You are on page 1of 45

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str.

1-57

a r in

a n in o v i

ANTIKI GRCI NA HRVATSKOJ OBALI


Prof. dr. sc. Marin Zaninovi
HR -1 0 0 0 0 Zagreb
Filozofski fakultet, Odsjek za arheologiju, Ivana Luia 3

UDK 94(38:262.4-11)
Pregledni rad
Prihvaeno: 26. XI. 2003.

Veze grkoga prostora s jadranskim obalama veoma su stare - njihovi poeci seu ve
od neolitika. To potvruju arheoloki nalazi, a isto vrijedi i za bronano i eljezno doba.
Najnoviji nalazi mikenske keramike na gradini Monkodonji kod Rovinja u Istri i u kripu na
Brau potvruju tadanje veze s monim mikenskim trgovakim imperijem. Roani su bili
prvi koji su u postmikensko doba nastavili koristiti mikenske plovidbene pravce, a nakon
njih su i Fokejci i Korinani takoer plovili du nae obale. Trajna i organizirana grka prisut
nost na hrvatskoj obali poinje s kolonizacijom Dionizija Starijega, tiranina sirakukoga. O n
u tenji da ovlada jadranskim morem osniva Issu na otoku Visu i Pharos (Stari Grad) na
otoku Hvaru. To dovodi do sukoba s domaim stanovnitvom; smjena tenzija i simbioze
trajrio e obiljeiti povijest tih naseobina. Vrela spominju naseobinu Anchiale na Hvaru,
nepoznate lokacije i kronologije. Herakleju s lukom, koju spominje Pseudo Skilak, treba
traiti u gradu Hvaru na otoku Hvaru, s obzirom na nalaze novca s njenim imenom koji se
kuju ili prekivaju u posljednjoj treini 4. st. pr. Kr. Demetrije Hvaranin velika je figura grkoilirske antike; on je diplomacijom i pomorskom snagom ostvario prevlast na veem dijelu
istone jadranske obale. Njegov sukob s Rimljanima doveo ih je na nau obalu i time poi
nje urastanje jadranskog helenstva u opu prevlast rimske drave na Sredozemlju.
Kljune rijei: Grci, Jadran, Korinani, Issa, Pharos, Iliri, Demetrije Hvaranin, Rimljani
(Key words: Greeks, Adriatic, Corinthians, Issa, Pharos, lllyrians, Demetrius of Pharos, Romans)

M it i p ovijest
Sredozemno je more poput velikoga jezera smjeteno izmeu kontinenata Europe,
Afrike i Azije. Jadransko more njegov je najvei zaljev, koji se uvlai duboko u europsko
kopno. Svojim obalama, hrvatskom na istoku i italskom na zapadu, privlailo je more
plovce od najstarijih vremena. Istona je obala, meutim, povoljnija za plovidbu zbog
stotina svojih otoka i otoia, sa zatienim zaljevima i kanalima. Nasuprot tome, zapad
na, italska obala oskudijeva dobrim lukama, a otoka uope nema. Stoga je ve veliki rim
ski povjesniar Livije oznaio italsku obalu kao onu bez lu k a :... importuosa Utora Italiae
(X.2,4). Zatienost, meutim, istone obale ipak treba uvjetno shvatiti, jer Jadransko more,

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

kao uostalom i sva druga mora, znade naglo pokazati svoju opasnu ud i moreplovce
iznenaditi na najgrublji nain. To nam je slikovito zabiljeio upravo grki zemljopisac
Pseudo Skimno, koji je ivio na prijelazu iz 3. u 2. st. pr. Kr., u svome spjevu Periegesis, u
kojem je koristio podatke i starijih pisaca, te ovako opisuje nae more (u prijevodu M.
Krimana): s
Zatim ima more to ga zovu Jadranskim.
Teopomp pie kako mu je poloaj takav
da skupa s Crnim morem tvori prevlaku
(...) (stihovi 369-371)
(...) a zrak je nad njim drukiji od crnomorskoga,
iako su Crnome moru blizu;
nije, naime, snjegovit ni suvie hladan,
a osobito vlaan sveudilj ostaje.
No, estok je i prevrtljivo se mijenja, ponajvie ljeti,
njime ibaju munje, udaraju gromovi i bjesne vihori.
(stihovi 380-387)
Ova je slika, bez obzira na onovremeno pogreno povezivanje s Crnim morem, u
opisu olujna vremena tona, jer su upravo ljetne jadranske oluje veom a nagle i nepredvidive, estoke i prevrtljive, i mnoge su lae i moreplovci doivjeli tragine brodolome u
vrijeme kada to nisu oekivali. Mnoge lae i u naim danima doivljavaju takve oluje s
tekim posljedicama, a pogotovu je to bio sluaj s davnim drvenim veslarkama i jedre
njacima slabijih plovidbenih svojstava i brodskih konstrukcija. Vie stotina potonulih an
tikih brodova, to su ih nali i registrirali hrvatski arheolozi koji se time bave posljednja
tri desetljea, to bez dvojbe u potpunosti potvruje. Treba pripomenuti da prostranstvo
jadranskog podmorja stalno prua nove podmorske nalaze koji obogauju nae spozna
je o teretima, laama i trgovakim putovima u starini. Velike koliine antikih amfora,
raznog posua i sidara obogatile su nae muzeje. Neke od najstarijih posuda i drugih
predmeta datiraju ve od 5. st. pr. Kr.; to su, primjerice, korintske amfore naene na ula
zu u luku otoka Visa, jedne od kljunih toaka davnih i suvremenih plovidaba naom
obalom. Trgovaki tereti utvreni su i iz kasne antike, do 6. st. Promet roba, vina, drva,
soli te drugih razliitih prehrambenih artikala poput maslinova ulja, slane ribe i mesa,
trajno se odvijao prastarim pomorskim rutama u svim epohama, usprkos svim opasnos
tima i od vremena i od gusara.
Kada govorimo o najstarijim vezama grkih krajeva s istonom obalom Jadrana, onda
prvo moramo spomenuti mlae kameno doba ili neolitik. Najnovija otkria upuuju da
su ve paleolitiki ljudi plovili Jadranom, ali istraivanja to jo moraju bolje utvrditi. Poznati
lokaliteti jadranskoga neolitika, naroito oni na otoku Hvaru, rezultat su viegodinjih
istraivanja G. Novaka, koji ih je zapoeo jo davne godine 1912. Rije je osobito o

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

Grabevoj i Markovoj pilji na tome otoku; jedna se nalazi na zapadnom kraju, druga u
sredinjem dijelu otoka Hvara, prema jugu. Vane su jo neke pilje: Gudnja pokraj Sto
na na Peljecu, Raca na Lastovu i Rasohatica na Koruli. Meu kopnenim nalazitima
nedaleko morske obale su ono u selu Danilu sjeveroistono od ibenika te u Smiliu
sjeveroistono od Zadra. O ndje naena keramika i predmeti od razliite vrste kamena
potvruju veze naih krajeva s udaljenim predjelima Sredozemlja, pa tako i s Grkom,
od 6. tisuljea do 4. tisuljea pr. Kr. Lijepe keramike posude, glatke i dobro peene,
oslikane su viebojnom geometrijskom ornamentikom u obliku spirala i meandara, po
vezujui nae krajeve i nalazita sa srodnim neolitikim kulturama s poznatih grkih
lokaliteta Sesklo i Dimtni, u blizini grada Volosa u Tesaliji. I jedinstvene obredne posude
s etiri debele noice, naene u Danilu, koje su sluile u ritualne svrhe, istovjetne su s
posudama iz Elateje u sredinjoj Grkoj. Treba ipak rei da su dodiri bili uestaliji s Ape
ninskim poluotokom i Sicilijom, to je i prirodno, jer su plovne veze s nasuprotnom obalom
bile blie i lake. No, veze s Grkom podjednako su vane, to su arheoloki dokumenti
rano potvrdila i dosadanja istraivanja koja su jo uvijek tek u poecima. Te su veze morale
biti intenzivnije nego to nam to pokazuju pojedini arheoloki nalazi poput keramike to e, uvjereni smo, budua arheoloka istraivanja jo bolje potvrditi. Spomenimo samo
da se najstariji crte lae u Europi nalazi na ulomku keramike posude naene u Grabevoj
spilji na otoku Hvaru. Taj se otok, naime, nalazi u sredinjem dijelu primorja te mu je taj
sredinji poloaj na prastarom pomorskom putu du istone jadranske obale priskrbio
kljunu ulogu u davnim plovidbama. O tok ima ivu vodu i sigurne luke, pa se gotovo
svaka laa ovdje zaustavljala, to obilato potvruju keramiki i drugi nalazi.
Postojei plovidbeni pravci i promet nastavljaju se i u sljedeim razdobljima, to jest u
bronano i u eljezno doba. Iz bronanog doba potjeu vrijedni nalazi iz istraenog ve
likog kneevskog grobnog humka u Maloj Grudi kod Tivta u Bokokotorskom zaljevu.
Rije je o zlatnom bodeu, istovjetnom s kretskim bodeima tipa Kumasa, nazvanih pre
ma tamonjem nalazitu; u grobu su bile i zlatne kariice za kosu koje se povezuju sa sli
nim nalazima s podruja sirijske Antiohije, te keramiki nalazi. Tako su potvrene veze
nae obale s egejskim i sirofenikim prostorom, u vremenu od oko 2000. do 1500. pr. Kr.
Nakon toga slijedi faza razvijene mikenske civilizacije, to potvruju najnoviji nalazi
mikenske keramike (na svjetlo dana izili 1997.) iz mjesta kripa na Brau, iz podruja
ua Neretve, iz jedne pilje kraj Stoca, te najnoviji s gradine Monkodonja kod Rovinja
(iz 2002.).
Suvremeni arheolozi i povjesniari tumae pojedine grke mitove i legendarnu tradici
ju kao neku vrst sjeanja na te davne plovidbe. Ondje su djelomice ouvane davne spozna
je i predaje o dalekim krajevima i postojanje veza s njima. Jedan od takvih mitova zacije
lo je onaj o Kadmu, sinu kanaanskoga kralja Agenora, koji je tragajui za sestrom Euro
pom (koju je Zeus bio ugrabio na alu, preruen u bijeloga bika) stigao u Tebu. Ondje se

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Crci na hrvatskoj obali

oenio Harmonijom, kerju Aresa i Afrodite. Nakon raznih zgoda, Ares ih je pretvorio u
zmije te su pobjegli u zemlju ilirskih Enhelejaca (Jeguljara) koji su ivjeli upravo na naem
junom prirporju i u podruju Boke kotorske. Kadmova ki Agava postala je enom enhelejskog vladara. Drugi su Hiri napali Enhelejce te je Agava ubila svoga mua i kraljevstvo
predala Kadmu. Enhelejci su izabrali Kadma i Harmoniju za svoje vladare, a Zeus ih je
kasnije poslao na otoje blaenih; neki pak pripovijedaju da ih je Harmonijin otac pretvo
rio u lavove. Nakon smrti bili su sahranjeni u Iliriji, u kojoj je Kadmo bio utemeljio grad
Bouthoe (Budvu). Kadma je naslijedio sin Ilirije koji mu se bio rodio nakon bijega iz Tebe
i po kome su Iliri dobili ime. Grobovi Kadma i Harmonije, u obliku njihovih stijena, mogu
se vidjeti na obalama Rizonskoga zaljeva, to jest dananje Boke kotorske. U jezgri tih lijepili
i sloenih pria naziru se, dakle, zrnca povijesnih istina, otkrivenih zahvaljujui arheo
lokim nalazima koji ove krajeve povezuju s egejskim i sirofenikim svijetom.
Pomorski promet doista je povezivao sve te krajeve, od Palestine i Egipta, preko Male
Azije, Krete i Mikene do Italije i nae obale, sve do njenog vrha u podruju Veneta i ua
Pada. To potvruje i jedan od najvanijih pomorskih nalaza naega vremena - ameriki
i turski podmorski istraivai nali su 1982. i u sljedeih nekoliko godina izvukli jedin
stveni, nekim udom ouvani, brodski teret sa 17 m duge bronanodobne lae, potonule
izmeu 1600. i 1300. pr. Kr. kod rta Ulu Burun istono od grada Kaa u jugozapadnoj
Turskoj. M eu bogatim i raznovrsnim predmetima od kojih se sastojao brodski teret
spomenimo egipatske peatnjake, kanaanske posude, dragoq'eni nalaz mikenskog zlat
nog pehara, mikenski bronani ma, 200 skupocjenih ciparskih bronanih sipki u obliku
govee koe, teine 20 kg, to je tada predstavljalo pravo bogatstvo, te brojne druge ar
heoloke i povijesno vane i dragocjene predmete i posue. Za nas je osobito vaan nalaz
komada jantara podrijetlom, kako je to utvrdila kemijska analiza, s Baltika. Jantar ili ilibar mineral je iz fosilne smole s tercijarnog crnogorinog drveta, a nalazi se poglavito u
oligocenskim slojevima na obalama bive Prusije, Litve i Letonije, te Poljske. Iz starijih je
slojeva, zahvaljujui geolokim procesima, zavrio u mlaim diluvijalnim naslagama. U
prostoru Baltika koristili su ga ve u mlae kameno doba za izradu nakita i amuleta; odatle
je putovao prema junoj Europi, posebno se proirivi u bronano i eljezno doba, kada
do Sredozemlja stie dolinama rijeka. Bio je iznimno popularan, jer su mu pridavali
magina i ljekovita svojstva, a fascinirao je i svojim elektrinim negativnim nabojem koji
se pojavljivao trljanjem. Laa iz Ulu Buruna je, kako vidimo, negdje na italskoj ili ilirskoj
obali nabavila i jantar.
Pretpovijesni jantarski putovi ili su dolinama rijeka i preko alpskih prijevoja. Jedan
od vanijih pravaca stizao je do ua Pada, preko panonske ravnice, Ljubljanskih vrata i
prijevoja Brennera. N aa je obala predstavljala jednu od glavnih ruta kojom je ova
dragocjena tvar stizala na Sredozemlje i dalje na Istok. U naim bronanodobnim i eljeznodobnim nekropolama, osobito u podruju Liburna te u zemlji Japoda u dananjoj

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Crci na hrvatskoj obali

Lici i zapadnoj Bosni oko rijeke Une, naeni su brojni predmeti ukraeni jantarom, pose
bice fibule. Rije je o sljedeim lokalitetima: Nin, Prozor kod Otoca, Smiljan, Kompolje,
Kula, Jezerine i Sanski Most, te jo nekim drugima. Ue rijeke Pada bilo je jedna od
zavrnih toaka tih davnih pretpovijesnih putova. Grd su prepriavali lijepi mit o Faetontu, sinu Helija, boga Sunca, koji je upornou od svojeg oca izmolio da mu na jedan
dan dozvoli upravljati Sunevim kolima na kojima ono svakodnevno putuje od istoka
prema zapadu. Faetont, meutim, nije uspio ovladati kolima i ona su se previe pribliila
zemlji i zaprijetila je opasnost da e zemlja biti sprena. Vidjevi to, gospodar neba Zeus
munjom je usmrtio Faetonta koji je pao u rijeku Eridan, dananji Pad. Za lijepim, tragino
umrlim mladiem tuguju njegove sestre, Suneve keri Helijade, pretvorivi se u topole.
Iz njihovih je suza nastao jantar koji domorod prikupljaju i prevoze ga u Grku, kako su
to pribiljeili Aristotel, Plinije Stariji i drugi pisci. Tom su priom Grd nastojali objasniti
prisutnost jantara u podruju ua Pada. I ne samo to - ovdje su i otoci koji se nazivaju
Elektrides, prema grkoj rijei za jantar (elektron), odakle i dananji pojmovi elektrika i ele
ktricitet. Prema nekim starim piscima, ti su se otoci nalazili uz ue Pada, a po drugima to
su bili nai otod Cres, Loinj i Krk. Otoka skupina Rab i Pag naziva se pak Mentorides ovamo je drugi grki mit doveo Medeju i njena ljubavnika Jasona, jer ih je progonio
Medejin brat Apsirt. Oni su, prema prii koju je prenio pjesnik Apolonije s Roda u svome
spjevu o Argonautima, bili doplovili do tili otoka i ondje je Medeja namamila Apsirta u
zasjedu, a Jason ga je ubio. Po njemu su ti otoci, Cres (Crern) i Loinj (Apsorus), zatim dobili
ime Apsirtidi, a na prevlad izmeu njih niknuo je drevni grad Apsorus kao jedna od
najvanijih postaja na jadranskom pomorskom i jantarskom putu.
Jo jedno vano novije arheoloko otkrie potvrdilo je postojanje "jantarskog puta"
kao stvarne povijesne i gospodarske injenice iz tih davnih stoljea povezanosti sjever
ne Italije i jadranske obale s egejsko-mikenskim podrujem. Kod grada Roviga, jugoza
padno od Venecije, na lokalitetu Frattesine di Fratta Poleine, u jednom e grobu s nekro
pole koja datira iz kasnogbronanog i s poetka eljeznog doba, G. Fogolari i njeni suradnid u rujnu 1972. nali su, izmeu ostaloga, i vrijednu ostavu obraenih ukrasnih pred
meta od jantara. Utvreno je da su oni praktiki istovjetni s nalazima iz poznatog "(tirintskog blaga" koje je 1930. bio naao i objavio njemaki arheolog G. Karo, datirajui ih
izmeu 1230. i 1025. pr. Kr. Kemijski sastav toga jantara, kao i onoga s lae iz Ulu Buruna
i Frattesine, potvrdio je njegovo baltiko podrijetlo. Tako je, zahvaljujui ovom arheo
lokom otkriu, baltiki jantar po prvi puta arheoloki potvren kao predmet trgovine i
razmjene u mikensko vrijeme, ali i u vremenu koje mu je prethodilo. Veoma plauzibilna
pretpostavka postala je stvarnom arheolokom i povijesnom injenicom. Tako su jo jed
nom, kao i vie puta dosad, arheoloka istraivanja i nalazi (kao njihov rezultat) potvrdili
kako se u lijepim mitovima i priama, koje je grki narodni um izatkao tumaei daleke
i nepoznate krajeve i pojave, u pravilu nalazi i zrnce povijesne istine. Jantarski otoci na

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

naoj obali, nalazi jantara u japodskim i libumskim grobovima, novonaena mikenska


keramika i drugi nalazi takoer potvruju da je drevni jantarski put prolazio naom
obalom, smjerajui prema Grkoj i istonom Sredozemlju.
I druge'grke prie dovode svoje junake u jadranske predjele. Tu je i veoma stara
legenda o Argonautima koje je aleksandrijski pjesnik i bibliotekar Apolonije s Roda (295.215. pr. Rr.) u svojoj inaici prie, opisavi brojne njihove zgode u Kolhidi, na povratku
doveo u Jadransko more. Kao i neki drugi stari pisci, pobrkao je imena Histera (Dunava)
i Histrije (Istre), pa su tako Argonauti preko neke prevlake doli u Histriju i ovdje, prema
tradiciji, utemeljili grad Polu (Pulu). Strahujui nakon Apsirtove pogibije od povratka u
Kolhidu, nastanili su sjevernojadranske otoke i neka druga mjesta na ilirskoj obali, a za
tim su krenuli niz Jadran i zaustavili se kod Hilejaca. K njima je drugi drevni grki mit bio
doveo Hila, Heraklova sina, po kojem je u antici bio prozvan Hiliki poluotok, dio blago
isturenoga kopna izmeu ibenika na zapadnoj i Trogira na istonoj strani. Hilo je, naime,
bio odredio Hilejcima da se nastane na istonoj jadranskoj obali i oni su zauzeli taj polu
otok koji je, prema starim piscima, nekako jednak Peloponezu. Ondje se, po Pseudo Skilakovom Periplu i Pseudo Skimnovoj Perijegezi, nalazi petnaest gradova. No, Hilejci su se s
vremenom pobarbarili, to pokazuju i svojim obiajima koji su jednaki kao i obiaji nji
hovih susjeda Ilira. O ba pisca navode da tako kau Timej i Eratosten. Ovdje je, po Pseu
do Skilaku, i grki grad Herakleja, s lukom. Argonauti su plovili dalje uz obalu, proavi
mimo Isse (Visa) i Diskelada (Braa), te ubave Pitieje (Hvara) i stigavi zatim do Korkire
Melaine (Crna Korula, tamna zbog svojih uma, za razliku od Kerkire, Krta) te nakon
nje proavi pokraj Melite (Mljeta), vesele zbog blagoga vjetra. Apolonije je svoje poma
lo zbrkano poznavanje tih krajeva prikupio iz podataka koje je nudila aleksandrijska
knjinica, kao i iz starijih tekstova. U njegovo su vrijeme ve itavo jedno stoljee posto
jale grke naseobine u Issi i Pharosu, to se iz njegova spjeva ne vidi, ali je on svejednako
vaan i zanimljiv za nau ranu antiku zbog imena i drugih podataka koje nudi, a koji su
osnovica za druga arheoloka, topografska i povijesna razmatranja kojima su nai auktori posvetili mnogobrojne rasprave.
Jadranska plovidba davnih Mikenjana odraava se i u vie legendi koje opisuju po
vratak grkih heroja iz trojanskog rata. To su tzv. nostoi - povratci, od kojih su neke opisa
li pojedini stariji pjesnici; za nas su meu njima posebno zanimljivi povratci Diomeda i
Antenora. Diomed, argivski kralj, vrativi se u svoj grad morao je odatle pobjei iz straha
da ga ne ubiju njegova ena Egijatija i njen ljubavnik. Njemu se, naime, osveivala Afro
dita, jer ju je u jednoj borbi pod Trojom bio ranio. Diomed je pobjegao na zapad, gdje je
osnovao novo kraljevstvo i ondje umro preavi, blaeno preobraen, meu bogove. Pria
ga najprije dovodi do obale Apulije u junoj Italiji, gdje je osnovao grad Argirip za koji
inae ne znamo, te jo neke druge gradove. Mitoloka predaja dovodi Diomeda i na ue
rijeke Timava gdje je stajalo njegovo svetite, te u Venetiju i Umbriju, gdje su ga stanovnici

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

potivali i rtvovali mu konje njemu posveene. U tim je krajevima, prema legendi, ute
meljio poznate antike gradove Spinu i Adriju, u ijim su lukama Veneti, Umbri i Etruani
razmjenjivali svoja dobra s grkim trgovcima. Ispred Monte Gargana nalaze se Diomedovi otoci (Tremiti), meu kojima neki hoe vidjeti i nau Palagruu. Na naoj obali pos
toji Diomedov rt (promunturium Diomedis) kojim zavrava Hiliki poluotok, iji obilazak
iznosi 100.000 koraka, kako je to zabiljeio Plinije Stariji. To je rt Ploa izmeu Trogira i
Rogoznice, gdje je obala otvorena prema moru i bez zatite otoka, za razliku od drugih
dijelova naeg primorja. To je i danas opasno mjesto za lae koje ovdje nanese bijesno
jugo ili tramontana. Prirodno je, dakle, da je i u svijesti starih pomoraca to bilo opasno
mjesto, ije je ime ouvalo sjeanja na davne mikenske i vjerojatno jo i ranije plovidbe.
Nai su arheolozi od 1997. istraivali prostor oko srednjovjekovne crkvice sv. Ivana
koja se nalazi na ovome rtu i ustanovili da je sagraena na mnogo starijoj antikoj gra
evini. Uz to, nali su veliku koliinu ulomaka grke i druge antike keramike, kao i novia
i drugih predmeta. Time je arheoloki potvrena plovidbena vanost ovoga mjesta i stvar
nih opasnosti koje su ovdje mogle zadesiti pomorce. Oni su se ovdje, u oblinjim uvala
ma, zaustavljali i ponekad vjerojatno i vie dana ekali da vjetrovi utihnu, rtvujui pri
tom Posejdonu, Eolu, Neptunu i drugim boanstvima zatitnicima pomoraca; stara crkvica
sv. Ivana upuuje na to da su i u kransko vrijeme prizivali zatitu od olujna mora i vjetro
va. Kod nas je o Diomedu godine 1866. pisao zasluni hrvatski arheolog i povjesniar
don ime Ljubi, na tragu suvremenih shvaanja o mitu kao odrazu povijesnih zbiva
nja. U tradiciji o Diomedu on je vidio postojanje dvije povijesne osobe, tonije dva vla
dara, od kojih je jedan stariji bio Ilir, a drugi mlai Grk. Prije vie od jednog stoljea Lju
bi je uoio slojevitost i vanost tih mitolokih predaja u kojima se ogleda povezanost
nae obale s mikensko-egejskim svijetom. Time je'anticipirao niz suvremenih rasprava o
ovome pitanju, kako hrvatskih tako i talijanskih, francuskih i drugih auktora.
Isto vrijedi i za priu o Trojancu Antenom koji se, prema razliitim inaicama pripo
vijesti, ouvanima kod povjesniara Efora i tragika Sofokla, nakon propasti Troje zaputio
u potragu za novom domovinom. Sa svojim je sinovima, na elu plemena Eneta iz Paflagonije (u sjevernom dijelu Male Azije), poao na zapad. Na tome putu proao je i jadran
skom, ilirskom obalom ili, kako je to zabiljeio Tit Livije u Rimskoj povijesti, per Illyricam
oram i stigao in intimum mari Hadriatici sinum, "u najdublji predjel zaljeva Jadranskog
mora" (1.1,2), te ondje utemeljio grad Patavium, Padovu (usp. i kod Vergilija, Eneida, 1.242246). Na putovanju du Jadrana zaustavio se na Korkiri Melaini - Crnoj Koruli, otoku
koji su grki moreplovci tako zvali zbog tamnozelene boje budui da je bio obrastao gus
tom makijom i borovima, kako bi ga razlikovali od Korkire - Krfa.
Postavlja se pitanje uz koje narode ili skupine treba vezati irenje kultova tih mitskih
junaka koji, u samo prividno razliitom obliku, pripadaju istom povijesnom ozraju kao
i kulturnoj panorami. Povjesniari su skloni vidjeti Roane iz zemlje Ahhijaioa kao irite-

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

lje Diomedova kulta. Ahhijaiva (ili Akamaa) su bili Ahejci, koji su pod tim starijim ime
nom spomenuti na pilonu hrama faraona Ramzesa III. u Medinet Habu. Taj je faraon,
naime, oko 1170. pr. Kr. pobijedio "narode s mora" koji su u doba tzv. egejskih seoba na
padali Egipat. Na pobjednikom natpisu zabiljeeni su i Pulesati - Filistejci, Luku - Likijci,
Danuna - Danajci, Sardana - Sardi, Sekele - Sikuli i Turua - Tirseni (Etruani). Imenom
Ahejd Hom er naziva Grke herojskoga doba, a tada su se i oni sami tako nazivali. Kultu
roloki bismo ih mogli oznaiti kao Mikenjane. Drava Ahhijaiva se tijekom 14. i 13. st. pr.
Kr. prostirala itavim egejskim podrujem, pokrivajui dijelove Grke, Male Azije, otoke,
te Rod i Cipar. Spominju je i hetitska vrela. U povijesno je vrijeme ime Ahejaca ogranieno
na jugoistonu Tesaliju i sjeverni dio Peloponeza. To su, dakle, bile skupine naroda ili ple
mena koje su pripadale mikenskom svijetu egejsko-anatolijskog podruja. Taj se svijet i
njegova civilizacija raspadaju tijekom 12. i 11. st. pr. Kr. Povjesniari i arheolozi jo ne nalaze
pravog odgovora na pitanje koji su bili uzroci tome propadanju - je li to bila opasnost
izvana ili je rije o unutarnjim nemirima u dravi koja je u prethodnim stoljeima pred
stavljala svojevrsni imperij u ovome podruju. Po nekim novim miljenjima, jedan od
uzroka propasti bila je, uz ostalo, i velika erupcija vulkana Hekle na Islandu u 12. st. pr.
Kr., koja je dugotrajno zastrla nebo nad sjevernom polutkom i natjerala neke skupine
(kao to su to Dorani i Iliri) na seobu prema jugu; ta su plemena zatim tijekom tog istog
stoljea dokrajila mikensko drutvo i njegovu uljudbu.
Po nekim pak miljenjima, upravo su Roani bili ti koji su Diomedov kult proirili
ovim predjelima. Doplovivi i do Jadrana, zajedno sa stanovnicima otoka Kosa utemeljili
su u Apuliji grad Elpiju kojemu ne znamo smjetaj. Putovanje Diomedova kulta na za
pad, dakle, odvija se u postmikensko vrijeme. Zanimanje Roana za jadranski prostor
spominje zemljopisac i povjesniar Strabon (XIV.2,10(654): "Roani su bili moni na moru,
ne samo od vremena u kojem su utemeljili svoj grad (Rodos), ve su jo i prije olimpija
da, tijekom vie godina, plovili morima udaljenim od svoje domovine, radi sigurnosti
naroda (misli na borbu protiv gusara, primj. M. Z.). Plovili su sve do Iberije i osnovali
Rhode koju su poslije zauzeli Masalijci, a u zemlji Opika osnovali su Parthenope, a u onoj
Dauna, zajedno sa stanovnicima Kosa, E l p i j u . Propast mikenskog svijeta nije znaila
i prestanak plovidbe, a upravo su Roani bili meu prvim nasljednicima mikenskih moreplovaca. Stanovnici ovoga prilino velikoga otoka povrine 1404 km2 naslijedili su pra
stare pomorske tradicije koje su oduvijek bile razvijene na ovom drevnom raskriju plo
vnih putova u ovome dijelu Sredozemlja. Po Strabonu, dakle, ta je kolonizacija pretho
dila prvoj olimpijadi koja se tradicionalno datira u 776. pr. Kr Smatra se da se te plovidbe
odvijaju u vrijeme najranije povijesne grke kolonizacije, izmeu 9. i 8. st. pr. Kr. Za njih,
naime, postoji arheoloka i numizmatika dokumentacija, kao to su to keramika iz Ischije i veza izmeu rodoske novane stope i one gradova Posejdonije (Paestum) i Neapolisa
(Napulj). Na temelju tih arheolokih podataka, Strabonov podatak treba kronoloki spusti

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

ti i plovidbe iz legendarnih vremena vratiti u vrijeme koje neposredno prethodi spomenu


toj povijesnoj kolonizaciji. Roani su, meutim, i tada plovili rutama kojima su prije njih
ili mikenski moreplovci; to potvruju mnogobrojni nalazi mikenske keramike rodoskoga podrijetla, naene u Apuliji i drugim krajevima june Italije. Tim injenicama, prema
tome, vjerojatno treba pridruiti i irenje Diomedova kulta. Diomed jest narodni junak
Argivaca, ali on je istovremeno i svegrki heroj - stoga se spontano namee povezanost
rodoskih plovidbi sa irenjem njegova kulta, posebice u vezi s osnivanjem Elpije koju su
utemeljili Roani i Koani, a heroj zatitnik osnivaa bio je Diomed. Na te su otoke pak
njegov izvorno argivski kult donijeli Dorani iz Argolide, prvi kolonisti ovih krajeva, a
zatim su ga Roani i Koani prenijeli u Apuliju i na Jadran, koristei dvije plovidbene
rute: ona istonojadranska ila je ilirskom obalom do podruja Veneta i zatim do ua
Pada, a druga je predstavljala juni pravac kroz Otrantska vrata, preko otvorenoga mora
prema Apuliji. Jedna je ruta bila i transjadranska, a ila je od Monte Gargana koji se nalazio
u zemlji ilirskih Dauna, preko Diomedovih otoka (Iremita) i Palagrue na otoke Vis, Hvar
i Bra, te dalje obalom prema sjeverozapadu.
Sline pravce kretanja treba prepoznati i u irenju Antenorova kulta istonim i sje
vernim Jadranom. I ovaj je kult, bez sumnje, povezan sa seobama egejsko-anatolskih na
roda prema zapadu. Naime, nakon to je Ramzes III. porazio "narode s mora", neki od
njih koji su preostali naselili su obalu Palestine - to su bili ilirski Pelasti odnosno staroza
vjetni Filistejci; neki drugi su se vratili u svoje postojbine, a neki su, kako se pretpostav
lja, krenuli prema zapadnim krajevima. Miljenja o tim skupinama i danas su meu ar
heolozima i povjesniarima podijeljena. Uzmimo za primjer spor o podrijetlu Etruana
iz Lidije, kako je to zabiljeio Herodot, ili njihovu autohtonost u Italiji, o emu govori
Dionizije Halikarnaanin. Kroz te seobe neki tumae i mogue maloazijsko podrijetlo naih
Liburna te njihovo pomicanje prema zapadu. To su prije vie desetljea ustvrdili pojedi
ni strunjaci (N. Jokl), a u novije vrijeme povjesniar E Altheim koji spominje pismeno
priopenje sumerologa B. Landsbergera (od 19. III. 1950.) da je u jednom tekstu napisa
nom klinastim pismom naao glasove koji se izgovaraju kao Liburna, a koji su oznaavali
ime nekog sumerskog ili maloazijskog grada: "Die Lautung Liburna als Name einer sumerischen und kleinasiatischen Stadt gefunden hat". Postoje, dakle, neki pokazatelji da
su i Liburni u tim seobama "naroda s mora" mogli krenuti prema zapadu, u svoju novu
jadransku postojbinu. Postoji, osim toga, i niz toponimikih i onomastikih konkordand
izmeu Liburnije i Male Azije, osobito Likije koja je imala srodan numeriki drutveni
ustroj i naglaenu ulogu ena u upravljanju drutvom (ginekokraciju). O tome sam
svojevremeno napisao posebnu raspravu, pa upuujem na nju. Poznato je da su Liburni
imali odreenu pomorsku prevlast, talasokradju, u Jadranskome moru, koja se moe
uodti ve od 10. st. pr. Kr. a traje sve do pojave korintske i atenske talasokradje (8.-5. st.
pr. Kr.). Liburni su drali i dijelove apeninske obale, posebice u Picenu, o emu postoje

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

brojna arheoloka i literarna svjedoanstva. Prema legendi, Antenor je morao proi i


liburnskom obalom, pokraj Korkire - Korule na kojoj je prema predaji osnovao istoime
ni grad, da bi zatim, plovei dalje du obale, stigao do Pada uz koji je utemeljio grad Patavium - Pa,dovu. Tu je priu zabiljeio Kreanin Diktis u svom danas izgubljenom romanu
o trojanskom ratu, ouvanom u latinskoj inaici iz 4. st. Ovdje se pripovijeda kako je
Antenor imao osnovati kraljevstvo u samoj Troji, ali mu nisu dozvolili ui u grad; tada je
"tako bio prisiljen da sa svim imutkom otplovi iz Troje i doao je na Jadransko more, na
kon to je preplovio mimo mnogih barbarskih naroda. Tamo je osnovao grad koji je naz
van Crna Korkira". Vergilije u Eneidi i Tit Livije u svojoj Rimskoj povijesti kau da je os
novao Patavium (Padovu), iako ovaj drugi ne spominje izriito to osnivanje, da mu se valjda
ne bi prigovorilo zbog lokalpatriotizma, budui da je ondje bio roen. Nije, osim toga,
bilo poeljno govoriti o osnutku Patavija u vremenu prije osnivanja gradova poput Albe
Longe i Lavinija, koji su pak prethodili Rimu. Livijevi se podaci inae slau s drugim
Vergilijevim pojedinostima u vezi s time kako je Antenor oduzeo zemlju Euganejcima
koji su se poslije prozvali Venetima, a zemlja Venetia po maloazijskim Henetima koje je
Antenor bio doveo iz Paflagonije. I drugi antiki auktori poput Sofokla, Artemidora i Strabona spominju te pojedinosti. U Augustovo doba, ta je pria poprimila naglaeni ideo
loki i propagandni znaaj, dok je za nas ta legenda pokazatelj grkog zanimanja za Jadran
sko more i njegove obale u ta davna vremena i stoji na tragu ranih plovidbi koje datiraju
u bronano i eljezno doba. U svakom sluaju, nemirno 12. stoljee i zamrena kretanja
"naroda s mora", koji su bili napali i Egipat, morali su imati izvjesnih utjecaja i na nau
obalu, o emu na svoj nain svjedoe i te davne mitoloke tradicije. Novija arheoloka
istraivanja omoguila su pak da neke tradicije iz oblasti mita prijeu u povijesne i ar
heoloke injenice, kao primjerice "jantarski put" i nalazi mikenske keramike. Budua
arheoloka istraivanja, koja su tek u poetnoj fazi glede tih davnih razdoblja, te e pre
daje, uvjereni smo, jo bolje potvrditi i objasniti.
U irem prostoru oko ua rijeke Pada nalazila su se dva veoma stara naselja, koja se
povezuju s tim davnim doljacima. Spina, velika i vana luka na uu te rijeke, imala je
funkciju izlazne luke za svoje prostrano zalee, to jest za padsku nizinu i susjedne alpske
predjele te Umbriju i Etruriju, i to ve od bronanoga doba. Procvat te luke bio je nagla
en ve u mikensko doba, a posebice u vrijeme atenske trgovake aktivnosti i talasokradje
tijekom 6. i 5. st. pr. Kr. i kasnije. Velika nekropola Spine s vie od 4.000 grobova, u kojima
su naeni najljepi primjerci atike keramike iz klasinoga razdoblja (danas se nalaze u
muzeju u Ferrari), svjedoi o vanosti toga kraja za grki svijet. Upravo, naime, preko
Spine atenski i drugi Grci nabavljali su poglavito ito a onda i druge proizvode iz plodne
doline Pada, mijenjajui ih za svoje luksuzne proizvode poput vaza, tkanina i druge robe.
Stoga nas ne udi to je taj grad u svojstvu negrke zajednice imao svoju riznicu u Delfima, glavnom svetitu svih Grka, podignutu od plijena otetog ilirskim gusarima. Keltska

10

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

provala poetkom 4. st. pr. Kr. i kasnije zasipanje kanala i ua Pada rijenim nanosima
dokrajili su ivot te vane luke, pa je Strabon u 1. st. pr. Kr. spominje kao neznatno ri
barsko naselje. Njena slavna prolost i bogatstvo koje je dala njena nekropola izali su na
svjetlo dana tek u nae vrijeme; iskopavanja, koja su bez prekida trajala od 1928. do 1958.,
omoguila su jedno od vanijih otkria talijanske i uope europske arheologije naega
doba.
Po nekim antikim piscima, Spinu su osnovali Pelazgi, narod koji su Grci smatrali
svojim prethodnikom u uoj Grkoj. Prema predaji, Pelazgi su krenuli iz Tesalije i preko
Peloponeza stigli na italske obale ak i ranije od skupina "naroda s mora". Neki pisci
smatraju da su, zajedno s Tesalcima s kojima se ponekad izjednaavaju, utemeljili i drugu
vanu naseobinu, onu u Ravenni. Neki dananji lingvisti i povjesniari u Pelazgima vide
i ilirske elemente koji su s tim narodom prodrli u Grku i Italiju. Tako su, po nekima,
Etruani oko 1000. pr. Kr. iz Pie (takoer naseobine Pelazga) istjerali Teutane, narod koji
je govorio grki, no njihovo ime upuuje na ilirsko podrijetlo. Te su seobe, dakle, koje se
sve vie profiliraju kao povijesne injenice (podsjetimo se: "jantarski put", nalazi iz Fratta Polesine - Tirint), morale dodirivati i istonu jadransku obalu. Ugledni lingvisti, naime,
smatraju da su Teutani i Pelazgi isti narod - ako stoga Pelazge i ne nalazimo meu "na
rodima s mora", onda ih po vezi s Teutanima moemo ukljuiti meu narode ilirskoga
podrijetla, koji su ve tada bili proeti paleohelenskim utjecajima, pa i jezikom, a bili su
uvelike ukljueni u mikensku dijasporu. Ilirska sveprisutnost i sudjelovanje u razliitim
migracijama danas je lingvistiki, a ponegdje i arheoloki, potvrena injenica. Od Pe
lazga i Peleta - Filistejaca, do Mesapa i Dauna u junoj Italiji te do Teutana i Liburna u
sjevernom Jadranu, u jednom davnom razdoblju naziru se kretanja pojedinih skupina
naroda i plemena. Staro ime Messanicus za rijeku Padus, zabiljeeno kod Plinija Starijega,
bilo bi jo jedna lingvistika potvrda toga kretanja. Kultovi Herakla, Diomeda i Antenora, kao i Argonauta, ulaze, dakle, u mitsko tumaenje i nasljee tih davnih stvarnih kre
tanja i seoba, to e ih arheologija u nekim buduim i opsenijim istraivanjima zasi
gurno sve bolje potvrivati. U tome je kontekstu istona jadranska obala bila kljuna poveznica grkoga i anatolijskoga palestinskoga prostora s uem Pada, alpskim predjeli
ma, dolinama Soe i Timava te sa sredinjom Europom. Stoga smo se poneto opirnije,
iako jo uvijek na razini osnovnih podataka, zadrali na novijim znanstvenim glediti
ma kao odrednicama novijih naglasaka u tumaenju antikih vrela i informacija koje su
vremena arheologija i lingvistika potvruju, a s vremenom e jo i vie potvrivati. Is
tona, hrvatska obala Jadrana, kao i njeni ostali dijelovi, proeta je grkim mitovima kao
anticipacijom kasnijih povijesnih zbivanja koja e ove nae krajeve trajno zadrati u ob
zorju grkoga svijeta.

11

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Crci na hrvatskoj obali

Fokejci i K orinani
Nakon spomenutih rodoskih plovidbi daleko na zapad i u Jadran, slijede plovidbe
Fokej^ca koje nam je zabiljeio Herodot (1.163,1). Govorei o glasovitim fokejskim preko
morskim pohodima koji se odnose na drugu polovicu 7. st. pr. Kr., on istie da su oni bili
prvi meu Grcima koji su odlazili na duga putovanja te su tako otkrili Jadran (Adrien),
Tireniju, Iberiju i Tartes. Njihov ulazak u Jadran nije, ini se, imao trajni karakter, ali Herodotov autoritet ga potvruje. Ime Adrias odnosi se, naime, na najsjeverniji dio Jadran
skoga mora, na podruje uz grad Adriju, to jest na prostor sjeverno od ua Pada, dok
juni dio Jadrana Herodot i drugi stari pisd nazivaju Jonskim zaljevom. Adrija, vana
trgovaka luka sjeverno od ua Pada, igrala je vanu ulogu dijelom 6. i tijekom 5. st. pr.
Kr. Tijekom 4. st. pr. Kr. ime Adrija polako je preslojilo starije jonsko ime, poevi oznaa
vati itav jadranski zaljev; jonski se zaljev od tada odnosio na more koje danas nazivamo
Jonskim. Fokejce je, kao i Roane, ovamo privukao trgovaki interes - oni su, zapravo,
ili putovima Roana. Fokejci su, kako je to formulirao Herodot, "otvarali" putove pre
ma zapadu koje su ve ranije bili "otkrili" Mikenjani i Roani. Fokejsku prisutnost na
Jadranu, du njegove istone obale, lingvisti prepoznaju u toponimima sa zavrecima
na -ussa. To su kod nas Celadussae koje se smjetaju u Kornatske otoke juno i zapadno od
ibenika, Elaphussa koja se poistovjeuje s Braom, otokom koji se nalazi ispred Splita, te
Melitussa koja bi, kako to prema Polibiju navodi Stefan Bizantinac, bila grad u Iliriji, no
prije treba pomiljati da je rije o otoku Melite - Mljetu zapadno od Dubrovnika, budui
da se prva dva imena odnose na imena otoka, a zavretak-ussa est je upravo kod imena
grkih otoka. Fokejski boravak u Jadranu nije, dakle, bio duga vijeka - oni su svoje tr
govake interese usmjerili dalje prema zapadnom Sredozemlju, prema Pithecussae-Balearima i Iberiji. Ti toponimi mogli bi imati i rodoski karakter, ali Herodotov podatak mora
mo uzeti kao vjerodostojan pa je veza s Fokejcima prema tome bolje kronoloki uteme
ljena. U novije su vrijeme, osim toga, neki (makar i pojedinani) arheoloki nalazi dali
poetnu potvrdu trgovake prisutnosti tog grkog maloazijskog elementa na naoj oba
li. U tome je smislu ilustrativan ulomak klazomenske keramike (polis Klazomene nalazio
se u susjedstvu Fokeje) naen na forumu grada Jadera (Zadra), kao i neki drugi nalazi iz
arhaikog vremena. S obzirom na to da su Fokejci bili usmjereni prema uu Pada, Spini
i Adriji, prirodno je da su koristili i luke na naoj obali. Jedna od vanih luka bio je Jader,
jer je mogao posluiti kao pristanite laama koje su najbliim pravcem preko Jadrana
dolazile sa zapadne italske obale, iz Ancone, Focare, Numane i drugih mjesta, te laama
koje su s juga smjerale prema Venetiji. Oduvijek je postojala opasnost od gusara, a po
gusarenju su bili poznati upravo Liburni, Histri i drugi Hiri. Trgovaki su interesi, me
utim, uvijek bili jai od straha od gusarskih napada, pa su Grci i drugi pomorci luk
suznim i neobinim predmetima plaali za siguran nastavak plovidbe, nalazei u toj rau-

12

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

nici korist za sebe. Iz takve razmjene potjeu nalazi u vidu luksuznih zlatnih arhajskih
predmeta koje je, uz ulomke atike crnofiguralne keramike naene na zadarskom foru
mu, objavio zasluni hrvatski arheolog Mladen Nikoland. Tu su i nalazi iz Vije luke na
otoku Brau, geme od staklene paste (vitreji), jedna s prikazom heroja i grifona i druga s
prikazom kozoroga. U ovoj su uvali bili naeni i arhajski grki grobovi s kadgama iz 5. st.
pr. Kr., a u prostoru lokaliteta bilo je i novca junoitalskog polisa Krotona iz oko 500. pr.
Kr. Ti su nalazi vezani uz fokejsku Elafusu, to jest uz otok Bra, to takoer potvruje
drevnost plovnih putova i nalaza koji ih prate. Novac je veoma vaan popratni materi
jal, kao vrelo prvoga reda za utvrivanje kronologije nalaza. Naalost, izvjestan broj tog
novca, to se uva u Arheolokom muzeju u Splitu, izgubio je dokumentadjsku vrijed
nost, jer im je veoma poznati i uvaeni austrijski arheolog W. Kubitschek poetkom
prologa stoljea nenamjerno pomijeao ceduljice sa zabiljeenim podrijetlom. Meu tim
novdima nalazi se i eginski novi iz 7. st. pr. Kr., dragocjeni raritet koji dokazuje rane
veze tih naih krajeva sa svijetom grke arhaike. U tome kontekstu i fokejska prisutnost
nije bila samo efemerna povijesna epizoda, ve vana faza u otkrivanju istone jadran
ske obale grkim moreplovcima i trgovcima.
Za razliku od efemernoga boravka Fokejaca na Jadranu, Korinani su prvi meu
Grcima vrsto zaposjeli ulaz u jonski i adrijski zaljev, i to jo u vrijeme svoje prve koloni
zacije u 8. st. pr. Kr. Strabon pie kako je Arhija, jedan od lanova slavne kue Heraklida
Bakhijada, iz Korinta poao prema Sirakuzi trae ondje bogatstvo, prema savjetu iz Delfa.
Na putu prema Sirakuzi Arhija se odvojio od Hersikrata, lana iste kue, te ga je uputio
da sa svojim dijelom brodovlja naseli otok koji se u starini zvao Sherija, a zatim Korkira.
Hersikrat je tako i uinio, nakon to je s otoka istjerao Liburne koji su ga drali u svojoj
vlasti. Prema Strabonu, koji je taj podatak preuzeo iz starijih tekstova, to se dogodilo 735.
p r Kr. Podatak je za nas viestruko zanimljiv, jer svjedoi o pomorskoj prevlasti Liburna
na Jadranu u to rano vrijeme, moda ve u 10. st. pr. Kr., to je posvjedoeno i drugim
vrelima, kao i arheolokim i lingvistikim podacima. Time poinje duga povijest liburnsko-grkih odnosa, zapisana u dodue rijetkim, ali dragocjenim zabiljekama starih pisa
ca (kao primjerice kod rimskog povjesniara Flora) koje svjedoe o davnoj liburnskoj
rairenosti Jadranom. Otoci Hvar, Vis i Lastovo spominju se kao libumski otoci, na koji
ma su Liburni imali svoja uporita. Ve smo spomenuli kako Vergilije vodi Antenora u
Padovu pcr regna Liburnorum. Liburnsko povlaenje s Korkire (Krfa) bilo je uvod u vie
stoljetno povlaenje u njihovo izvorno podruje izmeu rijeka Krke i Rae u Istri. To e
se podruje vie-manje tako oblikovati nakon kasnijeg kolonizatorskog poduhvata Dionizija Sirakuanina poetkom 4. st. pr. Kr. i istovremenog keltskog zaposjedanja padske
nizine.
Interesi Korkire su tijekom vremena doli u raskorak s interesima metropole Korin
ta. Tukidid je zabiljeio njihov meusobni sukob 664. pr. Kr.; pobjednici Korkirani razvili

13

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

su svoje gospodarske i druge veze sa susjednim i daljim ilirskim krajevima. Korkirejd su


627. pr. Kr. osnovali Epidamnos (Dyrrhachium) na suprotnoj ilirskoj obali. Neto kasnije,
godine 588. pr. Kr., Korkirejd i Korinani zajedno su osnovali Apoloniju (Pojani). Oba su
grada alternativno usmjeravala svoju ovisnost prema Korkiri i Korintu, s obzirom na
promjenjivu politiku i gospodarsku situadju. Njihova je funkdja poglavito bila trgovi
na s neposrednim zaleem Iliride, a posebice eksploatadja srebrnih rudnika oko grada
Damastija. Nije nam poznato gdje se nalazio Damastij - pretpostavlja se da je bio negdje
u zapadnoj Makedoniji, izmeu Ohrida i Debra. Kovnica mu je djelovala do oko 330. pr.
Kr., to jest do poetka helenistikog doba. Upravo iskorivanje tih rudnika povezano
je, prema suvremenim miljenjima, s poetkom rada korintske kovnice novca. Korintskom
je interesu za nadzor nad tim predjelima i morskim putovima, prema tome, nuno bila
potrebna Korkira i njene luke kao uporite za lae i promet, te kao spona s naseobinama
na kopnu, Epidamnom i Apolonijom. Po nekim miljenjima, tim je naseobinama pre
thodila eubejska kolonizacija - Eubejd su u 8. st. pr. Kr. osnovali Orik juno od Apolonije,
ali su ih Korinani istjerali. Korintski se trgovaki interes proirio i sjevernije Jadranom.
Oni su, kako je poznato, bili razvili proizvodnju miomirisa i lijekova, a u svezi s time i
opsenu produkciju svoje keramike malih dimenzija. Ta protokorintska keramika pojav
ljuje se ve u posljednjim desetljeima 8. st. pr. Kr., dakle u vrijeme oligarhije Bakhijada,
da bi svoju klasinu fazu doivjela od sredine 7. do kraja 6. st. pr. Kr. Izvjestan broj tih
posuda naen je i na naim otocima i obali - u Blatu na Koruli (Korkyra M ek im ), na Visu
(Issa), u Solinu (Salom), Zadru (lader), Ninu (A enom), Vizaama u Istri (Nesactium), ilirsko-helenistikom naselju u Oaniima kod Stoca, Vidu (Narom) te na jugu u Tivtu, u
Boki kotorskoj. Rije je o posudam a tipa alabastra, pikside, aribala, oinohoe i kotile-skifosa. Treba izdvojiti vie nalaza keramikih ulomaka u podruju grada Zadra, sredi
ta Liburna, do kojega su stizali korintski trgovci i koji je bio sreditem prihvata korintske
robe. Isto tako zanimljiva je i prisutnost te keramike na uu Neretve, u Oaniima, kao
i na Glasincu u unutranjosti Ilirika. Upravo ta injenica objanjava zanimanje Korinana za te predjele. U proizvodnji njihovih miomirisa i pomasti vanu je ulogu imala iris
lllyrica zvana i genthiam , naa perunika s obala rijeke Narona (Neretve), ija je kvaliteta
bila na glasu. Ve je Aristotelov uenik Teofrast (372.-287. pr Kr.) zabiljeio da "mirisnih
biljaka (prije toga spominje Arkadiju i Lakoniju) ovdje nema, osim to ima perunike u
fluidi i na Jadranskom moru, a tu je ona izvrsna i bolja nego drugdje" (Hist. pkntarum,
IV.5,2). O n je znao za mirisni korijen te biljke, pa kad istie kvalitetu ilirske iride (perunike), onda misli na korijen te biljke, dok je drugdje, kao u Makedoniji i Trakiji, on bez mi
risa. Perunika voli toplo podneblje i cvate ljeti. Drugo vrelo za ilirsku peruniku jest pjesnik
i gramatiar (a moda i lijenik) Nikandar iz Kolofonta, roen krajem 2. st. pr. Kr., koji
k ae :"... te perunika koja raste na Drilonu i na obalama Narona" (Theriaca, 607). Gotovo
istovjetan podatak nalazimo kod Plinija Starijeg: "U najveoj je cijeni ilirska perunika, i

14

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

to ne ona pri moru nego ona u umovitim predjelima (unutranjosti) Drilona i Narona"
{Nat. hist., XXI.40). Plinije precizira podruja u kojima raste kvalitetna perunika, to Nikandar nije uinio, no ve injenica da ju je spomenuo potvruje u antici raireno mi
ljenje o njenoj dobroj kvaliteti. tovie, moemo pretpostaviti da oba navoda potjeu iz
istoga, starijega vrela. I drugi antiki autori spominju tu peruniku kao ilirsku ili jadran
sku te njenu kvalitetu-K aton Stariji (234.-149. pr. Kr.) je naziva "jadranskom perunikom"
(De agricult., 10), Celzo, lijenik iz Tiberijeva doba, "ilirskom perunikom" (JV.18,5), a Kolumela preporua prah "ilirske perunike" (XIL20,2,5). Kolumela je za Klaudijeva vlada
nja napisao poznato djelo De re rustica u 12 knjiga, objavivi jo i raspravu o njegovanju
drvea u posebnoj knjizi, te je tako postao klasikom svoje struke. Razliita je namjena
perunike kod tih pisaca; Teofrast i Nikandar prouavaju otrove i protuotrove pa je kod
njih perunika farmakoloka biljka, Celso je propisuje u izrazito medicinske svrhe kao lijek
protiv razliitih bolesti, a Katon i Kolumela, kao poljoprivredni strunjaci, upuuju na
njenu primjenu kod spravljanja vina, kao mirisni dodatak za njegovo uvanje kojim se
premazuju rubovi baava. Poznati vojni lijenik Dioskurid iz Cilicije ivio je u Rimu za
cara Klaudija i ondje napisao opseno djelo na grkome, Poznavanje lijekom u kojemu
opisuje 600 biljaka i gotovo 1.000 lijekova. On je jedini koji ilirsku peruniku ne smatra
najboljom, ve preporua onu iz Perge u Pamfiliji te iz Elide na Peloponezu. U jednom
vanom odlomku, u kojemu govori openito o proizvodnji mirisa u antici, Plinije spo
minje i uveno mirisno ulje perunike, koje se proizvodilo u Korintu {Nat. hist.,XIH.5). Od
Teofrasta, dakle, do spisa Geoponika, kompilacije starijih agronomskih tekstova iz vreme
na Konstantina Porfirogeneta (sredina 10. st.), cijeli niz auktora spominjao je ilirsku pe
runiku istiui njenu kvalitetu i vrijednost. No, ova je biljka bila poznata ve mnogo prije
Teofrasta, o emu svjedoi spomenuta Plinijeva vijest. Vanost perunike u proizvodnji
korintskih miomirisa bila je toliko velika da je ta biljka zacijelo bila jednim od kljunih
motiva za korintske plovidbe u Jadran. O tome svjedoe razmjerno brojni nalazi korintskih
posuda koje su sluile u transportu i trgovini miomirisa i lijekova. Stoga m oem o za
kljuiti da je u odreenim slojevima ilirskog drutva, dakako u onima koji su pripadali
viim staleima, postojala i drutvena i kulturoloka potreba i za takvim korintskim proiz
vodima. To osobito vrijedi za obalni pojas u kojem je veina korintskih posuda i naena.
Moemo pretpostaviti da su Korinani svojim alabastrima, aribalima i piksidama, ispu
njenim skupoqenim sadrajem (miomirisom i lijekovima), domaim ilirskim poglavari
ma du obale i na otocima plaali svoje trgovake interese i mirnu plovidbu Jadranom.
Mjesta nalaza njihovih posuda (Korula, Vis, Zadar, Solin) o tome dovoljno dobro svje
doe. Uz trgovinu perunikom, Korinani i Korkirejd bili su zainteresirani i za druge siro
vine poput jantara i kositra koji su stizali na ue Pada i u etruanske luke u sjevernom
Jadranu, a tu su bili i konji iz Venetije koje su uvozili, a bili su poznati tijekom itave an
tike. Treba spomenuti i trgovinu robovima koja se odvijala u mnogim zapadnojadranskim lukama, od Venetije do Picena i Apulije, kao i na itavoj ilirskoj obali.

15

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

Vanost istonojadranske plovne rute za Korinane i njihove srodnike Korkirejce


ogleda se i u postojanju knidske naseobine na Korkiri Melaini koja se, prema veini po
vjesniara, ondje nalazila ve oko 580. pr. Kr. Herodot je zabiljeio zgodu kako su u vrijem ^ estokog sukoba izmeu Korinana i Korkirejaca, za tiranina Perijandra, Kniani
skupa sa stanovnicima Sama pokazali samilost prema tri stotine djeaka iz najplemeni
tijih korkirejskih obitelji. Njih je Perijandar bio zarobio na otoku i kao ratni plijen poslao
lidijskom kralju Alijatu koji bi ih nakon kastracije uvrstio u svoj dvorski harem. No, Kniani
i Samljani su ih spasili i vratili na Korkiru (HI.48). Plutarh, meutim, glavnu ulogu u ovome
poduhvatu daje Knianima (Mor., 860 b-c; De Herod. m al, 2). Korkirejci su u znak zahvale
za ovo plemenito djelo iskazali Knianima velike poasti i dali im pravo naseljavanja na
svojoj zemlji bez plaanja nameta. U kontekstu tih zbivanja treba sagledati osnivanje
knidske naseobine na otoku Korkiri Melaini (Koruli). Tu injenicu spominju i kasnija
vrela poput Pseudo Skimna, Strabona i Plinija, a njihove se tvrdnje temelje na starijim
izvorima poput Efora, Teopompa i Timeja. Prema tome, Korkirejci su u vlasti imali dio
Korkire Melaine, ako ne i itav otok, te su dio prepustili Knianima. Na taj su nain dobili
saveznike i uporite u nastalim nesporazumima i sukobima s Korinanima. Korkirani i
Korinani u tim su krajevima bili prisutni ve vie od stoljea i pol. U tome su razdoblju
svojim brodovljem i trgovinom mogli nametnuti prevlast na tako vanoj plovnoj dionici
kao to je to otok Korula. Te povijesne injenice nisu dosad potvrene odgovarajuim
arheolokim nalazima, pa se miljenja o ubikaciji knidske naseobine na Koruli razliku
ju. O tok je dug 38 km, a na svojoj zapadnoj strani ima prostrani i slikoviti zaljev u kojem
se danas nalazi Vela Luka. Na istonoj strani, u kanalu izmeu Korule i poluotoka Pe
ljeca, grad je Korula, smjeten na isturenom kamenitom poluotoku. On je dominantna
toka na prastarom plovnom putu koji je od pamtivijeka prolazio tim kanalom. Arheo
loki nalazi s podruja grada bili su doslovce pometeni gradnjom srednjovjekovnoga
naselja na kamenitom poluotoku. No, novi Histijeje s Eubeje, naen u iskopu na junoj
zaravni grada, upuuje na tragove grke antike na tome mjestu. Vjerojatno je bilo jo
takvih nalaza, ali su ih nai humanisti prikupljali i najee odnosili s otoka. Poznato je
kako su potomci kanonika Ambroza Kapora sredinom 19. st. prodali u Parizu zbirku od
oko 8.000 komada novca. Antiki su nalazi neto e u podruju Vele Luke, s ostacima
rimskih vila u Potirni, Pribi i Brni. Mjesto Blato, u sredinjem dijelu otoka, takoer je
poznato upravo po nalazima pojedinih primjeraka grkog novca te po dvama korintskim
aribalima i jednom askosu, pa je tu moralo biti gradinsko naselje s kojega su domai Iliri
trgovali s Grcima. Na Koruli su naeni novci s legendom KOPKYPAI2N i glavom golobradog mladia ovjenanog lovorovim vijencem (Apolonom) na aversu; na reversu je
natpis sa itnim klasom. Novac nosi ime grada Korkire. Toj se knidskoj naseobini htjelo
pripisati ime Herakleje koju spominje Pseudo Skilak u Periplusu (c. 22): "Poslije Liburna
je narod Dira. Iliri nastavaju uz more do Haonije koja je nasuprot Kerkire, Alkinojeva otoka.

16

'I
Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57
M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

I ovdje je helenski grad kome je ime Herakleja i lu k a ... I poluotok malo manji od Peloponeza. Nakon poluotoka (plovi se) ravno".
Herakleja na Hvaru
Postoje, meutim, novci te Herakleje - njih oko 130 komada - od kojih je najvei broj
naen na otoku Hvaru, i to veim dijelom u samome gradu Hvaru, na zapadnoj strani
otoka (si. 1). Pseudo Skilakov Periplus bio je namijenjen moreplovcima kao praktini pri
runik za plovidbu, s lukama i njihovim meusobnim udaljenostima te s imenom ple
mena u ijem se podruju nalaze dotina pristanita. Iako zamren, s mnogim naknad
nim umetcima i pogrjekama prepisivaa, taj nam je tekst od prvorazredne vanosti za
podatke o naoj obali. Vrijeme u kojem je nastao (a to je po miljenju veine strunjaka
sredina 4. st. pr. Kr., neto prije 330. pr. Kr.) jest i vrijeme kovanja spomenutog heraklejskog novca. Do toga je zakljuka doao veliki hrvatski epigrafiar i numizmatiar Josip
Brunmid ve krajem 19. st., kada je (1898.) objavio svoje klasino djelo Natpisi i novci
grkih gradova na Jadranu. Na Hvaru se, naime, upravo u ovo vrijeme prekivaju novci
lokalnih kovnica, nakon propasti sirakuke prevlasti u ovome podruju, kada je Dionizije Sirakuanin Mlai, sin onoga Starijega, bio prognan u Korint (344. pr. Kr.). To su emisije
farskih, heraklejskih i Jonijevih novaca koje prekivaju novci s legendom AIM. Kovanje
heraklejskog novca prestaje upravo krajem 4. st. pr. Kr., kako je to zakljuio drugi veliki
znalac, Duje Rendi-Mioevi. Ako su, dakle, novii naeni na Hvaru, onda Herakleju
valja povezati s tim otokom, kako je to smatrao ve J. Brunmid. Dodao bih jo preciznije,
da je treba smjestiti u sam grad Hvar, jer je upravo njegova luka bila kljuna za ovdanji

SI. 1. Novac Herakleje - Fig. 7. Coin o f Heradea.

17

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

promet pa ju je Periplus zbog toga i izdvojio i izriito oznaio kao "Herakleja i luka", tim
vie to imamo i novac i spomen luke u spisu koji je nastao gotovo istovremeno s njime.
Kako je to ime zatim nestalo i zato je bilo tako kratkotrajno, sloeno je pitanje. Ne pozna
jem o ni sudbinu nekih drugih imena na naoj obali, niti gdje su bila i kako su se zvala
neka^naselja koja pisci spominju. To je, primjerice, Anhijale, takoer na otoku Hvaru, zatim
Nutrija koju spominje Polibije te naselje u dananjoj Lumbardi na Koruli, osnovano
nakon propasti onoga knidskoga, kojemu takoer ne znamo ime. Nema sumnje da je
vanu ulogu u tim zbivanjima odigralo jaanje ilirskog elementa u odreenim povijesnim
situacijama, to se mijenjalo iz stoljea u stoljee i to je moglo prekinuti ivot pojedinih
naselja ili naprosto dovesti nove gospodare. Nadajmo se da e nam budua arheoloka
istraivanja podariti neki natpis ili drugi nalaz koji e nam pomoi u rasvjetljavanju tih
pitanja koja su, uostalom, uobiajena i drugdje u antikom svijetu, i u grko i u rimsko
doba. Herakleju, meutim, s obzirom na nalaz novca treba traiti u gradu Hvaru, a ne na
Korkiri (Koruli), a onda i zbog prometne vanosti hvarske luke u kojoj se u pravilu
zaustavljala gotovo svaka laa koja je plovila istonom jadranskom obalom, u svim vre
menima. To je bilo unosno mjesto za nadzor plovidbe i lukoga prometa, stoga nas ne
udi sukob interesa pojedinih zajednica i politikih imbenika koji su u pojedinim povi
jesnim konstelacijama ovdje koristili svoju mo i prevlast, uklanjajui i smjenjujui jedna
drugu u nemirnim vremenima kojih nikada nije nedostajalo. Knidsku naseobinu pak
treba traiti na mjestu dananjega grada Korule, antike Korkire, srednjovjekovnoga
hrvatskoga Krkara, koji je u imenu dananjega grada naslijedio ime staroga ilirsko-grkoga
naselja. Veina drugih hrvatskih jadranskih otoka na kojima su se nalazila istoimena
antika naselja uva svoja stara imena. To su, uz Korulu, Vis, Hvar, Rab, Osor, Krk i Cres.
Poloaj na zatienom poluotoiu (kakav ima Korula) Grci su koristili i drugdje. Klasian
je primjer poluotok Ortigija u Sirakuzi, kod nas to su Issa i poluotoi Prirovo, Epetij (Stobre) na kamenitom poluotoku istono od Salone, Tragurij (Trogir) na otoiu (danas,
uslijed sputanja obale, na poluotoku). Kada govorimo o tim grkim naseljima, neemo,
dakako, zamiljati njihovu veliinu i neke vee arhitektonske spomenike; ostali su tek
dijelovi zidina (one su, naime, bile vrste, iroke i visoke), ali unutar njihovog perimetra
bile su manje povrine: Faros je, primjerice, bio dimenzija 150 x 200 m, Issa otprilike isto
toliko. Ta su naselja inile priproste etverokutne kue, s iznimkama pojedinih kua
bogatih ljudi, ponekog hrama i neke javne zgrade. I Atena je, u klasino Periklovo doba,
uz sjajne graevine na akropoli i agori preteito bila sastavljena od skromnih kua obinih
graana.
Korkira i Narona
Valja postaviti pitanje kada i kako je propala knidska naseobina na otoku Korkiri. Po
mome miljenju, to je najvjerojatnije bilo u vrijeme Peloponeskoga rata (431.-404. pr. Kr.).

18

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

Taj je sukob iscrpio itavu matinu zemlju, Grku, to meusobnim unitavanjem, to


kugom u Ateni. Posljedice su se morale odraziti i na mnoge rubne grke naseobine, u
naem sluaju na onu na Korkiri koja je ivjela i trajala u funkciji ispostave ponajprije
Korkirejaca s Krfa, a zatim i Korinana. No, ovo vrijeme (a to je 5. st. pr. Kr.) u jadransko
podruje ve donosi i atenske interese koji su zamijenili i nadomjestili one korintsko-korkirejske. Sukobi u matinoj Grkoj zasigurno su u drugi plan bacili i tu otonu
naseobinu. Tijekom tri desetljea krvavih sukoba izmeu Atene i Sparte izostala je ona
ranija zatita iz matinih gradova ue Grke i zamro je promet koji je inio ivot te
naseobine. Nema sumnje da su to stanje iskoristili doma Iliri, i oni na otoku i oni sa
susjednoga kopna i poluotoka Peljeca, kao to su to inili i u kasnijim povijesnim situ
acijama, te su mogli naprosto likvidirati tu naseobinu, opljakati je i preuzeti njene luke
i prometne funkcije. Izloeno mjesto te naseobine pozivalo je svakoga tko je htio i mogao
iskoristiti nezatienost i preputenost zadjelo nevelike skupine helenskih naseljenika
samoj sebi. injenica je da na poznatoj lumbardskoj psefizmi, na kojoj je uklesan ugovor
to su ga sklopili Isejd i lokalni Hiri, nema spomena nekog ranijeg naselja. Kao vlasnici
zemljita, a vjerojatno i itavog otoka, zabiljeeni su Pilos i njegov sin Dazos, zasigurno
potom d onih koji su stoljee ranije bili dokrajili staru knidsku naseobinu.
I antika Korkyra i drugi susjedni otoci, kao Pharos (Hvar), Brattia (Bra) te poluotok
Peljeac, bili su svojim pomorskim vezama upueni na jo jedno vano sredite na naoj
obali, koje je imalo grko-ilirski karakter, a to je emporij Narom na rijecu Naronu. Danas
je to selo Vid kod Metkovia, na desnoj obali Neretve koja je oduvijek sluila kao promet
nica prema unutranjosti Ilirika. O tome svjedoe neolitiki i drugi arheoloki nalazi iz
sliva te rijeke. Treba istaknuti poznati lokalitet Liside kod Konjica, koji se povezuje s
utjecajima hvarske neolitike kulture obojene keramike, a time posredno i s grkim kra
jevima i Tesalijom te s junom Italijom. Bilo je govora o zanimanju Korinana i Korkireja
ca za peruniku koja raste na uu Neretve; u tome kontekstu moramo razumjeti i obavijest
to je donosi Teopomp a prenosi Strabon, da se na rijed Naronu prodaje keramika roba
s Hija i Tasa. Istu vijest nalazimo i kod Pseudo Aristotela u spisu Peri thaumasion akousmaton (O udesima za koje se ulo). On kae da se negdje na pola puta (izmeu Ponta Crnoga mora i Jadrana?) nalazi zajedniko trite gdje trgova s Ponta prodaju robu s
Lezba, Hija i Tasa, a oni s Jadrana korkirske amfore. Te podatke potvruje i Pseudo Skilak
krajem 4. st. pr. Kr., kada pie kako nakon (rijeke) Nesta slijedi (rijeka) Naron, a ulaz u nju
nije uzak. Ovamo mogu uplovljavati trijere i teretne lae sve do gornjeg emporija koji je
od mora udaljen 80 stadija (oko 15 km). Ovdje je, dakle, postojalo trgovite u kojem se
razmjenjivala roba izmeu Grka i Dira. To je kasnija Narona koja se u 2. st. pr. Kr. razvija
u vano luko naselje i mjesto razmjene i trgovine razliitom robom. Najnovija arheolo
ka otkria u Vidu kod Metkovia, to ih je objelodanio Emilio Marin a prati ih jedinstveni
nalaz Augustova hrama na forumu tamonjega rimskoga grada na kojem su godine 1996.

19

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

naeni i kipovi carskih obitelji, od Cezara i Augusta do Vespazijana, potvruju vanost


ovoga mjesta koje je bilo rimska kolonija ve za Cezara. U novije vrijeme ispod rimskoga
sloja otkriveni su ostad ranijega ilirsko-grkog naselja, to e istraivanja koja su u tijeku
jo bolje rasvijetliti. Narona je jedno od onih naselja na istonoj obali Jadrana koje je ima
lo mijeani ilirsko-helenski karakter, a takvo je u veim razmjerima bila i Spina na uu
druge rijeke - Pada - naselje u kojem su se odvijali mnogobrojni i uzajamno korisni tr
govaki i raznovrsni drugi odnosi. Nema sumnje da je Narona tu funkdju imala ve od
arhajskih vremena i od prvih dodira Korinana i Korkirejaca s naom obalom. Taj se proces
nije prekidao, o emu svjedoe nalazi grkog novca u zaleu Narone te posebice vano
sredite ilirskoga plemena Daorsa u Oanidma kod Stoca, iji megalitiki bedemi i danas
izazivaju divljenje. Daorsi, smjeteni 40-ak km sjeverno od Narone, na obje obale rijeke
Neretve, bili su trgovaki posrednici izmeu Grka i ilirske unutranjosti i veoma su do
bro iskoristili svoj geografski smjetaj. Istraivanja provedena 60-ih godina prologa sto
ljea na Oaniima dala su niz keramikih, numizmatikih i drugih arheolokih nalaza
koji svjedoe o intenzivnim vezama ovoga podruja s jadranskim prostorima, tamo
njim grkim naseobinama i njihovim trgovrima. Ako znademo da se s Oania u daljini
prema jugozapadu naziru obrisi otoka Hvara, jasnije su nam i te uzajamne veze. Meu
nalazima spomenimo, primjerice, vinske amfore sa igovima Farosa i Isse, kao i novac
Apolonije i Dirahija, grku kacigu te zlatarski pribor koji se, suded prema vrsti i prikazu
makedonske zvijezde, moe povezati s tim podrujem iz vremena Filipa II., budui da je
u Filipovoj grobnici u Vergini naena zlatna krinja s istom takvom zvijezdom. Naeni
su i novci Baleja koji je u 2. st. pr. Kr. kovao novac u Farosu i Rizonu (Risnu u Boki kotor
skoj), a i vladao je tim podrujem kao vjerojatni rimski klijent nakon propasti ilirske drave
i njenog posljednjeg vladara Gentija (167. pr. Kr.). Za Baleja inae znademo zahvaljujui
jedino tim noviima, jer ga druga povijesna vrela ne spominju. Daorsi su bili jedno od
malobrojnih ilirskih plemena koja su kovala svoj novac s prikazom lae (lembos) na aversu i natpisom AAOPZ(DN). To je najpoznatiji primjer kako je grka uljudba prodirala doli
nom Neretve u ilirsku unutranjost. Istraivanja brojnih drugih lokaliteta to e prodiranje
ubudue jo bolje potvrditi, s obzirom na injenicu da smo u tome poslu, arheoloki
gledano, takorei tek na poetku.
D ionizije Sirakuki - Issa i Pharos
Grko poznavanje dananje hrvatske obale dijeli se u dvije faze. U ovoj prvoj, koju
smo ovdje nastojali saeto prikazati, rije je o brojnim izravnim i neizravnim vezama.
Stvarna i trajna kolonizatorska prisutnost Grka na istonoj obali Jadrana poinje za vla
davine Dionizija Starijeg, tiranina Sirakuze, najmonijeg vladara na Sredozemlju toga
vremena. Peloponeski rat bio je iscrpio matine grke zemlje i prvenstvo je preuzeo sira
kuki polis na elu sa svojim prosvijetljenim tiraninom Dionizijem, sinom Harmokra-

20

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

tovim, roenim 430. pr. Kr. Dionizije je bio dravni inovnik (grammateus) i hrabar vojnik.
Sirakuza je bila u trajnim sukobima s kartakom (zapadnom) polovicom Sicilije pa je
Dionizije, kao vjet politiar, u skuptini svoga grada napadao stratege za nesavjesno
voenje ratnih operacija, istovremeno podilazei narodu napadima na bogatae. Tako je
stekao popularnost kod sirakukog puka i u dobi od 24 godine (406. pr. Kr.) bio od naro
da izabran za jednog od stratega, a malo kasnije i za stratega autokratora. Njegove su
vojnike i vladarske sposobnosti dole do izraaja upravo u ratovima to ih je, s prekidi
ma i promjenljivom sreom, vodio s Kartaanima od 405. do 392. pr. Kr. Nakon sklop
ljenog mira diktirao im je povoljne uvjete te praktiki postao gospodarem Sicilije, osim
njenog sjeverozapadnog dijela, pa su ga stoga smatrali osloboditeljem zapadnog helenstva od kartakog ropstva. U poetku spomenutih sukoba sagradio je oko Sirakuze sus
tav utvrda, po dimenzijama i vrstoi jedinstvenih u itavoj antici. Monim bedemima
zatvorio je grad od otoia Ortigije, pretvorivi ga u poluotok, do visoravni Epipole za
padno od Sirakuze, u duini od 27 km. Sagradio je i vodovod i arsenal za svoje brodovlje
koje je, sastavljeno od 300 tetrera i pentera, bilo najmonijom pomorskom snagom na
tadanjem Sredozemlju. Zatim je preao na junoitalsko kopno i nizom akcija ostvario
svoju prevlast i u tome podruju. Keltske provale u Italiju i do Rima 390. pr. Kr. navele su
Dionizija na irenje prevlasti i na Jadransko more, u kome su njegove lae zamijenile
one atenske. Tako je zauzeo Ariju na uu rijeke Pada i ondje postavio svoju posadu;
isto je uinio i u Ankonu junije na italskoj obali, te u Numanu juno od Ankona. Svoju
je vlast proirio i na epirsku obalu, a ratovao je i s Etruanima i na Korzid. Sklopio je
savez s Keltima koji su bili prodrli do Rima, a neki su poli i dalje na jug i stupili u njego
vu slubu kao plaenid. Bio je obrazovan ovjek, pisao je pjesme i tragedije i na svome je
dvoru okupljao uene ljude. Kod njega su boravili filozof Platon, pjesnid Timotej i Filoksen, povjesniar Filist i drugi. Pod njegovom vladavinom, Sirakuza je formalno bila
demokratska drava s narodnom skuptinom, ali glavna je rije bila njegova pa se dao
izabrati za doivotnog stratega. Bio je "arhont Sicilije" i "tiranin", to mu je ostalo kao
trajni nadimak. Vlast je temeljio na potpori siromanih graana i plaenika te osobne
garde. Sustav poreza to ga je nametnuo bogataima te razliiti nameti od pokorenih
gradova i podruja omoguili su mu velike prihode kojima je drao vojsku i stvorio monu
mornaricu, glavnu snagu njegovih imperijalnih poduhvata.
U okviru svoje jadranske politike i gospodarske eksploatadje tih krajeva, a radi nad
zora plovidbe na najkraoj transjadranskoj liniji od Monte Gargana, preko otoka Tremita, Palagrue, Visa, Hvara, Braa i Korule do kopna na kojemu su se nalazile Salona i
Narona, morao je imati uporite na naoj obali. U tu je svrhu, po logici strategije, zaposjeo
otok Vis - Issu, sredinji jadranski otok koji je u svim vremenima imao slinu strateku
ulogu. No, i danas je meu povjesniarima prisutna nesuglasica glede toga dogaaja kao
i imena otoka Isse. Povjesniar Diodol Sicilski (Siculus), koji je u vrijeme Julija Cezara (1.

21

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

st. pr. Kr.) napisao svoju Povijesnu biblioteku, opisuje osnivanje Pharosa (Staroga Grada) na
otoku Hvaru. To se, po njemu, odigralo u vrijeme 99. olimpijade (3857384. pr. Kr.), kada
su na otok, uz pomo Dionizija Sirakuanina, doli doseljenici s otoka Para u Egejskom
moru. Ubrzo nakon toga izbio je sukob izmeu Grka i domaih Hira. Grcima je u pomo
priskoio Dionizijev eparh iz Lissosa, kako je to Diodor zabiljeio. Lissos, dananji Lje u
Albaniji, udaljen je 3-4 dana plovidbe od Pharosa. Ta je injenica ve u 17. st. navela
poznatog hrvatskog povjesniara Ivana Luciusa Luia da u svome djelu De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex (objavljenom u Amsterdamu 1666.) ustvrdi kako, zbog preve
like udaljenosti, ne moe biti rijei o Lissosu ve o Issi te da umjesto Lissos u tekstu treba
pisati Issa. Time je potaknuo raspravu koja traje do naih dana. Veina stranih strunja
ka, uz poneki izuzetak, smatra da je rukopis nepovrediv i da ga se ne moe ispravljati.
Domai pak povjesniari i arheolozi, koji su blizu dotinome podruju i mnogo bolje
poznaju plovne i pomorske prilike u ovom dijelu Jadrana, vie-manje su jedinstveni u
miljenju da je rije o pomoi sa susjedne Isse, a ne iz udaljenoga Lissosa. Albanski ar
heolozi, koji su opseno istraivali podruje Lissosa, nisu nali niega to bi upuivalo na
postojanje nekog naselja ili uporita iz Dionizijeva vremena. Osim toga, lisoska luka je
plitka i zamuljena pa je bila sasvim neprikladna za boravak velikih Dionizijevih laa.
Prema tome, izostale su arheoloke potvrde koje bi ile u prilog povezivanja Diodorova
teksta s terenskom arheolokom situacijom na tome lokalitetu, dok je s isejskom lukom
posve drugaije. Povijesna je injenica da se Lissos ne spominje u kasnijim povijesnim
vrelima - ne spominje ga, primjerice, Pseudo Skilak koji je nabrojao sva vie-manje vanija
pristanita na jadranskoj obali. Spominje ga tek povjesniar Polibije, i to skoro dvije sto
tine godina nakon Dionizijeva vremena, u svezi s napadom makedonskog kralja Filipa
Dl. na Lissos i rimskoga ugovora s Ilirima 229. pr. Kr., kojim je zabranjena plovidba ilir
skim brodovima juno od toga mjesta. Prema Polibijevu opisu, to je posve ilirski grad; ni
druga vrela, kao primjerice pouzdani Strabon, ne govore o Lissosu kao o grkom gradu.
U novije je vrijeme (1958.) njemaki povjesniar K E Stroheker napisao kapitalnu studi
ju o Dioniziju Sirakuaninu, u kojoj iznosi rezultate svojeg prouavanja triju glavnih
ouvanih kodeksa Diodorove Povijesti. On je skrenuo pozornost na tzv. Codex Venetus
375 u kojem se spominje Lissos, dok druga dva kodeksa (Pntmius iz 10. ili 11. st. i A (Coislianus)) donose inaicu ev ti) Aiacrri odnosno Atocqi, to se odnosi na Issu, a ne na Lissos.
Nakon istraivanja koja su proveli albanski arheolozi te nakon minuciozne Strohekerove analize rukopisa i drugih okolnosti to ih je prikazao, moramo ipak vie biti skloni
rjeenju i itanju to ga je predloio ve Lucius, a to je da se Diodorov opis, s obzirom na
q'elovitu arheoloku i povijesnu situaciju, odnosi na Issu a ne na Lissos.
Prvi koji spominje Issu je Pseudo Skilak iji je tekst, kako je ve spomenuto, bio dovren
izmeu 340. i 330. pr. Kr. O n opisuje Manijski zaljev, podruje dananje sredinje Dal
macije od Krke do Cetine, i uz ostalo pie: "Ovdje je, naime, Novi Pharos, grki otok i

22

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

otok Issa, i to su grki gradovi" (c. 23). Novi Pharos se tumai kao ime koje ima oznaavati
razliku od Fhrosa s kojega su doli doseljenici, a mogue je da je ta naseobina bila na mjes
tu dananjega grada Hvara. Grad Hvar je, bez sumnje, dobio na vanosti nakon propasti
sirakuke drave i nestajanja njene zatite lokalnih Grka. Nova povijesna konstelacija, u
kojoj jaa domai ilirski element i oblikuje se ilirska dravna organizacija, odsad ugroava
i Pharos (Stari Grad) i Issu. Kao sredinji jadranski otok, Issa je uvijek imala razgranate
pomorske veze, a te dodire s grkim i drugim podrujima i prije Dionizijeve kolonizacije
potvruju i arheoloki ostaci. Ve je sredinom 19. st. veliki hrvatski povjesniari arheolog
don ime Ljubi (1822.-1896.) otkrio u Visu, ispod razine grkoga naselja, velike poligonalne blokove "kiklopskoga" zida koji je, po njegovu miljenju, moda prethodio grkoj
naseobini Dionizijeva vremena. Najnovija sondiranja u istonom dijelu prostrane isejske luke takoer upuuju na postojanje predgrkog naselja. Nije bez razloga to ime oto
ka Visa - Issa - pripada predindoeuropskom jezinom nasljeu, to potvruje njegovu
pradavnu zemljopisnu i prometnu vanost. Istoj skupini pripadaju imena Larissa, Antissa, Pia. Po nekim tumaenjima, ime Issa bi znailo "utvreno mjesto u blizini vode".
U spomenutome zaljevu na otoku Visu, u jednoj od najboljih luka na naoj obali,
postojalo je, dakle, predgrko naselje koje je prethodilo kasnijem grkom polisu. Kakva
je bila sudbina tih dvaju naselja ne moemo rei, jer su kasnija rimska gradnja i suvre
meno naselje dobrim dijelom prekrili ili unitili ranije slojeve. S time u vezi treba spomenu
ti jo uvijek neodreenu osobnost Jonija po kojem je, kako nam je zabiljeio Teopomp,
Jonsko more dobilo svoje ime, a bio je rodom iz Isse i neko je vladao tim krajevima. Po
vjesniari se ne slau oko toga je li rije o stvarnoj povijesnoj osobi ili o nekom mitskom
lokalnom heroju. Jedni u njemu vide mitskoga eponima Jonskog mora, a drugi Isejca
koji je vladao otokom prije dolaska Grka. Postoje, naime, isejski novci koji na aversu nose
glavu heroiziranog mladia s natpisom IONIO, a na reversu je dupin. Neki od tih novia
prekovani su u novac Pharosa. U podruju antikog polisa Isse godine 1892. naen je natpis
na kojem se Issa naziva Jonijevim otokom, to se tumai kao pjesnika mitska projekcija
traenja nekog dalekog herojskog osnivaa isejskog polisa. I taj podatak govori o povi
jesnoj i prometnoj vanosti tog sredinjeg jadranskog otoka. U novije je vrijeme Mladen
Nikolanci objavio opsenu studiju o toj osobi. O n smatra da Jonija treba smjestiti u neko
predgrko doba, moda u razdoblje liburnske talasokracije na Jadranu (10.-8. st. pr. Kr.).
Issa je bila vano uporite jadranskih i sirakukih Grka. Njena prostrana luka davala
je sigurnost i zaklon laama, a plodna polja mogunost dobrog uzgoja, posebice vinove
loze i maslina. Strabon je u svojoj Geografiji zabiljeio kako su jadranski otoci veoma po
godni za uzgajanje maslina i vinograda - elaiofitol kai euampeloi. Kakvoa isejskog vina
bila je na glasu u antici, dajui mu i primjerenu vanost. O tome je ouvan poznati navod
iz djela grkog pisca Ateneja iz Naukratisa, napisanog poetkom 3. st. pod naslovom
Deipnosophistai (Gozba uenih). Ondje on citira svog prethodnika, povjesniara, zemljo-

23

SI. 2. Grka podjela zemljita na otoku Visu - Fig. 2. Creek land division on the island ofVis.

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

24

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

pisca i filologa Agatarhida iz Knida koji je u 2. st. pr. Kr. napisao Povijest Azije i Europe
(ouvano samo u ulomdma) i koji kae: "Na otoku Issi u Jadranu, kae Agatarhid, nalazi
se vino od kojega nema nigdje boljega". Taj podatak svakako svjedoi o poljoprivrednoj
i trgovakoj vjetini isejskih Grka. Vis, naime, nije velik otok, ima 91 km2 (usporedbe radi,
grki otok Paros ima 209 km2). Od susjednog otoka Hvara udaljen je 18 km, od kopna (u
podruju Splita) 55 km, a od italske obale kod Monte Gargana 126 km. Otok ima dvije
glavne luke, Vis na sjeveru i Komiu na zapadu. Najvii vrh je Hum (587 m). Znaajka
otoka su plodne povrine u obliku izduenih plitkih udolina izmeu omanjih breuljaka.
Zemlja je pjeskovita s ilovastim donjim slojevima koji dobro zadravaju vlagu pa je taj
imbenik, uz veliku insolaciju te, dakako, pomnu obradu zemljita i njegu vrsnih vino
gradara, razlogom nadaleko poznate kakvoe vikih vina ve od najstarijih vremena pa
do naih dana. Kao organizirani autonomni helenski polis, Issa je nainila zemljinu pod
jelu tih plodnih povrina. Jednu takvu pravilnu podjelu (chora) s katastrom ustanovio
sam 1993. u Draevom polju u jugozapadnom dijelu otoka, gdje estice imaju dimenzije
350 x 875 m, odnosno 2 x 5 stadija (si. 2). To je otkrie objavljeno u posebnoj raspravi.
Tragove takve podjele treba traiti i na drugim plodnim povrinama na otoku, ukoliko ih
nije prebrisala kasnija tisuljetna obrada tla i druge intervencije kao to su gradnja
saveznike zrane luke tijekom 2. svjetskog rata (1944.) u Velom polju koje se nastavlja
istono od Draeva polja. Na starim katastarskim kartama iz mletakoga doba mogu se
uoiti izduene estice antike grke podjele koja je danas, meutim, praktiki izbrisana.
U svim tim poljima ima brojnih arheolokih ostataka, kako iz grkoga tako jo vie iz rim
skoga doba kada se intenzivna obrada polja nastavila, a vjerojatno i proirila. Nalazi po
tonulih antikih laa u moru oko Visa, posebice brodoloma u uvali Svitnji s vie stotina
amfora, govore o razgranatoj trgovini vinom koje se s Visa izvozilo u vea sredita na
obali i u ilirsku unutranjost.
Issa je bila naseobina sirakukih Dorana i odlikovala se demokratskim ustavom. Nat
pis iz Lumbarde, naime, rasporeuje koloniste u tri dorske file: Dymanes, Hylleis i Rimphyloi. Polisom je upravljala narodna skuptina (eklesia) uz vijee pedesetorice (boule) koje
je vodilo dravne poslove i koje je skuptini predlagalo zakljuke. Visoki slubenici polisa
bili su arhonti koji su provodili u djelo zakljuke vijea i skuptine i imali su vanu ulogu
u sudskim sporovima. Tu su i visoki inovnici, stratezi, koji su se brinuli oko obrane polisa,
pa vrlo ugledni hijeromnamoni, vrhovni sveenici ije su dunosti bile religijske naravi i
obuhvaale su brigu oko hramova i dravnih sveanosti. Po njima su Isejci datirali svoje
godine. Slijedili su zatim logisti koji su nadzirali dravne prihode, pa gramateji, pisari,
tajnici pojedinih visokih dravnih slubenika i uvari dravnih spisa. Sve te funkcije
spominju se u isejskim natpisima, pisanim dorskim narjejem. Iz Isse se ouvalo tridesetak
grkih natpisa koji su dragocjeni za upoznavanje ustroja polisa, uprave, kultova i
stanovnitva toga grkog naselja. Zanimljivo je to jedan natpis, naen na kopnu u sa-

25

I
Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57
M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

lonitanskom podruju (Katel Suurac) koje je pripadalo isejskom teritoriju, spominje


sveenicu Damatriju, to svjedoi o ravnopravnoj ulozi ena u isejskom drutvu. U cje
lini, struktura tih slubi slina je onoj u drugim gradovima-dravama grkoga svijeta.
Broj slubenika ovisio je o veliini i gospodarskoj snazi pojedine naseobine, no neke su
se brojke vie-manje ponavljale, uz manje razlike.

SI. 3. Novac Isse - Fig. 3. Coin of Issa.

Natpisi, novac kao i drugi ouvani spomenici - skulpture u kamenu, mramoru i te


rakoti, vaze, uostalom sve to je do nas stiglo u malom broju u odnosu na ono to je neko
stvarala cvatua zajednica, daju nam mogunost upoznavanja isejskog panteona. Ve smo
spomenuli isejskog heroja eponima Jonija i natpis na kojem se Issa naziva Jonijevim
otokom, te novce s njegovim imenom koji potvruju njegovu popularnost i snagu nje
gova kulta. Isejci su ga moda potivali kao svog mitskog pretka i osnivaa, a moda pak
kao povijesnu osobu koja je u nekom vremenu vladala otokom i susjednim predjelima.
Vjerojatnije je ipak da je tona prva inaica, ona o mitskom eponimu po kojem se Issa
naziva Jonijevim otokom. Glavno je boanstvo bilo, dakako, Zeus iji lik nalazimo na isej

skom novcu. Isejci su kovali vlastite emisije novca s legendom III(AIQN) (si. 3). Prema J.
Brunmidu, bilo je 38 tipova novca kovanih u Issi, od kojih je do danas naeno oko 1.300
komada. Novac je uglavnom bronani, no u novije vrijeme naeni su i srebrni primjerci.
U prvoj se fazi nakon doseljenja koristio sirakuki novac, a zatim su se, od prve polovice
4. st. pr. Kr., po uzoru na njega poele kovati emisije u vlastitoj kovnici. Na novcu se naj
ee nalaze glava Atene s kacigom, glava Here i Dioniza. Na reversu su prikazani zvijez
da, dupin, koza, Dionizova posuda kantaros, amfora, jelen. Prirodno je da se na tom izrazi

26

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

to vinogradarskom otoku najvie potivao bog Dioniz, to se vidi po novcu s njegovim


simbolima, kao i po drugim spomenicima (kantaros, grozd, maska). Zanimljivo je da je
na nadgrobnim spomenicima najee teoforno ime Dioniz. Omiljen je bio i kult boice
Artemide. Danas je izgubljen jedan natpis koji je bio posveen Artemidi Ferskoj (Pherai,
grad u Tesaliji), kao neka daleka reminiscencija na davne veze otoka Isse s tom grkom
pokrajinom. Jedan od najljepih spomenika isejske grke antike, kao i istonojadranske
antike uope, jest bronana glava Artemide, visine 21 cm (kip je, dakle, mogao biti visok
120 cm), prvorazredan umjetniki rad po uzoru na praksitelovsku ikonografiju. Poti
vanje Afrodite posvjedoeno je i na nekim predmetima isejske arheologije kao, primjerice,
na posudama tipa oinohoe s prikazom Afroditine ptice golubice. Isejci su potivali i svoje
dorske heroje, Herakla i Diomeda po kojem su nazvali za plovidbu pogibeljni rt izmeu
Trogira i Rogoznice. Ulomak atike posude na kojem je ispisano Diomedovo ime naen
je na otoiu Palagrui, vanoj postaji na transjadranskom plovnom putu. Diomeovi
su otoci, kako se obino smatra, u antici bili dananji Tremiti blizu poluotoka Monte Gargana, pa bi taj keramiki nalaz, uz druge elemente, iao u prilog pretpostavci da je i
Palagrua bila Diomedov otok. U Issi su naeni i drugi pojedini spomenici koji isejski
panteon obogauju bogovima helenskog Olimpa i egipatskim boanstvima. To su arhajska
keramika statua bez glave, vjerojatno Perzefonina, zatim terakotni kipii Erosa i Psihe te
Erosa na poklopcu posude, pa terakotni prikaz Horusa ili Harpokra ta na pijetlu. Ta are
na religijska slika poklapa se sa slikom koju pruaju druge sline grke naseobine. Ona
ujedno svjedoi o otvorenosti otoka razliitim utjecajima iz pojedinih podruja Sredozem
lja - Grke, june Italije, Egipta i Male Azije, kamo su stizali i trgovali isejski brodovi, jed
nako kao to su i drugi brodovi pristajali na Issi na svom putovanju Jadranom. Ta je slika
u rimsko doba obogaena sinkretizmom novih boanstava, to je bjelodano na nekim
ouvanim natpisima.
Issa je tijekom 4. st. pr. Kr. stekla gospodarsku snagu zahvaljujui pomorstvu i trgovi
ni s ilirskim krajevima te s junom Italijom i Grkom. Posebno je ilirsko kopno bilo zain
teresirano za vrsno isejsko vino za koje su, sudei po potonulim brodovima u isejskom
podmorju te uvenoj Agatarhidovoj pohvali isejskoga vina, bili zainteresirani i udaljeni
krajevi Grke i june Italije. Nakon propasti Dionizijeve sirakuke prevlasti u 2. polovici
4. st. pr. Kr. Issa se osjetila dovoljno jakom za irenje i zatitu svojih interesa - osniva svo
ju naseobinu u dananjoj Lumbardi na otoku Koruli, 2 km istono od dananjega grada
Korule, antike Korkire, knidske naseobine koja je bila stradala u prethodnom, 5. st. pr.
Kr. Naalost, nije nam ouvano izvorno grko ili ilirsko ime toga naselja, no do nas je
doao dragocjeni grki natpis, uvena "lumbardska psefizma" (si. 4), ukaz uklesan na
kamenoj ploi u kome je u pojedinostima opisan proces osnivanja naseobine. Natpis je
datiran isejskim hijeromnamonom Praksidamom i nepoznatim logistima koji sklapaju
ugovor s Pilom i sinom mu Dazom, vjerojatno ilirskim poglavarima otoka koji su preu-

27

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

SI. 4. Natpis iz Lumbarde


Fig. 4. The psephysma of
Lumbarda.

28

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki G rd na hrvatskoj obali

eli na njemu vlast nakon propasti knidske naseobine. Utvruje se redoslijed drijebova
i povrina zemlje od etiri i pol, tri i jednog pletra (1 plethron = 950 m2 = 0,05 ha) koju e
dobiti svaki kolonist, kako unutar gradskih zidina tako i u polju. Prednost pri drijeba
nju imaju oni koji su doli prvi, a zemlja se ne smije otuiti niti prodati. Slijedi popis od
dvjestotinjak kolonista podijeljenih u tri dorske file, ve spomenute Dymanes, Hylleis i
Pamphyloi. Ovaj je natpis neobino vaan za upoznavanje naina grke kolonizacije u
qelini. Isejd su, naime, ovamo poslali doseljenike zbog plodnog polja i nadzora nad plov
nim kanalom i prometom koji je ovuda stalno tekao. Polje je dugo oko 2,5 km u smjeru
istok - zapad i oko 500 m u smjeru sjever - jug, veoma je plodno i pogodno naroito za
uzgoj vinove loze. Zanimljivo je da se izvrsno bijelo vino iz njegovih vinograda naziva
"grk", uvajui moda i u tom imenu reminiscenciju na davne antike korijene ovda
njeg uzgoja vinove loze. Isejci su osnivanjem te naseobine ostvarili svoj strateki interes
i utemeljili gospodarsku bazu za kontrolu mnogo ireg jadranskog podruja. Ponovili
su, dakle, ono isto to su dva stoljea prije njih bili uinili Korkirejci s Krfa i Kniani. Ar
heoloki ostaci u Lumbardi skromni su, jer ih je kasnija naseljenost i tisugodinja obra
da zemljita unitila. S podnoja breuljka Koludrta na istonoj strani dananje lumbardske luke potjeu grki grobovi s helenistikim posuem, a na vrhu breuljka je godine
1968. otkopana velika helenistika cisterna s debelim slojem hidraulike buke. Na istom
je mjestu ili u njegovoj blizini godine 1877. bio naen glavni ulomak spomenute psefizme,
dok su pojedini manji ulomci s imenima kolonista bili nalaeni kasnije - posljednji i naj
noviji godine 1967. i 1969. Logino je pretpostaviti, s obzirom na mjesto nalaza tih ulo
maka, da se ovdje, na vrhu breuljka, nalazila odgovarajua akropola isejsko-grkog
naselja, koju su kasnije gradnje i odnoenje kamena u kasnijim stoljeima doslovce prebrisali s lica zemlje. Neki ulomci natpisa bili su naeni u zidovima srednjovjekovne crkvice
Sv. Ivana koja se nalazi u podnoju breuljka Koludrta i koja se kao ruevina spominje
godine 1388. Za razliku od Visa, na kojem je u Draevom polju ouvana grka katastar
ska podjela, u Lumbardi je intenzivna obrada zemljita tijekom mnogih stoljea unitila
tu izvornu podjelu. ini se da je glavna dananja prometnica, koja poljem prolazi u smjeru
istok - zapad, tu funkciju imala ve u antici. Na ovaj se put, naime, u istonom dijelu
polja svojim sjevernim zidom u duini od 93 m naslonila rimska ladanjska zgrada, villa
rustica iz 1. st. pr. Kr. Datacija se izvodi po dijelu zida koji je bio sagraen u tehnici tzv.
mreaste gradnje (opus reticulatum) s kockastim blokovima kamenja kakve nalazimo u
Pompejima iz toga razdoblja. Rimski je vlasnik tog prostranog dobra u svome posjedu
najvjerojatnije imao i itavo lumbardsko polje, pa je moda ve on mijenjao stari raster
izvorne grke mree estica.
Svoje je posjede Issa proirila i na susjedno ilirsko kopno. Pretpostavlja se da se to
dogodilo nakon to su Rimljani 219. pr. Kr. porazili Demetrija Farskog dravnika i stratega
koji je praktiki neovisno od 229. do 219. pr. Kr. vladao veim dijelom istonoga Jadrana,
od Epira do Liburnije, kao rimski klijent. Kada je poeo neovisno vladati svojom dinaste-

29

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Crci na hrvatskoj obali

jom koju mu je Rim bio dodijelio i ugroavati rimske interese, Rimljani su ga napali i
sruili njegovu vlast likvidiravi njegova uporita Dinmllum (Kalaja Krotine u Epiru, da
nanja Albanija) i glavno sredite u Pharosu (Starome Gradu na otoku Hvaru). Ilirska
drava na elu s Teutom i Demetrijem izravno je ugroavala Isejce i oni su stoga zatraili
zatitu od rimskog senata. Rimsko-isejsko poslanstvo dolo je na Teutin dvor, ali su Iliri
ubili lanove tog poslanstva, Rimljanina Korunkanija i Isejca Kleempora, dok su se vraali
neobavljena posla. Taj je incident, uz ilirsko gusarenje, bio jednim od razloga rimske ka
znene ekspedicije 229. pr. Kr. Rimljani su tada po prvi put stupili na istonu jadransku
obalu. Issu su oslobodili ilirskog opsjedanja, kako to biljei Tit Livije, pa oni ratuju s Rim
ljanima kao njihovi saveznici protiv Filipa V u II. makedonskom ratu 201. pr. Kr kod otoka
Eubeje, Skira i Ikosa. Godine 198. pr. Kr. 30 isejskih laa s posadama sudjeluje u operaci
jam a oko Peloponeza, a 192. pr. Kr. Isejci pomau Rimljanima u ratu protiv sirijskog kra
lja Antioha III. s laama i vojnicima u bitci kod luke Phoenicunta nedaleko od grada Patare na jugozapadnom podbreju Male Azije. Isto su tako pomogli Rimljanima u ratu
protiv makedonskog kralja Perzeja, sina Filipa V, kada su poslali u Dirahij dvanaest svojih
laa. Te aktivnosti omoguile su Isejcima nekako istodobno osnivanje njihovih emporija
u Traguriju (Trogiru) i Epetiju (Stobreu). Tragurij se nalazio na otoiu koji je kasnije na
sipom bio spojen s kopnom. Suvremeni grad je prekrio ostatke isejskog naselja koji se
nalaze ponegdje i do 2 m ispod suvremene razine i morske povrine. Razlog tome je i
njenica da istona obala Jadrana tone oko 1 mm godinje, pa su se stoga temelji pone
gdje i do 2 m nali ispod gradske jezgre. Epetij su utemeljili 45 km istonije, na poluotoku
strmih stijena koji s june strane gleda prema moru, a sa sjeverne strane naselje su za
titili debelim zidom od velikih kamenih blokova, iji su ostaci otkopani na prevlaci ispred
suvremenog naselja. I Tragurij i Epetij titili su s istoka i zapada tzv. Manijski zaljev, kako
ga naziva Pseudo Skilak. U sredini izmeu tih dvaju naselja, u prostranom zaljevu uz
rijeku Salon (dananji Jadro), nalazila se ilirska Salona u koju su Isejci tek kasnije prodrli.
Oba isejska emporija prvi spominje povjesniar Fblibije, vezano uz dogaaje koji su us
lijedili nakon propasti ilirske drave 167. pr. Kr. U tom prilikom nastali politiki i strateki
vakuum na istonoj obali Jadrana tada ulazi mono ratniko pleme ilirskih Delmata. Pre
ma Polibiju, suvremeniku tih zbivanja, oni napadaju isejske naseobine Tragurij i Epetij,
pa se Isejci ponovno obraaju senatu za pomo. Senat je uputio vojsku na Delmate i ona
je 156. pr. Kr. spalila njihovo sredite Delminij (dananje Duvno - Tomislavgrad u jugoza
padnoj Bosni). Time je poeo niz rimskih ratova s Delmatima, ratova koji e s prekidima
potrajati do godine 9. poslije Krista, kada su Rimljani u ognju i krvi uguili veliki ilirsko-delmatski ustanak pod Batonovim vodstvom. Tek tada mogla je poeti prava pacifikaci
ja i romanizadja itavog Ilirika, gradnjom cesta i osnivanjem legijskih logora. Po Delma
tima, najupornijim nositeljima otpora, itava je novostvorena provincija dobila ime Dal
macija, a sjeverni dio Ilirika izmeu Save i Dunava dobio je neto kasnije ime Panonija.

30

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

Isejci su doli pod patronat Rima pa se njihova povijest do Cezarova doba odvija
razmjerno mirno, obiljeena trgovinom, pomorstvom i proizvodnjom vina. Na otoku se
proizvodi i keramika roba koja oponaa junoitalske uzore, tzv. Gnathia keramika, a uvozi
se i luksuzna roba iz Grke i june Italije. Velika nekropola od blizu 300 grobova iz vre
mena isejske neovisnosti, istraena od 1983. do 1985., dala je brojne keramike i druge
nalaze, Tanagra kipie, kope i drugo to nam pomae za upoznavanje kulturne razine i
gospodarskog stanja isejske zajednice. Natpisi upuuju na veze Isse s ilirskim kopnom i
krajevima u junoj Italiji - Daunijom, Apulijom, Mesapijom i Sirakuzom.
Rimska prevlast na Jadranu dovodi italske trgovce i zakupnike, omraene publikane
i negotijatore te druge doseljenike i na Issu i na kopno, posebice u podruje Manijskog
zaljeva i u Salonu. Oni ugroavaju isejske interese, uzurpirajui njihova zemljita i druga
prava. Isejci su stoga 56. pr. Kr. uputili poslanstvo Gaju Juliju Cezaru koji je kao prokon
zul Galije i Ilirika tada boravio u Akvileji. Cezar je Isejcima potvrdio njihove povlastice
vezane uz slobodnu trgovinu i veze s Tragurcima i Epetijcima. To, meutim, nije smanji
lo jaanje i priljev rimskih doljaka, Cezarovih pristaa, koji su nastavili ugroavati inte
rese isejskih graana. Stoga su Isejci u sukobu izmeu Cezara i Pompeja 49. pr. Kr. stali
ma Pompejevu stranu, nadajui se od njega dobiti povrat svojih prava. Pompejevci su,
meutim, poraeni u pokuaju opsjedanja Salone koju su cezarovci obranili. Godine 46.
pr. Kr. u isejsku je luku svojim brodovljem uplovio Cezarov prokonzul Publije Vatinije,
nakon to je kod Taurisa (edra) porazio Pompejeva zapovjednika Marka Oktavija koji
je zatim pobjegao iz Isse na Siciliju. Nakon gotovo dva i pol stoljea svoje autonomije
polis lssa izgubio je svoju neovisnost i postao Issa civium Romanorum, naselje rimskih graa
na. Grad je sada rimski municipij koji i dalje doivljava odreeni procvat, o emu svje
doe arheoloki ostaci iz rimskog razdoblja - teatar, terme, kipovi, natpisi, novac i drugi
nalazi, koji krase arheoloke zbirke vikog, zagrebakog, splitskog, bekog i drugih muzeja.
Za razliku od Isse, osnutak jonske naseobine u Pharosu (Starome Gradu) na susjed
nom, sjevernom otoku Hvaru poznat nam je zahvaljujui opisu koji je ostavio povjesniar
Diodor Sicilski: "D ok se to dogaalo (Dionizijeve akcije u Epiru), po nekom prorotvu
Parani su odaslali iseljenike u Adriju (Jadran) i u njoj osnovali naseobinu na otoku koji se
zove Pharos, a u tome im je pomogao tiranin Dionizije. O n sam je bio poslao apoikiju u
Adriju nekoliko godina prije i osnovao polis koji se zove Lissos (Issa). Nakon to je prola
godina dana, u Ateni je bio arhont Diotref, a u Rimu konzuli Lucije Valerije i Aulo Manlije, a u Elidi se slavila 99. olimpijada na kojoj je u tranju pobijedio Dikon iz Sirakuze. U
to su vrijeme Parani, koji su osnovali Pharos, dopustili su barbarima koji su ondje ranije
ivjeli m im o nastavati na jednom veoma utvrenom mjestu, a oni sami nastanili su se
uz more i sazidali polis. Budui da je prisutnost Helena smetala barbarima koji su tu
odranije stanovali, pozvali su u pomo Hire koji su obitavali preko (na kopnu), pa su preli
s mnogo malih laa na Pharos, a bilo ih je preko deset tisua, te napavi Helene mnoge

31

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

poubijali. A eparh, kojeg je Dionizije bio postavio u Lissosu (Issi), zaplovio je s mnogo
trijera na ilirske brodice i dijelom ih potopio, a dijelom zarobio i pobio preko pet tisua
barbara, a ive zarobio oko dvije tisue" (XV13-14).
, U ovom tekstu dragocjenom za poetak pisane povijesti istone jadranske obale su
sreemo se s nekoliko vijesti koje su svojevrstan primat te povijesti. Ovdje je opis prvog
pomorskog sukoba u dananjem hrvatskom moru, i to izmeu doljaka i domorodaca,
to je znaajka itave kasnije povijesti tih krajeva. Zahvaljujui spomenu 99. olimpijade,
dobili smo i tonu godinu osnutka vane grke naseobine na otoku Hvaru, koja je m no
gostruko oznaila razdoblje helenske prisutnosti u sredinjem otonom dijelu naeg pri
morja. To je godina 3857384. pr. Kr., kojoj odgovaraju i druga povijesna i arheoloka vrela
kao i Dionizijeve akcije u tom razdoblju. U 19. i u 20. st. bilo je sporova oko ubikacije
Pharosa. Jedni su ga smjetali u dananji grad Hvar u zapadnom dijelu otoka, koji je u
hrvatskoj jezinoj inaici naslijedio, skupa s otokom, i to ime; drugi su ga stavljali u Stari
Grad na istonom kraju prostranog i dubokog zaljeva, s plodnim i ravnim poljem istono
od grada. Arheoloki spomenici, novac, natpisi, gradski zidovi i topografija tog otonog
predjela uklonili su dileme i presudili u korist Staroga Grada ispod kojega se nalaze os
taci grkog naselja. Naime, ve i ime Stari Grad (Palaeopolis) oznaava znatne ruevine
koje su Hrvati zatekli kada su u 1. polovici 7. st. stigli na otok Hvar i nazvali tim imenom
mjesto koje je ovdje postojalo i prije njihova dolaska. Jednako ime nosi i rimskodobno,
ranije liburnsko, naselje Argyruntum koje se danas takoer naziva Starigrad. Glede ime
na dananjega grada Hvara, moemo pretpostaviti da je njegov poloaj utjecao na nje
govo ime. M jesto se, naime, nalazi na veoma frekventnoj pomorskoj ruti, tako da se prak
tiki svaka laa koja je plovila du istone jadranske obale ovdje zaustavljala. U svijesti
moreplovaca poistovjetilo se ime otoka i vane hvarske luke, pa je i to staro ime prelo i
na zapadnu stranu. Hrvatski renesansni pisci Hektorovi i Lui nazivaju dva glavna
otona mjesta Stari i Novi Hvar. Pitanje tih imena povijesno je i lingvistiko pitanje koje
do danas nije rijeeno. Moda e budui nalaz nekog natpisa ili arheolokog spomenika
rijeiti i taj problem.
Uz prvu bitku izmeu Grka i Dira vezuje se, po miljenju arheologa i povjesniara,
najstariji grki natpis na naoj obali, naen u 19. st., a uva se u Arheolokom muzeju u
Zagrebu. Natpis glasi; Opioi mo laSaaivcov kov tov cn)p|rdx(ov x onXa... (si. 5). Smatra
se da ga treba povezati upravo s gore spomenutom bitkom u kojoj su Farani pobijedili
ilirske Jadasine i dio pDjena vjerojatno posvetili u nekom gradskom hramu. Jadasini su
ivjeli ili oko Salone (Solina) ili oko Jadera (Zadar). Smatra se da su Liburni bik organiza
tori otpora ilirske koalicije protiv novopridolih Grka. Najnovija istraivanja u podruju
grkog Farosa pokazuju da se ispod sloja grkoga grada nalaze temelji ilirskih nastambi
koje su stradale u vatri. Sudei po tome, dolazak kolonista nije proao bez otpora, a te su
spaljene nastambe posljedica nekog ranijeg sukoba.

32

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

Dakako, veze otoka Hvara s grkim i egejskim svijetom bile su mnogo starije od Dionizijeve kolonizacije. One seu, kako smo to vidjeli, ve od neolitika i neto kasnijeg
mikenskog vremena. Zanimljiva je epizoda koja se povezuje s Ksenofanom, poznatim
osnivaem eleatske filozofske kole, koji je bio posjetio Paros. Neki strunjaci smatraju
da je rije o Pharosu na Jadranu, a ne egejskom Parosu. Ksenofan se zanimao za prirodne
fenomene pa je tumaio i fosilne ostatke. Kako je zabiljeeno, na Parosu ili Pharosu vidio
je u kamenu otisnute srdele. Budui da je na otoku Hvaru naeno vie takvih fosilnih
riba, to je dalo temelja pretpostavci da je Ksenofan iz Eleje (nasuprot Caprija) doao na
Pharos. ivio je veoma dugo, 90 godina (570.-480. pr. Kr.), pa se njegov pretpostavljeni
boravak na Hvaru datira oko 500. pr. Kr. Spomen da je posjetio Paros ne proturjei njego
vu boravku na Pharosu, jer se oba imena kod starih pisaca meusobno poistovjeuju. Ime
Pharos je, po miljenju lingvista, veoma staro i pripada predgrkom nasljeu. Strabon u
dva navrata biljei kako se Pharos, naseobina Farana, ranije zvao Paros; to potvruje i
Skimno s Hija u 5. st. pr. Kr., u navodu to ga je zabiljeio Stjepan Bizantinac, leksikograf
iz 6. st., koji kae da osim egejskog Parosa ima i drugi, liburnski, u Jadranu. Taj je leksikograf
uz ostalo spomenuo jo jednu naseobinu Parana, a to je Anchiale za koju se pretpostavlja
da se takoer nalazila na otoku Hvaru, no njenih tragova ne nalazimo.
Paros je ve u arhajsko doba poduzeo ekspanziju i uivao izvjesno blagostanje u
razdoblju od 8. do 5. st. pr. Kr., zahvaljujui svojim uvenim kamenolomima mramora,
trgovini i pomorstvu. Znade se da su Parani 680. pr. Kr. na otok Thasos u sjevernoj Egeji
uputili 1.000 kolonista pod vodstvom pjesnika Arhiloha. Mogli su, prema tome, u nekom
kasnijem razdoblju, kao primjerice u doba korintsko-korkirejskih plovidbi Jadranom
tijekom 6. st. pr. Kr., poslati jednu svoju naseobinu i na Hvar. Ona je, prema nekim mi
ljenjima, propala u 5. st. pr. Kr., kao to je bio sluaj i s ve spomenutom knidskom naseobi
nom na Korkiri Melaini. Veliki hrvatski lingvist i ilirolog Antun Mayer (1883.-1957.) napisao

SI. 5. Natpis o pobjedi Farana


nad Jadasinima

Fig. 5. The inscription commemorating the victory of the Pharians over the ladasinians.

33

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi Antiki Grci na hrvatskoj obali

je vrsnu studiju o imenu Pharosa i Korkyre Melaine. O n smatra da su imena Pharos i


Paros povezana, to jest da je Pharos samo izvedenica od imena Paros. Sudei prema in
doeuropskim i drugim kasnijim jezinim korijenima, bila bi to skupna imenica sa znaen
jem "pokriven, pokriven umom", dakle "umovit". To je znaenje jo jednoga imena
koje se vezuje uz antiki Hvar, a to je Pityeia, kako ga je zabiljeio Apolonije s Roda u
svome spjevu Argonautica. Opisujui plovidbu Argonauta du jadranske obale prema
jugu, u stihovima 564-565 pie: "U moru su liburnski otoci i Diskelad i ubava Pitijeja".
Prema rasporedu imena, Pitijeja bi bila otok Hvar, koji je bio borovit, onda kao i danas, a
to je ime ouvano u imenu sela Pitve u sredinjem dijelu otoka, istono od Pharosa (Staroga
Grada). Poznato je da je na egejskom Parosu bila razvijena brodogradnja i da su tamonji
brodograditelji bili razvili tip manjeg brzog jedrenjaka slinog ilirskim liburnama. S druge
strane, Grka je rano ostala bez drva za gradnju brodova, pa je grau morala nabavljati
u Makedoniji, Trakiji i Tesaliji, a valjda i na Jadranu. Kvalitetna hvarska esmina ili pri
morski hrast (guercus ilex) i smolasta borovina bili su dobra graa za lae. Arheoloki nalazi
dosad nisu potvrdili te povijesne i lingvistike podatke, ali oni su zabiljeeni i u njima se,
kao i u drugim analognim sluajevima, nalazi i dio povijesne istine. Prikazi brodova na
novcu ilirskih plemena Daorsa i Labeata, kao i toliko puta u antici potvrene plovidbene
kvalitete liburna, laa koje su ime dobile po vrsnim pomorcima Liburnima, dovoljno
govore o vjetini ilirskih brodograditelja i kvaliteti ilirskoga drva koje su koristili za grad
nju brodova.
Parani su po dolasku u Pharos sazidali grad u istonom zavretku prostranog i dubokog
zaljeva. Kao i u Issi, prostor unutar gradskih zidina nije bio velik. Zidine u nekim dijelo
vima nisu ouvane, no sudei po stanju na terenu zatvarale su povrinu od oko 150 x 200
m. Debljina bedema u vidljivim, ouvanim dijelovima iznosi 3 metra. Bedemi su bili sa

SI. 6. Novac Farosa - Fig. 6. Coin o f Pharos.

34

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

graeni od velikih etvrtastih blokova lokalnog vapnenca, koje nalazimo naknadno uporabljene i uokolo antikog perimetra grada. Istraivanja unutar gradske jezgre dala su
brojne ulomke grke keramike iz 5., 4. i 3. st. pr. Kr. Uz to ima i kovinskih nalaza - fibula,
zlatnog nakita i novca. Pharos je kovao novac po uzoru na svoju metropolu Paros, s prika
zom Zeusove glave i kozom na reversu, dok kasnije emisije imaju Dionizovu glavu i nje
govu karakteristinu posudu, kantaros (si. 6). Kantaros je tipini Dionizov pehar s kojim
se on veoma esto prikazuje na spomenicima, a naroito na oslikanim atikim vazama
crno- i crvenofiguralnog stila. Ouvano je oko 3.000 primjeraka farskoga novca, a kovani
su bili i srebrnjaci, to govori o gospodarskoj snazi ovoga polisa. Na nekim se novcima
nalaze i glave Artemide i Perzefone, a esta su i slova <t>A, kratica od genitivnog oblika
OA(PinN). Na otoku Parosu odravale su se poznate sveanosti u ast boga Dioniza, pa
su i Farani veoma potivali to popularno boanstvo, zatitnika ivota i vegetacije, a pose
bice vinove loze koju su Farani uzgajali u svome prostranom polju duine 7 km u smjeru
istok - zapad i irine do 2 km u smjeru sjever - jug. Tu su uspijevale i masline, smokve i
druge mediteranske plodine svojstvene ovome podneblju.
U ovoj sredinjoj hvarskoj ravnici, najveoj takvoj povrini na jadranskim otocima,
ouvao se jedinstveni spomenik grke civilizacije. Rije je o pravilnoj mrei izvorne grke
podjele zemljita, kako sam to utvrdio u svojim istraivanjima godine 1976. Ta ehom ili
katastar podijeljen je na pravilne izduene pravokutne estice dimenzija 1 x 5 grkih stadi
ja, odnosno 180 x 900 m (si. 7). Za razliku od ranijih miljenja da je ovdje rije o rimskoj
podjeli zemljita (tzv. limitaciji), poao sam od podataka o podjeli zemlje u grkoj naseo
bini u Lumbardi na otoku Koruli, uklesanih u poznatoj "lumbardskoj psefizmi". Logino
je bilo zakljuiti da je i organizirani jonski polis Pharos svoju ehoru podijelio i odredio
pojedine estice zemljita kolonistima, gradu, hramovima i drugim korisnicima. S obzirom
na to da su granine linije estica, ograene zidovima, bile izvedene kao putovi kroz polje,
i kasnija su ih stoljea potivala i uvala. Tako se, primjerice, u statutu srednjovjekovne
hvarske kom une iz godine 1331. esto spominju mee i granice posjeda oznaene per
viam antkjuam i per viam veterem, jer su ih ve onda znali kao veoma stare. Zahvaljujui
tome, estice i podjela ostali su gotovo netaknuti do naih dana. U najnovije su ih vri
jeme dijelom naruile neke trase novih cesta i neki ilegalni zahvati, kao primjerice grad
nja zrane luke usred polja koju je, bez obzira na miljenje strunjaka, biva komunisti
ka jugoslavenska vojska kanila sagraditi godine 1986. Srea da je sve stalo samo na izravna
vanju dijela zemljita i uklanjanju meanih zidova, no nije bilo asfaltiranja pa je teta
ipak ograniena.
Rije je, dakle, o izvornoj grkoj ehori, klasinoj podjeli zemljita koju je u ovoj otonoj
ravnici izvrio polis Pharos i dodijelio svojim graanima. Treba naglasiti da je to najbolje
ouvana takva podjela na antikom grkom Sredozemlju, u usporedbi sa slinim pod
jelama ouvanim u junoitalskim gradovima Metapontu, Herakleji Sirijskoj, Megari Hible-

35

SI. 7. Grka podjela zemljita na otoku Hvaru - Fig. 7. Creek land division on the island of Hvar.

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

ji na Siciliji, te nekima u Atici, Halieju u Argolidskom zaljevu, na Rodosu te Hersonesu


Tauridskom (Krim). To su, naime, podjele dosad utvrene na terenu i posredstvom zranih
snimaka. Mnoge je takve katastre unitila kasnija intenzivna obrada zemljita pa je teko
oekivati neka spektakularna otkria, pogotovu ne ovako (stjecajem specifinih okolnosti)
ouvana kao na otoku Hvaru. Zrani snimci pokazuju veliinu posla to su ga helenski
mjernici obavili na tako sjajan nain u pravilnoj katastarskoj mrei koja je itavu jednu
ravnicu pretvorila u svojevrsno umjetniko djelo u jedinstvenom mediteranskom krajo
liku. Na zranim snimcima moe se raspoznati broj od 73 estica. Njihov nam broj i veliina
mogu dati barem okvirne podatke o veliini naseobine Pharosa koji je, prema proraunu
odnosa izmeu broja i veliine estica, mogao imati 500-600 stanovnika. O ni su mogli
dobro ivjeti od poljoprivredne proizvodnje u svojoj plodnoj ravnici koja, treba to na
glasiti, na vie mjesta ima ivu vodu pa je i danas poznata po kvaliteti svojih vinograda,
maslinika i drugih poljoprivrednih povrina. Arheoloki, materijalni ostaci potvruju
gospodarsko blagostanje farskog polisa koje se temeljilo i na pomorstvu i ribarstvu te na
trgovakim vezama sa susjednim ilirskim kopnom. To potvruju i novija istraivanja na
nekim lokalitetima iz unutranjosti, posebice u Oaniima kod Stoca u Hercegovini, ilirsko-helenistikom sreditu plemena Daorsa, u kojemu su naene vinske amfore sa i
govima Pharosa i njegovim novcem.
Za razliku od Visa, Hvar je po povrini dvostruko vei otok - ima 299,6 km2 (Vis tek
99 km2). Usporedbe radi, spomenimo da Paros, s kojeg su doli farski kolonisti, ima 209
km2. Issu je titilo more i razmjerna udaljenost od kopna, kao i njezina mornarica, pa je
svatko tko ju je elio osvojiti morao imati dovoljno brodova da bi zaposjeo otok. Zahva
ljujui tome, neovisnost Visa ouvana je sve do vremena rimskog osvajanja. Nasuprot
tome, Hvar je veoma izduen otok, od istonog do zapadnog kraja dugaak oko 70 km.
Svojim istonim krajem pribliava se kopnu na oko 1.800 m, a tu je udaljenost u sluaju
potrebe mogue i preplivati, a jo lake preploviti. Komunikacija je ipak oteana zimi,
kada pue jak sjeveroistonjak (bura) koji se obruava s padina Biokova i esto onem o
guava plovidbu. To vrijedi i za jugoistonjak koji pue iz smjera Otranta, to zna potra
jati danima. Kako je otok vrlo izduen, na njem u su oduvijek postojala dva zasebna dije
la, meusobno odvojena strmim i razmjerno visokim brdskim lancem koji je otok dijelio
na strmu junu i blau sjevernu polovicu. Zapadni dio otoka, s naseljem na mjestu da
nanjega Hvara (ondje je ve u bronano doba stajala snana ilirska gradina), bio je vie
okrenut ka otvorenome moru i Visu. I Hvar, kao i Pharos (Stari Grad), ima plodno polje,
ilovasto zemljite koje se istono od grada sputa u terasama, a ima i poneko vrelo ive
vode.
U istonom dijelu otoka, koji poinje od Jelse gdje zavrava sredinja otona ravnica,
reljef postaje kamenitiji i veinom je bezvodan. To je bio vie stoarski dio otoka, takoer
nastanjen Ilirima koji su ivjeli na svojim gradinama, njih desetak na broju, jo od brona-

37

i
Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57
M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

nog doba. Antika je ovdje slabije zastupljena - preteito je rije o ostacima iz rimskoga
doba. Na istonom kraju otoka nalazi se mjesto Suuraj uz koje je omanje plodno polje s
ostacima rimskih ladanjskih vila koje su bile i sreditima poljoprivrednih imanja. Iz suurajske luke promet se usmjeravao prema ilirskom ardijejskom kopnu, uu rijeke Narona
(Neretve) i ilirsko-grkom emporiju koji se nalazio u luci Narone. Preko ovog istonog
dijela na otok su stizali doseljenici s kopna donosei sa sobom svoju pretpovijesnu kera
miku i kovinske predmete (bodee i fibule) kakve nalazimo u njihovim pretpovijesnim
grobovima od kamenih ploa u tumulima od nasutog kamenja. Povezanost s unutra
njou ilirskog kopna i s ilirskom obalom u ovom dijelu otoka Hvara oduvijek je bila
naglaena, pa je stoga uvijek postojala i odreena napetost izmeu ovdanjih stanovni
ka i onih u zapadnom dijelu otoka. Dok su na vlasti bili Dionizije Stariji i njegov sin Dionizije Mlai (405.-347. pr. Kr.), Sirakuza je imala pomorsku prevlast na Jadranu i farski
su Grci bili sigurni. S nestankom te zatite na istonoj jadranskoj obali, uz oivjelu liburnsku zajednicu, pojavljuje se i novi politiki imbenik - ilirska ardijejska drava ili savez.

A rdijejci
Ilirsko pleme Ardijejci, kako je to zabiljeio Teopomp, sredinom 4. st. pr. Kr., uslijed
keltskog pritiska spustilo se na obalu Jadrana i tijekom vremena zaposjelo podruje od
Epira do rijeke Cetine, a moda i Krke, sjevernije na naoj obali. Tako je i otok Pharos uao
u krug izravnog ardijejskog utjecaja. S Ardijejcima je oivjelo i jadransko gusarenje, pa je
Dionizije Mlai devet godina nakon oeve smrti (3597358. pr. Kr.) osnovao dvije naseobine
u Apuliji, kako bi plovidbu Jadranom uinio sigurnijom. I Atenjani su 3257324. pr. Kr.
izdali poseban dekret o slanju jedne apoikije u Jadran, koja je atensku plovidbu i opskr
bu itom imala osigurati od opasnosti koju je predstavljalo tirensko gusarenje (IG II809;
IG2 I I 1629; Ditt., Syll.3, 305). Tirenjani je drugo ime za Etruane, no simbolizira fenomen
onovremenoga gusarenja u cjelini, kako nam je poznato iz razliitih tekstova. tovie,
pretpostavlja se i postojanje etruanskih uporita na zapadnoj obali Jadrana - u Picenu
i drugdje, odakle je njihova prisutnost prijetila sigurnoj plovidbi. ini se, meutim, da
se odluka Atenjana nije provela u djelo, jer nema traga nekoj stvarnoj atenskoj akciji.
Ipak, ona je znakovita za stanje na Jadranu koje je uslijedilo nakon nestanka sirakuke
prevlasti. To se nemirno stanje na otoku Hvaru odraava u ostavi novca, zakopanoj kod
sela Vrbnja, 3 km istono od Pharosa, nekako istodobno s opisanim zbivanjima (na to
upuuju novii koje ostava sadri). U ovo se doba (posljednja treina 4. st. pr. Kr.) na
otoku Hvaru pojavljuje nekoliko emisija novca koje prekivaju novac Pharosa. Ti prekovi
nose legende AIM te HP, HPAKA, HPAKAE, odnosno Herakleje, kao i ime IONIOL. No
vac s imenom Herakleje najveim je dijelom naen na otoku Hvaru, i to u samome da
nanjem gradu Hvaru, to nam daje temelja za pretpostavku da je ta luka naseobina

38

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

nakon pada sirakuke prevlasti toliko ojaala, da je nala interesa u kovanju vlastite nominale. Kako smo ve spomenuli, nekako istodobno nastaje i Pseudo Skilakov Periplus
koji biljei da se od Hilikog poluotoka plovi ravno i tu je Herakleja s lukom. S obzirom
na mjesto u tekstu i na cjelovitu povijesno-geografsku situaciju, logino ju je povezati s
mjestom i lukom dananjega grada Hvara. Novac s oznakom AIM jo uvijek predstavlja
nepoznanicu, jer ne znam o odnosi li se legenda na ime nekoga mjesta (Dim(os), kako je
to bio rijeio G. Novak povezavi ga takoer uz grad Hvar) ili je to ime nekog magistra
ta ili privremenog vladara. U svakom sluaju, u to za otok veoma nemirno doba, u po
sljednjoj treini 4. st. pr. Kr. (oko 340.-300. pr. Kr.), kuju se sve spomenute emisije. I nakon
tih serija Plmros i dalje kuje svoj novac - u 3. st. pr. Kr. to su tri manje emisije s glavom
Perzefone na aversu te kozom i legendom <t>A na reversu. Kovnica je na neko vrijeme
prekinula s radom nakon rimskog osvajanja Pharosa 219. pr. Kr. i vjerojatnog razaranja
grada. Na otoku se tada pojavljuje rimski republikanski novac, ali Pharos nastavlja kovati
svoj novac koji se razlikuje od prijanjih emisija: na aversu je glava mukarca (ponekad
ovjenanog lovorovim vijencem), a na reversu kantaros i legenda OA. Na toj se emisiji
uoava pad kvalitete rada kovnice, to je vjerojatno posljedica novih okolnosti i prekida
sa starim sreditima podrijetla.
Posebno je zanimljiv novac inae nepoznatog Baleja (Ballaios), vjerojatno lokalnog
hvarskog dinasta koji je zahvaljujui nama nepoznatim uslugama uinjenim Rimu, moda
u ratu protiv Gentija, postao rimskim klijentom. Rim mu je povjerio upravljanje veim
dijelom obale, od Hvara prema jugu. Taj dinast kuje novac s legendom BAAAAIOY i
BAIIAEOI BAAAA!OY s glavom vladara okrenutom nalijevo u aversu i Artemidom s
dva koplja i bakljom, koja koraa nalijevo u reversu. Balejeve kovnice djeluju na Hvaru i
u Rizonu (Risnu) u Boki kotorskoj, sjeditu kraljice Teute. Njegovi su novci naeni na
razliitim mjestima du nae obale, ali najvie na ta dva spomenuta mjesta, na otoku Hvaru
i u Risnu. Pojedini primjerci naeni su i na Apeninskom poluotoku, od Venetije do Apulije.
Balej je kovao bronani i srebrni novac, to svjedoi o njegovoj gospodarskoj mod. Nje
gove se emisije obina datiraju u vrijeme nakon propasti ilirske drave i njenog posljed
njeg vladara Gentija (167. pr. Kr.), pa se tako odreuje i njegovo povijesno vrijeme, jer ga
druga vrela ne spominju. Nakon Balejeva nestanka, farska kovnica djeluje jo neko vri
jem e ali, ini se, u tekoama, jer prekiva Balejeve novce. Rimski zakupnici i trgovci su,
bez sumnje, i ovdje preuzeli novane i gospodarske poslove, a vjerojatno je i domai ilir
ski ivalj dobio svog udjela u tim poslovima. Novac, koji u rasponu od tri stoljea nala
zimo na Pharosu, odraava sloenu povijest toga grkoga grada, pa i itavog otoka koji je
po svom obliku i reljefu imao praktiki dva sredita - Pharos (Stari Grad) i vano luko
naselje na mjestu dananjega grada Hvara, s takoer znatnim ilirskim gradinskim i anti
kim ostacima. Bicentrizam na otoku Hvaru rezultat je, kako ve spomenuh, njegove
izduenosti i prepreke koju stvara brdski lanac razdvajajui ta dva otona predjela. Sto-

39

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

gaje slabljenje domae vlasti ili pak neke vanjske sredinje sile obino otvaralo mogunosti
jaanju lokalnih odrednica, kako u sredinjem tako i u zapadnom dijelu otoka. Slini uvjeti
u pozadini su nicanja i brojnih sredita na grkim otocima - spomenimo tek Kretu na
kojoj su Knosos, Kato Zakro i Festos, te Rodu s Rodosom, Lindosom i Kamirosom. i
njenica je da se tijekom itave hvarske povijesti otono sredite pomicalo ovisno o moi
i utjecajima onih koji odluuju, bilo na samome otoku ili izvan njega. Blizina ilirskog ko
pna u antici je takoer imala svog utjecaja.
Jednu takvu povijesnu situaciju ouvao nam je (naalost veoma oteen) grki nat
pis, naen u razliito doba na dvije odvojene kamene ploe - fragment B naen je poet
kom 19. st., a fragment A poetkom 20. st. U magistralnoj rekonstrukciji i lekciji koje su
dali najprije J. Brunmid 1898., pa Louis Robert 1961., vidi se da su se graani Pharosa
nali u tekoj situaciji te da su odluili zamoliti metropolu u Parosu za pomo. O ndje je
odlueno da se uputi poslanstvo u Delte i od proroita zatrai odgovor. Vana je inje
nica, zabiljeena na natpisu, da su Rimljani farskom polisu vratili zakone otaca i zemlju
koja im je bila oteta. Rimski senat mu je k tome udijelio savez i prijateljstvo (0 uppaxiav
Kal Ttjv (pikiav), a uinjena su mu i druga dobroinstva. Robert je natpis datirao prema

sredini 2. st. pr. Kr., kada su grad ugroavali ilirski Ardijejd i drugi susjedi s kopna i kad
je vjerojatno protiv svoje volje bio uvuen u neke operacije protiv Rima, moda ve za
Demetrija Faranina. Stoga je rimski senat s Faranima postupio kao sa saveznicima, vra
tivi im ono to im je bilo oduzeto. U povijesnom smislu, Farani su formulom arnici et socii
popali Romani postali rimskim klijentima. Odatle je, u pravilu, pravni razvoj vodio do rim
skog municipalnog statusa. Naime, kako je rimska vlast tijekom 1. st. pr. Kr., zahvaljujui
djelovanju Cezara i posebice Oktavijana Augusta, sve vie utjecala na prilike na istonoj
jadranskoj obali, to su se i nekadanja grka autonomna sredita milom ili silom uklapala
u rimski pravni sustav. S Issom je to zavrilo na silu, akcijom Publija Vatinija 46. pr. Kr., a
s Pliarosom neto kasnije, moda u vrijeme Oktavijanovih operacija u Iliriku i du jadranske
obale 35.-33. pr. Kr. Tom je prilikom, kako je to zapisao povjesniar Apijan, Oktavijan
poubijao i prodao u ropstvo stanovnike otoka Korkire (Korule) i Melite (Mljeta), "jer su
gusarili". Pharos se ne spominje - moda je njegova luka sluila Oktavijanu kao polazite
za dio tih operacija. Plodna hvarska ravnica i ugodno podneblje privukli su rimske posjed
nike, o emu svjedoe brojni ostaci rimskih poljoprivrednih rustikih vila u sredinjoj
ravnici i drugdje na otoku. Nekoliko rimskih natpisa na otoku Hvaru spominje dekurione, lanove gradskoga vijea, to potvruje da je i Pharos postao municipijem negdje u
2. polovici 1. st. pr. Kr. Grki je element, meutim, i dalje prisutan na otoku, to se naroi
to ogleda u dionizijskim tradicijama kultova Libera i Silvana, rimskih sinkretistikih ina
ica ranijih helensko-ilirskih dionizijskih svetkovina. Valja spomenuti da su Farani posebno
tovali i Afroditu - ouvana su dva natpisa u kojima su Gorgilo, ki Demarhova i Kleunike, ki Hermagorina posvetile Afroditi desetine (dekaten). Neki misle da su to bile hetere,

40

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

no to je sporno jer su zabiljeena imena njihovih oeva; ipak, s obzirom na spomen dese
tine koju su posvetile boici, to je ipak mogue. Natpisi u svakom sluaju svjedoe o pos
tojanju Afroditina svetita u gradu. Farski je panteon bio srodan panteonima drugih helen
skih gradova, jer su i u njemu prisutna glavna boanstva Zeus, Dioniz, Artemida, Afro
dita, Perzefona i druga, o emu svjedoe epigrafiki i numizmatiki nalazi. Natpisi osim
toga otkrivaju i strukturu demokratske uprave, sa skuptinom (eklesia), vijeem (bule),
arhontima, gramatejima, logistima i drugim upravljaima polisa.
D em etrije H varanin i dolazak Rim ljana
Uz Pharos je vezana djelatnost jednog od vodeih likova nae antike. To je Demetrije
Faranin, dravnik i strateg, koji je odigrao jednu od kljunih uloga u usponu mladog
makedonskog kralja Filipa V. u svojstvu njegova savjetnika i saveznika. Demetrijevu
povijesnu ulogu opisao je veliki povjesniar Polibije (oko 200.-130. pr. Kr.), suvremenik
tih zbivanja. Demetrije je, kao lan dravnog vijea (jilos) kraljice Teute, pripadao najuem
krugu upravljaa ilirske drave. Uporina sredita njegove vlasti bili su Pharos, po kojem
je i ostao zabiljeen u povijesti, te Dimale u Epiru (dananji Kalaja Krotine istono od
antike Apolonije, dananjih Bojana u Albaniji). Kako su Iliri svojim gusarenjem ugroavali
rimske interese, senat je Teuti uputio poslanstvo, no ona mu je nediplomatski odgovo
rila da svoje podanike ne moe sprijeiti u njihovoj djelatnosti od koje ive. tovie, dva
su poslanika pri povratku ubijena. Senat je stoga 229. pr. Kr. uputio brodovlje prema
Jadranu. Demetrije, koji je upravljao Kerkirom (Krfom), poznavao je snagu rimskog bro
dovlja i vojske te ih je doekao i predao im se kao saveznik. Tako je Rim po prvi puta
stupio vojnom silom na istonu jadransku obalu. Demetrije je s Rimljanima poao du
obale sve do Isse, koja je tom prilikom bila osloboena ilirske opsade. Nakon to su pora
zili Teutu, Rimljani su Demetriju povjerili upravljanje nad velikom oblau, kako kae
Polibije - megale dynasteia. Pretpostavljamo da je to bila skoro itava naa obala, od Libumije
do Epira. D em etrije je svoju vlast shvatio doslovce i poveo vlastitu politiku. Poeo se
pribliavati M akedoniji i nagovarao je mladog kralja Filipa V da poe u Italiju i pomogne
Hanibalu u ratu protiv Rimljana. tovie, u ugovor izmeu Filipa i Kartaana, koji su
Rimljani nali na brodu koji je plovio sa Sicilije, Demetrije je unio klauzulu o tome kako
e mu Rim, u sluaju Filipove i Hanibalove pobjede, vratiti sve njegove podanike Farane
koje dre u svojoj dravi. Kad je Demetrije potaknuo Histre na akcije protiv Rima 221. pr.
Kr. te zajedno s drugim ilirskim voom Skerdilaidom poao u akcije u podruju Egej
skog mora, Rim je 219. pr. Kr. protiv njega uputio konzularnu vojsku od etiri legije i rat
ne brodove pod zapovjednitvom konzula Lucija Emilija Paula i Marka Livija Salinatora.
Demetrije se pripremio na obranu u Dimali i Pharosu. Rimljani su osvojili Dimale i okol
no podruje te laama krenuli prema Pharosu, kamo se Demetrije bio sklonio sa 6.000

41

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

vojnika. Konzuli su ratnom varkom izvukli Farane iz grada, doveli ih izmeu svoje dvije
vojske i porazili ih; Demetrije se, pobjegavi na lai, sklonio kod Filipa V. negdje na epirskoj obali i postao njegovim savjetnikom. Konzul Emilije Paulo zauzeo je Pharos i razorio
ga, kako biljei Polibije. Demetrije je sudjelovao u razliitim Filipovim diplomatikim i
vojnikim akcijama, a u slubi tog vladara zatekla ga je i smrt prilikom opsade grada
Mesene u jugozapadnom dijelu Peloponeza, zimi 2157214. pr. Kr. ili u proljee 214. pr. Kr.
Polibije ovako opisuje njegov zavretak: "(Demetrije) je tako neoekivano stigao do kra
lja Filipa, kod kojegje proveo ostatak svoga ivota. Demetrije jeb io veoma odvaan ovjek
i pun nerazumne smjelosti te potpuno lien razumnog rasuivanja. Stoga je zavrio kako
je i zasluio na osnovu postupaka itavoga svog ivota: nastojei osvojiti M esenu u dogo
voru s Filipom, nepromiljenim nainom punim lude smjelosti, umro je u tijeku ovoga
poduhvata. O tome emo vie govoriti u prikladnome trenutku" (111.19,8-11).
Kako vidimo, Polibije mu priznaje hrabrost, ali ga smatra nepromiljenim i nerazum
nim ovjekom. Dakako, prosuuje ga sa svoje pristrane ahejsko-prorimske toke gledi
ta, a u takvom je uostalom tonu napisao i itavo svoje djelo. Za njega su svi Iliri bili bar
bari i protivnici Rimljana. Neki moderni povjesniari zakljuuju, emu se i sam prikla
njam, da je Demetrije bio helenizirani Ilir, s obzirom na njegovu cjelokupnu djelatnost i
ulogu koju je imao u ilirskoj dravi, a posebno s obzirom na karakteristike koje mu je
pridao Polibije. Da je, naime, bio Grk, vjerojatno bi i Polibijevo miljenje o njemu bilo
poneto drukije, to se nasluuje iz ocjena pojedinih drugih osoba opisanih u njegovoj
Povijesti. To je, dakako, tek pretpostavka koju e neki sretni arheoloki nalaz, natpis ili
drugi dokument moda potvrditi ili odbaciti, no za to postoji vrlo mala vjerojatnost. i
njenica je da je Demetrije Hvaranin svojom djelatnou i sposobnou bio uao u sfere
najvie politike igre na Sredozemlju svoga vremena, da je bio dionikom sloenih i na
petih odnosa izmeu Makedonije, Rima i Kartage, elei samo neovisnost svoje domo
vine. U tome ga svojstvu spominje svaka bolja povijest antikoga svijeta njegova vreme
na. Demetrije je svoje ime i ime svoga otoka, zahvaljujui povijesnoj ulozi koju je odi
grao, upisao u brojne tekstove uglednih antikih i kasnijih auktora, od Polibija do Strabona i Livija, od Apijana do Diona Kasija, Zonare i drugih.
Nakon Demetrijeva poraza Pharos se s vremenom oporavio i uao u izravne veze s
Rimom. Sve to se kasnije na otoku dogaalo nije se posebno odrazilo u pisanim vreli
ma, pa nae spoznaje u tome smislu temeljimo na arheolokim spomenicima, rijetkim
natpisima i osobito numizmatikim nalazima. Veze s Italijom i Italcima jaaju, to je logina
posljedica zbivanja i u Iliriku i u uoj Grkoj koju je konzul Tit Kvinkcije Flaminin 196. pr.
Kr. na istmijskim igrama u Korintu proglasio "slobodnom", dakako prema rimskom shva
anju te rijei. Ako, dakle, sagledamo u cjelini Demetrijevu povijesnu djelatnost u okvi
rima silnica zbivanja u kojima je sudjelovao ili ih je i sam stvarao, onda je njegova borba
za vlastite interese i za interese svoje dinasteje bila, u krajnjoj liniji, i borba za ouvanje

42

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

helenstva na istonoj obali Jadrana. U toj je borbi on traio saveznike gdje ih je mogao
nai i od kojih je mogao dobiti neku pomo, a to je tada poglavito bila makedonska drava
kao kljuni imbenik u tome dijelu Sredozemlja. Njegov poraz u toj borbi rezultat je
odnosa snaga koje e od Rima uskoro nainiti vodeu silu na Mediteranu. Upravo je taj
uspon Rima fascinirao Polibija i potaknuo ga da ga opie i sebi i drugima objasni u svojoj
Povijesti. Demetrije je, tijekom zbivanja s kraja 3. st. pr. Kr., bio imbenikom koji je nakon
kraeg saveznitva s Rimom poeo smetati rimskoj politici i njenim ciljevima na Jadranu.
Polibijev negativni stav prema Demetriju temelji se na njegovu prorimskom stajalitu. S
nae pak toke gledita, Demetrije je bio velik i vjet borac za slobodu svojeg Pharosa i
svoje dinasteje u kojoj su zajedniki ivjeli Iliri i Heleni. U neravnopravnoj borbi i novim
povijesnim odnosima izgubio je i nestao s povijesne scene, ali u naem sjeanju trajno
ivi kao borac za slobodu nae obale u to daleko antiko doba, te nam je po tome blizak
i danas, nakon dvadeset i dva stoljea.
Grki jezik i grka kultura ivjeli su i dalje na otoku Hvaru i u rimsko doba, o emu
svjedoe poneki natpis i tradicionalni kultovi. Te su komponente moda neto izrazitije
na otoku Visu i u podruju Tragurija, Epetija i Salone, bivih isejskih posjeda. Grki se
jezik u ovome podruju odrao sve do kasne antike, osobito u Saloni, cvatuem lukom
gradu i glavnom sreditu velike rimske provincije Dalmacije. U korpusu salonitanskih
ranokranskih natpisa iz 5.-7. st. vie je od stotinu onih pisanih grkim jezikom. U su
tonu antike, osobito u vrijeme velikog cara Justinijana (525.-565.), jadranska obala
doivljava svojevrstan procvat, usprkos gotskoj prisutnosti na kopnu. Grade se rasko
ne bazilike u Saloni i drugdje du obale, ali u unutranjosti. Radi sigurnosti plovidbe, a
s obzirom na to da su kopno ugroavali Goti, Justinijan je na otocima du obale sagradio
sustav utvrda za nadzor i osiguravanje plovidbe od Epidaura (Cavtata) na jugu do Istre,
Akvileje i Ravenne na sjeveru. Bio je to posljednji proplamsaj antike civilizacije pred
rastuom navalom mladih naroda koji e udariti temelje dananjoj Europi.
Veze izmeu grkih krajeva i dananje hrvatske obale stare su, kako vidjesmo, ve
tisuljeima. Poevi ve u mlae kameno doba (neolitiku), one se nastavljaju i u kas
nijim razdobljima. Najnovija otkria svjedoe o plovidbama mikenskih moreplovaca "jantarskim putom" du istone obale Jadrana prema Istri, sjevernoj Italiji i uu rijeke Pada.
Potom su uslijedile aktivnosti i plovidbe Korinana, Korkirejaca s Krfa i Atenjana koji nisu
izravno naselili nau obalu, ali su svojom trgovakom prisutnou ostavili dovoljno ar
heolokih potvrda, posebice keramikih vaza. Mnogobrojne mitoloke predaje uinile
su i jadranske obale sastavnim dijelom imaginacije helenskih pjesnika i povjesniara, a
rano zanimanje susreemo i kod prvih logografa i geografa. Iz tih (najee oskudnih)
podataka koji su stigli do nas moemo stvoriti sliku o mnogo boljem poznavanju naih
krajeva u grkoj pisanoj tradiciji koja je, naalost, veim dijelom izgubljena. Ponegdje
nam pomau arheoloki nalazi pa se nadamo da e budua istraivanja pojedinih lokalite
ta tu sliku jo bolje upotpuniti.

43

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

Kolonizatorska djelatnost Dionizija Sirakuanina, najmonijeg vladara svoga vremena


na Sredozemlju, uvela je neke dijelove nae obale izravno u grki svijet. Fb grkim ur
banistikim naelima osnivaju se gradovi lssa, Pharos, Tragurioti i Epetion i grka civilizaci
ja proima to podruje, zraei svoj plodotvorni utjecaj na ilirsku obalu i dijelove njene
unutranjosti. Umjetnika ostvarenja nekih ilirskih skupina, kao to su primjerice japodske urne, venetsko-ilirske situle, poznati reljefi i skulpture iz histarskog sredita Nezakdja (Vizae kod Pule), pod izravnim su utjecajem grke arhajske umjetnosti. Dolazak Grka
na otoke Vis i Hvar oznaio je poetak pisane povijesti istone obale Jadrana. Grki su
natpisi, naime, najstariji tragovi pismenosti na podruju dananje Hrvatske. Novano
gospodarstvo i naprednija poljoprivreda i pomorstvo ostavili su trajnih tragova u naoj
kulturi i povijesti. Jedinstvena ouvana chora, pravilni katastar zemljine podjele u ravni
ci izmeu Staroga Grada (Pharosa) i Vrboske na Hvaru, jedan od najbolje ouvanih
spomenika grke civilizacije u cjelini, predstavlja spomenik eunomiji i eukosmiji, odnos
no smislu za red i zakonitost u ljudskoj zajednici koji su njegovali antiki Grci.
Sve su to trajni i neizbrisivi tragovi jedne visoke i rafinirane civilizacije koja je dubo
ko urasla i u kasnija stoljea obiljeena rimskom vladavinom. Hrvati su, zaposjevi na
kon propasti antikoga svijeta istonu jadransku obalu, nekadanji Ilirik i provinciju
Dalmaciju, nakon poetnog prilagoavanja novoj sredini koja je, izuzev nekoliko primor
skih gradova poput Dubrovnika, Zadra, Splita, Pule i Porea, bila prilino opustoena
ranijim razaranjima i provalama Gota i Avara, postupno prihvatili to nasljee i ugradili
ga u svoju mladu i izvornu kulturu, oplodivi njime svoje europske i kranske korijene
kao narod izrazito sredozemne i srednjoeuropske uljudbe, to su ostali i do danas. Hr
vati su toga nasljea bili svjesni i njime su se ponosili ve u poecima svog srednjovje
kovnog drutvenog ustroja, to se ogleda u bogatstvu natpisne i pismene ostavtine, hr
vatske, latinske i bizantske, na raskriju istoka i zapada. Rani hrvatski humanisti, poput
velikog Marka Marulia Splianina (1450.-1524.) i drugih, prouavali su to nasljee i na
njemu temeljili svoje stvaralatvo, sudjelujui ravnopravno u humanizmu Europe svoga
vremena. Maruli u Saloni prikuplja antike natpise, prouava ih i uva. On stoji na elu
niza zaslunih hrvatskih povjesniara i arheologa koji su svoj ivot posvetili prouava
nju antike, posebice grke kulture i civilizacije, sve do naih dana, davi tim prouava
njima znatan prilog trajne vrijednosti.

44

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57


M. Zaninovi: Antiki Crci na hrvatskoj obali

Summary
The Ancient Greeks on the eastern (Croatian) Adriatic Coast
TheA driaticsea isa large bay o fth e Mediterranean, presentingthe shortestway from the
Mediterranean to the Central Europe, as transpires from the records of the oldest known
navigations. As the vvest Adriatic coast lacks islands and good harbours (cf. Livius' expression:

importuosa Utora Italiae /X.2,4/), the ancient navigatore in many cases preferred the eastern
coast vvith its more than a thousand islands and islets. VVith many bays and harbours protected from dangerous vvinds like the bora from the northeast, the tramontane from the northwest and the south wind (Croat. jugo), the eastern route was far more secure for the sailing,
but vvas by no means free of danger. Those vvinds, especially the firsttvvo, often blowduring
an abrupt vveather change, and many ancient ships found their end on the various points of
this route as attested by numerous ancient shipvvrecks. Also, many contemporary smaller boats
often experience the same danger.
The relations of the eastern Adriatic coast vvith Greece and other seaside regions started
in prehistory. The neolithic impresso cardium and painted pottery from the caves like Grapeva
pilja (the Grabak's cave), Markova pilja (tKe Marko's cave) on the island of Hvar, the Gudnja
cave on the Peljeac peninsula, the Raca cave on the island of Lastovo, as well as from the
neolithic sites on the mainland (Danilo by ibenik and Lisiii by Konjic in the Neretva river
valley) shovv the connections vvith the neolithic cultures and sites of Dimini-Sesklo and Elateia
in Thessaly, dating from the 6 0 0 0 -3 0 0 0 B. C. The oldest dravving of a boat so far, dated around
3500 B. C., vvas scratched on a piece of pottery from the Grapeva pilja. The island of Hvar
is situated in the Central part of the eastern Adriatic coast, on the ancient maritime route,
vvhich attracted many boats to stop in its bays. The water springs and fertile land vvith pastures
attracted the early neolithic inhabitants to settle on the island. They developed, by way of
sea, the relations vvith the opposite coast of ltaly, as vvell as vvith the distant areas of G reece
and the eastern Mediterranean, as is attested by pottery finds from various sites.
Maritime relations and seafaring continued in the Bronze and Iron Ages. The Bronze Age
contacts are confirmed by the precious finds of a golden dagger of Kumasa type (Crete) and
several rings from the Syrian area. These finds vvere recovered from a grave dug in an earthen barrovv near the tovvn of Tivat at the Boka Kotorska bay and are dated to 2 0 0 0 -1 6 0 0 B. C.
From the Iron Age M ycenean period several shards of M ycenean pottery vvere found in 1 9 9 7
at the village of krip, one of the oldest settlements on the island of Bra. Another piece of
such pottery vvas found in the 2002 excavations o fth e Monkodonja hill-fort near the tovvn of
Rovinj on the vvest coast of Istria. These finds should be connected vvith the prehistoric am ber
route vvhich started from the mouths of the Po and Soa rivers and preceded along the east
ern Adriatic coast and islands. Navigation along this route is confirmed by the Bronze Age
shipvvreck found in 1 9 8 2 near the cape Ulu Burun east of the tovvn of Kash in south-vvestern

45