You are on page 1of 3

KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU DJECE S POSEBNIM POTREBAMA I DJECE S

TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

Cjelokupan rad u dječjem vrtiću temelji se na Programskom usmjerenju odgoja i obrazovanja
predškolske djece u kojem se nalaze osnovna polazišta rada s djecom predškolske dobi.
Prema humanističko-razvojnoj koncepciji, svako dijete ima svoja posebna prava. U odgoju se
trebaju maksimalno razvijati njegove individualne mogućnosti i samopoštovanje. To vrijedi i
za djecu s posebnim potrebama i djecu s teškoćama u razvoju polaznicima dječjeg vrtića.
Posebne potrebe djeteta su privremene ili trajne veće neravnoteže, zaostajanja ili ubrzanja u
pojedinim aspektima razvoja ili razvoja u cjelini koja se kod djece različito izražavaju. Prema
Programskom usmjerenju, razlikuju se tri vrste posebnih potreba:
1) Potencijalne posebne potrebe može imati dijete koje je tijekom trudnoće, poroda ili
nakon poroda imalo neke rizične faktore (npr. prerano rođeno dijete, teški porod i dr.),
koje je bilo ili je još uvijek izloženo nekim nepovoljnim okolinskim uvjetima (npr.
nepotpuna obitelj, bolest u obitelji i dr.) ili dijete kod kojeg neki aspekt razvoja
značajnije odudara od ostalih, odnosno koje se u nečemu znatno razlikuje od ostale
djece u skupini (npr. sporiji motorički razvoj, izrazito živahno dijete i dr.)
2) Prolazne posebne potrebe može imati dijete zbog razvojnih raskoraka između
djetetovih potreba i mogućnosti u pojedinim fazama razvoja (npr. negativizam u trećoj
i šestoj godini) ili dijete koje je doživjelo neke stresne događaje u životu (npr. smrt u
obitelji, boravak djeteta ili roditelja u bolnici, rođenje brata/sestre i dr.)
3) Trajne posebne potrebe može imati dijete kod kojeg neke potencijalne ili prolazne
potrebe nisu na vrijeme uočene ili pravilno tretirane, dijete koje je bez roditeljske
brige duže odgajano u dječjem domu, bolnici i sl., darovito dijete te dijete s teškoćama
u razvoju.
Teškoće u razvoju su urođena ili stečena stanja organizma koja prema svojoj prirodi
zahtijevaju poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj
sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.
Dakle, izjednačavanje pojmova „djeca s posebnim potrebama“ i „djeca s teškoćama u
razvoju“ je pogrešno, budući da nisu sve posebne potrebe djece uzrokovane teškoćama u
razvoju.
U dječjim vrtićima najveći broj djece s posebnim potrebama uključuje djecu s prolaznim,
zatim potencijalnim i naposljetku trajnim posebnim potrebama. Važno je izbjeći prerano
etiketiranje djeteta s posebnim potrebama te uočiti njegove dobre osobine i sposobnosti. Na
njima zatim treba graditi pozitivnu sliku djeteta o samome sebi kao i pozitivan odnos okoline
prema njemu s ciljem uspješne integracije u društvo. Dok je s jedne strane važno izbjeći
prerano etiketiranje djeteta, s druge strane se, u praksi, događa da se prolazne i potencijalne
posebne potrebe djeteta gotovo redovito svode na razinu individualnih razlika i neadekvatno
tretiraju. Najčešći razlozi tome su neznanje, nedostatak vremena i motivacije za radom i sl. To
dugoročno može biti štetno za dijete budući da se netretirane prolazne i potencijalne posebne
potrebe mogu razviti u trajne posebne potrebe. S druge strane, teškoće u razvoju se puno brže
i lakše mogu uočiti, a nakon toga dijagnosticirati i tretirati.

Prema Državnom pedagoškom standardu predškolskog odgoja i obrazovanja u djecu s
teškoćama u razvoju ubrajaju se:
● djeca oštećenoga vida;
● djeca oštećenoga sluha;
● djeca s poremećajima govorno-glasovne komunikacije;
● djeca s promjenama u ličnosti uvjetovanim organskim čimbenicima ili psihozom;
● djeca s poremećajima u ponašanju;
● djeca s motoričkim oštećenjima;
● djeca sa smanjenim intelektualnim sposobnostima (djeca s mentalnom retardacijom);
● djeca s autizmom;
● djeca s višestrukim teškoćama u razvoju;
● zdravstvene teškoće i neurološka
epilepsija i slično).

oštećenja (dijabetes, astma, bolesti

srca, alergije,

Najčešći su načini identifikacije djece s posebnim potrebama, u dječjem vrtiću od strane
predškolskog psihologa, razgovor s roditeljima i odgojiteljima, neposredno promatranje
djeteta u odgojnoj skupini, psihologijsko testiranje te podaci drugih stručnih suradnika.
Zadaća je predškolskog psihologa, u odnosu na djecu s posebnim potrebama, pronaći najbolje
odgojne postupke za stimuliranje njihova optimalnog psihofizičkog razvoja i integracije među
vršnjake.
Nadalje, zadaća predškolskog psihologa uključuje suradnju s roditeljima i odgojiteljima djece
s posebnim potrebama (osobito trajnim). U odnosu na roditelje, uključuje individualni rad s
djecom s posebnim potrebama i njihovim roditeljima s ciljem informiranja i savjetovanja, a
kod trajnih posebnih potreba i upućivanje u vanjsku instituciju (ukoliko je potrebno). U
suradnji s odgojiteljima, uključuje informiranje odgojitelja o djeci s posebnim potrebama
(osobito trajnim) te suradnju u utvrđivanju i praćenju razvojnog statusa djece s posebnim
potrebama (osobito trajnim). To uključuje i propisivanje i praćenje individualiziranog
programa rada s djetetom u odgojnoj skupini. Kod upisa potencijalnog djeteta s teškoćama u
razvoju, važno je uputiti roditelje u Centar za socijalnu skrb gdje će se obaviti stručno
vještačenje djeteta kako bi se procijenila vrsta i stupanj oštećenja. Samo dijagnostički
obrađeno dijete s teškoćama u razvoju može biti primljeno u dječji vrtić.
Što se tiče upisa djece s teškoćama u razvoju, sve je veći naglasak na integraciji, odnosno
inkluziji djece s teškoćama u razvoju u redovite programe dječjih vrtića. Integracija se
prvenstveno odnosi na smještaj djeteta s teškoćama u razvoju u odgojne skupine zajedno s
djecom koja nemaju takvih poteškoća, odnosno, temelji se na fizičkoj bliskosti s ostalom
djecom. S druge strane, inkluzija se odnosi na proces stvaranja osjećaja pripadnosti odgojnoj
skupini u kojoj dijete s teškoćama u razvoju boravi. Slično kao što mnogi, uključujući

ponekad i stručnjake, često krivo upotrebljavaju pojmove „djeca s posebnim potrebama“ i
„djeca s teškoćama u razvoju“ (što je ranije razjašnjeno), često se krivo upotrebljavaju i
pojmovi „integracija“ i „inkluzija“.
S obzirom na porast broja djece s teškoćama u razvoju koja se svake godine upisuju u
redovite programe dječjih vrtića i zapošljavanje asistenata za rad s njima, važno je
napomenuti kako se pritom radi o inkluzivnom obrazovanju. Inkluzija podrazumijeva da su
sva djeca aktivno uključena u odgojno-obrazovne aktivnosti i imaju jednak, slobodan pristup
mjestima za igru i rad u odgojnim skupinama. Dakle, svakom djetetu se pružaju jednake
razvojne prilike i aktivno sudjelovanje s ostalom djecom, stvarajući tako okruženje koje se
temelji na toleranciji, uvažavanju i poštivanju sve djece. Stoga inkluzija, kao najviši stupanj
pedagoškog povezivanja djece s teškoćama u razvoju s djecom bez razvojnih teškoća (nakon
segregacije i integracije djece s teškoćama u razvoju), ima višestruke prednosti.
Dobrobiti za djecu s teškoćama u razvoju velike su. Neke od tih dobrobiti su npr. prilike za
ostvarivanje socijalnih interakcija, tj. druženja s vršnjacima koji im mogu biti uzori za
različite vještine i ponašanja, razvoj samopoštovanja i stvaranje pozitivne slike o sebi kroz
složenije društvene odnose i aktivnosti, modela komunikacije, samokontrole. Na taj se način i
roditelji osjećaju prihvaćenije, znaju da im dijete dobiva jednake mogućnosti za razvoj i
napredovanje kao i ostala djeca te imaju više vremena za sebe i ostalu djecu. Dobrobiti za
djecu bez teškoća su bolje razumijevanje teškoća u razvoju, razvoj osjetljivosti za potrebe
drugih te pomaganje i uvažavanje različitih od sebe.
Kako bi inkluzija bila što uspješnija, važno je imati pozitivne stavove i stvoriti pozitivnu
atmosferu unutar odgojne skupine i na razini dječjeg vrtića o uključivanju djece s teškoćama u
razvoju u redovite programe. Također je važno osigurati kvalitetne odgojitelje i/ili asistente
koji će boraviti s djetetom s teškoćama u razvoju i dodatno poticati njegove razvojne
mogućnosti. Osim osiguravanja materijalnih i fizičkih uvjeta rada ovisno o djetetovim
teškoćama, edukacija, motivacija za radom i dobra suradnja svih uključenih je najvažnija.
Dakle, zaključno, zadaća je psihologa u prvom redu preventivna pri čemu uglavnom surađuje
s drugim stručnim suradnicima unutar ili izvan dječjeg vrtića (pedagogom, defektologom,
logopedom, socijalnim radnikom, višom medicinskom sestrom, fizioterapeutom). To se
posebno odnosi na djecu s teškoćama u razvoju s kojima predškolski psiholozi nemaju toliko
iskustva kao npr. defektolozi, logopedi i/ili fizioterapeuti, ovisno o kojim se teškoćama radi. U
tom slučaju, najčešći i najveći utjecaj psiholog ima, prilikom upisa djeteta s teškoćama u
razvoju u dječji vrtić, na izbor stručne literature o problematici djeteta te odabir odgojitelja
i/ili asistenta za rad s djetetom. S druge strane, njegov utjecaj je puno veći u radu s djecom s
potencijalnim, prolaznim i ostalim trajnim posebnim potrebama djeteta, poput djece koja su
proživjela neki stresni događaj u životu, darovite djece i dr.