Osobine

Veliina i teina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i razliita podruja.

Najvei vukovi (ive

u umskim podrujima Latvije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade) doseu duinu tijela
(od vrha njuke do poetka repa) do 160cm, a rep je dugaak jo do 52 cm. U
ramenima je visok oko 80 cm a mogu dosei teinu do 80 kg.

Najmanji vukovi ive na Bliskom Istoku i na Arapskom poluotoku. Duina tijela

im je oko 80 cm, teina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.

enke su oko 2 do 12% manje od mujaka i 20 do 25% lake od njih.

Rasprostranjenost

Arapski vuk
Do poetka razvitka poljoprivrede i stoarstva vuk je bio
najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve
do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada
divovskog podruja rasprostranjenosti, a naroito u zapadnoj Europi i sjevernoj
Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istonoj Europi, naBalkanu,
u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu jo postoje vee meusobno
povezane populacije vukova. Inae, moe ga se sresti jo samo u malim,
meusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaaju i manje od 100 ivotinja.
ivotni prostor
Vukovi ive u velikom broju najrazliitijih okolia. Zahvaljujui svojoj velikoj
prilagodljivosti, uspijevaju ivjeti u ledenim podrujima Arktika, kao i
upustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Veina vukova
nastanjuju travnata podruja i ume. Danas je poznat prije svega kao umska
ivotinja, ali to je posljedica injenice, da ga je ovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih
podruja. Svi opori imaju teritorije ija veliina esto ovisi o koliini plijena ili terenu.
Veliina teritorija moe biti izmeu dvadesetak do par tisua kilometara i esto varira
zbog migracije plijena. opor e esto obilaziti svoj teritorij i ponovno ga obiljeavati,

ponajvie alfa par. Teritorij obino obiljeavaju urinom i izmetom premda to esto ine
i uz pomo lijezdi na apama te lizanjem ili trljanjem tijela o oblinja drvea i
kamenje. Time daju drugim vukovima na znanje da odreeno podruje pripada njima
(to takoer mogu i initi zavijanjem). Vukovi su jako zatitniki nastrojeni to se
teritorija tie ali sukobi opora nisu esti jer se obino meusobno izbjegavaju. Ipak,
ako nepoznati vuk upadne na njihov teritorij opor e ga odmah otjerati ili ubiti.
Nain ivota
Ponaanje i socijalna organizacija
Na vrhu svakog opora je par alfi, mujak i enka. Odmah ispod njih po
zapovijednom lancu je beta, a najnii vuk je omega.
Sporazumijevanje
Vukovi se sporazumijevaju govorom tijela, mirisom i ponekad zvukovima, a najee
koriste rep i ui.
Kad vuk eli pokazati svoju nadmo ukoit e sebe i rep. Ui e mu biti uspravne i
usmjerene prema naprijed, krzno e se malo nakosrijeiti, a rep podii. Zuriti e u
poniznog vuka, a moe i pokuati stati preko njega tako da ponizni vuk lei na zemlji
dok je dominantni nad njim. Ljutom vuku e nakostrijeiti krzno na vratu i leima,
poet e reati, ui e mu biti uspravne, a usne e mu se podii pokazujui onjake.
Moe se i pognuti tako da bude u poloaju za skok i napad. Uplaeni vuk e se
pokuati uiniti to manjim i tako izgledati kao manja prijetnja. Skupit e se, ui e
priljubiti uz vrat i podviti rep te poeti cviliti. Veseli e vuk mahati repom kao pas i
isplaziti jezik. Zaigrani vuk e podii rep preko lea i mahati njime te se nakloniti,
prednjim dijelom pri zemlji. Ovako se esto ponaaju i psi pri igri. Pokoran vuk e se
ponaati kao i uplaeni i lizati dominantnog vuka oko gubice (to je rep podvijeniji i
to je vuk skueniji to je vea pokornost), a najvei prikaz pokornosti je kada vuk
izlae svoj ranjivi vrat i trbuh tako da legne na lea i noge privije uz tijelo. Obino i
cvili.

Ameriki bizon se brani od opora vukova

Razmnoavanje

Iako se ponekad moe u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan drutveni
ivot vukova odvija se u oporu. Vuji opor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i
njihovih potomaka, dakle, rije je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaih pasa)
spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prologodinji
mladunci pomau roditeljima u podizanju sljedee generacije mladunaca. U
normalnim uvjetima, u jesen se vuji opor sastoji od roditeljskog para, njihovih
mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti,
mladi vukovi u pravilu naputajuteritorij svojih roditelja i kreu u potragu za vlastitim
podrujem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa obino i
nema puno borbi oko dominacije. Do parenja izmeu srodnika u pravilu ne dolazi,
ak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mujak je taj koji odbija
parenje.
Vuk je monogaman (ostaje s jednim partnerom do kraja ivota). Svoju druicu osvaja
borbom.
Razdoblje skotnosti je oko ezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu izmeu troje i
sedam (ponekad se dogodi i etrnaest) mladunaca.
Ishrana
Osnovu vuje hrane ine veliki biljoderi, pri tome lovi onu vrstu koja je najea u
podruju na kojem ivi. Na sjevernim dijelovima podruja na kojem su rasprostranjeni
preteno love uoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divlja. U njihovu
lovinu u istonoj Europi spadaju i divlje svinje. Redovno love i
male glodavce te dvojezupce kao to su zeevi, kunii,krtice i mievi. U sluaju
nestaice divljai, vukovi e jesti i strvinu kao i otpatke.
vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju iskljuivo hranei
se biljoderima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove
ubraja se razno bobiasto voe koje raste na njihovom podruju, kao i listovi nekog
bilja i trave.
Poslovina prodrljivost vukova spada u podruje bajki i legendi. Prema aktuelnim
istraivanjima, godinja potreba jednog vuka za hranom kree se izmeu 500 i
800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora
uzeti u obzir i dua razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti nita. Izuzetno, vuk
moe pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog
mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi esto jedu kukce.
ovjek i vuk[
Domesticiranje vuka

Sibirski haski
Danas je dokazano da domai pas potjee od vuka. Genetika istraivanja su
pokazala da se tzv. "pra-pas" odvojio od vuka jo prije vie od 100.000 godina.
Jedna pretpostavka je, da se vuk prikljuio ovjeku prije oko 14.000 godina kako bi
se hranio ostatcima ljudske hrane. S vremenom je postao pitomiji, a ljudi su spoznali
moguu korist od njih (tzv. torf-pas). Prema drugoj pretpostavci, vuk je u poetku
sluio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaa ivotinja moe biti
koristan i na drugi nain.
Kod nekih pasmina domaih pasa se srodnost s vukom jo jako dobro moe
vidjeti. Psi pratipa (grupa 5 u FCI kasifikaciji) kao to su samojed,
sibirski haski, aljaki malamut, kanaanski pas i akita inu pokazuju i danas svojim
izgledom srodnost s vukom, kao to je iljasta njuka, iljaste i uspravne ui i
etvrtasta graa tijela. i neke druge pasmine, kao recimo njemaki ovar pokazuju
jo odreenu slinost s vukom. Ali miljenja da to dokazuje njihovu bliu srodnost s
vukovima spada u podruje mitova.
Tijekom 20. stoljea su u ekoj, Nizozemskoj i Italiji raeni pokusi s uzgojnim
krianjem nekih pseih pasmina s vukom. U meuvremenu se ti pokusi smatraju
neuspjehom, jer je kod krianaca u veini sluajeva dolazilo do dominantnog izbijanja
vujih osobina, kao to je plaljivost, neprilagodljivost ivljenju uz ovjeka u urbanim
uvjetima.
Odnos ovjeka prema vuku
Potovanje
Veliki broj naroda koji su ivjeli od lova su u vuku vidjeli ravnopravnog ili ak
nadmonog konkurenta ijoj su se spretnosti i izdrljivosti divili i tovali ih. Imena koja
su esta u sjevernoj Europia potjeu od naziva "vuk" (Wolf, Wolfgang, Wolfhard)
podsjeaju na tovanje vuka prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga,
smatralo se da odreeni dijelovi vujeg tijela imaju i ljekovita svojstva.
Vuk kao ovjekov neprijatelj

Nasuprot navedenom, u tzv. sjedilakim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji

ubija korisne ivotinje. Od srednjeg vijeka pa sve do ranog razdoblja novog
vremena je odnos ovjekaprema vuku bivao sve vie odreen strahovima
i demoniziranjem vukova. Snano irenje naselja i poljoprivrednih povrina i
dranje stoke na otvorenom, kao i naroito, sve do 19. stoljearairena, umska
ispaa goveda, ovaca, svinja i konja, dovodila je do velikih gubitaka tih ivotinja od
vukova. Iako su sigurno mnoga izvijea o gubitcima bila neumjereno pretjerana, a
dio gubitaka su sigurno izazvali i psi-skitnice, stvarni gubitci kod takvog naina
stoarenja su za seljake bili znaajni. Ovoj prehrambenoj konkurenciji
izmeu ovjeka i vuka, ubrzo se pridruila i konkurencija u lovu.
Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjoj Europi do besprimjernih
progona, iji cilj je bio, neovisno o moguim posljedicama, potpuno istrijebljenje
vukova. Vuk je tako, izmeu ostalog, istrijebljen u Velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen
1743.), Danskoj (1772) i Njemakoj (1904). U junoj i istonoj Europi je postojala
puno vea tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon
znaajnijih teta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije bio unitenje
cijele populacije.
Napadi na ovjeka
Dok su gubici stoke koji se pripisuju vukovina nesporni, napadi na ovjeka nikada
nisu dokazani. Sigurni dokazi da je zdravi vuk napao ovjeka nikada nisu podastrti,
niti u sjevernoj Americi, niti u Europi.
Podvrste[uredi VE | uredi]

Canis lupus albus Kerr, 1792 - Tundra Wolf

Canis lupus alces Goldman, 1941 - Kenai Peninsula Wolf
Canis lupus arabs Pocock, 1934 - Arabian Wolf
Canis lupus arctos (Pocock, 1935) - North American Arctic Wolf
Canis lupus baileyi (Nelson & Goldman, 1929) - Mexican Gray Wolf
Canis lupus beothucus G.M. Allen & Barbour, 1937 - Newfoundland Wolf
Canis lupus bernardi Anderson, 1943 - Bernard's Wolf
Canis lupus campestris Dwigubski, 1804 - Steppe Wolf
Canis lupus chanco Gray, 1863 - Mongolian Wolf
Canis lupus columbianus Goldman, 1941 - British Columbia Wolf
Canis lupus crassodon Hall, 1932 - Vancouver Island Wolf
Canis lupus deitanus Cabrera, 1907 - South-eastern Spanish Wolf
Canis lupus dingo Meyer, 1793 - Dingo
Canis lupus fuscus Richardson, 1839 - Cascade Mountains Wolf
Canis lupus griseoalbus Baird, 1858 - Manitoba Wolf
Canis lupus hallstromi Troughton, 1958 - New Guinea Singing Dog
Canis lupus hattai Kishida, 1931 - Hokkaido Wolf

Canis lupus hodophilax Temminck, 1839 - Honshu Wolf Singing

Canis lupus hudsonicus Goldman, 1941 - Hudson Wolf
Canis lupus irremotus Goldman, 1937 - Northern Rocky Mountains Wolf
Canis lupus labradorius Goldman, 1937 - Labrador Wolf
Canis lupus ligoni Goldman, 1937 - Alexander Archipelago Wolf
Canis lupus lupus Linnaeus, 1758 - Gray Wolf
Canis lupus lycaon Schreber, 1775 - Eastern Timber Wolf
Canis lupus mackenzii Anderson, 1943 - Mackenzie Tundra Wolf
Canis lupus manningi Anderson, 1943 - Baffin Island Wolf
Canis lupus minor (Ogerien, 1863)
Canis lupus mogollonensis Goldman, 1937 - Mogollon Mountain Wolf
Canis lupus monstrabilis Goldman, 1937 - Texas Wolf
Canis lupus mosbachensis
Canis lupus nubilus Say, 1823 - Southern Gray Wolf
Canis lupus occidentalis Richardson, 1829 - Northern Gray Wolf
Canis lupus orion Pocock, 1935 - Greenland Wolf
Canis lupus pallipes Sykes, 1831 - Indian Wolf
Canis lupus pambasileus Elliot, 1905 - Alaska Wolf
Canis lupus signatus Cabrera, 1907 - Iberian Wolf
Canis lupus tundrarum Miller, 1912 - Alaskan Tundra Wolf
Canis lupus youngi Goldman, 1937 - Southern Rocky Mountains Wolf
Canis lupus familiaris Linnaeus, 1758 Vernakilarni nazivi: Dog

Ugroenost i zatita
U vrijeme kad je vuk u velikim dijelovima Europe bio ve iskorijenjen(19. stoljee),
ivio je
u Maarskoj, Galiciji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Srbiji, Rumunjskoj, Poljskoj, Rusiji i
Skandinaviji.
U velikim dijelovima svijeta gdje (jo) ivi, vukove i danas aktivno progone. Meutim,
sve vie se jaa spoznaja, da vuk ne predstavlja opasnost ni za ovjeka niti
za poljoprivredu. Prihvaa se spoznaja, da u okviru zatite okoliatreba zatititi i vuka
kao dobrodoli sastavni dio faune.
U Europi je vuk zatien s tri meudravna dogovora:

Washingtonskim sporazumom o zatiti vrsta (CITES, Convention on

International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora)
Bernskom konvencijom i
FFH-smjernicama (Fauna-Flora-Habitat-Richtlinie).

Sva tri dokumenta predviaju zatitu i zabranu trgovine ivim vukovima kao i
dijelovima njihovog tijela, kao i zatitu njihove ivotne sredine te sadre i obavezu da

zemlje koje su potpisnici na odgovarajui nain to pitanje rijee i svojim

nacionalnim zakonodavstvom.
Vukovi u Hrvatskoj
Prema najnovijoj procjeni Dravnog zavoda za zatitu prirode iz rujna 2007. godine,
u Hrvatskoj ivi od 180 do 230 jedinki vuka, tj. u prosjeku 205 jedinki, rasporeenih u
50-ak opora.[1]
Prema kriterijima Svjetske zaklade za zatitu prirode (IUCN), vukovi su na Crvenoj
listi sisavaca u Hrvatskoj, dakle na popisu ugroenih vrsta. Vukovi u Hrvatskoj stalno
su prisutni na podruju Gorskoga kotara, Like, Banovini i Dalmacije, odnosno na
podruju veliine 17 468 km2 ili na 32,4% ukupne povrine kopnenoga dijela
Hrvatske. Podruje na kojemu se vukovi povremeno pojavljuju, su podruja
oko Dinarida. Na podruju Istre (osim iarije i Uke), kontinentalne i nizinske
Hrvatske vukova nema. Praenjem smrtnosti vukova na podruju cijele Hrvatske u
razdoblju od 1986. do 2006. zabiljeeno je smrtno stradanje 144 vukova. Glavni
uzrok smrtnosti vukova je ovjek, 83%, gdje kao uzrok prevladava odstrjel (47%), pa
stradanje od prometa (34%), dok su drugi ljudski uzroci sporadini. Smrtnost
izazvana prirodnim uzrocima zastupljena je sa 7%, od ega bolesti prevladavaju
(6%), dok je smrtnost izazvana od drugih vukova zastupljena s 1%.