i oko stupova. Odnekud je spoznao da nakon svakog
okreta elo, ruke, tabani i obrazi manje are nego ako miruje.
Ali, izlaza ni u okretanju nije bilo. as ga je peklo u leima i
zatiljku, as u elu i licu. Najednom mu je i dim, koji je i do tada
izbijao iz svake pukotine, poeo tipati nosnice i guiti ga u grlu.
U dva je navrata kihnuo. To su bili prvi glasovi koje je
ispustio. Na alost, ba u trenutku kad je ugledao vraga, visoka
i lijepa, s jelenskim rogovima. Prolazio je mimo njega, pa se ne
samo sklonio za prvi stup nego i spoznao u kojem i kakvom se
zdanju nalazi.

Kihne li jo koji put ovako gromoglasno kako on kie, vrag

s jelenskim rogovima ut e ga i potraiti. Dobro bi bilo kad bi
imao togod staviti na usta da se kihanje ne uje. Samo to je
poelio, a u rukama mu se naao al Anelka Plavc, onaj isti
koji mu je toga dana sluio na kii i vjetru.
Korisna stvarica! Za svaku priliku!
Sada, sa alom u rukama, nije morao zbog svake sitnice
traiti zaklon iza stupa. Ako je tko prolazio malo dalje, razvio
bi al i gotovo itav se iza njega zaklonio. Isto tako, kad bi iz
nekog rova, iz neke rupe na njega suknula vatra i zaprijetila da
mu spri lice, zatitio bi se alom i opasnost bi po zjenice i
obraze minula.
al ga, na alost, nije mogao tititi od dima i topline, pa mu
se mutilo u glavi. Tako omamljen, sve manje je obraao panju
na sebe i lukove kao mnoinu u perspektivi, kao raspored, kao
udo i kao graevinu, a sve je vie obraao panju na ono to
bi naao uokvireno u pojedinom luku.
Obavijen alom ili sklonjen iza njega, iao je od luka do luka
i gledao ono to je u njima nalazio, kao ovjek koji se kradomice
uvukao u tuu kuu, samo da pogleda slike po zidu.
Besmisleno! Upadati u tuu kuu, izlagati se opasnosti da
te premlate samo zato da vidi neije slike.
Jest, budalasto je. Ali je Martin Grabovac traio svoj
portret.
Netko mu je rekao da je tu. Ne ba crte njegova lica, ali
neto iz njegove due. Neto do ega mu je stalo, to mu je
drago i to je, ako se do due dri, vei portret od onoga koji se
bavi oblijem.

12.
- Raljast kolac nee u zemlju. Probajte, doista nee! govorio je Silvestar iz Kune.
Onaj besmrtni Silvestar Andabaka o kome je priao did
Matija, iako u Kuni nikad nije bio, dok su lijepe oi bake Ane
sjale na odbljescima erave iz mangala. Znala je: ako je njen
Matija priu o sveznalici namijenio Martinu, djeaku koji je
poeo uiti hrvatsku bukvicu, ovu o besmrtnom Silvcstru namijenio je utjehi ene koja ivi zahvaljujui ljekovitim travama.
- ovjek ne moe biti ovo ili ono - govorio je Silvestar suprotno jedno drugome. Ili je ensko ili je muko. Ili pripada
jednoj vjeri ili drugoj. Ilije pripadnik jednog ili drugog naroda.
Jer, ako je i muko i ensko, onda nije nita, kao to nije nita
kad vjeru mijenja kao prljave koulje. ovjek je smrtnik i kao
smrtnik mora ivjeti, to se zna, pa je budalasto teiti za besmrtnou. Jo je budalastije biti smrtan kao svi ostali a praviti
se besmrtan i druge siliti da u to vjeruju. ak i kad bi kojim
udom postao besmrtan, pa to? Napast sebi i drugima! Zar ne
kau da je stari delija gotova grdoba?... Ma, ljudi, kaem vam,
raljast kolac ne ide u zemlju.
On e, Silvestar Andabaka iz Kune, od tisuu primjera kako
je istina ono o rasljastom kolcu ispriati samo jedan, onaj kad
smrtan ovjek postane besmrtnik.

I poeo je, polagano, ali mu je glas bio glas dida Matijc. Dok
ga je Martin sluao, inilo mu se da i nije tamo gdje je, pred
Silvcstrovim lukom, ve u didovoj sobi, iji su prozori gledali
na izvore Rame. inilo mu se da Silvestar ne pria sam o svom
sluaju, nego da pria o tom sretniku iz Kune.
Za svaku bolest postoji trava kojom se lijei.
Listom kunjaka izlijeit e astmu.
Korijen paprati dobar je za istjerivanje trakavice i iskorjenjivanje metilja u ovcama.
Rujevinom e zaustaviti proljev a trpucem krv.
Sve se to lako nae kad zna biljku i tlo na kakvom raste,
ali nije lako nai mjeseinu travu koja lijei od svih bolesti.
Od svih! I od smrti same!
Malo ih je koji su je pronali, malo ih je koji su to ozbiljno
i pokuali. Sama pomisao da je mogue krenuti u potragu za
travom mjeseinom, ako se zaela i u glavi dotad zdrava ovjeka, znak je da se u njega ludilo dobrano razvilo.
Kau da trava mjeseina raste na mjeseevu otoku, usred
rijeke koja je, da zamrsi pute do sebe, vlastito ime otplavila u
more. Tko to ime misli nai, mora ga potraiti u oceanima. Otud
vjerovanje da se besmrtnost moe nai na morskim bespuima,
tamo kuda jo nitko nije plovio.
Na ime te rijeke sluajno je nabasao Silvestar Andabaka iz
Kune.
Silvestar je bio moreplovac i trgovac zainima, obian
ovjek, na besmrtnost nikad nije mislio. Ali, kad je ime rijeke
imao u rukama i kad je saznao da bi vjeno mogao ivjeti
pronae li travu mjeseinu, polakomi se za dugim ivotom kao
to bi se i veina ljudi polakomila.
Krene tamo i nasred rijeke, ije se ime ni sad ne zna,
pronae mjeseev otok.
Da je otok, nije! Ali nije ni da nije otok! Neto slino
mjeseevu odrazu kad padne u rijeku: uti se, svijetli i pliva.
Silvestar sagradi un od trske, doe u blizinu koluta koji pluta

i ugleda na njemu travu mjeseinu. Sva uta, mesnatih listia,

tek procvjetala. Nabra je i najede se.
Kao da se pjene najeo, nita u elucu nije osjetio.
Otada nije ni od ega bolovao. Ma ni od prehlade! Kad bi
se porezao, krv bi se pokazala, ali ne bi istjecala. Bilo je
dovoljno da se sljube rasjeeni dijelovi tijela, pa da rana uas
zacijeli, ne ostavljajui za sobom ni brazgotinu.
Sudei po tome, Silvestar je bio i neranjiv.
Ali, trava mjeseina nije mogla sprijeiti starenje. Nije
mogla zaustaviti ivot u dobi kad ju je besmrtnik pojeo, pa je
ovjek iz Kune stario kao i ostali ljudi.
Kau da protiv starenja nema lijeka. Tako mora biti: ako
postoji, ujedno i stari, ma koliko duboku starost doivio. Da
nije tako, mnogi ljudi ne bi eznuli za besmrtnou nego za
mladou koja bi trajala od roenja do smrti. Zar je zbilja
starenje gore od smrti kad mu ljudi pretpostavljaju smrt?
Sve je s Andabakom bilo dobro dok je ivio redovni ljudski
vijek. Starost je dolazila i sve to starost donosi. I u starosti je
bio zdrav, pa se nije bojao nemoi i otupjelosti. Ali, kad je
poeo ivjeti drugu turu ivota, dakako, i dalje elina zdravlja,
sve se stubokom promijenilo. Dodue, ivot je i u drugoj turi
poinjao od poetka i nastavljao se do starosti, ali se nije
poinjalo od djetinjstva nego od starosti dosegnute na kraju
prve ture prema starosti na kraju druge, koja je dva puta vea
od poetne. Prema tome, ivot se nije obnavljao nego se ivjelo
u slojevima: jedan se ljudski vijek nadovezivao na drugi i tako
unedogled. Tono po izreci sadranoj u alopojci starih ljudi:
"Ne valja, sinko, da se vijek na vijek nastavi."
Kad bi mu umro tko od roda, tko od unuka i praunuka, tko
u drugom i devetom koljenu, za kim se ali, ne bi osjeao
jednostruku alost kao u redovitom ivotu, nego dvostruku u
drugoj turi ivljenja, trostruku u treoj, i tako dalje. U da rovanim ivotima i sve se ostalo umnaalo, sve to pripada
starosti.

A to bi joj vie pripadalo od tuge! ivot je prolazio za ivotom, tuga se, kao slojevi pepela od vatara koje su stoljeima izgarale, slagala jedna svrh
druge, a Silvestrovi su se potomci irili i u Kuni i u drugim mjestima poluotoka Peljeca.
Na pitanje jednog radoznalca to mu je najtee u dugoj starosti, koju samo neupueni zovu besmrtnost, Silvestar je odgovorio:
- Za sebe sama vie se ne brinem, svu sam svoju brigu prenio
na potomke. A njih kose bolesti, godine, nerodice, ratovi i
meusobna trvenja. Nedae i smrt niim se ne daju zaustaviti.
U svom prvom, redovitom ivotu ivio sam samo svoje nevolje
i nevolje svoje troje djece. A sad, viestruko jae, ivim nesree
tisue svojih potomaka.
Na pitanje bi li elio smrt, Silvestar odgovori:
- Kako je ne bih elio! Zar radi umnaanja nesrea vrijedi
Aon je, osim brige za potomke, imao i drugih nedaa, onih koje su mu priinjali ba potomci za kojima je toliko tugovao. Govorio je:
- Nijedan se iv stvor ne raduje starosti osim mrava. Jedini mrav pod starost dobije krila, poleti i nestane.
Dodao je ogoreno kako bi i najteu smrt prihvatio kao iskupljenje da to nije iskusio.
ovjek i u jednokratnoj starosti postaje suvian. Njegovo miljenje dre zastarjelim, njegova je mladost i iskustvo bez znaenja, njegova je
poduzetnost istroena i zarala, njegovi su ideali ocvali i postali smijeni, njegove su pouke sablanjive a vrijeme otkuda dolazi i gdje je pokupio sve te
starudije vrijeme je mraka i neznanja. Kad je tako u jednokratnom ivljenju, kako je tek u viekratnom!
Zato Andabaki treba vjerovati da je od voljenih postao prezren, a to je najgore, da se osjetio prazan. Sve to je bilo postojano u tom smjelom
moreplovcu, muu, ocu i domainu, rastoilo je vrijeme i raznio prezir. Nije ostalo nita neras-komadano i nepogaeno.

Kamo sree da nikad nije pronaao rijeku koja je svoje ime otplavila u more! Proivio bi jedan ivot, u tom ivotu jedno tugovanje i jedan prezir, a ne
bi sve umnaao iz ivota u ivot.
Uzeo je lau, malu, s jednim jedrom, bez brige da li e ga valovi potopiti, i krenuo prema dalekim morima da ponovo nae ime bezimene rijeke.
Naime, vjerovalo se da besmrtnik koji se nasiti ivota i poeli umrijeti, nema drugog naina da postane ponovo smrtan nego tako da jo jednom ode na
puinu, nae otplavljeno ime rijeke i doe u blizinu otoka na kojem raste trava mjeseina. Ali, zaboga, neka travu ne jede, postat e jo besmrtniji! Neka
otok, manji od pogae, okrene naopake i ovoga puta jede korijen koji se vlaknasto prua sve do rijenog mulja. Taj e ga korijen odvesti u duu vjenost
nego to je besmrtnost, vjenost bez alosti za svojim rodom i daleku od njihova prezira. Dapae, tek tamo stei e njihovo potovanje na zemlji.
Ne zna seje li Silvestar Andabaka ponovo naao ime rijeke i travu mjeseinu. Vjerojatno jest. Da nije, vratio bi se u Kunu. Vidjeli bi ga, ili bar uli za
njega.
Martin Grabovac je prvi koji ga vidi na komadu hrvatske zemlje, ako lukovi, mahovina i mrani svod pripadaju toj zemlji. I slua ga kako govori:
- ovjeku je dovoljan samo jedan ivot, i to ne odvie dug. Samo se jedan ivot moe podnijeti, onaj u kojem od djetinjstva do groba u svakom razdoblju
ivi neto novo, ivot u kojem pri kraju dosegne njegov smisao. Svi ostali ivoti su besmisleni jer su ponavljanje besmisla. Oni koji bi na ovoj zemlji htjeli
ivjeti jo jedan ivot to ga dariva vradbina ili bolestan um, sigurno spadaju meu one koji ne poznae ni to im je vrijedio ovaj jedini, od Boga dan.

'.*

13.
- Moj junae - oslovio ga je Pcria Bjondi iz Kleka, koji je
svoje mjesto naao pod lukom s lijeve strane Andabaki.
Srea pa je u ovom nepoznatom svijetu Martin poznavao
svakoga koga je vidio. To moe zahvaliti didu Matiji koji u
priama nije trpio bezimena lica, kao "neki ovjek" i "neka
ena". Nije trpio ni ljude s nadimkom, jer ni nadimak ne otkriva
uvijek ovjeka. Tek kad je u prii lice s punim imenom, otkuda
je, rodom i porodom, onda joj moe vjerovati.
- Moj junae, ne rugaj se ovjeku ni kad je rugo. Ne
reci
pijanu da je pijan, ni ludu da je lud. Oni, najvjerojatnije, i
bez
tebe znaju to su.
- Oholu ne skidaj krunu s glave! im zna kakav je, okru
njeni je krunu izgubio.
- Licemjeru ne guli krinku s lica, zadovolji se spoznajom da
je licemjer!
- Umiljenom sveznalici nita ne dokazuj! Zaludu je.
- Openito, ovjek ne voli da ga drugi uvjeravaju u
njegovu
mizeriju. On, i kad zna za nju, nee u nju da vjeruje. Nee?
ini
se da ne moe. Rasuo bi se da u nju povjeruje.
Sto Martinu pria ovaj Peria Bjondi? On, koliko se Martin sjea, u ivotu nije tako postupao. Tko je on, i kad se
dogodila promjena u njegovim nazorima?

Kau - a to ljudi govore, ili je bilo, ili e biti - da u planini,

ije su ime popili vjetrovi, raste trava bez korijena. Na njoj je
pet listova ije je lice nalije, a nalije lice, i iji cvijet nema
latica kao drugi cvjetovi, ve je u obliku vodoskoka sazdan od
svjetla i kapljica. Tko tu biljku spram svjetla dviju krijesnica
nae na Ivanjsku no i s nje ubere plod, u tom e plodu nai
svekoliko znanje ovoga svijeta. Znat e sve to drugi ljudi znaju
i misle, iz oiju ljudi itat e njihove namjere, znat e sve to se
gdje dogodilo, izgubit e strah i dobit e nevien dar govora.
Did Malija uo je za Periu Bjondia iz Klcka da je bio
pritisnut nevienim strepnjama i jo gorim nevoljama, da su mu
ukuani umirali, da mu je blago crkavalo, da mu se krave nisu
telile ni koze bliznile, da je iao selom i prijetio kako e doznati
tko mu na stoku baca ine, tko ga potkrada i tko proklinje. On
e, prijetio je, s krivcima na srijedu, pa nek im sude Bog i ljudi!
Nitko njegove prijetnje nije drao ozbiljnima, ni njegovi
prijatelji kojih se prijetnje nisu ni ticale, ni njegovi neprijatelji
koji su imali razloga za bojazan da e biti optueni. Nisu
vjerovali da e on ikad otkriti njihove skrivene misli i nedjela
poinjena bez svjedoka.
Na Ivanjsku no, sa dvije krijesnice u rukama, poe Peria
da potrai planinu kojoj su vjetrovi popili ime, i u njoj biljku
bez korijena.
Vratio se nakon desetak dana. Sjedi, bulji preda se i mrmlja.
Znalo se: tko poe traiti sjeme sveznanja, ili e ga nai, ili
e poludjeti. Zastraivalo je ljude to su svi koji su prije Perie
ili u potragu, ili poludjeli, ili se unesreili. Kakvo e onda
dobro oekivati od promjene u ponaanju s kojom se Peria
vratio iz planine?

Kd se gotovo pouzdano mislilo da je Peria svoju istraivaku avanturu platio gubitkom uma, on se prenu iz obamrlosti i izjavi da je naao sjeme mudrosti i pojeo ga. Opojnost
ga je drala do ulaska sunca u znak jarca, a sada mu je glava
bistra.
Sve zna i moe poeti.

Susretao bi ljude i u lice im pred svjedocima govorio kakve

im sve prljave misli ispunjavaju glavu, i koja su runa nedjela
poinili.
Primjerice, susretne susjeda i kae mu: "Ovakav si i onakav,
ovomu si ukrao ovo, onomu ono, s ovom si enom spavao, s
onom namjerava lei!"
Napadnuti bi se branio da ne namjerava i da nije. Prijetio
je da e Periu po gubici, kolcem preko lea, i kako to ve ide.
Pcria je bio neumoran. Obilazio je sela, itao skrivene
misli, iskvarene karaktere i zanijekana zlodjela. Sve stoje itao,
smrdjelo je od gadosti. inilo se da su svi ljudi zakrinkani
lopovi, prevratnici, kriminalci, razvratnici, snovai zlodjela,
ubojice, najpodlija pasmina koja luta ovom zemljom, lani
sveci, bogohulnici, vampiri koji drugima piju krv i hrane se
tuom i svojom nesreom. Da ne budu izloeni tom poraznom
itanju, da ne bi digli ruku na njega i postali zaista to ime ih
dri, ljudi su bjeali pred Pcriom kad ih je htio sustii, i
zaobilazili ga kad bi im dolazio u susret.
to nego da ga proglase ludim?
Nije on naao nikakvu mudrost. Skrenuo je pameu,
pogubio je mjere i obzire i sada javno govori o ovjeku ono to
je godinama o njemu kriom sluao. Nije nikakva vrhunaravna
mo sitnu pojedinost, nesmotrenu rije i brzopleto djelo
preuveliati, pa gladno sluateljstvo, koje i ne zna i ne eli
preuveliano svesti na pravu mjeru, uvjeriti daje takvo itanje
vjerodostojno.
Prijetnja, izricana tako esto, kako e mu odrezati jezik,
bila bi i prije ostvarena da su Periina itanja imala vee posljedice od stida i uznemirivanja, da ih je sud sluao ili ljudi na
osnovi njih poduzimali neke korake.
Ali, kad su neka Periina itanja postala dio javnog mnijenja, recimo da taj i taj spava s tom i tom enom, to je selo i
dotad znalo ali o tome nije govorilo javno, nali su se oni to su
prijetnju o odsijecanju jezika i ostvarili.

Bili su obzirni prema ovjeku koji je vidio planinu ije su

ime popili vjetrovi, pa su mu odrezali tek vrak. Jesti je mogao,
ali govoriti razgovijetno nije.
Ipak, itati nije prestajao.
Trao bi za ljudima, trtljao i pjenio se od bijesa, ali, kako se
nije razabiralo to govori, ljudi mu se nisu sklanjali s puta,
tavie, rado su se s njim susretali, podbadali ga i smijali se
njegovu bjesomunom itanju koje vie nitko nije razumio.
Govorilo se da njegov primjer pokazuje ono to ljudi odavno znaju: premalo je znanja malo, a previe mnogo.
Martinu je bilo udno to taj Pcria iz didove prie ovdje
pod lukom, kad mu je narastao vrak jezika i kad je ponovo
dobio izgubljeni dar govora, pria o ljudima sasvim suprotno
nego stoje priao kad mu je sjeme mudrosti prosvijetlilo razum
i uinilo ga vidovitim. Otkud ta promjena? Je li to u vezi s
odsijecanjem jezika, ili je on tako govorio jo tamo u Kleku kad
je trtljao i kad je i sam zakljuio da je previe znanja mnogo?
Dok se Martin pitao, Peria je govorio:
- S ljudima treba ivjeti u miru i kad si s njima trajno na
ratnoj nozi.
- Ne uzimaj ih preozbiljno jer e se razoarali, ali ih i ne
potejenjuj jer bi te mogli iznenadili.
- Kad odluuje to da uradi u sporu s nekim ovjekom,
sjedni, skini svoju glavu s ramena i stavi je na koljena. Ti
budi
ti, a tvoja glava neka bude onaj s kojim se spori. Upitaj
svoju
glavu, koja je sada njegova, to bi valjalo uiniti. to ti
kae, to
i ini.
- Sa ovjekom e najbolje postupiti ako si prije postupka
bar nekoliko trenutaka bio u njegovoj koi.

- 14.
Onoga trenutka kad je Peria iskazao svoje iskustvo za koje
je zaloio i ivot i jezik, neto je tresnulo tako snano da je u
Marlinu zatitrao svaki ivac kao hvoje povijue od udarca
vjetra. Lom se nije nastavio, ali mu je postalo nepodnoljivo
vrue, jer su na prostoru od desetak lukova, gdje se naao
bjeei od trenje, buknuli plamenovi vatre koja se razgarala
ispod mahovinastog tla.
Jezici vatara lizali su visoko i negdje u visinama nad njegovom glavom svili se i stvorili svod kupole gradei tako vatreni
obru u kojem se Martin bio trenutano naao, jer, valjda za
njega hladnih lukova, onih od cigle i sadre, nema. I, gle uda,
k njemu je ba u taj vatreni obru pod vatrenu kupolu utrala
gomila stvorova za koje nije znao tko su, odakle dolaze i to
hoe. Sve te osobe, razliita uzrasta i oblija, nije mogao nazvati
ljudima, a opet nije bilo ni jednog valjanog razloga da ih tako
ne zove.
Bilo je teko i dalje ostati nezapaen, iako na nj nitko nije
obraao panju, zahvaljujui opem raspoloenju da se sva
stvorenja, bili ljudi ili neto drugo, vie bave sobom nego svojim
drutvom i okoliem. Bojei se da sveopa nezainteresiranost
nee dugo trajati, Martin se obazreo oko sebe traei kakvo
zaklonite. Ugledao je kamen, etvrtast, slian onima to ih je,
na cesti od Klisa do Splita, viao kod mjesta Solina. Potrao je

tamo i zaklonio se, iako je na koi osjetio da su ga svi vidjeli i

da svi znaju gdje je skriven, ali, budui da nikome ne treba,
nitko ga i ne trai.
- Jao onima koji na se krivnju vuku volovskom uadi i grijeh
kolskim konopcem* - vikao je sitan starac, rijetke brade,
kozjih
oica, u bijeloj galabiji, potapajui se na ovarski tap ija
mu
je kuka u obliku ptije glave strila nad tjemenom.
Drei se
objeruke tapa, kad je doao pred Martina, skliznuo je
na
koljena i, kao da razumije od koga se Martin sakrio, poeo
mu
govoriti aptom, u povjerenju i pod pritiskom neke
nerazjanjivc tjeskobe, gue od mranog neba nad njima.
- Prijatelju - oslovio je Martina - ti nisi odavde. Ti si od
nekud doao - rekao mu je Jure Brdar.
- Ne! - branio se Martin. - Neu i neu. - Kao da je znao to
Brdar od njega trai i prije nego je ita zatraio.
- Kod mene se ne radi o zreloj eni. Radi se o dvije dje
vojice, obje su u jedanaestoj godini ivota. Vidi i sam da
sam
nesretan, nemam svoga luka. A ovdje su sretni samo oni
koji
dobiju taj luk, koji se uokvire i s njima se zavri posao.
- Ni na to ne pristajem! Ne uzimam vie niije alove.
Dosta mi je i ovoga na sebi.
- Prijatelju, radi se o sitnici: doe u Klek i kae: "Bio sam
tamo i tamo, vidio sam ga, i takva i takva stvar." Dok
dlanom o
dlan, sve je gotovo.
- Tako se to i s Plavom u poetku inilo: doe, vidi i
porui. Ali se zamrsilo na licu mjesta, tamo na Kupresu.
- Ti si mi jedini izlaz. Po komu da poruku poaljem ako ne
po tebi? Da ispriam o emu se radi, pa da nakon toga
odlui?
Drago mi je to pristaje... Pazi! Tamo otkuda ti

dolazi, u
Kleku, bio sam strastven pua, na lulu, na ibuk, na
nargilu,
na svata, samo neka se dimi, makar i raeljkin cvijet. A
duhan
skup! ito se i stoka nisu mogli prodavati da doe do
novca,
trebali su kui i ukuanima. Mogao sam prodati samo
ljive i
*

Izaija V/18.

ljivovicu, bez toga se u kui moglo. Zato sam branio da itko

prije berbe ulazi u ljivik, da itko osim mene pije rakiju kad
bude ispeena. Kau mi ovdje: "Nije teta to si ukuanima
branio piti rakiju, dobro bi bilo da je nisi ni sam pio." Ali mi
grdno zamjeraju to unuadi nisam dao da beru ni zelene ni
zrele ljive, to ih je moja krtost prisiljavala da cijelo proljee
i ljeto moljakaju drugu seosku djecu za aku ljiva, ili da satima
bulje velikim okicama preko plota u granje s plodovima, da im
bar te okice budu site kad im nisu usta i eludac!
- Nisu li usta puna, oi ne mogu nikada postati site. To sam
saznao kod Nie na Kuprcsu, jedne noi...
- Pa, da! Zbog toga su meni ovdje, kad se vagalo to je
ije,
mnogo zamjerili te okice to preko plota gledaju kako
vjetar
njie grane pune ljiva. Rekli su: "Dobro, trebale su li za
duhan,
popuio si ih, pored djejih oiju proao si kao pored
naputena
groblja, imao si i pravo, bio si gospodar kue, ali sada i
ovdje
nemoj se uditi to kaemo da te ljive nisu tvoje."
"Kako",
pitam ih, "ne bi bile moje?" "Nisu upravo zato to su tvoje
bile",
odgovaraju mi oni.
- Oi, okice? Znam li ja to je to?
- Ako ne zna, morao bi ih upoznati dok je vrijeme. To su
oi mojih unuica Mae i Jasenke. enja za ljivama u
nji
hovim oima bila je najdublja. Ovdje mi kau: "Njih su li
dvije
pruale priliku da sve ljive ima na svojoj strani." Ja im
od
govaram da su moje narane, ako ljive nisu, a oni mi
odvraaju
kako i sam znam da s naranama nije sve u redu, da je
posrijedi
nesporazum. Kad bi taj nesporazum imao tko ukloniti pa

da
narane postanu moje, bile bi one protutea ljivama i
ovdje bi
me konano mogli uokviriti... Srea moja, prijatelju, to
sam
tebe naao. Ti se tamo vraa. Otii e u Klek, potraiti
Mau
i Jasenku...
- ovjee, kako se moe na mene osloniti? Ja nisam od
onih to gubei dobivaju, ja sam od onih to dobivajui
gube.
Ako su tvoje unuke porasle dok si ti ovdje, ako im je
sada
dvadeset godina pa su zrele nevjeste, onda, prijatelju,
nije

pitanje hou li ih dobivanjem izgubili, nego koju u od njih

dvije. Obje bi za mali Klek bile previe.
- Jo su, na moju sreu, premlade, u jedanaestoj su kao i
kad sam otiao, jer nisam davno ni otiao... Gledaj, jo mi
je na
obui zemlja s moje njive, jer me odlazak zatekao u brazdi,
sa
ibukom u ustima.
- Asmodcj me ve dri nabodena na jedan paroak. Neka
me na jo jedan nabije! Nastavi!
- Ve ti rekoh, u brazdi me pogodilo, dok sam se nad plugom
odmarao i puio. Bila mi je oduzeta lijeva i desna strana,
ne
mogu gutati, samo mi svijest ostala ista. Znam to se oko
mene
dogaa, vidim, ali ne mogu nita. Polegli me u sobu, jednu
od
one dvije s june strane kuhinje. Netko je od ukuana
da
nonono morao bdjeti nada mnom. Nisam mogao govoriti,
ali
sam mogao otvarati i zatvarati usta, to je uvaru bio znak
da
traim vode. Nju su mi liicom ulijevali u grlo. Vidjeti
da
miem usnama mogao je samo onaj tko mi gleda u lice.
Zato
su bdjelci morali stajati uza me, a ne u kuhinji, gdje ih se
mnogo
skupilo, gdje su priali i pili. Uza me su morali utjeti i
ekati.
Drali su se onoga to narod odavno zna: desi li se nekom
da
mu bude oduzela mo prehranjivanja, od same vode
moe
ivjeti etrdeset dana. Zato ba toliko, ne znam. I upravo
na
etrdeset i prvi dan nakon pada u brazdu ja sam otiao.
Ali je

dotad trebalo uza me bdjeti.

- Zato?
- Ne znam... Zar ti nisam ve rekao? Ponaa se neodgovor
no kao da sanja. ivi, brale, budni ivot... Bdjcli su svi ukuani
na obred, ali su po danu u mojoj sobi najvie boravile Masa i
Jasenka, moje unuice. One su to voljele, a ukuani su im rado
udovoljavali elji, jer su se, radije nego uza me nijema, za
dravali uz ognjite sa susjedima, koji su dolazili da me vide
posljednji put i da se sa mnom oproste. Zvali bi me po imenu,
pitali kako sam i da li ih poznajem, a kad ne bi dobili nikakva
odgovora osim laganog micanja obrvama, to sam uz otvaranje
usta jo jedino mogao uiniti, odlazili bi do ognjita da se tamo

griju, pijuckaju, prigrizu togod i priaju kako je ivot kaplja rose na listu.
- Prijatelju, gnjavi! A meni se spava. Danas sam propjeaio od Klisa do Vagnja.
- Da, jo neto - nastavio je Bjondi ne osvrui se na
Grabovcvu upadicu - svaki je posjetilac bolesniku donosio
nekakav dar. Ne znam to su darivali oni to su dar uruivali u
kuhinji, ali ono to su ga meni izravno davali, obino su donosili
narane, ute, jednake veliine, kao da su obrane na istom
stablu. Ostavljali su ih ispod mog jastuka. Reduc, ene koje su
me istile i pospremale, oko moje bi glave, na jastuk i ispod
njega, porazmjeslile te narane, pa mi je glava bila ovjenana
vijencem od utih plodova, koji je mirisao i ljepe i opojnije od
bilo kakvog cvijea. Budui da su i posjetioci i redue znali da
ih ja nikad neu jesti, zbog mirisa su ih i ostavljali u bolesnikoj
sobi.
- Dobro, preskoi, to ve znam: Masa su i Jasenka uz tebe
voljele biti zbog tih naranaa, zbog njihove boje i mirisa.
-1 odolijevale su napasti sve do trideset i petog dana mog ivota o vodi. Stojei obino u dnu mojih nogu, da mi mogu vidjeti lice, njih su se dvije
meusobno sporazumijevale pogledima i zasmijavale, a da ne izgovore ni rijei o predmetu dogovora i o onome to ih zasmijava. Glasno su govorile o
svaemu, a o tome samo smijehom i pogledima. Meni bije bilo teko pogoditi o emu se radi. Govor njihovih oiju poznavao sam dok su preko plota
gledale u grane ljiva. Htio sam ih ohrabriti, da priu, da uzmu, ali, im bih maknuo usnama, one su to shvaale kao da traim vodu, trale i zalijevale mi
usta. Morao sam i obrvama micati, sklapati i otvarati trepavice, ali, ako sam to inio dajui im znak da uzmu naranu, onako okamenjena lica, vie sam ih
plaio nego ohrabrivao. ak bi se i smijati prestale i postale ozbiljne, kao kad sam ih odgonio od plota na ljiviku. to sam mogao? Znale su svoga dida kakav
je bio kad im je branio pristup ljiviku, isto je tako sijevao

obrvama, pa su mislile da se i sada ljuti to se usuuju pomiljati na narane.

- To je taj nesporazum?
-1 to je, i nije to... Prestao sam migali obrvama. A kad bih otvorio kapke, inio sam to polako, kao da diem vree pune pijeska. Usnama sam micao
rjee. Lice mi je postajalo sve ukoenije, pa se Jasenka prva osmjelila ba na moj trideset i peti dan ivota o vodi. Bojao sam se da je ne obeshrabrim, pa
nisam dao nikakav znak, kao da nita ne vidim. Bog mi je svjedok! Vidio sam ih i radovao se kad se njih dvije, da ih ne gledam, okrenue prozoru,
ogulie naranu, podijelie je popola i poee, kriku po kriku, slasno jesti. U sobi su inae narane mirisale, ali sada, naete, mirisale su tri puta jae.
- A, htio si se nauiti mirisa, kao onaj ira koji nije smio
jesti estoka jela, pa je udisao isparenja dok su se evapii
pekli na gradelama!
- Pretjeruje, prijatelju!
- Nije udo! Spava mi se i vrue mi je.
- Dodue, neizvjesno je jesam li, kad je kraa naranaa
poela, mogao dati bilo kakav znak to mislim o tome. Prestao
sam uzimati vodu, pa sam tih pet dana ivio i bez nje. Tonuo
sam u san i vraao se iz njega. Ali sam tu nemo doivljavao kao
svoju volju: da njima ne smetam. Jer, svaki put kad bih doao
svijesti i pogledao kroz tijesan otvor trepavica, vidio bih Mau
i Jasenku, ili kako uzimaju narane ispod mog jastuka, ili kako
ih gule i jedu kriku za krikom. Nisam osjeao nikakve boli,
tonuo sam u mahovinasti san i omaglicu, pa mije njihova kraa
naranaa na odlasku bila i radost i zabava.
-I to mije poznato!
- Kad ti je poznato, izvoli, priaj umjesto mene!
- Pet te dana redue nisu redile. Je li tako? Nije bilo
potrebe, a etrdeset i prvog dana, kad si poao ovamo i redue
te uzele temeljito pripremati, ispod tvoga jastuka, od dvadeset
i tri narane, koje su one vie puta izbrojile, nale su samo dvije.
Ostalih nije bilo. ak ni njihovih kora, koje su Masa i Jasenka

- nosile do neke rupe na livadi i tamo skrivale. Ostale su

samo dvije narane, kao mito za dvije redue da ute, obilan

miris i razrogaene okice djevojica, one s plota na ljiviku,
koje su dvadeset i prvu naranu jele kad si ti prestao disati,
koje su grimasu bola na tvom licu i tvoj odlazak protumaile kao
ljutnju na njih, pa su briznule u pla i za tobom i iz straha da su
poinile stravian grijeh to su jele didovc narane dok je on
jadnik umirao... I to sad trai od mene?
- Da ode do Mae i Jasenke i kae im kako se ja na njih
ne ljutim, kako sam ih, ne dajui na samrtnoj postelji znaka
od
sebe, ohrabrivao, kako mi je miris narana u njihovim
rukama
najdrae to sam ponio s onog svijeta. I da to razglasi u
njihovoj
okolini, da ih zbog tih naranaa nitko ne osuuje. Neka se
toga
sjeaju s radou, a ne sa sramom!
- Misli da e mi vjerovati?
- Potrudi se.
- Sto ti dobiva ako uspijem?
- Te narane. One e, budui da su ih unuice pojele a ne
ja, biti jedino to je na onom svijetu bilo moje.
- Sebian si. eli da te ovdje nagrade.
- Ne, prijatelju! Ovdje ne nagrauju. Ovdje ti daju okvir. A,
moram priznati, drae mi je da me uokvire s grmom
narane
koja mirie i kad je u cvatu, i kad je s plodom i kad je bez
njega,
nego da me uokvire s lukom i kamiem iz kojih zaudara
nikotin,
osobito smrdljiv na ovoj vlazi i vruini.
Neto je opet negdje tresnulo. Negdje je opet zapucketala
vatra.
Naiao je Asmodej, ovoga puta sa itavom svitom, i Jure
Brdar uspravio se uz pomo svoga tapa. Krenuo je mimo
Asmodeja ne obraajui na njega panju. Vikao je kao to je
vikao prije nego to e kleknuti pored Martina.
- Jao onima koji su mudri u svojim oima i pametni sami

pred sobom.*

- Zato ste ovome dopustili da stupi na zabranjena mjesta?

- rekao je Asmodej, stasit i naoit vrag, koji se ponaao kao
krmar kad doekuje goste i kad ih rasporeuje za stolove gdje
e tko da jede, i u izbice gdje e tko da spava. - Ovo nije njegov
ljivik da se ponaa kao gazda. Tjerajte ga! Jer, ako ujem
nastavak - "Jao onima koji su jaki u vinu i junaci u mijeanju
jakih pia" - svratit u u prvu krmu i opiti se kao zemlja, da se
pet dana od njegovih mudrosti ne bih loe osjeao. Ako taj za
sebe misli da je budala, a misli jer nas sve poziva da o sebi tako
mislimo, kako se usuuje druge uiti mudrosti? Zar mu nije
jasno da budala nije nikoga niemu nauio?
itava gomila vraia, koji su imali oblija nakaznih kukaca,
Izaija, V/21.

goljavih, razrokih, hromih i svakojakih, poskoie na ove rijei

i zapljeskae Asmodcjevoj duhovitosti. Slatko su se nasmijali
polemiarskoj pobjedi svoga predvodnika nad jednom oronulom budalom.
Sami su bili i runi i goljavi, moda i zatucani, ali su uivali
u ljepoti i pameti svoga voe, pa su taj uitak doivljavali kao
vlastitu pamet i ljepotu. To je ona razina izjednaenja voa i
voenih na kojoj i jedni i drugi dobivaju u velikim koliinama
ono ega, ako se zna da je meu stotinu glupana i rugoba samo
jedna glava lijepa i pametna, imaju u malim koliinama, ukupno, a razdijeljeno po glavi jo manje.

- Ja sam Dalcr trev, trev... - petljao je debeljko nejasno,

15.
- to namjeravate s njim? - pitao je Asmodcj dvojicu goljavih vragova koji su vodili ovjeka ije su dimenzije uir i uvis
bile pozamane.
Vragovi su bili crni kao kupai u uvali nasuprot Ninu, koji
se mau morskim blatom da im na suncu iz tijela izvlai reumatine bolove, i ljuskavi kao ti isti kupai kad se na njima blato
osui i skori. U svakom od njih dvojice, s blatom i ono malo
odjee oko pasa, nije bilo vie od trideset oka, a ovjek to su
ga vodili samo je u trbuhu, to sala to ncprobavljcnc hrane,
imao vie od ezdeset. Kad se trbuhu pribroje prsni ko, glava,
ruke i noge, grenik je u pakleni krug doao s vie od sto i
pedeset oka ive vage.
- Ni mi sami ne znamo to bi za ovoga udesili. Pomozi
nam,
premudri Asmodeju!
- Imate li za njega luk?
- Luk bi se naao. Eno, onaj tamo je prazan. Kad ga i ne bi
bilo, ti bi ga uas sazidao. Nego je s mukama teko. Mala
nam
je pamet da svakodnevno smiljamo nove.
- Neka se samo luk nae, za muke emo lako. im je on u
luku, ve je i na mukama. Zar usud nije muka, pa ne znam
kakav
bio?... A ovoga cijedite! to bi drugo kod tolikog sala! Je li,
ti,
kako se ono zovc?

da li u elji da svom imenu pridoda prezime, zvanje, rod

ili
inove, pa kad nije uspio, istrese: -... poznavalac
umjetnosti i
neimarstva, prijatelj onih gore, sakuplja poreza...
- Ne seri! - raesti se Asmodej. - Mene se ne tie to si na
zemlji bio! Vezir, sultan, beg ili predsjednik opinskog
ma
gistrata! Ti si ovdje govnu brat, pa ma kakve poasti dolje
nosio,
ma kakve poreze kupio i ma kakva odlija na prsa
priivao!
Onda je Asmodcj promijenio i glas i ton, zauzeo pozu
ereta a govorio ispod glasa:
- Je li, Dafcre, koliko si hrane morao smazali dok si to silno
salo na sebe nabacao?
- Mnogo - prostenjao je debeli.
- Jata nego mnogo! A gdje su silna pia: vino, rakija, erbet,
ira? Sve to deblja. Kako te nije sram, pobogu Dafcre,
to si
na sebe toliko sala nabacao, suvinog, koje ti smeta da
se
uspinje stepenicama i da bez soptanja hoda po ravnu,
dok
drugi na sebi nemaju nita osim kostiju i koe? Da im je
izmeu
kostiju i koe bilo ubaciti samo malo tvoga sala, ma samo
toliko
da se zglobovi podmau kao kolske osovine, bili bi dugo
poivjcli. Ovako su, suhi i nepodmazani, kripali i jednog
dana se
protegli i odkripali.
- Nije mi poznato nita o tom kripanju - rekao je debeljko.
-Nije ti poznato, veli? Ada to nego nije! Nisi jedini. Ljudi,
Dafere, mnogo deru. Nepotrebno. I derat e jo vie. Od
danas raunaj, pa sto trideset i tri godine unaprijed kad to

deranje bude na vrhuncu, jedan e goljavi hrvatski pjesnik,

rodom iz Drinovaca, iz svoje kao bundeva velike glave, to stoji
na vratu neto debljem od akalice, izrei ove stihove:
ovjeanstvo biva ue, neki ljudi iri: skoro e po zemlji ii tek
vampiri. *
- Bravo! - zapljeskali su ugavi vraii. Od trenje su im s
lea padale kore ninskog blata.
*

A. B. imi: "Konac".

- Zato, deki, - rekao im je Asmodcj - potiitc one koji

imaju
da to vie troe i to vie deru. Neka sa to vie sala
dolaze
ovamo pod lukove, imat emo bolje grijanje i rasvjetu.
Svaki
ovjek koji dere i troi, koji openito uza se vee vie
dobara
nego mu kao pojedincu trebaju za normalan ivot,
protivnik je
drugim ljudima, a na saveznik. I pazite, pripremite se
za
vremena koja dolaze. U prolosti je bilo tako da je
derao i
troio onaj tko je posjedovao, a doi e vremena kad e
derati
i troiti ljudi koji ne posjeduju nita, koji nee biti
obavezni da
ita ostavljaju svojim potomcima pa e sve do ega dou, a
toga
e biti dosta, sami poderati.
- Onda, premudri Asmodeju - ree blatni vrag to je vodio
debelog poznavaoca neimarstva - da ga cijedimo?
- Cijedite!
- Eh, to e gorjeti! - podviknu drugi pratilac. - Pun je
masti
i ulja!
Vragovi odvedoe debeljka, a Martin lice pokri alom.
Samo je jedno oko ostavio nepokriveno. Stiskao se uz kamen
i pratio Asmodejevo kretanje. udno, gledao ga je u zatiljak, a
vidio mu lice: crvene putene usne, preko kojih su lagano klizile
zlobne rijei, sjajne oi i crnu kovravu kosu spletenu u dvije
pletenice, nad kojom su se jelenski rogovi uzdizali kao kruna.

16.
- Nju mi dovedite - rekao je Asmodej. - Radi nje sam ovamo
i doao. Radi moje nevine zavodnice.
Iz pozadine je dolazila ena u haljini ivenoj od plaviastog
plamena, onakvog kakav e lizati po tijelu debelog Dafcra kad
vragovi budu iz njega natenane cijedili mast. Crvena lica i
crvene kose, koja joj je vijorila u tisuu pramenja, doimala se
kao tafetna baklja ostrvljcna od plamena koji je obavijao
lukove i sa svih strana opasivao lijepog Asmodcja s njegovim
drutvom krljavih nakaza.
Nije mogao znati kako je bilo Asmodeju i njegovima, ali
njemu, uurcnu iza kamena i zamotanu alom, nakon dolaska
te plamene ene postalo je jo vrue.
Na eninu ramenu, drei se rukama za pramenje njene
razvijorcne kose, stajao je vrag. Sitan, obrastao sjajnom dlakom
kao vidra, slinave njuke i uagrenih oiju, nalikovao je na
majmuna to ih Cigani nosaju po sajmovima, na ramenima isto
kao to plamtea ena njega nosi. Vikao je piskutljivim glasom:
- Evo ene koja je svom muu uinila mnogo...
-Prestani! -zapovjedio muje Asmodej i vrai je zanijemio.
- to je ona komu uinila? Nikom nita. Sve to je uinila
drugima, uinila je samoj sebi... Jesi li ti, vidrin sine, uo za
tipana iz Kovaeva Polja? Nisi. Onda uj! Stjerao tipan ito
na gumno, a netko se nae i zapali mu ga. Dotri jedan susjed

i dojavi mu to. "Jao, tipane", kae mu susjed, "to se tebi

dogodilo!" A tipan mu odgovori: "Meni se nije dogodilo nita:
ali jao onome tko je to uinio, njemu se zlo dogodilo."
Opet su vraii, dlakavi i oni s ljuskama od morskog blata,
tapali koatim rukama, koje im, kako se ini, i ne slue
drugom nego da pljeu Asmodejevoj mudrosti. I ne osvrui
se na njihovo oduevljenje, gledajui povrh njihovih glava, on
je, kao svaki politiar, u namjeri da prevesla svoje pristae,
traio zabavu vrajem narodu u smiljanju muka svojim i njihovim dumanima. Tek je poeo iskazivati svoju domiljatu
okrutnost i pakleni humor, pa je uz vatrenu enu djelovao
hladno, promiljeno i samouvjereno.
Vragu to jc sjedio na eninu ramenu zapovjedi da po
nadvoju luka pod koji namjerava smjestiti nevinu zavodnicu
ispie ono to jc ve morao znati i izvikivati s njenog ramena
dok ju je ovamo dovodio, da je bio malo snalaljiviji: OVO JE
PORTRET DAME KOJA JE, INEI DRUGIMA ZLO,
INILA ZLO SEBI SAMOJ.
- Penji se i ti na drugo rame - rekao je Asmodej prvom
vraiu do sebe, koji je na zapovijed podvrisnuo i, kao
da je
buha, skoio i zaas se naao na eni.
- Evo, momci, ovim ete se posluili da jc ukrotite rekao
jc Asmodej i onoj dvojici na eninim ramenima pruio
vatreni
ealj. - eljajte je polagano, naizmjence, danonono.
Svaki
put kad joj ealj proe kroz kosu, neka joj iupa po
jednu
dlaku. Taje kosa mnoge muila, i one koji su jc mrsili na
jastuku
i one koji su za njom eznuli kao za nedostinom stvari.
Sad je
upajte! Ali, pazite, nikad vie ne poupajte starih dlaka
nego
to naraste novih. Neka joj kosa ostane bujna, neka
vatreni
ealj ima to upati. Jer, ne lezi vrae, moglo bi se

desiti da
oelavi, pa biste na neko vrijeme morali prestati sa
eljanjem.
A njeno eljanje na vijeke vjekova mora biti neprestano.
Svi su vraii skakutali kao da im je pod tabanima vrela
ploa, i pljeskali kao da su sili s uma. Naime, svaki novi pljesak
Asmodeju morao je biti dui i jai od prethodnoga, da pokae

stalan porast divljenja njegovih pristaa. I dok su svi ostali

skakali i pljeskali, ne kanei uskoro prestati, jedan od njih,
gorljiv kao sam vrag, nije odolio iskuenju da kredom na crvenoj opeki stupa, koji je uokvirio enu u plamenoj suknji, ne
ispie nekoliko rijei, na trajnu uspomenu i jo trajniju opomenu:
OVAJ EALJ, OVA VATRENA SPRAVA,
POKLON JE ASMODEJA NII,
DA SE NJIME ULJEPAVA.
Nije napisao bogzna to. Ali jc pokazao da i u paklu ive
pjesnici meka srca i uzviene mate, koji ne proputaju priliku
da opjevaju mudra djela svojih voa, da rijei hvale ukleu u
kamen i ispisu preko neba i da, bez obzira koliko ih ulizivanje
stajalo truda, preko zapisa o djelima velikih vragova, i oni sami,
jadni, goljavi vraii, ostanu prepoznatljivo zrnce u pustinji
povijesti.

17.
- U naoj blizini - rekao je Asmodcj - smrdi netko tko je
ovamo privremeno doao. Taj se pokriva alom, krije iza kamena i mene gleda u leda a vidi mi lice. Misli zato to se krije
alom, to mi lice vidi gledajui me u zatiljak, to je ovamo
doao bez provjere na kapiji i obvezatne pratnje, da je neto
posebno. Bijednik, ne zna da je u mojoj vlasti im vidi moje
lice i kad nisam okrenut njemu. Takvi ljudi od svoje nesree
prave prednost, od svojih mana vrline, a od zlodjela podvige.
Njega mi dovedite, vrijeme je da se pogledamo u oi. Neka ne
utvara sebi da u ja trati za njim. Ni okrenuti se neu.
Samo vi njemu recite da ga ja traim i on e sam doi, umiljat i
pokoran!
Martin se pokrenuo im je uo to Asmodej eli. Prebacio
je al preko desne ruke i, otkrivena lica, krenuo po opalom liu
iz kojeg je izbijala para i vruina. Lie je bilo nauureno i
mekano kao da ne stoji na sloju mahovine nego na sloju pare,
pa su mu noge upadale do koljena. Zato se kretao sporo. Zurio
se, a nikako da doe do Asmodcja i prihvati njegovu ispruenu
ruku, da ga on povede za sobom.
Bilo je to zbilja muno hodanje, nikako stii, nikako dosegnuti ono za im ide, to je do sada proivio jedino u grozomornim snovima, pa je bio presretan kad je prihvatio vruu
Asmodcjcvu ruku. Tek sad je bio siguran da nee potonuti i biti

zaguen dimom, parom, toplinom i sumpornim glibom. Dua

mu je odahnula.
- Tako, brate! Nema nikakva razloga da se krije. Zna li
ti nekoga tko se meni sakrio? Ne zna? Pa, ne znaju ni drugi...
Pazi, ovuda! Vidi li onaj luk desno, do njega emo. Taj e
vjerojatno biti tvoj. Tebi su sigurno priali o mukama u paklu.
Glupost! Ima muka kao i drugdje, ali su zanemarive jer nisu
nimalo lee od onih na zemlji. Malo erave pod tabanima, malo
sumpora pod nosom! Sitnice prema gladi, bolestima, ranama i
mrnji to kose ljude na zemlji. Kod mene je, kako si mogao
vidjeti, vie galerija slika nego muilite. Svatko dobije svoj
okvir, urame ga u nj i zakvae negdje na ovim dimljivim ledinama, pod ovim niskim svodom. Nita vie! I ta mu slika ostaje
ovdje objeena do vjenosti. Samo, a to je ono to ne valja,
galerija nema posjetilaca. Ti si, valjda, prvi u posljednjih sto
godina... Doli smo. Evo, kad za to doe vrijeme, tu e tebe
smjestiti. Samo slobodno! Prii blie i razgledaj!
Od jednog do drugog luka, usred dima i lia, pruala se
otvorena grobnica. Uokvirena je sjajnim i uglaanim pragovima od crnog mramora, a otvor joj mraan i nesaglediv.
Martin se nadnio nad grobnicu i u prvi mah, kao kad se u
sunanu danu nadnese nad dubok bunar, na mrak nepriviknutih oiju, nije vidio nita osim tame. Kad su mu se oi
poele privikavati a pogled bistriti i prodirati sve vie u dubinu,
odozdo, valjda sa samog dna, neto se oglasilo. Ni uzdasi, ni
govor, ni jauk, ni usklici, a ipak je u tom glasanju bilo poneto
od svega toga. Pogotovo se nije moglo odrediti to glasanje u
sebi sadri, kakvu misao i kakvo osjeanje, jer, iako su se tu na
prepoznatljiv nain mijeali bol, zanos i uitak, ipak mu se inilo
da je sve skupa najbolje imenovati slasnom strepnjom.
Nastojei vidjeti o emu se radi, kad sluhom ne moe
razabrati, primijeti da se dno groba die i sputa kao u loncu
uskipjelo mlijeko kad ga primie vatri i odmie od nje. Unutar
stijenki oblak pare mijeao se kao voden vir. Kad glasanje jaa,
dno se s vrtlonim isparenjima die pod sam prag grobnice, a

kad se glasanje stiava, uskovitlana se para sputa duboko. Ne

moe se rei do dna jer se dno ne vidi.
- Svia ti se? - pitao je Asmodcj. - Nita naroito, ali ja ne
znam smisliti nita bolje. Ni to nisam sam smislio. Zna
otkuda
sam preuzeo: iz knjiga fra Bone Mlinara Slazica duhovna.
Ti si
nakladu te knjige, koju je Bono tiskao u Anconi za novac
to
gaje dobio od prodane oevine, na dva konja prebacio iz
Splita
do Fojnice, pa ti je pisac jedan primjerak poklonio s
posvetom.
Pridruio si ga onim knjigama, mislim da ih je desetak, to
ti ih
otac uva u krinji koja zaprema velik prostor u njegovoj
sobi.
esto si je itao... Ah, sva ta djela ubogih fratara koji u
"na
slavni jezik hrvatski" prenose poduke uenog svijeta o
po
tenom i punom ivljenju! Ni Stcizica duhovna, ni ostale
knjige
tih "redovnika hrvatskog jezika" nisu bogzna to.
- Sjeam se... - otpoeo je Martin.
- Je li, i ti se neega sjea! Pa, sjeaj se, da se ne bih ja
umjesto tebe sjeao i pri tom koristio tvoju pamet.
- Sjeam se - nastavio je Martin - kako je jedan drugi Bono,
seljak koji se zvao ormaz, iao gladan iz planine kui i na
putu
do Rame, a iao je iz emernog Dola gdje mu se nalazila
koliba
bez brana, nade neto zamotano u krpu, etvrtasto, nalik
na
komad kruha. Poraduje se da je naao ruak i bre-bolje
od
mota to to mu je srea donijela. Kad, umjesto kruha, u ruci
mu
se nae knjiga, debela, u konom uvezu. Sormaz nije

umio
itati, ali je i bez toga znao da u knjizi nema nita drugo
nego
gomila rijei. Knjigu ponovo zamota, ostavi je na kamenu
kraj
puta, neka je netko drugi nae, a on uzdahnu: "Kakva
teta!
Rijei trista, a izjesti nema nita!" I ode ne osvrnuvi se.
- Tako to stoji s knjigama u rukama gladnog naroda: duhov
noj hrani pretpostavlja onu to je eludac probavlja.
Ako ti
moe sluiti za utjehu, mogu ti rei da ni kod drugih
nije
drukije, sitnijih od vas.
- Bono mi je jednom rekao: "Ako gladni ne prihvaaju
knjigu, siti nee jer im ne treba." Da nije to protuslovno s onim
to si rekao?

- Protuslovno? Ni govora. Tvoj je Bono Mlinar olienje

proluslovnosti. Da nije, zar bi oevinu uloio u puste

papire...
Ipak sam u njegovoj Slaziti duhovnoj naao opis ove
grobnice
za tebe. To nije osobita pohvala piscu Boni Mlinaru,
nego
dokaz da se i meu silnim rijeima ispraznih demagoga
nae
ponekad neto konkretno, neto nalik na zrno u pljevi, koje
e
pojesti iako od njega nee biti sit. Ti e se jamano
sjeati
onog sluaja s kraljem...
- Ne sjeam se. udno! A znam to e mi sad o tom kralju
ispriati. Zato imam potrebu iz tvojih usta sluali ono to i
sam
znam? Varaju se oni koji misle da je radoznalost vea ako
joj
predstoji prodor u nepoznato. Ona vea postaje samo
kad
otkriva poznato, kad zaboravljeno proglaava otkriem.
- Dakle, bio kralj Karlo - pria Bono Mlinar - peti toga
imena koji je vladao tim narodom. Da bi se stalno
podsjeao
tko je i to je, aka zcmljina praha, dao je da mu se od
crnog
mramora napravi grobnica. Kamo god bi iao, na vojni
pohod
ili u posjet drugom kralju, za njim su volovi, upregnuti u
dvoja
kola, vukli mramorne ploe i pragove. Dok bi logorovao i
usput
odsjedao u kakvu svratilu, zapovjedio bi da se pred
njegovim
privremenim ratnim stanom iskopa rupa i nad njom
podigne
grobnica. Ujutro, kad bi se probudio, umio i protegnuo,
ietao

bi kraljevskim korakom, priao grobnici i neko vrijeme

utke,
kao da se moli, gledao u nju. Bono kae da bi kralj nakon
dugog
snatrcnja nad svojom vjenom kuom, rekao: "Sto vrijedi
to
ovjek ima mnogo kad e mu ovako malo biti dosta!"
- Ti si Asmodcj, ti si premudar i vidovit, ti bi morao znati da
je taj drukije govorio - promucao je Marin aptom.
- Razumije se da znam. Ohol i krvoedan, taj Karlo, peti
kralj toga imena, osvajao je tue zemlje i gradove ne na
vjeujui ratove, pa su susjedi strepjeli od njega i kad su se s
njim ljubili. Uivao je u svemu u emu se moglo uivati: u
ljubavi, u nasilju, u jelu i piu, u avanturama, a nadasve u
vladanju ljudima. Svakog bi jutra nad svojim grobom rekao:
"Ma je li mogue da u ja, koji mogu to hou, jednom stati i

- zauvijek ostati u ovom malom mramornom okviru?"

Priekao bi nee li mu tko odgovoriti i, kako ne bi uo nikoga

da togod kae na njegovo uenje, pljunuo bi na grob
govorei: "Nemogue!"... Taj grob nije sobom nosao da se nad
njim skrui, kako Bono Mlinar pria, nego da na njega pljune,
da ga prezre, da od sebe odagna strah. Mislio je, ako postoji
neto upereno protiv njega, a grob je bez dvojbe njegov
dumanin, postoji samo zato to ga nije prezreo i
obezvrijedio. Sljcdbeno tome, grob je pokuao prezreti tako
da ga pretvori u bagatelu kakva je pljuvanica.
- Nije uspio, siromah - zavapio je Martin Grabovac. - Prije
boja u logoru kod Wormsa njegovi su mu doglavnici, koji
nisu
vie mogli trpjeti nasilje, odsjekli glavu dok je uzjahivao
konja
sluei se grobnicom kao biljegom za uzjahivanjc. Glava
mu je
s visine, u luku kao jedan od njegovih ispljuvaka, pala u
otvor
grobnice i tamo, kad se svrh nje stropotalo tijelo
zauvijek
ostala.
- Taj kralj, koji pljuje da bi na kraju i sam bio ispljunut,
nadahnuo me da ti pod lukom priredim ovakvu grobnicu.
Jer,
brate, priznaj, i li si u svoj grob pljuvao! Ako prie blie,
ne
branim ti da to jo jednom uradi, iako te amo nisam doveo
da
pijucka nego da vidi to te eka. Sad je prigoda da
naui.
Propusti li je, nikad je vie ne stie. A prigodu, jer ima
kosu
samo povrh ela dok je otraga elava, za uperak moe
uh
vatiti samo kad ti prilazi. Pa, ui, MartincL. Oni koji su
se
saginjati da podignu ljude to su u blato pali, pa su se i
sami

zaglibili i u glibu ostali leati, isto su tako nevaljali kao i

oni
zbog kojih su se u blato uvalili. Kad se za posrnulim
saginje,
ne padaj i sam!
Umjesto da se prolomi pljesak stotine krljavih vragova,
kao to bi se prolomio svaki put kad bi Asmodcj zavrio svoju
cininu tiradu, nastao je neopisiv muk, i Martin se obazreo oko
sebe da vidi to je to sada.
Vragovi su, kao mravi cjepanice upljeg hrasta, u kojem su,
dok je rastao, imali kuu, prekrili sve okolne ledine, ispeli se

na lukove od opeka i sadre, polegli po grobnim ploama od

crnog mramora. Plazili su crvene jezike i dahtali kao psi u ljeto,
do smrti izmueni vruinom i buhama. U sablasnoj tiini, koju
stvara tisuu onijemjelih bia, makar bila i sotone, ulo se
buktanjc vatara, kao da ih potpaljuju luima i razjaruju borovom smolom. U nosnice mu zalazio dim od spaljene kose,
vjerojatno Nizine, koju vragovi nisu prestajali eljati vatrenim
eljom i koja je, ogoljena kao kad se nou u mirisima natjecala
sa cvijeem kupreke ravnice, bivala sve ljepa i sve putenija,
sve strastvenija i sve nezasitnija, kao da ovamo nije dola po
kazni nego u elji da proivi ekstazu ljepote i pomame.
U toj stravinoj tiini i dahtanju tisua njuaka, u toj vruini
i smradu osmuene kose, pred oima nakaznih vragova koji su
od njega neto oekivali, a nije znao to, iz daljine je do njega
dopro staraki glas, moda oca Prvana, moda dida Matije.
Glas koji je izgovoren tamo negdje na sto milja udaljenosti, glas
koji planine kao jeku predaju jedna drugoj. Posljednja planina,
koja se ne vidi od tame, ali mora biti ili Prolog ili Vaganj, jer je
u hanu pod Vagnjom zanoio, jeku je pojaala i uinila je
ujnom uhu i razgovijetnom razumu.
- Martine, sine - govorio je taj, tko zna da li Prvan ili Matija,
jer su ga i otac i did zvali sinom i uili istim stvarima - to
uini
nedunu ovjeku! O, sine Martine, nada se pogledaj kao
to
gleda dugu!
- Pogledaj kad ti se kae! - rekao je Asmodej. - Dok ti
gleda, meni ustupi Plavin al koji si nepravedno zadrao
za
sebe. Nerazumno bi bilo da iz ovog sna s lukovima ode
bez
uspomena. Ubrzo bi, bez oiljka na sebi, zaboravio i gdje si
bio
i to si vidio.
I predao je Asmodeju al i upro pogled nada se. Tamo, na
sastavu vrhova plamenih jezika koji su izbijali iz vatrita
rasporeenih uokrug, digli se uvis, uluili i sainili svod, bio je
okrugao otvor kroz koji se vidjelo plavo nebo. U plavetnilu je
lebdjela oeva bradva, ta udna alatka, krivog drka i sjeiva

veeg nego u tri sjekire, kojom znaju rukovati samo vjeti tesari

i bez koje se ni jedno drvo, pogotovo vornato, ne da lijepo

oblikovati.
Otac Prvan jest, ali Martin nije bradvom znao tesati. Sjekirom znade tesati svaka budala, samo neka je snana. Krivim
dralom bradve i njenim svinutim sjeivom moe baratati samo
vjeta ruka i smiren duh. Zato je kolsku drvenariju, po kojoj se
nije moglo samo tako udarati, tesao i do kraja oblikovao samo
Prvan, na veliku alost svoga sina. Otkako je u dvanaestoj
godini njome posjekao lijevi palac, koji umalo da nije odsjekao,
Martin je bradvu zauvijek ostavio ne preboljevi nikada taj
neuspjeh. Nakon dva vrsna kovaa i tesara, dida Matijc i oca
Prvana, Martin je bio prvi potomak u komu je majstorstvo
ishlapjelo. Tako je bradva, upravo ono to se oslikava na
tmastom svodu, postalo znak Prvanove i Malijinc nadmoi nad
sinom i unukom.
Eto, na toj oevoj bradvi, s one strane koja se tare uz drvo
pa je uvijek sjajna, pisalo je ono na to gaje upozoravao glas iz
daljine:
TVOJE JE SAMO ONO TO SI DRUGIM UUDIMA DAO
- Kojim ljudima?*- viknuo je Martin, a glas mu je razdirao

grlo.
- Svojima - rekao je Asmodcj. - Drugih za tebe nema. Tko
se gradi dobroiniteljem ovjeanstva, a blinjega niim nije
pomagao, taj je opsjenar!
* Taj povik uli su trgovci u susjednoj izbi, Emanuel Gorulj i Esad Medvidovi,
handija i jo nekoliko gostiju koje su muile nesanice i brige. Neki su ga uli jednom,
drugi dva puta, a jedan tri puta, i svi su se sloili da ih je, bez obzira na broj, bilo teko
sluati. inilo se da vie davljenik komu je krik, ugraen u upitnost bez odgovora,
spasonosna slamka. Ali ni jedan od onih koji su krik uli i doivjeli, nisu mu pridali
nikakvo znaenje, osim to su ga primili kao znak da se u njihovu susjedstvu neto
muno dogaa, u to su se ubrzo imali priliku uvjeriti. Daleko od toga da bi itko i
naslutio kako je u Martinovu snu i svemu to mu se dogodilo taj vrisak sadravao
kljuno pitanje. Pogotovo ne da je to kljuno pitanje za svakog ovjeka, onoga koji ima
navadu snivati i onoga koji nikad nije nita nije usnio. Pitanje na koje samo budala
otprve odgovara.

Asmodej nije dangubio. Jo dok je savjetovao Martinu

komu treba initi dobroinstva, razvijeni je al, kao ue s
vedricom u upljinu bunara, spustio u grobnicu s mramornim
okvirima. Odozdo je uskipjela vatra i dim kao mlijeko u loncu
i plamen je liznuo rese ala. Kad ga je izvadio iz grobnice, al
je bio sav zahvaen vatrom. Tako zapaljena, Asmodej ga je
nevienom brzinom i spretnou ovio oko Martinove desne
ruke, kao to se vije povoj oko dojeneta.
Ugledavi kako se iz gorue vune ala, smotana oko
njegove podlaktice i zapea, kap po kap cijedi crvena masna
krv, gusta kao borova smola, iji se miris posvuda iri, kad je
spazio da i ta krv poinje gorjeti, Martin se od straha probudio
i ugledao ono to je i u snu vidio - svoju ruku pretvorenu u
baklju.

18.
Ni Asmodcj ni grobnica nisu bili nagnali Martina da se
rasani i skoi na noge. Na to ga je nagnala bol.
A kad se naao na nogama, makinalno je koraknuo spram
vrata, to dalje od razbuktane vatre, koja je, slijedei dogorijevanje smolastih borovih cjepanica, sila s uzdignutog vatrita kamina na sobni pod i ila sve dokle su se cjepanice
protezale, ravno postelji do uzglavlja.
Meutim, pokuavajui se udaljiti od plamena, kod vrata
je, jo uvijek bunovan, na svoj'uas, ustanovio da je plamen
poao za njim preko itave sobe.
Ruka mu je od lakta do jagodica gorjela kao baklja namoena uljem. Mahao je njome ne bi li se plamen ugasio, ali su
zrane struje jo vie potpirivale plamen. Od razmahane lui
otpadali su plamtei komadi vunenog ala i, kao iskre iz glavnje
koju kreu araem, vrcale po izbi i lijepile se za pod, namjetaj
i njegovu prtenu odjeu. Ako nastavi mahanjem potpirivati
plamen, ako plameni lapti budu i dalje vrcali i sipili, uskoro e
u izbi biti vie vatre nego u grobnici kralja Karla, petoga toga
imena.
Zbog ega tako paklenski bukti al?
Zar nije od vune?
Morao bi se samo osmuditi i smrdjeti kao to se osmudila i
smrdjela kabanica koju je prije spavanja ostavio da se sui na

jednom od pragova kamina, a sad od nje vidi samo lug i garc,

karakteristinu mjeavinu to ostaje na mjestu izgaranja vunenih predmeta.
Zbog ega Plavin al tako paklenski dugo gori, zbog ega
ne plane, ne zasmrdi i ne prhne kao sve stoje od vune pleteno
i tkano?
U alu je gorio med.
Otkud med u alu?
U neko doba noi mjedeni loni s medom, koji je pritiskao
al postavljen na prijeklad uz vatru da se sui, otopio se i
zagrijao, pa kad je Martin, prevrui se po postelji jer mu je
postalo prevruce, rukom zakvaio al i povukao ga k sebi, loni
se prevrnuo i medom natopio crni vuneni pleter, ini se, u svoj
njegovoj duini. Sada taj slatki napitak, sklon izgaranju, plamti
u alu kao ulje u pamunom stijenju svjetiljke.
I dok on bukti pred zapanjenim Martinovim oima, ostaje
nejasno i Martinu i svima koji e nakon nesree uti za njegov
sluaj, kako se al natopljen medom, u asu kad ga je vatra
dohvatila, naao ovijen oko ake, zapea i podlaktice. Je li ga
Martin sam, praakajui se u nemirnom snu, ovio sebi oko ruke,
ili je to uinio Asmodcj, tamo gdje ga je u snu vidio, ili ovdje
dok je bio u posjetu spavau, komu je darovao i san i plamenu
ruku s namjerom da obavi ono to je naumio i da istodobno
velom misterija obavijc posjet jednoj izbi hana pod Vagnjom?
Sto god od toga bilo, san su se i stvarnost poklopili na
najgori nain i zavrili najrunijim posljedicama.
Nemoan da sam sebi pomogne, poeo je zavijati od boli.
Ako lijevom rukom pokua odmotati zapaljeni al, prije e
opeci prste nego to e ga odmotati.
Otvorio je vrata, istrao na dvorite i u trku se zaputio do
bave pune usmrenog kupusova rasola. Ruku je umoio u
posljednji trenutak, jer je vatra s Plavina ala u predjelu lakta
prela na koulju prijetei da se proiri na vrat, prsa i lea, da
ga itava zahvati.

Izdrao je bol dok slani i kiseli rasol nije kroz nagorjclo

tkanje zaslaenog ala dopro do otvorenih rana i poeo pei
ljue i vatrenije od svake vatre. Onda ga je bol svladao. Opet
je utonuo u san, ali ovoga puta bez snivanja.
Pao je pokraj bave po cjepanicama i cjepalu.
Tu su ga nala ona dvojica iz susjedne izbe, Emanucl Gorulj
i Esad Medvidovi, to ih je, prije nego to e usnuti, sluao
kako priaju i smiju se spominjui Plavino i Nizino ime.
Odnijeli su ga u svoju izbu, jer je njegova bila sva u plamenu
koji su morali gasiti rasolom. Nisu bili sami. Uz handiju, u
pomo je pritcklo sve to se zateklo u hanu, ali su njih dvojica
i dalje ostali glavni njegovatelji i vidari.
Lijeili su ga kako su najbolje znali i umjeli, traei pomo
od svih koji su uli togod o lijeenju opekotina. Ali, malo je
tko neto vie znao, osim da ranu treba namazati maslinovim
uljem, to se u bisagama trgovaca lako nalo, a potom itavu
oviti to debljim ovojem pauine, do ega je bilo malo tee doi
u hanu ije je potkrovlje izloeno jakim vjetrovima.
Ali, dobra volja handijina, koji je, ne strahujui da bude
okraden, dopustio da se pauina trai po svim zakucima, u
ostavama, u hambarima, na tavanu i u podrumu, i revnost
Gorulja i Medvidovia pridonijee da mu je uskoro itava ruka
bila ovijena paukovim nitima kao Plavinim alom prije nesree.
Nijedan putnik, nijedna karavana nisu krenuli iz hana sve
do podne, kad se Martin vratio svijesti i kad upueni zajamie
da od te rane nee umrijeti, a to e s rukom biti, to e se vidjeti.
Oni nemaju vremena da do tada ekaju, pa se u podnevnim
satima poee razilaziti put Livna ili Splita.
Samo Gorulj i Medvidovi ostadoe uz Martina da mu i
dalje budu na pomoi.

19.
Njih dvojica to su prenoili u izbi do njegove, bila su oba
Kupreaci. I jedan i drugi trgovci sitnom stokom, mesom i
koom.
Esad je bio dugako spadalo, pogrbljenih lea, velike ele
i kljunasta nosa, vrlo pronicav i vrlo drag ovjek, jedan od onih
ljudi koje prieljkuje svako drutvo i svaki pojedinac, jer lijepo
priaju i jer priaju sve same vesele zgode.
Znao je svu silu ala. Da pria neprestance tri dana, ne bi
ih sve ispriao. Slualac je ostajao zapanjen otkuda mu tolike
ale, kakvo je to pamenje koje ih moe uskladititi, i kakve su
to tajne moi da ih se prisjea jedne za drugom, bez iije pomoi
i vidljiva povoda.
Sebe je zvao papuarom, lanom drutva mueva koji su
podloni papui svoje ene, pa pred suprugama u znak pokornosti a pred svijetom da se vidi njihovo pripadnitvo drutvu
potlaenih, zadjenute u ovratnik kabanice, nose dvije kositrene
papuice. Sam ih je izlijevao i, alei se, prodavao suputnicima
i sugraanima po cijeni jedna aka za par. to nije bilo skupo,
ako se ima na umu da je trgovac kupca uz pazar i dobro
nasmijao.
Vie od ala volio je pamtiti i prepriavati stvarne
dogodovtine koje su se zbile u Kupresu i okolici. Bile tune ili
vesele, redovito ih je prikazivao s njihove aljive strane, to

ft .< *

umjenu ovjeku, kakav je bio Medvidovi, eglenu (rasnom

pripovjedau), glumcu i pantomimiaru, nije bilo teko, jer je
poznato da vjetina pripovijedanja, iskljuivo ona, uvjetuje
hoe li neka zgoda, kad se pretoi u priu, biti smijena ili
alosna, glupa ili pametna, sa smislom ili bez njega.
Da veselje bude vee, te bi dogodovtine i u stihove kovao,
jer su stihovane prie slusaoci voljeli vie nego prozne. Lake
su ih pamtili i lake prenosili, jer od eglena ne bi dobili samo
okosnicu prie nego i njeno jezino ruho. A to nije mala stvar
za ljude koji imaju obiaj rei da neto dobro znaju, ali da to
to znaju "ne umiju izraziti", ni za one koji nemo nikad ne
priznaju, ali se oko izraza doista mue.
Takvog ovjeka ljudi prvi i drugi put rado sluaju, ali to
dalje, sve mu manje vjeruju, jer vjerovali mu u cijelosti nisu
nikada. Otprve znaju da on izvre i pretjeruje, pa to ga su mnjie nije nimalo udo, ali zauzvrat priznaju mu vjetinu.
Ipak, malo je neobino to ga se, onim tempom kako raste
nevjerica u istinitost njegovih pria, poinju pribojavati, pa na
kraju moda i prestrave od njega. Kriom ga kude i svakojako
ogovaraju, da tako ne valja priati o ivim i poznatim ljudima,
da nije lijepo izrugivati se tuoj nevolji, nesrei, runoi i
gluposti.
Neizvjesno je da li oni to Mcdvidoviu upuuju zamjerke
saalijevaju njegove rtve, ako je tu itko rtva, ili se potajno
boje da e ih same, tko zna kakvim sluajem, jednoga dana
olajavati taj pogan jezik spadala, sprdala i zabavljaa.
ini se da Emanuel Gorulj, ovjek rumen i gojan kao
prezrela dinja, kad se sino, putujui iz Splita, naao u izbi sa
svojim mjetaninom Esadom, koji je dolazio iz Kupresa i priao
to se najnovije dogodilo izmeu Plave i Nie, nije patio od
bojazni da e Esad i o njemu jednom neto smisliti i natjerati
sluaoca u grohotan smijeh, kao to sada njega tjera priom o
kraju jedne udne ljubavne idile.
Naime, Gorulj je vjerovao da se rasplet dogodio upravo
onako kako je Esad ispriao. Od poetka do kraja, kad je rekao

da su nakon napada padavice, posljednje, Plavu odnijeli na

ardakuu da otuda, umjesto sa svog prozora, udie miris Nie
i cvijea s kupreke ravnice.
- emu ste se sino onoliko smijali prije spavanja? - upitao
ih je Martin Grabovac kad je doao k sebi i poeo se navikavati
na bol.
Esad je jedva doekao takvo pitanje. Iz plemenite namjere
da ga razveseli, upotrijebio je svu svoju vjetinu, pa mu se ne
moe prigovoriti ni kad je pretjerivao. Ako u namjeri nije
uspijevao, znai da je u stanju, u kakvom je bio Martin, ovjeka
nemogue razveseliti, pa je bio zadovoljan i time stoje Martin
vrlo pozorno pratio priu od poetka do kraja.
Kraja osobito duga kad je Esad vidio da bolesnik, ne hajui
za smijenu stranu, eli uti priu sa to vie pojedinosti.

20.
Ohrabren Grabovevom porukom, kad je kod kue naao samo jedan al, da je njegova Nia potena ena, Plava se u Kupresu zadrao due vrijeme
bavei se svojom trgovinom.
Iznenada su ga opet zatvorili u onu talu s kravom, pod optubom daje na pazarima drugih gradova prodavao robu bez naplate trne troarine svom
matinom porezniku i time stekao protupravnu zaradu, otetivi nakupca poreza Dafer-bega Kopia samo na nekakvim koaricama za dvije tisue
aki.
Plava zamoli Podrebarca, svoga jedinog uvara, da ga za jedan dan i no pusti iz tamnice kako bi mogao otii kumu Krstanu Zabetiu u Koarite
na krstitke etvrtom sinu. Kleo se potenjem i Bogom da e se vratiti prije zore, da e ga uvar u osvit nai kako klei pred vratima tale-tamnice, ako
mu je ne ostavi otvorenu da sam u nju ue i sam se iznutra zakrauna.
- Ma nemoj - govorio mu je Podrebarac. - Ne vjerujem tvom Bogu, to ti je poznato! A ne vjerujem ni tvom potenju jer ga nema, im si u tamnici.
Povjerovao je jednom srebrnjaku, prilino izlizanu ali sjajnu i teku, pa Plava kriom ode u Koarite. Bio je kum na krtenju Krstanovu sinu,
Anelku, bio je na ruku i na veeri, a oko ponoi, kad su drugi poli na poinak, on u noi punog mjeseca krene put Kupresa.

Ne ode ravno u tamnicu nego se svrati kui da pogleda Niu kako sama spava u ovoj toploj noi.
Nije htio da je budi, da joj kucanjem na vrata remeti san. Htio je samo pogledati kroz prozor. A kako je prozor visok, popet e se na orah, ije su
grane blizu prozorskom otvoru, i otuda e je ne samo vidjeti nego i udahnuti onaj opojni miris djevianstva koga nemaju ni metvica ni vrijesak. Ni bilo
koji cvijet, osim cvijea to raste pod Niinim pazusima i jo ponegdje.
Bio bi se iznenadio onim to je vidio s orahove grane i da je Tahirbcga zatekao nad Niom kako samo udie mirise kao to je on radio, jer, niti je to
njegova soba da u njoj bude zateen, niti on ima ikakva prava udisati djevianstvo koje je Plava odnjegovao.
Ali, kad je Tahirbcga zatekao kako uzima mnogo vie od mirisa, kako kida cvjetove i na njihovo mjesto sadi ciklu, ostao je zapanjen prizorom, koji se
lijepo vidio na mjeseini, i nasmrt prestravljen onim to je za tim prizorom slijedilo u njegovu ivotu.
Ukoio se na grani od straha i zanosa.
Ostao je tu visiti i kad je Tahirbeg zavrio branje i sadnju.
Ljubavnici su i zaspali zagrljeni, a on nije znao to da radi. Tek ga je hladna kupreka zora otrijeznila, a rije, dana Pod-rebarcu, stjerala sa stabla.
Inae, da ne bude studeni i posluha, Nia bi ga, kad ujutro ustane i po obiaju pogleda niz ravnicu, nala na grani kao to je za velikih hladnoa
zatjccala sjenicu, koja je u samrtnom asu tako duboko zarila pandice u orahovu koru da ih, kad je od mraza izdahnula, omlohavljcno tijelo nije moglo
iupati.
Sutradan, kao da niega nije bilo, dola je Nia u tamnicu s rukom i, dok je on bezvoljno jeo, poela se razmetati svojom branom vjernou i
vrstom odlukom da u djevovanju istraje do posljednjeg dana.
Eto, i danas, dolazei ovamo, susrela je Tahirbcga, koji ju je ponovo, po tko zna koji put, sklopljenih ruku, smjerno kao

svetac na slici, molio da mu svoje lijepo tijelo ustupi samo za

jednu no.
Ona mu je, kao i do sada, odgovorila da to tijelo nije njezino
nego njena mua, pa mu ga ona ni ustupiti ne moe. Na krivo
se mjesto obraa, Tahirbcc!
- Sto ne jede? Da nisi bolestan? - upitala je Nia kad je
Plava odloio licu, jer mu nije prijalo ni jelo ni zain o
djevianstvu, koji je Nia uz jelo prilagala.
Nastala je duga stanka. Njih su se dvoje gledali u oi kao da
su se prvi put sreli: jedno je ispitivalo da li je ono drugo i dalje
opinjeno njenim priama, a drugo da li suprotna strana, i u to,
sumnja. Mirno, kao da joj upuuje kompliment ili iskaz ljubavi,
Plava je rekao:
- Nio, ti si kurva!
Rekao je tako. A Nia je ula: "Zar je mogue, ljubavi, da
si ti kurva?" Ono to je rekao nije bilo samo utvrivanje ne pobitne injenice, nije bio ni prijekor, nego beskrajno aljenje,
najblie preklinjanju: "eno, zar je to mogue?"
Ako nema prijekora, ako nema prijetnje posljedicama,
ovakvo utvrivanje stanja stvari s malo spretnosti Nia e
usmjeriti u poeljnom pravcu i ponovo zavladati svojim muem.
Oi su joj dobile razbludni sjaj, vodnjikav i pospan, kao u
ena kad, nakon stanovitog opiranja, gube uspravnost i trae
mjesto gdje bi se ispruile nauznak. Uinilo mu se da Nia pada
u trans, poput ena koje proriu nad kotlovima iz kojih suklja
para. A kad je progovorila, dojmilo ga se to kao da govori s
druge strane razuma, jer je reakcija na njegovo otkrie da je
kurva bilo zaudno:
- Jesam, duo! Velika sam kurva. Ponovi mi to jo tri puta.
Barem! Ljepe rijei od tebe danas nisam ula.
Plava se uplaio i njenih rijei i njene vanjtine, ali srsi koji
su ga preplavili nisu potjecali jedino od bojazni. Uz njih,
njegovim tijelom irili su se valovi slini onima to su ga uz burkali kad ju je gledao obnaenu na mjeseini.

Mjeavina straha i sladostraa! Ta ena ima mo i da ga

plai i da ga usreuje, u isto vrijeme i o istom troku. To ne
doivljava prvi put!
- Ti si, Nio, vjetica! - progovorio je isto onako uvjerljivo
kao kad je ustvrdio da je drolja.
Nia je raskopala prsluk skliznuvi prstina niz red od
desetak dugmadi, kao da je brzinu raskopavanja vjebala
godinama. Pred Plavom su se prosule njene sise s poznatim
mirisom metvice i vrijeska. Onda mu je pristupila, jer je on u
meuvremenu ustao sa stolca i odstupio, zagrlila ga i lice mu
namjestila na svoja prsa.
Plava se nije uspio ni upitati to da radi sada, kad ona na
njegove optube da je kurva i vjetica reagira zaudno, nesvojstveno ni jednoj eni, jer, umjesto da se uvue u se, da se
brani jezikom i noktima, ona se raspaljuje i nasre na njega,
obuzeta poudom to ju je na njenu licu, i to slabo jer mjeseina
nije bogzna kakvo svjetlo, vidio samo s orahove grane.
- Samo jo jednom reci da sam kurva i vjetica, pa u se od
slasti rastoiti. I ne sluti kakav si mi uitak pruio govorila je
Nia grcajui u njegovoj kosi.
- Pa, Nio, jesi, kurva si i vjetica si. A da to bi bila kad si
takva! Ja ti upuujem najpogrdnije rijei, a ti uiva kao
da te
mazim. Ma, brate, neka mi kae to god tko hoe, ali je
moja
Nia i kurva i vjetica.
- Reci, jo jednom! Reci ono "moja je..." pa sve dalje govorila je Nia, stezala ga oko vrata, trljala sise o
njegove
obraze, pripijala se tijelom uz njega i dahtala kao da je s
uma
sila. - Reci, reci!
- Ma to da kaem, ve sam rekao. Moja je Nia kurvetina
i vjetietina.
- Jo, jo... - izdisala je Nia. Glas joj se gubi, a iz tijela joj
je, kao voda iz snjegovia na iznenadnom suncu, otjecala

napetost i divljina. Da ne klone, potraila je stolac, sjela i poela

se zakopavati.

- Zato si me varala, Nio? - upitao je Plava kad je ocijenio

da se sabrala i da je vrijeme za smiren razgovor.

- Ja da sam njega varala? - upita se Nia i ne pogledavi
Plavu. - Naprotiv, ja sam ti do kraja ostala vjerna. Nisi li od
mene traio da miriem djevianstvom? Pruila sam ti to si
traio: imao si nevinu enu i mirisao si njenu nevinost rairenim
nosnicama. Nisam primijetila da od mene trai neto vie od
toga. Da, jednom si, mislim da je to bilo prve brane noi,
pokuao neto vie, ali si bio slabi, nisi iao do kraja. Pobojao
si se da e, oduzme li mi nevinost, ispasti nasilnik i rugoba.
Htio si me obljubiti, ali da nevinost, moja i tvoja, ostanu nedir
nute. A to se ne moe, srce moje! Ako ptica padne u blato, ne
moe letjeti ni kad se izvue iz blata.
Onda je zastala u govoru i zamislila se. Bila je tuna i ucviljena, kao da su nju iznevjerili i iznenadili. Pa, ako se stvar gleda s njene strane, i jesu.
Plava nije smio izlaziti iz okvira, ne onih to ih je Martin Grabovac vidio u snu, nego onih koje mu je Nia zadala da u njima ivi.
- Tahir je meni priao sa slabe strane - nastavila je gledajui
u pod. U prolazu mije viknuo: "Ej, ti, vjetice! Hoe li biti moja
kurva?" Ja sam mu istog dana postala to je poelio da budem.
Opet je predahnula.
- Nevolja je tvoja, moj Anelko, to je ljubav igra u kojoj
veina ena ne zna igrati. One rijetke znaju, pa u toj igri bez po
muke mogu biti djevice, kurve i vjetice u isti mah. Sto e od
toga u pojedinoj prilici biti, zavisi od onoga to trai mukarac
s kojim je trenutno u igri. Ja sam, to ti je poznato, jedna od tih
ena, recimo rasna ena, i mukarcima budem ono to od mene
poele: nevina supruga, sugovornica u mudrim razgovorima,
tjcitcljica brinih, raskalaena zavodnica razbludnih. I jo
mnogo toga, prema potrebi i elji. Zar i tebi nisam bila to si
elio da budem? Jesam li ja kriva to si ti volio samo iste i
potene stvari, iste kao suza, potene kao djevica? Jesam li ja
kriva to nisi bio kao tvoji prijatelji koje si slao s putovanja meni
na razgovore? Ti su, a meu njima i onaj sa alovima, bez

ustruavanja, od mudroslovlja prelazili na ljubav, od prijatelja postajali nasrtljivi nerasti, i nakon prvog uspjeha k meni ee navraali, kao i svi krmei na
korito gdje su ih jednom dobro nahranili. Ti si bio drukiji. Ljepi i istiji. Zato ti, Anelko, ne bi svojoj Nii ostao i dalje onakav kakav si bio? Ona te
je takvog voljela.
- Ostao bih ja to, Nio - rekao je Plava. -1 svakako u ostati.
to bih drugo mogao biti nego to sam dosad bio? Ma, kako u
ja ovako ist ivjeti uz kurvu i vjeticu a da se i sam ne oneistim?
- Nije to nemogue - rekla je Nia, odluna da ga uvjeri u
svoju tvrdnju. - Valjda zna da svaki ovjek ima vie strana.
Kae se: pogledaj ga s ove strane, pogledaj ga s bolje strane,
pogledaj ga s raznih strana. Ti mene gledaj s one strane s koje
si do sada gledao. S one druge ne gledaj me, pa me takvu nee
ni vidjeti. Zar je tebi bilo od potrebe penjati se na orah i gledati
kroz prozor? Zar nisi znao da na svijetu najbolje i najmudrije
ive ljudi koji vide to im se nudi da vide, a da su do groba
nesretni oni to gledaju skriveno, oni to ne bi trebalo vidjeti?
Zar ne zna da mir i sreu nalaze oni ije se elje poklapaju s
onim to im je podmetnuto da imaju, oni kod kojih je namet
nuto i eljeno ista stvar?
Tako je to bilo. I tako se zavrila Plavina pobuna.
Nije nego isplivao iz lokve premreane mreom nevinosti kad je Niu nazvao kurvom, a ve se naao u novoj lokvi i sapet novim mreama: te dobivat
e izobilno to od mene trai, te prihvati me s dopadljive strane, te gledaj to ti se nudi i od ega ima koristi, a ne gledaj to ti je zabranjeno i od ega
e, ako to ugleda, imati tetu. I Plava se ponovo smeo.
Kad ga je Podrebarac otpustio iz zatvora, ne samo to nije znao to e i kamo e, nego nije znao ni gdje je, ni da li to moe i valja initi.

21.
Nia mu je to ljekovito sredstvo od srca preporuivala, ali
Plava vie nije htio na put.
Obilazio je znance i prijatelje, priao to mu se dogodilo i
traio savjete to da radi. Davali su mu ih akom i kapom. Na
sugovornike se s te strane nije mogao potuiti. Ali prijatelji, bili
prijatelji, bili oni to su ve ili ili kane ii Nii na razgovore,
prepriavali su Plavinu nezgodu svojim prijateljima, pa je
sluaj dvoje suprunika postao pria dana. Tako, dok je Plava
iao varoicom i okolnim selima, tuan i raspameen, traei
ljude dobra srca da ispovjedi svoje jade, za njim se od sprdnje
sve puilo.
U podizanju praine sudjelovali su i Emanuel Gorulj i Esad
Medvidovic, ne to bi poto-poto htjeli sudjelovati, nego to se
nije moglo ostati po strani od smijeha koji je, kao vjetar sa
Stoera, vijao Kuprcsom i ravnicom oko njega. Izbilo je na
vidjelo toliko pojedinosti da se u vihoru zavrtjelo i ime Martina
Grabovca, onoga to je Plavi s pomou alova poslao lane
poruke, i to je kriv da se kupreki trgovac vratio kui i jedne
se noi naao na orahovoj grani.
U neveselu ivotu priliku za smijeh ljudi ne proputaju ni
onda kad smijehom ivot optereuju vie nego to ga razvedravaju.

A ovjek izloen toj poruzi, ostavljen sam sebi u velikoj

nevolji i smuenosli, umjesto da zaboravlja neprilike i tako ih
se oslobaa, podlijee iskuenju da ih se oslobaa stalnim
prepriavanjem. Tako se gui u svojim nevoljama, ne zato to
bi nevolje bile nesavladive, ve zato to se s njima bjesomuno
bake, zamara i skrhan tone. Zato i pada kao rtva svojih
prepriavanja, ili tako da mu se pamet smrai, da ostane uvrnut
ujedno te isto, da prestane ita doivljavati osim onoga stoje
ve doivio, ili tako da mu onaj komu njegove prie smetaju na
neki nain zaepi usta.
Zna se na koji nain, ako nesretnik ene pameu i ne zna s
priom prestati.
Plava je pored Nevina brda na Briinama, uz samo korito
Mrtvice, imao prostranu sjenokou, gdje je napasao konje kad
ne bi bili na putu i otkuda je za duge kupreke zime dobivao
najvei dio sijena.
Na poetku ljeta, u vrijeme druge konje, ni mjesec dana
poto Nii predbaci da je vjetica, on ne htjede s koscima na
konak u Nevino brdo, nego im ree da e ostati na Briinama,
priekati Niu, koja je otila k nekoj tkalji u Vlasulje, pa e njih
dvoje kui u Kupres, a kosci neka sutra ujutro podrane i kose
bez njega.
Taman se zanoalo i po kuama se uegoe prve svijee kad
Nia, preko sjenokoe na Briinama, iz sela Vlasulja stie u
Kupres sama, bez mua, koji je, prema njegovim rijeima to
su ih kosci uli na svoje ui, morao s njom doi.
Svrati se u kuu vunovlaara Dokie i njegove ene Katune,
koji su joj, nakon izmirenja i nauka o zajednikom ivotu,
vjerovali vie od ikoga u varoi, i zatrai od njih da joj dadu au
rakije, pa e im ispriati stranu stvar. Bez rakije pria nee ii,
od uzbuenja joj klecaju koljena, a jezik se zaplee.
Tako su Dokia i Katuna od Nie prvi uli daje Plavu, kad
je na sjenokoi ostao sam, spopala padavica upravo nad
koritom Mrtvice. Pao je na strmu kosinu, golu i ravnu. Onako
izvan sebe, bacakajui se rukama i nogama, kako ve padaviari

ine, skotrljao se i pao u vodu te lijepe rjeice, to se nikamo

ne uri jer nema kamo otii, pa je po mrtvanju i dobila ime. Nia
ga je nala u korijenju aa, koje je bilo pod vodom, s nogama
na obali. Kao da se doao napiti, dobio kljenut srca kad su mu
se usne dotakle povrine, zaronio licem i tu ostao ekali svoju
Niu.
Dok je lunjao naokolo oamuen nevjerom svoje ene i
neiskrenou prijatelja koje je molio za pomo, dok se ispovijedao tugujui nad svojom sudbinom, Plava je mnogima, pa
i vunovlaaru, nagovjetavao da e umrijeti za napada svoje
neizljeive bolesti. Ali ni Dokii ni ikomu, osim Martinu Grabovcu one noi u hanu ispod Vagnja, nije rekao da bi u asu
padavice mogao biti umoren od tue ruke, nego samo da e
padavica prethoditi njegovu odlasku s ovoga svijeta.
Kad se nagovjetaj, prema Nizinu svjedoenju, obistinio,
doimao se kao predskazanje, dar udijeljen prorocima, pjesnicima i, uope, ljudima na koje je pao neiji blagoslov ili ih je
u ivotu krasila neka izuzetnost. U Plavinu sluaju, radi se i o
blagoslovu i o izuzetnosti, potvrdit e svaki Kuprcak, iako, kad
bi se trailo od njih da kau iji blagoslov i kakav izuzetak, jedva
bi se naao koji da kae togod odreenije.
Takvo vjerovanje, da dobar ovjek moe predskazati i
vrijeme i nain odlaska s ove zemlje, da mu je ta spoznaja dana
kao nagrada od Svevinjeg, ilo je na ruku Nii: ljudi su vjerovali svakoj sitnici koju je kazala.
Teko je rei je li to bio jedini razlog kuprekoj lakovjernosti. Teko je rei nisu li, vjerujui joj, uvaavali, vie nego
njene, argumente onoga tko je stajao iza nje.
Bilo kako mu drago, Nia je poticala uvjerenje mjetana da
je Plava bio obiljeen, izuzetan ovjek, meu ostalim i time to
mu je dana smrt u trenutku kad nije mogao iskusiti to su
predsmrtne muke koje trpe utopljenici kad se dave pri punoj
svijesti.
Inae, ni dok je skupljala^ ljude da ga donesu s Briina ni
dok ga je sahranjivala na Cardakui, nije odve tugovala.

Naprosto, bila je pijana! Kad joj je Katuna rekla da ne pije

toliku rakiju, zavrtjet e joj se u glavi i past e na grobu u
nesvijest, ona je odgovorila da ba to i eli. Jo vie, kako je
njena elja da je rakija prekine tu odmah, pored Plavina lijesa.
Nia je voljela pretjerivati jer je voljela lagati, a pretje rivanje je svojevrsna la. I sve je teklo glatko dok je bilo onih
koji su joj zbog ovog ili onog razloga vjerovali. Ali, kad takvih
ne bi bilo, njene su tvorevine postajale prozirne, pa ovoga puta
nije uspjela da svoj strah, koji ju je tjerao na pie, proda kao
veliku alost.
Nakon bogatih karmina kakve su dolikovale uspjenom
trgovcu, Risto Goli, onaj povjerenik za skupljanje trnih pristojbi, jadao se pred nekolicinom mjetana da je, tako mu Bog
pomogao, bio na mukama kako da izmilja sve nove i nove
krivice zbog kojih e Plava plaati globu i leati u zatvoru. Kad
bi rekao Tahirbegu da ga nema zbog ega ni globiti ni za varavati, osioni mu preljubnik ne bi vjerovao. Pitao bi ga zar
postoji u Kuprcsu netko tko nije kriv za krivicu zbog koje glava
pada. Zatvor? Globa? To je po Tahirbegu udjeljivanje milosti,
a ne izricanje kazne.
Mjetani su u dui bili na strani pokojnika, i povjerenik je
trnih pristojbi htio krivnju za njegove muke, uz koju ide i
mrnja, prebaciti sa sebe na drugoga. Onoga koga ionako mrze.
Da ga jo malo vie mrze, nee koditi ni njemu ni mjetanima,
a sakupljau bad bazara bit e od koristi.

22.
Emanuel Gorulj pratio je Martina do Mokronoga, a Esad
Medvidovi sve do Varvare, u koju su, nakon tri dana jahanja,
stigli preko Ravna i Pakline planine.
Usput ranu nisu nijednom previjali, jer su vjerovali da
pauina "ini svoje": sui i zacjeljuje. Nekoliko dana mirovanja,
dobra prehrana i na mjestu speene koe izrast e nova,
mljcna, kao trava na ohlaenu zgaritu.
Ali se predvianja ne ispunic.
Treeg dana bolovanja kod kue ruka poe naglo otjecati.
Kad su ranu odvili i vidjeli stoje pod zavojima i pauinom, did
Prvan zapovjedi svojoj nevjesti da sedla konja njemu, sebi i
bolesnom muu. Treba u Prozor ranarniku, brzo, dok ne otekne ruka do ramena i dok ne bude kasno, jer je srce blizu.
Doli su u ariju kad zapjevae pononi pijevci i probudie
Grgu Kalinu, brijaa i tkalca sagova, koji je od sarajevskog
suda imao odobrenje da obavlja poslove kirurga. Kalina je
brijao dok je bilo muterija. Kad u brijanici nije bilo nikoga,
sjedao bi za tkalaki stan i tkao kao to u Prozoru tkaje malo i
veliko, muko i ensko, jer se od tkala ivjelo. A operacije je
obavljao u svako doba dana i noi, kad je nuda i kad se dogodi
nesrea.
Niti se zaudio to Grabovci dolaze kasno, niti se naljutio
to mu prekidaju san. Ne dolaze od sile, dolaze od nevolje!

Kalina je znao sva tri svoja zanata. Brijao je bez posje kotina, do korijena dlake. Tako je i pirlitao, kao djevojice od
sedamnaest godina. Ali u treem zanatu, koji je, inilo mu se,
znao kao i dva prethodna, nevolja je bilo to, koliko se god
trudio, nikad nije znao kako e i hoe li rana zacijeljeti. Zbog
toga se, kao i ostali ranarnici, osiguravao od prigovora stranaka.
Ne bi mu valjalo zamjeriti. Htio je pomoi i znao je pomoi, ali
ipak nije bio svemogu. Svatko dolazi od nevolje i po svom
izboru, pa ako je tako, neka se, prije nego to mu bude pruena
pomo, obavee da e i sve nedae, krene li rana nakon ope racije po zlu, pasti na njegova lea i na njegovu savjest, a
ranarnik e ostati nevin kakvog ga je zatekao kad je doao
traiti pomo.
Po tom su poslu Kalina i did Prvan otili k zamjeniku suca
Mchmedu Muhagiu i zamolili ga da ustane iz postelje i napie
pristanak Grabovaca na operaciju i njihovu prisegu da ranarnika nee goniti preko suda, niti e traiti kakvu odtetu ako
pacijent umre ili mu bude krivo to je osakaen.
Dobroudni Mehmed Muhagi, znanac Grabovaca, ovjek
koji je mrzio onaj dio svoga posla koji obavlja s prijestupnicima,
a volio onaj kad je na usluzi asnim ljudima, podastro je papir
ispisan bosanicom, pokazao Prvanu i Kalini gdje da se
potpiu, i rekao neka Bog pomogne i ovaj papir postane samo
dokaz sporazuma asnih ljudi, nepotreban ve sutradan, a ne
da ostane testament ispraznom ivotu, kao to u mnogim
sluajevima biva, oko koga e se voditi ljuti sporovi, paliti krv i
gomilati nesree...
Dok su njih dvojica sreivali formalnosti, Martin je pio
rakiju, au za aom, vie od litre. Opio se, na svoju sreu. Nije
bio pri sebi ni kad je ranarnik svjetlao i otrio svoj alat, ljuti no
i otru pilu, ni kad su mu, neto pilom, neto noem, a neto
noicama, odsjekli ruku po sredini podlaktice.
Ipak, u jeku najee boli, koja je prelazila snagu njegova
izmuenog tijela i prodirala do dna prestraene due, u trenutku obasjanja, kad mu se uinilo da je svega svjestan kao nikad,

na mjestu Grge Kaline vidio je Asmodeja kako dri pilu u ruci,

smije se i dovikuje mu da se u ivotu mora drati onoga to je
pisalo na bradvi. Neka ne kae da to nije istina: sad prima
upravo ono to je Plava od njega dobio.
Na satansku nasladu nije odgovorio. Nije ga ni prokleo.
Nije se ni prepao. Nita. Gledao ga je mrtav hladan i bio
svjestan da je u ivotu tako: to da, to ti vrate. Ako ne prui
dobro, dobro ti se i ne vraa.
Njegova je hladnokrvnost dokaz vie da ovjek pakao dri
paklom samo kad se u njemu nae prvi put. Ve drugi put
pakao postaje obian, kao svakodnevni prostor ivljenja.
Kakav god bio, neizmjerno drai od smrti.

23.
Moj otac Martin Grabovac, ljevoruk ovjek, ostao je bez
desne ake i zapea. Mogao je tovariti i rastovarivati konje,
mogao je posluivati kupce i brojiti novac, mogao je kovati ako
mu kovinu netko drugi dri i podeava udarcima ekia u
njegovoj lijevoj ruci. S malo vie truda mogao je jednako
uspjeno obavljati veinu poslova koje je radio prije nego to
je bio osakaen. S obzirom na radnu sposobnost koja odreuje
dobar dio ovjeka, malo to se kod njega izmijenilo.
Mogao je biti zadovoljan onim kako je svrilo.
Pa ipak, on se promijenio.U staroj osobi ivio je nov ovjek,
uplaen, bogobojaljiv, krajnje obziran, potiten, susretljiv preko svake mjere prema svojima i svakomu na koga naie. Bojao
se da e ga drugi uvrijediti, jo vie da e on povrijediti druge.
Suncu nije dao da zae prije nego to od onoga koga je po
nesrei povrijedio, ne zamoli za oprotenje, i prije nego to sam
oprosti onima koji su ga uvrijedili. Pouavao je sebe i oko sebe:
"Ako si dobar, mora se bojati, od dobra je uvijek zlo jae: ako
si zao, nema se emu nadati, opakog najee kazni gori od
njega."
A dobrotu, sasvim u skladu s onim to je pisalo na bradvi,
trebalo je pokazati uslunou. Drugim rijeima, dijeliti ljudima da bi sam vie imao.

ee i revnije nego do tada, odlazio je na putovanja da

rasproda izraevine nae kovanice i da nabavi eljezo za
kovanje. A kad ga je did Prvan ukorio da zaputa enu, dajui
mu na znanje da nije zadovoljan jednim unuetom, pokorio se
i ostao kod kue nekoliko mjeseci.
Uglavnom je boravio na Radui, na koevinama, s majkom
u kolibi od bukovih oblica. Teko je rei koliko je uivao u tom
ladanju, u toj kasnoj ljubavi sa enom koja je mogla biti dobra
majka njemu i njegovoj djeci, ali ljubavnica nikakva, jer joj na
licu od stalne brige, koja je tamo zasjedala kao oblak na pla ninskom timoru, ljubavi izazov nikada nije mogao nai mjesto.
Ili uivanja nije ni bilo ako je enu ljubio pokoravajui se oevoj
volji i unutarnjem nalogu, koji se one noi u hanu ispod Vagnja
pretvorio u zakonik slian onome to su ga po zlatnim ploama
ispisivale munje na gori Sinaju: drugima budi na usluzi radi
svoga dobra i svoga spasa.
Kad je siao s Radue, natovario robom dva konja i otiao
na put, ispod majine pregae ostavio je i meni, i majci, i didu
veliku radost - moju sestru Cvitu.
Vidjeli smo u kakvim je tjelesnim i duhovnim mukama ivio
nakon sna u hanu pod Vagnjom, vidjeli smo da mu je uz nas
postalo tijesno i tjeskobno, vidjeli smo da se od obitelji odvojio
kao od stabla grana pritisnuta ledom, vidjeli smo da e i svijet
biti malen za njegova lutanja i, kad smo se jedne veeri sastali
u didovoj sobi i uli od dida da se Martin vie ne kani vratiti
kui, usrdno smo se za njega pomolili Bogu, oprostili mu to
nas ostavlja, zahvalili na Cviti i do kasno u no meusobno se
uvjeravali da ga treba zaboraviti koliko se god bude dalo.
Nismo se uvjeravali ni zbog osvete ni zbog povrijeene
tatine. Zaborav nam je trebao kao melem rani, da obitelj ne
satru brige i lane nade, da se ne raspe.
Do nas su, nakon oprosta to je otiao, poele dopirati
vijesti, ulomak po ulomak, i slagati se u crte smjeten na
kuprekom odvojku ceste to iz primorskih gradova vodi u
Travnik i dalje na istok.

Kau da je na tom raskru, kad je rasprodao i konje i robu,

sve do Stambola. Pored mnotva lokalnih karavana, takvih,
meunarodnih, bilo je svega nekoliko na mjesec. Prolazile su
neodreenog dana i nisu svraale u Kupres jer im se danohod
protezao od Sujice do Uskopolja, pa je morao paziti da mu ne
promaknu.
I tako, ekajui i doekujui bez uspjeha da ostvari ono to
je namjeravao, na tom je odvojku proveo puna tri mjeseca. I
previe vremena da se otrijezni i napusti ludu zamisao. A kad
je nije napustio, bijae to bjelodan dokaz da je odluka bila
duboka. Dani su prolazili, nastupala je hladna jesen s kiom,
jo jedan razlog da bar privremeno odustane. Ali nita. ekao
je priliku. Kau, sve zbog kljaste ruke.
Nije se nitko udio to sjedi na raskru i eka svoju sreu.
Kupres je to ve nekoliko puta vidio, a karavandije su takve
susrete doivljavale na svakom putovanju. Ljudi oajni, ljudi
izgubljeni, ljudi bez nade i potpore, izlazili su na karavanske
putove i nudili sebe na prodaju trgovcima, ili da ih kupe i zadre
za sebe, ili da ih preprodaju na nekoj od trnica robija. Ono
emu su se Kupreaci udili, a trgovci od toga zazirali, tvrdoglava je upornost bogalja koj misli da na tritu vrijedi koliko
i zdrav ovjek.
Da ih u to uvjeri, Martin je na raskre iznio sjekiru, lopatu,
teslu i jo nekoliko alatki i, kad bi se ponudio na prodaju a
potencijalni mu kupci rekli da ne ele rasipati pare kupujui
bogalja po cijeni itava roba, demonstrirao bi svoju ljevorukost
i vjetinu da se u razliitim poslovima ispomae batrljkom
desne ruke. Svi bi priznali da su demonstracije uspjene, ali dok
je god drao da za sebe moe postii punu cijenu, koja je u to
vrijeme mira, kad nema rata ni robija, dosezala visinu od pedeset i pet zlatnika, od pazara nije moglo biti nita, jer su trgovci
odmahivali rukom uz primjedbu: "Vidi luda ovjeka!"
Potkraj listopada, kad zapuhae hladni vjetrovi, uvjeren od
trgovaca da nije itav ovjek, pa kao takav ne moe raunati na

punu cijenu, Martin snizi svoju vrijednost na trideset i est

zlatnika. Kupio ga je Gaston Pijaca za trideset i etiri, uz uvjet
da ne bude okovan u lance i da karavana te noi zakonai u
kuprekom hanu. Hajde, to gubi dva zlatnika da ne bude
ulanen i da mu Gaston vjeruje na rije dok ga ne preproda, to
trgovac razumije. Ali, to prosipa novac, krvavo steen, da bi
jo jednu no mogao prenoiti u Kupresu, to ne shvaa! Kao
da, ako ga je bila volja, na tom mjestu nije mogao prenoiti
stotinu puta bez ikakve naplate. No, kad hoe, neka mu bude!
Pijaca je bio mali trgovac i nije mu bilo mrsko zaraditi usput,
na sitno, ako se mora, s trudom, a pogotovo ako se u to ne mora
uloiti napor.
Potom su u obliku vijesti zaredala tumaenja zato je taj
Martin Grabovac prodao sama sebe. Pravo je udo to nijedno
od tih tumaenja za njegov postupak nije okrivilo obitelj to ga
nije znala ili nije htjela zadrati u svom okrilju. Ili je i takvo
postojalo, ali nije doprlo do naih uiju, po onoj: itavo e selo
doznati kako neka ena daje svakome tko zatrai prije nego to
e u takvoj rasprodaji biti obavijeten njen mu. Isto tako,
udno je to ni jedno od brojnih obrazloenja njegova koraka
ne nastaje na tragu grijeha prema Plavi i vienju u snu, za koje
su znali i Nia i susjedi, one noi u hanu. Rijetki, ali dovoljno
da od njih doznaju svi ostali. Jo je vee udo to se sve te prie
bave upotrebom novca dobivena prodajom sebe sama i kao
razlogom to se odluio na prodaju i kao ciljem koji je prodajom
htio postii. ini se da je ljudima bilo najvanije pronai u to
je troio novac, a ostalo e, vjerovali su, samim time bili potpuno jasno, i bez tumaenja.
Vunovlaar je te godine sagradio jelovu kuu, utu od
smole, kao daje premazana jajima. Vunovlaar je kuu odavno
trebao i elio podii, ali se od svoga zanata jedva prehranjivao.
Otkud najednom tolika vuna na Kupresu, otkud vunovlaaru
novac da kuu podigne ba te godine, kad je kod njega dva
mjesca proboravio Martin Grabovac i svojim se oima uvjerio
u kakvom jadu vunovlaar stanuje. Iz vunovlaareve je kue

Martin i odlazio na put s namjerom da se proda. A zato ba iz

vunovlaareve? Zna se, vunovlaar je obrlatio smuena ovjeka da se proda, njemu dade novac, a Martin patnju i oienje
od grijeha nae u ropstvu. Na koji je nain Martina vlaio,
smotao u kudelju i iz njega isprco niti za svoje tkanje, to bi nam
samo vunovlaar znao rei. Ali on nee da kae. Pa, to bi
govorio! Govori njegova kua. Posljednju no u Kupresu Martin je kod vunovlaara prespavao. Ili nagovorcn, ili privoljen,
ili prisiljen, to god da je bio, vunovlaarcva se kua moe
utjeti samo od Martinovih zlatnika... Neki ljudi nemaju due,
ali imaju utu kuu bez due.
Onda se uzobijesti Iva Juranova, udovica sa dvoje djece,
dotad mirna i pobona ena, zavijena u crno, s kojom se Martin
zadnjih dana ivota u Kupresu esto druio, pa se jo tada o
tom prijateljevanju svata govorilo. Iva je svukla crninu i obukla
odjeu punu crvene boje. Iva se smijala i ila posred ulice, pa
od nje kiridije nisu mogle nesmetano prolaziti, emu su se
glasno udili oni to su ili uz plot s lijeve i s desne strane. U
Ivinoj je kui do kasno gorjelo svjetlo, oko Ivine su se kue
motale sjenke. Novci utroeni za roba Martina kod nje su. Taj
novac nije iznudila ni silom ni magijom, dobila gaje na ucviljeno
lice i crninu za kojom je Martin bio lud. A im je imala zlatnike
u akama, probearila se, da ne kaemo neto tee. Zato i ne
bi! Bearei se i zaradila ga je. Tko kae da se radodajke
prepoznaju po narumenjenim obrazima i usnama! Ima ih priprostih, bez rumenila, ima ih sa suzama u oima, uistinu ucviljenih i siromanih.
Kao nosilac Martinova nasljea, jer se radilo o lijepoj eni
i njenim slatkim tajnama, Iva bi jo dugo ostala glavna osumnjiena, da se u gradu nije pojavio Jezid Belaga, glasoviti
lijenik iz Skoplja, i ispravio od roenja zgrenu nogu djeaku
Vejsilu, sinu Mue Musaferlije. Tko e Musi dati toliko novca
da plati lijenika koji je dva tjedna jahao dok je ovamo doao?
I Muu su posljednjih dana viali s Martinom Grabovcem. To
objanjava gotovo sve.

Trebalo je da se kao batinici robova novca izredaju svi koji

su se izmijenili u naravi i ponaanju, koji su postali drukiji ili
iznenada stekli neku imovinu, svi koji su se preobrazili, ako je
preobrazba ila iz tuge u radost, iz siromatva u bogatstvo i iz
asketizma u hedonizam. Trebali su dani i mjeseci pa da ljudi
kau: stani, ne moemo ovako unedogled! Optui se netko da
troi robov novac i oslobodi se sumnje kad se za isto nedjelo
nade pogodniji od njega. Ako je istina da su svi potvorcni troili
Grabovcv novac dok nisu bili osloboeni sumnje, onda je iva
istina da ga ni jedan od njih nikada nije imao u rukama. Zato
se nije vjerovalo tim ljudima kad su ih pitali da li su od roba
dobili novac, a oni odgovorili da nisu? Jer, ako ljudi imaju
nekakvo pravo da sve sumnjive potvore za nedjelo, svaki od
potvorcnih ima jo vee pravo da se brani od objeda.
Ovaj smireni rez, komu se ne moe proreci ni razbor ni
potenje, na neko vrijeme prekide nagaanje zato se jedan
ovjek prodao i komu je udijelio novac od svoje prodaje.
Ubrzo se pokazalo kako rez nije mogao trajno obustaviti
nagaanja. Promijenjen je smjer, donekle i stil, i to je sve to je
time postignuto.
Tono je, rekli su, odluujui se na prodaju, Grabovac je
imao namjeru novac pokloniti nekom tko ga treba i tko ga
zasluuje. U Kupresu se zadrao due vrijeme traei osobu
potrebitu i dostojnu tako skupog dara, ali je, na alost, nije
naao ni meu siromanima ni meu sirotama. Ubogih je bilo
koliko hoe, ali se dostojan nije naao ni jedan jedini!
Istrajavao je na svojoj odluci i pored razoaranja u ljude,
pa je dodjelu novca odluio prepustiti srei, potvrujui time
nov pogled na svijet i nov stav prema svijetu: za druge se valja
rtvovati, ali ni za koga odreeno, jer, koliko su svi ljudi dostojni da se za njih rtvujemo, toliko svaki ovjek pojedinano
te rtve ne zasluuje.
Kau da je to razlog to je svoju cijenu spustio za dva
zlatnika i time platio no probdjevenu na kuprekoj ravnici.
Vidjeli su ga kako preskae plotove, vidjeli su ga kako promie

ljivicima i vue se ulicama. E, tu je negdje, na tim putovima,

morao ispustiti smotuljak.
Otkako se pronio glas da je tomu tako, kamo god krenuli,
po gradu ili izvan njega, svi su Kuprcaci ili oborenih glava i
gledali nee li vidjeti neto nalik na kesu ili novac. Vidjeli su
svu silu zmija, gutera, pueva i kukaca, kakvih nikada dotad
nisu viali. Bili bi ih i dalje gledali da jednog dana, na mostu
preko Karievca, Nia ne susrete skupinu ljudi koji su pogledom pretraivali dno potoka, i ne ree im da uzalud troe
vid - Martinova kesa i novac kod nje su. Kao dokaz, pokaza i
trideset etiri zlatnika i kesu, koju dvojica iz gupe prepoznadoe po zlatnim kopama u obliku dvije zmijske glave. Kad
su je upitali gdje je to nala, jer su vjerovali da je kesa s novcem
naena, ona im ne odgovori ni gdje ni da li ju je nala, a jo
manje na koji nainje dola do nje, ako kesu nije nala.
I tako ostade: znalo se da su Nii pripali novci, ali se nije
znalo, jer se ona ni na ije zapitkivanje nije htjela izjasniti, je li
nju srea htjela, nju koja je najveim dijelom kriva za gubitak
Martinove ruke i promjene u njegovoj dui, ili je do novca dola
na nain komu se nitko iv ne moe dosjetiti. Mislilo se da
rauna, lukavo, kao stoje u svakoj stvari raunala: ako kae da
je nju srea birala, potvrdit e da se on doista prodajom
rtvovao za druge ljude; to to je slijepa srea htjela da se novca
doepa najnedostojnija, pada na sljepilo i sree i pravde, koje
Martina, zato to dobru namjeru suprotstavlja krivom poretku
svijeta, ine veim pravednikom nego je namjeravao biti kad se
na prodaju odluio. E, to Martin nee dobiti: dok se on penje,
da Nia pada!
Tek tada, neoekivano i zaudno, kao posljednje i kruna
svima ostalima, pojavi se tumaenje na kojem se nije mogao
prepoznati znak kovnice u kojoj je iskovano, iako se svima
inilo da kovnicu poznaju, ne po igu nego po kovu.
To se tumaenje dade nasloviti ovako:
Svetac? Ma nemojte! Hajte, molim vas, tko je ikada vie
volio druge nego sebe!

A pod tim naslovom pria kazuje slijedee. Martin je, nakon

svega, htio ponovo Nii, u kuu i u krevet, ali ga je ona,
kljastog i izluena snom, odbijala od sebe.
- Ma, samo jednu no - kau da je cvilio pred njenim
vratima.
Ona je pristala: hoe, ako sama sebe proda, njoj dade
utreni novac i ode iz grada zauvijek. Pristao je, a kad je imao
novac u rukama, kupio je u trgovca, svoga gospodara Gastona
Pijaca, jednu no da opet doivi s Niom ono to je neko
doivljavao.
Nia je i ovo tumaenje odutjela, ali i pored njene utnje,
prie prestadoe nicati, a ustali se ova jedina. Ljudima se uinila
prirodnijom nego sve ostale.
- Eto - rekli su - to ti je ovjek!
A ostavie nerazjanjeno je li istina o ovjeku u njima i
nainu njihova tumaenja, ili u Martinu kakvog su, inilo im se,
protumaili tek kad su ga sveli na ljudsku mjeru. Ilije istina da
je lake uzviknuti: "To je ovjek", nego znati to se tim usklikom
htjelo rei.

Ivan Aralica
ASMODEJEV AL
Nakladnik
"OTOKAR KEROVANI"
Opatija, Marala Tita 65
Za nakladnika

URO SREN

Glavni urednik
IVAN KUNCA
Tisak
"TISKARA RIJEKA", d. d.
Rijeka, 1995.
Naklada 1000

Knjinica Zelina

540003893