You are on page 1of 4

IVO ANDRI

1961. dobio je Nobelovu nagradu za knjievnost, a bio je lan


svih jugoslavenskih akademija, kao i JAZU

POEZIJA
-1911. u Bosanskoj vili izlazi prva njegova pjesma
- Njegovi poeci pripadajuhrvatskom kulturnom krugu;
objavljivao je u zagrebakim asopisima (Savremenik,Vihor,
Hrvatska njiva), bio lan DHK, zastupljen u prijelomnoj
generacijskoj antologijskoj zbirci Hrvatska mlada lirika (1914), a
u Zagrebu objavljuje i prve pjesnike knjige Ex Ponto (1918) i
Nemiri (1920). Rije je o pjesmama u prozi koje, uz
samoanalizu i refleksiju, obiljeava dominantan osjeaj tjeskobe
i ugledanje na Whitmana, Verhaerena, Matoa i druge.

PRIPOVJETKE
Pravu knjievnu afirmaciju Andri stjee u beogradskoj sredini,
ponajprije pripovijetkama nastalim 20-ih i 30-ih godina,
tematski vezanim za prolost Bosne (Put Alije erzeleza,
Mustafa Madar, Most na epi, Anikina vremena). Sline
znaajke zadrat e i njegove posljeratne pripovijetke (Aska i
vuk, Pria o vezirovom slonu, Jelena, ena koje nema), a
kritika je u njima uoila znaajke simbolizma i magijskog
realizma.
MUSTAFA MADAR
U Mustafi Madaru, Andri nam predstavlja jo jednog ratnika,
koji je u mnogo emu blizak Aliji erzelezu. I on, ba kao i Alija
erzelez u prianjima bijae porastao pa je zapravo bio pognut
i nekud malen / vas savijen, mrk i umotan, vie je liio na
pobona i uena putnika nego na Mustafu Madara o kom se
toliko prialo i pjevalo. I on, je kao i erzelez, junak o kojem se
mnogo prialo, a koji je u biti zapravo bio junak samo kad je
ubijao i koji se pretvarao u ogromnu kukavicu u trenucima kada
se trebalo suoiti sa samim sobom, koji najveu bitku vodi sa
1

svojom nesanicom i koji strepi od svake nove noi, jer:


Neoekivano se, iz noi u no, pojavljivahu ve sasvim
zaboravljeni, bezumno pomreni, ulomci prolog ivota. Ono to
je bilo najgore kod tih snova, to je neka jeziva jasnost i otrina
kojom se isticao svaki pojedini lik i pokret, kao da svaki ivi za
sebe i ima neko naroito znaenje. Taj veliki junak strepio je od
besanice i od snova, ako zaspi. Povazdan ga progoni san o
silovanim djeacima s Krima i on se u snu ponovo die da ih
hvata, ali samo uzalud mae rukama, jer je nejak i smijean. A
kakav je u snu, takav je i na javi u biti nejak i smijean, i
duboko u svojoj nutrini Mustafa je toga svjestan, ali ipak, sam
sebe karakterizira pred drugima kao Mustafu Madara, koji se
odvalio kao stijena niza stranu, pa nit mu treba sna ni hljeba, nit
priznaje zakona. I kako lae fratrima (od kojeg jednog kukaviki i
bezrazlono ubija), jo vie lae samome sebi; jer samo nekoliko
trenutaka kasnije od ovakve svoje samokarakterizacije
konstatira kako - Nema vee slasti od brza i duboka sna.
Musatafa je jedan od onih ljudi koji ne mogu podnijeti jae od
sebe, jo manje sluati tue hvalisanje podvizima iz tog
razloga ubija i svog suputnika, Abduselambega, za kojeg,
neposredno prije ubojstva konstatira: Beg je kukavica i laov, a
takvi lako ubijaju. Tom reenicom, u potpunosti je, koncizno, ali
vrlo jezgrovito opisao samoga sebe, a na neki nain u njoj je
sadran i dio Andrieve bogate filozofije. Mustafin beskrajni
kukaviluk, uza sve navedeno, Andri dokraja uvruje
Mustafinim strahom dok putuje kroz umu, bojei se panjeva i
stabala u mrkloj noi: Prezae i zaobilaae one koji su imali
udan stav. Mustafa Madar skonava svoj ivot dolaskom u
Sarajevo, sasvim izbezumljen, pogiba od ruke jednog Cigana
kovaa koji ga je pogodio komadom eljeza u sljepoonicu, a da
ak nije ni znao ni tko je taj ovjek, ni zato ga je svjetina
gonila. Mrak i tvrdo. Tvrdo. To je bilo posljednje to je Mustafa
u ivotu osjetio, a jedina ivotna filozofija koju je imao i koja mu
se nametala i neposredno prije smrti bila je ona kako je svijet
pun gada. I istina je, svijet doista jest pun gada, to je jo jedno
bitno obiljeje Andrieve filozofije taj tragini pogled na svijet.
I taj mrak i to tvrdo koje je Mustafa Madar osjetio u posljednjim
2

trenucima primjenjivo je na gotovo svakoga iz plejade


Andrievih likova.

PROKLETA AVLIJA
Roman karakterizira izrazito sloena narativna struktura;
pripovijedanje je organizirano u nekoliko pria na vie
hijerarhijskih razina, od pripovjednog diskurza autorskog
pripovjedaa, koji sve dri na okupu, do najnie narativne razine
koju ini pria o Dem-sultanu. Izlaganje poinje unutarnjom
fokalizacijom mladia koji kroz prozor fra Petrove samostanske
elije promatra groblje pod snijegom. Tiinu remeti jedino
prepirka dvojice fratara koji vre popis stvari pokojnog fra Petra.
Mladi se prisjea fratrovih pria, posebice one o boravku u
Carigradu, gdje je grekom bio uhien te je proveo dva mjeseca
u stambolskom istranom zatvoru, a da ga nitko nije niti
sasluao. Nakon ovakvog pripovjednog okvira, slijedi pria o fraPetrovu iskustvu u varoici zatvorenika i straara Prokletoj
avliji, koja se sastojala od 15-ak prizemnica li jednokatnica
povezanih visokim zidom. Njen upravitelj je Latif-aga, zvani
Karaoz, koji stvari vjeto i brutalno dri pod kontrolom. FraPetar se smjestio u kutu elije, pokraj dvojice trgovaca Bugara.
Uskoro im se pridruio i mladi Turin, a nakon nekoliko dana na
njegovo mjesto doao je neki idov iz Smirne po imenu Haim.
On je znao priu o mladom Turinu, zapravo amilu. amilova
majka bila je grkog podrijetla, a otac bogati Tahir-paa. Imali su
sina i ker koja je ubrzo umrla, a ubrzo za njom i majka pa je
amil odrastao s ocem. Zarana je pokazivao interes za knjigu,
zanemarujui igru i drutvo, unato ljepoti, tjelesnoj vjetini i
pameti. Za ene je poeo pokazivati zanimanje tek kada je
3

ugledao mladu Grkinju iji su se roditelji protivili braku keri s


Turinom pa su je odveli izvan Smirne. amil je otiao na studij,
a kada se kasnije vratio, iako tek u 24-oj godini, izgledao je
stariji, a usamljen je bio ionako te je ivio samo s knjigama.
Prialo se da je skrenuo prouavajui povijest turske carevine te
da je umislio kako u njemu ivi duh nekog nesretnog princa, a
da je za sebe umislio da je neki nesueni sultan. Prouavao je
vrijeme sultana Bajazita II, osobito njegova brata Dem-sultana,
koji je bio Bajazitov suparnik u borbi za prijestolje, a kada je tu
borbu izgubio, predao se kranskim vitezovima koji su ga
zatoili i njime manipulirali Bajazitom. amil se navodno
identificirao s Demom. Vlast je amilova istraivanja
protumaila opasnim za sadanjeg sultana pa je amil uhien i
doveden u Prokletu avliju, gdje s upoznao s fra-Petrom i ispriao
mu svoju priu o Dem-sultanu i njegovu bratu: u borbi za
prijestolje, Dem je pobjegao na Rod i zatraio utoite kod
krana a ovi su ga otpravili u Francusku i uvukli kao pijuna u
niz politikih igara. Nakon osam godina odlazi u Vatikan, a
sljedei ga papa (Borgia) predaje francuskom kralju Karlu VIII,
koji s njim kree na Napulj. Na tom putu Dem se razbolio i
umro, a napuljski kralj doao je u posjed Demova tijela te je
njime ucijenio Bajazita te je 1499. Dem napokon pokopan na
groblju turskih vladara. Nakon toga, amil se vie nije
pojavljivao i fra-Petar je od Haima saznao da je amila priznao
da je Dem-sultan, ovjek koji je nesrean kao niko, doao u
tesnac bez izlaza, a koji nije hteo, nije mogao da se odree
sebe, da ne bude ono to je. Potom je dolo do tunjave sa
njegovim ispitivaima te je amil poslije zavrio ili u duevnoj
bolnici, ili je sahranjen u grobu bez imena. Nakon nekog
vremena, fra-Petra su iz Avlije odveli u Akru, a nakon osam
mjeseci vraen je u Bosnu. Tekst zavrava vraanjem na
poetnu pripovjednu situaciju: misli mladia kraj prozora, glas
autorskog pripovjedaa (Tako izgleda mladiu pored
prozora) i zveket stvari koje su nekada pripadale fra-Petru, a
koje fratri popisuju u susjednoj eliji.