1

Webster G. Tarpley BRITANSKI IMPERIJ U NADMETANJU ZA NEOSPORNOG GOSPODARA SVIJETA, 1815 - 1870. GODINE

(Esej koji slijedi transkripcija je audio-zapisa, snimljenog na Schiller Institute Food For Peace Conference, Chicago, 22 -23. veljače 1992. godine, prilikom usmenog izlaganja g. Tarpleya).

(Pokušat ću versajsku tezu ilustrirati stanovitim brojem detalja. Prije nego počnem, reći ću odmah, najbolja mjesta za sjedenje nalaze se ovdje u prednjem djelu gledališta, jer ako ne budete vidjeli ove mape, bit će vam malo teţe pratiti predavanje. Izvolite, dakle, ako je moguće, doĎite sjesti ovdje naprijed.)

Na versajsku tezu referirano je već nekoliko puta tijekom današnjih predavanja. To je, ukratko, ideja kako svjetski sustav i svjetski poredak koji se upravo urušavaju tu oko nas i pred našim očima, imaju svoje korijene ponajprije u dogaĎajima u okviru Prvoga svjetskog rata izmeĎu 1914. i 1918. godine; a zatim u ugovoru iz Versaillesa 1919. godine, točnije, u Pariškom miru iz 1919. godine.

Ta teza ide dalje i precizira kako je sam Prvi svjetski rat bio posljedica britanske geopolitičke strategije te odluka koje su se donosile u vrijeme oko 1870.g. i svega onoga što je uslijedilo poslije američkog graĎanskog rata. Britanci su, naime, od 1870. do 1914. godine aktivno nastojali izazvati opći veliki poţar kako bi uništili civilizaciju i očuvali Britanski Imperij, a protiv svih izazova s kojima su u to doba bili suočeni.

1

2

Tema koja se ovdje stalno provlači jest britanski zahtjev za jednim jedinstvenim imperijem. Lyndon La Rouche izlagao je o tome, mislim, maloprije – naime, ideju o jednom novom Rimskom Carstvu, carstvu koje bi obuhvaćalo cijeli svijet, pod ultimativnom vladavinom onih za koje Britanci smatraju da su anglo-saksonska rasa gospodara. To carstvo bilo bi oligarhijsko, kolonijalno, imperijalističko, maltuzijansko: golema područja na zemlji bila bi tako osuĎena na depopulaciju, na siromaštvo i tako dalje, a sve usmjereno na očuvanje Britanskog Imperija.

Kako ćemo vidjeti, Britanci su se veoma pribliţili tome da uspostave upravo takav jedan imperij u razdoblju izmeĎu 1848. i 1863. godine. To je razdoblje koje ćemo detaljnije razmotriti, zato što je vrlo slično ovome u kojemu danas ţivimo, danas kada su Britanci Angloamerikanci nadomak tome da uspostave takvu jednu vrst univerzalne dominacije, novo Rimsko carstvo.

U tijeku izlaganja, morat ću još neke pojmove pojednostavniti. Pojedina mjesta će zasigurno biti razjašnjena tijekom diskusije, a podosta toga morat ću izloţiti s gledišta britanskog navaljivanja u tom smjeru, pa ćete vidjeti koja će područja pritom iskočiti van. Izaći će na vidjelo i stanovita povijesna ironija, naime, da taman kada su Britanci izmeĎu 1850. i 1860. godine bili najbliţe tome da uspostave svoju svjetsku dominaciju, to cijelo njihovo nastojanje u svijetu se odjednom raspalo – osobito u dogaĎajima povezanima s američkim graĎanskim ratom, a posebice je tu ruska suradnja s Lincolnom tijekom toga graĎanskoga rata – sve do točke na kojoj su se, oko 1870. g., Britanci uplašili zbliţavanja Sjedinjenih Američkih Drţava, Rusije i ujedinjene Njemačke, čime je budućnost Britanskog Imperija bila ne samo ugroţena nego je mogla biti i dokrajčena.

U tijeku izlaganja pokazat će se dalje – i to je ogromna zasluga Lyndona La Rouchea, da je bio u stanju sve to učiniti s obzirom na okolnosti u kojima je radio 1 – kako 2

3

namjeravamo ovdje razviti jedan radikalno nov pogled na posljednjih 200 godina povijesti, pogled kakav nećete naći ni u jednom udţbeniku. Doista, s točke gledišta ovoga koncepta, vidjet ćete kako postoji cijelo jedno tkivo, satkano od laţi, o povijesti tijekom posljednjih 200 godina – onako kako se ta povijest prezentira kroz angloameričke izvore, a osobito je sluţbena (SAD) verzija o Prvom i Drugom svjetskom ratu potpuno sastavljena od laţi. Bilo kakvu ideju o krivnji Njemačke za Prvi svjetski rat treba odmah odlučno izbaciti na velika vrata van, i na to mjesto valja staviti ideju da je Prvi svjetski rat bio britanska zamisao, a Britanci su sebi zacrtali da će je i provesti, najdalje u roku pola stoljeća.

1. (Prikaz: Karta Europe, novonacrtana na Bečkom kongresu 1815. godine)
Pitanje je, gdje započeti jedan takav ponovni pregled, pregled ispočetka kao što je ovaj? Mogli bismo posve uredno početi s vremenom američke revolucije. No, ono što mislim da je potrebno, ipak, jest skočiti na završetak napoleonskih ratova, jednostavno da bismo pobliţe odredili na koji su način, u razdoblju prije 1815. godine, Britanci uspjeli proširiti svoju kolonijalnu dominaciju na tako golema svjetska prostranstva, uključujući tu Indiju i sve ono dalje od nje, a k tomu još i pojavu jedne nove nacije – dakako, Sjedinjenih Američkih Drţava – koja je stajala ondje kao barijera, kao izazov britanskom imperijalizmu. Prebacimo se stoga na završetak napoleonskih ratova, mnogima poznat kao Europa iz vremena Bečkoga kongresa, koju ovdje vidite. To je bila ta Europa, na karti što su je iznova nacrtali oligarsi okupljeni na Bečkome kongresu 1815. godine. Ovdje se, dakle, nalazi naše polazište.

Sjetite se da su u svijetu izvan Europe u to vrijeme dominirali Britanci. Oni su vladali morima, a jedina za njih značajna prijetnja stizala je iz Sjedinjenih Američkih Drţava. To 3

4

je Europa Bečkoga kongresa. Zapazite da je Poljska bila potpuno sabijena, Italija podijeljena, tursko Osmansko Carstvo prostiralo se duboko u kontinentalnu Europu, a u sredini svega toga imate ovaj šašavi šareni prekrivač od Njemačke, podijeljene na desetke i desetke beznačajnih drţavica. Primijetite i to da je Belgija bila priključena Nizozemskoj.

To je ona Europa koju se odmah povezuje s Metternichom, knezom Metternichom, momkom koji je vladao u to vrijeme u Beču i bio glavni ministar na dvoru Habsburga. To je Europa Svete Alijanse. Europa je bila kondominij, u kojemu su Britanci bili primorani na suživot s Metternichom i s onim tipom srednjoeuropskih oligarha koje je on predstavljao. Metternich je, nepotrebno je to i reći, bio jedna jako, jako nezgodna figura. Britanci su bili prisiljeni imati s njime posla gotovo kao sa sebi ravnim. MeĎutim, ono što vidite – i to je, smatram, glavno obiljeţje toga razdoblja - već nakon otprilike 1820. godine Britanci su počeli polako istupati iz sustava Bečkoga kongresa. Oni su prestali dolaziti na kongrese, prestali su potpisivati deklaracije. Umjesto toga, zauzeli su pozu ''sjajne izolacije'', a istodobno su zakuhavali revolucije protiv svih svojih navodnih saveznika na europskome kontinentu. A posebice još – imena, primjerice Mazzini, Karl Marx, Bakunjin, pa Prva proleterska internacionala, plus svi oni francuski socijalisti Louis Blanc, Fourier, i svi oni ostali – tvorili su jedno društvo britanskih agenata kojima je cilj bio destabilizacija Metternicha i kompanije na europskome kontinentu.

Britanci su revoluciju počeli ovdje, u Srbiji – oni su kreirali onu revoluciju 1817. godine. Britanci su bili saveznici sa Srbijom gotovo dvije stotine godina, i Srbi su kao rezultat toga podnijeli veliko puštanje krvi, a jednako tako su to podnijele i ţrtve postradale od Srba. Britanci su kreirali modernu Grčku 1821. godine: i pukao je glas iz Londona, kako su britanski oligarsi voljni poduprijeti svačiju revoluciju, osim, dakako, svoje vlastite. I oni su stvarno i poticali takva zbivanja, pa su se iz toga rodile revolucije 1848. godine. 4

5

Trebam se sada ovdje ograditi (caveat), kako bi to rekao Al Haig, pa reći kako se 1848. godine dogaĎalo i mnogo toga drugoga. Bilo je mnogo dobrih ljudi aktivnih te 1848. godine, no generalni nasrtaj britanske politike jasan je i nedvosmislen, a to je da su Britanci krenuli destabilizirati Austriju, Rusiju i Prusku, poradi uspostave ravnoteţe sila.

Dopustite da vam pokaţem što se to dogaĎalo 1848. godine, za slučaj da su ljudi to zaboravili. U osnovi, sve vlade u Europi bile su srušene. Francuska Srpanjska monarhija u osobi kralja-graĎanina Luja Filipa Orleansa bila je srušena u korist Luja Napoleona Bonapartea, britanskog agenta i pustolova. Svaka vlada u Italiji bila je srušena, i posebice, Mazziniju je uspjelo stvoriti njegovu Rimsku republiku i prisiliti papu na bijeg iz Rima. Metternich je bio prisiljen pobjeći od revolucije u Beču; u MaĎarskoj imamo Kossutha; sve vlade u Njemačkoj bile su srušene – ne nuţno monarh, ali zasigurno prvi ministri: slično je bilo i u Španjolskoj, i tako dalje. Jedina zemlja koja je to izbjegla bila je Rusija, gdje nije bilo unutrašnje revolucije.

U brišućem letu, Britanci su uspjeli srušiti svaku vladu na europskome kontinentu, a posebice još prisiliti Metternicha da se preruši u Engleza i pobjegne u London.

2. (Prikaz: Sljedeća karta: 1848.)
Ovdje je to prezanimljivo razdoblje izmeĎu revolucije 1848. i zaokreta u američkom graĎanskom ratu, i to je nešto što nećete naći ni u jednom udţbeniku povijesti. To je jedan apsolutno originalni koncept koji je LaRouche razvio. Pogledajmo natrag na 1850. i na strahovitu svjetsku ofenzivu britanskog imperijalizma.

5

6

Ponajprije, slobodna trgovina. Otkuda je slobodna trgovina uopće došla? Slobodnu trgovinu uveli su Britanci 1846. i sljedećih godina. Prije toga, sjetit ćete se, imali su Zakone o ţitu, koji su predviĎali vrlo visoke tarife da bi cijene ţitarica drţali krajnje visoko, no onda se sve to okrenulo, jer su u perspektivi ugledali ideju o tome kako bi mogli opljačkati svijet, pa su se stoga ipak priklonili slobodnoj trgovini.

Britanci su uspjeli instalirati svoju marionetu, Napoleona III. On je proučio ratove Napoleona I, svojega preteče, i zaključio je kako je Napoleonova velika pogreška bila što se borio s Britancima. I eto, kako to često biva u povijesti francuskoga imperijalizma, tu je jedan francuski imperijalist koji vjeruje da je put do francuskog imperija taj da Francuska bude mlaĎi partner Britancima. I točno je to i učinio. To je onda bilo provedeno u Krimskome ratu, kada su se Britanci i Francuzi udruţili da bi izvršili invaziju na Rusiju, jedinu zemlju koja je preţivjela destabilizacije 1848. godine.

Imamo takoĎer, u terminima svjetske ofenzive, i reorganizaciju britanske uprave u Indiji. To je ona čuvena pobuna sepoja2 1857. godine, koja je vodila dokončanju izravne uprave Britanske istočnoindijske kompanije i kreiranju britanskog potkralja Indije. Premijer Disraeli proglasio je zatim kraljicu Viktoriju ''imperatoricom Indije''.

U Kini, Drugi opijumski rat uklopio se precizno u to razdoblje. To je britanska otimačina i grabeţ niza luka i drugih baza na kineskoj obali, a s vremenom je postalo jasno da je njima stalo do ulaska u Kinu samo zato kako bi prerazdijelili čitavu zemlju. Ţeljeli su Kinu okupirati vojno, jednako kao što su to učinili s Indijom.

Pa Kanzas. Kako se Kanzas uklopio u to? No, dobro, Kanzas je bio početak američkog graĎanskog rata. Kanzas koji je krvario, s naoruţanim skupinama pristaša konfederalista i pristaša unionista, pristaša ukidanja ropstva i pristaša zadrţavanja ropstva, rješavao je to 6

7

borbama u neprestanom istjecanju krvi. Gusarske ekspedicije pretkonfederalista u Latinsku Ameriku, te stvaranje habsburškog Maksimilijanova Carstva u Meksiku. Kada pogledate sve to zajedno, nema ni jednog jedinog kontinenta na cijeloj zemaljskoj kugli gdje Britanci nisu bili u strahovitoj ofenzivi. Ideja da to bude jedno carstvo – jedna univerzalna monarhija – sada je već posve bila nadomak ruke i samo što je se nisu dokopali.

A sada, prekinimo ovo na trenutak. Sve je to vrlo slično ovome danas. Pogledate li ovamo, to stvarno izgleda kao da su Britanci na papiru prekrili čitav svijet. I mogli biste reći, pogledate li na kartu, i izračunate li, mogli biste reći, no dobro, to zbilja izgleda tako kao da su Angloamerikanci zavladali svijetom, te da će Angloamerikanci nastaviti gospodariti svijetom još sljedećih sto godina. No, dopustite mi da anticipiram da se to neće baš tako odvijati.

3. (Prikaz: Karta Krimskoga rata)
Ovo ovdje je Krimski rat. Ovdje smo na Crnome moru, i što ovdje nalazimo? Dakako, Osmansko Carstvo. Rusija je ovdje gore, i tko je dakle u utrci? Britanci i Francuzi probijaju se kroz Bospor i Dardanele, i doista su upali ovdje na Krim. Ovo je bila jedna od najvećih amfibijskih ratnih operacija u povijesti, a zasigurno najveća do tada. I uspjeli su poraziti rusku vojsku, no otkrili su da njihove snage ipak nisu dovoljno značajne da se probiju dalje u unutrašnjost zemlje.

4. (Prikaz: Karta Balaklave); Tennyson, Juriš lake konjice
Ovo je grad Balaklava. Sjećate li se Tennysonove pjesme Juriš lake konjice? To je ona iz koje Fred Wills zna dugačke citate. Juriš lake konjice odvijao se ovdje. Ovo je britanska 7

8

invazijska flota, anglo-francuska invazija, a ovdje su neke vrlo velike ruske utvrde u pozadini, i protiv njih su Britanci bacili svoju ''laku brigadu''. Tu smo, dakle, u Krimskome ratu.

5. (Prikaz: Karta Meksika) – MAXIMILLIAN
Maksimilijan! Prepoznajete li ga? Habsburški nasljednik koga je na prijestolje u Meksiku ustoličila francuska vojska, poslana od Luja Napoleona Bonapartea? Evo ga, to je on. Ideja je bila početi ponovno uvoditi direktni kolonijalizam, posredstvom Britanaca ili britanskih marionetskih drţava, u Meksiko, Srednju Ameriku i uopće u Ibero-Ameriku, dok su Sjedinjene Drţave bile tako pritisnute i ruku svezanih graĎanskim ratom da Washington nije mogao u tom trenu čvrsto stati u obranu Monroeove doktrine.

6. (Prikaz: Karta Indije) – Egzekucija sepojaU Indiji, kako vidimo, pobuna sepoja dovela je do velike reorganizacije britanskoga kolonijalizma u tom području, sa slanjem potkralja iz Londona, a nije prošlo dugo pa je kraljica Viktorija bila proglašena ''imperatoricom Indije'', tog velikog imperija, drţeći pod svojom vlašću maharadţe i druge lokalne moćnike.

No, trebamo obratiti osobitu pozornost na 1850-e godine u Sjedinjenim Drţavama, i Lyndon je to vrlo dobro naglasio. Pogledamo li na Sjedinjene Drţave u 1850-ima, mora se zaključiti da je to područje bilo propala priča – izgubljeno. Zašto?

Krenimo prvo s drţavnim vodstvom. Pogledajmo taj sjajni niz predsjednika: Millard Fillmore, počevši s 1850-ima; pa Franklin Pierce, predak Barbare Pierce, Barbare Bush; te James Buchanan. Bio je to predsjednik za čijega mandata je graĎanski rat faktički izbio 8

9

(netko je rekao da to pokazuje kako je jedan predsjednik Buchanan bio posve dosta). Što se dogaĎalo u doba tih ljudi? Ovo je tipično: ovdje Jefferson Davis nosi svoju uniformu general-majora Armije Sjedinjenih Drţava. On nije bio samo general-major: on je bio i ministar rata u ovim administracijama.

7. Jefferson Davis u uniformi
Tako, ono što imamo pod predsjednicima Filmoreom, Pierceom i Buchananom bili su izdajnici Konfederacije – primjerice, Jefferson Davis – članovi britanskih slobodnih zidara škotskog obreda, pretkonfederacijski vlasnici robova, izdajice, šljam zemlje: oni su imali mogućnost ostvariti odlične karijere u Armiji Sjedinjenih Drţava. I, dakako, kasnije, bio je to ovaj isti Jefferson Davis koji je postao predsjednikom Konfederativnih Drţava Amerike, te prezira vrijedne marionetske drţave.

Nemojte se dati zavarati Konfederacijom. Nemojte se dati zavarati aurom viteštva iz knjiga sir Waltera Scotta, niti dajte da vas zavara J.E.B. Stuart zapakiran u Bog zna što je on to podmetnuo pod etos Konfederacije. Ona je bila zasnovana na ljudskom ropstvu, i bila je to jedna protofašistička drţava koja je zavrijedila najveći prezir od svih drţava ikad viĎenih na licu zemlje. Davis je bio njezin predsjednik.

8. Ulysses S Grant
Ljudi kao Ulysses S. Grant, koga vidite ovdje, nisu mogli ostvariti karijeru u vojsci. Zanimljivo je vidjeti da dok Jefferson Davis biva promoviran što dalje to više, generali Sherman i Grant bili su prisiljeni napustiti vojnu sluţbu u vojsci Sjedinjenih Drţava. Oni su morali ući u posao - u privatnom sektoru - i pokušati zaraditi za ţivot.

9

10

9. Judah P. Benjamin, državni rizničar Konfederativnih Država Amerike, agent porodice Rotschild iz Londona
Ovdje je jedan tipičan konfederalist. O njemu smo već mnogo pričali, Judah P. Benjamin, - bio je sekretar riznice Konfederativnih Drţava Amerike. Na kraju graĎanskoga rata, pobjegao je u Britaniju, gdje je nastavio ţivjeti. To je točno ona vrsta britanskoga imperijalnog agenta kakve ćete naći u gornjim sferama konfederativnih vladajućih struktura. On je, dakako, agent, i to specifično agent porodice Rotschild iz Londona, i ta mješavina nečega što bi se moglo nazvati cionizam i konfederalizam danas, ono je što animira neke organizacije kao ''Antidefamacijsku ligu''. Jer oni su točno to. ADL danas nastavak je mentaliteta svojstvena Judahu Benjaminu.

A onda pogledajte sastav časnika Unije. Što je s ovim momkom? Misli da je Napoleon, ili provjerava je li mu lisnica na mjestu. To je George McClellan, onaj koji je 1861-1862. godine bio zapovjednik svih armija Unije. A ovdje je on kod Antietama.3

Ovo je bitka u kojoj je McClellan imao velike izglede da uništi Konfederacijsku vojsku pod Leejem. No, on je to odbio učiniti. McClellan je u mnogim prilikama bio odbio izvršiti napad jer je ţelio pregovarati o miru. Rekao je: «Mogu sjesti s Robertom E. Leejem i proraditi to, a Abraham Lincoln zapravo u to ne pripada jer on te stvari ne razumije kao ja». Ovo je jedna takva razmjena mišljenja gdje Lincoln njemu, u biti, govori: «Zašto nisi slijedio i potukao Leeja? Mogao si ga uništiti na bojnom polju, a ti si odbio to učiniti. Sada će se građanski rat nastaviti još sljedeće tri godine».

10. Lincoln – J. Davis - McClellan - karikatura ako uspijemo skinuti s weba

10

11

Ovdje je karikatura iz tih dana koja prikazuje tadašnji pogled na stvari. To je propaganda za McClellana. Lincoln je na jednoj strani, Jefferson Davies na drugoj, a ovo je George P. McClellan koji ih pokušava pomiriti, posreduje meĎu njima, ako tako hoćete. On je, dakako, bio demokratski predsjednički kandidat 1864. godine, i da nije bila riječ o Shermanu u Atlanti i Philu Sheridanu u Dolini Shenandoah, i da nije bilo pomorskih bitaka kod Cherbourga u Francuskoj i Farraguta kod Mobile Bay, onda bi McClellan moţda i dobio izbore, i bio bi to kraj Unije – jer to je bila ideja, da će mjesta o kojima se pregovaralo napustiti Konfederativne Drţave Amerike koje su egzistirale kao britanska marionetska drţava.

Pogledajmo sad i to na koji je način ovaj svijet, koji je izgledao izgubljenim, odjednom pomrsio i raspršio planove Britancima.

11.–Abraham Lincoln i ruski car Aleksandar II - možda karikatura
Ruski car-reformator, Aleksandar II: došao je usred Krimskoga rata, baš kada je njegova zemlja bila pod strašnim napadima. Došao je sa širokim programom reformi, posebice je tu bilo oslobaĎanje kmetova 1861. godine. Zatim imamo preokret, godine 1863.: Proglas o emancipaciji, pobjede dvojne Unije – osobito pobjede kod Gettysburga i Vicksburga, i, sad će se vidjeti, – dolazak ruskih flota u New York i San Francisco.

Sedmotjedni rat. To je rat o kojemu se malo zna. [To je bio] 1866. poraz Austrije od strane Pruske, što je bio neposredni preludij prema potpunom ujedinjenju Njemačke (1871. g.). Kolaps Maksimilijanova habsburškog Carstva u Meksiku, a ovdje, ujedinjenje Njemačke bilo je dovršeno. I kako smo već naglasili, ono što je iz tih dogaĎaja proisteklo, taj nevjerojatan preokret 1860. godine, kada je sve izgledalo izgubljenim, bilo je 11

12

zbliţavanje Sjedinjenih Drţava, Rusije i Pruske – ili, zovimo to odsad Njemačkom – što je privuklo pozornost ključnih snaga u Japanu i Kini. Ako se vratimo na Japan u tom razdoblju, reformne snage u Japanu podijelile su se u globalu izmeĎu proameričkih i pronjemačkih.

12. Prusko-austrijski rat 1866. godine – ujedinjenje Njemačke – zbližavanje SAD-a, Rusije i Pruske
Ovdje je postojao potencijal za jednu novu kombinaciju na sjevernoj hemisferi Sjedinjene Drţave, Rusija, Pruska, plus Kina i Japan – dostajalo bi to za svjetsku dominaciju, i dostajalo bi da se završi s Britanskim Imperijem jednom zauvijek. Pogledajmo sada kako se to odvijalo dalje.

Dakako, glavna figura u tome je Abraham Lincoln, koji je bitno pridonijeo jednom od najteţih poraza što ih je britanski imperijalizam morao primiti u posljednjih 200 godina.

13. Cassius Clay, veleposlanik Unije u St. Petersburgu, pripadnik «Sculls and Bones», i Horace .... vodeći petersburški bankar u vrijeme Aleksandra II.
Ovo je Linkolnov ambasador. Ovo je originalni Cassius Clay, Cassius Clay iz Kentuckyja. On je bio veleposlanik Unije u St. Petersburgu u vrijeme američkog graĎanskoga rata, i on je osigurao u stvarnosti jedinu vojnu pomoć od neke strane sile, za Lincolna i za Uniju.

Ovo je admiral Lisovsky. Fotograf je ovdje Mathew Brady, a taj Mathew Brady, veliki fotograf američkog graĎanskoga rata, imao je svoj studio u New York Cityju. A ovo 12

13

ovdje je admiral, zapovjednik ruske Atlantske flote. Je li se on ovdje došao samo slikati? Očito ne.

14. Ruski časnici u New Yorku
Ruska flota pristizala je u rujnu i u listopadu. Brodovi su doplovljavali redom jedan po jedan, u rasponu od nekoliko tjedana. U rujnu i listopadu ruska Atlantska flota stigla je u New York City, i dobili su zapovijed od cara da se stave pod zapovjedništvo Lincolna u slučaju rata izmeĎu Britanije i Francuske s jedne a Unije s druge strane. Rusija je krenula pridruţiti se u tom ratu. Upravo su se borili u Krimskom ratu protiv Britanaca i Francuza, i sada su bili spremni nastaviti borbu. Još jedna ruska flota doplovila je, takoĎer, u San Francisco i provela tamo zimu 1863/1864. godine.

15. Ruski mornari u njujorškoj luci
Ovdje je još jedna fotografija koju je snimio Mathew Brady. Ovo su stvarni mornari iz ruske Atlantske flote, koji su ušli u New York City u jesen 1863. i odigrali ključnu ulogu u spašavanju Unije. Ova fotografija bila je dokaz činjenice da ako, primjerice, Napoleon III bude poslao vojsku u borbu na Sjedinjene Drţave, onda će najvjerojatnije imati posla s Rusijom na europskom kontinentu. Kao što je Gideon Welles, ministar pomorstva za vrijeme Lincolna, rekao tih dana: Hvala Bogu na Rusima.4

16. Sedmotjedni rat 1866. – Austrija - Pruska
A zatim je ovdje još jedna fotografija koju sam upravo spomenuo. Ovo je rat za koji gotovo uopće niste čuli u Sjedinjenim Drţavama, rat izmeĎu Pruske i Austrije. To je onaj Sedmotjedni rat. Pruska vojska razbila je, u roku samo pedesetak dana, austro-ugarske 13

14

snage. Zanimljivo je, vjerujem, u vezi s time, to da se ovo zbivalo 1866. godine. Ono u što se nikad nije dublje pogledalo jest odnos izmeĎu Gettysburga i ujedinjenja Njemačke. Bi li u Njemačkoj uopće moglo doći do ujedinjenja, da Lincoln nije dobio graĎanski rat? Htio bih predloţiti ovdje da su Gettysburg i Vicksburg ključne točke zaokreta u svjetskoj povijesti, uz ostalo i u tom smislu da su one otvorile vrata ujedinjenju Njemačke.

Jedna zanimljiva činjenica: kraljevina Hanover, odakle dolazi, dakako, britanska kraljevska obitelj, bila je tek jedan teritorijalni otočić. Ta kraljevina je prestala postojati, i to je bio jedan od rezultata ovoga rata. Prusi su jednostavno stavili točku na postojanje Hanovera. Uvjeravam vas da se Britancima to nikako nije svidjelo, i sigurno bi nešto bili poduzeli oko toga da nisu bili tako temeljito poraţeni u američkom graĎanskome ratu.

Evo je ovdje, ujedinjena Njemačka. I opet, pogledate li onu prethodnu kartu, vidjet ćete taj šašavi prekrivač koji se tamo nalazio – Bavarska, ovdje dolje, Baden - Wurtenberg ovdje iznad, Mecklenburg - Schwerin, i tako dalje. Ovo je sada bilo okupljeno kao jedna moćna ujedinjena nacionalna drţava već od 1871. godine. Dakle, Sjedinjene Drţave, Rusija, Pruska.

MeĎutim, Britanski je Imperij vrlo moćan u tom trenutku. Mnogi ljudi zamišljaju, zapravo skloni su smjestiti vrhunac Britanskog Imperija nazad u prošlost u dane Georga III. No dobro, ovo su brojke iz 1909. godine, i one pokazuju da su 1909. godine Britanci gospodarili nad jednom četvrtinom svjetskog stanovništva, u okviru Britanskog Imperija. Jedna četvrtina svjetske populacije bila je potčinjena Britanskom Imperiju, te otprilike jedna petina svjetskog kopna. Postoje i druge procjene koji govore o otprilike 25% svjetskog stanovništva i 25% kopnene površine. Prisjetimo se da se Britanski Imperij još više povećao nakon Prvog svjetskog rata, usisavanjem njemačkih kolonija, toliko da je

14

15

linija obale Indijskog oceana bila kompletno pod britanskom kontrolom. Ovo je tada bilo nazvano ''britanskim jezerom''.

I ovdje, dakako, stari Brzezinskijev ''krizni lûk'', koji je, vrlo jednostavno, os britanskog kolonijalizma oko Indijskog oceana.

Što su Europljani na kontinentu mogli učiniti da se odupru ovoj vrsti britanske dominacije? E, pa, ovo je ţeljeznička mreţa na europskom kontinentu oko 1900. godine. Zanimljivo je pogledati kako ovdje jasno postoje tri ključne točke u europskom sustavu ţeljeznica: to su ovdje Pariz, Berlin i Beč. Ovdje gore je Budimpešta - kao drugo po vaţnosti središte. Jedini koji se tome pribliţio je Milano, no ovdje su Alpe i slaba je gustoća ţeljezničkih pruga.

17. Tablica «Željezničke pruge u Evropi»
Jasno je, dakle, da europski trokut ţeljeznica i infrastrukture obuhvaća upravo područje najgušćeg industrijskog i infrastrukturnog razvitka. U isto vrijeme, grade se ţeljezničke pruge i u Ruskome Carstvu, a osobito tu valja spomenuti velikoga grofa Sergeja Wittea, koji je odrástao sluţbujući na ruskim carskim ţeljeznicama. Radio je prvo kao ministar ţeljeznica, zatim je postao ministar transporta i najzad ministar financija. Ono što je proveo bila je izgradnja ove transsibirske ţeljeznice, najveći infrastrukturni projekt XIX. stoljeća, veći čak i od Lincolnove interkontinentalne ţeljeznice. Kako vidite, ona ide od St. Petersburga, ovdje gore, i dalje cijelim putom kroz srednju Aziju. Prvotno je išla preko Mandţurije na Harbin i dalje za Vladivostok; a kasnije je ovdje gore dodan još jedan pravac, kako bi se izbjeglo kineski teritorij. Povezana je s kineskim sustavom ţeljeznica - naprimjer, od Harbina do Pekinga i do drugih područja ovdje - Dariena, Port Arthura i tako dalje. 15

16

18. Transsibirska željeznica – infrastrukturni podvig XIX. stoljeća i grofa Sergeja Wittea – (1 cijela i 5 povijesnih karata)
Postoji takoĎer i ruski sustav, kako vidite. Pratimo li to malo, ovdje je drugi ţeljeznički sustav koji se naziva transkaspijski, i koji ide ravno dolje do donjeg dijela Kaspijskog jezera, zatim ide ravno prijeko do Irana, i – pogledajte – evo ovdje britanski imperijalizam u Indiji, pojavljuje se ovdje nasuprot Ruskome Carstvu, samo s ovom malom Afgani tampon-drţavom u sredini.

Pogledajte sad, dakle, ovu fenomenalnu mogućnost Witteova projekta da dopre daleko i da stvori jedan, u biti euroazijski ţeljeznički blok. Kako je već bilo spomenuto prije, Witteov strateški koncept bio je da Francuska, Njemačka i Rusija ne moraju ratovati jedna protiv druge. One su trebale sklopiti savez, protiv Britanije napose. To bi ih poštedjelo svih pokolja Prvog svjetskog rata, a Britance bi lišilo njihove geopolitičke strategije. Britanska geopolitička strategija bila je, dakako, dominirati Sjedinjenim Drţavama, zagospodariti po mogućnosti Japanom, a zatim ići u takozvanu ''heartland'', maticu, središnji dio kontinenta, te izigrati sile tog središnjeg dijela jedne protiv drugih, Francusku protiv Njemačke, Njemačku protiv Rusije, i tako dalje redom. Witteov strateški koncept učinio bi Prvi svjetski rat nemogućim.

19. Projekt pruge Berlin – Bagdad, koji su spriječili Britanci

16

17

A ovdje je sada jedan drugi veliki projekt ţeljezničke pruge. Ovo je ţeljeznička linija Berlin – Bagdad. Ovdje vidite samo njezin maloazijski dio, balkanski i maloazijski dio, no dosta je reći da je ona polazila od Berlina, nastavljala dolje preko habsburških dominiona, zatim preko Bospora teglenicama, prolazila kroz Antoliju, pa kroz ono što je danas Sirija, i zatim u Mezopotamiju, Irak – dosezala u Bagdad, dosezala u Kirkuk, Mosul, Basru i naposljetku u Kuvajt. I ovo se počelo graditi izmeĎu 1900. i 1915. godine. Ova pruga nije nikada bila završena. Ona je trebala osigurati alternativnu rutu za Indiju; a to bi prijetilo britanskoj dominaciji uzduţ ţile kucavice njihova imperija. To je primarno bila ideja Georga von Siemensa iz obitelji njemačkih industrijalaca, no bio je to i cilj za kojim je teţila njemačka vanjska politika. I ako stavite sada jednu do druge ove dvije karte koje sam vam upravo pokazao, transsibirska ţeljeznica i ova ţeljeznička linija Berlin - Bagdad, onda Berlin postaje ţeljezničko središte univerzuma sposobno da privuče kompletno euroazijsko zaleĎe, i dakako da su Britanci ovo morali nuţno izbjeći po bilo koju cijenu.

Netko bi sada mogao pitati: Ako su Britanci bili odlučili 1870. ili negdje oko toga, to jest ako su Disraeli, Gladstone, lord John Russel, kraljica Viktorija, i nekolicina drugih sjeli za stol i rekli: ''No, dobro, neka bude Prvi svjetski rat'', i ako su to rekli 1870. godine, i to je bilo to, zašto je onda trebalo tako dugo pa da taj Prvi svjetski rat i izbije?

Ukazao bih jednostavno na nekoliko pitanja Bismarckove vanjske politike. Momak koji je nadzirao i upravljao stvaranjem ujedinjene Njemačke bio je, dakako, Bismarck. On je kompozitna figura, dijelom čudovište, dijelom realpolitiker. Kao realpolitiker Bismarck je bio veliki realist. Znao je da općeg rata u Europi ne moţe biti dokle god Njemačka i Rusija odrţavaju dobre odnose. Slika koju ovdje vidite je saveznički sustav koji je stvorio Bismarck. I moţete vidjeti i rezultat toga, da Njemačka ima mnogo saveznika, a da Francuska nema nijednoga. Francuska nije mogla započeti nikakve ratove - pa čak niti s 17

18

onom probritanskom vladom u Parizu - a Britanci su bili prisiljeni drţati se posve izvan europskoga kontinenta. I osobito ţelim naglasiti dobre odnose izmeĎu Berlina i St. Petersburga, izmeĎu Njemačke i Rusije, prvo unutar takozvane Alijanse Tri cara Dreikaiserbund - a uz to i takozvani ''Ugovor o uzajamnom osiguranju''.

20. Otto von Bismarck
Tako je, dakle, od 1870. do 1890. godine i oko toga, tako je izgledala Europa. Donji dio pokazuje što se dogodilo kada je Bismarck bio istjeran sa scene (u oţujku 1890. g.) od sumanutog cara Wilhelma II (ovoga momka sjećate se iz razdoblja Prvog svjetskog rata), kada je ovaj došao na vlast. Kaiser Wilhelm ništa nije razumio: on je odbacio vaţnost savezništva s Rusijom. To je omogućilo Francuskoj da sklopi savez s Rusijom 1894. godine, i vrlo brzo potom Britanci su bili uvedeni unutra, i imate tako trostruku Antantu – Rusija, Engleska i Francuska, sve usmjerene protiv Njemačke. Njemačkoj je ostao jedan jedini pravi saveznik, Austro-Ugarsko Carstvo, iako, to nije bio baš ne znam kakav saveznik. Sa saveznicima kao što je ovaj zapravo ti ne trebaju neprijatelji, i put za Prvi svjetski rat bio je, u biti, otvoren.

Drugo čemu treba dati naglasak jest kolonijalno suparništvo u Africi. Lyndon LaRouche pričao je o incidentu Fashoda iz 1898. godine: Britanci su ţeljeli ujediniti jedan pojas teritorija od Kaira pa sve dolje do Cape Towna. Britanci su tako htjeli povezati Afriku od jednog kraja na drugi. No, bilo je nekoliko francuskih imperijalista koji su rekli, ne, počet ćemo ovdje gore u Dakaru i idemo za Djibuti; i te dvije skupine sudarile su se u Fashodi, a mentalitet koji je pobijedio na francuskoj strani pod Theophileom Delcasséom bio je da, ako ţeliš imati imperij, moraš ga načiniti zajedno s Britancima, jer nisi dosta jak da ga načiniš protiv njih: stoga je potrebno dogovoriti se s britanskim imperijalizmom. I to je ključ Antante Cordiale iz 1904. godine. 18

19

21. Fashoda kriza– Sudan – mini-karta bez okolnih mjesta – lord Kitchener od Kartuma i buduća arheološka nalazišta
S time je sada sve bilo spremno za Prvi svjetski rat. Ovdje vidite Europu kakva je bila u srpnju i kolovozu 1914. godine. Rusko Carstvo, Osmansko Carstvo ovdje; AustroUgarsko Carstvo, i kako moţete vidjeti, vrlo velika Njemačka. Britanci su igrali na svoju kartu ''istočnog pitanja'': ''istočno pitanje'' značilo je njihovu ţelju da destabiliziraju Osmansko, Rusko i Austrougarsko Carstvo.

Moramo naglasiti, vezano uz to kako je taj rat bio voĎen, da su se Sjedinjene Američke Drţave borile na krivoj strani. To je jedna od ključnih točaka gdje je dvadeseto stoljeće pošlo po zlu. Bilo je loše za Francusku što je bila saveznica Britanaca a protiv Njemačke, no bilo je još dvostruko lošije za Sjedinjene Drţave što ulaze u Prvi svjetski rat na strani Britanaca. Katastrofe u ovome stoljeću mogle su se uvelike izbjeći da su, primjerice, SAD odbile stati iza Britanaca, već da su radije ustrajale na svom zahtjevu da arbitriraju u ratu - a onda da su rat i okončale tako što bi sve zaraćene strane prinudile na pravedan mir. Tek to bi onda imalo stvarnoga smisla. I to bi onda stvorilo mnogo bolji svijet od ovoga s kojim smo danas suočeni.

22. Prvi svjetski rat - linije bojišnice – zapadni, istočni, balkanski, galipolje, palestina
A ovdje su bitke koje su bile voĎene. Vidite li ove linije bojišnice? Ovdje gore je zapadni front, ovdje je onaj strašni istočni front, pa talijanski front, balkanski front, ondje vani rusko-turski front, i pogledajte samo: tamo daleko postojao je čak kuvajtski front! Normane Schwarzkopfe, gdje si?! – evo što su uradili Britanci. Napali su i Bagdad. Eto to 19

20

je, dakle, prava stvarnost Prvoga svjetskog rata, naime ta, da je ovaj rat, gledano pojedinačno, bio najveća tragedija i najveća klaonica zapadne civilizacije. Devet milijuna mrtvih. Ovo su francuske trupe kako se iskrcavaju iz kamiona. Idu se boriti u Verdunskoj bitci u kojoj je, u nepunih šest do osam mjeseci, poginulo više od milijun ljudi.

Devet milijuna ljudi ubijeno je odmah, dvadeset milijuna ranjenih, a dodamo li tome još španjolsku gripu i nekolicinu drugih stvari, dolazi se do stavke od oko 25 milijuna do 30 milijuna mrtvih, kao rezultat Prvog svjetskog rata. I većina od njih je iz Njemačke i Francuske, dvije najrazvijenije zemlje zapadne Europe.

Ovo je sada Europa kakva se pojavljuje nakon mira u Parizu. A ovo je Versailles, i nalazimo se sada usred Versaillesa, gdje se Prvi svjetski rat privodi kraju. Pogledajte promjene koje su učinjene, vrlo velika Poljska ovdje gore, prilično velika Čehoslovačka, velika Rumunjska, posve pristojno velika Madţarska. Zapazite takoĎer i to da je stvorena Jugoslavija. Moţda je to i najznačajnija teritorijalna promjena iz Versaillesa, odnosno Pariškoga mira te 1919. godine, nastanak Jugoslavije. Vidljivo je isto tako i stvaranje Finske te Litve, Letonije i Estonije, ovdje gore na Baltiku.

23. Evropa nakon Versaillesa, 1919. godine
Teritorijalni sustav koji je proistekao iz ovoga bio je silno nepopularan posvuda. Nitko nije bio stvarno zadovoljan svime time. Probudilo je to ţelje u mnogih različitih skupina, i nikome se taj sistem nije sviĎao. U Turskoj se za to borio osobito Ataturk, a postojao je i masovni pokret u Kini protiv ideje da njemački kolonijalni posjedi prijeĎu u ruke Japancima, prema tom istom sporazumu. U Italiji je bilo tako mnogo nezadovoljnika da je to dovelo do uspona fašizma. Slično i u Njemačkoj, i tako redom.

20

21

24a Njemačka i teritorijalni gubici nakon versajskog sporazuma
Ovo je Njemačka, kakva je proistekla iz Prvoga. svjetskog rata. Uočite područja koja su joj oduzeta, i sada je, dakle, linija Odra – Nissa, ovdje gore, postala granica Njemačke.

Naglasio bih još način na koji je, prema tom versajskom sustavu, Osmansko Carstvo bilo podijeljeno 1919. godine. Sve ovo ovdje bilo je Osmansko Carstvo. Sve na što pomislite kada kaţete Bliski istok – što obuhvaća, dakle, Tursku, Izrael, Libanon, Siriju, Irak, Kuvajt, Saudijsku Arabiju – sve to stvoreno je Pariškim mirom – a još konkretnije, sporazumom u Sevresu. Nešto malo duţe bilo je potrebno pa da bude stvoren i Izrael, no u osnovi je britanski mandat u Palestini ono što će kasnije postati Izraelom.

25. Mandati na području Male Azije i Bliskoga istoka, prema sporazumu u Sevresu
Madţarska, Austrija: ovo je carstvo prestalo postojati. Austrijanci, Madţari, Česi, Slovaci, Talijani, Slovenci, Hrvati, i drugi, razišli su se iz ovoga carstva, i ja se moram ispričati zbog ove karte. Nalazimo se u Sjedinjenim Drţavama, i ovo je Wodrow-Wilson vrsta karte, zato što Srbe, Hrvate i Slovence navodi kao ''Jugoslavce'', a to je, dakako, točno ono zbog čega je ''Jugoslavija'' i nastala. Ona nije imala ništa zajedničko sa ţeljama onih koji su u to bili uvučeni. Ona je bila nagrada Srbiji od Britanaca i njihova prijatelja, Woodrowa Wilsona.

I Rusija: Ruska carevina bila je raskomadana. Ovdje vidimo otrgnutu Finsku, baltičke drţave otrgnute, Besarabija, danas Moldavija, otrgnuta, područja u Zakavkazju, otrgnuta. Ruska carevina već je jednom bila raskomadana u XX. stoljeću. A danas upravo prolazi 21

22

kroz drugo komadanje (prim. prev.: misli se na raspad SSSR-a 1990. i nadalje). I moramo upozoriti da, ako u ove nove drţave ne bude bila uvedena politika dirigirane ekonomije koja bi ih odrţala na ţivotu i učinila ih prosperitetnima i stabilnima, tada, kao što je Helga maloprije rekla, postoji stvarna opasnost da će ove drţave biti ponovno progutane od Ruskog Carstva za petnaestak-dvadesetak godina, pa čak i manje. U slučaju 1919. godine, Ruskom Carstvu trebalo je jednako tako oko 15-20 godina, za povratak pod Staljinom.

Druga pojedinost o Versaillesu koju bih ovdje ţelio snaţno naglasiti jesu financijski aranţmani, zato što tu moţemo doista vidjeti do kojega je stupnja današnji svijet zapravo produţetak versajskog sustava.

Od Njemačke se, prema ugovoru iz Versaillesa, traţilo da plati 32 milijarde dolara reparacija. Bilo je rečeno da Nijemci snose krivnju za rat te da su odgovorni za izbijanje Prvog svjetskog rata. Kakva laţ! No, razlog za ovu veliku laţ bio je da oni, zato, moraju platiti 32 milijarde dolara. Teško je to preračunati u današnje iznose. Ono onda bili su zlatni dolari, bili su to pravi dolari, i moţda bi 32 tisuće milijardi bila neka predodţba o tome što bi to danas značilo, a jer se tome pribrajalo još i 5% kamata, a otplata je imala trajati otprilike 60 do 70 godina. Prema jednom proračunu, Nijemci su svoja plaćanja trebali zaključiti oko 1990. godine. Oni su, dakle, tek prije nekoliko godina mogli privesti kraju svoja plaćanja za Prvi svjetski rat. I s time da je ukupan iznos dugovanja dotle porastao na otprilike 100 milijardi, zbog naraslih kamata. Recimo, dakle, 100 tisuća milijardi reparacija.

Francuzi su pozajmili 25 milijardi tijekom rata, a Britanci i Francuzi posudili su oko 10 milijardi dolara od Sjedinjenih Drţava. Tako ovdje imamo kolo-naokolo: Njemačkoj, dakako, nije bilo dopušteno izvoziti. Oni su bili drţani u blokadi na dugi rok. Morali su 22

23

ove reparacije plaćati Britancima i Francuzima. Uočite da je i Francuska takoĎer morala plaćati Britancima. Francuzi i Britanci plaćali su zatim Sjedinjenim Drţavama i bankarima s Wall Streeta, a prema Dawesovu planu i Planu Young ovi su zatim refinancirali Njemačku kako bi ona mogla dalje nastaviti otplatu. A to je sistem kamatarenja i to je destrukcija. Ovo je, dakako, značilo da će vitalno središte Europe biti u ekonomskoj depresiji; da će Njemačka biti ekonomski bačena na koljena te da neće biti razvoja u Trećem svijetu, kao rezultat toga što se europski kapital šalje van. To je u stvarnosti jamčilo da će fašizam i boljševizam biti u prednosti pred društvima koja počivaju na srednjoj klasi, i u sebi je već sadrţavalo sjeme Drugog svjetskog rata. Drugim riječima, ono što je izjavio lord Keynes – da će ovo nuţno biti ekonomsko ropstvo Njemačke – bilo je apolutno točno. Bio je to način cijeĎenja Njemačke sve dok i posljednji Nijemac ne propišti, što bi rekao Keynes.

Rezimirajmo sada sve što smo dosad prošli o versajskom sistemu:

Usporedili smo ovdje versajske aranţmane iz 1919. s aranţmanima iz Jalte 1945. godine koji su se danas urušili. Versajski sustav imao je Ligu naroda. Tko je bio u Vijeću sigurnosti? SAD, Britanija, Francuska, Italija i Japan. Ovo je bila Velika petorka. SAD se čak nisu pridruţile, no Britanci su ţeljeli voditi svijet na taj način, kao kondominij. I, dakako, u UN-u ćemo imati Vijeće sigurnosti.

26. Armilarna sfera – simbol Lige naroda : projekcija « zemaljskog neba» - naopako izvrnuti astrolab
Prema uvjetima iz Versaillesa nastala je i Bank for International Settlements (Banka za međunarodna poravnanja) u Baselu, Švicarska. Ta banka je i danas tamo. Danas se općenito smatra da je ova banka moćnija negoli MMF i Svjetska banka, a moćnija je i nego neke druge ustanove koje su sagraĎene prema sistemu Jalta nakon Drugoga 23

24

svjetskog rata. Spomenuli smo 32 milijarde dolara u reparacijama, 10 milijardi dolara u ratnim dugovima, neizmjeran unutarnji dug svih ovih zemalja. Nakon Drugog. svjetskog rata njemačka industrija bila je demontirana, jednostavno tako što su je raznijeli kojekuda, prije svih su je odnosili Rusi, no iznad svega bili su tu razni uvjeti nametnuti putem MMF-a na prijašnji kolonijalni sektor.

Nastavimo li usporeĎivati, prema Versailleu imali smo klauzulu o ratnoj krivnji, koja kaţe da je Njemačka bila odgovorna za Prvi svjetski rat, a prema Jalti, imamo opet to isto. Kolektivna krivnja. Svaki Nijemac odgovoran je za sve što je Hitler činio. Karakteristične su i zemljopisne promjene koje sam upravo spomenuo. Jugoslavija je izrazito tipičan primjer. Prema Jalti, postoje dvije Njemačke koje su ne samo dokraja okljaštrene, već su i podijeljene.

A zatim, pogledajte Bliski istok kao primjer onoga što je to značilo za Treći svijet. U vrijeme Lige naroda tamo su postojali mandati: Britanci su dobili mandat nad Palestinom. To je zatim postalo Izrael. Britanski Foreign Office obznanio je u Balfourovoj deklaraciji da će početi stvarati drţavu Izrael. To je zatim bilo uključeno u tajne britansko-francuske Sykes -Picot sporazume, i napokon u Ugovor iz Sevresa koji je bio ugovor s Osmanskim Carstvom.

Kamo to vodi? Prema tipičnom Jalta-aranţmanu, u beskrajne ratova Izraela protiv arapskih drţava. Svi ti ratovi na Bliskom istoku, rat 1948., 1956., 1967., 1969., 1973., pa rat Iran – Irak 1980. godine, onda Zaljevski rat 1991. godine... I to nas već posve pribliţava današnjici.

Zbog ograničenog vremena ovdje nisam bio u stanju ulaziti u izvjesne poslijeratne dogaĎaje koji su ionako bolje poznati. No, treba reći još nekoliko pojedinosti u zaključku. 24

25

Koja je svrha svega toga? Zašto su Britanci na tome toliko inzistirali? Britanci inzistiraju na jednom svjetskom sustavu i na nekom obliku organiziranog kaosa, a to je ono što ovdje vidite, i što je bazirano na iracionalnom principu arbitrarne moći – na Oligarhiji – na ideji da britanska kraljevska familija, britanski Gornji dom, i britanska aristokracija – oligarhija imaju Bogom dano pravo da vladaju kao anglo-saksonska rasa gospodara. I u stanju su nanijeti patnju cijelom ostatku svijeta u ime ovog ludog, imbecilnog principa vlastite moći. Dakle, svrha cijelog ovoga sistema jest uništiti čovječanstvo. Doista, moţe se reći kako je ovo doista bilo usmjereno protiv Njemačke da bi se Nijemce drţalo pritisnutima, da bi ih se drţalo podijeljenima, da bi se Nijemce i Ruse drţalo jedne drugima za vratom, da bi se Francuze i Nijemce drţalo jedne drugima za vratom. Iz toga, takoĎer, proizlazi da su i SAD podvrgnute kolonijalnoj vlasti, kako vidite.

Dakle, sve te velike nacije su poniţene, svaka na svoj način, ovim versajskim sistemom. No, svrha toga u krajnjoj liniji je uništiti cijeli ljudski rod, jer jedan od učinaka cijelog ovoga sistema jest siromaštvo i ekonomska zaostalost sektora u razvoju danas, što se izravno duguje ovim versajskim i Jalta aranţmanima.

Moramo se takoĎer zapitati: što je središte zla u tom svijetu? No, dobro, jedno vrijeme bio je to Hitler i nacisti. To je, zasigurno, bilo veoma zlo. Musolini i fašisti. Boljševička partija prestala je postojati – Staljinova partija, Lenjinova partija, nje više realno nema. No, mogla bi se ponovno konstituirati, čini mi se. Mao i njegovi nasljednici u Kini su još na vlasti, no izgleda da im je budućnost zapečaćena. Tako je, na kraju krajeva, potrebno zapitati se: koji je to pravi problem zla u dvadesetom stoljeću, zato što ispada kako nijedan meĎu ovim problemima, u krajnjoj analizi, nije fundamentalan, osim, zapravo, britanske oligarhije. Osim britanske geopolitičke misli. Ideje o podjeli svijeta duţ ovih linija, i kreiranja niza ratova bez kraja i konca.

25

26

Trebamo se takoĎer prisjetiti, pogledamo li unazad na 1850-e godine, kako upravo kada se činilo da su Britanci na samome rubu da uzmu sve, to je trenutak u kojemu izbija van unutrašnja slabost njihova sistema. Ovaj angloamerički sustav uništava svoje neprijatelje, to je sigurno, no svoje sponzore i svoje gazde uništit će s još većom izvjesnošću. To je sustav koji doslovce ţdere vlastito meso - kako se to moţe vidjeti danas, kada se čini da su Angloamerikanci spremni preuzeti cijeli svijet, no u isto vrijeme urušavaju se iznutra, i to takvom brzinom da neće biti u stanju nametnuti bilo kakav trajniji svjetski poredak ma kojeg tipa.

I mislim, naposljetku, za nas to znači i jest velika prilika, zato što upravo danas vlada kompletan politički i strateški vakuum, a i ekonomski vakuum, u cijelom svijetu. Postoji vakuum ideja, vakuum strategije, i politički vakuum. Pogledajte demokratske kandidate za predsjednika 1992. – zvekani, patuljci – i vidjet ćete kako postoji vakuum osobnosti, politika i ideja. Ovo je sada vrijeme da se krene naprijed i popuni taj vakuum.

Moramo iskoristiti prednost činjenice da se sistemi koji su kontrolirali svijet - u tom stilu rečeno - ovih posljednjih 70 do 90 godina, da se oni napokon urušavaju izravno pred našim očima, stvarajući tako velike političke prilike.

Ne moţete se danas angaţirati politički ako nemate ovakav jedan pregled – ako ne odete natrag do Bečkoga kongresa, do 1848. godine, do britanskog guranja prema jednom jedincatom imperiju, te do toga kako je zbliţavanje Lincolna, Aleksandra II i ujedinjene Njemačke utjeralo Britancima takav strah u kosti da su započeli Prvi svjetski rat i stvorili versajski sistem.

KRAJ B3

26

27

1

Lyndon LaRouche istaknuta je osoba američke političke scene, suosnivač The Schiller Instituta s kojim je Tarpley surađivao u vrijeme nastanka ovih eseja. LaRouche se od 1976. godine nadalje kandidirao na izborima za Predsjednika SAD-a, te je stekao nadimak 'vječni predsjednički kandidat'. Godine 1988. bio je osuđen na 15 godina zatvora pod optužbom da je sredstva od prodaje publikacija koristio za svoju predsjedničku kampanju te da je učinio nekakve 'poštanske prijevare'. Izašao je nakon 5 godina uz kauciju, a predsjedničku kampanju 1992. godine vodio je iz zatvora. Njegova popularnost u SAD-u porasla je s 0,05% 1976. godine na 11-22% u Virginiji, Marylandu, Arkansasu i drugdje, a smatra ga se, između ostalog, i prominetnim zagovornikom Pro Life pokreta te kritičarem financijskog parazitskog kapitala. S druge strane, LaRouche je i zagovornik upotrebe nuklearne energije te autor utopijskih projekata upotrebe 'naprednih tehnologija' za postizanje mira u svijetu. Webster Tarpley se, izgleda, ponešto udaljio od 'Schiller Instituta' oko 2000. godine a od 2001. do danas posvetio se aktivno otkrivanju uloge američkih državnih i paradržavnih službu u napadu na Twinse. (prim. ur.) 2 : Sepoji - indijski vojnici u britanskoj vojsci 3 Antietam, Gettysgurg, Vicksburg su mjesta blizuj kojih su se odigrale najvažnije bitke američkog građanskog rata.
4

O Rusima u Americi u vrijeme Građanskog rata gotovo je nemoguće naći podatke na institucionalnim web-siteovima. Jedan među rijetkima koji to ipak spominje je ovaj: http://civilwar.bluegrass.net/ForeignInfluences/russia.html -ne bez mane, dakako. U donjem tekstu prevedenom s tog site-a vrijedi zapaziti apsurdno tumačenje da je ruski car sklonio svoju flotu u njujoršku luku 'kako bi izbjegao svoje zaleđene luke!! (prev. i prim. ur.) „Dana 11. rujna 1863 (sic! 9/11), preneraženi Njujorčani promatrali su rusku Carsku flotu kako uplovljava u njujoršku luku. Ovaj neočekivani dolazak bio je barem jednako toliko iznenađujući i za vlade u Washingtonu, Londonu i Parizu. Govorkalo se da će se jedna rusko-američka alijansa boriti protiv britanskih i francuskih prijetnji da će priznati Konfederaciju i intervenirati u Poljskoj. Ruski časnici i mornari bili su primljeni kao uvaženi gosti i u njihovu čast održani su bili brojni bamketi. Predsjednik Lincoln napravio je primanje za časnike Flote u Bijeloj kući. Sve ovo s veliko je pozornošću bilo praćeno u Engleskoj i Francuskoj. U srpnju, poljski pokret za nezavisnost je jenjao i opasnost od europskog rata je splasnula. Ruski Car pozvao je svoju flotu nazad kući. Da je do europskog rata ipak bilo došlo, njegovi brodovi bili bi na sigurnom od blokade i zaleđenih luka, i bili bi slobodni krstariti morima i vrebati britanske i francuske brodove za snabdijevanje. Jedan fascinantan podatak: Dok su se zadržavali po New York Cityju, ruski mornari bili su preneraženi životnim uvjetima koje su vidjeli po turobnim gradskim nastambama. Donirali su 4. 760 dolara svog vlastitog novca kao pomoć za olakšanje tih uvjeta.“ (cit. Web-site)

27