You are on page 1of 1

Bojana Bulatović IVi

Ljepota je u oku posmatrača
,,Čovjek samo srcem dobro vidi, suština se ne može očima sagledati", reče Egziperi u
,,Malom princu"
Rođenjem smo dobili ruke da zagrlimo i oci da vidimo ono što grlimo. Dobili smo srce da to
doživimo.
Nađeš se pred gomilom starih stvari ispijenih vremenom, a zatrpanih u prostoru. Izgledaju kao
stara vreća đubreta. Kada jednom uzmeš u ruke uspomenu, onda je oživiš i ta vreća dobije
neko novo svjetlo za tebe. Za prolaznike koji nalete kroz otvoren prozor, to je jedna obična
starudija.
Nikad nećemo vidjeti stvari istim očima. Nikad nam ona haljina od juče neće biti ista kao
prvog dana kad smo je probali, ali će uvijek biti omiljena. I dalje je naša. Ljudi se mijenjaju.
Smisao života se mijenja. Naš vazduh poprima novu simboliku.
Da li je ono u daljini djevojčica koja se smije glasno, ili je to samo drvo čije grane pomjera
vjetar sa sjevera i proizvodi taj zvuk? Zapitamo li se kako vidimo stvari? Kako njih vidimo,
tako vidimo sebe. To što dođe od naših očiju do srca je neizbrisiv trag koji ostaje duboko
zariven, čekajući da ga neko otkrije. Da li nas drugi ljudi doživljavaju kao nešto lijepo,
posebno? Jesmo li posebni? Pitajte prolaznike da li im značite, pitajte roditelje prijatelje.
Uporedite odgovore i shvatićete šta je ljepota posmatrača. Ljepota se ne može dokučiti i
prisvojiti, ali se može otkriti i zadržati.
U nama spava jedna tajna. Neka ostane tajna. Uskoro će se dogoditi nešto lijepo, ili za nas
lijepo, dugima će ipak biti nebitno. Živjeti od saznanja da se može zavoljeti i školjka, jer biser
voli svako, promijeniće stvari nabolje. Počevši od sad.