You are on page 1of 91

Pavao Ruman

PRELOKE NOVELE
ili zato volim svoj grad

NOVELE

TEHNIKI PODACI

Izdava: Pavao Ruman


Sponzor: grad Prelog
Ilustracije: Pavao Ruman
Tehnika obrada: Denis Ruman
Grafika priprema: Nenad Duki
Tisak: Delta Studio (www.deltastudio.hr)
Naklada: 100 komada

Tiskano 2006. godine

Pavao Ruman

PRELOKE NOVELE
ili zato volim svoj grad

NOVELE

KRINI PUT ANDRIJE KVORCA

gubil sam melina- oajno zavapi


Andrija izletjevi iz birtije u mrklu no
te nastavi vikati-nedam, nedam i nedam
svoje ulje i muku tomu fikalijuu, trajbarima
i fljogama.-A to te kaj pita, da ili ne da, kartal si se pak
si zgubil, to ti je zato kriv. Idi dimo, nam so ne
treba pijanci bez penez, kaj delajo nereda po
krmi, pak dok se naspi i strezni onda dojdi
nazaj, ti tolvaj kvorcov- vikala je za njim,
zatvarajui vrata, birtaica Jela.
A birtija je bila nadasve zanimljiva, ba kao i
njena vlasnica i priselak u kojem se nalazila. I
gosti koji su u nju zalazili bili su udni,
osebujni i neuobiajeni. Gazdarica, ujedno i
konobarica, jedra i bujna, polako ostavljajui
srednje godine s jo uvijek vidljivim tragovima
ljepote, udovica pokojnog Valenta Keha,
uvijek naroguena, spremna na svau pa i
obraun s njenim zaista svakovrsnim gostima.
Gostima koji su bili svakojaki, ali nikako fini i
uglaeni, ve grubi, prljavi, podmukli uvijek
orni za svau i tunjavu respektirali su pa ak i
bojali se goropadne i udljive birtaice Jele.
I priselak je bio udan i osebujan, nije bio
3

pravo selo, ve vie kao dio Preloga,


prislonjen, ali ipak cjelina za sebe. Vuanovec
sa svojim zamusanim, aavim kvartovima,
mentalitetom, siromatvom,
neobrazovanou, pupano vezani za Dravu,
gmajne, pustare, kanase, cigane atorae i
kravare,
Sve je to upuivalo da je to jedno od sela koja
ine prsten oko Preloga.
Du glavne ulice, od krme Pri Valentu do
Vlahovog anca, koji je bio brana od nabujale
Drave, sterali su se bijedni kuerci, bjedniji s
lijeve strane ulice, tek neto bolji s desne
strane, stanovnici koje su se gordo nazivali
gazdama, vodeniari, sitni obrtnici i bolje
stojei seljaci.
S lijeve strane ulice bilo je nekoliko prijelaza
koji su vodili do gmajne, pustare koja se
prostirala sve do rijeke. Ljeti je gmajna, tratina
bila naikana oporima mravih konja, krava,
blatnjavih svinja i jatima gusaka koje su se
neumorno kupale u barama na movarnom
dijelu gmajne. Zimi pak gmajna se pretvarala u
pustaru prekrivenu snijegom i zaleenih bara.
Melankolinu idilu pustare razbijale su ili jo i
naglaavale zemunice cigana nomada koji su
tu potraili zimsko utoite i spas od
smrzavanja. Iz nemarno sklepanih zemunica
lelujavo je izlazio dim, siguran znak da tu,
4

unato svemu, buja ivot, pun neznanja i


neimatine, ali ipak ivot. Oko zemunica tuno
je tumarala konjska kljusad, traei uperak
trave sakriven u snijegu te pokoji pas
podvijena repa, gladan, prljav, pun buha i
bolesti.
Kad bi se slabano sunce na trenutak pojavilo i
razbilo zimsko sivilo, umah bi djeca polu bosa
i gologuza istrala iz zemunica, nastala bi cika
i graja, naguravanje i grudanje. Sve bi se u
trenu utialo jer su slabo obuena djeca morala
spas od studeni i zubatog sunca potraiti u
koliko-toliko toplim zemunicama. Dolaskom
ranog proljea sinovi vjetra bi tjerani svojim
instinktom potrebom za prostranstvima, za
kretanjem, pokupili svoje prnje, siromatvo,
natovarili stara klimava kola i svojim
neuhranjenim konjiima krenuli u nepoznato.
Zbog tih skitnica, nomada Preloani su taj dio
Vuanovca nazivali Ciganjak, a domae
stanovnitvo taj dio nazivalo je Vuivec, zbog
brojne gamadi, stjenica, uiju, buha te brojne
kolonije neunitivih takora.
A i sam Vuanovec nije bio bogzna to,
dovoljno je bilo zaviriti preko plota da bi se
shvatilo o kakvim gazdama je bilo rije.
Najprvo tu se nalazila niska, prizemna kuica
bolje reeno izba zidana nepeenom ciglom i
pokrivena slamom. Uavi u nju vidio bi do tri
5

prostorije poda zemljana ili ciglom obloena.


U sredini je zadimljena, aava, neuredna
kuhinja, u uglu velika pe s otvorenim
ognjitem i penicom na ijem tramu bi se u
zimskim veerima grijali starci i djeca; u
sredini grubi stol, klupe i nekakvi stalai i
ormari. Desno od ulice bila je vea prostorija,
hia, koja je sluila kao spavaonica za sve
lanove gazdinstva, njih desetak. Lijevo od
dvorita, bila je manja prostorija i sluila je kao
ostava, smonica, klijet ili prema potrebi.
Tik do kue bila je manja tala od pletenog
prua, blatom obloena, gazde su je
konjunicom zvale. Stanari tih malenih i
mranih staja obino su bila dva mrava, slabo
hranjena konja, sitna krava, ponekad tele uz
nezaobilazne takore koji su se danju krili u
potkrovlju po gredama, a nou se sputali
meu ivinu traei hranu. I svakako bilo je
more sitne gamadi uiju, stjenica i buha.
Na spomenutu talu naslonio se naheren
tagalj u kojem je bilo malo sijena, slame i
kukuruzovine te maleno gumno u kojem su
bila klimava kola i ostali alat potreban za
gazdinstva. Nasuprot taglju naheren, rekao
bih ukopan, smjestio se svinjac ije je
potkrovlje sluilo kao kokoinjac.
Tik do svinjca bila je iskopana graba u koju se
odlagao stajski gnoj od svinja, konja i krava, a
6

tek koji metar dalje nalazio se bunar. Po


dvoritu neuredno je raslo nekoliko
samoniklih ljiva, orah i pokoja brajda groa.
Oko kue nekoliko zahirenih pasa, koji su
ekanjem i lizanjem tjerali buhe i drugu
gamad sa svog olinjalog krzna. I to ti je bilo
prosjeno gazdinstvo, tek pokoja kua
sagraena od peene cigle, pokrivena crijepom
s malo urednijim dvoritem. Takav je bio
opjevani Vuanovec, opjevan, ali ne od
pjesnika, ve od seoskih danguba, beara,
oloa i sinova vjetra, vjeno nemirnih dua.
-Kaj bude baba mene vun s krme hitala.
Mene, mene potenjaka, jedinoga potenoga
oveka med temi tolvaji. Ova krma dajem
asnu i potenu re mene ve vidla nabu i
lus.-promuklim od dima i pia mucajui
kivno je vikao Andrija i teturajuim, pijanim,
nesigurnim korakom uputi se u hladnu i mrklu
no.
Nasuprot krme, nekoliko metara ukoso stajao
je kvrgav elektrini stup, bandera, na kojem je
beivotno visjela lampa, sluei kao streljaka
meta seoskoj djeurliji koja su odavno
pogodila svoj cilj. Pokraj stupa bio je prokopan
plitki kanal, blatnjav s neto vode na kojoj se
poeo hvatati prvi kasnojesenji led. Ba na taj
stup, pijano glavinjajui kroz mrak, naletio je
Andrija glavom i to od siline udarca, to zbog
7

nesigurnih nogu sruio se u blatnjav kanal.


U sudaru sa stupom glava mu eksplodira i pred
oima zaigraju mu zvijezde posloene u
koncentrine krugove koji su se irili i
skupljali, a zatim poee nestajati. Umjesto
blistavih zvijezda rukom napipa arkadu iz koje
je kapala topla krv. Jauui od bola, mrmljajui
kletve i psujui pokua hladnom, ledenom
vodom isprati krv s obrve, ali voda, iako hladna
djelovala je na svjeu ranu kao eravica te on
odustane od pranja rane, uhvati se za stup i
polako podigne na drhtave i nesigurne noge. U
prvi mah osjeti bljesak zvijezda u krvavoj i
pijanoj glavi. Strese glavom, otjera zvijezde,
rukama opipa tijelo da ustanovi da li ima jo
kakve povrede ili je samo pun blata i vode iz
kanala, iz kojeg se jedva iskobeljao. Ogleda se
oko sebe, da nije tko u blizini, ne daj, boe da
ga vidi takvog pijanog, blatnog, krvavog,
nesigurnog i uplaenog pridravajui se za
banderu, bojei se da ga drhtave noge ne izdaju
i da opet ne padne u kaljuu. Zaista, kakav je
ovjek bio stari Andrija? Izgled je varao, nije
on bio tako star, ve neuredan i zaputen i stoga
je podsjeao na starca. Takvim ga je inio
impozantan, nepotkresan brk koji je visio
preko rijetke isto tako poutjele brade
zakrivajui zeju usnu i krnjave, od dima lule,
pocrnjele zube. Iznad baburastog, poneto
8

ljubiastog nosa mirkale su male stisnute


lukave oice, a sve to natkrilio je stari, masni,
izguvani eir. Na sebi je imao iznoeni kaput
zvani hubertus, koji je istina sezao skoro do
zemlje, ali slabo podstavljen i izgrizen od zuba
vremena i kao takav nije se mogao zvati zimski
kaput. Na nogama su mu bile blatnjave,
poderane cipele, bakandi, cvekanih onova.
Slova i rijei je sricao, ali ruke su bile pretvrde
da bi njima pisao. Zbog niska, krljava rasta
vojak nikad nije bio, a enio se u ve, za
mladoenju, poodmakloj dobi. Ubrzo je sa
enom Katom izrodio etvero djece i sve jedno
drugome do uha. S njima je ivjela i stara
majka, a otac mu je ostavio kosti negdje u
prvom ratu negdje na Soi branei ono to se
odbraniti moglo nije, a istinu govorei nije se
znalo ni od koga se brani.
Kako su zvijezde naputale glavu, nastalu
prazninu punile su teke, crne misli, spoznaja o
gubitku vodenice, a sve zbog kisela vina,
mirisa enskih bokova, nekoliko nesretnih
igraih karata, protuha i varalica koji su ga, po
njegovom miljenju, opljakali. Na prijevaru
oduzeli njemu najvredniju vodenicu koja je
prehranjivala njegovu porodicu, a boravljenje
u njoj i oko nje njemu je bilo najvee
zadovoljstvo. Vodenica koja je bila simbol
zasebnog stalea, naina ivljenja. Nije isto
9

biti seoski ujster, najder, kova ili biti mlinar,


imati svoju vodenicu na Dravi, ivjeti na vodi,
od vode sa vodom. Sve te crne misli u trenu
proletjee kroz glavu Andriji i on od muke i
bola zatuli, zajei tek istisne rijei
melankoline pjesme, koju je inae uvijek
pjevao rado iz sveg glasa, kojom je pokuavao
odagnati svoje strahove, muku i sramotu
gubitak vodenice.
Od Maerske tee Mura,
od Horvatske reka Drava
Tu mu rijei zastanu u grlu, ugasi se ionako
tuna pjesma pri pomisli na Katu, uplakanu
djecu, tunog pogleda majke, a sve to zbog
pijanstva, raskalaenosti i neobuzdanosti.
Znao je da se mora poto-poto iz te situacije
izvui inae mu nema ivota, morat e na
prosjaki tap.
Drei se za stup, odlui se malo odmoriti, a
zatim krenuti hrabro i bodro do svoje kue gdje
ga eka pakao za koji je on najvie zasluan.
Odjednom nije mu se urilo kui, znajui to
ga eka. Do kue je est bandera, est krugova
pakla, al' daleko najgori je sedmi zavrni krug,
Kata s djecom, krug neizvjesnosti, suza, vike i
galame u strahu rairenih djejih usta, prije
krika, krika patnje, uasa i bola. Stoga
neodluno krene, bauljajui kroz mrak,
spotiui se o neravnu kvrgavu stazu, idui
10

cik-cak izmeu plitkog jarka i kua i plotova,


prema drugom stupu koji se nazirao u mraku.
Konano se dohvati bandere, teko apui,
stenjui, obgrli je, upravo strasno, kao da grli
enu, panino traei spas u drvenom stupu.
Inae je on tih tristotinjak metara koji su dijelili
birtiju od njegove kue prelazio za pet minuta,
ali sad je poelio da taj put traje beskrajno
dugo, da nikad ne doe do kue, do svoje klete
sudbine, neumitnosti i usuda.
Jer mu se nije dalje ilo, da prividno malo
zaustavi vrijeme, odlui zapaliti lulu. Drei se
jednom rukom za stup, drugom potrai u depu
izlizanog hubertusa lulu i ibice. Lulu je naao
u unutarnjem depu svoga hubertusa, ali ibice
ne, njih je sigurno ostavio u krmi ili su mu
pale u blatnjav kanal. Ipak lulu, izgrienu i
pocrnjelu, automatskom, nesvjesnom
kretnjom stavi u usta, ali nezapaljena lula nije
ga mogla umiriti. Vrpoljei se pokua se
otisnuti od stupa.
Posrnuvi napravi nekoliko nesigurnih koraka,
drhtavim nogama vrati se bre bolje ve
naputenom stupu. Obgrlivi stup razmiljao
je zato ga ruke i noge, pa i glava ne sluaju, da
li od kiselog vina ili tekog rada. Jer cijela ulica
zna kad malo popije, ali kad radi u vodenici,
nosi teke vree kukuruznog, peninog ili
raenog brana, nitko ga ne vidi. Ili kad razvozi
11

samljeveno brano sa svojim konjima Rikom


i argom po okolnim selima nitko zato i ne zna.
Ali misli mu se vrate u birtiju na papiri,
obligaciju, koji je potpisao onome fikalu i s
uasom pomisli to e se desiti uzme li mu
fikal vodenicu? Uas! U glavi mu se zavrti
kaleidoskop zastraujuih slika; uplakana
djeca, mrave krave, pusto dvorite, rzajue
kobile, plutajua vodenica, razruena
vodeniarska kolibica, koa, doboar u kui i
sline sumorne slike koje vie i nije mogao
pratiti na sve bre rotirajuem kaleidoskopu.
Hotei zaustaviti zahuktali kaleidoskop,
protrese glavom, udari nogom u zemlju,
grozei stisnutom pesnicom nevidljivome
protivniku, prestane grliti stup i odluno,
premda nesigurna koraka, uputi se
krivudavom stazom do slijedeeg elektrinog
stupa zvanog Gregorova bandera. Posrui
kroz mrak, preklinjui svoju zlu sudbinu, a
pijanevanje, lumpanje, kartanje,
raskalaenost i nemoral, smatrao je svojom
neizbjenom sudbinom, doe do spomenutog
stupa. I kao za inat ispred stupa spotae se i
udari u stup prije zadobivenom ranom iz koje
nanovo pone kapati krv, te mu zatvori dosad
poluzatvoreno oko. kiljei okom i cvilei od
bola i oaja uhvati se objema rukama za
banderu. Ali sva ta silna uzbuenja i potoke
12

alkohola, noge nisu izdrale te pone kliziti niz


banderu gdje ga je ve ekala mala barica
hladne vode na kojoj se poeo mrekati tanak
led. Hladna voda i blato trecnu ga oko srca, a i
neto nie, te on upotrijebi svu preostalu
odlunost i snagu i pone se dizati iz hladne
barice. Ali bandera kao da je bila namazana
lojem te Andrija pone kliziti u svoju baricu.
Tako nekoliko puta, ve mu se dizanje i
sputanje gore-dolje inilo zabavnim,
smijenim. Ubrzo odustane od te sulude igre
odlui odmoriti umorne noge te rezignirano,
bezvoljno sjedne u svoju baricu, poluglasno,
neartikulirano mrmljajui i stenjui, grizui
kami od lule, koja je znala i za bolja vremena.
Vremena kad se nova novcata epurila i
blistala pod podtucanim brkom, veselim
sitnim oicama, pravim nosom i u zdravim
zubima. Ali to je bilo nekad davno, dok je jo
Andrija drao do sebe, svog izgleda, nosa i
ponosa i odlazio u crkvu, istina rijetko, samo za
Boi i na dan Sv. Nikole zatitnika njegovog
vodeniarskog ceha i svih koji borave na vodi.
Uto blijedi mjesec, na trenutak, pojavi se iza
oblaka i svojom slabanom svjetlou ohrabri
Andriju te on etveronoke, puzei napusti
kaljuu. Puzei i posrui kroz tamnu ulicu,
sve pipajui kue i plotove naie na hrpu
granja koje je ba on jutros tu istovario.
13

Pipajui granje, spotakne se i lula mu ispadne


iz krnjih ustiju. Traei lulu, zauje se zlokobni
zvuk paranja tkanine. Zapeo je hubertusom o
granu koja mu je rasparala dep i zahvatila
masne, musave hlae. Pronaavi lulu
zadovoljno sjedne na granje, teko uzdahne i u
tili as navru mu teke misli. Tek nekoliko
metara dalje ugleda siluetu etvrte bandere,
ustane s granja i zarula prema banderi. Opet je
glavom udario o banderu, ali sad je udarac
ublaio stari, izlizani, pranjav i od znoja
masni eir te Andrija nije ni osjetio bol i
vorugu koja se pojavila ispod eira. Pribravi
se, vrsto grlei banderu, slavodobitno
zakljui da nije pao u blato, pogleda prema
zlosretnom granju koje je bilo povod, nikako
uzrok, njegovoj nesrei. Prije nekoliko dana
kum tef zamolio ga je da mu dopremi
ogrjevna drva, granje i panjeve, to ih je on
pokupio na rijenim sprudovima. Dogovoreno
uinjeno. Rano jutros, upregavi konje,
Andrija i kum tef, bodro krenue na put
rijeke po ve spomenuto granje. Svakako prije
nego su krenuli trgnuli su svaki po mjericu
rakije da se ohrabre, a i da ih rakija malo utopli.
Kum je uzeo demian, holjbu vina, tek da se
nae.
Po vodi vukao se hladan vjetar kak stekli pes pa
su vinom tjerali hladnou i vjetar od sebe.
14

Svakako, vino je donijelo veselost i volju za


radom i granje, debla i panjevi u tili as bili su
posloeni u kola. Kad su se vraali punim
kolima, putem ispraznie svoju holjbu vina.
Doavi doma, pred kuom na ulici istovarie
niti klafter granja, a kuma Jula poastila ih je
kuhanim vinom od kojeg im zabridjee ui i
zacrvene se obrazi, oi ivnu, a jezik razvezan
postade lagan i brz. Pri odlasku kuma Jula mu
je tutnula nekakav novac u dep. Stigavi kui
raspregne konje, pospremi lulu i uputi se
prema kui, eni, djeci, toploj pei. Ali u
njegovoj sad ve omamljenoj glavi, pojavi se
dvojba, ui u toplu kuu ili otii u seosku birtiju
na jo nekoliko pia? U glavi mu je brujalo
vino, depove je uljao novac, a mali vraiak
aptao mu je u uho; Kod birtaice Jele je
veselo, samo tebe eka, idi na dva deci, na pola
sata, kua, ena i djeca e ekati .
U hipu se odlui za zadimljenu birtiju, kiselo
vino, ofucane flundre, propale kartae, a sve to
samo za pola sata, niti minutu due.
Tih pola sata potraja do neto iza ponoi.
Iskrade se tiho, kao tat, da ga ne uje Kata, iz
svog dvorita, tiho zatvarajui ulina vrata,
brzajui, skoro trei, uputi se do birtije.
Kurano otvori vrata i zakorai u ivot, ivot u
kojem se snalazio kao riba u vodi, gdje je sve
poznavao, svi su znali za njega, to su bila
15

mokra braa, braa po kiselom vinu, kartama,


nemoralu i prljavtini svake vrste. Naslonivi
se na ank, a pijana bratija, nanjuivi novac u
njegovom depu, opkoli ga grlei, ljubei,
hvalei ga i pjevajui mu psalme, sve za koju
au kisela vina i smrdljivu cigaretu.
Ako bi zavirio u tu birtiju, vidio bi
podugaku ne ba iroku prostoriju punu dima,
svakojakih mirisa i kakofoniju zvuka.
Pogleda li lijevo, tik do vratiju, sjedila su
etiri polupijana gosta slavei nekakav
aldoma, istovremeno viui, nerazumljivo
mrmljajui, pjevajui lascivne pjesme,
gestikulirajui rukama prema muziarima
smjetenim na improviziranom podiju i
dobacivali neukusne primjedbe na raun
lokalnih fljundri, inae Prelokih cura, koje su
degradirane u seoske prijateljice noi. Iako su
bile neuredne, zaputene, blie zrelim
godinama, ipak su bile ene, irei oko sebe
vonj ene, vonj ijoj iskonskoj snazi nisu
mogli odoljeti pripiti isto tako neuredni,
prljavi, znojni, i vinom uspaljeni gosti. Zato je
na Jalinom i Mirinom stolu uvijek bilo pia i
cigareta to su one svakako znale odsluiti i
oduiti se dareljivim gostima. Izmeu
Jalinog stola i anka smjestili su se muzikanti.
Stari ciganin uro sjedio bi pored svog
cimbala iz kojeg je udaraljkama njeno
16

izvlaio sjetne, melankoline tonove, tonove


vjetra pustare koji je razgaljivao cigansko srce
tjerajui ga uvijek iznova dalje. Do njega je
stajao violinist Vanja, crn kao ugljen, prst
debelih usnica, spljotena nosa, uvijek
umornih, zaspanih oiju. Na glavi, zabaen na
zatiljak stajao je izguvan, mastan i bezbojni
eir. Ruke nezgrapne i klempave koje su mu
beivotno visjele niz tijelo, oivjele bi im bi
se latio violine i pretvarale se u ruke virtuoza.
Do takozvanog podija irio se improvizirani
ank, u stvari malo vii i dui, grubi, drveni
stol, obloen daskama, obojen masnom, za oi
tekom zelenom bojom. Iza anka suvereno je
carevala birtaica Jela i njezin pomonik,
potrko, katica za sve, malo retardirani Miko.
Inae ovaj kraj bio je poznat po tome to je
gotovo svaka kua imala duevno oteenog
lana, a poneke i dva. Do anka bila je mala
prostorija, pretrpana bavama, flaama i
drugim birtakim potreptinama.
Na desnoj strani, odmah do vratiju, stajala je
vjealica za kapute i eire, a koji korak dalje
bio je postavljen kartaki stol, ogrnjen
prljavozelenom tkaninom, oko kojeg su bila
etiri drvena stolca. Te stolce koristila je
kartaka elita, svakononi gosti, uvijek
spremni na ale, podvale, ali i opeljeiti
naivnog gosta, koji je onako pripit, redovito
17

ostajao praznih depova, to se kae odnio je


gae na tapu.
Na stolu do zida sjedio je Preloki fikal Juri
koji je zbog nekih mutnih poslova u Zagrebu
doao u Prelog i tu je ivio boemskim ivotom,
a kod Jele bio stalni gost. Do njega je sjedio
domai vandravec i huncvut Pita za kojeg se
nije znalo ime se bavi, odakle mu novac, ali je
uvijek bio prisutan cjeloveernjim kartakim
seansama. S druge strane stola sjedio je Feliks,
zvani Europa, jer je trgovao konjima i kravama
od tajerske do Furlanije. Sa sobom je uvijek
nosio ofucanu, staru aktovku, koja je navodno
bila puna nekakvih ugovora, obligacija,
mjenica i novca.
etvrti stolac bio je prazan. Taj stolac, iskusno
je procijenila spomenuta trojka, ekala je
pripitu naivinu kojeg e opeljeiti i pritom se
dobro zabaviti zbijajui ale na raun naivine.
Veeras, to je bio Andrija.
Andrija, ve dobrano zagrijan alkoholom,
oslonjen o ank, nazdravljao je as
muzikantima, as enskama, as se nagibao
preko anka, pa pijano pokuavajui dohvatiti i
pipati birtaicu Jelu, na to bi se njegovo isto
tako pijano drutvo grohotom smijalo,
povlaujui i hrabrei ga. A polupijano,
aroliko drutvo natiskivalo se oko anka. U
dnu anka vie je uao nego stajao kljasti
18

Franc, za gutljaj vina pojeo bi opuak baen na


tlo. Do njega blentavi Joka, tupa pogleda i
potrgana kaputa, eira navuena na oi te nisi
bio siguran spava li ili je budan. Do njega
kreveljila se dva fakina, zadovoljna to
besplatnim vinom ispiru svoja edna grla. S
druge strane stajao je, glupavo se kreveljei,
bogec Pavlek s nadimkom ibica, koji je za
tamprl rakije radio grimase, ionako
izobliena lica, koje su podsjeale na
Afroamerikanca. A tamo u kutu kod aave
kalijeve pei drijemalo je jo nekoliko pijanih
osobenjaka, cigana i seoskog oloa. Na sredini
stropa i ponad anka visjele su sijalice,
bacajui bljedunjavu svijetlost po birtiji
daana poda premazana nekakvim masnim,
ljepljivim crnilom. Ako se malo razmisli,
potena ovjeka tu nije bilo, izuzevi Andriju,
kako je on mislio o sebi, ta bio je vodeniar,
gazda, glava obitelji.
-Doi sjedni k nama, ne prilii se gazdi stajati
kod anka okruen ednom sirotinjom-.
Sjedni, da malo popriamo i bacimo koju
kartu- teatralnim glasom i kretnjama pozove
propali fikal Andriju.
Nije se pijan Andrija dao nagovarati, zasue
rukave i sjedne za stol traei od Juria karte, a
jo vina od Jele. Prvo su kartali za pie, a
Andrija je ak i dobivao. S popijenim vinom
19

dolazio je kura te Andrija viui i lamatajui


bijesno rukama predloi da kockaju za novac.
Isprva tri pajdaa su se kao nekala govorei da
je kartanje za novac zabranjeno pa bi mogli svi
imati probleme. A i gazdarica Jela opominjala
ga je Dra, ve si bez penez, to nabo na dobro
zilo. Svoje spij i idi dimo. Doma te Kata i deca
okaju.
Spominjajui mu enu Katu jo vie ga je
razbjesnila, ovaj put brina i dobrohotna Jela.
Diui se sa klimave, kripajue stolice,
lamatajui nekontrolirano rukama, stade
pomahnitalo vikati;- Nikam ja nejdem
dimo,ja gazda,ja kvorcov Jendra,
nabom ja drhtal pred kikljama, niti pred
fikalijui i trajbari. Jela, donesi jedno
holjbo na stol i tercima okolo anka daj pijau,
nek se dokraja napijejo. A ja, gazda Jendra,
kartal se bom maker i za grunt A to je tebe
Jela ni brige. Ja muenik, potenjak i gazda, po
cele dane delam, pak se moram negda malo i
razveseliti.
-Glas mu je bio piskutav i promukao od
popijena kisela, octikava vina i duhanskog
dima. Javi mu se potiho i drugi glas, glas
savjesti, apui mu; Jela je u pravu, bit e
nesree, treba prestati dok je jo vrijeme. Ali
Andrija nije mogao prestati , nego jo ee,
goropadnije, jo ljue, promuklim glasom
20

zavie Pita, podeli karte


Ubrzo sav novac, nije to bio neki veliki novac,
preseli u depove grabancijake trojke, a pie
na vjeresiju Jela vie nije nosila na stol, a
Andrija dosegao zenit svoje elje, upravo
udnje, za kockanjem, za propau.
-Andro, ako vie nema novca i ne eli kartati,
pusti drugog neka sjedne na tvoje mjestopodrugljivim, mirnim glasom govorio je
samozvani doktor i propali odvjetnik Juri. Te
hladne, ironine rijei jo vie razgnjeve
ionako nabrijanog Andriju te on predloi da
kartaju za grunt, bojei se, panino, da trojka
vie nee s njim htjeti kartati -Dra, nabomo se
kartali za grunt lukavo e Europa- peneze ve
nema, ali ima melina pre Dravi, pak moremo
hititi jano partiju za melin. Ako zgubi- nastavi
Europa- melin je na, ako pak dobi, plaamo
sve tvoje dugove kaj ih ima pri Jeli, i moja
torba i se kaj je unutra su tvoji. Tu bo se
potpisal na ugovor kaj bo ga sastavil na doktor
Juri.Andrija na prijedlog, istinabog malo se
nekajui, pristane, ugovor potpie i
sudbonosna partija mogla je poeti.
Naravno Andrija je izgubio. Uigrana, lukava
trojka, uz namigivanje, prije dogovorenim
znakovima, bez tekoa na prijevaru dobiju
partiju karata a time i vodenicu a bogme i
21

vodeniarevu duu. Istom kad Andrija shvati


krutu zbilju, do zamagljenog mu mozga dopre
spoznaja o gubitku vodenice u birtiji nastade
tajac, tiina, tjeskoba, koja se kroz nekoliko
trenutaka pretvori u galamu, viku, urnebes,
lom stakla, gaenje jedne sijalice, sveopi
mete, naguravanje i aketanje. Sveopu,
apokaliptinu, tragikominu situaciju
prekinula je robusna Jela, smirila zavaene i
kibice, pasivnih promatraa nije bilo, prijetei
policijom smirila uznemirene duhove, a
Andriju izbacila iz tople birtije u hladnu no.
*
Poravnajui eir, otresuju poderan kaput
odluno ispusti bandera odmah se spotakne o
samo njemu znane prepreke i glavinjajui
zaputi se ka petoj banderi, petoj postaji
njegovog krinog puta. Nije mu se urilo kui.
Pri pomisli na ono to ga eka, prijekorne,
zabrinute, optuujue rijei ene, zauena,
plana lica djece, vjerojatno za njega zadnji dio
pakla, jo vie uspori nesiguran ionako spor
korak, nasloni se na zid naherene kue,
grozniavo traei izgovor, opravdanje,
odgodu neminovnog. Jo se vie i jae zalijepi
za zid kue, panino utei bezizlaznost u koju
ga je stjerala njegova raskalaenost, grjean
nain ivota, bahatost i prijezir prema svim
etiko moralnim vrijednostima, bojim i
22

ljudskim. Kroz glavu mu je prolazio kovitlac


misli, razbludan ivot, toliki grijesi koje je
nanio svojim najbliim, grijesi koji su mu bili
oproteni, zanemareni, izbrisani ali grijeh koji
je poinio noas niim ne moe opravdati niti
ima snage suoiti se s njim. Sve bi on uinio da
zaustavi vrijeme, trenutak kad e morati
prekoraiti prag svoje kue, pogledati u oi
enu i saopiti joj gorku istinu, stvarnost;
Vodenice vie nema.
Dignuvi glavu, ozari se na trenutak, shvativi
da je to kua i prozor od Jage, njegove
uiteljice ivota, eni koja ga je kao mladia
uvela u svijet odraslih.
Okrene se prema prozoru, pone akom lupati i
pijanim glasom dozivati ve zaboravljenu
Jagu.
-JagaJagaotpri oblokaimam ti nekaj
rei
-to to larma o pol noi kak tolvaj- kiljei kroz
prozor sneno e Jaga.
-Drotvoj Dro, kaj me ne pozna- kreveljio
se Andrija, sretan to ima sugovornicu s kojom
e utui neto vremena.
-Nisi ti moj Dro, prestani vikati, bo se sosede
zbudil. Pak i hia ti je ne dalko, ula te bo tvoja
Kata. Samo idi meni si ne treba-Pomali Jagapomali-vano je zborio
Andrija-Veli nisam ti treba, zmisli se Jaga na
23

ono vreme dok sam ti bil dober. Dok si govorila


dojdi Draek i zutra- vikao je Andrija
piskutavim glasom nevjeto oponaajui
enski glas- samo si se bojala kaj ti nam fauka
napravil, ali ja potenjak i gazda sam navek
znal kaj delam, fauke po seli nigdar.
-Jako lepi si ti gazda, po cele noi i dneve loe
i karta se v krmi, a za eno i deco te ni brigeestila se Jaga- a i kaj bu znal, nit si ne valjal,
ali si mi kupoval svilene ropce, nosil kuruzno
meljo i peneze, pak sam te onda morala zvati.
rekavi te rijei, Jaga zalupi prozorsko krilo.
- Mui fljundra- krguui zubima, nervozno
otpovrne Andrija. Imala je pravo, mrcina stara,
a najgore je bilo to su svi znali za njegovu
slabost i ovisnost o Jagi, zadirkivali ga u
seoskoj birtiji i drali ga za budalu. Sjeti se
Andrija njezine prolosti, nikako blistave,
njenih srednjih godina u kojima je vodila
najblae reeno slobodan ivot. Mu joj,
Jakob, radio u Rijeci, kao trekar na pruzi i kui
je dolazio jednom u mjesecu. Jaga, kao bijela
udovica, sama se snalazila sa troje djece i
seoskim fakinima. Spojila je ugodno s
korisnim. Ali sad zalaskom u asne godine,
postala je seoski moralni autoritet, to joj
zaudo nitko nije osporavao. Na trenutak
otvori se prozor i Jaga izlije vjedro ledenohladne vode Andriji na glavu.
24

Mokar do koe, odmakavi se od zida, Andrija


se strese, zatuli kao ranjena zvijer, uz strane
kletve uputi se do tek koji metar udaljene
bandere, zaustavi se kod nje, razmisli malo,
zaobie je i nevoljko krene do svoje kue i
zadnje bandere koja se nazirala u mraku.
Hladna voda razbistri mu glavu, rastjera strah,
paniku, neodlunost, nestade komara,
nevezanih misli, teturanja i spoticanja. Bez
struganja bakandama, bez zanoenja i
klaenja, ljuljanja i zibanja krene ususret
svojoj zadnjoj postaji krinog puta, u zadnji
krug pakla. Krajikom oka vidio je gdje se
zanjihala, pomakla zavjesa. Znao je, iza
zavjese stoji Kata, oko nje djeca drui od
straha, bojei se njegovog zulumarenja,
bestijalnosti to se neumitno ponavljala, ve
davno pretvorena u zakonitost. Nije vikao niti
galamio, niti na Katu, niti je proklinjao teak
ivot, niti psovao susjede ve mirno,
odmjereno, sigurnom kretnjom otvori ulina
vrata i zakorai u dvorite. Doavi do ulaznih
vratiju od kue, zastane, uhvati se za dovratak,
nimalo neodluno, ve s vrstom nakanom,
odluan da na trenutak sredi misli i donese
pravilnu odluku. Pred njim se stvorila dilema,
via od Velebita, ui u kuu na sud i osudu eni,
djeci i staroj majci ili produiti do taglja i
pronai svoj usud, Andrija uini ono to i svaki
25

slabi, bez karaktera, kukavica nesposoban


suoiti se sa istinom, ma kakva ona bila. Uz
gnjevnu grimasu zaobie svoj Velebit, tekim,
ali sigurnim korakom krene prema tali na
ijem su zidu bile prislonjene ljestve a na zidu
visjela konjska orma, uad, potrgano bialo i
nekakvi lanci. Odlunom kretnjom skine s
klina ue, uzme prislonjene ljestve i brzim i
sigurnim korakom uputi se u tagalj, ka truloj
napukloj gredi.
tagalj je bio star i troan te je prokinjavao i
onako naheren prijetio uruavanjem. Jo prije
koju godinu, glavna nosiva greda na mjestu
gdje je kapala voda poela je trunuti i
zaprijetila uruavanjem. Umjesto da otkloni
uzrok, popravi slamnati krov i sprijei
prokinjavanje i daljnje truljenje, Andrija
prikova o gredu drveni kri, raspelo, vjerujui
da e uvati cijeli tagalj od daljnjeg
propadanja. To je bilo lake i jednostavnije
rjeenje, ali nije zaustavilo daljnje truljenje i
propadanje starog, dotrajalog taglja. Odluan
o trulu gredu prisloni ljestve i sigurnim
zamahom prebaci ue preko grede tik do
raspela. Blijedi mjesec promolio se iza crnog
oblaka i svojom slabanom svjetlou, kroz
rupu u slamnatom krovu, na trenutak obasjao
dva lelujajua raspela.
Kraj!!!
26

Manje poznate rijei

- Alduma- zdravica nakon uspjeno obavljenog, sklopljenog


posla
- bandera- elektrini stup
- birtija- gostionica, krma
- bakani- teka seljaka (planinarska) cipela
- cvek- mali avli velike glavice
- fauk- vanbrano dijete
- fikaliju- odvjetnik
- flundra, fljoga- nemoralna ena, prostitutka
- grabancija- aljivija, objeenjak
- grunt- dvorite, gazdinstvo
- holjba- flaa, vr, mjera za vino
- hubertus- poludugi lovaki kaput
- huncvut- aljivac, netko sklon podvalama
- kanas- svinjar, pastir
- klafter- mjera za povrinu, etiri prostorna metra
- kuraan- hrabar, neustraiv, odluan
- melin- mlin, vodenica na Dravi
- obligacija- vrijednosni papir
- penezi- novci
- priselak- malo naselje, dio veeg mjesta
- atora- cigani, nomadi, koji su ivjeli u atorima
- najder- kroja
- ujster- postolar
- terc- siromah, ubogar
- trekar- pruni radnik
- tolvaj- tat, lopov, nitarija
- trajbar- trgovac konjima
- vandravec- odrapanac, lutalica
- zulum- maltretiranje, muenje, nedjelo (preneseno)

29

NOVE IZMICE

ko zna da sam ja iz Rastuja u kolu,


zimi, iao bos.- tako zbori asni Tadija
u svojoj pjesmi, sjetno, pitajui se da li
mu ljudi vjeruju. Ja mu svakako vjerujem, jer i
ja sam u kolu hodao bos.
Bilo je to poetkom ezdesetih godina kad je
ljuta neimatina i besperspektivnost zahvatila
ivalj. Drava je zala u glib ekonomskih i
politikih nevolja iz kojih se pokuavala izvui
nekakvim reformama. Reformama koje su
morale dati odgovor na sve izazove i nevolje
kako drutvene, tako i ekonomske i politike.
Reforme koje bi dravu ekonomski, ali ne i
politiki pribliile zapadu, koji je uspjeno
zalijeio ratne rane i zahvaljujui upravo
politici najavio veliki ekonomski i sve
drutveni napredak. Ali sve reforme i svi
pokuaji da se uhvati korak sa zapadom bile su
vie nego neuspjene jer ih nisu pratile
potrebne demokratsko politike promjene.
Dravni vrh se zacementirao, okotao i sve
pod parolom-ako treba jest emo i travu odravao se na vlasti. A narod je zbilja jeo
travu, istina, zelenu i sonu, ali ipak travu.
Sjeam se, dosta mutno u izmaglici, prvog
33

dana kole. Majka me je brino spremila,


obukla nekakve pilhoze, mornarsku majicu,
umila, poeljala, obula crveno-smekaste
sandale, vlasnitvo tri godine starijeg brata, pa
tako i za tri broja prevelike. To je rijeila
snalaljivo, jednostavno stavivi izguvanu
kuglicu od papira u vrhove; sandale su mi bile
taman, ba po mjeri. U ruke mi je stavila torbu
od starije sestre i tako opremljenog i
dotjeranog u drutvu dviju Ana, mojih susjeda,
sada i ulkolegica, poslala u kolu. To je trajalo
samo taj prvi, jedan dan. Ve drugi dan sestra je
uzela svoju torbu, brat cipele i ja, kao i veina
djece, morao sam u kolu ii bos. Umjesto
torbe dobio sam ceker to ga je majka sama, od
komuine splela. Ve taj prvi dan potrgao sam,
u naguravanju sa svojim ul-drugovima treger
i nogavicu na stranjoj strani pilhoza te sam
nespretno privezao treger, a cekerom nevjeto
skrivao rupu na hlaama, sve u strahu od
batina. A batina je svejedno bilo.
Sreom po mene i za drugu djeurliju ta godina
bila je suna, a jesen je bila topla i sunana te je
bilo pravo uivanje bosonog gaziti pranjavim
ulicama i samo nama, malim acima, poznatim
prijelazima, stazama i bogazama. Tek je bio
poneto neugodan za bose noge pod u
uionicama namazan crnim, troenim,
ljepljivim i smrdljivim uljem. S vremenom
34

navikli smo na sve neugodnosti bosih nogu i


sve nedostatke pretvorili u prednosti,
zapoevi neku vrstu takmienja, tko e dulje
u kolu dolaziti bos.
Zagazivi u listopad, dosad sunana i topla
jutra pretvarala su se u maglovite i hladne
dane. Ta magla i hladnoa prisiljavala nas je
na odustajanje od natjecanja bosih nogu.
Vidjevi svu teinu, bezizlaznost moje bose
situacije, druih i plavih nogu, moji roditelji
odlue mi kupiti nove gumene batine izmice.
U jednoj od bezbrojnih, jalovih reformi,
drava je oduzela tvornicu obue brai Bata i
pretvorila je u kombinat Borovo ali mi smo
je i dalje zvali batina obua.
Otac, japa sam ga zvao, radio je povremeno
kod nekog Bele, kao zidarski konobar, runo
pravei buku i nosei ciglu potrebnu
majstorima zidarima. Radio je povremeno,
prema potrebi u nadnici za mali novac toliko
potreban da se prikupi mali, slabaan kuni
buet, ostvaren na ono malo zemlje i jo
manjem gospodarstvu koje se baziralo na
kravici s teletom, nekoliko svinja, jatom
kokoi, oporom djece i to je bilo sve.
I majka je zaraivala dodatnu crkavicu bavei
se kunom radinou; izraivala je cekere i
slinu galanteriju od komuine i iblja.
I tako japa od gazde izmoli novac za nekoliko
35

nadnica unaprijed. Ali gazda nije imao novac


uza se, obea donijeti ga sutradan rano izjutra.
Saznavi od oca, sutra e biti novca, majka mi
slavodobitno priopi; Zutra na ial v kolu
bos, kupili ti bomo nove batine izmice.
Ja od uzbuenja cijelu no nisam oka sklopio
sve razmiljajui i radujui se novoj obui.
Ujutro rano skoim iz kreveta, barem sat
ranije nego obino, umijem se, od uzbuenja
nisam jeo nita, pripremim knjige u ceker i
nervozno ekam majku s novim izmicama.
Pribliilo se vrijeme odlaska u kolu, majke s
novim izmicama niotkud.
Gazda je zaboravio na obeani novac i majka
je morala ekati na gradilitu dok se gazda nije
vratio s novcem. Dobivi novac, majka se
uputila u duan, kupila toliko eljene izmice i
s njima pohitala kui da mi ih obuje.
U meuvremenu ja sam izgubio strpljenje,
ekajui majku, krenuo sam i taj dan bos u
kolu. Susreo sam se s majkom nekako na pola
puta do kole Ja zabrinut, uplaen, pomalo ljut i
bijesan u svojoj nemoi, a majka sva ozarena i
sretna hrlila je meni u susret maui kutijom u
kojoj su bile nove izmice.
- Tu su, nabo te ve zeblo, ve na hodal bos v
kolu radosno grlei me govorila je majka.
Stali smo uz ogradu majstora Pavleka kod
svetog Lovrenca i majka mi je, otresavi i
36

obrisavi bose noge obula nove novcate


izmice. Ja sav sretan krenuh, laka koraka ta
inilo mi se da mogu skakui na jednoj nozi,
stii u kolu. Ali moja beskrajna srea nije
vjeno trajala. Iz jedne sporedne ulice pred
mene banue moji mali drugovi iz razreda.
Bosi!!! Mene kanda je udarila munja iz vedra
neba, izgubih svu boju iz lica, eludac mi se
stegne, skvri i ja posramljen osjeti knedlu,
ganec koji nikako da pronae put prema
dolje. Iskolaih oi i stanem kao ukopan.
Shvatih; izgubio sam utrku bosih nogu.
Stadoe i oni pocupkujui po praini svojim
bosim promrzlim noicama.
Nisu mene zaprepastila sitna, uurena,
podrhtavajua tijela mojih drugova, tefa i
Leksija obuenih u poderane hlae i u nekakve
kaputie izglancanih i poderanih rukava.
Zaprepastila ujedno i posramila me injenica
to su bili bosi. Malene, zgurene prilike gledale
su moje izmice koji trenutak, podsmjeljivo,
ali nikako trijumfalno.
Osjeali su svoje bose noge i moje izmice kao
uteg naeg siromatva za koje nisu bili krivi,
niti oni, niti ja. Koji trenutak kasnije lica im se
ozarie i u koru povikae Zutra bomo i mi
meli nove batine izmice.Sva trojica veselo i ilo potrasmo,
pridruismo se dvjema Anama, koje su se isto
37

tako udile i divile mojim novim izmicama.


Veselo avrljajui priekasmo kolsko zvono
koje nas je pozivalo u tople ugrijane uionice.
ezdeset i neke donijeta je hrpa novih reformi
koje u sutini nisu nosile nita novo, ali su
otvorile vrata zapada naim oevima, eljnim
rada i zarada koje su omoguile bolji
podnoljiviji ivot i otada vie nismo u kolu
hodali bosi.
Zato kad se sjetim stihova velikog Tadije
kojima nas tako sjetno, elegino pita
vjerujemo li mu da je u kolu iao bos, ja mu
vjerujem, jer i ja sam u kolu iao bos.
Kraj!

38

FARAONI

inovnici su eljad udnovata; temeljiti,


spori, nepokolebljivi, bahati,
pravovjerni, uvijek u pravu. Od doba
faraonovih pisara do dana dananjega nisu se
promijenili ni za jotu. Ukratko, ivi fosili.
Dokaz da je tome tako, svakodnevno se
nanovo uvjeravamo obilazei bezbrojne urede,
opremljene najmodernijom kompjuterskom
tehnikom i tehnologijom u kojima unato
svemu osjeamo ustajali miris faraonskih
grobnica.
Kao prilog inovnikoj tvrdoglavosti, gluposti
i teko shvatljivoj bahatosti, ispriat u vam
dogaaj koji se zbio pedesetih godina prolog
stoljea na Dravi kod Preloga.
Naime svemu je bila kriva vie nego udna
uredba ovdanje vlasti, inovnikog aparata,
kojom se zabranjuje rezanje divlje vrbine ibe
koja je samonikla rasla na otocima i
sprudovima rijeke i od pamtivijeka sluila
ovdanjim seljacima u jesen za vezivanje
kukuruzovine u snoplje. Smjela se rezati samo
u odreeni dan pod nadzorom opinskog
inovnika koji je ubirao taksu na narezanu
ibu.

40

Od pamtivijeka ljudi su se veselili rezanju ibe,


doivljavajui taj dogaaj kao vikend, uivali
su u prekrasnoj netaknutoj, iznova drugaijoj
prirodi, huku vode, pticama movaricama,
sprudovima i zatonima. Zaboravljalo se na
svakodnevne brige, teak ivot pun
neimatine, nesigurnosti, upitnih moralnih
vrijednosti koje su se ruile, a nove se nisu
stvarale. Idilinost dogaaja sruena je
uredbom koja je imala snagu zakona kojom se
odreuje dan kad se smije ii rezati iba.
Zbog tih razloga stotinjak ljudi, sa karama i
srpovima, okupilo se u jutarnjim satima na
obali rijeke ekajui prijevoznike koji e ih
dravskim unovima prebaciti na otoke i
sprudove gdje je rasla divlja iba.
Bila je nedjelja, lijep, sunan dan, vjeran puk
slavio je blagdan Uzvienja sv. Kria, ali ne u
crkvi niti oko protenjarskih tandova okienih
licitarskim srcima, niti pod atorom kraj
bavica napunjenih gvircom i medenjaom,
slavili su blagdan na obali nabujale rijeke sa
zebnjom gledajui svega tri amca, a njih
stotinjak. Skiperi, u narodu zvani brodari,
zabrinuto su gledali u nervoznu ustalasanu
gomilu ljudi koje je zadravao samo strogi
opinski inovnik da ne navale, nahrupe u
amce, koji su sigurno mogli prevesti do
desetak ljudi.
41

Unato strogom inovniku iznervirana gomila


jurne bez reda u amce. Uz viku i sveopi
mete, naguravanje i svae oigledno
preopterete amce sve iz straha da ne ostanu na
obali, a time i najvjerojatnije i bez toliko
potrebne ibe. Jer inovniki kruto, nerazumno
i bahato odreen je samo taj dan i nijedan
drugi. Zaboga, inovnici imaju i drugog posla
i nemaju vremena danima nadgledati i
kontrolirati rezanje nekakove divlje ibe.
Kobni amac nakrcalo, napunilo je dvadeset i
etiri dua, to mukarci, to ene, a bilo je i
djece. Iako su brodari negodovali,
bespomono viui dokazivali da su plovila
preoptereena a time postoji opasnost od
prevrtanja, pod pritiskom bijesnih povika i
psovki otisnue amce od obale u mutnu
maticu rijeke.
Ve nakon dvadesetak metara poeo je uas,
smrt je zavitlala svojom otrom neumoljivom
kosom. Uzburkana voda poela je pljuskajui
ulaziti preko niskih stranica u amac to je
izazvalo sveopu paniku, viku, kletve, psovke,
i naguravanje usplahirene mase. amac zbog
preoptereenosti nije izdrao ljuljanje
izazvano gibanjem preplaene, uzbibane,
zapomaue gomile, koja se naginjala sad na
jednu, sad na drugu stranu amca, suprotno od
strane nadiranja vode. Posljedice su bile
42

upravo poraavajui kobne, amac se


prevrnuo i u svega nekoliko minuta nestalo je u
bijesnoj sivo-zelenoj, nemilosrdnoj vodi
sedamnaest ljudi. Za njih sedamnaest prestalo
je svake nade, brige, patnje, stradanja,
budunosti.
Sva ta tragedija bila je izazvana jednim vie
nego banalnim dogaajem. Sve to zlo nastalo
je zbog mjesnih inovnika, dravnih aparatia,
zbog njihove skromne zabave prireene u ast
odlaska, njihovog kolega, u penziju. Skromna
zabava uz skromnu zakusku, pretvorila se u
orgijanje, lokanje i prederavanje. Na skromne
aperitive, rakiju i konjak uz sir i unkicu
nadovezalo se vino i pivo, alkohol trai uvijek
jo alkohola, jo unke, sira i druga ia i pia
koja su se mogla nabaviti kasno nou, kad se
skromna sveanost pretvorila u orgije, kad je
Bakus preuzimao sve konce u svoje ruke, kad
se vie nije marilo za nikakve etikete, pravila,
norme, moral, stege i obveze. Nije se marilo
to je budet predvien za skromni oprotaj i
ispraaj kolege u mirovinu, davno probijen, a
kasi uzajamne pomoi vidjelo se dno. U svojoj
raspojasanosti, kad alkohol otupljuje osjeaje
mjere, odgovornosti, srama i sramote,
zamagljen dimom, mozak najpijanijeg,
najrazuzdanijeg inovnika
dosjetio se
kolosalnog rjeenja sindikalnog novca. Njime
43

e se podmiriti ostatak duga, ceha. Ceha koji je


u krajnjoj liniji doao glave sedamnaestorici za
njih bezimenih, bezlinih, nedostojnih da ih se
poimenino sjete, a kamoli da uestvuju i budu
sudionici njihovim bakanalijama na kojim su
osueni bez prava na obranu.
U to se izrodila skromna sveanost?
Sveanost koju je njihov kolega nakon toliko
godina mukotrpnog rada u pranjavim,
mranim, zadimljenim uredima itekako
zasluio.
Slijedilo je otrenjenje, teak mamurluk,
glavobolja, povraanje, optuujui pogledi,
osjeaj krivnje, suuesnitva u neem runom,
neem to se neda popraviti, zaboraviti,
izbrisati iz sjeanja.
Ostalo je jo neto, opipljivo, stvarno; prazna
kasa uzajamne pomoi, ostao je dug
sindikalnom povjereniku, koji je trebalo vratiti
odmah, da nitko ne zamijeti manjak u
sindikalnoj kasi. Trebalo je platiti dug kolegi,
bicikl, popularni Rog novcima koje su
pojeli, popili i svakako povratili, izbljuvali, a
od svega ostala je samo glavobolja i osjeaj
krivnje.
Da bi se ipak dolo do ve potroenoga novca,
dugovi podmirili, eventualno dolo do
nekakvih sredstava za drugu neplaniranu, ali
neizbjenu lumperajku koja e se iz ve
44

nekakvog razloga organizirati i ponoviti po ve


uhodanom, dosadnom nimalo matovitom
inovnikom scenariju. Jedna jo zamagljena,
mamurna, tupava i nimalo bistra inovnika
glava predloila je spasonosno rjeenje. Naime
ma koliko bio tupav, dosadno discipliniran,
inovniki beutan, nematovit, ipak je
posjedovao zrnce lukavosti i kreativnosti.
Stoga izloi plan po kojem e prodavati
seljacima divlju, stoljeima besplatnu ibu
koja raste na rijenim adama i sprudovima
opasanim divljim vodama do kojih se moe
doi samo amcima te se stoga vrlo lako
kontroliraju. Dakle, predloi on da se uvede
taksa, namet na svaki kilogram, snop, breme,
narezanog iblja i da tako skupljenim novcem
namire njihovi programirano neprogramirani
dugovi, a bude li sree dotei i za njihove
budue planirano-neplanirane pijanke.
Pomalo nerado, ali jer se nije nalo drugo
rjeenje njihovog problema, svi posluno
dignu ruku i pristadoe na kolegin prijedlog.
Izdadoe uredbu koja je dakako imala snagu
zakona. Nepotivanje iste bilo je itekako
kanjivo, kojom se odreuje dan i cijena divlje,
samonikle vrbine ibe.
A cijena je bila golema, pre golema, plaalo se
ljudskim ivotima, sedamnaest ivota,
sedamnaest obitelji zavijenih u crno,
45

sedamnaest puta sedamnaest oaloenih


prijatelja, rodbine, znanaca, sedamnaest
oplakivanih, nikad dokraja oplakanih.
Uniteni ivoti oeva, majki, mueva, ena,
brae, sestara, a samo je jedno pitanje, zato,
tko je to dopustio, tko e odgovarati?
Suvislog odgovora nije bilo, slubeno, turo,
nadasve kruto i bahato priopenje glasilo je:
Krivi su polupismeni, pohlepni seljaci koji su
nahrupili ivotinjskom silinom u neredu i
meteu u amce, krivi su i voditelji amaca jer
su se s pretrpanim amcima otisnuli od obale,
kriv je visok vodostaj, za to doba godine, u
ranu jesen uobiajen, krivi su bili i sveci koji ih
nisu uvali ba na dan Uznesenja sv. Kria.
Nikako nije bila kriva uredba sa snagom
zakona, niti je bio kriv inovniki domjenak sa
zakuskom, koji je zavrio orgijama, gdje se
ispraznila kasa uzajamne pomoi i sindikalna
kasa, niti je bio kriv kolega, budui penzioner,
niti popularni Rog.
inovnici su eljad udnovata, disciplinirana,
ubitano temeljita kad im odgovara zakon je za
njih to i pijanom plot, ali svakako nisu brzi ni
aurni.
Ali zaudo sada su poruili sve inovnike
postulate, sve to im je sveto, sporost,
temeljitost, tvrdoglavost, neprilagodljivost i
pod hitno drugi dan sazvali tajnu sjednicu, na
46

kojoj su dominirale rijei, hitno, tiho, meu


nama, vrh ne smije znati i slino. U najveoj
tiini povukoe kletu uredbu, sastavie
delegaciju i poslae je pred viu instancu da
objasni vioj instanci nesretne okolnosti pod
kojim okolnostima je dolo do traginog
dogaaja.
Nije inovnika bratija ila vioj instanci
objasniti tragini dogaaj, jo manje utvrditi
krivca, ili su zatakati, zabauriti, minorizirati
nemio dogaaj. Podsvjesno su osjeali grinju
savjesti, znali su da su krivi, ali kruti, pedantni,
osvijeteni na svoj nain lukavi inovnik nikad
ne prizna svoju greku, svoj lamperaj, svoju
aljkavost, svoj promaaj. Za sve su krivi drugi.
A i vioj instanci bilo je u interesu da jo via
instanca slubeno nita ne dozna o dogaaju,
ma kako tragian bio, ma kako djelovao na
lokalnu sredinu. Svima je bilo vano, pa i
najvioj instanci koja je ionako znala, mudro
utjela ekajui da sve prekrije neumoljiva,
teka inovnika praina. Jer zaboga to e biti
sa svim planiranim odlikovanjima,
promaknuima, pohvalama i zahvalama, ako
slubeno najvia instanca dobije izvjee o
tragediji kojoj su nesumnjivo kumovali lokalni
inovnici.
Tako ta uasna tragedija u narodu ivi kao
simbol, spomenik od najtvreg mramora,
47

spomenik inovnikoj gluposti, beutnosti i


bahatosti.
Spomenik s epitafom Slava rtvama vjenih
inovnika
rtve uasnog udesa u narodu ive, dok se
pijanih inovnika vie nitko i ne sjea.
Zato kad vam netko kae da je kit najmoniji i
najstariji ivi fosil, nemojte mu vjerovati, to je
inovnik, stariji i od amebe.
Kraj!

48

VRAJI TROKUT
(sjeanje na legende)

oslije drugog svjetskog klanja Preloani


bodro i ilo krenue u obnovu svoga
kotarsko-opinskog sredita donjeg
Meimurja, iscrpljenog ratom, bolestima i
opom neimatinom i bijedom, to je u pravilu
naslijee svakog rata.
Stoga drugovi u akovcu, a bilo ih je s
podruja cijelog Meimurja, zadojeni
solidarnou to lokalnom to
internacionalnom, odluie Prelogu i
Preloanima priskoiti u pomo i rasteretiti ih
od pretekog bremena obnove.
Kao prvi korak pomoi oslobodie ih kotara, te
ga premjeste u akovec i tako tegobne
kotarske dunosti skinue s lea Preloana i
junaki ga natovare na svoja napaena i dosta
nejaka lea. Zatim preuzee i obrtniku kolu,
skupa s nastavnikim kadrom te je udomie u
akovcu, uz obrazloenje da zbog obnove
donjomeimurska djeca ionako nemaju
vremena polaziti i dangubiti u koli, ve
moraju tjerati krave na ispau. Kao trn u oku
ostala je bolnica za lijeenje trahoma koja je
pokrivala cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku,
stoga drugovi odlue i nju premjestiti u
51

akovec; uz turo obrazloenje da je cijelo


donje Meimurje i Preloani izlijeeno od
trahoma te sasvim dobro vidi da drugovi sve
rade, rade u njihovu korist.
Silno odtereeni nisu morali brinuti za kotar,
bolnicu, kolu, radini Preloani zaokupljeni
obnovom postadoe mirni i krotki kao plaha
janjad. Zato drugovi zakljuie da policija tako
mirnim i krotkim Preloanima ne treba jer im
stvara dodatne brige i probleme, te im grbi pod
teretom obnove ionako pogrbljena lea. Zbog
navedenih razloga, a i zbog solidarnosti
premjestie policiju u susjedni nemirni i
buntovni Donji Kraljevec, selo koje je u to
vrijeme brojilo ak sedamsto i pedeset to
buntovnika, to razbijaa koje je trebalo staviti
pod policijski nadzor.
Svakako u tako krotkom i mirnom, idilinom
Prelogu nitko se nije svaao, niti poprijeko
gledao, stoga sudovi i sudsko-odvjetnika
bratija nije imala posla. I opet drugovi mudro i
solidarno povukoe logian potez, premjeste
sudove u akovec. Tamo je bilo posla
napretek, navodno su se u akovcu i brdima
gornjeg Meimurja danju skrivale, a nou
harale bande arugina tipa.
I tako mic po mic sve javne ustanove s
pakrakim dekretom u epu, iz tmurnog
Preloga osvanue u sad ve blistavom
52

akovcu, a Preloani jo jae prionue obnovi


napaenog i osakaenog Preloga.
Ali jo ih je jedna javna ustanova uljala,
zahvaljujui drugovima sad ve manje
pogrbljena lea. Opina! to s opinom i kako
je se najlake rijeiti, a da se istovremeno
drugovi u akovcu previe ne opterete, ili ne
daj boe uvrijede te odbiju opinu, dar
Prelokih drugova.
Stani vrae.
Nije samo Zagorac roen s malom maturom i u
Prelokih drugova ima soli u glavi.
Mudri Preloki drugovi sastave delegaciju,
malu, ali slonu, a kad se drugovi sloe i olovo
plivati moe, koja je s akovekim drugovima
napravila malu lumperajku. I kad je slavlje bilo
na vrhuncu lukavo isposluju zamjenu.
Podvalie akovekim drugovima opinu, a
za uzvrat dobie direktorsko mjesto u
visokosofisticiranom prelokom poduzeu
koje je izraivalo tregere za bicikle. I tako
Prelog, osnovan prije sedamsto godina,
dekretom iz Zagreba, kao trgovite u vrijeme
dok su pustopoljinama dananjeg akovca
pasle koze i ostala stoka sitnog zuba, pretvorie
u mjesnu zajednicu; politiki aptom pade.
Prelog koji nikada u svojoj dugoj povijesti nije
bio selo, ve trgovaki, ekonomski, kulturni i
politiki centar donjeg Meimurja, drugovi
53

ponizie i srozae na najnie mogue grane.


Predajom zadnjeg politikog bastiona u
Prelogu se je lake disalo i sve snage sada su
bile uprte u obnovu napaenog, ali sada
rastereenog ornog i veselog prelokog i
donjomeimurskog puka.
Pa ipak u Prelogu je nastavljen politiki ivot,
ali sada vie suptilan, da ne kaemo eretski,
rastereen okova slubene politike.
Taj kvazipolitiki ivot odvijao se unutar
nazovimo ga tako Vrajeg trokuta, stoernih
punktova na potezu Lovac, Bunker, Vama.
Svoj prvi susret sa lump-politiarima Preloga
maestralno je opisao profesor Milinovi kad je
ezdesetih godina doao ivjeti u Prelog.
Kad sam siao s autobusa, pria profesor,
kojim sam iz Zagreba stigao u Prelog uputih se
preko pranjavog puta u restoran-svratite
Lovac, gdje me doeka galama, smijeh, cika
i kletve, tako tipino za sve polit-birtije svijeta.
Otvorivi vrata bircuza, sve kao po komandi
utihne i ja polako krenuh ka prvom slobodnom
stolu i uz patniki uzdah sjedoh na prljavi
stolac. Istom se opet krma probudi i uspostavi
se prijanja atmosfera. Smijeh, graja, kletve i
zaueno uplaeno zapomaganje: Ka, ka
picika, del si mi ika v ep, pasjo mater. To je
domai aljivija i mangup Viktor stavio
goreu cigaretu u dep Tropeu, koji je vikao i
54

skakao kao lud gasei gorui dep iz kojeg se


dimila gorua cigareta.
A taj Trope bio je zaista osebujna linost,
blago autistian i kao takvog svi su ga drali za
budalaa kojem treba zagorati i oteati ionako
teak i mukotrpan ivot. A on, kao i svi
autistini ljudi, nije bio svestran, ve nadaren u
jednom pravcu. Filigranskom tonou i
preciznou izraavao se u bravarskom
umijeu. Izraivao je
upaljae od odbaenih puanih patrona, krpao
lonce od ondanjeg kovanog novca, izraivao
je prstenje, meu inima i mojim roditeljima
napravio je vjenane prstene.
Ali borbu sa izazovima svakodnevnoga ivota
je izgubio i postao meta za izrugivanje raznih
Viktora, Joeka, Pavla, tefa, i ostalih
danguba.
Kao po pravilu uvijek bi se negdje stvorio Pita
nudei novanike na prodaju, izraene u
uglednoj koarskoj firmi Nandi-kebelari.
Kad bi se vesela bratija zasitila ala na raun
Tropea, drave i opine, krenuli bi do drugog
ugla vrajeg trokuta, katetom koja se protezala
od Lovca do Bunkera. Prolazei kraj pote,
raspadali bi se od smijeha sluajui i gledajui
inovnika iza altera, ispijena, suiava
staria sa naoalama navrh nosa, gdje
p is k u tav o - k r ije tav im g las o m n e to
55

objanjava stranci, koja je od svega razumjela


samo nema nita, nema nita.
Ostavljajui iza sebe potu i staria zvanog
Nema nita, doli bi pod prozore bive
bolnice pretvorene u staraki dom. Sa prozora
starakog doma pozdravljao bi ih predsjednik
omladine, maui rukom poput Velikog maga,
a s njim i sva nomenklatura omladinske
organizacije starakog doma. Veselo
odzdravljajui polumrtvim omladincima
stigoe do ambulante u kojoj je stolovao doktor
Luii. Dr. Luii koji je esto usred bijela dana
zakljuao ordinaciju, bez obzira na duinu reda
pacijenata, i veselo zvidei operne arije
eretskim korakom odlazio preko puta u crkvu
na Svetu misu, isprobati svoje glasnice
pjevajui iz sveg grla. Naime smatrao je kako
je Milanska Scala mnogo izgubila njegovim
odlaskom u lijenike. A kako je na Luii bio
politiki angairan s krive strane svakog
proljea drugovi su mu omoguili godinji
odmor u Turopolju ili Lepoglavi gdje je u svrhu
rekreacije sadio luk naopako, koji bi vadili
drugi krivo angairani politiari upueni na
jesenski udarniki godinji odmor u
spomenute popravno-odgojne ustanove.
Vrijeme nonih deurstava na je doktor kratio
na kartako-alkoholnim seansama kod Cune.
Ve na ulaznim vratima bi vikao Cuna, daj
56

karte, a ti mala skokni k Hreu po dva jedan,


naravno dva u korist vina.
Nekoliko koraka od ambulante nalazila se
druga stoerna toka vrajeg trokuta, Bunker,
gdje su krali Bogu dane grabancijai i
gemitmetri: ura, Vanek, ipalo, Slavek,
Rodlja, Evropa, Feri, svakog trenutka spremni
ruiti dravu ili napraviti kakvu drugu psinu.
Meu njima bilo je i gastarbajtera koji bi svaki
petak dolazili iz Austrije, ali ne kui jer su prije
toga morali kod Pitija mijenjati tvrde marke i
ilinge za klizave dinare koji su u pravilu
otklizili u birtaevu kasu. Svakako poslije
cijelotjednog napornog rada na bautelama
diljem Austrije i Njemake htjeli su se i
kulturno uzdizati te su stoga zavravali u
kasnim nonim, pravilnije u jutarnjim satima
na baroknim veerima koje je godinama
organizirao Pita broj dva. Muziku kulisu
ukraavao je komorni orkestar, zvuna naziva
Krompai pod ravnanjem umjetnikog voe
maestra Eugenijusa Ujlakijusa.
U glavnom stanu ili punktu Bunkeru
posebno je bio zapaen ipalo sa svojim
organizacijsko poduzetnikim sposobnostima.
O emu se radi?
Ispred Bunkera rasla je stara lipa na kojoj su se
gnijezdile rode i na ti poduzetni ovo s
drutvom a poslije tridesetak gemita odlui
57

organizirati safari na rode. U tu svrhu od


Slaveka zatrai ljestve da se lake popne na
lipu gdje bi se odravao safari. Na nesreu
naeg poduzetnika bio je jedanaesti mjesec i
rode su davno napustile gnijezdo i otile na
pravi safari u vruu Afriku. Umjesto ljestava
Slavek je mirno u ruke uzeo telefon i nazvao
hitnu uz dodatak; obavezna luaka koulja.
Kroz nekoliko minuta stigla su kola hitne
pomoi koja su saobraala na redovnoj liniji
akovec-Prelog-Banjski dvori. Dionica je bila
i te kako rentabilna jer je uvijek bilo putnika.
Krak krae katete pravokutnog vrajeg trokuta
preskoio je cestu i zaustavio se na treoj
stoernoj toki koja se nalazila kod malog, ali
posjeenog anka u robnoj kui Vama. Tu je
uvijek bila guva, veselo, ivo, poletno i
svakako oputenije, leernije pa i otmjenije
nego na drugim dvjema stoernim tokama
famoznog vrajeg trokuta.
Tu je imala svoj ured efica starakog doma,
svima znana teta Treza, inae rodbinski
vezana uz Marijana Badela. Poznata je zgoda
kad je doao novi konobar u Vamu i pitao tetu
Trezu to e popiti. Ti hormok jaden, kaj ne
zna da jo pijem samo vinjaka. Dej i otrovo
janoga vinjaka, nek se i on truje, odbrusila mu
je teta Treza. Pri kraju anka naslonjen,
umorno pijan Hugo koji pije samo paleke,
58

to jest nula tri vinjak, a odmah do njega


blentavo se kesi ita-reli koji ne bira to e
popiti, vano mu je biti pijan.
Ali u Vami pri, malom ali simpatinom anku
nikad nije bio kraj politiko-komedijakog
puteestvija prelokih legendi, ve bi oni
napravili jo jedan ir, obilazak vrajeg
trokuta.
Oni manje pijani krenuli bi obrnuto po kateti
Vama-Bunker-Lovac, a oni dobro natopljeni
promilima i obavijeni alkoholnim parama
krenuli bi hipotenuzom ne obazirui se na
intenzivan kravlji i konjski promet, prkosei i
ne zaobilazei prepreke to su ih iza sebe
ostavljale krave i konji. Sve to u cilju da to
prije stignu u stoerni punkt broj jedan, Lovac,
gdje e nastaviti sa lump-politikom ili
prespavati i odmoriti umorne oi i tijelo na
zamusanom stolu u kutu polit-birtije.
Nakon sat-dva intenzivna odmora, ili i
odmorni nastavili bi svetu borbu za povratak
prijanjeg politikog, kulturnog i ekonomskog
statusa Preloga.
Borba je bila dugotrajna i iscrpljujua, puna
krvi i znoja, a jo vie alkoholnih para pa ipak
krajem devedesetih godina postali su vidljivi
rezultati titanskog pregalatva i zalaganja
naih legendi.
Kraj!
59

FLOJSARI

ita nije od danas, sve ima svoje


poetke, svoju povijest, svoje
korijene. Tako i sportsko-rekreacijski
spust Dravom, to ga organizira preloki
nautiki klub ima svoje korijene u takozvanom
flojsarenju.
Ve nekoliko stoljea nai sjeverni susjedi,
Slovenci popularno zvani tajerci i Kranjci,
transportirali, flojsali su graevno drvo
rijekom Dravom sve do Dunava plavog.
Slovenci koji su obitavali na sunanoj strani
Alpa, podno Pohorja, s ranog proljea
pripremali bi drvenu grau da bi poetkom
ljeta iz te grae sagradili splavove, flojse i na
njima se spustili niz Dravu da bi na usputnim,
esto improviziranim lukama, gdje bi i noili,
prodali dio grae ili kompletne flojse. Te
usputne luke ili odmorita bila su kod Preloga,
Donje Dubrave, Virovitice, Osijeka i drugdje.
Ali Slovenci, kakvi ve jesu, veseljaci, radian
i praktian svijet, pretvarali bi mukotrpno i
opasno flojsarenje ili rancariju, kako su je oni
zvali, u svojevrstan zabavljaki ekonomskosportsko-turistiki poduhvat. Dakle, ve u
stara vremena Janezi su rado dolazili u
62

Hrvaku na turizam. Nizvodno su se sputali


svojim flojsima divei se ljepotama Drave, a
na povratku budui su flojseve, dakle
prijevozna sredstva putem rasprodali, putovali
bi pjeice divei se krajobrazima Lijepe nae.
Flojs ili splav koji je bio impozantna plovea
tvrava dugaka petnaestak te iroka pet, est
metara u kojoj je bilo i do sto etvornih metara
drvene, jelove, grae. Bilo je tu greda do
petnaest metara dugakih, ispiljenih od i do
dvadeset i pet metara visokih jela, dasaka i
ostale grae raznih dimenzija. Grede su bile
meusobno povezane govama,
penjaicama koje rastu na drveu kao polu
nametnici ili konopljanim grubim uima,
vojkama. Flojs je bio oivien niskom
improviziranom ogradom, koja je bila brana da
koji hrabri, a esto i pijani flojsar ne padne u
mutnu i podmuklu rijeku. U posadi je bilo
etiri do osam flojsara, meu njima i ene, ali
nikad djeca, zbog pogibeljnosti plovidbe.
Odostraga je bilo veliko kormilo ili kret koji se
sastojao od sedam do osam metara dugake,
vitke jele, promjera do dvadesetak
centimetara. Pri kraju jele, u vodi, bila je
privrena deblja daska dugaka oko dva
metra, a da bi davala vei otpor vodi i time
olakavala usmjeravanje, manevriranje,
flojsom po na mahove pobjenjelo vodi.
63

Drava, koja se ba tu, na Meimurskoj dionici


pretvara iz planinske u nizinsku rijeku i pri
tome zbog lako erodirajueg sastava tla,
ljunak, pijesak i neto mrave zemlje, stvara
prekrasne meandre. Drava tu meandrira i do
dva kilometra u irinu, esto mijenjajui
korito, stvara movarno podruje pogodno za
gnijeenje mnogih vrsta ptica movarica i
bujne upravo praumske vegetacije, a sve to
ukraavaju brzaci, frukovi, virovi, rukavci i
mirni zatoni. I razara i oplakuje nebranjene
slabane obale naikane grmljem od
imigovine i stilovine, bazge i kozjaka koje je
proarala divlja kupina i dremljavica. Sve to
nadvisivali su gorostasni jablani, nerodi, vitke
johe i vrbe te pokoja pogrbljena vrba objeenih
grana tik do vode, nerijetko uranjajui i u samu
vodu treperei i drui poput plovka ribia
sakrivenog u toj oazi iskonske prirode
Na svom putu do Virovitice, Osijeka, pa i do
samog Dunava, zaustavili bi se prvo kraj Otoka
kod Vreloga, gdje se nalazio miran zaton,
pogodan za pristajanje nezgrapnih, golemih
flojsova. U zaleu obale rasla je uredna,
geometrijsko pravilnih redova umica
zasaena akacijom i topolama na kakav hektar
povrine. Gledajui od obale ulijevo, na kraju
ubave umice, bilo je smjeteno svratite
zvuna naziva Pri Maretkovici. Zdanje
64

aavo, prljavo, prije bi se reklo u derutnom,


nego blistavom stanju. Takvi su bili i gosti,
grubi, musavi, zadaha po duhanu i jeftinom
alkoholu, verceri, trgovci konjima, foringai,
zgubidani i kartai, a nalo se tu i dosta lokalnih
pijanaca.
Sav jad, emer i sumornost kako svratita i
krajobraza, tako i umale, depresivne
atmosfere koja je vladala tijekom godine,
razbili, razbudili bi svojim dolaskom flojsari.
Flojsari koji su na bivak dolazili obino u
kasno poslijepodnevnim satima, digli bi na
noge puanstvo s obje strane Drave.
Na dan dolaska flojsara na obali
improviziranog pristanita sleglo se mnotvo
ljudi, muko, ensko, djeca, starci, uz ivu
gestikulaciju radosno komentirajui dogaaj
to se ima zbiti, svi oiju uprtih uzvodno,
oekujui da se iza petstotinjak metara
udaljene okuke pojave flojsari.
Istom nervozno mnotvo se uskomea i zauju
se povici: Idu, idu flojsari
I zaista, iza podbreske obale, pojavio se prvi
jurei flojs, a za njim i ostali, vjeto s mnogo
napora manevrirajui primitivnim kormilima,
pokuavajui uspjeno, teke, impozantne
flojseve oteti iz glavne rijene matice divlje
rijeke u miran rukavac koji je vodio do
sigurnog pristanita.
65

Naime kod spomenute obale nalazila se


takozvana rastrga, voda se ravala u dva toka
glavni i sporedni koji su se kakav kilometar
nizvodno natrag spajali, tvorei pri tom rijeni
otok ili adu bujnog raslinja, veliine stotinjak
hektara.
Plovei mirnim rukavcem, pod sigurnom i
iskusnom rukom vjetih flojsara, flojsi su se
pretvorili iz tekih, neosvojivih, nezgrapnih
tvrava u pitome i gorde labudove te su svojim
prsima blago dodirnuli obalu pristanita,
naikanu razdraganom, radoznalom
svjetinom. Nije Janeze doekala samo
neopisiva graja, cika i vika razdragane gomile
ve i pleh muzika koja je bodro, puna elana
svirala vesele koranice dobrodolice.
Flojsari, uvijek spremni na zabavu i veselje,
donijeli su sa sobom i daak praznikog
raspoloenja, daak koji se ubrzo pretvarao u
pravi kovitlac raspojasanog veselja. Veselja
koje je rasplamsalo vino i pivo, miris peenja i
vonj seksa, zvuci dviju limenih glazbi,
Slovenske. Flojsari nikad nisu ili bez svoje
muzike i naih popularno zvanih bandista. im
bi se Janezi umorili svirajui polke, nastavili bi
nai Struani puni elana, svirati valcere. To
muziko nadmetanje potrajalo bi do duboko u
no, tek prvi pijetlovi najavili bi kraj ili
poetak mnogim ljubavima, prijateljstvima i
66

raanje novog dana.


Bilo je i svaa, jer gdje vino tee potocima ima
i svaa pa i poneke razbijene glave, ali sve se to
zaboravljalo i s nestrpljenjem se iekivao
dolazak flojsara idue godine.
U osvit zore mamurni, neispavani flojsari
otisnuli bi se od obale i zaplovili hirovitom
Dravom, da bi ponovili na vlas isto na svojim
usputnim bivalitima. Sve se to dogaalo
unatrag etrdesetak godina.
Ali ne lezi vrae! ., u sve se upleo ovjek,
nezajaljiv, eljan lanog napretka i
blagostanja i gradnjom desetak hidroelektrana
unitio taj vjekovni ekonomsko, sportski
turizam.
Danas neki pijani politiari, a pijanstvo je
karakteristika hrvatskih politiara od stoljea
sedmog, opijeni vinom koje se sastoji od
pokvarenosti, potkupljivosti, besramnosti i
nemorala, predlau gradnju jo nekoliko
hidroelektrana na Dravi, a ostaci obala da se
okuju asfaltom i betonom i tako flojsarenje
bace u ropotarnicu povijesti.

Kraj!

67

KUM OREHEK

amislite starinski zidni sat i ritmiko,


uporno, uspavljujue, dosadno,
beskonano gibanje njegovog
neumornog klatna. Upravo takva bila su
putovanja, do eljeznike postaje u ehovcu,
kuma Oreheka.
Ve godinama uporno tono, uhodano, svake
druge nedjelje, bilo sunano ili oblano, kia ili
snijeg, ljeto ili zima, na kum Orehek odlazio
bi na posao u daleku Rijeku gdje je radio kao
pruni radnik ili ti trekar.
Po ve uhodanom scenariju tono u pola dva
poslije podne krenuo bi iz svog rodnog
Vuanovca kroz Kakinju do svetog Lovre,
zatim na cestu zvanu enja, ali ne enja do
eljeznike postaje, ve enja do
gostioniarke Agnice, krme gdje bi zadnji put
nakvasio edno i suho grlo octikavim vinom
prije odlaska u bijeli svijet.
Kum Orehek bio je omalen ovjeuljak,
apljinovskog, gegavog hoda, samo neto
usporenog, malene, elave glave, uvijek
gologlav, tek za najljue studeni pokrio bi
elenku francuskom kapicom koju bi naherio
na desno uho, gustih obrva, iljata nosa,
71

malenih ustiju u grimasi dobroudnog,


blentavog smijeka.
Ipak na njegovom klaunskom licu
najzanimljivije bile su malene oice koje su
plivale u nekakvoj elatinskoj masi koja je
izlazila iz podbuhlih podonjaka. Komedijaki
interesantna bila je njegova razrokost i boja
oiju. Svako oko bilo je obojano drugom
bojom i gledalo je u drugom pravcu, nikad
lijevo nije znalo to radi desno. Zbog
razrokosti i razliitih boja oiju podsjeao je na
kameleona to se suna na kamenu, upijajui
toplinu jutarnjeg sunca i strijelja oima u svim
smjerovima traei rtvu ili mogueg
neprijatelja.
Na Orehek volio je malo vie popiti, ve
trideset godina ivio je u ruiastim oblacima
alkoholnih para. Trideset godina borbe s
rakijom i vinom otupilo mu je kako sva osjetila
tako i mozak koji je funkcionirao sa zadrkom.
Zaudo u tih trideset godina uivanja u
alkoholnim derivatima nos mu nije postao
baburast, a lice mu je ostalo glatko i zdrave
boje.
Ali oi, oi su odraavale koliinu i vrstu
popijenih derivata.
Svako, ali ba svako jutro prije nego bi se
dokraja razbudio popio bi dva deci ili kako ih je
on nazivao dva kubika ljute rakije, sve u cilju
72

da se razbudi i ubije jutarnju muninu koja mu


je razdirala utrobu.
I zaista razbudio bi se, ali samo na desno oko,
lijevo bi palo u blagi drijeme. Da bi i desno
oko dolo u stanje blaenstva morao je popiti
vr domaeg, kiselkastog i gorkoga vina.
Novim mjericama vina pazio bi da tokom dana
ne izae iz stanja blaenstva, da se ne iupa iz
pana alkoholne nirvane.
Tokom tih trideset godina lijevo oko poprimilo
je sivkastu, plavu, pomalo mutnu boju rakije i
mirkajui gledalo na svijet u tamnim
zagasitim bojama. Desno pak, nazovimo ga
vinsko oko, zadobilo je iroku lepezu boja
vina, caklilo se u svim nijansama od ute do
crvene i vidjelo je sav svijet ruiasto.
Pria za sebe bila je Orehekova ena, koja mu
je uvijek nosila ruksak, hatiak, pratei ga do
eljeznike postaje. Pravilnije do Agnice gdje
je zavravao njemu poznati, domai, dragi
svijet i zapoinjao nerazumljivi, strani, bijeli
svijet u koji ga je izglancanim tranicama
vozila crna lokomotiva. Djece nisu imali,
unato tome jedan drugome je tepao japo i
mamo. Uvijek, ali ba uvijek, hodali bi obrnuto
turskim redoslijedom; mamo prva, a za njom u
vlas tono tri metra gegao se Japo. Ta tri turska
metra odstojanja odravali bi nevjerojatnom
preciznou. Ako je krenuo Japo, krenula bi i
73

Mamo, ako je stala Mamo, stao bi i Japo.


Nevjerojatno uigrano, sinkronizirano poput
jata ptica kad u zraku mijenjaju smjer ili
jednostavno prave zrane bravure.
Iako svoje djece nisu imali kum Orehek
nevjerojatno je volio djecu. Sjeam se kad bi
ugledao nas sitnu djecu gdje se igramo u
praini Kakinje, stao bi, svakako stala bi i
Mamo, i smijeei se gledao nas svojim
pekulastim oicama. Mi bismo stali vikati, s
vee udaljenosti,
ipak smo se ga pomalo bojali; Ide kum
Orehek, ide kum Orehek. On bi se i dalje
blentavo smijao kiljei, kameleonski
vrludajui malim oicama i u svom blaenstvu
ponavljao: Ide, ide kum, ide kum. Onaj
nadimak Orehek nije volio i pravio se da ga
nije uo. Stajao bi on tu, dobroudan kakav je
bio, due vremena da ga nije Mamo prenula
moleivim glasom.
Idemo, japo, no idemo
Idemo, mamo, idemo i krenuli bi
sinkroniziranim koracima niz Kakinju do pila
gdje je bio kip svetog Lovre.
Kip svetog Lovre ili kako ga je on zvao
Lovrenc bio je centar njemu poznatog i
priznatog svijeta.
Taj njegov imaginarni svijet protezao se od
Lovrenca, centra svijeta, na zapad do
74

Ferenice ili Ciglia gdje su njegovi roditelji


imali oranicu veliine nekoliko stotina plahti.
Plahta ili nasip bila je prastara mjera za
povrinu meimurskih veleposjednika, a
iznosila je priblino pola etvornog hvata. Kao
djeak, s ocem i majkom, tokom godine
odlazio je sa starim, kljusatim rianom
upregnutim u rasklimana zaprena kola,
dovozei kui dra, grah, tikve, krumpir i sve
ostalo potrebno za preivljavanje njihovog i
mravog i izgladnjelog riana.
Gledajui na jug, njegov svijet omeivala je
Drava, Marukovina i Matoina gdje bi za
vruih ljetnih dana, sa djecom iz susjedstva
dangubio u kupanju, pecanju i svim ostalim
nepodoptinama i psinama koje su izvodili sa
mnogo ara, mate i entuzijazma.
Na istoku, zna se, njegov svijet zavravao je u
Cirkovljanu kod crkve svetog Lovre, sveca nad
svecima, a na sjeveru sve je zapoinjalo
cestom zvanom enja, a zavravalo kod
Agnice. Crni vlak i svijetle, izglancane
tranice pripadale su nekom drugom svijetu,
nepoznatom zastraujuem u kojem on duom
i nije ivio ve samo vegetirao iekujui kad
e proi tih dugih, crnih dvanaest dana da se
vrati na dva dana u njemu poznat i dragi svijet.
Svijet u kojem je stolovao sveti Lovro, a kum
Orehek bio je do njega.
75

Kod kipa svetog Lovre odigravao se


dugogodinji ritual, uvijek do najsitnijeg
detalja isti. Prvo bi se poklonio svetom Lovri,
pritom obrisao znoj s elenke ili skinuo kapu,
zavisi od godinjeg doba, promrmljao
nekoliko nerazumljivih rijei u sveevu slavu,
naravno identian ritual izvela bi i Mamo,
zatim bi krenuo prema kolskoj ogradi
betonskih temelja, gdje je bila jedna od iks
postaji za odmor i razmiljanje.
Umoran, patnikog izraza lica, odmarao bi
svoje sitno tijelo oslonjen o eljezne reetke
kolske ograde i mrtei se od napora,
svojstveno svim velikim misliteljima, stao
duboko razmiljati. Istovremeno tono na tri
metra udaljenosti, s ruksakom u ruci stajala je
Mamo, prenosei svoju teinu s noge na nogu,
strpljivo, jobovski, ekala kraj Japovog
dubokoumnog razmiljanja.
S vidljivim naporom Japo bi s lijevim,
rakijskim okom, pogledao preko eljeznih
reetki u kolsko dvorite, dok bi desnim,
vinskim okom, prouavao ulicu koja bi vodila
na kraj svijeta, sve do Gornjeg polja.
elo mu se namrekalo, obrve zatitrale to je
bio znak da je uronio unatrag stotinjak godina u
prolost. Nekoliko metara ispred sebe ugledao
je pijanog carskog konjuara gdje sadi drvored
po naredbi svog nadreenoga, isto tako
76

pijanog, are. Nacvrcani konjuar upravo je


sadio klen, a kako je bio pijan, spotaknuo se o
tilj lopate i da ne padne uhvatio se za netom
zasaeno drvce i prelomio ga. I upravo zato,
ustvrdio je kum Orehek, taj klen je do dana
dananjega krljav, kvrgav, pognut, bez vrha,
pogodan kolarcima za veranje i igru.
Idemo Japo, Agnica te aka strpljivo, zborila
je Mamo. Znala je ona da ga u njegovom
uenom razmiljanju ne moe nita pokrenuti
osim spominjanje Agniina imena.
Agnica, Agnica, idemo mamo, samo si
poinem.
Istina na spomen Agnice trgnuo se, zatreptao
gustim obrvama te se promekoljio sav u
nedoumici da li da krene cestom enje ili da
jo malo plovi i brodi kroz diznilend povijesti.
Malo se ispravio da bi se udobnije naslonio na
eljeznu ogradu i uperio svoje pekulasto
nemirne, kameleonske oice, rakijako niz
ulicu sve do Ferenice, vinsko ka kipu svoga
idola, svevremenskog od pametara i
pamtivijeka tu stojeeg kipa.
U tom stanju polusvijesti i transa to ga je
izazvao pogled na potovani kip, a jo vie
ganja i preanja koja su mu svojim parama
stvarale omota, nepropusnu ovojnicu oko
ionako malog mozga, a oi bojale svim
duginim bojama, na lice tjerale blaeno
77

blentav osmijeh; kao takav bio je spreman


sjesti u vremeplov i proetati kroz vrijeme po
stoti put dokazujui sam sebi da je tovani sveti
Lovro vjean i svevremen. Jer sve putnike
namjerenike koji bi dolazili u Prelog, bili oni
slavni, potovani, ueni ili bogati, bili oni
siromani romari, neuki vandravci, ubogari ili
lopovi, ekao je isti ritual poklonstva kipu
svetog Lovre.
I kao to je svaki doljak, putnik ulazei kroz
mitnicu starog Dubrovnika morao ostaviti
jedan kamen za obnovu potresom razruenih
zidina i opkopa, tako je i svaki putnik dolazei
u Prelog najprije morao proi ritual
poklonstva.
I gle uda, lijevo rakijsko oko, kao radarom,
uhvati dolazee konje vrane i prekrasne koije
okiene trobojkama, a na prvoj koiji sam
prepredeni Vlatko Maek. Uas ili konji
vranci gizdavo dokasae do kuma Oreheka i za
tren postadoe nevidljivi, jer su doli u mrtvo
vidno polje kameleonskih oiju
naeg
vremeplovca. U tom trenutku desi se
preobrazba gusjenica, kukuljica, leptir, konji
vrani naputajui vidno polje koje je pokrivalo
lijevo, rakijsko oko, ulazei u vidokrug
desnog, vinskog oka pretvorie se iz konja
vranih u konje bijelce te smijerenim i nevinim
korakom prooe kraj kipa. Zastave i sablje
78

isprue se na pozdrav, a Stipica i njegova svita


smijernim naklonom pozdrave svetog Lovru i
buno nastave prema centru Preloga gdje se
odravao velebni politiki skup.
Kum Orehek zaklopi umorno desno oko te
lijevim okom potrai niz ulicu novi povijesni
dogaaj koji je nejasno izranjao iz dubine
ulice. Protrlja lijevo oko, izotri ga, te ugleda
presvijetlog biskupa Premua gdje dolazi u
zatvorenoj, crnoj, strogih linija koiji u koju su
upregnuti umorni, crni konji; ta dug je put od
Zagreba do Preloga. Prolaskom kroz mrtvi
vidokrug naeg kameleona zbi se udna
preobrazba i opet crni konji postadoe bijeli
koji dostojanstveno, voeni sigurnom rukom
uenog zagrebakog koijaa, za razliku od
naih, neukih, esto blentavih i pijanih
foringaa, stadoe kod pila da bi biskup izrekao
molitvu upuenu svetom Lovri. Zatim
dostojanstveno napravie krug oko pila,
krenue niz ulicu, opet se zbila udesna
pretvorba, ali sada obrnuto, konji bijelci
postadoe konji vrani koji naeg biskupa
sigurnim korakom odvedoe do njegove rodne
kue.
Jo se nije ni slegla arobna praina iza koije
ugledne i uene gospode i njihovog takoer
uenog koijaa, na ti ovo dublje i dalje uroni
u povijest i u toj praini ugleda, elave glave i
79

impozantna brka, bana Jerlaia. Ban Jelai


jezdio je, svakako na vrancu, na elu svojih
trupa koje su bodro hrlile prema kletom
Budimu. Ili su kroz Prelog, koji im ba i nije
bio usput, ne bi li isposlovali blagoslov, a time i
uspjenost ratnog pohoda od svetog Lovre. I
opet se zbila udesna preobrazba te sve dotad
bijesni, zapjenjeni, zaigrani i nemirni konji
vrani postadoe krotki i pitomi konji bijelci. A
njihovi jahai harni i marni, brkati haramije,
strani Kroate u vor vezanih okovratnih
marama pretvorie se u bogobojazne sluge
boje koje trae blagoslov od samog svetog
Lovre. Ba kad je sam svijetli ban s isukanim
maem na pozdrav prolazio kraj Lovrenca,
zauje se ubitano dosadan, jednolian,
moleiv glas njegove strpljive drage!
No, Japo, idemo
Japo se iznenaeno prene iz snatarenja svog te
se uvrijeeno i ljutito obrecne na Mamo!
Kaj ne vidi da si poivam
Mamo pokajniki zakoluta oima, rezignirano
slegne ramenima, napravi bolnu grimasu na
licu i pretvori se u forinagakoga konja, kaj
strpljivo ispred krme eka, uvijek ednog,
pijanog gazdu.
Nije ona jadna znala za njegove preduboke
misli i jo dublja povijesna putovanja, mislila
je; umoran je od puta koji bi prosjean pjeak
80

prevalio za pola sata. Njemu su trebala dva


duga sata, plus pola sata odmora kod Agnice.
Japo nervozno zatrese glavom ne bi li smirio
koncentrine krugove koji su se pojavili zbog
ogromnih umnih napora, koji su mu smetali da
jasnije vidi naziruu rimsku vilu, ljetnikovac,
smjetenu uz tvrdu rimsku cestu kod Ciglia.
Prekrasna vila opasana zidanim palisadama po
kojima je etala zanosna Rimljanka, ona, kao i
sve Rimljanke bila je blago reeno ena
elastina, dvojbena morala. etala je obuena
u svilenu bijelu togu prebaenu preko desnog
ramena, obnaenog lijevog ramena ispod
kojeg se bljeskala lijeva dojka, zavodljive,
nabrekle, crne bradavice, obnaenih, golih
ruku, kojima je odmahivala ustrim
legionarima
koji su marirali tvrdom,
utabanom cestom okrenutih glava, na pozdrav,
prema polugoloj, prekrasnoj Rimljanki.
Tam-tam, tam-tam ujednaeno, marirali su
napaljeni legionari.
Tam-tam, tam-tam bubnjalo je u glavi kuma
Oreheka, ali ne kao odjek stupajuih rimskih
legija, ve je to bubnjalo loe vino popijeno
prije polaska na put. Jer kao to su se stari
Perzijanci opijali prije donoenja vanih
odluka tako bi se i kum Orehek prije polaska na
put dobro naljoskao.
Najednom iz oblaka praine, koje su stvarale
81

legije, izroni dvopreg kojeg su vukla dva


mahnita, zapijenjena ata; naravno crna, koje je
tjerao nakinureni, gordi, s crvenim perom u
kalpaku, tekli boanstva u liku Rimskog cara;
raznosei diljem Rimskih provincija njegove
ukaze i naputke. Prolazei kroz rupu u
svemiru, odnosno Orehekov nulti vidokrug,
desi se ve znana preobrazba i gordi, bijesni
tekli smjerno skine kalpak, zategne uzde,
sada bijelcima, prolazei kraj Lovrenca,
pobono podigne desnu ruku na pozdrav i
poniznim glasom uzvikne Ave Lovrencijus
Proavi kraj tovanog kipa, tekli nabije
kalpak na glavu, konji postadoe vrani, opusti
uzde, korba fijukne te konji poletjee u
propanj nosei panonskim provincijama sve
do Murse i Singidunuma ukaze i naputke
Rimskog boanstva.
Da je tko naem Oreheku spomenuo faraone i
Egipatske piramide, on bi lakonski odgovorio:
Lovrenc je jo stariji
Ali Mamo, majka strpljivosti, postala je
nestrpljiva te oajnim glasom pokua
pokrenuti, tekim i pretekim mislima,
obremenjenog Oreheka.
Idemo, Japo, Agnica te aka
Na spomen Agnice, Orehek se blaeno
osmjehnuo, odgurnuo se od ograde i pajim
korakom krenuo je, krenula je i Mamo, prema
82

cesti zvanoj enja. Sad je Mamo likovala


znajui da na otvorenoj, pustoj cesti nee biti
razloga za zastajkivanja i odmaranja. Ako bi i
stao kod kakvog usputnog drveta, brzo bi ga
nagovorila na hodanje svojim lukavstvima,
koja su se svodila uglavnom na Agnicu i njeno
vino.
Kad bi, nakon svih peripetija, stigli do
eljeznike postaje prvo bi svratili do Agnice,
ali sada uobiajenim, tvrdim, ortodoksnim
Turskim redoslijedom. im bi Orehek ugledao
Agniino svratite, osjetio opori, kiselkasti
miris vina, ivnuo bi i stavio se na elo kolone.
Sada je Mamo bila tri metra iza ivahnog Jape
kojem se odjednom strano urilo.
Uavi u krmu Japo bi kod anka pio hladno,
kiselkasto, esto ukraeno birsom, vino, a
Mamo bi stajala tri metra dalje, kod vratiju
drei u jednoj ruci ruksak a u drugoj boicu
kokte.
Gledajui poboni izraz lica kuma Oreheka,
inae uvijek namrgoeno, gostioniarkino lice
razvuklo bi se u osmijeh. I Mamo je bila
zadovoljna jer se njena misija uspjena
zavrila i Japo e se ukrcati u crni vlak koji e
ga odvesti u crni svijet.
Kraj!

83

NA TAVANU

eki dan bio sam u potkrovlju. Morao


sam popraviti crijep, koji se
pomaknuo sa svojeg leita pa je
prokinjavalo. Tumarajui polumranim
tavanom, spotaknuh se o sanduk obavijen
pauinom, koji je nekako srameljivo leao u
kutu. Zagledavi pomnije u tajanstveni
sanduk, krinju, to li je, obuze me nostalgija.
Grede aave, ukraene viegodinjom
pauinom, razbacane stvari pokrivene prst
debelom prainom, poee udno titrati,
lelujavo sanjalaki vraati me u prolost, u
djetinjstvo. uuren u kutu, ispod krovne
grede, stajao je krhki kolovrat. Gledajui ga, u
sjeanje dozvah sliku svoje majke kako
smirenim pokretima ukrouje kudjelju,
umiruje i hrani vretenom mali, ini se u tom
hipu, nestani stroj. Osjetih miris petrolejke
olenke, koja je svojim slabanim svijetlom
osvjetljavala aavu izbu, pri tom obilno
dimila, tjerajui suze na oi. U tim dugim
zimskim veerima mi djeca popeli bismo se na
trijem povrh ogromne zidane pei, sluajui
rairenih usta prie djeda, esto obojene
laima, ili pak susjeda, okupljenih na svako
87

veernjim domjencima ili klepetu.


Do kolovrata bili su u nekakvom pravilnom
neredu poslagani tubleki iz kojih se tako
stvarno irio miris kiseloga mlijeka. Tik do njih
poslagane su tiblice ili tepsije, kao da e sad iz
njih iskoiti kakav vru perec, gibanica, kuglof
ili slina slastica. Uz gredu visi stara i iskrzana
tamburica bisernica, pa iako bez struna,
osjetih je ivom. Osjetih blagi titraj njenih
nepostojeih struna, cilik i poskakivanje blago
podnapitih momaka, stidljivih djevojuraka,
ponosnih mladih snaa i pomalo zbunjenih
mladenaca.
Pogled mi zaokupi stara polomljena kosa,
objeena o stup krovita, a tik do nje putra,
zemljani up za vodu. Umah se pred mojim
oima ukaza livada, sjenokoa u praskozorje
okupana rosom, to se sjaji kao biserje. A
nasred livade blago pognuti kosci, meu njima
i moj otac, japa, ritmiki, jednolinim
zamasima kose, slau pravilne plastove trave.
Nimalo se ne obaziru na aroliko livadno
cvijee, niti na raajue se sunce, koje pretvara
svjeu rosu u biserje, a livadu u aroban tepih
iz bajke. A ja kao vodarica s putrom u ruci,
trim livadom, snano osjeajui njezin
opojan miris i aroban dodir svjee rose na
bosim nogama, viui iz daleka japa, japa,
nesem vam vodu.
88

Rezak zvuk automobila na cesti vrati me iz


snatrenja u javu. Trgnuvi se, shvatih da je to
bila nedohvatna fatamorgana djetinjstva mog.

Kraj!

89

SADRAJ

Krini put Andrije kvorca

Manje poznate rijei

29

Nove izmice

33

Faraoni

39

Vraji trokut (sjeanje na legende)

51

Flojsari

63

Kum Orehek

71

Na tavanu

87

90