You are on page 1of 2

Upoznaj sebe ponajprije - Ibn Kajjim el - Devzijje, rahimehullah

Rob se nee okoristiti Allahovim blagodatima, imanom i znanjem, sve dok ne upozna
svoju duu i sebe samog, a zatim stane kod granice koja mu je zacrtana i ne pree
je. Blagodati e mu koristiti onda kada ne bude govorio: "Ovo je moje ! To sam ja
stekao i zaradio!", kada bude vrsto uvjeren da je sve od Allaha Uzvienog, da je sve
Njegovo i da sve Njegovom dozvolom dolazi. Allah Svemoni od samog poetka sve
daje i davat e, bez ikakvog povoda ili razloga, bez zasluge roba za blagodati kojima
ga obasipa. Kada rob, zbog blagodati koje mu Allah Uzvieni daje, bude tako
ponizan, malen, skroman, ne vidjevi u sebi i svojoj dui nikakvu snagu ili dobro,
vjerujui da je sve od Allaha Uzvienog, u Njegovoj vlasti i po Njegovoj odredbi, zatim
kada blagodati uine roba tako poniznim Allahu Uzvienom da se to ne moe ni
opisati, i svaki put kada doe nova blagodat, ponienje roba i njegova predanost
Allahu Uzvienom postane sve vea i vea, ljubav i nada prema Allahu porastu, a
strah od Njega se uvrsti .
Takvo stanje jeste rezultat dvije spoznaje roba, a to su :
-Istinska spoznaja Gospodara; Njegovog savrenstva, dobrohotnosti, neovisnosti,
plemenitosti , dobroinstva i milosti, zatim spoznaja da je svako dobro u Njegovim
rukama, da On njima upravlja, pa od njega daje kome hoe, a uskrauje kome hoe.
Zbog toga Njemu pripada svaka zahvala, a zahvala s takvom spoznajom jeste
najpotpunija i najvea zahvala;
- spoznaja svoje due i samoga sebe, te prihvatanje te spoznaje koja robu ne
doputa da pree svoju granicu; prihvatanje da je njegova dua nesavrena, sklona
nasilju, bez znanja i da u njoj nema dobra, ne daje dobro i ne uzrokuje ga. Ona
zapravo nita ne posjeduje, a tako i osobine koje nosi u sebi nisu savrene, potpune,
nego mankave i beznaajne. A nita nije tako porazno i bijedo kao neposjedovanje
niega. Dua samim svojim postojanjem ne nosi dobro, ne uzrokuje ga i ono one
zavisi od nje.
Pa kada ove dvije spoznaje postanu istinske nerazdvojive osobine due roba, ne
osobine koje se prevru njegovim jezikom, tada e dua, bez dvojbe, znati da
zahvala pripada samo Allahu, da je sve po Njegovoj odredbi, da je svako dobro u
Njegovim rukama, te da Njemu dolikuje samo zahvala, slava i pohvala, a dui prilie
pogrda, mahane i prijekor.
Kome promaknu ove dvije spoznaje, njegova djela, rijei i stanje bit e neujednaena
i raznolikih boja. Ona e mu donositi nestabilnost i nepostojanost u hodu, i nikako se
Pravome putu, koji vodi ka Allahu Uzvienom , nee moi upraviti. Rob e pronai
put do svoga Gospodara samo uz teoretsko i praktino posjedovanje ove dvije
spoznaje, a zalutat e i udaljit e se od Allaha Uzvienog ako ih ne bude imao.
U izreci: "Ko spozna sebe, spoznat e i svoga Gospodara!" saeta je poruka o te
dvije spomenute spoznaje. Ko spozna svoju duu i sebe osobno uvidjet e da njemu
pripada samo neznanje, tenja ka nepravdi, mahane, nesavrenost, ovisnost,
ponienje, siromatvo, neimatina i sl, dok njegovom Gospodaru pripada sve ono to
je suprotno tome. U tom e zastati tamo gdje mu je mjesto i nee prei svoju ulogu. A

s druge strane, donekle e zahvaliti i veliati svoga Gospodara onako kako Mu


dolikuje. Time e rob svoju ljubav, nadu, strah, pouzdanje i predanost usmijeriti samo
ka Allahu Svemonome. Rob e najvie voljeti Allaha, od Njega e najvie strahovati
i Njegovoj milosti e se najvie nadati. A to je zapravo stvarnost ubdudijjeta,
robovanja i pokoravanja Allahu Uzvienom.
A od Allaha pomo i podrku traimo!
Prenosi se da je neki mudrac na vratima svoje kue napisao ovakvu poruku: "Mojom
e se mudrou okoristiti svako onaj ko je upoznao samog sebe, pa ne prelazi preko
granice za njega odreene! Ko je takav neka ue, a u protivnom neka se vrati dok to
ne postigne!"
Izvor: " Riznica znanja " - Ibn Kajjim, rahimehullah (str. 308-310)