You are on page 1of 17

QUINEOVA FILOZOFSKA REVOLUCIJA

Nenad Miščević
I) UVOD
W.Quine je živući klasik suvremene filozofije, i jedan od najznačajnijih analičkih filozofa. koji je nizom
prevratničkih poteza suvremenoj analitičkoj filozofiji dao njezin današnji lik.

Rodjen je 25.6.1908.

u Akronu (država Ohio). Glavno područje ranog interesa bile su mu matematike i filozofija, i kad je kao
maturant od starijeg kolege doznao za postojanje "matematičke filozofije" i za ime Bertranda Russella,
odlučio se za studij matematike (na koledžu Oberlin) s posebnim naglaskom na logici.( Imao je i dva
hobija kojima se vrlo uspješno bavi do danas: od djetinjstva se zanimao za zemljopis pa mu je
kartografija životni hobi u kojem je postigao visok nivo stručnosti. Bliže njegovim filozofskim
interesima bilo je zanimanje za strane jezike, gramatiku i lingvistiku.) Prešavši na Harvard, stekao je
priliku da se počne ozbiljno baviti "matematičkom filozofijom" na odsjeku na kojem su radili velikani
poput C.I.Lewisa, A.N. Whiteheada i gdje je logiku predavao Sheffer. Doktorirao je u dvadesetičetvrtoj
godini, i zatim krenuo 1932. na put u Evropu, gdje su se upravo događale nove i za njega uzbudljive
stvari na području matematičke logike. Slušao je poljske logičare, upoznao članove Bečkog kruga a
glavni je utjecaj na njega ,po svemu sudeći, izvršio Carnap, s kojim je prijateljevao i kojem se divio.
Nakon godine dana dobio je posao kod kuće na Harvardu, gdje je i ostao do današnjih dana. Sredinom
tridesetih počeo je formirati vlastito filozofsko stajalište, upravo u opreci spram svojeg mentora i
prijatelja Rudolfa Carnapa. Tijekom druge polovice tridesetih i tijekom četrdesetih godina radio je na
logici, objavivši niz radova i nekoliko danas poznatih i cijenjenih udžbenika logike. Spominjem još dvije
pojedinost iz njegova životopisa. Krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina Quine se angažira
oko srednjoevropskih filozofa i logičara--većinom Židova--koji pokušavaju napustiti Hitlerovu
Njemačku ili okupirane susjedne zemlje. Osim što je tako spasio svojeg učitelja Carnapa, pomogao je
Tarskom, Philipu Franku i mnogim drugima. Njegova nedavno objavljena prepiska s Carnapom
predstavlja izuzetno svjedočantvo o tim naporima. Druga pojedinost: u svojoj autobiografiji “Vrijeme
mog života” Quine spominje i svoj boravak u Dubrovniku na filozofskom seminaru i rasprave s našim
filozofima. Glavna zamjerka: svi su naši bili opsjednuti politikom i slabo zainteresirani za teorijske
rasprava i Quine se razočarano vratio kući. Konačno dva osobna sijećanja. Autor ovog teksta imao je
prilike slušati Quineova predavanja u Parizu na College de France u akademskoj godini 1978/79.
Pamtim ga po izuzetnoj ljubeznosti prema studentima. Evo jednog primjera - kako je svojem ciklusu

1

skromno i koncentrirano na prigovore što smo mu ih upućivali. ona umnogome pretpostavlja poznavanje njegovih ranijih spisa. Logičke. Quine je doveo u pitanje oba ova shvaćanja. Knjiga što je čitatelj ima u rukama predstavlja sintezu autorova `ivotnog djela. nekoliko ljevičara prigovorilo mu je što ne govori o "postvarenje" u Marxovu smislu.prvo to da sadržajne matematičke istine mogu biti utemeljene jednostavno na konvenciji. prilično poznavanje logike--i to upravo odre|ene kombiacije filozofske i matematičke logike--i izuzetno je teška za domaćeg filozofskog čitatelja. u mnogome je obilje`eno Quineovim djelom. Prvo razdoblje je utemeljiteljsko i seže do kraja Prvog svjetskog rata. većinom su posao filozofije shvaćali kao logičku i značenjsku analizu. matematičke i semantičke istine čine homogenu grupu "analitičkih istina". Uvjeren sam da je mislio sasvim ozbiljno. Treće. Drugo je medjuratno. naglašavajući njegov povijesni doprinos razvitku analitičke filozofije. i konačno zamisao 2 . a objavljuje i dalje. Vlastitu filozofsku poziciju Quine počinje razradjivati vrlo rano. raniji su analitičari bili (uz neke izuzetke) skloni atomizmu. koju čitatelj ima u ruci i za kojim je usljedila "Teorija skupova i njezina logika". Filozofija je logička analiza. Pedesete godine donose njegove studije (skupljene pod zajedničim naslovom. U ovom uvodu pokušat ću ocrtati okvir Quineovog opusa u skladu s njegovom vlastitom predodžbom o sebi. Među njima posebno mjesto zauzimlju "Dvije dogme empirizma". pa sredinom tridesetih objavljuje prelomni članak "Istinitost putem konvencije". dostupni provjeri u izolaciji. Kako je Quine stubokom izmijenio lik analitičke filozofije i time suvremene filozofije uopće? Evo kratkog odgovora kojeg ćemo zatim razraditi: logički pozitivisti. rekavši da mu je vrlo `ao što je razočarao njihova očekivanja i što njegovo obrazovanje nije usmjereno u pravcu koji njih zanima. ili barem autonomno. Nadalje. Povijest analitičke filozofije može se prikladno podijeliti na tri razdoblja uzimajući kao povijesni okvir dva svjetska rata. Temelj tih istina su konvencije o značenju. pogotovo do početka sedamdesetih godina. autonomna u odnosu na faktičke znanosti. Nažalost. Russellom i ranim Wittgensteinom kao glavnim junacima. zatim ideju da postoje autonomna značenje.predavanja bio dao naslov "Etape postvarenja". neopozivističko. Osamdesetipetogodišnji Quine odgovarao je ozbiljno. s Fregeom. shvaćanju po kojem su rečenice "atomi" značenja. Stari se profesor ispričao bez tračka ironije ili sarkazma. označivši ih kao "dvije dogme empirizma". s Bečkim i Berlinskim krugom kao te`ištem. Prije nekoliko godina češki su kolege upriličili svečan simpozij u Karlovim Varima posvećen Quineovom djelu. Najprije je doveo u pitanje ideju "analitičkih istina" . Umirovljen je kao sedamdesetgodišnjak. uzetim iz jedne jazz-pjesme . posljeratno. Šezdesete su počele velikom sintezom "Riječ i predmet". imajući na umu razvitak pojma "stvar". Slično se Quine ponaša i na simpozijima."S logičkog stajališta") koje su revolucionirale analitičku filozofiju. koja se oštro razlikuje od činjeničnih istina.

3 ."jedinica značenja" je ukupnost našeg znanja. Ovaj potez prirodno je doveo do ideje da logička i faktička znanja čine neodvojivu cjelinu. i odbacio klasični pozitivistički atomizam . holističko stajalište radikalizirao. Quine je takvo cjelinsko.da postoji poseban nivo značenja nezavisan od faktičkih istina.

koncenttrirajući se na njegov temeljni članak "Dvije dogme empirizma" koji je početkom pedesetih inauguruirao prijelom u dotadašnjoj analitičkoj filozofiji. vidjeti padanje kiše (ili barem imati čvrsti i neopovrgljivi dojam da kiša pada). Stereotipna slika logičkog pozitivizma bitno je određena s navedenih nekoliko temeljnih teza koje ćemo ovdje ukratko komentirati. “Ovo laje”). općenito znastvenog. i da drugi psi koje je vidio i čuo laju. To se učenje o značenju naziva verifikacionizam. ili svakodnevnog. fizikalnog. Najprije atomizam: izjavna rečenica odnosno sud je jedinica ili atom značenja. Svako od ovih jednostavnijih počiva na još 4 . (To ne znači da su ih svi pozitivisti niti da se čitava filozofija Bečkog i Berlinskog kruga svodi na njih. Ona ima značenje relativno nezavisno od konteksta i od drugih rečenica u jeziku.LOGIČKI POZITIVIZAM: META QUINEOVE KRITIKE Prikazat ćemo sada kako je Quine doveo u pitanje stereotipne značajki neo-pozitivističke faze. Quine ukazuje na to da navedena kombinacija svodi značenje na izoliranu provjerljivost. Atomizam i verifikacionizam u teoriji značenja. 1. budući da su upravo ti stereotipi koje Quine hoće razgraditi kod nas često priljepljeni čitavoj analitičkoj filozofiji. Ona dobiva svoje značenje iz rečenica koje se izravnno provjeravaju iskustvom. Na primjer. Značenje većih cjelina (recimo nekog diskursa. Vjerovanje da pas Rex laje proizlazi iz njegovih jednostavnijih vjerovanja (“Ovo je Rex”. rečenica "Kiša pada" tvrdi i znači da ću. 2. te iz toga zaključuje da psi (oćenito) laju. mada je Carnap sam nijekao da izmedju njega i Quinea postoje radikalne suprotnosti u mišljenju). Fundacionalizam u spoznajnoj teoriji. iako u krajnje pojednostavljnom obliku. Rečenice koje se ni u načelu nedaju provjeriti nemaju značenja. Naše spoznaje (kao i sva naša vjerovanja) dijele se na temeljne i utemeljene. U čemu se sastoji značenje rečenice? Odgovor: u okolnostima koje omogućuju provjeru (verifikaciju) njezine istinitosti. i ukratko ocrtati alternativu koju nudi. Običo se kao glavni zastupnici tih teza navode Carnap i Reichenbach. pa ih često zovu rečenice motrenja. kao pozadinu za razumijevanje Quineove reakcije. da pas Fido laje. To je vjerovanje utemeljeno na njegovom iskustvu i to na slijedeći način: Franjo vjeruje da pas Rex laje. “Ovo je pas”. biološkog. Uzmimo jednostavan primjer: Franjo vjeruje da psi laju. ako sam prikladno situiran. Stajalište ima dva aspekta. ili religijskog) nastaje mehaničkom kombinacijom značenja rečenica-atoma. Domaćem će čitatelju to možda biti dodatno korisno. i naziva tvrdnju da su rečenice provjerljive i imaju značenje u izolaciji od cjeline jezika "redukcionizam".

Logički pozitivisti razvili su na originalan način kantovsko razlikovanje analitičkog i sintetičkog i apriornog te aposteriornog. Husserla.jednostavnijem. Autonomija pojmovnih (analitičkih) istina (i u skladu s tim strogo razlikovanje analitičkog i sintetičkog). s jasnom podjelom na temeljna i na utemeljena vjerovanja naziva se fundacionalizmom. bliska osjetilnom ili zamjedbenom doživljaju. Cijelu zgradu možemo prikazati kao piramidu: u temelju su jednostavna vjerovanja. Vidimo da postoji analogija izmedju verifikacionizma u teoriji značenja i fundacionalizma u spoznajnoj teoriji: oba polaze od temeljnih elemenata. a zastupali su je filozofi poput Descartesa. a na vrhu općenitija vjerovanja. a složene pojave (značenjske ili spoznajne) utemeljuju jednoznačno u ovim jednostavnijim. npr. “To je pas” počiva na nečem poput “To što vidim izgleda poput psa”. Russella i Reichenbacha. većinom zamjedbenih. 3. 5 . PSI LAJU REX LAJE OVO JE REX FIDO LAJE OVO LAJE Spoznajnoteorijsko shvaćanje po kojemu naša spoznaja ima takvu piramidnu strukturu.

Ayer). Ono ujedno objašnjava apriornost našeg znanja da je (U) istinito: to znanje ne ovisi o iskustvu (s udovicama) zato što počiva isključivo na poznavanju jezičnnih konvencija. od Kanta i Leibniza do Fregea i Bečkog kruga odgovara: iz prirode pojmova odnosno značenja riječi. tj. A priorni sud je sud koji je racionalno prihvaćen ("potvrdjen") bez obzira na bilo kakve empirijske činjenice. čak i ako je istinit sigurno nije nužan. tj. onaj tko poznaje hrvatski jezik (i uopće svatko tko ima pojam udovice) znade da je (U) istinit: za njegovu provjeru nije potrebno istraživanje o pojedinim udovicama da bi se ustanovilo jesu li bile udate. Logički orijentirani filozofi predložili su točnija odredjenja analitičkog i sintetičkog (sud (U) je analitički jer se može izvesti iz definicije udovice i iz logičkih zakona. Odbacivši (Kantovsku) zamisao da bi neki sintetički sudovi mogli biti apriorni. Razlikovanje analitičkih i sintetičkih sudova je od Kanta naovamo čvrsto ukorijenjeno u filozofskoj tradiciji. Prema Kantovu opisu on sintetizira dvije sastavnice koje su medjusobno nezavisnne--biti udovica i biti tužan--pa ga se zove sintetičkim. i pozivanje na tu konvennciju objašnjava zašto je sud (U) nužno istinit. Prvi sud izgleda nužno istinit. i sud (U) samo raščlanjuje pojam odnnosno značennje riječi "udovica". a značenje proizlazi iz konvencije. apriorni. drugi. 6 . Udovica je bivša udata žena koja je izgubila supruga. (Carnap. ii) Analitički sudovi su istiniti na temelju značenje. oni su područje apriorne spoznaje suzili na analitičke sudove. Nadalje. Prešutno je značenje riječi "udovica" odredjeno konvencijom kao "udata žena koja je izgubila supruga". Najpopularniji odgovor glasi da je ona rezultat značenja. Možemo stoga učenje logičkih pozitivista sažeti u slijedeću pod-tezu. Za razliku od prvog. zadržavši temeljnu zamisao. drugi sud nije nužno istinit. Zapišimo to kao prvu pod-tezu: i) Analitički sudovi su a priori. a sintetički a posteriori. Logički pozitivisti bavili su se onda pitanjem odakle nužna istinitost analitičkim sudovima. tvrdio bi Frege). Odakle nužna istitost prvoga? Filozofska tradicija. u ovom slučaju pojma "udovica" i "udat". Takvi se sudovi tradicionnalnno nazivaju analitičkima. na temelju konvencije koja uspostavlja značenje. Zato su analitički sudovi spoznjno nezavisni od iskustva.Usporedite sudove (U) "Svaka je udovica bila udata" i (T) "Svaka je udovica tužna".

Zamisao da su one prazne. s druge strane čini se da one nemaju nikakvog iskustvenog sadržaja a da su ipak smisaone i krajnje relevantne za znanost. pa bi njihova analiza mogla biti i sadržajno zanimljiva. No. ako je istinita takva slo`ena rečenica (Ako kiša pada i cijene rastu). znanja. No. Razlikovanje analitičkog i pojmovnih istina. slo`ena rečenica u kojoj su dvije proste rečenice povezane veznikom "i" je istinita kad je istinita svaka od prostih. Dakle. etika pak značenjem moralnih izraza. Njihova je krilatica: filozofija je pojmovna ili značenjska analiza. Logički pozitivisti. čak i kad analizira jezik znanosti.” Zašto je ova rečenica nužno istinita? Logičko-pozitivistički odgovor glasi: Zato što je veznik "i" takav kakav jest... odakle vezniku "i" ovakva uloga? Ona je rezultat prešutnog dogovora. Čitatelju bi navedeno razlikovannje analitičkog i sintetičkog moglo izgledati samorazumljivo i filozofski mršavo. konvencije o značenju. pa time i konvencije izvlači empirizam iz neprilike. Razmorimo sud: “Ako (je tako da) kiša pada i cijene rastu. neki manje). složeni pojmovi očito podr`avaju složene istine.cijene rastu"). pa je tako autonomna u odnosu na znanost. istinita je i svaka prosta koja je tvori (pa time i rečenica ". Tradicionalno empirističko rješenje da su to iskustvene znanosti je nevjerojatno. logički su pozitivisti iz njega razvili važnu posljedicu kojoj ćemo sada posvetiti nešto pažnje. Autonomija filozofske analize. Pozivanje na analitičnost i objašnjenje konvencijom unutar logičko-pozitivističke tradicije do`ivljeni su kao rješenje krajnje neugodnog problema: kako empiristički objasniti ulogu logike i matematike. no svi se sla`u u 7 . Različiti su filozofi iz navedenih škola različito odredjivali granice legitimnih filozofskih područja (neki su imali recimo više razumijevanja za praktičku filozofiju ili estetiku. U slučaju sintetičkog--ako je ispravno--otvara pogled na područje jednostavnih pojmova kao što je "udovica" i pojmovne su istine jednostavnne. kao i drugi analitički filozofi medjuratnog i ranog posljeratnog razdoblja iskoristili su ovu mogućnost da bi unutar znanstvene kulture osigurali mjesto za samostalnu filozofsku djelatnost: filozofija je analiza jezika. 4. onda (je tako da) cijene rastu. značenja i pojmova. Tako se spoznajna teorija bavi definicijom spoznaje odnosno njezinoga rezultata. istinite samo na temelju značenja.Poseban slučajn analitičkih istina su logičke istine. ontologija najopćenitijim pojmovima (kategorijama) koje se tiču bića i postojanja. No.

tome da je filozofija značenjska ili pojmovna analiza. a drugi strujanja unutar samog Bečkog kruga. Moguće je da jedan od korijena njegovog suprotsavljanja bio američki pragmatizam. Neuratha--fizikaliste i holiste--koji se najmanje uklapao u stereotip logičkog pozitivizma. No. i posljednje dvije zajedno. Grupirajući prvu i drugu u jednu tvrdnju. on govori o "dvije dogme empirizma". gubitak sadr`ajnosti djelomično je nadokna|en samostalnošću: filozofija je autonomna u odnosu na druge spoznajne djelatnosti. Quine je početkom pedesetih godina ovog stoljeća doveo u pitanje sve četiri navedene teze. Ovakvo odredjenje filozofije je umnnogome skromnije od klasičnih odredjenja po kojima se filozofija bavi sadr`ajnim pitanjima. čak i u odnosu na znanost. Razmotrit ćemo to suprotstavljanje tezu po tezu. posebno filozofija O. 8 .

da li je Katica slučajno mogla letjeti ili lebdjeti nad automobilima. Najbolje je holističku sliku značenja prikazati pomoću mre`e.PRETPOSTAVKE "RIJEČI I PREDMETA" Quineova polemika s logičkim pozitivizmom predstavlja okvir za razumijevanje njegove filozofije. Uzmimo na primjer običan sud "Katica je zakasnila dva sata radi gu`ve". Quine katkad predlaže radikalno shvaćanje: verificira se cijela teorija o svijetu. str.41). "Naše tvrdnje o vanjskom svijetu suočavaju se sa sudom iskustva ne pojedinačno nego samo kao skupno tijelo" (From the logical point of view. prešutna teorija o materijalnim predmetima kao što su automobili i ljudska tijela.. Ne provjeravamo da li gužva ometa ljude i automobile. Prisjetimo se da se za logičke pozitiviste--barem u pojednostavljenoj. Za početak. Isto tako prepostavljamo bez provjere da dva sata traju du`e no jedan sat: aritmetika je pretpostavljena kad se priča o zakašnjavanju. stereotipnoj slici-značenje reducira na izoliranu verifikaciju (ovo ne va`i za samog Carnapa. Jezički izrazi. pa time i za čitanje knjige što je čitatelj ima u rukama. No. Katkad tu tezu ubla`ava i priznaje da su pod-cjeline relativno samostalne i samostalno dostupne verifikaciji.). Holizam je jedan od najznačajnih motiva u "Riječi i predmetu" (vidi napose poglavlje. to holon) obično zove holizam. U svakom slučaju. iza te bezbrižnosti u provjeravanju stoji naša svakodnevna. Dovedite u pitanje ijednu od ovih pretpostavki i verifikacija rečenice "Katica je zakasnila dva sata radi gu`ve" izgledat će bitno drugačije. i značenje svake riječi ovisi o takvoj holističkoj verifikaciji. pa je značenje svake riječi ovisno o značenju drugih riječi u jeziku. dr`i on. /OD OVOGA TREBA NAPRAVITI NORMALAN CRTEŽ:/ 9 .. značenje slijedi verifikaciju. uobičajena provjera se sastoji u tome da istra`imo je li toga dana uistinu u prometu vladala gu`va. ne provjeravamo da li automobili mogu prolaziti jedan kroz drugoga. apstraktni sudovi logike i matematike. na pola puta do središta su teorijski iskazi. a u samom središtu općevaljani. Quine sada inzistira na tome da neki sud (rečenicu) mo`emo provjeriti samo ako pretpostavimo istinitost cijelog niza drugih sudova. Evo ukratko prikaza temeljnih teza koje je Quine suprotstavio filozofiji svojih učitelja: A) Holizam u teoriji značenja (nasuprot atomizmu) Quine suprotstavlja atomizmu-redukcionizmu u teoriji značenja svoje učenje o tome da značenje ovisi o cjelini jezika: takvo se inzistiranje na cjelini (grč. ili sustava koncentričnih krugova: na obodu su rečenice motrenja koje su najbli`e iskustvu. dobivaju značenje samo u cjelini jezika. ali u to ovdje ne mo`emo ulaziti).

Quine to zove ontološkom relativnošću.Press. doduše. Njegov čuveni primjer iz knjige koju dr`ite u rukama i koji je potakao cijelu jednu istraživačku tradiciju jest primjer lingviste koji proučava novo i nepoznato pleme u dŽungli. No. ili na mnoštvo "neodvojenih zečjih djelova"? Kolikogod podrobno lingvist ispitivao urođenika. I motrenja teorija LOGIKA.. Isk. a uopće nije verifikacionistička u doslovnom.) 10 . i to na način koji onemogućuje da se iz jednog jezika točno pogodi što hoće reći govornik drugog. na kakvu vrstu stvari hoće referirati.jezike i pojmovne sheme može se prevoditi samo u cjelinama (holistički) i sa stanovitom neodređenošću. Isk. rečenice Isk reč. Isk motr. MATEMATIKA rečeice motrennja Isk. Iako sve tvrdnje imaju neku vezu s rečenicama motrenja. Quine tvrdi da problem nije tehničke. Rezultat je umjereni relativizam koji proizlazi iz zapreka u prevođenju: "Zapreka je samo u tome da će svaka međukulturalna korelacija riječi i izraza biti uvjek samo jedna od iskustveno dopustivih korlacija. zeca. Kad to kažem filozofiram. bilo da ju je sugeriralo povijesno stupnjevanje ili gola analogija. već načelne prirode . Široka prihvaćenost Quineove alternative stoga je umnogom doprinijela smrti klasičnog verifikacionizma. Holizam zapravo ublažava inzistiranje na verifikaciji. suvremena analitička teorija značenja uglavnom nije verifikacionistička. klasičnom smislu). (Iako postoje neke nove i vrlo suptilne varijante.25. ali ne znam ni za šta boljeg" (Ontological Relativity. str. 1969. Iskustvo Isk Isk. Quine čini još jedan radikalni korak i to upravo u početnim poglavljima knjige što je čitatelj ima u rukama. Isk.kako to prevesti? Misli li urođenik na cjelokupni predmet. nema ničeg u pogledu takve korelacije o čemu ona može biti jedinstveno točna ili pogrešna. sa stajališta naše vlastite provincijske pojmovne sheme i znanstvenog razdoblja. Velike cjeline jezika i znanja mogu biti meĐusobno nesumjerljive. ta je veza često vrlo daleka i neizravna... Urođenik pokazuje na zeca i kaže "Gavagai" . stanovita neodređenost ostaje. učeći plemenski jezik u konkretnim situacijama. Columbia Univ.

tra`eći način da izbjegnnu neodredjenost i ujedine dva područja (Fodor. pa govornik sam znade što riječ koju upotrebljava znači!". i postao jednim od glavnih polazišta suvremene rasprave o jeziku. J. Searle). Taj je prijedlog imao ogroman utjecaj na suvremenu filozofiju. onda male promjene u dalekoj pozadini dovode do promjene značenja. McDowell. Ako riječ "KATZE" znači mačku samo zahvaljujući ogromnoj količini pozadinskih pretpostavki. Drugi su reagirali protiv nje. On ima dalekosežne--i često neugodne--posljedice po odredjenost značenja i nalazivost predmeta na koji se jezični izrazi odnose ("referiraju"). B) Koherentizam u spoznaji (nasuprot fundacionalizmu) Zamisao da je iskustveno potvr|ivanje cjelinsko (holističko) vodi do isto tako cjelinske slike spoznaje (Quine izlaže značenjsko i spoznajno učenje u istom dahu). Isto tako. Cjelina našeg takozvanog znanja ili vjerovanja. Nažalost po kritičare. Problem "radikalnog" prijevoda i interpretacije. ili FUGA--dopuštati će više raznovrsnih interpretacija spojivih s istim govornim i tjelesnim ponašajem. Neki su filozofi (Davidson. Razmotrite mre`u prikazanu na gornjem crte`u. kako ga ilustrira položaj u kojem se nalazi naš lingvist u d`ungli doveo je do značajnih uvida u prirodu jezika i značenje. "javna" ili društvena pojava. Quine opširno izlaže ovaj fenomen neodredjenosti značenja i neistraživosti referencije u knjizi što je čitatelj ima u rukama. a dobro poznate wittgensteinovskoj tradiciji. ističući posebnost. i čak hermeneutici. objasniti. Umjesto piramide imamo sada tkivo u kojem se djelovi medjusobno podupiru. reći će kritičari (npr. od najpovršnijih tema zemljopisa i povijesti 11 . Dretske. a još više STIL. Quineov nekadašnji sljedbenik i asistent Donald Davidson razvio je ove quineovske teme u plodnoj konfrontaciji sa svojim učiteljem. i riječi imaju samo ono značenje koje govornici mogu jedan drugome prenijeti. tako da pozivanje na čisto osobnu sferu ne pomaže. Putnam u svojoj drugoj fazi. izrazi koji nisu na samom iskustvenom obodu--MAČKA. i relativistička ontologija uvele su u filozofiju jezika “meke” teme i pristupe neuobičajene za pozitiviste. s druge strane "sve ostalo". "Ali zaboga. GEN. pokrivajući sve ono što obuhvaćaju humanističke discipline. Rorty) ovu zamisao dalje razvijali. Millikan). "Riječ i predmet" stoga donos prijedlog jedne posebne vrste dualizma: s jedne strane fizička realnost (i fizikalna znanostt) koja je odredjena i neproblematična.Quineova holistička filozofija jezika. jezik je intersubjektivna. Po Quineovom sudu neodredjenost značenja (i referencije) se`e u cjelokupno područje jezičkog i "mentalnog". medju kojima nema jedinstveno točnog izbora. "anomalnost" mentalne i značenjske domene.

pa se katkad govori o Duhem-Quineovoj tezi). Prika`imo taj doprinos kao odredjeni broj bodova što ih iskustvo poklannja teoriji. Holizam nas podsijeća na to da bodove sada treba podijeliti svima koji su zaslu`ni. b. Pretpostavimo da iz neke teorije T (recimo teorije o elektromagnetizmu) zajedno s drugim pozadinskim znanjima Z (recimo o tome kako djeluje sila te`a i slično) slijedi da će u danim uvjetima doći do odredjene pojave P (recimo. i konačo (c) empirijsko predvidjanje pokazuje se kao opravdano. Teorija T ima unutarnju strukturu. je ljudskom rukom stvoreno tkivo koje se dotiče iskustva samo na rubovima. Pogledajmo kandidate: (a) teorijski fizikalni dio tra`i svoj bodove: ako je tu postulirano postojanje polja. c Nastup pojave P doprinosi vjerodostojnosti teorije koja je predvidja. Konačno. prema "logika". I pozadinska znanja Z dobivaju poneki bod. Izvršimo pokus i pojava P se dogodi (igla se otkloni toliko-i-toliko lučnih stupnjeva). cjelina znanosti je poput polja sila čiji su rubni uvjeti dani iskustvom. (b) matematički aparat (recimo teoriju operatora) i (c) empirijska predvidjanja. Ona u načelu sadrži (a) čisto teorijski fizikalni dio (na primjer učenje o magnetskom polju). eksperimentalni uspjeh sugerira da polja doista postoje. Odnosno. ZiL T-----------P a. (Isto.42.do najdubljih zakona atomske fizike ili čak čiste matematike i logike. da promjenimo sliku.) Holistički pristup spoznaji rezultira novom predod`bom o tome kako pojedinačni iskustveni uspjeh opravdava znanstvenu teoriju (prije Quine slične zamisli zastupao je francuski filozof P. zovimo ih L. crtež 12 .Duhem. do otklona magnetske igle u odredjenom luku). str. i ona su se ovaj puta pokazala pouzdanima. (b) matematički aparat dobiva neizravnu potvrdu time što je omogućio formuliraje fizikalne teorije i točno predvidjanje. Svim ovim elementima mo`emo dodati i pravila zaključivanja. malo priznanje i pravilima zaključivanja--i odgovarajujćim tvrdnjama o logičkim vezama--koja isto tako nisu iznevjerila.

Quine je usvojio i razvio Neurathovu (Nojrat) metaforu o znanju poput broda ili splavi koja ne može pristati o čvrsti dok da bi je se popravilo. Radikalni holizam tvrdi da za opravdanje svakog pojedinačnog vjerovanja moramo pregledati doslovno sva ostala vjerovanja. Dok Franjo vjeruje da psi laju na temelju mnogih iskustava sa psima. kojeg je čula da laje. Vratimo se primjeru sa psom. Ona je kao dijete zaključila da ako pas Medo laje onda i drugi psi isto tako laju.Kad smo prevrednovali jednu tvrdnju moramo prevrednovati poneke druge. Njezina radikalno empiristička sastavnica je tvrdnja da se matematika. Glavno mjerilo spoznajne opravdanosti je uskladjenost. Razmotrimo sada kako se ova holistička slika suprotstavlja fundacionalizmu. (vidi na hrvatskom B. nego na općenitijoj spoznaji o svim životinjama koje se glasaju. Holizam poopćuje ovu sliku: pojedinačno vjerovanje je opravdano ako je u skladu sa cjelinom ostalih vjerovanja. Meda. Marija se pasa boji i nerado ima s njima posla. Umjereni holizam zadovoljava se manjim cjelinama: na primjer vjerovanje o psu opravdava se mrežom vjerovanja o životinjama (tematski udaljena vjerovanja. ono je cjelina koja se cjelinski i razvija i opravdava . neki daljnji elementi polja. Rijeka.42).Na isti bi se način dijelila i odgovornost u slučaju neuspjeha. već koju se popravlja na otvorenom moru. HKD. zbog njihove logičke povezanosti. Njezino vjerovanje da psi laju proizlazi iz tog sjećanja i općenitog vjerovanja da se svi pripadnici iste vrst glasaju slično. Prevrednovanje ne priznaje svetinje: svaki sud u kojeg vjerujemo mo`e biti odbačen . Ova slika eksperimentalnog potvrdjivanja i pobijanja odigrala je bitnu ulogu u raspravi oko znanstvenog i matematičkog realizma. pri čemu su sami logički zakoni naprosto daljne tvrdnje u sustavu. 13 .čak ni logika nije posve imuna od ispravljanja u svjetlu iskustvene spoznaje. Ona se sijeća samo jednog psa. koherentnost mreže vjerovanja. Uočite da njezino vjerovanje “Psi laju” ne počiva na jednostavnijem temelju. 1996). ili mogu sami biti tvrdnje o logičkim vezama" (Isto. Njezina novost u odnosu na klasični empirizam je naglašavanje istinitosti čisto teorijskog dijela (koji je u klasičnom empirizmu često obezvrdjivan kao zgoljno oru|e predvi|anja. pa čak i pravila zaključivanja potvrdjuju iskusveno (iako neizravno). na primer o glazbi ili politici ne ulaze ovdje u raspravu i smijemo ih zanemariti). str. gdje bismo morali prevrednovati tvrdnjekrivce: "Prevrednovanje nekih tvrdnji povlači prevrednovanje drugih. bez vlastitog sadr`aja). Ne postoji način da se znanje utemelji u posve sigurnim pojedinačnim promatranjima ili pojedinačnim uvidima. Svi su ti pogledi i dalje predmet `ustre rasprave u suvremenoj filozofiji. koji mogu biti logički povezani s prvom.Berčić: "Znanost i istina".

Time je odbačena prva logičkopozitivistička pod-teza o analitičkim sudovima. Posebno je prevratnička zamisao da prevrednovanje tvrdnji pod utjecajem iskustva ne poznaje svetinje: svaku se tvrdnju može odbaciti ako nas na to nuka iskustvo. (vidi "Carnap i logička istinitost").C) Odbacivanje razlikovanja analitičkog i sintetičkog Do sada izneseni Quineovi pogledi već dovode u pitanje razlikovanje apriornih analitičkih istina od aposteriornih sintetičkih. Ona povlači da niti jedna tvrdnja nije apriorna. Tada je konvencija koja bi ih proglašavala imunima neopravdana. tako da konvencionalistt upada u beskonačan regres. a ne neke druge. Quine obrazlaže svoje odbacivanje apriornosti pozivanjem na novovjekovne znanstvene revolucije: matematičari su dvije tisuće godina mislili da je Euklidska geometrija apriorno istinita. onda takva konvencionalnost nije ništa posebno: bilo koji sustav znanja--fiziku. Treće. a značenje posjeduju zahvaljujući konvenciji. (vidi "Dvije dogme empirizma"). ako bismo i pretpostavili da su neke polazne istine (aksiomi) zadani konvencijom. Ako to povežemo s tezom da je apriornost bitna za analitičke sudove. (vidi Quineovu "Istinitost putem konvencije") Drugo. Četvrto. ako konvencionalnost znači samo to da mo`emo proizvoljno odabrati neke sudove kao aksiome i onda iz njih izvoditi točno prave teoreme logike i matematike. ali se pokazalo da su bili u zabludi. biologiju i slično--mo`emo urediti na taj način. sudovi Euklidske geometrije) u stvarnosti su bili odbačeni. i to s pravom. Quine se s ovom pod-tezom obračunavao vremenski najranije i to počevši od kritike konvencionalizma (sredinom tridesetih godina ovoga stoljeća). ostaje problem kako iz tih izvodimo sve ostale (logičko-matematičke) istine. neki matematički sudovi (npr. Preostaje sada druga pod-teza: tvdnja da su analitički sudovi istiniti temeljem značenja. pogotovo ne zašto priznajemo kao istinite upravo neke tvrdnje (npr. pa logika i matematika po tome nisu posebne u odnosu na empirijska znanja. princip neproturječnosti). Poseban razlog protiv konvencionalizma odnosi se na proširenje konvencionalnosti s logike 14 . (Isto). slijedi da niti jedna tvrdnja nije (posve) analitička. Da li nam za svaki izvod treba nova konvencija? U tom bi nam slučaju trebalo potencijalno beskonačno mnogo konvencija. pozivanje na konvenciju ništa ne objašnjava. Zaključak je vrlo radikalan: tobožnji apriorni sudovi su naprosto aposteriorni sudovi u koje vrlo tvrdo vjerujemo. razlike su samo u stupnju a ne i načelne. i protiv nje navodi niz razloga: Prvo. ni ostali logičko-matematički sudovi ne bi smjeli biti imuni na promjenu. na temelju empirijskog iskustva. Dakle. On uzima za središnji primjer tobožnju konvencionalnost logičkih i matematičkih istina.

tako da se logički pozitivisti vrte u krugu. samo mnogo općenitija. napose skupovi. u kojoj je on dao izvanredan doprinos. zapravo općeprimjenjivija. reći da je tu na djelu "prešutna konvencija" znači samo reći da ljudi prešutno čvrsto prihvaćaju takav sud. preostaje tradicionalna i od logičkih pozitivista prihvaćena pretpostavka da su analitički sudovi istinitti temeljem značenja i po tome se razlikuju od sintetičkih. naime oni koji fiksiraju to značenje ("Doručak je prvi obrok u danu"). da se doručak jede prije ručka): Konvencija je ili donesena javnom odlukom (eksplicitna) ili eventualno prešutna. Ako je pobijen konvencionalizam. Filozofija logike oslobodila se ideje konvencije. realni su iako apstraktni. čija istinitost počiva na konvenciji i značenje. Quine je protiv te tvrdnje predložio slijedeći argument: jedini način da se ustvrdi što je točno značenje--kada dvije riječi imaju isto značenje pa su sinonimi--jest pretpostaviti da su neki sudovi analitički. (Ovdje nažalost ne možemo ulaziti u njegovu filozofiju logike. takve istine (kao što je ova o doručku) sigurno nisu predmetom eksplicitnog javnog dogovora. Utjeca kritike konvencionalizma bio je velik. usprkos njezine velike ovisnosti o jeziku više je svjetovnoorijentirana nego li jezički orijentirana. a to ne znači da su besmisleni i neupotrebljivi. U djelu o teoriji skupova i njezinoj logici Quine izvanredno jasno pokazuje dokle u teoriji skupova možemo doći čisto jezičkim i logičkim sredsvima. u filozofiji matematike otvoren je put umjerenom empirizmu. U novijim Quineovim djelima sve više prevladava i realističko shvaćanje logike . No. ("Doručak se jede prije ručka" je istinito na temelju značenja riječi "doručak" i "ručak"). Tada ostaje otvoreno pitanje da li su navodni analitički sudovi doista nužno 15 . za njega je matematike srodna prirodnim znanostima. polazeći od iskustva i promatranja i usvajajući ona načela koja daju najbolje ukupne rezultate. genima i slično. Nema definicije značenja i sinonimnosti koje ne bi pretpostavljale analitičnost. budući da su pitanja ipak prilično stručno-tehnička. a takvom je čini istinosni predikat" piše on u "Filozofiji logike".i matematike na druge navodno pojmovne istine (npr. Predmeti o kojima matematika govori. S druge strane. implicitni Quineov argument poziva se na holizam značenja: ako je istinit holizam značenje je neodredjeno. Drugi. a to sudu ne daje nikakav načelno drugačiji status od onog kojeg imaju vrlo uvrije`eni apriorni sudovi. Dok je za Quineove učitelje matematika bila grana logike. Taj je argument bio vrlo brzo doveden u pitanje: većina filozofskih važnih pojmova iz neke domene ne da se definirati pomoću pojmova izvan te domene.) Vratimo se Quineovu napadu na razlikovanje analitičkih i sintetičkih istina.logika više nije samo stvar jezika: "Logička teorija. a o njima zaključujemo kao što zaključujemo o drugim teorijskim stvarima . Matematika je sluškinja svih znanosti i taj "promiskuitet" kako ga zove Quine je njezina posebnost.elektronima. a na kojoj je točki potrebno postulirati postojanje tih neobičnih predmeta skupova.

Uvid u istinittost na temelju značenja ne daje tim rečenicama neki trajni spoznajni status. Hoćemo li nevjenčanu suprugu po smrti njezinog partnera zvati "udovicom"?) od sadržajnih pitanja (npr. No.Quine”. pa je pitanje riješeno). U kasnim spisima--iz posljednjih petnaestak godina--Quine priznaje da neke rečenice imaju poseban status: "Postoje rečenice koje učimo prepoznavati kao istinite u samom procesu u kojem učimo značenje ove ili one od sastavnih riječi" (Schlipp.v. Isto tako. 16 . Time otpada potreba za pozivanjem nna neki neutralni i objektivni pojam analitičnosti. onaj tko niječe naše pravilo za upotrebu riječi "i" naprosto nije naučio tu riječ. drži Quine. naime odbacivanje posebnog statusa filozofije. u stvarnom filozofskom poslu. ne razlikuje u načelu od znanosti.istiniti. drži on. No. Quine odriče da one imaju poseban spoznajni ili metodološki karakter. Zašto udovice češće umiru nego li udovci?). medjutim. on je te zamisli toliko doveo u pitanje da su ove prestale dominirati i određivati lik analitičke filozofije. Što je. ne uvodi li sam pojam parafraze pozivanje na istovjetnost značenja izmedju polazne i parafrazirane tvrdnje? Ne. Isto tako. 1986) str. ili pak kao prikladna etiketa u etnološkom istraživanju "porodice u transformaciji"). s razlikovanjem izmedju puko jezičnih pitanja (npr. u posljednja je dva desetljeća najutjecajnije postalo četvrto Ne što ga je Quine uputio kako pozitivizmu tako i klasičnoj filozofskoj tradiciji. Takvo stajalište Quine naziva naturalističkim. ili samo praktično korisni. Zar nije to razlikovanje samo drugi pojavni oblik razlike izmedju analitičkog i sintetičkog? Quine to niječe: on predlaže da kao verbalna shvatimo ona pitanja koja se može izbjeći nekom parafrazom (u našem primjeru možda tako da nadopunimo rječnik izrazom "nevjenčana udovica". D) Naturalizam nasuprot autonomiji filozofije Iako Quine nije konačno pobio ni atomizam ni ideju samostalnog značenja pojedinačnih iskaza. “W. apstraktno razmišljanje treba se stalno ispreplitati s pozivanjem na znanost. filozofska pitanja su samo općenitija znanstvena pitanja (vidi sam zaključak ove knjige!). No. Filozofija se. Navedene rečenice su dakle značenjski posebne.94.) Hrvatski govornik uči riječ "udovica" preko parafraze--Quine izbjegava govoriti o definiciji--u kojoj se izravno i izrijekom spominje "biti udan" ili "biti supruga".O. kaže Quine: prihvatljivost parafraze je stvar praktične potrebe (možda "nevjenčana udovica" neće proći na sudu. ali će proći kao vrlo točan opis statusa osobe nekome tko je zainteresiran za to da je oženi.

on počinje in mediis rebus". Zajedno s područjem umjetne inteligencije ond tvore "kognitivne znanosti". Kognitivna biologija bavi se kognitivnim procesima kod životinja (i u perspektivi te`i tome da obuhvati i kognitivnu psihologiju). ili se sama mora odreći svoje normativne naravi i postati sama opisna ili činjenična. spoznajnu teoriju.) postao jedan od suvremenih klasika programa “naturaliziranja” spoznajne teorije. kao i općenitu upoznatost s Quineovom revolucijom u filozofiji. Što znanosti o spoznaji mogu reći epistemologu? U prvi mah mo`e se činiti da će posrijedi biti razgovor gluhih . koja sažima nekoliko desetljeća autorova rada. Konačno. pamćenje itd. s ažurnijim stavovima u pogledu psihologije.zamjedbu. Sam Quine je sklon biheviorizmu u psihologiji (u što će se čitatelj ove knjige imati obilato prilike uvjeriti) ali je njegov program naturalizirane epistemologije nadahnuo mlađe autore. onda je moguće samo dvoje: ili epistemologija nema što tra`iti od znanosti o spoznaji. međutim. Quine čini se zagovara ovu potonju alternativu. piše sam Quine. kao jedno poglavlje psihologije". Nju zanimaju mehanizmi spoznavanja i način nastanka i razvitka tih mehanizama. Kognitivna psihologija proučava ljudske spoznajne sposobnosti i procese . "epistemologija je sadržana u prirodnim znanostima. da epistemologija ne može opravdavati naša pojedinačna vjerovanja tražeći im vanjske sigurne temelje. Tu se ističu dvije . Ovdje smo pokušali prikazati ovo posljednje. čitatelj ima pred sobom krajnje tešku i zahtjevnu knjigu. Ona pretpostavlja poznavanje logike i filozofije logike." kaže on. Bitno je. a znanosti o spoznaji su opisne ili činjenične.Pogledajmo kao primjer granu filozofije o kojoj je on pisao u novijim tekstovima. "Quineovski epistemolog roni in medias res. "U novom okviru. Iz kontakta epistemologije i teorije evolucije razvila se tzv. spoznajna teorija naprosto uzima u obzir rezultate znanosti koje se bave spoznajom (a da se ne stapa posve s psihologijom). Quine je. već ih samo mo`e objasniti i odrediti njihovo mjesto u cjelini. rasuđivanje. Da zaključimo. evolucijska epistemologija.. zapravo se utopiti u znanost o spoznaji. pozitivističkog nasljeđa u priličnim detaljima. Glavna novost u suvremenoj epistemologiji upravo je otvaranje dijaloga sa tim znanostima. Ovo potonje je stvar teorije evolucije.kognitivna psihologija i kognitivna biologija. a pridružuje joj se u tome i (kognitivna) neurologija. napuštanje normativnosti i utapanje epistemologije u znanost o spoznaji. među znanosti o spoznaji počinje se uvrštavati i sociologija spoznaje i znanosti.ako je epistemologija normativna disciplina. U manje radikalnoj varijanti. nadamo se da težina i složenost neće obeshrabriti čitatelja. svojim tekstom "Naturalizirana epistemologija" (1968. 17 .