You are on page 1of 29

Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat
WWImontage.jpg
Prizori iz Prvog svjetskog rata.
Nadnevak

28. srpnja 1914. - 11. studenog 1918.

Lokacija

Europa, Afrika i Srednji istok

Ishod Pobjeda Antante.
Casus belli Sarajevski atentat (28. lipnja), Austrija objavljuje rat Srbiji (28.
srpnja), Rusija mobilizira vojsku na Austro-Ugarsku (29. srpnja)
Teritorijalne promjene
Raspad Austro-Ugarske, Osmanskog Carstva i
Njemačkog Carstva. Rusija iz carstva pretvorena u novu državu. Stvorene
mnoge nove istočnoeuropske države.
Sukobljeni
Antanta:
Flag of France.svg Francuska
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Italija
Flag of Russian Empire for private use (1914–1917) 3.svg Rusko Carstvo
State Flag of Serbia (1882-1918).svg Srbija
Flag of the United Kingdom.svg Britansko Carstvo
US flag 48 stars.svg SAD
viš.

Središnje sile:

Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-Ugarska
Bg-1913 (bordered).PNG Bugarsko Carstvo
Flag of the German Empire.svg Njemačko Carstvo
Ottoman flag.svg Osmansko Carstvo
Vođe
Flag of France.svg Ferdinand Foch

Flag of France.svg Georges Clemenceau
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Viktor Emanuel III.
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Luigi Cadorna
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Armando Diaz
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Vittorio Orlando
Flag of Russian Empire for private use (1914–1917) 3.svg Nikola II.
Flag of Russian Empire for private use (1914–1917) 3.svg Aleksej Brusilov
Flag of the United Kingdom.svg Herbert Henry Asquith
Flag of the United Kingdom.svg Douglas Haig
Flag of the United Kingdom.svg John Jellicoe
US flag 48 stars.svg Woodrow Wilson
US flag 48 stars.svg John J. Pershing
1918).svg Franjo Josip I.

Flag of Austria-Hungary (1869-

Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Conrad von Hötzendorf
Flag of the German Empire.svg Vilim II.
Flag of the German Empire.svg Erich von Falkenhayn
Flag of the German Empire.svg Paul von Hindenburg
Flag of the German Empire.svg Reinhard Scheer
Ottoman flag.svg Mehmed V.
Ottoman flag.svg İsmail Enver
Bg-1913 (bordered).PNG Ferdinand I.
Posljedice
Poginulih vojnika:
5.520.000
Ranjenih vojnika:
12.831.000
Nestalih vojnika:

4.121.000[1]
Poginulih vojnika:
4.386.000
Ranjenih vojnika:
8.388.000
Nestalih vojnika:
3.629.000[1]
Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država
(Antanta i Središnje sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja
1914. do 11. studenog 1918. Posljedice rata bile su, između ostalih, i više od
40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i civila [2]
(zbog čega je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj
povijesti) i značajna razaranja država i gospodarstava, te se smatra prvim
ratom globalnih, svjetskih razmjera. Stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat
koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je
mobilizirano od 1914. do 1918.[3][4]

Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su činile
Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji i
protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su
najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene
Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili su
Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se
Središnjim silama u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i
Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od europskih zemalja samo su
Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno
neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj
strani u ratu.

Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika,
nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio
Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz
savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana
veći se dio Europe zaratio.

Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno
bojište odlikovalo se sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija
zemlja.[5] Ova su se utvrđenja prostirala dužinom većom od 600 km[5]. Na
Istočnom bojištu velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena
željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu,
iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na balkanskom, bliskoistočnom i
talijanskom bojištu također su vođene žestoke borbe, a bitke su se odvijale i
na moru te prvi put - i u zraku.

Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je
najvažniji Versajski ugovor 28. lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale
primirje s Njemačkom 11. studenog 1918. Najuočljivija posljedica rata bila je
nova teritorijalna podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su
teritorij, a stvorene su nove države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje
kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno da plaća veliku odštetu.
Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su ukinuti. Od teritorija koje je
zauzimala Austro-Ugarska stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i
Kraljevina SHS. Osmansko Carstvo je ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije
bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga
Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku. Rusko Carstvo, koje je izašlo iz
rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice,
a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i
Poljska. Nakon rata osnovana je Liga naroda, međunarodna organizacija
posvećena izbjegavanju budućih ratova i rješavanju sporova između država
diplomatskim putem. Prvi svjetski rat označio je kraj poretka koji je postojao
nakon Napoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanja Drugog svjetskog
rata.

Sadržaj [sakrij]
1

Uzroci

1.1

Podjela Europe na blokove

1.2

Diplomatske krize

1.3

Ratni planovi

1.4

Predviđanje Durnova

2

Povod i objava rata

2.1

Diplomatski potezi

2.2

Objave rata

3

Atmosfera u trenutku izbijanja rata

4

Tijek rata

4.1

Godina 1914.

4.2

Godina 1915.

4.3

Godina 1916.

4.4

Godina 1917.

4.5

Godina 1918.

5

Bojišta

6

Vojna tehnika

7

Diplomatski pokušaji zaustavljanja rata

8

Ulazak SAD u sukob i kraj rata

9

Žrtve Prvog svjetskog rata

10

Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene

11

Bilješke

12

Literatura

13

Vanjske poveznice

Uzroci[uredi VE | uredi]

Etničko-jezična karta Austro-Ugarske
Uzroci Prvoga svjetskog rata mnogobrojni su i složeni, ali svoj korijen
uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih
zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kao
Njemačka, Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga relativno kasno
profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj
Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.

Drugi važan razlog bio je procvat ekspanzionističkoga nacionalizma kao
dominantne ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom na to da se granice

država uglavnom nisu poklapale s etničkim granicama, stvarno ili izmišljeno
ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice bio je stalan izgovor za rat,
dok su stara, ali još uvijek postojeća, višeetnička carstva kao Austro-Ugarska
ili Osmansko Carstvo postala nestabilnija. S obzirom na postupni porast
slobode tiska i demokratskih standarda u mnogim europskim državama,
vlade su postajale sve ovisnije o javnom mišljenju i sporove s drugim
državama postajalo je sve teže rješavati diplomatskim putem.

HMS Dreadnought. Do Prvoga svjetskog rata, trajala je u povećanju i
naoružavanju mornarica između Njemačke i Velike Britanije.
Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u Njemačkoj i u rasizam,
odnosno teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima. To je
Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s Rusijom, u kojoj je u to doba
dominirao panslavizam. Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob
sprečavao je diplomatski sustav ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom
kongresu 1815. godine. Taj je sustav nakon francusko-pruskog rata
modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi
savez između Francuske i Rusije, koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje
na dvije fronte.

Bismarckova su nastojanja da očuva mir putem diplomacije prestala nakon
što je na njemačko prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da
Njemačka, kao vojnički i ekonomski najsnažnija država u Europi, može
svrgnuti Britansko Carstvo s mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je
njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike
napore da stvori ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju
nad svjetskim morima i tako preoteti britansko kolonijalno carstvo.

Glavni su uzrok izbijanja I. svj. rata bile nesuglasice između članica Antante i
njihovih saveznika te članica Centralnih sila i njihovih saveznika oko
održavanja i širenja nacionalnih i kolonijalnih imperija (imperijalizam;
kolonijalizam). Njemačka je ušla u rat kako bi od svojih suparnika preotela
kolonije i područja utjecaja te ostvarila svj. prevlast. Austro-Ugarska je ušla u
rat kako bi učvrstila prevlast u Srednjoj Europi, na Balkanu i području
Jadranskoga i Egejskoga mora. Gl. ciljevi Velike Britanije bili su očuvanje
vlastitoga kolon. imperija i slabljenje Njemačke kao glavnoga i opasnoga
suparnika. I Francuska je ušla u rat kako bi očuvala kolon. carstvo, oslabila

Njemačku i povratila Alsace i Lorenu, koje joj je Njemačka oduzela u ratu
1870–71. Carska se Rusija borila za utjecaj na Balkanu i u Osmanskom
Carstvu, za Galiciju i Bukovinu, ali i za Dardanele, tj. za izlaz na Sredozemno
more. Japan je želio ojačati svoj utjecaj u Kini i preoteti njem. posjede na
Tihom oceanu. Talijanski su zahtjevi obuhvaćali Južni Tirol, Slovensko primorje
s Trstom, Istru, dio Dalmacije i Albanije, Antalyu i Izmir u Maloj Aziji te
proširenje tal. kolonija u Africi. Na izbijanje rata također su utjecali: trajne
napetosti u složenom sustavu saveza uspostavljenom nakon 1870. koji se
počeo iscrpljivati, utrka u naoružanju, unutrašnjopolit. situacija u pojedinim
državama (os. Njemačkoj) ali i pogrješne percepcije mogućega sukoba (opće
mišljenje u većini država bilo je da će rat završiti do kraja 1914) te slaba
diplomatska komunikacija.
— Hrvatska enciklopedija (LZMK)
Podjela Europe na blokove[uredi VE | uredi]

Vojni savezi iz 1914. u Europi
Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Antanta i Trojni savez, poslije
Centralne sile

Nakon sklapanja saveza Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) i Trojnog
saveza (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile sve su se više
naoružavale.

Nakon slabljenja Osmanskog Carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio
žarište sukoba. Oko njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je
podržavala Srbiju, glavnog neprijatelja Austro-Ugarske na Balkanu.

Diplomatske krize[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Uvod u Prvi svjetski rat

Nakon što su počele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19.
stoljeća - čemu je povod bio incident u Fashodi i Burski rat - europske sile
počele su izdvajati sve više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio
nazvan utrkom u naoružanju, i bio je najočitiji na pomorskom polju - Velika

Britanija i Njemačka natjecale su se da sagrade što veći broj modernijih
bojnih brodova.

Satirični prikaz Aneksijske krize
Kako bi zaštitili svoje ekonomsko-političke interese, Velika Britanija i
Francuska 1904. godine stvaraju savez Antanta. Njima će se 1907. godine
pridružiti i Rusko Carstvo, iako zbog prijašnjeg saveza stvorenog 1894.
između Petrograda i Pariza to nije bilo ni potrebno. S druge strane, Trojni
savez bio je stvoren 1882. između novih sila (Kraljevina Italija, Njemačko
Carstvo), koje su htjele osvojiti kolonije, i Austro-Ugarske koja je tražila zaštitu
od Rusije.

U manje od deset godina prije početka Prvoga svjetskog rata, Europu su
potresle četiri velike krize, koje su umalo dovele do početka oružanih
operacija. Prva kriza je izazvana u Maroku 1905. kada se Njemačka umiješala
u sukob između marokanskih revolucionara i francuskih kolonizatora.
Francuska je Njemačkoj prijetila ratom, ali je sukob riješen mirnim putem u
Španjolskoj 1906.

Samo tri godine poslije uslijedi je aneksijska kriza, nakon što je AustroUgarska aneksirala Bosnu i Hercegovinu. Austro-Ugarska je vršila mobilizaciju
protiv Kraljevine Srbije, a rat je izbjegnut samo zato jer u to vrijeme Rusija
nije bila dovoljno spremna. Sljedeća kriza 1911. godine prolazi bez velikih
ratnih priprema, ali sada su već sve velesile napete u očekivanju izbijanja
rata. Druga marokanska kriza dogodila se 1911. kada je Njemačka poslala
razarač Panther u marokanski grad Agadir u trenutku kada je Francuska
nastojala osigurati prevlast u Maroku. Nakon mnogobrojnih prijetnji sa obje
strane sukob je riješen kolonijalnim kompromisom. Kako su velike sile bile
okupirane marokanskom krizom, Italija je iskoristila priliku da napadne Tursku
zbog sukoba oko oblasti Tripolitanije i Libije.

Nakon ovog rata dolazi do dva balkanska rata iz kojih je Srbija izašla kao
pobjednica što je samo raspirilo težnje za oslobođenjem Slavena pod austrougarskom vlašću. Poražene zemlje, Bugarska i Turska, samo su čekale priliku
za osvetu.

Bez obzira na činjenicu da rat počinje tek nakon sarajevskog atentata 1914.
godine, politička odluka o ratu donesena je već u prosincu 1912., kada
njemačka vlada donosi odluku o početku antiruske kampanje. Situacija u
Ruskom Carstvu bila je slična budući da tamošnje stanovništvo pod političkim
utjecajem ideja panslavizma smatra kako su Nijemci (Njemačka i AustroUgarska) glavni neprijatelji Rusa. Ultimatumi koje vlade međusobno šalju
jedna drugoj 1912. i 1913. jasno upućuju na ono što će se dogoditi poslije.

Ratni planovi[uredi VE | uredi]

Prikaz Schlieffenovog plana
Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski svoju
je doktrinu i ratne planove temeljila na iskustvima iz 19. stoljeća, prije svega
iz francusko-pruskog rata. Smatralo se da je za uspjeh u ratu najvažnije u što
kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno
razrađenim sustavom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj
granici odakle će se masovnim, obuhvatnim manevrom, odnosno
opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti u velikoj odlučnoj bitci u roku od
mjesec-dva dana. Najrazrađeniji primjer takvoga razmišljanja bio je njemački
Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske snage na granici iznenade
obuhvatnim manevrom kroz neutralnu Belgiju te da se nakon sloma
Francuske njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da neće
moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.

Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom
znatno premašivale one iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika,
temeljena na konjskim zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.

Mnogo je važniji bio nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je
izvježbanu vojniku omogućavala da u minuti ispali deset puta više metaka
nego u 19. stoljeću - postala je standardno oružje pješadije. Slično je bilo i s
brzometnom artiljerijom, koja je imala mnogo veći domet, preciznost i
razornu moć. Europske su se vojske također od početka 20. stoljeća
opskrbljivale modernim mitraljezima. U to se vrijeme u vojne svrhe počeo
koristiti i nedavno izumljen radio, a deset godina poslije i avijacija, pretežno
za izviđanje.

No europske vojne vođe sve su to uglavnom ignorirale. Razlog tomu bio je
relativno dug period mira u Europi - tzv. Belle Epoque - tijekom kojeg glavne
europske vojske nisu imale prilike testirati novo oružje. Britanci, koji su imali
malu profesionalnu vojsku, uveli su doduše određene inovacije, poučeni
iskustvima iz Burskog rata, dok je Rusija također počela modernizirati vojsku
nakon poraza u rusko-japanskom ratu 1904. - 1905. godine. No, ostale su
vojske taktiku, strategiju i logistiku uglavnom temeljile na iskustvima iz 19.
stoljeća, stavljajući manje sukobe, poput talijansko-turskog ili dva balkanska
rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem, čija iskustva nisu primjenljiva na
europske prilike.

Predviđanje Durnova[uredi VE | uredi]

Durnovo
Petr Nikolajevič Durnovo, ruski ministar unutarnjih poslova koji je ugušio
tamošnju revoluciju iz 1905. godine, u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u
kojem ga poziva da napusti savezništvo s Francuskom i Velikom Britanijom u
korist Njemačke, budući da sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju,
dok će posljedice u slučaju rata biti katastrofalne. Prema njegovim riječima te
će posljedice biti sljedeće:

Dugotrajno ratovanje u kojem će najveće žrtve imati Rusija.
Mora se uzeti u obzir da će u slučaju poraza sigurno doći do ekstremnog
oblika socijalne revolucije u Rusiji.
U slučaju poraza Njemačke, tamošnje stanovništvo postat će plodno tlo
socijalističkih partija, koje će iskoristiti patriotske osjećaje stanovništva za
napad na režim koji ih je izdao.[6]
Na kraju su se sve tri točke proročanstva ispunile. U Rusiji dolazi do
ekstremnog oblika socijalističke revolucije (dolazak komunista na vlast), a u
Njemačkoj do pojave nacionalsocijalizma.

Povod i objava rata[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Uzrok i povod - razlika, Sarajevski

atentat, i Srpanjski ultimatum

Diplomatski potezi[uredi VE | uredi]

Uhićenje Gavrila Principa nakon atentata na Franju Ferdinanda, 28. lipnja
1914.
U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austrougarski prijestolonasljednik, došao je u
Sarajevo nadgledati vojne vježbe austrougarske vojske. Dana 28. lipnja
1914., tijekom vožnje ulicama Sarajeva, ubijen je u atentatu koji je počinio
Gavrilo Princip, pripadnik srpske organizacije Mlada Bosna, uz pomoć oružja
dobivenog u Srbiji. Austro-Ugarska je odlučila taj atentat iskoristiti za obračun
sa Srbijom, iako je mogla pretpostavljati da će napad na Srbiju – s obzirom na
ruske interese na Balkanu i napetosti u međunarodnim odnosima – izazvati
opći rat.

Austro-Ugarska, koja je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih
službenika te smatrajući da je atentatom Srbija pregazila sporazum iz 1909.,
zahtijeva istragu u Kraljevini Srbiji i 23. srpnja 1914., potaknuta od Njemačke,
daje ultimatum s ponižavajućim uvjetima za Srbiju. Srbija je na nagovaranje i
Rusije i Velike Britanije 25. srpnja pristala na sve osim na dvije točke
ultimatuma. Odbijajući onaj dio ultimatuma koji kao suverena država nije
mogla prihvatiti, Srbija je izrazila spremnost da se pokori odluci
Međunarodnoga suda u Hagu. U diplomatski maestralno napisanom tekstu,
uz dobivenu podršku Rusije, Srbija je praktički odbila ultimatum i odmah
počela mobilizaciju.

Austro-Ugarska je izjavila kako odgovor Srbije nije zadovoljavajući. Rusija je
zaprijetila mobilizacijom, a Velika Britanija je zahtijeva međunarodnu
konferenciju. Svi ovi napori su propali. Njemački car Vilim II. smatrao je srpski
odgovor zadovoljavajućim te da će se rat izbjeći. O tomu obavještava Beč, no
Austro-Ugarska ne želi odustati od rata.

Objave rata[uredi VE | uredi]

"Put u Pariz", "Vidimo se poslije na Bulevaru", "U boj" samo su neke od poruka

na vagonu, u kojem su prevoženi njemački vojnici na bojište na početku rata.
Austro-Ugarska je 28. srpnja objavila rat Srbiji. Na to je Rusija odgovorila
djelomičnom mobilizacijom. Njemačka je upozorila da će ruska mobilizacija
dovesti do rata sa Njemačkom, čak je ponudila natjerati Austro-Ugarsku na
prihvaćanje odgovora Srbije ukoliko se Rusija demobilizira. Rusija to odbija i 1.
kolovoza Njemačka objavljuje rat Rusiji. Francuska je počela s mobilizacijom
istog dana. Nijemci su 2. kolovoza prešli Luksemburg i zatražili od belgijske
vlada prolaz za svoje trupe na putu do Francuske, kojoj je 3. kolovoza
objavljen rat.

Sljedeći dan, 4. kolovoza, Velika Britanija šalje ultimatum Njemačkoj da
poštuje neutralnost i suverenitet Belgije. Njemačka to odbija i Britanija joj
objavljuje rat istog dana. Crna Gora se pridružila se Srbiji 5. kolovoza
navješćujući rat Austro-Ugarskoj, koja je objavila rat Rusiji. Italija, članica
Trojnog saveza, proglasila se neutralnom. Sve je trebao ostati lokalni rat na
Balkanu, no aktivirao je niz savezništava. Tako je svijet ušao u Prvi svjetski
rat.

Na taj je način već u početku u rat bilo uvučeno osam europskih država:
Rusija, Francuska, Velika Britanija, Belgija, Srbija i Crna Gora s jedne strane,
te Njemačka i Austro-Ugarska s druge. Izrazita vojna nadmoć Antante bila je
više prividna negoli stvarna. Po izvježbanosti i tehnološkoj opremljenosti s
njemačkom se vojskom donekle mogla mjeriti jedino francuska. Na moru je
Antanta bila znatno nadmoćnija. To joj je omogućilo provođenje učinkovite
blokade Centralnih sila, što je postalo jednim od najvažnijih čimbenika rata.

Atmosfera u trenutku izbijanja rata[uredi VE | uredi]
Bez obzira na danas popularno mišljenje kako je rat počeo željom političkoga
vrha, stvarna situacija bila je prilično drugačija. Na opće iznenađenje svih
prisutnih, Franz Conrad von Hötzendorf, glavni zapovjednik austrougarske
vojske koji se 1909. vatreno zalagao za rat sa Srbijom, sada je bio vatreni
zagovornik mira, bez obzira na podršku Njemačke. Slična se situacija događa i
u Njemačkoj, gdje se tamošnji glavni zapovjednik vojske Moltke Mlađi također
protivi ratu. Kao što vojska obiju država dijeli slično mišljenje, identična je
situacija s najvišim državnim dužnosnicima. No oni u ljeto 1914. imaju fatalnu
osobnu manu.

Njemačkome kancelaru Theobaldu von Bethmann-Hollwegu te godine umire
supruga pa u tim najvažnijim trenucima svoga života postaje izrazito
depresivan. Njegove odluke u najmanju ruku postaju upitne, jer se u jednom
trenutku okreću prema ratu, a u drugome pak prema miru. Identična je
situacija i s carem Vilimom II., koji čitajući srpski odgovor 28. srpnja 1914.
godine, obavještava Beč da više nema potrebe za ratom. U Austro-Ugarskoj
potpuno pasivan Franjo Josip nalazi se pod pritiskom austrijskih političara da
objavi rat. Protivnici su te objave ugarski političari, ali nakon garancije da
Srbija neće biti anektirana i oni počinju vatreno podržavati rat.

Politički se vrh Rusije tijekom krize nalazi u potpuno drugačijim problemima
zbog straha od nove revolucije. Bivši ruski ministar unutrašnjih poslova Petr
Nikolajevič Durnovo tijekom veljače 1914. obavještava cara o mogućnosti
ekstremnog oblika socijalne revolucije u slučaju izbijanja rata. Na carevu
štetu, tadašnji ministar unutrašnjih poslova uspješno nagovara cara Nikolu II.
da objavi rat. Naime, tako će ujediniti narod u borbi protiv vanjskog
neprijatelja i smanjiti mogućnost za revoluciju.

Premijer Velike Britanije Herbert Henry Asquith također se nalazi u posebnim
problemima. Njegova je politička želja objava rata jer "Velika Britanija ne
može dopustiti poraz Francuske u ratu", no tri četvrtine članova njegove
vladajuće liberalne stranke protivi se ratu. U skladu s tom politikom, njegov
ministar vanjskih poslova "stvara" plan koji je Njemačka podržala: AustroUgarska neka okupira Beograd bez objave rata. Kako je moguće okupirati
glavni grad druge države bez objave rata Velika Britanija nije objasnila. Na
kraju, budući da zbog protivljenja stranke nije bilo moguće odmah objaviti rat,
Herbert Henry Asquith čeka izliku za ratovanje. Pokušaj prolaza njemačke
vojske kroz neutralnu Belgiju postat će upravo ta izlika.

Mobilizacija s vjerom u brzu pobjedu.
Za razliku od vlastodržaca koji su se protivili ili barem dvoumili o ulasku u rat,
obični ljudi i intelektualci vatreno su ga podržali. Najpoznatiji njemački
povjesničar svoje generacije Friedrich Meinecke izjavit će 3. kolovoza 1914.
godine: "Ovo je nova svjetska povijesna epoha", a poslije će dodati da je to
bio trenutak "najvećeg veselja". Max Weber, osnivač moderne sociologije i
protivnik objave rata, ipak pozdravlja "nacionalni entuzijazam koji je rat
stvorio i koji mu je dao smisao bez obzira na konačni rezultat". Austrijski pisac

Stefan Zweig, kojeg će Hitler poslije protjerati iz Austrije zbog njegova
židovskog porijekla, piše kako se pridružio ljudima na ulicama i kako je osjetio
tamošnje bratstvo. Identična situacija bila je i u zemljama Antante o čemu
piše socijalist Loius Barthas govoreći kako su sve stranačke podjele bile istoga
trena izbrisane; neprijateljski nastrojeni susjedi ili čak braća na ulicama
izmjenjuju poljupce i dobre želje. Prema njegovim riječima nastaje paradoks,
jer prvi je utjecaj rata mir (u Francuskoj).

Andreas Latzko u svojim kratkim pričama izdanim 1918. godine govori kako
su najveća razočaranja od početka rata bile žene. Po njemu ni jedan general
nije mogao vojnike staviti na vlak za odlazak u rat ako su se žene, majke i
sestre pobunile. No one su rat ipak podržale. Htjele su da im suprug, sin, brat
bude heroj, čime će one postati popularne, moderne.

Prvi svjetski rat počinje riječima careva, koji ga pod pritiskom narodne volje i
vlastitih ministara potpisuju protivno vlastitim željama. Vladar Austro-Ugarske
Franjo Josip nakon potpisa izjavljuje: "Ja sam učinio najbolje što sam mogao,
ali sada je sve gotovo". Njemački car Vilim II. potpisuje s riječima "Vi ćete
požaliti ovo, gospodo", a ruski car Nikola II. tijekom potpisivanja naređenja o
djelomičnoj mobilizaciji 24. srpnja izjavljuje: "Rat će biti katastrofalan za svijet
i jednom kada počne, bit će ga teško zaustaviti".

Tijek rata[uredi VE | uredi]
Godina 1914.[uredi VE | uredi]

Francusko pješaštvo s bajonetama
Na zapadnom bojištu njemačke su operacije u početku bile uspješne.
Njemačka vojska provodeći izmijenjeni Schlieffenov plan, 1. i 2. kolovoza
okupirala je neutralni Luksemburg, 3. kolovoza prodrla u Belgiju pa preko nje
u Francusku. Borbe koje su slijedile otvorile su mogućnost Nijemcima da
napadnu Pariz, pa su se Francuzi i u međuvremenu pristigli Britanci povukli na
rijeku Marnu. Savezničke snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti u bitci na
Marni od 5. do 9. rujna. S druge strane, saveznički pokušaj nastavka
protuofenzive nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu bojišta
obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do Trke prema moru, serije
krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije
rovova, koja se protezala od kanala La Manchea do švicarske granice.

Ruski zarobljenici u Tannenbergu
U studenom je propao obostrani pokušaj okruživanja u Flandriji. Nakon
iscrpljujućih tromjesečnih borbi bojišnica je stabilizirana. Nijemci su zadržali
gotovo čitavu Belgiju i dio Francuske. Bio je to kraj manevarskog rata i
prelazak na rovovski način rata s ofenzivama ograničenih razmjera. Pobjeda
je tražena i s novim bojnim sredstvima.

Srpski vojnici prelaze rijeku Kolubaru u prosincu.
Na istočnom bojištu, operacije su počeli Rusi jer su Nijemci imali glavne snage
na Zapadu. Rusi su u kolovozu 1914. napali Istočnu Prusku i Galiciju. Nakon
početnih uspjeha u Pruskoj, Rusi su potkraj kolovoza potučeni kraj
Tannenberga. Na galicijskom bojištu Rusi su uglavnom dominirali nad
austrougarskom vojskom. Do kraja godine okružili su veliku utvrdu Przemyśl i
osvojili Karpate. Bojišnica se stabilizirala na liniji od Njemena do Karpata.

Na jugu (Balkansko bojište), borbe su počele u kolovozu 1914. napadom
austrougarskih snaga na Srbiju i Crnu Goru. Tada su snage Antante izvojevale
prvu veću pobjedu u bitci na Ceru, kada je srpska vojska koristeći svježa
iskustva iz balkanskih ratova porazila austrougarske snage. U studenom su
austrougarske snage prodrle u Srbiju, ali su u prosincu izbačene iz nje u
srpskom protuudaru (Kolubarska bitka). Bojišnica je stabilizirana na Savi i
Drini.

Na Dalekom istoku u rat je 23. kolovoza ušao Japan na strani Saveznika i
preoteo neke njemačke posjede u Kini i na Tihome oceanu. Središnjim silama
nije uspio plan da rat riješe u prvih nekoliko mjeseci, ali im je poticaj bilo
stupanje Turske u rat na njihovoj strani, 29. listopada. Nakon toga Rusija se
više nije mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice
na efikasnost njezine vojske.

Godina 1915.[uredi VE | uredi]

Hrvatski domobrani u austrougarskoj vojsci pri gradnji rova u Galiciji
Od kraja siječnja do potkraj rujna na istočnoj bojišnici bile su aktivne obje
zaraćene strane. U veljači, Nijemci su potukli Ruse kraj Mazurskih jezera. Rusi
su obranili Varšavu i osvojili Przemyśl. U svibnju je počela zajednička
njemačko-austrougarska ofenziva u kojoj je probijena ruska crta kraj Gorlica u
podnožju Karpata, što je dovelo do lančanog povlačenja ruskih snaga na
cijeloj fronti.

Slijedilo je frontalno potiskivanje Rusa koje je trajalo do kraja rujna i početkom
listopada, kada je crta stabilizirana. Bojišnica se stabilizirala na liniji Dnjestar–
Riški zaljev. Rusi su izgubili Galiciju, Poljsku, Litvu i dijelove Letonije i
Bjelorusije. To je bio uspjeh Središnjih sila, koji će im omogućiti da napadnu
Srbiju i odupru se Italiji.

Umjetnički doživaljaj druge bitke za Ypres
Na zapadu, Nijemci su u travnju 1915. kod Ypresa prvi uporabili bojne otrove.
Poslije će ta sredstva koristiti i Antanta. Do kraja 1915. nije bilo značajnih
pomaka usprkos velikim borbama i golemim gubicima na objema stranama.
Francuzi i Britanci bez većih rezultata poduzeli više ofenziva u Champagnei,
Flandriji i Artoisu.

Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz
rata, bio je glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije, započete 25. travnja,
koju su pokrenuli saveznici. No taj se plan pretvorio u spektakularni fijasko,
prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim
nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno
zaustavio turski Kemal-paša.

Dana 25. svibnja 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni savez i objavila rat
Austro-Ugarskoj. Tako je formirano Talijansko bojište. Napadi na austrougarsku
crtu počeli su u lipnju i trajali su do kraja godine bez uspjeha. Cilj je bilo
zauzimanje Trsta. Talijanska vojska se pokazala nesposobnom u 4 ofenzive
probiti austrougarske položaje na rijeci Soči.

Središnje sile imale su daleko više uspjeha u svojim napadnim operacijama.
Ulazak Bugarske u rat na strani Središnjih sila omogućio je porekatenje
širokog napada na Srbiju. U listopadu 1915. njemačke, austrougarske i
bugarske snage krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru i u prosincu 1915.
i siječnju 1916. ih okupirale. Srpska se vojska uz velike gubitke povukla preko
Albanije na jadransku obalu, gdje su je prihvatili Saveznici i nakon
reorganizacije prebacili na Solunsko bojište. Nijemci su dotad bili istjerani iz
Togoa i jugozapada Afrike, a u Kamerunu i Njemačkoj Istočnoj Africi borbe su
se vodile do kraja rata.

Godina 1916.[uredi VE | uredi]

Francuzi u rovovima oko Verduna
Načelnik njemačkoga glavnog stožera Erich von Falkenhayn smatrao je da
Središnje sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima,
neće odnijeti pobjedu ako iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši
strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim
uvjetima zapadne fronte, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto
osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskoga ljudstva. U veljači je
pokrenuta velika ofenziva na francusku tvrđavu Verdun. Nijemci su nastojali
slomiti Francusku. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postupno gubili
teritorij. 31. svibnja, odigrala se kraj Jyllanda, najveća pomorska bitka u ratu,
u kojoj je britanska flota natjerala njemačku na povlačenje.

Britansko pješaštvo i tenk kod Somme
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuli
ambicioznu ofenzivu na rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav
i spektakularan promašaj u kojemu je poginuo velik broj ljudi zbog
beznačajnoga teritorija. S druge strane, nastojeći zaustaviti ovaj napad,
Nijemci su bili prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućili
Francuzima da tu bitku polako preokrenu u svoju korist. Bitka na Sommi
značajna je i zbog korištenja tenkova, prvi put u povijesti.

Na kavkaskoj bojišnici, Rusi su od veljače do svibnja zauzeli Erzurum, Trabzon

i Erzinkan.

Sukob Talijana i Austro-Ugarske kod Dobereda, jedne od najkrvavijih bitaka.
Na istočnom bojištu, Rusi su u ožujku pokušali su ofenzivu, koja nije uspjela.
Početkom lipnja slijedio prodor generala Brusilova kraj Luc’ka i u Bukovinu,
koji je ugrozio austrougarsku crtu i zaprijetio njezinim potpunim slomom.
Ruska ljetna ofenziva je bila uspješna. Zauzeta je Bukovina i dio Galicije s oko
400.000 zarobljenika.Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom
intervencijom, dovlačenjem snaga s drugih bojišnica, no tek pošto je uvjerio
rumunjsku vladu da će Antanta dobiti rat. 28. kolovoza, Rumunjska je ušla u
rat na stranu Saveznika i napala Ugarsku. Stoga su Nijemci težište rata bacili
na Rumunjsku i zajedno s bugarskim i austrougarskim snagama osvojili
Bukurešt i većinu Rumunjske.

Na jugu je bilo manjih teritorijalnih pomaka između Italije i Austro-Ugarske.
Do kraja 1916. Talijani su vratili izgubljeno i osvojili Goricu. U kolovozu je
došlo do prvih borbi na solunskoj bojišnici. 18. listopada, srpska je vojska
zauzela Kajmakčalan, a 9. prosinca Saveznici Bitolj.

Godina 1917.[uredi VE | uredi]

Prosvjednici u Febraurskoj revoluciji.
Ruski planove za ofenzivu u proljeće 1917. omela je revolucija u Petrogradu.
Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i
neimaština s vremenom su ruski carski režim Nikole II. učinili sve
nepopularnijim, te je zbačen u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska
vlada nastavila je rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i
boljševičke agitacije nije bila u stanju preokrenuti negativne trendove.
Ofenziva je započela početkom srpnja probojem austrougarske crte i
zaustavljena je intervencijom Nijemaca.

Krstarica Aurora odigrala je značajnu ulogu u Oktobarskoj revoluciji.

Uskoro je sredinom srpnja počela uspješna austro-njemačka ofenziva i Rusi su
odbačeni duboko na Istok, što je olakšano izbijanjem Oktobarske revolucije u
Rusiji, zahvaljujući i zahtjevanju mira od sve većeg broja ruskoga
stanovništva. Početkom prosinca potpisano je primirje između Središnjih sila i
Rusije, što je slijedila i Rumunjska.

Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje
su vojnici, nakon krvave i neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli
otkazivati poslušnost časnicima. Na zapadu, 1917. inicijativa je bila uglavnom
u rukama Francuza i Britanaca, koji su proveli nekoliko neuspjelih operacija.
Najveću ofenzivu u ratu, poduzeli su Saveznici na Aisnei i u Champagnei
(travanj–svibanj), ali ni ona nije dala gotovo nikakve rezultate, kao ni
britanska ofenziva u Flandriji (lipanj–studeni). Posljednja je bila potkraj godine
kraj Cambraia u kojoj su masovno korišteni tenkovi. U lipnju je na stranu
Saveznika stala Grčka.

Nijemci su pribjegnuli neograničenomu podmorničkom ratu, u kojem su više
od 10 milijuna tona savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Time je ubrazan
ulazak SAD-a u rat na savezničkoj strani. Nakon potapanja sedam američkih
trgovačkih brodova i objavljivanja Zimmermannova telegrama, u kojem je
Njemačka nastojala nagovoriti Meksiko za napad na SAD, Amerika je ušla u
rat 6. travnja. Izbacivanje Rusije i Rumunjske iz rata Nijemci su iskoristili da
pojačaju snage na Zapadu i pokušaju postići rješenje prije masovnog dolaska
američkih snaga.

Marš njemačke vojske u bitki kraj Kobarida (dvanaestoj bitki na Soči).
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani
Antante, motiviran ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu
i neograničenim podmorničkim njemačkim ratom čije su žrtve često bili
američki brodovi. S druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i
obuči vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnoj
fronti. Najveća novina bio je dolazak prvih američke snaga na ratište.

U rujnu 1917., Talijani su prešli na lijevu obalu Soče i ugrozili Ljubljanu. Zbog
toga su početkom studenog, austrougarske i njemačke snage krenule u
ofenzivu i u bitki kraj Kobarida potpuno probile talijansku crtu i prodrle do

rijeke Piave, na prilaze Veneciji, gdje su Talijani postavili obrambenu crtu.
Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska
pojačanja pa Središnje sile nisu uspjele iskoristiti ovaj uspjeh i Italiju izbaciti iz
rata.

Godina 1918.[uredi VE | uredi]
U veljači 1918. Nijemci su obnovili rat protiv Rusije, koja je u ožujku prisiljena
na nepovoljan mir. Rusi su napustili Poljsku, Litvu, Letoniju i Estoniju, a
Ukrajina i Finska postale su zasebne države. Čak i prije nego što je s novom
sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Središnje sile počele su
svoje efektive povlačiti s istočne na zapadnu bojišnicu kako bi stekli dovoljnu
nadmoć u ljudstvu i rat riješili velikom ofenzivom prije dolaska američkih
snaga. Na zapadnu su bojišnicu stalno stizale američke postrojbe, a udarna je
moć Središnjih sila sve više slabila zbog raspada Austro-Ugarske i općenite
ratne istrošenosti njezina potencijala.

Nijemci u proljetnom napredovanju
Od ožujka do srpnja 1918. Nijemci su u pet ofenziva (između Somme i Oise, u
Flandriji, na Chemin des Dames, na Marni i u Champagnei) pokušali postići
pobjedu, ali bez uspjeha. Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene
nove taktike, nazvana je Kaiserschlacht. Počela je u proljeće i ispočetka imala
spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskome sektoru bojišta.

Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju.
Njemački pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima imali su
još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih
ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon neuspjeha Kaiserschlachta
bitno opao moral, čemu je pridonosila boljševička agitacija koju su sa sobom
donijeli veterani s istočne fronte.

Savezničko stodnevno napredovanje
Od srpnja do rujna, trajala je saveznička protuofenziva. Ofenziva od 100 dana
je polako, ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja

dostignutih u proljeće nego i u unutrašnjost belgijskoga teritorija. Nijemci su
primorani da se povuku na Siegfriedovu crtu. Savezničkim je snagama naglo
porastao moral, pogotovo kada su među savezničke redove u većem broju
stigli Amerikanci.

Sredinom 1918. na Solunskom bojištu, Središnje sile imale su na raspolaganju
oko 600.000 vojnika, a Saveznici (Britanci, Francuzi, Talijani, Srbi i Grci) oko
620 000. Srpska vojska (oko 130.000 vojnika) i dvije francuske divizije izvršile
su proboj fronte 15. rujna 1918. te nastavile napredovati prema Prilepu i
Skoplju (zauzeto 29. rujna), a fronta se ubrzo raspala i u Albaniji i Traciji.
Bugarska je kapitulirala 29. rujna. Nedugo zatim britanski proboj turskih linija
u Siriji doveo je do kapitulacije Osmanskog Carstva (30. listopada).

Potpisivanje primirja s Njemačkom
Na talijanskom bojištu, austrougarski pokušaj proboja Piave u lipnju 1918. nije
uspio. Nakon neuspjele austrougarske ofenzive nekoliko mjeseci prije, potkraj
listopada Talijani su prešli u ofenzivu i kraj Vittorija Veneta 26. listopada
probili austrougarsku crtu. Nakon toga, 3. studenog, Austro-Ugarska je
kapitulirala. Talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austrougarske vojske.
Vojnici su odbili naredbe i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces, koji
će u roku od nekoliko tjedana dovesti do raspada Austro-Ugarske.

U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Istodobno sa
savezničkim napadima, u Njemačkoj je u studenom izbila revolucija,
proglašena je republika i 11. studenog potpisana kapitulacija njemačke
vojske. Time je završen Prvi svjetski rat.

Bojišta[uredi VE | uredi]

Stanje na početku Prvoga svjetskog rata, 4. kolovoza 1918.

Antanta i Centralne sile u Prvom svjetskom ratu:
* Tamno zelena - Antanta

* Svijetlo zelena - kolonije, dominioni, teritoriji ili okupirani teritoriji Antante
* Tamno naračasta - Centralne sile
* Svijetlo narančasta - kolonije i okupirani teritorij Centralnih sila
*Siva - neutralno
Bitke su se vodile na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati),
zapadnom (Belgija i Francuska), talijanskom i balkanskom. Još nekoliko bojišta
otvoreno je u Africi, Bliskom istoku (kavkasko, sinajsko, mezopotamsko), Aziji i
Pacifiku, no bitke na tim bojištima nisu imale presudan značaj za ishod rata.

Istočno bojište: Godine 1915. Centralne sile počele su protunapad i fronta je
probijena kod Gorlica u Galiciji. Rusi su odbačeni na istok. Centralne sile
zauzele su teritorij Poljske, do crte Riga - Dnjestar. Motiviranost slavenskih
vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se smatralo da se ratuje protiv
"slavenskog brata", za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava, iako su
većina.
Talijansko bojište: Austro-Ugarska imala je uspjehe zahvaljujući i iznimnoj
motiviranosti slavenskih vojnika i polovica njezine vojske ondje je ratovala.
Austrougarska mornarica nije ubrzo napuštala Jadran jer je Antanta imala
snažniju flotu.
Balkansko bojište: Godine 1915. Srbija poražena je nakon nekoliko neuspjelih
velenapada zbog iznimne srpske motiviranosti, zbog lošega vrhovnog
zapovjedništva, zbog iznenadno brze ruske mobilizacije i prijetnje proboja
galicijskog bojišta, ali i nesuradnje bugarskih saveznika, koji su čekali da
Austro-Ugarska "obavi posao". Stoga su u napade na Srbiju uz Austro-Ugarsku
krenuli i Nijemci i Bugari. Vlada Srbije povukla se na otok Krf. Poražena je i
Rumunjska, tek što se priključila u rat na strani Antante. Godine 1915. Velika
Britanija i Francuska te australski i novozelandski vojnici u njihovoj službi
izvršile su desant na Galipolje kako bi osvojile tjesnace Bospor i Dardanele.
Saveznička vojska doživjela je strahovite gubitke. Nakon neuspjeha Francuzi i
Britanci iskrcali su se u grčkoj luci Solunu i otvorili novo, Solunsko bojište,
gdje su odnijeli pobjedu.
Zapadno bojište: Godine 1916. Njemačka vojska krenula je u napad i od
veljače do lipnja vodila se bitka kod Verduna gdje je poginulo više od pola
milijuna vojnika. Francuzi su obranili svoje položaje i krenuli u napad na rijeci
Sommi.
Azijsko-tursko bojište: U kolovozu 1914. Turska je prešla na stranu Centralnih
sila. Do kraja godine ratovala je s Rusijom bez teritorijalnih pomaka. U 1915.

položaj Turske se pogoršao zbog ruskih pritiska na Kavkazu i u Kaspijskome
moru, te britanskih pritiska u Iranu. Britansko-francuska desantna operacija
na Dardanelima završila je u prosincu neuspjehom. U 1917. glavne borbe bile
su u Mezopotamiji i Palestini u kojoj su Britanci potkraj godine osvojili Gazu,
Jafu i Jeruzalem. U rujnu 1918. počela je britanska ofenziva u Palestini. Do
kraja listopada osvojeni su Damask i Alep i presječene logističke prometnice
turskih snaga u Mezopotamiji, što je dovelo do raspada turskih snaga u
srednjoj Aziji.
Rat na moru: Na Sjevernom moru Britanci su blokirali njemačku obalu i do
kraja 1914. ograničili njemački krstarički rat. U veljači 1915. Nijemci su počeli
neograničeni podmornički rat, da bi ga ograničili u rujnu nakon prosvjeda
SAD-a i drugih neutralnih zemalja. U neodlučenoj bitki kraj Jyllanda 31.
svibnja-1. lipnja 1916. propao je njemački pokušaj da dobije rat na moru. U
veljači 1917. Nijemci su objavili neograničeni podmornički rat, a Britanci su
odgovorili uvođenjem sustava konvoja i jačanjem protupodmorničke borbe.
Rat u kolonijama: Do kraja 1914. Nijemci su izgubili sve svoje kolonije u Aziji i
Tihom oceanu. Slično se dogodilo i u Africi, s izuzetkom Kameruna, u kojem su
borbe trajale do veljače 1916., a u Njemačkoj Istočnoj Africi do kraja rata
1918.
Vojna tehnika[uredi VE | uredi]

Debela Berta
U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju. Brzometni i
dalekometni topovi te automatske puške bili su primljeni svuda. Tenkove su
prvi primijenili Britanci u bitci na rijeci Sommi, a 1917. u bitci kod Cambraija
slomili su njemačku obranu. Podmornice, plovila koja su nosila strašno oružje,
torpeda, gotovo su paralizirale plovidbu morima.

Nijemci su koristili i bojne otrove što je izazivalo paniku vojnika Antante.
Godine 1915. koristili su klor, a poslije iperit. Često su od plina stradale i
njihove vlastite trupe.

Austro-Ugarska koristila je bojne otrove kada je Italija nadirala početkom rata
i kad je prijetio proboj bojišnice kod Trsta.

Diplomatski pokušaji zaustavljanja rata[uredi VE | uredi]

Dvojica su papa, papa Pio X. i Benedikt XV. sve činili da do rata ne dođe
odnosno da se zaustavi rat.

Ulazak SAD u sukob i kraj rata[uredi VE | uredi]

Predsjednik Wilson pred Kongresom objavljuje raskid svih veza s Njemačkom i
ulazak Sjedinjenih država u rat
SAD je u početku rata bio neutralan, što je zagovarao američki predsjednik
Woodrow Wilson, ali je surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom.
Njemački totalni rat na moru, gdje su potapljani američki brodovi, promijenio
je stav SAD-a. Dana 6. travnja 1917. SAD je stupio u rat na strani Antante.

Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Centralnih sila na istočnom bojištu.
Boljševici su pregovarali s Nijemcima i u ožujku 1918. potpisan je mir u BrestLitovsku.

Nijemci su napredovali i na Zapadu, a topništvom su napali i Pariz.
Protunapad saveznika počeo je u kolovozu 1918. Francuska i Velika Britanija
zauzele su turske posjede, a Bugarska je poražena. Austrougarska vojska
raspala se zajedno s Carstvom, koje je prestalo postojati u studenome 1918.

Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. Kapitulacija je potpisana u
želježničkom vagonu u šumi Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje
prilike i abdikacija cara Vilima II.

Njemačka je proživljavala agoniju pod udarcima savezničkih armija i valova
unutrašnjega nezadovoljstva, što će ubrzo kulminirati u revoluciji. Na cijeloj
crti Zapadnoga bojišta, od rijeke Maas do mora, francuske, britanske,
američke i belg. snage otpočele su opću ofenzivu 26. IX. Do kraja rujna i poč.
listopada Nijemci su u sr. dijelu bojišnice morali napustiti Siegfriedovu liniju, a
na lijevome su se krilu povukli iza rijeka Suippe i Aisne. Pod pritiskom
Vrhovnoga zapovjedništva njemačka se vlada noću između 3. i 4. IX. obratila
predsjedniku SAD-a Th. W. Wilsonu s molbom da poduzme korake za prekid
neprijateljstava. Dok su se između Berlina i Washingtona razmjenjivale note,
savezničke su armije odbacile njem. vojsku do crte Lys–Hermann–Hunding–

Brunhilde, koju je njem. Vrhovno zapovjedništvo odlučilo braniti kako bi
položaj vlade na predstojećim pregovorima bio čvršći. Međutim, kada je Th.
W. Wilson uputio Nijemce na savezničko Vrhovno zapovjedništvo na čelu s F.
Fochom, u čijoj je nadležnosti bilo zaključenje primirja, njem. Vrhovno
zapovjedništvo odustalo je od mirovne akcije i pozvalo vojsku da ustraje do
kraja. Zbog nepovoljne situacije na bojišnici E. Ludendorff podnio je ostavku
(26. X), a potkraj listopada i poč. studenoga saveznici su na više mjesta
probili liniju Lys–Hermann–Hunding–Brunhilde. Glad i epidemije, pobune u
vojsci (mornara u Kielu) te mnogobrojne pobune radništva doveli su do voj.
sloma Njemačke. Pod prijetnjom revolucije, njemačko je Vrhovno
zapovjedništvo 7. XI. zatražilo od saveznika primirje, a drž. kancelar
Maksimilijan Aleksandar Fridrik Vilim (Max von Baden) proglasio je 9. XI.
1918. abdikaciju cara Vilima III. Potom je mjesto drž. kancelara ustupio F.
Ebertu, koji je poč. Studenske revolucije 1918. stao na čelo Vijeća narodnih
opunomoćenika (10. XI. 1918) te 11. XI. 1918. potpisao bezuvjetnu
kapitulaciju Njemačke. Potom je njem. vojska morala napustiti sva
zaposjednuta područja na zapadu i istoku, zatim Alsace, Lorenu i lijevu obalu
Rajne. Kapitulacijom Njemačke I. svj. rat bio je završen.
— Hrvatska enciklopedija (LZMK)
Žrtve Prvog svjetskog rata[uredi VE | uredi]
Ukupne žrtve u ratuŽrtve AntanteŽrtve Središnjih sila
Tablica prikazuje broj žrtava po najvažnijim sudionicima rata, te ukupan broj
žrtava po savezima i sveukupne posljedice rata. Izvori za brojke mogu se naći
na ovom članku.[7]

Antanta

Populacija

(u milijunima)

Vojne smrti Civilne smrti Ukupno

Istočna Afrika
Flag of Australia.svg Australija
152.171

Ozlijeđeni

Vidi fusnotu
4,5

Flag of Belgium (civil).svg Belgija
120.637
44.686

61.928

61.928

7,4

62.000

58.637

Canadian Red Ensign 1868-1921.svg Kanada 7,2
66.944
149.732

64.944

2.000

Flag of France.svg Francuska
4.266.000

300.000

1.697.800

39,6

1.397.800

Flag of Greece (1822-1978).svg Kraljevina Grčka
150.000
176.000
21.000

4,8

British Raj Red Ensign.svg Indija 315,1 74.187
69.214

26.000
74.187

Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Italija 35,6
1.240.000 953.886

651.000

Flag of Japan.svg Japan

907

53,6

415

415

Flag of Luxembourg.svg Luksemburg

0,3

Vidi fusnotu

Cs-cg rs.PNG Kraljevina Crna Gora

0,5

3.000

Flag of New Zealand.svg Novi Zeland 1,1
41.317

3.000 10.000

18.050

18.050

Dominion of Newfoundland Red Ensign.svg Newfoundland 0,2
1.204 2.314
Flag of Portugal.svg Portugal
13.751

6,0

Flag of Romania.svg Rumunjska 7,5
120.000

7.222 82.000
250.000

4,5

1.204

89.222

430.000

Russian Empire 1914 17 (bordered).PNG Rusko Carstvo
1.500.000 3.311.000 4.950.000
State Flag of Serbia (1882-1918).svg Srbija
725.000
133.148

589.000

680.000

158,9 1.811.000

275.000

450.000

Red Ensign of South Africa 1910-1912.svg Južna Afrika
9.463 12.029

6,0

9.463

Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo
109.000
994.138
1.663.435

45,4

885.138

Flag of the United States.svg SAD
205.690

92,0

757

117.465

Ukupno (Antanta) 790,2 5.711.696

3.674.757

116.708

9.386.453

Središnje sile

Populacija

(u milijunima)

Vojne smrti Civilne smrti Ukupno

12.809.280

Ozlijeđeni

Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-Ugarska 51,4

1.100.000

467.000

1.567.000

3.620.000

Bg-1913 (bordered).PNG Bugarsko Carstvo
187.500
152.390

5,5

Flag of the German Empire.svg Njemačko Carstvo
426.000
2.476.897 4.247.143
Ottoman flag.svg Osmansko Carstvo
2.921.844 400.000
Ukupno (Središnje sile)
8.419.533

21,3

143,1 4.010.241

87.500
64,9

100.000

2.050.897

771.844

2.150.000

3.143.000

7.153.241

Neutralne zemlje
Flag of Denmark.svg Danska

2,7

722

Flag of Norway.svg Norveška

2,4

1.892 1.892

Flag of Sweden.svg Švedska

5,6

Sveukupno

6.821.248

944,0 9.721.937

-

877

722

877

16.543.185 21.228.813

Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Genocid nad Armencima, Pariška
mirovna konferencija, Versajski ugovor, Španjolska gripa, i Liga naroda

"Vrli novi svijet", karta Europe 1923., prema Versajskom poretku. Novonastale
države: Finska, Estonija, Letonija, Litva Poljska, Čehoslovačka, Austrija,
Mađarska i Jugoslavija nazivane su "Novom Europom", u odnosu na države
zapadne Europe. Na karti su različitim bojama označene granice nekadašnjih
carstava, od kojih su nastale spomenute države.
U borbama i ranjavanju umrlo je između 10 i 20 milijuna ljudi, a više od 21
milijun ih je ranjeno. Zbog mobilzacije muškaraca žene su radile u
gospodarstvu, u tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se
pravo glasa. Ojačali su radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je
do gospodarskih kriza i prekinuti su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je
vladala epidemija gripe koja je oduzela 20 milijuna života.

Antanta je mirovne uvjete postavila na mirovnim konferencijama 1919–20;

mirovni sporazumi potpisani su s Njemačkom u Versaillesu 28. VI. 1919.,
Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu 10. IX. 1919., Bugarskom u Neuillyju 27.
XI. 1919., Madžarskom u Trianonu 4. VI. 1920. i Osmanskim Carstvom u
Sèvresu 10. VIII. 1920. Njemačka je bila prisiljena odreći se svih kolonija,
vratiti Alsace i Lorenu na zapadu, a na istoku Poznań i dio Pomorja, Pruske i
Šleske. Rajnsko je područje bilo demilitarizirano, a Saarsko stavljeno pod
upravu Lige naroda. Austrijski i madž. dijelovi propale Austro-Ugarske
uglavnom su svedeni u nac. granice Austrijanaca i Madžara. Osmansko
Carstvo bilo je smanjeno približno na četvrtinu, a Bugarska za nešto više od
11 000 km². Pobijeđene sile bile su obvezne na isplatu ratnih odšteta, a
njihove oružane snage svedene na minimum.
— Hrvatska enciklopedija (LZMK)
Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi
postavili temelje mira i odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome
imali su premijeri Francuske Georges Clemenceau, Velike Britanije David
Lloyd George, te predsjednici SAD-a Woodrow Wilson i Italije Vittorio Orlando.
Njemačka je dobila teške uvjete sporazumom potpisanim 28. lipnja 1919. u
Versaillesu. Nešto lakše uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog
vlasti Boljševika nije sudjelovala u pregovorima. Prema Versajskom ugovoru,
novi je svjetski poredak dobio ime Versajski poredak.

Bilješke[uredi VE | uredi]
↑ Jump up to: 1,0 1,1 Evans, David. Obrazuj se, Prvi svjetski rat, Hodder
Arnold, 2004.str.188
Jump up ↑ Žrtve I. svjetskog rata,
Jump up ↑ Versajski ugovor i njegove posljedice,
Jump up ↑ Bade, Klaus J; Brown, Allison (tr.) (2003.), Migration in European
History, The making of Europe, Oxford: Blackwell, ISBN 0631189394
↑ Jump up to: 5,0 5,1 Ashworth, Tony (2000.), Trench warfare, 1914-18 : the
live and let live system, London: Pan, ISBN 0330480685
Jump up ↑
http://novaonline.nvcc.edu/eli/evans/his242/Documents/Durnovo.pdf
Jump up ↑ World War I casualties - članak na engleskoj Wikipediji s izvorima
za brojke
Literatura[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Prvi svjetski rat.
Opća i nacionalna enciklopedija
Hrvatski obiteljski leksikon
Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]
Internetski portal Hrvatskog odbora za obilježavanje stogodišnjice Prvoga
svjetskog rata
Opširan prikaz rata dat u brojevima 2 i 3 časopisa Matice hrvatske, Hrvatska
revija, 2004. i Priče veterana
Broj 2 - Hrvati i europski bog Mars Prvi svjetski rat i Hrvati, Veliki rat:
Vojnopolitička situacija uoči rata, Fronta na Soči, Zadar u Prvome svjetskom
ratu
Broj 3 Združenim snagama - portreti vojnika Veliki rat: Pregled ratnih
operacija (+ Statistički podatci o ratu + Biografije), Ratni dnevnik Đure
Radakovića, Ratna bolnica Crvenog križa u Valpovu
Hrvatska enciklopedija (LZMK) Svjetski ratovi: Prvi svjetski rat + Kronologija
važnijih vojnih i političkih događaja
Hrvatski vojnik - Internet izdanje Pješačko naoružanje zaraćenih država
tijekom I. svjetskog rata: Britansko oružje
Hrvatski vojnik - Internet izdanje Pješačko naoružanje zaraćenih država
tijekom I. svjetskog rata: Francusko oružje
Hrvatski vojnik - Internet izdanje Pješačko naoružanje zaraćenih država
tijekom I. svjetskog rata: Rusko oružje
Hrvatski vojnik - Internet izdanje Pješačko naoružanje zaraćenih država
tijekom I. svjetskog rata: Talijansko oružje
Hrvatski vojnik - Internet izdanje Pješačko naoružanje zaraćenih država
tijekom I. svjetskog rata: Američko oružje
Hrvatski vojnik - Internet izdanje Pješačko naoružanje zaraćenih država
tijekom I. svjetskog rata: Njemačko oružje
Hrvatski vojnik - Internet izdanje Pješačko naoružanje zaraćenih država
tijekom I. svjetskog rata: Naoružanje Austro-Ugarske