VRABAC DARIO DAMONJA

Kafana Saraj bi se, kao i svakog dana, poela puniti gostima iza
tri sata, kada su se prigradski seljaci vraali s posla. Seljaci
kojima je drava oduzela zemlju ostavivi im samo okunice, a
zauzvrat nala poslove u fabrikama. Poslove kojima nisu bili
vini, koje su obavljali traljavo i bez volje, a esto i sabotirali:
Jebe mi se! Nije moje, bila je njihova radna deviza.
Sjedili su u svojim prekratkim ili predugakim pantalonama,
parhetnim kouljama, zepama ili gumenim Borovo
izmama (zavisno od godinjeg doba), koje su njihove ene, u
gradu, hodajui od vrata do vrata, dobijale u zamjenu za jaja i
kokoi. Pili su rakiju iz fieva i Rum domai iz aluminijskih
olja, toplo pivo iz flaa. Nalakeni na stolove, eui strnjike
brade, primaknutih glava su se jedan drugom alili na
poslovoe, u kojima su nalazili izvor sveg svog jada; prijetili
su ta e im uraditi ako samo jo jednom, a onda bi
smantani metil-alkoholom vadili zguvane, prljave novanice i
(svako za sebe) plaali. Ili su uzbrdo do svojih kua na
padinama Trebevia, trkeljali depove oekujui udo u vidu
zaturene stoje, u bradu si mrmljali psovke opet upuene
poslovoama, a sutra e, znali su to, opet morati podviti rep,
ne znajui ta e s rukama, oiju kao da plivaju na ulju, sjediti u
poslovoinoj kancelariji i traiti kontaciju.
Veeras e utnuti dukelu u dvoritu ispred kue, izbaciti
maku kroz prozor; ena e laganim gurkanjem poslati djecu u
avliju da se igraju, a djeca e, virei kroz odkrinutu forangu
na prozoru, uriti kako majka utke pije amare zbog hladnih
rezanaca. To e pamtiti cijelog ivota. Pratie ih to kao smrad
dimljivih furuna, memljive posteljine, pokislih pasa, vea koji se
otkuhava, drvenih enifa; kad i oni poslije posla budu svraali u
Saraj po svoj dio beznaa ili kad one budu ekale mueve,
proklinjale vekericu to tako brzo otkucava, sunce to tako
brzo pada iza brda, kad budu rubom kecelje brisale prvo oi, a
potom nevidljive trunke praine s kredenca i mrve sa stola
ak, i ako skrenu s tog kolosijeka pa, umjesto u sali, budu
sjedili u separeu Saraja, a ene na poslu na eljeznikoj stanici
ili vercerskoj turi u Trstu ili Turskoj, u mozak tetovirane slike iz

djetinjstva nee izblijedjeli, smrad e se probijati kroz crnu

maku, miris pokoenog sijena, brion
* * * U separeu, za spojenim stolovima prekrivenim istim (!),
bijelim (!) stolnjacima, u vrhu, kao i uvijek, sjedio je Tomos.
Bokal bijelog vina, flaa kiseljaka, tanjir travnikog sira i
maslina, kutija biljane ispred njega; elav je i debeo kao fratar
Tak iz stripova o Robinu Hudu i sav se sjaji od znoja i svako malo
kie i brie nos salvetom, iako je u separeu vrue kao u paklu:
ljeti je to zaguljiva sparina u sobi bez prozora, a zimi
nahajcana pe iza njegovih lea.
Tako on svaki dan prima svoju svitu: lopove, kurve, anere,
vercere, tapkaroe, ibicare, deparoe Gleda ih zrikavim
oima dok na sto istresaju svoj pazar i dijeli tal kako mu
padne na pamet i niko se nikad nije pobunio, jer Tomos je
dobar sa inspektorima i sudijama i niko nikad nije pokuao
zalepati ma i jedan jedini dinar. Krui pria da je, onim
rijetkim budalama koji su to pokuali, skakavcem izrezao lice
tako da ih ni roena mati nije mogla prepoznati
Prvo dolaze djeca, mala raja, koja rade s makom: kradu
odjeu sa trikova razapetih po dvoritima, a, ako je razapeta
na prozorima, uvis bace maku, koja se kandama zakai za
prvi komad (gae, potkoulje, koulje, a ako je sree farmerke)
i pada dole. Kasnije to budzato prodaju u istom komiluku, a
oni, najdrskiji, istim ljudima od kojih je ukradeno, jer svi znaju
da oni rade za Tomosa. Poasti ih Tomos cocktom i oni odlaze
puni sebe.
Slijede aneri sa arolikim asortimanom: od najlon koulja do
priglavaka. Sve e to Tomos negdje utopiti. verceri ulaze s
punim torbama, a izlaze s malim smotuljkom novanica i znaju
da su izraeni ko bekani, ali mudro ute. Tapkaroi izvru
depove pune sie i turiju (neprodane bioskopske karte na
kojima e Tomos samo izmijeniti datum). ibicari i deparoi
donose pravu lovu i uto (zlato) i imaju ast sjesti za sto i
piti na Tomosov raun.
Posljednje u nizu su kurve, za koje uvijek ima mjesta za stolom,
jer priaju smijene prie: Dao mi jetim petobanku, a ja mu
ga stavila samo meu koljena on odma trcno. Pita: je l to
to? To ti je to! Sad si pravi jeba. Oksidirane, s modricama po

nogama i lica u ljivama, raupane i razbucane, uplakane,

razmazane minke. Tomos ih tjei, daje im njihov tal, iako
nisu donijele ni dinara, jer im je svu lovu otela neka pijana
muterija a, on e se pobrinuti za pedera. (I pobrine se.)
Kroz mreu kafanskih inventara saznaje ko je, gdje i s kim bio,
ko se, inae kokuz, pijan kurio s parama i pedera nalaze
izgazanog, negdje u parku ili jarku, i on zna gdje e nai Tomosa
da mu, s kamatom, vrati pare.) I sve je tako ilo kao po loju dok
jedne noi, Muhamed ehovi, zvani ele, ponajbolji ibicar, ne
ree: Tomos, mogu li te upitati neto? Bilo je to sasvim van
protokola, pa Tomos mahinalno spusti ruku u dep sakoa i
stisnu skakavac, a u separeu nasta muk. Pitaj, ele,
odgovori Tomos opasno. Svi su ekali ta e ele rei, ali, kao i
sam Tomos, ostadoe zabezeknuti kad ele, sa smijekom upita:
Tomos, zna li koja je jedina ptica koja ne zna hodati? ta?!
Ptica koja ne zna nikako hodati, nego samo skakue?
Tomos se grohotom nasmija i zavali u naslon stolice. Izvadi ruku,
koja je do sekund prije u depu stiskala no, da obrie znoj I tu
je napravio greku. Slijedeeg trenutka mu se na glavu srui
puna flaa kiseljaka. Pue i flaa i glava; Tomos se jednom
rukom nesigurno osloni na sto, a drugom potrai skakavac u
depu, ali ele je ve bio povrh njega, njegove ake su od
Tomosovog lica napravile krvav komad mesa i nastavile da, kao
tijesto, mijese njegovo debelo tijelo Poslije prvog oka,
nevjerovanja, ostalima nije trebalo dugo da se prikljue gazanju
Tomosa, koji se uvijao po podu i pljuvao krv. Kurve su naroito
uivale gazei mu jaja tiklama. Nisu zaboravili da mu istresu
depove dok je leao u nesvijesti, a jedna od kurvi podie
mlitavu ruku, strpa prst u usta i obali ga da bi mu lake skinula
masivni prsten. Osovili su ga na noge, ele mu je pljusnuo vino
iz bokala u lice, uzeli pod ruke i izveli iz kafane.
Tomos je kroz krvave krnjatke zuba frfljao prijetnje, za koje je
znao da se nikad nee ostvariti, jer se moda sjeao nekog
drugog Saraja, nekog drugog Tomosa kako bespomono pue
pred njegovim nogama, a on lebdi iznad prljavog, daanog
poda, koji mu u glavi blista kao mramor, okruen facama koje
ga oboavaju i koje ga se boje Boe, kako je to davno,
davno bilo

* * * Kad je Avdo-Pegla (vlasnik kafane koji je dobio nadimak

zato to je priao stare, duge i loe viceve, koje nikad ne bi
dopriao do kraja) pomeo separe, sredio dumbus i spremao se
za jednu besanu no jer poslije svega to se noas desilo, iako
nije nita ni vidio ni uo, znao je da ne bi bilo ba pametno
oglasiti fajront Sve dok to ne uini ele. On je, za razliku od
Tomosa, sjedio na oku stola i stezao au s obje ruke, da
sakrije ruke, koje su se sada, kad je sve prolo, tresle Vladala
je utnja sve dok pripiti Rando nije skupio hrabrosti i
promucao: A, ele koja je to tica? Vrabac, tiho je
odgovorio ele, a onda je nastao smijeh i svi su ponavljali:
Vrabac vrabac jest, vrabac, bog te jebo nikad nisam vidio
vrapca da hoda samo skakue i svi su grohotali kao da
nikad nita smjenije nisu uli u ivotu. * * * To je bio eletov
poetak. (Kojeg sam upoznao pod nadimkom Vrabac kad je bio
na vrhuncu.) Barem tako mi je on ispriao. A, kraj? Doi e i on.
(Umiranje je uasno. Samoa je uasna, takoe. Najuasnije je
umiranje u samoi.) De, bolan, uspori malo. Nismo na trkama,
rekao sam mu. Nigdje ne urimo. On se nije obazirao: Neu
da mi se u etnji do arije priljami neki upak, pa da me
gnjavi cijelim putem: ovako samo odmahnem rukom kao da
sam u silnoj urbi, objasnio je. Ali, to nije bio pravi razlog: kad
je hodao brzo, manje se primjeivalo da epa, a, uostalom,
davno su prola ta vremena kad su eleta-Vrapca prepoznavali,
zaustavljali na ulici, vukli za rukav na pie est godina Foe je
uinilo svoje.
Sjeam se njegovog prvog pojavljivanja u raji nakon izlaska iz
murije Saraj je jo uvijek drao Avdo Pegla, a klijentela je bila
mahom ista. Dodue, prorijeena. I radnici i lopovi su sreu
potraili u Njemakoj i ostali tamo. Prvi su imali djecu roenu
tamo koja nisu ni govorila na jezik, a drugi su istrunuli po
zatvorima, zaglavili u obraunima sa veim mangupima od njih
ili, to je bilo najponiavajue, radili. Potene, teke poslove.
Pucali smo remija i nismo obraali panju na visokog frajera, koji
je stao za ank i poruio pricer. Avdo je poao da pravi svoj
uobiajeni pricer: pola vina pola sode, ali ga je frajer prekorio
zacoktavi jezikom: Ts-ts-ts. Avdo, zar si zaboravio: vino i samo

ksss sode? Avdo je taman bio zaustio neto kao nee ti

mene, papak, u mojoj vlastitoj kafani, uiti kako se pravi
pricer, a onda mu je pogled pao na papkovu nadlanicu, na
tetovau vrapca (koji je vie liio na mravu koko) i viknuo:
Vrabac!!! Vrabac, ma jesi li to ti, bog te ne jebo? Osvrnuli smo
se. Jeste, bio je to Vrabac. Kratko oian, upalih obraza i
smrao, sa tamnim kolutovima pod oima svojstvenim
bubrenim bolesnicima. Rairio je ruke kao da bi zagrlio cijelu
kafanu. Vrabac se izgrlio sa svima od stare raje, rukovao s
novim i njemu nepoznatim (oni su za njega uli, kako da ne. U
stvari, sluali su i nasluali se pria i pria, a sad ovo). Oni su
se isparili poslije par pia, jer im je bilo dosadno. Ni ostali se ba
nisu neto rasturali od zabave, jer je Vrabac, kad je sjeo za sto,
pola u ali, a pola u zbilji, rekao: Nemoj, sree ti, da neko
pone uplju: kao da je juer bilo kad smo ili: sjea li se i,
ne daj boe: pa, zar je ve profuralo est godina.
Dok sam obraunavao nezavrenu partiju remija, jo nekolicina
je zbrisala. Imali su i razloga: njihovo svjedoenje je Vrapcu
zakailo barem jednu kuku na grbau. Htio bih te neto
zamoliti, rekao mi je kad smo piali: Reci. Mogu li ostati kod
tebe nekoliko dana. Zna, Belma ne zna da sam izaao. Neu da
banem i zbog nje i zbog sebe. Saznae od nekog da sam vani,
pa da joj dam vremena da se pripremi. Nema problema za to.
Nego, to se tie Belme, ja ti garantujem, poeo sam da
serem ko grlica, mada sam znao ko ju je sve posjeivao u
njenom stanu, koji joj je Vrabac kupio, ali on me prekinuo: Ne
seri, dina ti, Daco. Nije ona bila u muriji, nego ja. * * * Sredio
si ovu rupu, konstatovao je kad smo uli u moj stan. Nisam ja.
ena. Jah! uo sam da si se oenio a i rastavio. Zato?
Rakija, kratko sam odgovorio. Nemoj mi rei da je toliko
pila, zajebavao se. Onda se uozbiljio: Ima i curicu? Ima li
anse za vadionu? Jebi ga, nema.
Zavalio se na kau, a ja sam si nasuo vinjak. Ponudio sam i
njega. On je odbio: Umoran sam. Pospan. Spavaj i ti E, kad
bih mogao! Lako je rei spavaj, a, ovamo, kako god se okrene,
gdje god krene, neko te, neto handri Onda se pravi da
spava. I to je bolje nego da duma kurcu. Uzdahnuo sam i
pomislio: Ma, jebi se ti, Vrabac! Lako je tebi govoriti: ti bar zna
zato si leao, a sutra e obii dunike ili mjesta gdje si

zalepao lovu i tozla i dukati ostatak ivota. A, mene su guzili

est godina: zajebao me je samo onaj ko nije mogao.
Pokuau, slagao sam. Znao sam da neu sve dok je i zadnje
kapce vinjaka u flai. Prije nego to se okrenuo prema zidu,
Vrabac je rekao: Samoa ona je najgora. Razbuca te ko
svinja masnu krpu, i zaspao (ili se pravio da spava), a meni se
u glavi vrtio neki stari, isprekidani film: Vrabac, u bijelom
lanenom odijelu, svilenoj koulji na kojoj se istie crni Browning
7.65, koji drotovi s kojima sjedi i ne primjeuju ja, u
preuskim farmerkama, koulji lepo stoji partizanska bluza sa
amerikom zastavom na rukavu, u bati Tilave naruujem jo
jedno pivo, iako sam (ili ba zato!) ve duan etiri opet
Vrabac, na otvaranju svog restorana, lep kao greh, visok i
vitak u smokingu, s pramenom kose koji nikako da se smiri,
nego mu pada na elo, a on ga sklanja kratkim trzajem glave,
pozvani gosti stavljaju lovu na tacnu pria se da je skupljeno
140.000 mara ja za ankom radim na flai Martela i ivo mi
se jebe, jer je Vrabac osoblju, jo prije otvaranja, obznanio da
moja lova ne vrijedi u njegovoj kafani zrnasta fotografija u
Veernjim novinama i tekst: Uspjenom akcijom radnika
sarajevskog SUP-a, u neuspjelom pokuaju bjekstva uhvaen je
Muhamed ehovi Vrabac, na fotografiji se ne vidi da su mu
obje noge slomljene, u tekstu ne pie da su ga drotovi tri dana
ispitivali telefonskim imenicima po bubrezima prije nego je
skoio kroz zatvoren prozor na treem spratu i nekako se
dovukao do Amerikanca, gdje je stigao naruiti jelo, koje se jo
puilo na stolu kad su ga opet spengali prelazim pjeaki
prelaz kod Alipaine damije u zagrljaju sa enom, a onda se u
istoj sekundi okreemo jedno drugom i stojimo nasred ulice
ljubei se, a vozai ne trube i ne jebu nam majku, nego
pljeu
Sve te slike gore kao eravica u mom projektu i treba mi bar
kap razgovora da ih nekako ohladim: ele, spava li,
pokuavam? On samo mrmlja: Pun ko crvi, pun ko mravi, ko
se prvi javi, sve crve i mrave pognjavi * * * Nisam bio u
pravu kad sam mislio da Vrabac ima zalepane love ako je i
ima, sve su to advokati i Belma raspuhali.

U muriji je zavrio grafiku kolu (koju je zapoeo bog-te-pitakad) i sad se zaposlio u Osloboenju, epuckao (jedna noga mu
je ostala kraa poslije onog skoka s prozora) svojih osam sati,
radnikim autobusom dolazio i odlazio s posla, svraao do
Saraja na pricer i svi su mislili da se samo pritajio i da planira
neto veliko, neto pravo: Zna li ti koliko Osloboenje ima
zaposlenih? Zna li koliko je to plata? Plus lova za dnevnice i
ta-ti-ja-znam, bulaznili su
Davno je prestao ivjeti s Belmom. Bila je loa investicija.,
pokuao je biti duhovit kad sam ga jednom upitao za nju.
Izvukao sam od nje bolje reeno uvukao sam u nju sve to
se moglo. Ali, nita nije bilo smijeno u pokretu kojim je
prstima zaeljao prorijeenu kosu, u potpuenim (samakim)
papuama odepesao do friidera i bolno se uhvatio za krsta
kad se sagnuo da izvadi flau vina. Predao sam papire za
Kanadu, povjerio mi se jednog dana. Koji e kurac tamo? Zar
ovdje opet ne moe? Drugo je sad vrijeme, drugi lopovi. Ja
sam za svoje lopovluke navikao da leim i da primam batine, a
ne odlikovanja. * * * Leim u bolnici i u ruci prevrem
razglednicu Vankuvera. Pie: Umiranje je uasno. Samoa je
uasna, takoe. Najuasnije je umiranje u samoi. Ako ve
mora umrijeti nemoj biti sam. Bez potpisa. Samo crte
vrapca, koji lii na mravu koko.