P. 1
Preporodov Journal, br. 116-117

Preporodov Journal, br. 116-117

|Views: 839|Likes:
Published by Bosnamuslim-media
Mjesečnik Preporodov Journal usmjeren je k društvenoj aktualnosti, polemici i intervjuima. Izdavač časopisa je Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske "Preporod" iz Zagreba.
Mjesečnik Preporodov Journal usmjeren je k društvenoj aktualnosti, polemici i intervjuima. Izdavač časopisa je Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske "Preporod" iz Zagreba.

More info:

Published by: Bosnamuslim-media on Mar 14, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

12/18/2011

pdf

text

original

Intervju - NEDŽAD LATIĆ Izdali su nas stari Mladi muslimani RAzRIjEšEN NAjvEĆI mIsTERIj pREDsjEDNIčkIh IzboRA Na izborima i u behutu

jE LI hRvATskA sAmo kAToLIčkA zEmLjA? Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom! EURopskA (kRšĆANskA) REALNosT Tragom zabrane izgradnje minareta u Švicarskoj REpoRTAŽA Zbor “Bulbuli” Tko jE osAmA bIN LADEN?

SADRŽAJ
SADRŽAJ
UVODNIK Kako smo Zapadu prodali svoju intimu ..................................................... 3

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Dino Mujadžević Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Amel Suljović (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Glavni trg u Jajcu

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Vrsni tekstopisac zabavne muzike ............................................................. 4 Roman o povijesti Bosne ........................................................................... 6 Tesavufska poema iz 16. stoljeća ............................................................... 8 Bošnjačka kulinarska tradicija .................................................................. 12 Blagdanske poruke hidžre ....................................................................... 13 Uzroci ratne tragedije u BiH ................................................................... 15 Tora, Biblija i Kur’an – poziv na duhovno jedinstvo ................................. 17 Oportunizam i partijski ekskluzivizam ..................................................... 21 Očuvanje bošnjačkog identiteta u Crnoj Gori ......................................... 25 Suprostavljanje mraku zaborava .............................................................. 29 Pravednici među narodima – sjećanje na holokaust ................................ 31 Geopolitički islam .................................................................................... 33 Promocija islamskih moralnih vrijednosti ................................................ 37 “Bulbuli” – zbor koji živi i pjeva posve u duhu sevdaha ........................... 38 HRVATSKA Pobjeda Ive Josipovića ............................................................................. 42 Na izborima i u behutu ............................................................................ 43 Presjecanje koridora u slučaju rušenja BiH ............................................. 44 Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom! ..................................... 46 INTERVJU – NEDŽAD LATIĆ Fukara sam kao i moj narod – izdali su nas stari Mladi muslimani ........... 48 BOSANSKI BAROMETAR Najava zakona o referendumu ................................................................ 53 Presuda u korist Židova i Roma .............................................................. 55 Međunarodna afirmacija BiH ................................................................... 59 IZ SVIJETA Svitanje doba vodenjaka .......................................................................... 60 Europska (kršćanska) realnost ................................................................. 66 Azijska zemlja kontrasta .......................................................................... 69 KULTURA U Trebinju gradu ...................................................................................... 71 Kome (ne)pripada Meša Selimović? ......................................................... 72 Zaljubljenik u tradiciju i islamsku vjeru .................................................... 73 “Bebanovi” ključevi ................................................................................. 75 Nedjelatna tolerancija ............................................................................. 76 PRIČE IZ BOSNE Priča o Aćif-efendiji ................................................................................. 79 SINE IRA ET STUDIO Islamska civilizacija – što je to? ................................................................ 81 ŽIVJETI ISLAM Muhammed a.s. – Poslanik islama (III) ..................................................... 83 POVRATAK U BUDUĆNOST Scarborough Fair ..................................................................................... 86 DIJALOG CIVILIZACIJA Univerzalni uzor ljudskih prava ............................................................... 90 Tko je Osama bin Laden? ........................................................................ 92 PRIKAZI I KRITIKE Džepni panislamizam ............................................................................... 94 MURSELOV ŠEGISTAN (Se)kuliranje i sekularno prigovaranje ..................................................... 97 ZANIMLJIVOSTI Burj al Khalifa ........................................................................................... 99

2

J O U R N A L

UVODNIK Uvodna riječ

Kako smo Zapadu prodali svoju intimu
Nedavno je u hrvatska kina stigao film “Sve što želim to si ti” koji, jednostavnim riječima rečeno, govori o ljubavi lijepe američke djevojke i lijepog američkog mladića. Ono što je u tom filmu zainteresiralo Amerikance, pa je film na ljestvicama gledanosti pretekao i blockbuster “Avatar”, jest vrijeme u koje je priča pozicionirana – uoči 11. rujna ili nesretnog napada na tornjeve blizance u New Yorku. Ukratko, zaljubljenom paru sve ide po loju, ali mladić, zbog zova patriotizma, odlazi braniti Ameriku od muslimanske prijetnje slobodnom Zapadu i tada stvari krenu krivim putem. Američki “Blek Stena” zaglavi negdje u gudurama Afganistana, a djevojku zaprosi drugi mladić i eto ti belaja. Posve je jasno zašto je priča intrigantna Amerikancima, i zašto unosi zebnju u zaljubljena srca mladih Amera koji hrle u kina pogledati film. Razlozi se, naravno, kriju u aktualnosti teme, jer Amerikanci i dalje ratuju protiv istih muslimana, i netko bi mogao reći da je konačna poruka filma – vodimo ljubav, a ne rat s islamskim fundamentalistima. S druge strane, posve je nejasno zašto je spomenuti film postigao uspjeh u ostatku svijeta. Kako je moguće da nam Amerikanci uspijevaju prodati gotovo sve što njihova mašta uspije presnimiti na filmsku vrpcu. Što se nas tiče intimna i nesretna ljubavna priča tamo nekih Amerikanaca koji vode rat u Iraku i Afganistanu? Tiče nas se, jer smo odavno pristali na filmske sapunice koje su nam uspješno prodali. Nimalo slučajno, sapunica u sebi zna nositi i naoko nenametljive političke poruke. Na taj način, mi ćemo patiti zajedno s Amerikancima, živjeti njihove živote i s gađenjem gledati na one zlurade muslimane koji američkoj mladeži uskraćuju pravo ljubav. Ti “strašni muslimani”, koji se pojavljuju u hollywoodskim filmskim slikama, bit će, skoro po pravilu, masa razularenih, prljavih, bradatih i dugokosih ratnika željnih krvi. Istu tu sliku razularenih ratnika prenosit će iz Bosne, u zadnje vrijeme, i Hrvatska televizija. Kada je riječ o selefijama/ vehabijama, čiji pokret radikalnog islama navodno buja u Bosni, tad nitko nije ravnodušan. Hrvatski građani koji gledaju Hrvatsku televiziju uplašit će se ratobornog susjedstva i zapitati jesu li takvi i muslimani koji žive u Hrvatskoj ili u Europi. S druge strane, bosanski muslimani će se pobojati da i njihova djeca ne popadnu pod utjecaj tih “strašnih muslimana”. Strah je prisutan s obje strane. Tu intrigantnu temu će umah prepoznati nadarena redateljica Jasmila Žbanić i snimiti film “Na putu”, koji će također, ne baš u američkom stilu, tematizirati ljubav dvoje bosanskih junaka. Mladić će se pridružiti vehabijama i ljubav će se pod pritiskom radikalnog islama urušiti poput američkih tornjeva blizanaca palih u bespoštednoj borbi kršćanskog Zapada i islamskog Istoka. Onaj koji u zagrebačkim movieplex kinima prvo pogleda američki film “Sve što želim to si ti”, a nakon toga film “Na putu”, možda bi mogao pomisliti da islam ima nešto protiv ljubavi. I u jednom i u drugom filmu, islam se (u Žbanićkinom filmu vjerujemo nenamjerno, a ona je i potvrdila da nije radila antivehabijski ili antiislamski film) nameće kao sila koja će razdvajati, a ne spajati i sljubljivati. Jedan je film Amerika uspješno prodala ostatku svijeta, a drugi je Bosna, s obzirom da je riječ o koprodukciji u kojoj glavne uloge imaju hrvatski glumci, neki će stoga reći i utjecajna Hrvatska, prodala Zapadu. Vehabizam će umah postati top tema u čitavoj regiji, a kada šestotinjak udruženih bosansko-hercegovačkih policajaca upadne u vehabijsku mahalu Maoča, pod sumnjom da vehabije (koji tamo u izolaciji žive po šerijatskim načelima) podrivaju demokratski ustroj BiH, stvari će se dodatno zaoštriti, a Žbanićkin film dobiti neočekivanu reklamu. Europski mediji će tada intervjuirati glavne glumce Leona Lučeva i Zrinku Cvitešić, koji će se učeno raspričati o islamu, vehabijama, svojim razlozima da nastupe u filmu, koliko su se uživjeli u likove itd. Dakle, baš u duhu američkih sapunica, mi ćemo od nemuslimana slušati što je to radikalni islam, a što nije. Opet će Zapad netko drugi učiti što je to naš islamski ahlak i edeb ili nije. Uz to, Jasmila Žbanić u Berlinu daje izjave da joj je ideju za film “Na putu” dao jedan stari znanac, koji se, nakon što je postao uvjereni musliman vehabija, s njom odbio rukovati. Naša muslimanska/bošnjačka intima će tada usred Zapada biti posve razgolićena. Zašto je Žbanićki, koja je odrasla u Bosni među muslimanima, šerijatsko postupanje toliko čudno? Hoćemo li, po toj navadi, uskoro kršćanskoj Europi, za koju uzor žene predstavlja pokrivena Isusova majka Marija, morati objašnjavati zašto se neke naše žene pokrivaju? Pa, naravno da hoćemo. Dokle ćemo trgovati vlastitom intimom i što to u filmskim koprodukcijama prodajemo Zapadu baš kao što Amerikanci prodaju kulturnu “kozmetiku” ostatku svijeta, pitamo se ne dovodeći u sumnju evidentni talent redateljice Jasmile Žbanić. Zašto nitko ne govori o tome da je u Bosni očit, naprimjer, porast interesa za sufijsko učenje, i da puno više mladih izabire upravo taj Put ljubavi, kako ga neki nazivaju? Zašto o tome netko ne snimi film i napokon ponudi Zapadu neočekivnu i nesterotipnu sliku muslimana? Ali ne, nama će taj sufijski Put ljubavi, primjerice u glazbenom obliku, poslužiti samo kao ukrasni refren za upakirani prozapadni proizvod. Eto, sjetimo se razvikanog bosanskog filma “Nafaka”, također snimanog u koprodukciji, u kojem se u zadnjoj sceni vjenčavaju američka crnkinja, koja se zaljubila i usprkos ratu ostala u Bosni, i Bošnjak, pritom se strastveno ljubeći dok ih zalijevaju mlijekom, koje se u ratu i nakon njega “zlatom” plaćalo. Ne bi to bilo ništa čudno da redatelj za glazbenu potku nije izabrao dervišku ilahiju “Kad procvatu Behari” koju izvodi zbor Zagrebačke džamije. Na taj način naša intima gubi sva svoja dostojanstvena mjesta, a profanost će biti nauštrb svetoga. Sve za novac i slavu, sve za Europu, nameće se zaključak. Uzalud onda nama Bošnjacima i muslimanima u Hrvatskoj nadljudski napor da ostatku građana objasnimo da naši minareti nisu rakete, da smo miroljubiv narod, koji poštujući svoje svetinje traži da i ostali poštuju nas. Uzalud, kada je medijska slika već kreirana i neizbrisiva. Sve kao da se događa mimo nas, a mi smo nijemi i šutljivi svjedoci koji plešu svoj folklor, jedu svoje baklave, srču svoju kahvu i mole “svoga” Boga da nam olakša oteščale koračaje prema naprijed. Uzalud nama svi pokušaji da se kao autentični narod integriramo u Europu, kad nas je odavno asimilirala neka filmska koprodukcija. A vehabije, u toj uzaludnosti, ionako ostaju samo zastrašujuće i potrošne slike koje bosanski muslimani nisu nikada smatrali svojima. q Filip Mursel Begović

3

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija knjige i CD-a Namika Tarabića

Vrsni tekstopisac zabavne muzike
U srijedu 2. prosinca 2009. u prostorijama BNZH u Zagrebu, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Kluba Zaprešićana “Zapreščan”, održana je promocija knjige “Mjesečeve suze” i CD-a pod nazivom “Hit kolekcija” Namika Tarabića, tekstopisca čije su pjesme otpjevale brojne zvijezde hrvatske glazbene scene. Promotori su bili Sead Begović, glavni urednik “Behara” i Višnja Goljački, glavna urednica časopisa “Zaprešićki špigl”. U glazbenom dijelu programa nastupili su tamburaški sastav “Savski valovi” iz Zaprešića i mlada vokalna solistica Barbara Borovčak, koji su u svom aranžmanu izveli nekoliko skladbi za koje je Namik Tarabić napisao stihove. Namik Tarabić je rođen u Kladnju 1952. godine, a krajem 60-ih godina prošlog stoljeća došao je u Zagreb. Svaki čovjek u svom životu ima neku svoju prijelomnu godinu, a za Namika Tarabića to je 1973. Te je godine, naime, upoznao skladatelja Đorđa Novkovića kojemu je ponudio neke svoje pjesme, tj. tekstove. Novković ih je “proučio” i uglazbio. Prva u nizu iz zlatne kolekcije bila je “Jesen u vrtu mom”, koju je snimila Lidija Percan, snimivši uskoro još neke Namikove hitove (“Sve su se laste vratile sa juga” i “Hiljadu suza”). Zatim dolaze “Tiho, tiho srce moje” s vokalom Duška Lokina, “Još i danas teku suze jedne žene” s Mišom Kovačem, te “Srce ti je kamen” i “Dal’ se sjetiš nekad mene”, koje su Džoa Maračića Makija učvrstile na top listi kao najpopularnijeg i najprodavanijeg pjevača šlagera. Tarabićeve pjesme, njih preko 200, uglazbljivali su i drugi skladatelji: Đelo Jusić, Zrinko Tutić, Vanja Lisak, Rajmond Ruić, Nikola Garašić, Dane Bičanić, Zoran Jašek i Toni Eterović, a njegove tekstove, među ostalima, otpjevali su Mišo Kovač, Lidija Percan, Duško Lokin, Džo Maračić Maki, Tomislav Ivčić, Mladen Grdović, Dalibor Brun, Vlado Kalember, Doris Dragović, Duško Jaramaz, Miro Ungar, Zdenka Kovačićek, Darko Domjan, Alaga Gagić... Nepobitna je činjenica da je svoje najbolje tekstove podario zabavnoj glazbi od kojih su mnogi prevedeni i prepjevani u Austriji, Švicarskoj, Belgiji, Njemačkoj, Rusiji, SAD, Danskoj i Češkoj. Osim naje Tarabićev šesti nosač zvuka. Sadrži 40 odličnih pjesama, najvećih hitova nastalih pod njegovim perom, od kojih su najpoznatije: “Još i danas teku suze jedne žene”, “Sve su se laste vratile sa juga”, “Srce ti je kamen” i “Dođi bar jednom na kavu”.

Namik Tarabić – jedan od vodećih tekstopisaca
Sead Begović, pjesnik, književni kritičar i glavni urednik “Behara” je predstavio Namika Tarabića i njegovu knjigu pjesama “Mjesečeve suze”, za koju je odmah naglasio da se radi o jednoj neobičnoj knjizi u kojoj se nalazi čak i notno pismo. Naglasio je da je kao tekstopisac zabavnih, odnosno, popularnih ili lakoglazbenih stihova Namik bio u posvemašnjoj sjeni izvođača i skladatelja 70-ih godina prošlog stoljeća kada se u Hrvatskoj već formira sjaj glamoura i ono što nazivamo celebrity. Njegova poezija je pitka, recitativna, u prvoj instanci poimljiva – rekli bismo na prvu loptu, što ne bi čudilo jer je bio talentirani nogometaš kada je iz Bosne stigao u Zagreb. Tih godina, kada Tarabić intenzivno djeluje pišući, prije svega za Đorđa Novkovića, hrvatska književnost je podijeljena na razne književne pokrete i pravce. Istodobno su agresivno ojačali tekstovi za rock glazbu, u smislu erotsko-seksualnih asocijacija i primisli te se nekretično promiče tzv. urbana osjećajnost, dok na drugoj strani favorizirani književnici uvažavaju simbolističke i strukturalističke poetike, dakle, poetski import. “Kategorije srca u poeziji, pa čak i u velikog Jesenjina popraćena je s podsmijehom i prozvana je jesenjštinom u pežorativnom smislu. Pod takvim vladajućim poetikološkim i književno-kritičkim okom, Namik nije mogao računati na javno uvažavanje, dok je licemjerna publika pjevala i pjevušila njegove stihove u Novkovićevim glazbenim aranžmanima. Posvema je sigurno da ga u naše doba popularnost i zarada ne bi mimoišli. Njegova je poezija, poezija trenutka, kao lako pamtljiva i prijemčiva emocionalnost. Interesantno je to s koliko on majstorstva kleše formu, s dobro raspoređenom rimom i gotovo u Matešovskim katrenima, iako, treba priznati

Slijeva: Višnja Goljački, Namik Tarabić i Sead Begović vedenih, Tarabić je pisao dječje, novoskladane i sakralne tekstove od kojih je neke i sam uglazbio. Njegove pjesme su izvođene u različitim verzijama, gotovo na svim radio i TV-stanicama s ovih prostora. Knjiga “Mjesečeve suze” sadrži 54 teksta pjesama koje je Namik Tarabić godinama pripremao i objavljivao na raznim nosačima zvuka. Skladatelj Dane Bićanić u predgovoru knjige kaže da to nisu tipične pjesme, poezija, iako jesu i to. To su pjesme za slušanje i pjevanje. Njihova karakteristika dolazi do izražaja tek onda kada su uglazbljene, kada su snimljene. “Kad počnete čitati ovu zbirku, pjesma će vam se nametnuti sama – nesvjesno ćete početi pjevušiti njihove refrene, a muzikalniji i tzv. A koruse. Namik nije težio bogatstvu riječnika, stila i metaforike, toliko prisutne u ‘pravoj’ poeziji – težio je metrici i ritmu prikladnom za popularnu glazbu. To su pjesme trenutka, vremena i prostora u kojem su nastajale. Težište nije bilo na bogatstvu, nego na jednostavnosti kako bi bile prihvatljivije ‘širokim narodnim masama’. Da je Namik u tome uspio, svjedoči to što je surađivao s najkomercijalnijim i najpoznatijim skladateljima i izvođačima tog vremena”, napisao je Bićanić. CD pod nazivom “Hit kolekcija – Namik Tarabić” u izdanju Croatia Recordsa

4

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
da ga ne zanima mateforika niti bujne slike – bilo kakva figurativnost, već izravnost emocionalnog stava. Uostalom, što se tiče Namika, mogli bi se zapitati: što će nama neprohodna poezija i poezija koju nitko ne čita, i na kraju krajeva koja se ne može uglazbiti?”, rekao je Sead Begović. Naglasio je da Tarabić zasigurno da ne pripada tzv. elitarnoj poeziji i iako postoje zahtjevniji čitači, uvijek će biti više onih koji će upravo njega slušati u sklopu evergreena. Dakle, iza njega stoji većinska publika. Begović je zaključio da je Tarabić angažiran pisac kojemu je srce omiljeni simbol. To neće biti nipošto anakronizam jer srce je središnji pojam individuuma i središte svake izgrađene ličnosti, a Namik ima pošteno srce. U njemu cirkulira krv i zato ne piše tamne i neprohodne pjesme. U njegovim dohvatljivim stihovima nema enigmatike. “Namik može u čovjeku probuditi zaigrano i raspjevano dijete. On nije suspregnut i sputan, a ako je već nečim onda će to biti posvemašnja ljubav. Pokušava uspostaviti neko suglasje sa svakodnevicom i to mu nećemo zamjeriti, jer riječi su teatralna strana naših misli, a baš kod njega nema teatralija, sve je transparentno. Nema tu jezične kozmetike, a zašto? Namik privilegira živi govor ljubavi. To nije ni pučka vulgata, ni vašarski govor, ni palanački govor, pa ni ono što zovemo zabavna pljeva. Njegov je problem vrlo jednostavan – pjesme mu na najjednostavniji način diraju ljude. Zato što on kao čovjek ni kao pjesnik nije odraz neke umišljene veličine, stoga ga i volimo. Zaista, ne možemo govoriti o njihovoj naivnosti budući da je ona ponijela sve predikate ljudskosti. Nije ni bestjelesna, iako mu je erotika ograničena jer preferira svoju prvu instancu daktilnosti i srčanosti. Rekao bih na kraju da Namik Tarabić svim namjernicima preporuča – zaljubite se! Oni koji će čitati Namikove pjesme ili ih slušati svakako će to potonje preporučiti i njemu. Dakle, Namiče zaljubi se još jednom i za nas piši i dalje pjesme”, rekao je Sead Begović. Višnja Goljački, glavna urednica “Zaprešićkog špigla” upoznala je Namika Tarabića krajem 2002. godine kada je doživjela veliku osobnu nesreću. Tada joj je on uputio mnogo toplih riječi utjehe. Radeći kasnije intervju s Tarabićem sjetila se svoga djetinjstva i mladosti, festivala na TV-ekranima te shvatila koliko su tekstopisci zapravo zapostavljeni i pokradeni. Naglasila je da je knjiga “Mjesečeve suze” nastala iz želje da se pokuša ispraviti nepravda koja se sustavno čini ovoj samozatajnoj i prešućivanoj vrsti umjetnika. Mnogi se gotovo nikada nisu zapitali tko je autor stihova neke pjesme koju smo stotinama puta čuli na radiju u izvedbi poznatih pjevača. Goljački je istaknula da je stih, tekst pjesme ono što čini da se s pjesmom poistovjetimo, ono što postojanju pjesme daje pravi smisao. “Znajući ovo izrečeno, iznenadit ćemo se činjenicom da o piscima tekstova za pjesme, čak i od onih koje nam puno znače, koje su ponekome od nas i život promijenile, znamo malo ili gotovo ništa. Ako i razmišljamo o autorima, obično podrazumijevamo da je skladatelj pjesme ujedno i pisac teksta, što u velikom broju slučajeva nije istina. Vrijeme je zato bilo da saznamo da je jedan od naših vodećih tekstopisaca – Namik Tarabić”, naglasila je Goljački. Podsjetila je da je Namik rođen “onih davnih” 50-ih u Kladnju, u Bosni i Hercegovini. Suvremenik je više slavnih hrvatskih glazbenih ličnosti poput Đorđa Novkovića, Miše Kovača i Tomislava Ivčića, s kojima je i najviše profesionalno surađivao. Rano je došao u Zagreb, gdje je uz pisanje tekstova za pjesme, a povremeno i kao skladatelj, radio mnoge druge poslove, te bio nogometna nada u “Dinamu”. Igrao je i kao dobar centar u zaprešićkom “Interu”, u doba dok se ovaj još “odazivao” na ime “Jugokeramika”. Shodno svom stvarnom životnom pozivu, postao je autor navijačke himne svog nogometnog kluba. Prisutan je na nebrojenim pločama i CD izdanjima pjevača kojima je podario svoje tekstove. Od početka djelovanja do danas ukupno je izdano oko tri milijuna nosača zvuka Namika Tarabića, pri čemu je teško govoriti o točnoj brojci, naročito s obzirom na brojna piratska izdanja. “I mada se u nekom periodu možda činilo da su lakoglazbene note i stihovi šund, u današnjoj poplavi nekvalitete nužno je revidirati mišljenje. A najbolji parametar za to ima stari dobri Kron, jer vrijeme je najbolji sudac. Uništi sve što ne valja, a ostavi sve što je lijepo”, rekla je Višnja Goljački.

Rekli su o Namiku
“Namik Tarabić jedan je od onih tekstopisaca koji je već dugo i uspješno prisutan na lakoglazbenoj sceni. Rezultati koje je postigao odraz su prirodnog talenta, volje i ljubavi prema tom poslu. Reklo bi se da je on jedan od onih muzičko-spisateljskih natruščika koji baš zato što ne robuje postojećim pravilima i akademstvu, posjeduje jedan specifičan izraz i šarm. To je, po meni, i razlog njegova uspjeha.” (Đorđe Novković) “Namikova poezija puna je ljudske topline, iskrenosti i nježnosti. Kako je komunikativan u običnom razgovoru, tako mu i pjesme, koje prosto naviru iz njega, odišu jednostavnošću i lako dopiru do najširih slojeva. Vrlo su pogodne za uglazbljivanje, pa nije čudo da tekstovi mnogih hitova u našoj zabavnoj glazbi nose njegov potpis. O Namiku kao suradniku – sve najbolje.” (Stipica Kalogjera) “Suradnja s Namikom je došla sama po sebi, spontano i kreativno. Zadivila me jednostavnost, a opet ljepota u njegovim stihovima koja je do kraja izbrušena u savršenoj metrici i melodioznosti korištenih riječi. Veliko estradno iskustvo pjesnika se ogleda u svakoj novoj pjesmi, te je zadovoljstvo surađivati s generacijom koja je napravila najveće pomake u hrvatskoj popularnoj glazbi onoga vremena, a nadam se njegovom dugom trajanju.” (Toni Eterović) “Veseli me saznanje da je gospodin Namik Tarabić dobio priliku da se na jednom mjestu, u knjizi, sakupe i objave njegovi najuspješniji tekstovi koji su nam poznati kroz popularnu glazbu. On je to apsolutno zavrijedio. Tražeći, a i nalazeći najintimnija razmišljanja običnog čovjeka, njegove su se teme mogle čuti na običnim veselicama do najserioznijih radio-emisija. Pozdravljam ovu realizaciju.” (Đelo Jusić) “U povodu mogućnosti izlaska knjige Namika Tarabića želim reći da je to jedno pošteno, iskreno pjesništvo koje treba objaviti i kao podstrek drugima.” (Zrinko Tutić) q Ismet Isaković

5

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Promocija romana prof. dr. Enesa Karića “Pjesme divljih ptica”

Roman o povijesti Bosne
U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 3. prosinca 2009. godine održana je promocija romana Pjesme divljih ptica, autora akademika prof. dr. Enesa Karića, dekana Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Promotori, eminentni bošnjački intelektualci čiji rad i djelovanje na polju teoloških znanosti, filozofije, lingvistike, pisane i izgovorene riječi, što je sama umjetnina, upriličiše nezaboravnu promociju, s namjerom da duhovnost koja ostaje nasušnom potrebom u svakom vaktu, a pogotovo u ovom našem dekadentnom materijalističkom, postane osnovno mjerilo čovjekovog postojanja. A, oni koji su te večeri bili u Zagrebačkoj džamiji, doista su mogli osjetiti obilje ljepote na izvorištu vazda prisutne Božje i tople ljudske riječi što univerzalnim smislom razdvaja dobro od zla, sreću od nesreće, sivilo od bjeline… i doista su “bili na dobitku”. O romanu su, pored autora, govorili: prof. dr. Hilmo Neimarlija, dr. sc. Dževad Hodžić, Hadžem Hajdarević, Nusret Čančar i Ervin Jahić. Prof. dr. Hilmo Neimarlija za roman Pjesme divljih ptica je rekao kako je to pravi bestseler, roman koji je doživio treće izdanje. “Pred nama je roman vrlo značajnog mislioca, filozofa, esejiste, teološkog pisca, prevoditelja”, istaknuvši kako smo često skloniji davati veće mjesto priči (književnosti) nego nauci i činjenicama. Neimarlija ističe kako su “…u širem kontekstu Pjesme divljih ptica istorijski roman, radi se o vremenu s početka 16. stoljeća, ali je ovo roman koji ima perspektivu dešifriranje konstanti iz kojih možemo prepoznati sebe i svoje vrijeme. Ovo nije samo istorijski roman, nego i roman o istoriji u kojemu glavni junaci vode raspravu s povijesnim vremenom, oni su i žrtve, ali i akteri koji se u vlastitoj svijesti pokušavaju osloboditi. Roman predstavlja razvijanje svijesti o povijesti muslimanskih junaka. Radnja se odvija u sjeni bitke na Lepandu kada su Osmanlije izgubile primat na Mediteranu, što se reflektiralo i na cjelokupnu društveno političku situaciju Bosne. Ovo je roman i duha. Glavni likovi romana su Skender Humo, Hasan i Mustafa. Skender Humo je teolog, predavač u Gazi Husrev-begovoj medresi, ali je on i astrolog, što znači naučnik. Njegov

6

S promocije u Islamskom centru prijatelj, filozof Hasan predstavlja zakon, logiku, red i u svjetovnom i u vjerskom smislu. Treći lik je Mustafa koji predstavlja svijet umjetničkog, svijet ljepote. U romanu se kaosu uspostavlja sklad kosmosa, sivilu se uspostavlja obilje plavetnila, prikazano kroz česte kolorite plave boje. Ovo je roman koji svjedoči ispravnost čovjekovog hoda kroz život.” Neimarlija je pojasnio kako autorov književni prvijenac, Pjesme divljih ptica nisu slučajno nastale, upravo zbog toga što se Karić još u ranoj mladosti oglasio s pripovjedačkim djelima, a kasnije sa književno-znanstvenim oblicima, prije svega sa esejom, što je, na neki način, bio prirodni put ka izražavanju i u najzahtjevnijoj književnoj formi, romanu. Nusret Čančar je pozdravio ljubitelje lijepe riječi i književnosti. Za svijet ovog djela, Čančar je rekao kako se radi o bajkovitom svijetu ljudi Bosne iz 16. stoljeća koji se smjestio u korice romana Pjesme divljih ptica. To je najprije istorijski roman, literalizirana povijest stvarana na materijalu kronika u kojima su Bosanci bilježili događaje svoga vremena, svoje povijesti. Zato je ovaj roman istorijski vjerodostojan. Ivo Andrić, Meša Selimović, Nedžad Ibrišimović, Dževad Karahasan itd. postavili su u bosansko-hercegovačkom romanu standarde u čijoj formi se kušaju samo vrsna pera. Očekuje se da roman Pjesme divljih ptica uskoro bude preveden na engleski, slovenački, albanske i turski jezik. Radnja romana smještena je u Sarajevo 1585. godine kad Skender Humo nakon školovanja u Istanbulu, gdje je izučavao teološki nauk i Firenci gdje se upoznao sa zakonitostima i naukovanju astronomije, preuzima profesuru u Gazi Husrev-begovoj medresi. To je vrijeme ekspanzije Turske na Zapad. Bosna je tom velikom carstvu dala pet vezira među kojima je najpoznatiji Mehmed paša Sokolović. Osmansko carstvo je “malim narodima”, malim ljudima sa Balkana ukazalo povjerenje u vođenju Carevinu, za razliku od kolonijalnih zemalja koje su na koloniziranom prostoru uvodile aparthejd, rasnu diskriminaciju itd. “Ovaj roman predstavlja i roman moći, vlasti, te problem intelektualca koji se u vrlo zahtijevnim političkim i svakim drugim previranjima dovoljno ne snalazi. Ovo je roman o kotinuitetu pamćenja, od Pavlovića, Kotromanića pa sve do našeg vremena. Ovo je i antiratni roman”, reka je Čančar. Dr. sc. Dževad Hodžić je govorio o kategoriji vremena u Karićevom romanu. “Roman se naslanja na bosansku tradiciju

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
romana. Radnja nije samo smještena u burno povijesno vrijeme nego se govori i o duhovno povijesnom vremenu, u kojemu se čitatelj kroz književni oblik suočava s različitim oblicima kriznog vremena. Nije u pitanju samo povijesno vrijeme nego bilo koje drugo vrijeme pa i naše, ovo sada”, rekao je Hodžić, koji je na strukturalnoj razini tumačenja prezentirao nekoliko problema vremena prisutnih u ovom romanu. Riječ je o ispričanom vremenu, fragmentarno-refleksivnim pitanjima vremena, tematiziranju prošlosti i sadašnjosti u povijesnom ili metapovijesnom kontekstu. Humino pričanje i vrijeme o kojemu priča međusobno se prepliću. Naznačen je datum Huminog dolaska u Sarajevo, to je 6. septembar 1585., da bi nakon toga vrijeme napredovalo u pravcu sjećanja (prošlosti), ali i nadanja (budućnosti). Humo se u vremenu pisanja prisjeća razgovora s majkom Mevlijom iz 1568. godgodine, dolaska Mehmeda Fatiha na Konjević polje 1636. itd. Na kraju ramana, Humo je blizu osamdesetih godina života. Priča se, možda, završava time da Humo sav svoj imetak daje u gradnju gusulhane u Mostaru, čime se otvara metafizička dimenzija vremena, predočena kroz vizuru glavnog junaka, priča koja označava privođenje zamaljskog života kraju. “Hasan govori o povijesnom vremenu: porazu na Mohaču, porazu na Lepandu. Oduvijek živimo u zemlji gdje ratovi ne dozvoljavaju da se zaboravi prošlo vrijeme, u ovom slučaju tematizacija vremena označena je kroz povijest muslimana, ali se govori i o instituciji vakufa. Tematizacija vremena završava odlukom. Skender Humo svojom voljom dariva sav svoj imetak za gradnju gusulhane. Da li je to pobjeda ili poraz vremena nad čovjekom ili čovjeka nad vremenom?”, rekao je Hodžić. Hadžem Hajdarević podsjeća kako ovaj roman predstavlja nastavak autorovog književnog djelovanja koji počinje još u srednjoškolskim danima, da bi se nastavilo kroz putopisni oblik (Putopisa s hadža), preko eseja do romana. Hajdarević citira teoretičara Rolanda Barthesa za kojega je vrsni autor onaj koji odgaja svog čitatelja. “Sami naslov ovog romana kao da hoće pobjeći, kao da lebdi… Autor je u romanu prezentirao i različite kulturološke fenomene u BiH, vremena o kojemu piše npr. sadnja duhana, kukuruza, pijenje kafe, priče o Mostaru, Sarajevu, Carigradu, Firenci itd. Ovo je velika živa priča koja na alegorijskoj razini tumačenja predstavlja priču i o našem vremenu, o vlasti, problemu intelektualca, poltičkim problemima itd. Neki likovi nemaju svoju personalnost, nemaju svoje ime ni prezime. Ovo je univerzalna priča o Bosni, o kulturalnosti Bosne koja je više monokulturalna nego multikulturalna jer predstavlja monokulturnu zasebnost u širim aspektima. Sva bošnjačka književnost je ispovijedna književnost: Selimović, Ibrišimović, Karahasan, Čolaković…, sva povijest Bosne ima eho Lepanda. Povijesti Karić prilazi pošteno, faktografski, ali joj se ne ulizuje. Ovo je roman o povijesti Bosne”, rekao je Hajdarević. Ervin Jahić ističe kako se Karić ovim romanom legitimira kao domišljat pisac. Pjesme divljih ptica je označio, ne samo povijesnim romanom, nego i romanom ideje, psihološkim pa i filozofskim. “Svojom knjigom se ne nameće samo bosansko-hercegovačkoj književnoj sceni, nego i šire. U pitanju je tematizacija povijesti koja je gotovo ponovljena. Riječ je o povijesti koja se na ovim prostorima ponavlja. Na mnogo mjesta muderis Skender Humo je podrugljiv, heretičan pa na jednom mjestu kaže kako je gramatika arapskog jezika otjera softe iz medrese. Ovaj roman u mnogo čemu zasijeca ispod gromada kamenja u koje smo pospremili mitološke slike. Ovo je otvorena, skoro nezavršena knjiga. U pitanju je suvremen jezik i vrstan stil. U romanu susrećemo prave esejizirane dijelove kao što je priča o plavoj boji, to je estetički esej o plavoj boji. Ovo je roman ideja. Karić je vrlo oprezan sa fenomenom čuda. Bošnjaci i bosansko-hercegovačka književnost su preko ovog romana dobili vrlo dobru psihološku, povijesnu i kulturološku razglednicu. Karić je pokazao kako je njegova misao i na Istoku i na Zapadu”, reka je Ervin Jahić. Dr. Enes Karić se zahvalio svim prisutnima, promotorima te domaćinima iz Islamske zajednice. Posebni izrazi zahvale upućeni su Predragu Matvejeviću ne samo zbog veličine njegovog umjetničkog stvaralaštva, nego i veličine njegovog ljudskog djelovanja. Naime, za vrijeme rata, Matvejević je u Rimu jednoj Bošnjakinji pomogao u njenim prvim izbjegličkim danima. Danas je to vrlo obrazovana i uspješna žena. Nakon izvješća o promociji romana, nisam mogla odoljeti a da ne napišem neke, po mom sudu, najbolje dijelove iz Pjesme divljih ptica: Idem kraj bezistana ogrijen toplinom septembra, a preda mnom u magli pamćenja jedan drugi septembar, iz 1570. godine, kad me je do lađe u Dubrovniku pratila majka Mevlija i predala u ruke svome bratu Halidu Pavloviću, kadiji. (Moga oca Salka nije bilo, kasnio je iz Venecije.) I sad, kraj bezistana, nakon petnaest godina, vidim Mevlijinu sreću: slavna mostarska pjesnikinja i travarka Mevlija Pavlović – Humo ispraća sina u carigradske medrese, odužuje dug Bogu, Koji se sažalio njenim suznim molitvama i dao da prestane rađati mrtvu djecu (…) Kao munjin sijev iščezlo je u vjetar sricanje kratkih poglavlja Kurana u sedrenoj džamiji na Tepi. I sjedenje na koljenima pred Alunom, hodžom pustolovom (…) U Mostaru mi je ostao zvon Kurana iz nerazumljiva jezika, semitskog i arabljanskog, u grozdovima je stizao iz viših svjetova, dalekih nedođina. U tim riječima mostarsko djetinjstvo je kratak odsanjan san, ili dva sna, šetnja djetinjim nogama posred osunčanih ružičnjaka u kojima nijednom cvijetu nisam znao ime! Ramazani su se spuštali iz plavih nebeskih bezdana, cjelivali lica lijepih mladića i djevojaka, ponekada niz merdevine od mjesečine (…) Sve slike su bile moje, i bile su mi drage. Ne samo zbog mene, iako bih na tu sebičnost imao pravo, jer na svakoj sam bio i ja, i usrećivao najviše uramljenog prostora, već više zbog otišlog vremena u kojem su se začele malobrojne uspomene i postale oživjeli pričini, porasli u meni kao nejaka bića, sa malenim glavicama i svjetlim bojama koje raduju, i sa prugama i sjenkama na licima dragih osoba koje sam nekada gledao očima djeteta i mladića, pogledom koji nikada nije pokazao zlu namjeru, začetu u inatu(…) Prišao sam šadrvanu, najjačoj mlaznici, fiskija je kuljala šumećom okrijepom, rasipala je vodu snažnim mlazom, jedrim kao djevojačka ruka. Na mramornoj ploči sve se dijelilo u kratkotrajno mnoštvo osunčanih kaplji, kao da su bile zvijezde koje su se prolivale noćnim svodom i umirale dok svjetlost pokazuje posljednji put. Prao sam ruke, izmio lice, mnogo puta, udisao lipov zrak i pio slasnu vodu na vrelom septembarskom popodnevu (…) Ako živ dočekam 8. januara 1637. godine otputovaću u Sarajevo, na Stogodišnjicu Medrese! I softama pokloniti Pjesme divljih ptica, moj zapis o filozofu Hasanu Pruščaku. I reći ću tad samo ovo: Nije Hasan htio da mišljenjem mijenja svijet, već svoj odnos prema svijetu! Nije tražio da ljudi silom uspostavljaju pravdu, već da pravedno postupaju! Nije tražio da ljudi nameću dobro, već da dobro čine! q Ajka Tiro-Srebreniković

7

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj: “Objekt Ljubavi u tesavufskoj književnosti: Muradnama Derviš-paše Bajezidagića”

Tesavufska poema iz 16. stoljeća
U sklopu tradicionalne manifestacije XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj i Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, u zajedničkoj organizaciji KDBH “Preporod” i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, u Islamskom centru u Zagrebu 10. prosinca 2009. predstavljen je kritički prijevod s osmanskog turskog Bajezidagićeve “Muradname”, tesavufske (sufijske) poeme iz 16. stoljeća, autora hafiza dr. sc. Adnana Kadrića s Orijentalnog instituta u Sarajevu. Pod naslovom “Objekt Ljubavi u tesavufskoj književnosti: Muradnama Derviš-paše Bajezidagića”, prijevod je 2008. godine izdao Orijentalni institut u Sarajevu u biblioteci “Posebna izdanja”. Knjigu su, pored autora, predstavili recenzent doc. dr. Lejla Gazić s Orijentalnog instituta u Sarajevu, mr. sc. Dino Mujadžević s Hrvatskog instituta za povijest i mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”. “Muradnama” većim dijelom predstavlja adaptirani Bajezidagićev prijevod Binaijeve mesnevije “Sehaname (O darežljivosti knjiga)” s perzijskog na osmanski turski jezik. Uvodna poglavlja i završnu poemu “Muradname” skladao je Bajezidagić i djelo dovršio 1587. godine. Kadrićev prijevod predstavlja prvo kritičko izdanje “Muradname”, velikog djela tesavufske književnosti jednog bosanskog autora. Kadrić je uz kritički prijevod izvornika knjigu opremio teoretskim i kritičkim poglavljima gdje, osim u samo djelo, daje i uvid u značenja i kontekst cijelog književnog žanra.

8

Slijeva: Adnan Kadrić, Dino Mujadžević, Lejla Gazić, Senad Nanić i Mirza ef. Mešić perzijske ljubavne epove. Veliča se pojam čedne ljubavi gdje žudnja ne traži ispoljenje u tjelesnom užitku. To je vrsta “orijentalne” platonske ljubavi. Kult čedne ljubavi se, osim u pravcu profane čedne ljubavi između muškarca i žene, razvija i u pravcu tesavufski modificirane poeme gdje profana ljubav postaje mistička Ljubav. Kult ljepote postupno se pretvara u kult mističke ljubavi prema apsolutnoj Ljepoti, Bogu, Stvoritelju, te vanjskim i unutarnjim duhovnim ljepotama čovjeka. Primjeri strastvene ljubavi preobražavaju se u primjere pedagoško-didaktičke naravi oslobođene dijelova koji opisuju fizičku strast. Središnji pojam i “lik” perzijske mistične poezije je šahid koji predstavlja mladu i lijepu osobu, obdarenu ljepotom tijela, ali i uzoritošću islamskog odgoja. Čitava emotivna skala u opisu lijepe osobe tek je izraz divljenja ljepoti Božjeg stvaranja jer šahid posvjedočuje ljubav prema Bogu. “Ljubav prema stvorenom je metaforička, odraz zbiljske ljubavi prema Stvoritelju. Stvoreni svijet je metafora Božje ljubavi. Kako se umom ne može obujmiti Božje biće, o Bogu se ne razmišlja izravno već razmatrajući Njegova stvorenja”, rekao je Nanić. Istaknuo je Kadrićevo razumijevanje posebno “kodiranog” metajezika tesavufskog poetskog diskursa. Jezik tesavufske poezije predstavlja područje “vladavine terminologiziranih metafora” više razine. Tesavufska ideja Ljepote i Ljubavi je univerzalna i stoga slična onima u antičkoj Indiji i Grčkoj te judaističkoj filozofiji, kao i predislamskoj Arabiji. Nasuprot ideji da je riječ o višeznačnosti leksema, Kadrić tvrdi da kontekst neutralizira pretpostavljenu potencijalnu “višeznačnost” određene lekseme i aktualizira “traženo” značenje. Autor se stoga opredijelio za doslovnu stručnu kontekstualiziranu interpretaciju poeme opremivši prijevod rječnikom terminoloških leksičkih jedinica korištenih u “Sehanami”. “Lijepo je biti čitatelj Kadrićevog djela i uvjeriti se da tumačenje makar ove poetske tradicije ima snage oduprijeti se Derridaovoj de(kon)strukciji. Jer, prisjetimo se, Allah objavi Furkan, Sverazlikovnik koji razlikuje sve pojmove o kojima govori i to na način tekstualnog samoodređenja. Svaki pojam određen je nizom rečeničnih odredbi koje zajedno stabiliziraju njegovo značenje. Islam počinje kontekstualnim tumačenjem”, rekao je Senad Nanić. Naglasio je da s obzirom na narav teksta i terminološki stručni registar, poema predstavlja tipičan primjer hiperteksta, gdje se iza svakog termina krije posebna

Jezična analiza kao hijal i zeuk
Mr. sc. Senad Nanić je naglasio da je Kadrićevo djelo prevodilačkog, kritičarskog i teoretskog karaktera. Posebno se istaknuo teoretski značaj djela, gdje razumijevanju izvornika autor pristupa poimanjem ljubavi u tesavufskoj (sufijskoj) književnosti. Koncept Ljubavi u Bajezidagićevoj “Muradnami”, kako dokazuje autor, temelji se na poznatom tesavufskom konceptu i teoriji “šahida” – svjedoka i mjesta osvjedočenja božanske Ljubavi i Ljepote, kojeg je utemeljio Ibn Arebi. Nanić je rekao da poetska tradicija na osmanskom turskom jeziku uglavnom preuzima i neznatno modificira arapske i

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
priča i posebna vrsta poetske i mističke realnosti teksta. To je tekst vrlo razvijene mreže intertekstualne hijerarhije citata, aluzija i općih tesavufskih motiva. Radnja se u tesavufskoj poeziji u biti odvija u Srcu onoga koji je na putu Spoznaje. Naizgled konkretne imenice u tesavufskom stručnom registru čitaju se kao apstraktne imenice. Termini su zagonetke koje se same odgonetaju i postaju odgonetkama zbiljskog smisla tesavufskog teksta. “Svijet tesavufskih termina nije fiktivni svijet određenog autora, već je to konvencionalizirani sistem znakova za iskazivanje određenog stava i svjetonazora”, naveo je Nanić Kadrićeve riječi i dodao da autor ustanovljava semantičku neprozirnost teksta na leksičkoj razini osmanske poezije. Funkcionalno raslojavanje leksike u osmanskom jeziku najlakše se raspoznaje kroz stručne registre kao što su administrativno-pravni, vojni, medicinski, muzički, građevinski, astronomski, tesavufski, itd. Nanić je naglasio da Kadrić razmatra i pitanje eventualnih homoseksualnih i pedofilskih aluzija tesavufske književnosti. Pritom poriče tu mogućnost dokazujući da svi tarikati u tesavufu polaze u svojim osnovnim pravilima, zapisanim u pravilnicima ponašanja “telkin-namama”, od hadisa u kojem Poslanik zabranjuje požudno gledanje u lica dječaka i djevojčica. Podsjeća na prisutnost istog motiva, gledanja u lice lijepog dječaka, u antičkoj grčkoj te predislamskoj perzijskoj i arapskoj kao i srednjovjekovnoj europskoj književnosti gdje se javlja blagonaklonost prema takvom ponašanju, ali često uz osude požude. Kadrić nam daje i prijevod fetve Bajezidagića kojom za homoseksualizam i pedofiliju (gulāmdostluk) propisuje javno prokletstvo i kamenovanje. “Čak i kad bi se doslovno izvan konteksta prevodio i tumačio Bajezidagićev prijevod opet bi se došlo do zaključka da poema opisuje nefizičku vrstu ljubavi, osim ako se svjesno ne bi miješalo razumijevanje pojmova ljubav i seksualnost”, argumentira Kadrić. Autor jedno poglavlje posvećuje i užitku čitanja. Kadrić u knjizi navodi da jezički užitak u tesavufskim djelima leži u nepredvidivom semantičkom preklapanju leksika iz stručnog tesavufskog registra i općeg leksika. Nanić je dodao da je to suština draži jezika uopće gdje, naročito prelaskom u vode prijevoda, tu draž “kušamo” na nužno stvaralački način. Moćna jezična analiza je i hijal i zeuk. “Kadrić govori toposom naglašene skromnosti znanstvenika tvrdeći za sebe da je laik u tesavufu kada stručnu hermeneutičku interpretaciju prijevoda teksta prepušta stručnjacima za tumačenje tesavufskih tekstova. Čak i kada je riječ o tesavufu kao predmetu znanstvenog istraživanja u cilju tumačenja značenja, a ne tek prevodilačkom pothvatu, poetskom diskursu ili duhovnom iskustvu, Kadrić je dokazao da je kadar suvereno tumačiti tesavuf”, zaključio je mr. Senad Nanić. originalu, te pitanje razumijevanja terminološko-stručnog tesavufskog registra u datom tekstu. Gazić je naglasila da je i sam sadržaj “Muradname” kombiniran od autorskih i prevoditeljskih dijelova. Derviš-paša Bajezidagić u uvodnim poglavljima (332 njegova autorska distiha) – nakon uobičajenih formi Tevhida (pjesme jednote Božje, 36 distiha), Munadžata (pjesme tiha pokajanja, 41 distih), Na'ta (pjesme Vjerovjesniku, 34 distiha), drugog Na'ta (pjesme Poslaniku i njegovim drugovima, 40 distiha) – u dijelu Sebeb-i te'lif (povod za pisanje poeme, životopis pjesnika u 119 distiha) “svoj životni put sažeto predočava” i u svojevrsnoj autobiografskoj skici daje detaljne podatke o svome obrazovanju i službovanju u Istanbulu u vremenu sultana Selima II (1566.-1574.) i Murata III (1574.-1595.). Nakon prijevoda “Sehname”, koji sa preko 1.000 distiha zauzima centrani i najveći dio rukopisa, završni dio poeme je ponovo autorski, s dva poglavlja pedagoško-didaktičkog i panegiričkog karaktera te, uvjetno rečeno, pogovor s tarihom (kronogramom pisanja), koji daje godinu 995. (1587.). Dr. Lejla Gazić je posebno izdvojila da je Adnan Kadrić prijevod “Muradname” posvetio rahmetli Hazimu Šabanoviću, istaknuom orijentalisti. Njegovo djelo “Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima” predstavlja nezaobilazan priručnik za sva daljnja istraživanja u ovoj oblasti. Posveta je tim iskrenija jer Kadrić nije upoznao Šabanovića osobno – on ga “poznaje” samo po stvaralačkom opusu u kojem “Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima” zauzima važno mjesto. “Mi ćemo kao čitatelji ovog Dervišpašinog djela u prijevodu Adnana Kadrića u svakom slučaju biti obradovani spoznajom da nam je jedan bosansko-hercegovački autor na kraju 16. stoljeća ponudio tekst poeme čija je osnovna priča o zaljubljivanju na duhovnom putu ljubavi pretočena iz perzijskog u osmanski turski, a sada i iz osmanskog turskog u bosanski jezik. Na putu razumijevanja mističke interpretacije ljubavi, odnosno, bolje rečeno, odgonetanja teksta poeme, prevoditelj Adnan Kadrić nam je ponudio tesavufski stručan registar poeme, iz kojeg ću ovdje spomenuti poslovicu čestu u tesavufskim tekstovima: 'Ovo je karavan-saraj, odmara i prolazi.' U njoj se čovjek poredi s karavanom, a karavan-saraj s ovim svijetom, Čovjek-karavan stiže u karavan-saraj – ovaj svijet da se malo odmori i opet ode iz

Najvrijednije u životu svom za dobro djelo potroši
Na početku obraćanja prisutnima doc. dr. Lejla Gazić, s Orijentalnog instituta u Sarajevu, citirala je riječi iz predgovora knjige gdje Adnan Kadrić kaže sljedeće: “Pošto se radi o prvom izdanju prijevoda 'Muradname', koji prati arebica i transkripcija teksta poeme, odlučio sam se za 'umjetnički' pomalo rizičan potez – da se držim što doslovnijeg prijevoda, koliko je to moguće, radi lakšeg praćenja i uspoređivanja teksta izvornika i teksta prijevoda. Mišta manje nije rizičan potez učitavanja stručnih tesavufskih termina u sami tekst prijevoda. Učitavanje termina u tekst prijevoda zapravo je i svojevrsno hipertekstualno kodiranje poezije koje, zbog naravi samih termina, prijevod uzdiže na visoku razinu apstrakcije, donekle 'ubija naraciju' i čini tekst teško prohodnim za razumijevanje kod svakodnevnih čitatelja. No, to je rizik gotovo svakog visokostiliziranog i terminologiziranog tesavufskog teksta.” Gazić je rekla da je u navedenom citatu vidljiv Kadrićev način pristupanja rukopisu djela “Muradnama” Derviš-paše Bajezidagića, pri čemu se otvaraju brojna pitanja: pitanje kritičkog izdanja rukopisa (originalni tekst, transkripcija, prijevod, napomene), pitanje odnosa prevoditelja prema

9

Hafiz dr. sc. Adnan Kadrić

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
njega. Poruka: ovaj svijet je prolazno odmorište. A moja poruka na kraju ovog predstavljanja vezana je za Derviš-pašin stih: 'Najvrijednije u životu svom za dobro djelo potroši / Ime svoje dobrim djelom potvrdi.' Vjerujem da je ovom knjigom koja je pred nama Adnan Kadrić svoje ime dobrim djelom potvrdio, a ovo prolazno odmorište obogatio interpretacijom stihova koji vode ka boljem razumijevanju tesavufske poezije i upoznavanju njenog specifičnog semantičkog koda”, zaključila je dr. Lejla Gazić.

Derviš-paša Bajezidagić – pjesnik početka osmanskog sutona
Mr. sc. Dino Mujadžević je govorio o povijesnom kontekstu razdoblja u kojem je Derviš-paša Bajezidagić živio i stvarao, nazvavši ga pjesnikom u razdoblju sutona osmanske moći. Kao razloge svoga angažmana na promociji knjige naveo sljedeće razloge: osoba autora ove izuzetne orijentalističke monografije, visoka kvaliteta monografije dr. Kadrića i želja da pripomogne upoznavanju bošnjačke i šire javnosti s uglavnom nepoznatom bošnjačkom književnošću na orijentalnim jezicima. “Ta vrijedna bošnjačka baština predstavlja vrhunski dokaz o visokoj civilizacijskoj razini osmanske Bosne u drugoj polovici 16. stoljeća te još jedan udarac onima koji osmanskoj Bosni pripisuju isključivo negativne karakteristike. Naravno, ne bih želio da se moj istup shvati kao pokušaj uljepšavanja stanja onovremene Bosne i karakteristika osmanske vlasti u svrhu nacionalne propagande. Svjestan sam naime da je osmanski režim u Bosni istodobno donio civilizacijski procvat u središnjim dijelovima Bosanskog sandžaka, kasnije ejaleta, od kojeg je najviše profitiralo urbano muslimansko stanovništvo za čije je potrebe očito i napisano veličanstveno Bajezidagićevo djelo. S druge strane, na rubnim, zapadnim, dijelovima Bosanskoga ejaleta, odnosno sandžaka - tzv. bosanskom serhatu i Vojnoj granici - osmansko-habsburški (i u manjoj mjeri mletački) rat je s manjim prekidima bjesnio do sredine 15. do početka 18. stoljeća. Tijekom ovoga razdoblja veliki dijelovi Hrvatske i Bosne i Hercegovine demografski i civilizacijski su teško stradali, s velim materijalnim i ljudskim gubitcima na objema stranama”, rekao je Mujadžević. Derviš-paša je rođen u Mostaru 1560ih godina u muslimanskoj obitelji, a njegovo kasnije obrazovanje i napredovanje u karijeri u Istanbulu podsjeća na stotine

10

J O U R N A L

sličnih sudbina bosanskih mladića, bilo kršćana bilo muslimana, iz toga vremena. Naime, za vrijeme vladavine Selima II (vladao 1566.-1574.) Derviš-paša je došao kao adžemi oglan u sultanov saraj. To znači da je prema sistemu poznatom kao devširme u dobi od oko 10 godina morao napustiti svoju obitelj i otići u doživotnu sultanovu službu te s vremenom postati bilo vojnik, bilo dvorjanin ili birokrat. Toj obavezi u Bosni 15. i 16. stoljeća podlijegala su kršćanska muška djeca koja su zbog toga morala preći na islam, ali i muslimanska, što je bio izuzetak prema ostalim dijelovima Carstva gdje muslimani nisu uzimani u redove tzv. “sultanovih robova”. Posebno velik broj tako unovačene djece dolazio je u 15. i 16. stoljeću iz redova balkanskih Slavena. Tijekom 16. stoljeća u Istanbulu, u najvišim državnim strukturama Osmanskoga Carstva, postojao je izuzetno utjecajni lobi ili bolje rečeno lobiji koji su okupljali osobe s područja

kasnijeg Bosanskog ejaleta (Bosna i Hercegovina, dijelovi Hrvatske, Srbije i Crne Gore), koje se u osmanskim izvorima najčešće naziva Bošnjacima, bez obzira na njihovo izvorno podrijetlo. Svoje kasnije napredovanje Derviš-paša je bez sumnje imao zahvaliti i pripadnosti i potpori jedne od takvih skupina, no suvremeni povjesničari češće ukazuju da su njegove vještine i osobnost više pridonijele tome. Tijekom ranog boravka u carskom saraju upoznao je i mnoge kasnije utjecajne ljude navodi se da je primjerice službovao na sultanovom dvoru s kasnijim osmanskim bosanskim namjesnikom, slavnim Hasanpašom Predojevićem – no na dvoru je stekao i obrazovanje iz književnosti, osobito iz perzijske sufijske književnosti. Početkom vladavine Selimova nasljednika Murata III, koji vladao između 1574. i 1595. godine, Bajezidagić je napredovao u carskoj službi dospjevši u Enderun, unutrašnji dio Saraja koji je na različite načine

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
skrbio za potrebe sultana i njegove obitelji. Derviš-paša je isprva bio namješten u odjelu carskih sokolara, no nakon što je svojim ranim pjesničkim radovima privukao pažnju samog vladara, ljubitelja sufijskoga pjesništva, dobio je titulu dvorskog age te je ušao u Has-odasi, službu sultanovih privatnih komornika, gdje je mogao neprestano biti u sultanovoj blizini i nesmetano se baviti pjesničkim i prevoditeljskim radom. Razdoblje u kojem je Derviš-paša započeo svoje dvorsko obrazovanje i službu na sultanovu dvoru, tj. vladavina Selima II (1566.-1574.), poklapa se prema mišljenju suvremenika i kasnijih autora s krajem zlatnog osmanskog doba. Zlatno osmansko doba su onodobni i kasniji povjesničari poistovjećivali s vladavinom Selimova dugovječnoga prethodnika, Sulejmana II Veličanstvenog koji je vladao između 1520. i 1560. godine. Sulejmanov ugarski pohod i njegova smrt pred Sigetom 1566. te osmanski pomorski poraz kod Lepanta 1573. godine obilježili su početak sve većeg osmanskog vojno-političkog slabljenja te pojavu unutarnjopolitičkih nemira unutar Carstva. Slabljenje Carstva nastavilo se i za Selimova nasljednika i Bajezidagićevog mecene, Murata III koji je na prijestolje došao 1574. godine. Brojni su uzroci propadanja. U posljednja tri desetljeća 16. stoljeća i prvom desetljeću 17. stoljeća Osmansko Carstvo prestaje sa širenjem svoga teritorija te je prisiljeno braniti svoje stečevine, dok se istovremeno međunarodni položaj Carstva pogoršava. Osmanlije su u ovom razdoblju bili prisiljeni voditi i niz iscrpljujućih ratova protiv Perzije na istoku i Habsburške Monarhije na zapadu. Krajem 16. i početkom 17. stoljeća opada osmanska trgovina na Sredozemlju, Crnom moru i Indijskom oceanu te na Putu svile. Dolazi i do inflacije i devalvacije vrijednosti osmanskog novca. Prema nekim podacima Osmansko Carstvo doživjelo je u drugoj polovici 16. st. veliko povećanje stanovništva, što je opteretilo ekonomske resurse i uzrokovalo povećanje broja bezemljaša koji su se često upuštali u razbojništvo. Razbojništvo je u zadnjem desetljeću 16. stoljeća i prvom desetljeću 17. stoljeća uzelo takvog maha da su u Anadoliji postojale velike razbojničke (tzv. dželalijske) vojske koje su sijale strah među stanovništvom i vodile pravi rat sa službenom osmanskom vojskom. Osmanski kroničari u ovom razdoblju počinju prikazivati tamnim bojama sliku stanja u osmanskom društvu, za koje smatraju da je mnogo lošije nego u doba Sulejmana Veličanstvenog. Ukazuju na nasilje, profiterstvo, korupciju, neposlušnost prema vlastima, itd. Većina suvremenih povjesničara tvrdila je da je opasno narušen stari osmanski pravedni poredak. Osobito su bili zabrinuti za institucije poput timarskog sustava, kičme osmanske vojske, te strogog razdvajanja raje i vojno-birokratske kaste, što je nekoć, tvrdili su osmanski autori, osiguravalo nesmetano funkcioniranje države. Upravo u predvečerje kulminacije ove krize Carstva Derviš-paša, koji je dotada obavljao više dužnosti u neposrednoj sultanovoj sviti, konačno se afirmirao i u osmanskom najvišem političkom vrhu. Naime, u razdoblju između 1592. i 1595. godine on se spominje kao osobni savjetnik sultana Murata III, te prisustvuje svim važnijim političkim savjetovanjima osmanskoga vrha. Dakle, možemo reći da se Derviš-pašina karijera u osmanskoj upravljačkoj eliti, koja tada započinje, u potpunosti poklapa s vrhuncem najveće društveno političke krize osmanske države od prve polovice 15. stoljeća. Riječ je o razdoblju habsburško-osmanskoga rata koji se vodio između 1593. i 1606. godine, poznatom i kao Dugi rat, koji se u europskom dijelu Carstva vodio paralelno uz rat sa safavidskom Perzijom te sukobima s razbojničkim družinama, bolje rečeno vojskama, u Anadoliji. Valja napomenuti da se glavni dio sukoba u spomenutom habsburško-osmanskom ratu vodio se u Ugarskoj, no značajne vojne operacije odigrale su se i na krajištu Bosanskog ejaleta, tj. na području današnje Republike Hrvatske, osobito oko utvrde Sisak, kraj koje su snage bosankog ejaleta 1593. godine pretrpjele veliki poraz. Bez obzira na težak poraz kraj Sisaka koji je pretrpio Derviš-pašin sudrug iz istanbulskog saraja, Hasan-paša Predojević, ova je utvrda ubrzo pala u osmanske ruke. Ipak, habsburške snage iz Hrvatske, Kranjske i Štajerske ubrzo su je povratile u kršćanske ruke. Sukobi oko Siska zaustavili su gotovo stogodišnje kontinuirano širenje osmanskog teritorija na području bosanskog krajišta te navijestile razdoblje sužavanje osmanske vlasti na našim područjima u 17. stoljeću. Na ugarskom ratištu, gdje su djelovale mnogo veće snage na obje strane, ratna sreća je također bila promjenjiva. Osmanlije su pod osobnim sultanovim zapovjedništvom 1596. godine izvojevali veliku pobjedu kod Mezökeresztesa, no ona je bila bez trajnih učinaka te su habsburške snage ubrzo počele opsjedati središte osmanske vlasti u Ugarskoj – Budim. U ovim teškim trenucima za Osmansko Carstvo Derviš-paša je imenovan na krucijalni vojno-upravni položaj na europskom ratištu: 1599.-1600. i 1602.-1603. godine bio je bosanski namjesnik, beglerbeg, kao što kaže povjesničar Mustafa Selaniki, “u staroj domovini iz koje i sam vodi porijeklo”. Derviš-paša se nije puno zadržavao u Bosni. Na čelu bosanskoga odreda otišao je već 1599. godine na ugarsko ratište i ostao ondje oko godinu dana. Ondje je dogovorivši se sa francuskom posadom Stolnog Biograda, uspio sklopiti sporazum o predaji toga grada u osmanske ruke. Nakon što je ponovo postao bosanski beglerbeg 1602. opet je s bosanskim vojnicima ratovao u Ugarskoj. Poginuo je u srpnju 1603. godine – prema sudu suvremenih povjesničara kao junak – u okršaju s habsburškim trupama na dunavskom Margaretinom otoku u okolici Budima. Ovaj rat, koji se s promjenjivo srećom vodio na bojišnicama od Karpata do Jadrana te je odnio živote mnogo vojnika iz Bosanskog ejaleta, uključujući živote dvojice bosanskih namjesnika (Hasan-paše i Derviš-paše), završio je mirom sklopljenim u studenom 1606. godine na ušću rijeće Žitve u današnjoj Slovačkoj. Ovaj mir je i službeno označio kraj osmanske supremacije u ovom dijelu Evrope i dotada najveći osmanski geopolitički poraz. Osmanskih teritorijalnih dobitaka nije bilo, Osmanlije su po prvi puta priznali Habsburge sebi diplomatskim ravnopravnima. Bila je to najava potpune ili gotovo potpune propasti svijeta kakav je Derviš-paša Bajezidagić poznavao i za koji se borio. 80-ak godina nakon njegove smrti i mira na ušću Žitve osmanska vlast, stanovništvo i kultura nestali su u potpunosti iz Panonske nizine, osmanske Ugarske. I njegov rodni Bosanski ejalet doživio je teške, fatalne udarce. Teritorijalno se znatno smanjio, no uspio je preživjeti i opstati još nekoliko stoljeća. “Umjesto zaključka možemo jednostavno reći da je iz povijesnoga kuta gledanja život Derviš-paše Bajezidagića bio u potpunosti obilježen početkom i kulminacijom dotada najveće krize Osmanskoga Carstva. I sam nesretni kraj njegovog života izravno je vezan za nju. Osmanska vojna sila više nije funkcionirala tako dobro te su pogibije visokih osmanskih dužnosnika, kao i velikog broja vojnika, u ratnih sukobima na europskom ratištu postale su u ovom razdoblju uobičajena pojava. Tako je nesretno, ali i prerano, završio život jednog od najnadarenijih osmansko-bošnjačkih pjesnika toga vremena”, zaključio je mr. Dino Mujadžević. q Ismet Isaković

11

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Kulturna manifestacija “Dani bošnjačke kulture i kuhinje” u Sisku

Bošnjačka kulinarska tradicija
Tradicionalna kulturna manifestacija sisačkih Bošnjaka “Dani bošnjačke kulture i kuhinje” održana je u subotu 12. prosinca 2009. u hotelu “I”, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine RH i ZAMP-a Republike Hrvatske, te uz financijsku potporu Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije. Voditeljica priredbe bila je Karmen Valenta, novinarka županijskog Radio Quirinusa. Hotelska dvorana bila je prepuna posjetitelja i članova Bošnjačke nacionalne zajednice – ljubitelja gurmanskih užitaka i bosanske sevdalinke. Program ovogodišnjih “Dana bošnjačke kulture i kuhinje” bio je raznovrstan. Vrijedne članice Udruženja žena iz Donje Puharske kod Prijedora, na čelu s predsjednicom Zekijom Bosnić, predstavile su se vrlo bogatom, raznovrsnom i atraktivnom izložbom različitih bošnjačkih etno ekspoata – narodnih nošnji i ručnih radova. Članice su u Sisak donijele bosanske ćilime, nekadašnje ponjave, sedžade, male podmetače, kombinacije hekla i veza, različite vrste narodnih nošnji, te mlince, fildžane i šalice za kavu. Predsjednik KDBH “Preporod” mr. sc. Senad Nanić i Šeherzada Omerčehajić iz Bosanske Otoke predstavili su nova izdanja bošnjačke književnosti – “Svemirsko putovanje Malog Princa” i “Enigmu ljubavi”. Žene iz Aktiva “Bošnjačka žena” iz Siska, čija je voditeljica Merima Begić, održale su natjecanje u spremanju slanih i slatkih jela bošnjačke/bosanske kuhinje. U glazbenom dijelu programa nastupili su vokalni solisti Mehmed Goražda, Enisa i Emir Kantarević, koji su uz pratnju “Sevdah benda” iz Siska izveli brojne, dobro poznate sevdalinke: “Karanfile cvijeće moje”, “U đul bašči kraj šimšira”, “Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom starom gradu Višegradu”, itd. Alisa Goražda je recitirala stihove velikih bošnjačkih pjesnika – Mehmedalije Maka Dizdara (“Zapis o zemlji”) i Enesa Kiševića (“Bosana”). U kulinarskom dijelu manifestacije sisačke Bošnjakinje su izložile i stavile na prosudbu četiri slana i sedam slatkih jela: buredžike, pite maslenice, zeljanice i krumpiruše, četiri vrste baklava, kadaje, premanju jela bošnjačke kuhinje prvo mjesto osvojila je Esada Mušić, koja je pripremila izvanrednu zeljanicu i krumpirušu. Drugo mjesto pripalo je Vahdeti Kulašić, za izuzetno ukusnu tulumbu i banjalučku baklavu. Mejasa Sedić je zauzela treće mjesto za izvrsnu ružicu. Članovi ocjenjivačkog žirija od srca su se zahvalili domaćinima na prekrasnom kulinarskom užitku – ukusnim i slasnim jelima. Na “Danima bošnjačke kulture i kuhinje” aktivno je učestvovao i KDBH “Preporod”. Poklonjen je veći broj “Preporodovih” knjiga i časopisa, koji su prodavani na posebnom štandu. Kao i mnoge druge bošnjačke manifestacije u Sisku i ova je bila humanitarnog karaktera. Prihod od prodaje knjiga i časopisa, te dobrovoljni novčani prilozi stotinjak prisutnih sisačkih Bošnjaka namijenjeni su za liječenje teško bolesnog sedmogodišnjeg dječaka Mihaela Krznarevića iz sela Svinjičko kod Siska. Dječak je obolio od tumora oka, imao je šest kemoterapija, ostao je bez jednog oka i ima tzv. očnu protezu. Mali Mihael je zajedno sa svojim roditeljima bio poseban gost manifestacije, a od predsjednika KDBH “Preporod” Senada Nanića, uz želje za brzo ozdravljenje, dobio je na poklon knjigu “Svemirsko putovanje Malog Princa”. q Ismet Isaković

Senad Nanić i mali Mihael Krznarević s majkom banjalučke ružice, tulumbe i potišpanj. Četveročlanu Ocjenjivačku komisiju za izbor najboljih jela činili su: prof. Koraljka Porić – predsjednica (pedagoginja sisačke Srednje škole “Viktorovac”), Željko Maljevac (novinar “Novog Sisačkog tjednika”), Danijel Prerad (novinar “Večernjeg lista”) i Enis Dugonjić (član Povjerenstva za kulturu sisačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice). U pri-

12

J O U R N A L

Učesnice natjecanja u pripremanju bosanskih jela

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Pros

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->