You are on page 1of 12

PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI Kako smo

vas uvjerili da ste bolesni i prodali vam


lijek koji ne pomae

Tea Cima/CROPIX

Autor: Robert Torre


Objavljeno: 09.08.2014

Nezapameni pamflet u pet nastavaka doktora Roberta Torrea, uglednog


psihijatra iz KBC-a Sestre milosrdnice, protiv struke kojoj je posvetio svoju
cijelu profesionalnu karijeru
U neto manje od dva stoljea dugoj povijesti psihijatrije, psihijatri jo uvijek nisu uspjeli definirati i
dogovoriti se to su to psihiki poremeaji, na osnovi kojih kriterija to pouzdano moemo tvrditi, koji su
to poremeaji i koliko ih ima, koliko psihijatri, mi koji se bavimo ljudima s tim poremeajima, njima
doista moemo pomoi.
Psihijatri su lijenici, ali ne kao i svaki drugi. Dopala ih je struka koja nije bila niemu i dopali su ih ljudi
s kojima nisu znala to bi i kuda bi. Psihijatrija bi promiljala osobe s psihikom patnjom unutar ovih i
onih konceptualizacija, sukladno emu bi im pomagala i lijeila ih, a onda bi svakih tridesetak
godina naputala taj konceptualni okvir i gradila novi.
To su razlozi zbog kojih psihijatrija i dalje zadrava status pseudoznanosti. Ona se, istina, prema van
prezentira kao znanost, ali njeni alati jo uvijek nemaju dostatnu znanstvenu utemeljenost. Ali opet
psihijatrija je pseudoznanost u najboljem smislu te rijei. U onom smislu u kojem su i mnoge dananje
znanosti nastale od svojih pseudoznanstvenih predasnica (kao kemija iz alkemije, astronomija iz
astrologije i sl.). Psihijatrija je mlada, nezrela i slaba medicinska znanost, koja si to ba i ne eli
priznati. A kad joj se spomene da je pseudoznanost, to jest da je u predznanstvenoj fazi, psihijatrija to
redovito oitava kako napad na sebe (to je bona fide dodatna potvrda njene nezrelosti).

Psihijatrija je danas gdje su ostale grane medicine bile prije vie od stotinu godina: u fazi definiranja
poremeaja kojima se bavi kroz sindrome znakova kojima pretpostavlja da se ovi javljaju, a naalost
nikako jo ne po njihovim uzronicima ili patofizolokim mehanizmima nastanka.
U usporedbi s ostalim granama medicine psihijatrija je znatno nerazvijenija. Kao struka, ona nastaje
kasno, u devetnaestom stoljeu, a potom se razvija vie nego sporo. Psihopatoloki fenomeni koji su
imenovani u devetnaestom, jo uvijek u dvadeset i prvom stoljeu ne mogu se razvrstati u validne
dijagnostike kategorije bolesti, nego i dalje egzistiraju kao sindromi. Neuroznanosti za sada nisu
uspjele iznai ni jedan patognomiki biomarker kojim bi se dokazalo da se osobe s poremeajem
razlikuju od onih koje ga nemaju. Psihijatrija je i dalje agent socijalne kontrole te mnoge sekvence
ponaanja koja nisu stanja u uem smislu zdravstvene ve socijalne ugroze represivno sankcionira
postupcima mjera lijeenja. Mi i dalje prisilno zadravamo, prisilno lijeimo, provodimo sudski izreene
mjere lijeenja i mnogi nai pacijenti lijeenjem izbjegavaju tee kaznene sankcije i zamjenjuju ih
lakima.
Mi, kao psihijatri, nismo ba omiljeni ni meu pukom ni meu strukom, ali smo nephodni i vani.
Sukladno onoj narodnoj tko je lud, ne budi mu drug, vie nas se boje nego cijene. Nae azilske uloge
uvanja i skrbi za duevno poremeene drutvo se ne eli odrei dok bi bez naih savjetodavnih
usluga i te kako moglo. Psihijatrijska ekspertnost je i dandanas slaba: prvo, dijagnoza psihikih
poremeaja postavlja se razgovorom i promatranjem, bez specifinih dijagnostikih testova; drugo,
bolest mora biti u kasnoj fazi, to jest u razvijenom obliku, da bi se postavila njena dijagnoza; tree,
prognoza ishoda psihikih poremeaja je slaba i niska; etvrto, uzroci bolesti nisu poznati; peto,
prevencija poremeaja je nerazvijena; i esto, lijeenje je tek na razini grubog otklanjanja simptoma, i
to provedenog metodom pokuaja i pogreke.
A da s naom strukom neto nije u redu upuuje i injenica postojanja antipsihijatrije i kritike
psihijatrije dok recimo ne postoji antipedijatrija, antikirurgija niti kritika ginekologija. Naalost,
psihijatrija jo uvijek nije uspjela konstruktivno odgovoriti na sve izazovne kontroverze koje joj je jo
ranih sedamdesetih godina prolog stoljea uputila antipsihijatrija. Ona ih je prije ignorirala i potisnula
nego rijeila.
Da se recimo dekretom preko noi ukine ovako koncipirana psihijatrijska zdravstvena zatita, sigurno
je da bi dijelu njenih korisnika dugorono bilo gore, ali naalost znaajnom dijelu korisnika naih
usluga bilo bi bolje. Da se isto tako recimo preko noi ukine kirurgija kao medicinska grana, veini
korisnika kirurkih zdravstvenih usluga bilo bi gore, maloj manjini bilo bi jednako, a praktiki nikome
ba bolje. Navedeno podosta govori o ekspertnosti i uinkovitosti jedne i druge struke.
U tom smislu nezrelo je oekivanje da psihijatrija moe lijeiti svoje poremeaje, u to nadam se da
vie nitko suvisao ne vjeruje (to ne znai da psihiki poremeaji ne prolaze. Naalost, ne zbog nas
nego sami od sebe). Ljude je naprosto teko, ako ne i nemogue mijenjati.
Teko je mijenjati kako normalne tako i nenormalne ljude. Do psihijatrije je tek da podui ljude kako
ivjeti uz i poremeaju usprkos ili u boljoj opciji da ubrza, olaka i stvori uvjete za samocijeljenje
psihikog poremeaja. Navedeno nije tako bijedno i malo kako se ini, niti je to ba tako lako kako se
ini.
Pazite, meni je osobno duboko ao to me doslovce zapalo biti psihijatrom.
I ja sam, kao i ostali lijenici, marljivo uio, javljao se iz prve klupe, redao petice, i budalasto elio biti
lijenik koji na znanstveni nain pomae ljudima u nevolji. Mi, psihijatri, proli smo jednako zahtjevno
kolovanje kao i nae kolege iz drugih medicinskih struka, a opet naa sudbina je drukija od njihove.
Naa struka je mlada, slaba i meka, nai pacijenti su manje vrijedni u odnosu na pacijente ostalih
grana medicine, a mi smo manje vrijedni lijenici u odnosu na ostale lijenike. Osobno nisam kriv to
me ovo dopalo: da prema ljudima s ozbiljnim problemima odgovorno nastupam iz tako slabe pozicije,
iz pozicije psihijatrijske struke. Zavidim kolegama iz drugih medicinskih struka, zavidim im jer su

njihove struke jake, tvrde, znanstveno utemeljene, sukladno emu su oni pravi doktori, a moja
struka je neznanstvena i proizvoljna. Budui da sam treber, dao sam si truda, proitao sve to se
proitati dade, daleko iznad razine nas doktoria: od Heraklitai Parmenida do Hegela i Heideggera,
ali me mnogostrukost znanja nije poduila pameti.
Psihijatri poput mene, koji se kritiki osvru na psihijatriju, rade to stoga jer isuvie vole svoju struku i
ljude za koje se brinu, ba kao i roditelji koji se kritiki osvru na svoju djecu. Zato bi se osjeali
krivima ako ukaemo da je neto krivo? Zato ne bi smjeli priznati da su gotovo dva stoljea povijesti
nae struke dominantno povijesti naih zabluda? I to jo k tome ako kaemo da je po nau struku i
ljude za koje skrbimo bilo sretnijih razdoblja od sadanjeg?
Smatram da je psihijatrija do sada i previe agilno radila svoj posao, pa je vrijeme da malo i promisli:
to je to zapravo radila, na iji nagovor i po kojem automatizmu. Svjetan sam da je vie nego teko
nadviti se, bez veeg ostatka, nad cjelinu napora koji je naa struka ulagala u skrb nad osobama s
psihikom patnjom, ali to je nuno kad su nam rezultati tako slabi. Gdjekad to moe jedan, a gdjekad
tim stunjaka, jer struka se rasula od spiritualnosti do neurogenetike, i potrebna je izuzetna
izobraenost i zrelost da bi se odredila kao cjelina, da bi se reklo to je pravo a to krivo, te kako i
kuda dalje. S druge strane, ne vjerujem da bi unutar povijesne podjele karata itko drugi taj posao
napravio bolje od psihijatrije i nas psihijatara. A opet, mi smo ga napravili loe.
A tzv. povratak psihijatrije medicini, bez obzira to sam i osobno zagrieni medicinar, bio je nazadak i
za psihijatriju i za medicinu. Psihijatrija se naime nema to vraati medicini: ona je dio medicine.
Odnosno, mogua je pomo ljudima u stanjima duevne patnje i po drugim i drugaijim obrascima, pa
ak i uinkovitija pomo, no onda to vie nije psihijatrija. No nisam ja glup i znam to se podrazumijeva
pod temeljno dobronamjernom krilaticom povratka psihijatrije medicini, emu na kraju krajeva i sam
teim, ali ovo to je nedavno izvedeno nema veze ni s mozgom, ni sa znanstveno utemeljenom
suvremenom medicinom. Naime, medicini ne treba psihijatrija kao pseudoznanost niti je psihijatriji
dugorono od koristi igrati se medicine, gurati se gdje joj nije mjesto, praviti se da jest to nije ako za
to nema dostatne znanstvene utemeljenosti, ponaati se kao dijete koje bez pokria eli da ga se
tretira kao odraslu osobu. Dakako da je teko izdrati faktino stanje da je psihijatrija nezrela i slaba
struka, da ne moe to ne moe i nije to nije, ali to je jedni nain da zaista budemo to bismo htjeli.
Jer jedino e tako psihijatrija prestati biti struka koja svakih trideset godina mijenja temeljnu paradigmu
razumijevanja sebe i osoba kojima nastoji pomoi. A danas se to ponovno dogaa kroz
nipodatavanje rada naih prethodnika. To to su oni radili, tvrdi se, zastarjelo je i zasnovano na
predrasudama. Istodobno, nadmeno se velia sebe i suvremena dostignua struke kao moderne
(pseudo)znanosti koja nam daje konane i prave odgovore. Taj manevar je tipian, ve vien i
standardno pogrean, i ne bi u njemu bilo veeg zla da se psihijatrija svodi samo na puko
teoretiziranje o psihopatologiji. Ako se u tom sluaju pokoja teorijska postavka ispostavi krivom, bit e
jednostavno s vremenom oborena i zamijenjena drugom. Ali naalost, nae greke imaju praktine
masovne i pogubne posljedice po ljude koji nam se obraaju za pomo. Psihijatrija naime ve neto
vie od sto i pedeset godina svojim naivnim konceptualizacijama mui ljude.
Stoga, s punom lijenikom odgovornou savjetujem svima koji nam se kao psihijatrima kane obratiti
da jo jednom o tome razmisle. Jer mi psihijatri pacijentima rijetko pomaemo. Istina, ponekad im ne
odmaemo, ali ponekad im i tetimo. Zato, kako stoje stvari, u naoj struci drim da ba i nije
najpametnija ideja potraiti psihijatrijsku pomo, osim ako ba nije rije o teim oblicima psiholoke
patnje.
Psihiki poremeaji su najei zdravstveni poremeaji. Svaka trea osoba ispunjava kriterije za
barem jedan od brojnih psihikih poremeaja. Neto manje od polovice graana Sjedinjenih Amerikih
Drava tijekom ivota pobolijeva od jednog ili vie psihikih poremeaja, bilo da je rije o nikotinskoj
ovisnosti ili shizofreniji. Ispitivanje velikog uzorka odraslog puanstva Sjedinjenih Amerikih Drava,
koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH),
pokazao je da zauujue visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem
i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostikom priruniku (DSM) Amerike psihijatrijske asocijacije

(APA), za pobolijevanje od barem jednog, a veina njih i od veeg broja psihikih poremeaja. Od toga
28,8% otpada na anksiozne poremeaje, 20,8% na poremeaje raspoloenja, 24,8% na poremeaje
kontrole pulzija te 14,6% na razliite ovisnosti. A prema izvjetaju iz 2005. godine provedenom u 16
europskih drava, proizlazi da je 27% Europljana odrasle ivotne dobi u posljednjih godinu dana patilo
od nekog psihikog poremeaja.
Navedeni postoci oito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihikih poremeaja. No tek
mali broj strunjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremeaja koja je desila unazad posljednja
tri desetljea u dravama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojeih poremeaja, koji
su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani. Praktiki nitko od
relevantnih strunjaka ne dri da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i
psihotini. Isto tako nitko relevantan ne dri da je rije o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa,
koji bi mogao objasniti toliki, praktiki epidemijski porast psihikih poremeaja meu puanstvom
zemalja razvijenog Zapada.
Kao najea objanjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:
a) proces dijagnostike hiperinflacije (snienje dijagnostikog praga pojedinih psihijatrijskih
poremeaja)
b) proces dijagnostikog ekspanzionizma (umnoavanje novih i novootkrivenih psihijatrijskih
poremeaja)
c) psihijatrizacija normalnosti (uvlaenje sve veeg dijela puanstva unutar zabrana psihikih
poremeaja).
Dio strunjaka navodi kao jo jedan dodatni uzroni imbenik zasluan za epidemiju psihijatrijskih
poremeaja - a to je uinak psihofarmaka, koji dugorono izazivaju pogoranje poremeaja koje
kratkorono lijee. Uz brojne izravne dokaze te teze da je lijeenje gore od bolesti, postoji i onaj
neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih
poremeaja.
Kroz dijagnostiku hiperinflaciju psihijatrijska struka poela je i nae svakodnevne ivotne reakcije i
tea razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihike poremeaje, ime je poeo proces
psihijatrizacije ljudi. injenicu da izmeu normalnog i psihopatolokog ne postoji jasna ve zamagljena
granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patolokog, odnosno podvodei sve
vei broj osoba pod odredbu potrebe za tretmanom. Time je u iu strunog interesa uao znaajan
broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teko ive. S druge strane,
to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ogranieni sustav mentalnog zdravlja prestao
u dotadanjoj i dovoljnoj mjeri posveivati onoj manjini ozbiljnije poremeenih osoba. To je pogodovalo
trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni juer jo manjini ozbiljnije bolesnih
osoba mogli pruiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i
psihijatrizacijom drutva proizvodi epidemioloki golema masa osoba koje sustav tretmana moe
pokriti tek djelomino, povrno, to zapravo znai omasovljenjem propisivanja i uzimanja
psihofarmaka.
Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana nae struke nije bila da sve proglasimo
psihiki poremeenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na uinkovit nain pomognemo. A
izgleda da smo podlegli, tako tipinom strunom umiljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike
prenaglaavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraenosti koju nemaju. Strunjaci za pojedini segment
stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz
cjelokupnu stvarnost. Tako da se strunjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju
su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale
dijagnostike psihijatrizacije njihovih ivota, ili ih se time samo zbunjuje i ograniava njihova sloboda i
spontanost? Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na vanosti umjetnim

pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihiki poremeeni, a uvijek
ogranieni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.
U tom smislu dolo je i do proirenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti
nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili imbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je
imalo za posljedicu da se mentalno zdravlje poelo definirati i odsutnou predznakova psihikih
poremeaja, ime je nastavljen proces psihijatrizacije puanstva. Naime, odjednom se unutar spektra
psihijatrijskog djelovanja naao znaajan udio opeg puanstva. Nakon objavljivanja posljednja tri
izdanja naeg Dijagnostikog prirunika sve je tee bilo ostati normalan, i normalni ljudi su postali
manjina unutar puanstva. Javnozdravstvene akcije poele su uvjeravati manje-vie normalne a
nesretne i smuene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih ve
spremili dijagnostike kategorije novih, do juer nepoznatih psihikih poremeaja, a farmaceutske
tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremeaje uinkovito otklanjaju.
Suludo nakaznu tezu da su brojni psihiki poremeaji izmiljeni unazad dvadesetak godina samo kako
bi se stvorilo trite za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred strunom javnou braniti
dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako vrsto, naalost moglo argumentacijski i obraniti.
Kongrese, kao krunski format neizravne korupcije, veinom financira vie farmakosponzora koji nalaze
svoj interes u temama kongresa, no obino je jedan od njih glavni sponzor. Svaka tvrtka ugoava
svoje doktore i predavae, pokriva trokove njihova boravka i zabave, ukljuujui i turistike sadraje
koji dominiraju takvim skupovima. Primarna ideja kongresnog zdravstvenog turizma svakako nije
izobrazba, pa ak ni promidba, ve isti turizam i na taj nain ista koruptivna nagrada dosadanjoj
lojalnosti. Kliniari raskono putuju, odmaraju se i zabavljaju diljem svijeta na raun farmaceutskih
kua. Pojava je naroito rairena u zemljama u razvoju, poput nae, jer su njihova ciljna trita
neprocijepljena, legislativni nadzor slab, a koruptivna cijena umreavanja strunjaka niska.
O tome je u nas, prije koju godinu, u knjizi Lijekovi ili pria o obmani vie nego dojmljivo pisala
dr. Lidija Gajski, pa navodim njene opservacije iz kojih je sve razvidno: Kongresni prostori izgledaju
kao izlobeni paviljoni u kojima proizvoai lijekova nude svoju robu. Sa arenih tandova ukraenih
reklamnim plakatima dijele se pokloni i poziva na nagradne igre. Doktori, s torbama punim majica,
runika i kiobrana, lutaju meu tandovima razmjenjujui informacije gdje se to dijeli. Vlada
sajmino ozraje, kliniari s akademskim zvanjima hvale proizvode farmaceutske tvrtke koja
sponzorira cijelo vaarsko zbivanje.
Dakako da i tu postoje marketinte razlike izmeu pojedinih farmakokua i u stilu i u dareljivosti. One
izravnije ne libe se otvoreno ponuditi novanu naknadu za svakog pacijenta kojem se propie njihov
lijek, dok veina njih to ipak ini neizravno, kroz obrasce u kojima se ispisuju podaci o pacijentima
kojima je lijek uveden, nakon ega slijedi novana nagrada.
(...) Naroitu vanost za plasman lijekova imaju vodei eksperti u klinikim granama medicine,
specijalisti s akademskom titulom - voditelji klinika, zavoda, strunih drutava i nastavnih katedri. Kao
autoriteti za odreena klinika podruja oni predstavljaju mjerodavne opinion makere za dijagnostiku i
terapiju pojedinih poremeaja. Oni stoje na kljunim mjestima u sustavu zdravstva, znanosti i
obrazovanja, i imaju upliv na modeliranje i usmjeravanje tih sustava. Kliniki profesori i docenti, a rije
je o razmjerno maloj skupini ljudi, predstavljaju danas medicinsku elitu u ijim je rukama koncentrirana
izvanredna mo. Kao takvi oni su iznimno zanimljivi farmaceutskoj industriji, i ona s njima uspostavlja
izravne i neizravne financijske veze. Bavljenje ljekovima u suvremenom je svijetu unosan posao, pa
honorari koje akademskim strunjacima isplauju famaceutske tvrtke nerijetko nadmauju njihove
osnovne prihode od zdravstvene ustanove i sveuilita, naroito u nas. Na taj nain farmaceutska
industrija postaje njihov glavni poslodavac, a oni dio farmaceutskog kompleksa i njemu duguju svoju
lojalnost i odgovornost.
Dakle, sve je to tako jadno i nesretno: u situaciji ope besparice struka svoju edukaciju ne moe sama
financirati, a onda se tu svesrdno kao sponzori nude farmaceutske tvrtke. Ba kao to i kockaru koji
gubi da bi nastavio igru prilaze kamatari. Razumljivo je da se one nude iz komercijalnog i profitnog,

dakako da ne iz kliniko-znanstvenog ili javno-zdravstvenog interesa. Pauperizirani psihijatri iz regije


tu su pokazali zavidan stupanj suradljivosti/koruptibilnosti, i preko noi su se pretvorili u marketinke
agente njihovih psihofarmaka s kliniko-akademskim titulama. Premnogi od njih su u tom statusu
doivjeli i vrh svoje strune uvaenosti. elnitvo nae struke je rtvovalo svoj kliniko-znanstveni
autoritet samo da bi jamilo ideoloku ispravnost marketinko-edukatvnih sadraja farmaceutskih
tvrtki. E onda su se u njih mogli ukljuiti i stupanj nie rangirani psihijatri koje su se u okviru
farmakoturistikih kongresnih putovanja (jer naprosto vole na tui raun vidjeti strane zemlje, posebno
ako ih se zato smatra uvaenim kliniarima).
U koruptivnom kolu kao kolovoe zaplesali su marketinki agenti farmaceutskih tvrtki, koji su ciljno ili
na i u njega ukljuili elnike nae struke (kao svojevrsne pushere lijekova). Njihova zadaa je bila
potom uvjeriti nas, psihijatre s dna piramide struke i lijenike ope prakse (kao dilere lijekova), da s
punom strunom odgovornou psihofarmake distribuiramo prema neprosvijeenom opem
puanstvu. Dakako, pir je kurvin, i nitko tu nije nevin, odnosno svatko unutar psihijatrijskopsihofarmakoloke piramide izvlai svoju sitnu rentu i gleda svoja posla: a) farmaceutske kue profit;
b) elnitvo struke ugled, novac, preplaena predavanja i elitni transkontinentalni turizam kao oblike
neizravne korupcije; c) nie rangirani psihijatri i lijenici primarne zdravstvene zatite europski i
tuzemni manje raskoni framakoturizam; i d) sami pacijenti kao osobe koji svu silu tih psihofarmaka
moraju pojesti, svoj vie ili manje osvijeteni interes iznalaze u regresivnom pasivnom hospitalizmu,
socijalnoj ekskluziji i parazitiranju na rentama i povlasticama invalidsko-mirovinskog sustava.
Praktiki cijela domaa psihijatrijska elita plesala je u tom kolu, i bolje im je da tome ne protuslove,
jer iz njihovih putovnica sve navedeno vie je nego razvidno. Naime, veina svijeta koju su vidjeli
poklapa se po datumima i po dravama odreditima otisnutima u putovnicama s mjestima odravanja
pojedinih farmakokongresa. Bilo bi to nebulozno samoprecjenjivanje kad bi se ti kliniki aparatici s
akademskim titulama utvarali da je sudjelovanje u transnacionalnom kongresnom farmakoturizmu
zasluga koja proizlazi iz nekakvih njihovih struno-znanstvenih dostignua, a ne tek iz njihova
potencijala za hijerarhijsko uspinjanje na pozicije institucionalne moi. Jer da je tome tako za njih bi
se, ba kao i za vrhunske nogometae, otimali brojni brain-hunteri s respektabilnih inozemnih
sveuilita i klinika. Naalost, takvi sluajevi dosad u mojoj struci nisu zamijeeni, ve iskljuivo
obratno: nai strunjaci su struni dok im je strunost institucionalno podrana, a nakon umirovljenja
ona i oni postaju beznaajni, a novi aparatici su ve zauzeli svoje mjesto za novu rundu igranke.
Zato ajde da od domae psihijatrijske struno-znanstvene prakse ne radimo veliku misu. Jamio je tko
je jamio, a prije su i poslije e drugi. I ne trebamo stoga jer je sjaila Murta a uzjaila Kurta praviti
nepotrebnu paradu. Jer rije je o ljudima kojima nedostaje ne samo opa ve i struna izobraenost, o
ljudima koji su prije institucionalog proboja bili nitko i koji nakon umirovljenja to iznova postaju. A da je
itko od njih po iemu relevantan svakako da bi naao prostora i u naem opem medijskom i javnom
prostoru.
Da psihofarmaci djeluju na nain da lijee nije ba lako dokazati, ali neporecivo je da, budui da je
rije o psihoaktivnim supstancama, djeluju na nain da jedno poremeeno psihiko funkcioniranje
mijenjaju i prekrivaju drugim, umjetno izazvanim i poeljnijim. Stanje poremeaja mijenja se za stanje
pod utjecajem. I premnoge osobe izraavaju se pozitivno o ovom umjetno farmakom izazvanom
stanju svijesti i preferiraju ga u odnosu na stanje njihove psihike patnje. Kao droge i alkohol, i
psihofarmaci djeluju razliito izmeu sebe i razliito na razliite ljude. Tako antipsihotici zatupljuju,
osiromauju i usporavaju emotivni i misaoni ivot, to moe biti blagotvorno u osoba pod utjecajem
psihotinih proivljavanja. Anksiolitici i hipnotici izazivaju stanje oputenosti i ugodne drijemljivosti, to
umanjuje nemir i tjeskobu. Dok antidpresivi zapravo nemaju bitnijeg psihoaktivnog uinka, izuzev
placebo-uinka (ma to god marketing farmaceutskih kua o tome tvrdio).
Prva dva desetljea po otkriu psihofarmaka, koncept razumijevanja njihovog djelovanja i primjene bio
je koncept psihoaktivne supstance, koja umjetno izaziva stanje koje potiskuje ili maskira ono
neeljeno. Kao to se ne dri da analgetik lijei ve tek suzbija bol, tako se nije dralo ni da
psihofarmaci ita lijee ve samo prekrivaju ili zamjenjuju neeljeno za eljeno (ili barem manje

neeljeno) psihiko stanje. Tek se tijekom ezdesetih godina prolog stoljea zbiva konceptualno
rebrandiranje slubene percepcije psihotropnih lijekova, i to bez znaajnije znanstveno-empirijske
potvrde: one se od psihoaktivnih supstanci pretvaraju u lijekove za pojedine psihike poremeaje.
Pronicljivi marketing farmaceutskih kua uspio je krajnjim korisnicima prodati novi koncept uzimanja
psihokativnih lijekova. Dotadanji koncept uvjeravao ih je da psihoaktivni lijekovi samo simptomatski
ublauju njihove tegobe, dok je novi koncept nudio ne tek simptomatsko ublaenje nego i navodno
lijeenje neurobiokemijskog unutarmodanog defekta. Tom promjenom marketinkog koncepta jedni te
isti lijekovi prestaju biti psihoaktivne supstance i postaju psihofarmaci, tvari koje navodno neto i
lijee.
Strategije proizvoaa psihofarmaka na razliite naine su etapno doskakale injenici brzog zasienja
trita svojim proizvodima. Svakako da bi prvo lijek plasirale bolesnima, a potom radili na
prosvjetiteljskim javnozdravstvenim inicijativama otkrivanja oboljelih koji toga jo nisu ni svjesni, a
potom i proirenja dijagnostikih kriterija za postojee psihike poremeaje, ime su dole do
novootkrivenih trita za plasman lijeka. Jer marketing lijeka najbolje se vri kroz marketing bolesti, ili
izravnije kazano: lake je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest. A nema medicinske grane
kojoj je lake izmisliti novu bolest do psihijatrije. Ni to dodue nije ba tako lako kako se ini, ali je opet
znatno lake no u drugim medicinskim granama. A nakon to su iscrpljena trita za nove i
proirene postojee bolesti, nezajalljivi profitni interes farmaceutskih tvrtki marketinki je krenuo u
uvjeravanje, to jest javnozdravstvenu senzibilizaciju puanstva da lijek lijei ne samo bolest ve i
predznakove bolesti, to jest da onemoguuje da predznaci postanu znaci bolesti, ime se dodatno
proiruje trite za farmak.
No tko je gladan taj je uvijek i pregladan, pa je i nakon tog manevra valjalo iriti trite, to jest potrebu
za farmakom. U tu svrhu valjalo je odustati od prvotno potrebne, a sada ve ograniavajue postavke
jedan lijek-jedna bolest u korist teze jedan lijek-vie bolesti, u korist daljnjeg irenja indikacionog
podruja primjene lijeka. Sjetimo se kako je samo nova generacija antidepresiva, koji nakon to su
osvojili, ali i potroili prethodno prenapuhano trite depresivnih poremeaja, krenuli u osvajanje trita
anksioznih poremeaja. Naime, od pedesetih do osamdesetih godina prolog stoljea anksioznost i
njoj supripadna stanja napetosti, nervoze, nemira i stresa su po socijalnoj prodornosti bili
najzastupljeniji oblici afektivne patnje. Od devedesetih godina na ovamo zbiva se proces promidbe
depresije kao dominantnog oblika psihike patnje zapadnog ljudstva radi kreiranja tria za nove
antidepresive. U tom smislu se prethodno pobrojana izvorno anksiozna stanja pridruuju podtipovima
klinike slike depresivnih poremeaja. Osobe koje su se u sedamdesetih tuile na napetost i nervozu,
iste su u devedesetima prepoznali kao pojavne znakove temeljno depresivnih poremeaja.
Devedesetih se takoer doslovce rebrandira manino-depresivna psihoza na nain da se
dekonstruira: po opsegu proiruje a po sadraju ublauje, i konstruira se dananji bipolarni spektar
poremeaja, a sve kako bi se stvorilo i proirilo trite za atipine anitpsihotike, SSRI antidepresive i
stabilizatore raspoloenja.
No da bi iz depresivnog uli u anksiozni spektar poremeaja, trebalo je prethodno stare psihofarmake
rebrendirati za novu lepezu poremeaja. Stoga ih se preko noi prestalo nazivati antidepresivima, te
oni odjednom postaju inhibitori ponovne pohrane serotonina i dobivaju novo indikaciono podruje
primjene i kod razliitih anksioznih poremeaja. Kroz novo rekonceptualiziranje starih bolesti
farmaceutske tvrtke nastoje stare psihofarmake rebrendirati za nove dijagnostike indikacije. Od
starog marketinkog koncepta za jednu bolest jedan lijek krenulo se prema konceptu jedan lijek za
vie ili sve bolesti. U tom smislu se neizravno priznaje da lijekovi za psihike poremeaje nisu
psihofarmaci u doslovnom smislu rijei, budui da nita ne lijee, ve prije psihotropne supstance.
Zato ih je i bilo mogue rebrendirati, jer svojim arteficijalno izazvanim stanjem prekrivaju postojee a
neeljeno inherentno psihikom poremeaju. Danas se zapravo psihofarmaci propisuju za sva
psihika stanja, svima kojima ta umjetno izazvana stanja pomau, odnosno svima koji ih narkofilski
doivljavaju pozitivnima. U tom smislu i psihofarmake moemo smatrati legalnim drogama, koje
psihijatri daju pacijentima kako bi im ivot bio laki i ljepi. I ako im je od lijekova bolje, u tom smislu im
je bolje.

E pa u tom smislu se u osoba s teim oblicima psihikih poremeaja kondicioniranjem uvrstio uvjetni
refleks izmeu ivotnog stresa i potrebe da se rastereenje dosegne kroz uzimanje psihofarmaka. Ta
zloudna formula: stres + psihofarmak = rastereenje, na kraju dovodi do stanja kada se ve samo
stanje nesediranosti lijekovima doivljava kao stres. Napose osobe, koje uspjeno otklanjaju pojedine
psihike tegobe poseui za lijekovima, vrlo brzo o njima razvijaju ovisnost. Iz prve ruke doivljeno
iskustvo farmako-sedacije, koje kao rukom odnosi podlijeeu napetost, samo po sebi biva okidaem i
pozitivnom potkrijepom daljnjem pregutavanju psihofarmacima.
A budui da je olakanje koje lijekovi pruaju praktiki momentalno, psihiki poremeena osoba ni ne
stigne se protiv tegoba boriti zrelijim mehanizmima obrane. I oni polako s vremenom kopne, a daljnje
tabletiranje se uvruje kao jedino sredstvo borbe protiv izazova vanjske i unutranje stvarnosti.
Psihofarmaci na kraju osobi s psihikim poremeajem postaju, kao i ovisnicima droga, jedino sredstvo
za dosezanje naruene psihike ravnotee. Posezanje za farmacima postaje njihov kruti uvjetni refleks
koji se automatski reaktivira u prisustvu svakog podraaja koji iole povisuje duevnu napetost. Iz tog
razloga psihofarmaci nikako nisu tek simptomatski ventil za oputanje, zaborav ili bijeg od ivotnih
problema, nego mona psihoaktivna sredstva, s na duge staze jakim adiktivnim potencijalom (ega su,
ne budimo naivni, farmaceutske tvrtke vie nego svjesne).
Ali ma koliko god to farmaceutskim tvrtkama ne odgovaralo, nai mozgovi ili starinski kazano nae
due imaju samoiscjeljujue kapacitete, u koje moramo imati povjerenja i suzdrati se da ih preranom
psihofarmakolokom intervencijom ne osujetimo. No indoktrinacija struke biomedicinskim modelom i
farmakolokim pristupom je tolika da situacija u kojoj je ne davanje lijeka zapravo lijek izbora, u
psihijatrijskoj klinikoj svakodnevici vie nego rijetka. Makar bi s obzirom na narav tih lijekova trebala
biti pravilom, ona je iznimka. Iz istog razloga, mi primjerice nemamo propisane indikacije kad je
nelijeenje zapravo svojevrsno lijeenje izbora, ili pak kad je nefarmakoloko liijeenje lijeenje izbora.
Jer propagandi usprkos, psihofarmaci ne mogu biti neuroprotektivni. Sve psihoaktivne supstance
tetne su svojim izravnim ciljnim djelovanjem i tetne su svojim neizravnim djelovanjem kroz
nuspojave. Ne postoji supstanca koja bi bila vitaminski tonik i regenerator mozga, kako bolesnog tako i
zdravog.
U farmako-marketingu nove psihofarmake se promicalo kroz analogiju s inzulinom kojim korigiramo
manjkavo luenje tijelu priroenog inzulina. No mi inzulin ne dajemo napamet, na osnovu klinike
intuicije, ve endokrinolog minuciozno nadoknauje uvijek prethodno laboratorijski tono utvrenu
razinu manjka inzulina. U osoba s psihikim poremeajima, mi laboratorijskom dijagnostikom u
punktatu likvora ne utvrujemo manjak ili suviak pojedinog neurotransmitera. Nego pretpostavno
zakljuujemo da budui su neka istraivanja pokazala da osobe s odreenim oblikom psihike patnje
imaju disbalans pojedinog transmitera, da i osoba u koje zamijeujemo manje-vie slian grozd tegoba
unutarmodano pati od istog disbalansa. No za razliku od upravo zato nepriline inzulinske metafore,
mi taj manjak nismo dokazali ali ga pretpostavljamo i sugeriramo uzimanje psihofarmaka koji korigiraju
taj navodni disbalans, ne znajui to on tu jo zapravo radi. tovie, nalaemo da se taj farmak ima
uzimati mjesecima ako ne i godinama. Ovdje se vidi koliko su staklene noge nae ekspertnosti, i koliko
je naa struka zapravo svojevrsni mumbo-jumbo science. Naalost, jedini neurobiokemijski disbalans
koji se tu neopozivo desio je onaj koji smo mi jatrogeno lijeenjem izazvali.
A to zapravo psihofarmaci ine veini nepoznatih neurotransmitera, neurona i interneurona, mi koji ih
ljudima propisujemo nemamo blagog pojma. Mi ne znamo ni zato oni djeluju kod jednih a ne djeluju
kod drugih osoba s istim poremeajem. Niti znamo zato pojedini lijekovi stanovito razdoblje primjene
djeluju, a potom vie ne djeluju. Tako da je zakljuno mnogo toga oko psihofarmaka podlono kritici,
no jedno je neupitno: psihofarmaci dokazano djeluju na nain da farmaceutskim tvrtkama pribavljaju
enorman profit.
Zato kada se odluimo preporuiti lijekove osobama koje nam se obraaju za pomo, struno
odgovorno je upozoriti ih da ba pouzdano i ne znamo to te supstance zapravo ine njihovim
mozgovima, ali da im sigurno ne ine dobro. No da bi im one na kratke staze i u to manjim dozama
mogle pomoi, te prekriti, potisnuti i tako razrijeiti aktualno neeljeno psihoemotivno stanje.

Petina ukupnog puanstva Sjedinjenih Drava uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i vie njih.
Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine od preivahne djece do nemirnih staraca u
gerijatrijskim ustanovama, a predominantno psihofarmake uzimaju osobe enskog spola. Vei je broj
smrti zbog predoziranja psihofarmacima nego ilegalnim drogama. Psihofarmaci se u veoj mjeri
uzimaju u razvijenim, nego u nerazvijenim zemljama, vie u gradovima, nego po selima, vie meu
osobama mlae i srednje, nego starije ivotne dobi, vie meu osobama s vie, nego s manje kolskih
godina.
VEZANE VIJESTI
Vijesti

PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI (4) Pojma nemamo kako lijekovi zapravo djeluju

PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI Feljton Jutarnjeg izazvao estoke obraune na drutvenim mreama

PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI (3) Korumpirani doktorii pretvorili su se u trgovake agente


farmaceuta

PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI (2) ifra uspjeha farmaceutskih giganata: to vie lijekova, to vie
bolesnika

I u Hrvatskoj je potronja psihofarmaka vrtoglavo narasla u zadnjih 20 godina, no stopa mentalnih


poremeaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. tovie, ona je i dalje isto tako vrtoglavo
rasla. Ispada da smo psihijatrijski bolesniji to se vie lijeimo (i tu, naalost, slijedimo trendove
zapadnog zdravstva). Sigurno da su pojedini psihiki poremeaji ranije bili neotkriveni i
podijagnosticirani, ali njihova realna zastupljenost je daleko premala da bi opravdala eksponencijalni
rast psihijatrijskih poremeaja.
Sa svih strana zasipaju nas studije pojavnosti koje agresivno trae i prepoznaju psihike poremeaje
meu puanstvom. Marketinki se kreira senzibilizacija javnosti za pojedini poremeaj, a tko ga
prepozna u sebe ili u blinjeg, osvijeteno promovira potranju za psihofarmakom koji ga lijei.
Proirenjem dijagnostikih kategorija i snienjem praga za one koji imaju poremeaj preko noi je u
ravan psihijatrijskih poremeaja uao znaajan udio osoba, praktiki vie od etvrtine odraslog
puanstva postalo je psihijatrizirano. Prvi put u povijesti pod povealo psihijatrijske struke podvode se
osobe koje do juer nisu bile predmet psihijatrijskog interesa.
A cijela pria se ozbiljno poinje priati poetkom osamdesetih godina u Sjedinjenim Dravama, otkad
se sustavno javnosti plasira koncept o psihikim poremeajima kao bolestima mozga. Krovno
dravno struno tijelo, Amerika psihijatrijska asocijacija (APA), vodei kliniari i sveuilini profesori
psihijatrije angairano i korumpirano konceptu daju struni legitimitet. Farmaceutske tvrtke financirale
su plasman koncepta, Federalni nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) prua mu podrku
vlade Sjedinjenih drava, a Nacionalna alijansa za mentalne bolesti (NAMD) osigurala mu je moralni
autoritet. I time je sloena shema za planetarno osvajanje psihofarmacima prvo Sjedinjenih Drava, a
potom i za njihov izvoz, prvo u zemlje prvog, razvijenog zapada, pa u zemlje drugog, nerazvijenog
zapada, a na koncu i u tehnoloki nerazvijene zemlje Treeg svijeta.
Naalost, sada ve to otvoreno moemo rei, nakon vie od tri desetljea medijskog bombardiranja
puanstva o neurobiokemijskoj zasnovanosti ljudskog ivotnog funkcioniranja napravljena je
nepopravljiva teta nainu ljudskog razumijevanja vlastitog psihikog i ivotnog funkcioniranja. U tu
neuroznanstvenu fikciju kao svojevrsnu emancipiranu predrasudu povjerovale su prvo drutvene
elite s vie kolskih godina, a potom su one poele prosvjetiteljski iriti predrasudu prema niim
drutvenim slojevima.
Umiljaj da pozitivistikim redukcionizmom biomedicinskog psihijatrijskog pristupa modelski moemo
rjeavati nae ivotne probleme medijska promidba farmaceutskih tvrtki upucala je u svijest ljudi kao
samorazumljivu injenicu. A ona je pak onda poela u znaajnoj mjeri oblikovati nae
samorazumijevanje: razumijevanje sebe i emocionalnih stanja u koja zapadamo. Agresivna promidba
psihofarmaka konceptualno zagovara primjenu antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloenja
kao konanog rjeenja za takorekui psihike poremeaje u cjelini. No, kako onda da se sukladno

eksponencijalnom porastu potronje psihofarmaka istodobno dogodio epidemijski porast psihijatrijskih


poremeaja, eksponencijalni porast invalidnosti zbog psihikih poremeaja, do mjere da je stopa
psihikih poremeaja i invalidnosti zbog psihikih poremeaja vea nego ikada u povijesti.
Jer, primjerice, i prije pojave nove generacije antidepresiva, ondanji psihijatri su dakako davali
jednako uinkovite stare antidepresive, no bitno rjee, bitno manjem broju osoba i u bitno uem
indikacijskom podruju. Zapravo, indikacija za primjenu antidepresiva bila je tek psihotina depresija i
tada tek kao adjuvatni psihofarmak.
Prije eksponencijalnog porasta potronje SSRI antidepresiva, dakle prije konca osamdesetih godina,
struna literatura smatrala je depresivne poremeaje daleko rjeima nego to se to utvruje danas.
Depresivne poremeaje dralo se rijetkim, epizodinim, dakle jednokratnim poremeajima dobre
prognoze, koji se spontano razgrauju lijeili ih mi ili ne. Psihijatri su drali da depresija prolazi
temeljeno sama od sebe, a od ondanjih antidepresiva oekivalo se da njeno trajanje dodatno skrate.
No, otkad se na tritu pojavila cijela paleta novih SSRI antidepresiva, uoeni su posvema novi
trendovi u pojavnosti depresivnih poremeaja. Pojavnost depresivnih poremeaja poela je vrtoglavo
rasti, depresivni poremeaji odjednom su postali poremeaji koji se tendiraju opetovati i kronificirati.
Navedeno je pogodovalo distribuciji antidepresiva, tako da je u Sjedinjenim Dravama 2008. godine
antidepresive uzimalo 4% ena i 10% mukaraca starijih od 14 godina. A Centar za prevenciju i
kontrolu bolesti Sjedinjenih Drava u izvjetaju iz 2011. g. biljei rast upotrebe antidepresiva za 400%
u zadnja dva desetljea. Antidepresivi su time postali najee koritena skupina lijekova meu
graanima Sjedinjenih Drava u dobi od 18. do 44. godine. U 2008. godini je 23% ena u dobi od 40
do 59 godina koristilo antidepresive.
Budui da su marketinki pronicljivo promovirani kao pilule sree, postojalo je predoekivanje da oni
otklanjaju depresivna stanja poput alkohola ili psihostimulansnih droga. Naalost, oni koji su ih uzimali
ubrzo su bili razoarani izostankom bilo kakvog pozitivnog djelovanja. Kao uinke SSRI antidepresiva
osobe koje su ih uzimale navode: letarginost, gubitak libida, emocionalnu poharanost, tupilo, no u
znaajnog broja osoba antidepresivi uope nemaju nikakvog psihoaktivnog uinka. Ako im je do
instant-sree, to jest ako zaista ele uzeti pilulu sree, onda su to prije amfetaminski psihostimulansi
(droge tipa ecstasy-speed). A antidepresivi kao lijekovi ne samo da nita ne lijee nego ne djeluju ni
psihotropno. Za stare, nepravino odbaene, triciklike antidepresive, znali smo da djeluju barem po
nuspojavama, a ovim modernima bi prije od pilule sree pristajao naziv sveta voda, koja nit
odmae, nit pomae. Sukladno istraivanjima antidepresivi u neto veoj mjeri od placeba otklanjaju
simptome depresije (iako se osobno kroz godine klinikog rada ni u to nisam uvjerio), ali za razliku od
placeba imaju svoje nuspojave. Postavke koje su godinama prodavale antidepresive: da oni djeluju
preventivno, sprjeavajui nove epizode depresije, pa ak i stopu samoubojstava u osoba koje ih
uzimaju; pokazale su se pukim marketinkim trikom i definitivno neutemeljenima.
Eksponencijalni porast potronje antidepresiva koincidira i pogodovao je eksponencijalnom porastu
depresivnih poremeaja i njihovom prognostikom pogoranju. Naime, ispalo je da u osoba lijeenih
SSRI antidepresivima kratkorono poboljanje rezultira dugoronim pogoranjem, kronifikacijom i
pogoranjem depresivnih epizoda. Osobe s depresivnim poremeajima imaju puno bolju prognozu i
ishod po pitanju psihosocijalne rehabilitacije ako nisu lijeene antidepresivima, nego ako su lijeene i
bolje ishode ako nisu, nego ako jesu psihijatrijski lijeene. Ispada da to vie lijeenja depresije i
antidepresiva, to vie depresije. Osobno, nisam klinikog dojma da antidepresivi tete, ali niti da
koriste. Izbjegavam ih propisivati gdjegod mogu, osim kad osoba u problemu ba na njima inzistira.
Zato, ako patite od depresije, a niste potraivali psihijatrijsku pomo i uzimali antidepresive, jo imate
sasvim solidne izglede da se depresija sama od sebe razgradi po tipu kako dola, tako ola. No, ako
nam se obratite za pomo, znaajno vam se umanjuju izgledi da doete k sebi.
Da li se u zemljama razvijenog zapada unatrag 20 godina dogodio i dogaa epidemijski porast
psihotinih poremeaja? Odnosno, banalnije reeno, da li s rastom standarda raste i broj ozbiljno
psihijatrijski poremeenih osoba? Sudei po porastu potronje antipsihotika, to je vie nego
nedvojbeno. Naime, istovrsni porast potronje, recimo, antiepileptika sugerirao bi epidemijski porast

10

epileptinih poremeaja meu puanstvom. No, bit e naprosto jednostavnije i istinitije da smo mi, kao
psihijatri, poeli antipsihotike prepisivati uvijek i svuda, i gdje treba i gdje ne treba.
Stopa psihijatrijske invalidnosti u Sjedinjenim Dravama je u 1955., dakle u godini koja je prethodila
pojavi prve generacije antipsihotika i antidepresiva i koja zapravo biljei prethodno stanje, iznosila 213
osoba na 100.000 stanovnika. Do 1987., dakle do godine pojave druge generacije antipsihotika i
antidepresiva, dakle opet godine koja mjeri prethodno stanje, stopa umirovljenja zbog psihijatrijskih
poremeaja narasla je na 543 osobe na 100.000 stanovnika. Budui da je potom upotreba novih
antipsihotika i antidepresiva eksponencijalno rasla, rasla je i stopa psihijatrijske invalidnosti i
umirovljenja, te je ona 2007. godine u Sjedinjenim Dravama iznosila 1315 osoba na 100.000
stanovnika.
Dakle, rije je o ukupno esterostrukom porastu otkako smo poeli osobe s psihikim poremeajima
lijeiti antipsihoticima i antidepresivima. Naravno da je za taj porast mogue zasluno sve i sva, ali ne
moemo se oteti dojmu da je i psihijatrijska praksa nemilog propisivanja tih farmaka u znaajnom
dijelu sukriva za taj porast psihikog i socijalnog oteenja ljudstva zemalja razvijenog zapada.
Prvu ozbiljniju planetarnu longitudinalnu anterogradnu studiju usporedbe ishoda tretmana shizofrenih
poremeaja izmeu razvijenih i nerazvijenih zemalja provela je Svjetska zdravstvena organizacija
(WHO), naslovljenu Internacionalna pilot-studija shizofrenije, unutar koje su praeni ishodi bolesti
12.012 pacijenata kroz petogodinje razdoblje u devet ba po svemu razliitih zemalja svijeta.
Rezultati su zaudo nedvojbeno pokazali da su shizofrenici iz nerazvijenih zemalja imali bitno bolji
stupanj kako klinikog tako i socijalno-psiholokog oporavka. Primjerice, dvije treine bolesnika iz
Indije i Nigerije bile su bez kliniki zamjetnih znakova bolesti nakon petogodinjeg praenja. Tako da
su brojni psihijatrijski epidemiolozi zakljuili da je ivot i tretman u okviru psihijatrijskog zdravstvenog
sustava drava razvijenog zapada prognostiki nepovoljan imbenik za oboljele od shizofrenije.
Sljedea slina studija Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom Determinante ishoda
ozbiljnih psihijatrijskih poremeaja, provedena na neto manje od 1400 pacijenata iz deset razliitih
zemalja svijeta, bila je dizajnirana kao kontrolna follow up studija ranije spomenute Pilot-studije
shizofrenije Svjetske zdravstvene organizacije. Praeni je ishod oporavka nakon dvije godine u
bolesnika s prvom epizodom shizofrenog poremeaja koja je u 86% sluajeva bila kraa od godinu
dana. Nalazi studije bili su suglasni s onima iz prethodne: znaajno bolju stopu oporavka imali su
pacijenti iz manje razvijenih zemalja. Naime, 63,7% pacijenata iz nerazvijenih zemalja nakon dvije
godine bilo je dobro oporavljeno u kompletnoj remisiji, dok je to stanje doseglo tek 36,9% pacijenta iz
zemalja razvijenog zapada. Uz spomenuti nalaz istraivai su utvrdili i injenicu da je tek 15,9%
pacijenata iz nerazvijenih zemalja kontinuirano uzimalo antipsihotike, a taj je postotak u zemljama
razvijenog zapada iznosio 61%.
Na kratke staze bolju prognozu akutnog psihotinog poremeaja imaju osobe lijeene antipsihoticima,
no sukladno cijelom nizu anterogradnih longitudinalnih istraivanja ispada da dugorono ivotno bolje
prolaze osobe koje psihotini poremeaj nisu lijeile viegodinjim uzimanjem antipsihotika. Iste
supstance koje kratkorono pomau i lijee psihu, dugorono je pustoe i prazne.
A svakako da eksponencijalni porast potronje antipsihotika koji se dogodio posljednjih dvadesetak
godina na sreu nije posljedica epidemijskog rasta psihotinih poremeaja, ali naalost jeste
posljedica injenice da se na tritu pojavila ta nova generacija tzv. atipinih antipsihotika. Poetkom
devedesetih farmaceutske tvrtke na trite izbacuju novu generaciju tzv. atipinih antipsihotika,
marketinki promoviranih u ciljnom djelovanju kao bitno uinkovitijih, a u profilu nuspojava manje
tetnih lijekova. Trebalo je proi 20 godina da bi se trend rasta njihova propisivanja zaustavio, da bi se
potroila marketinka snaga upucana u njihovo brendiranje, da bi kao struka shvatili da su oni u
odnosu na dotadanje konvencionalne antipsihotike atipini samo po cijeni (koja je, dakako, vea).
I to sada, e pa nita, opet izio vuk magare: uvaeni strunjaci koji su promovirali blagodati tih lijekova
i za to, dakako, bili nagraeni pokrili su se uima, bave se drugim stvarima i ekaju umirovljenje. A
farmaceutske tvrtke u ijoj se reiji spomenuti proces planetarno dogaao sada ute i prave se

11

blesave, pravdajui se retorikom ulinih narkodilera: da su antipsihotike proizvodili jer je za njima


postojala struna potranja (kao da upravo oni tu potranju nisu vie nego pronicljivo marketinki
kreirali).
Tu ve koje desetljee struno uvrijeenu predrasudu o doivotnom uzimanju antipsihotika u osoba s
ozbiljnijim psihotinim poremeajem nalazi skoranjih istraivanja ne potvruju. Na sreu, recentna
istraivanja pokazuju da veina osoba s psihotinim poremeajem ne mora, znaajan dio mora
antipsihotike uzimati godinama, a tek mali dio njih ih mora uzimati doslovce doivotno. Naalost, opa
uvrijeenost te predrasude, koja se pretvorila u samorazumljivu psihijatrijsku mantru o doivotnom
lijeenju, imala je za posljedicu prognostiko pogoranje ishoda psihotinih poremeaja, dakle
jatrogeno izazvano pogoranje kvalitete ivota osoba s psihotinim poremeajima.
Dakako da su do zakljuaka slinih ovima intuitivno dolazili i sami psihijatrijski pacijenti. Na kraju
krajeva, budui da su svakodnevno uzimali psihofarmake, znali su iz prve ruke kako oni djeluju i to im
rade. No, o tome nerado svjedoe jer su u inferiornoj poziciji ako odbiju suradnju s psihijatrijom kao
agenturom socijalne kontrole, te mogu ostati bez svog rentnog interesa: bolovanja, invalidnosti,
invalidnine, socijalne pomoi i sl.
Osobe s psihotinim poremeajem imaju bolju prognozu i viu razinu psihosocijalne rehabilitacije ako
ne uzimaju antipsihotike na duge staze. S druge strane, ne samo da dugotrajna upotreba neuroleptika
izaziva atrofije mozga, ve i druge tjelesne nuspojave poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa, do
porazne injenice da osobe koje dulji niz godina uzimaju antipsihotike ive i do petnaestak godina
krae od ostatka puanstva.
Zapravo, poprilino je razumljivo da dugorono, viemjeseno, pa i viegodinje bombardiranje mozga
bilo kojim od psihoaktivnih lijekova izaziva nepopravljiva oteenja mentalnog funkcioniranja, barem u
dijela, ako ne i u veine osoba koje ih uzimaju. Psihofarmaci, ba kao droge i alkohol, kada na
pojavnoj razini olakavaju i ugaaju mentalnom funkcioniranju, to zapravo ine na nain da ga
oteuju. Psihofarmaci umanjuju emocionalnu patnju u pravilu na nain da zatupljuju mentalno
funkcioniranje u cjelini. Za sada nije otkrivena psihoaktivna supstanca koja bi popravljala ili jo bolje
poboljavala funkcioniranje mozga. Dakako da je marketing psihofarmaka povremeno priao svata,
to jest tvrdio da bi neke supstance mogle na neurone mozga djelovati neuroprotektivno ili, tovie,
neuroplastino, no to se ipak pokazalo kao puka tlapnja (no bitno je da su farmako-tvrtke prodale koji
farmak vie). KRAJ

12