You are on page 1of 28

Sveta Tijela

Jedinstveni primjer neraspadnutosti tijela
Sveta Tijela zajedno s relikvijama svetih u vodnjansku je župnu crkvu iz Venecije, 23.
lipnja 1818. godine dovezao akademski slikar Gaetano Gresler. Nakon sukoba s crkvom i
općinom radi neispunjenja preuzetih obveza, iz svetohraništa krade relikvijar s
predragocjenom Krvi Kristovom i nestade bez traga. Zahvaljujući njemu u Vodnjanu se
čuvaju neraspadnuta Tijela: nadbiskupa sv. Leona Bembo (+1188.), svećenika sv. Ivana
Olini (+1300.), benediktinske opatice sv. Nikoloze Bursa (+1512.), te manji neraspadnuti
dijelovi oficira sv. Sebastijana (+282.), djevice i mučenice sv. Barbare (+288.),
pokornice sv. Marije Egipatske (+522.) i desni kažiprst carigradskog patrijarhe sv.
Eutiha (+582.). Tijela kao i ostaci nisu balzamirani i kao takvi predstavljaju neobjašnjivi
fenomen samoočuvanosti. Na CT snimanju 2009. ustanovljeno je kako su Tijela sv. Ivana
Olinia i sv. Nikoloze sačuvana sa svim nutarnjim organima što je po antropologu i
arheologu dr. Matteu Borriniu iz Firenze – …to jedinstveni primjer samoočuvanosti u
svijetu. Do danas je ovdje prošlo oko 280.000 posjetnika, od kojih oko 180.000 školaraca.

Stopalo svete Barbare (+konac 3. St.)

Sveta Barbara - protivnica "tulumarenja"
Od sv. Barbare se čuva neraspadnuto stopalo. Njen je život gotovo kao
filmski scenarij. Rođena je u Nikomediji kraj Carigrada. Otac Dioskorus
poganin, rimski časnik u vrijeme progona kršćana hvata i privodi na sud.
Žena mu je kršćanka što nije znao. Kad se rodila Barbara, majka ju je
krstila bez muževa znanja. Smrt pokosi još mladu mu ženu kad su Barbari
bile samo četiri godine. Otac ju prepušta ropkinjama. Kad je odrasla i
osamostalila se s četranest, petnaest godina, otac preko nje namjerava
naći bogatog zeta. Da se ne zaljubi u nekog siromaha, danju je zatvara u
dvorac, a noću šalje u "lupanarije" , mjesta gdje su bogati orgijali. Ondje su
do pervernosti iskušavali sve što se, više-manje, nudi i današnjoj "eliti'"
Barbara nije htjela u noćni život. Na očevo siljenje i maltratiranje, otvorenmo
reče: “ Kršćanka sam. U takvim animalnim igrama ne vidim ništa. Moje su

duhovne radosti neizmjerno veće.“ Otac-poganin, to ne shvaća i
nepokrornu kćerku preda sudu.
Na sudu se priznaje kršćankom. Ne pristaje na nagrade. Ne uzmiče pred
prijetnjama. Prema litaeraturi čekićima su je tukli po glavi, strgali grudi, vukli
po pijesku vezanu konju za rep. Golu nisu uspjeli provesti gradom jer ju je
anđeo zaštitio čudesnim svjetlom i prekrio bijelom haljinom..
Uza sve ranee ostaje pri svijesti i nasmiješena. Kad je dan došao kraju,
krenuše prema stratištu. Moli Boga neka dopusti njenu smrt i tako je primi k
sebi. Na stratištu se sama nagnu na panj, odmaknu kosu, otac izgura
krvnike i sam joj 4. prosinca 288. svojim mačem odrubi glavu. Oca iz vedra
neba ubi grom. Ljudi su se bez riječi razišli, shvaćajući kako je netko drugi
iznad ljudskih čina.
Barbara je u svijetu poznata kao zaštitnica od gromova, vatrogasaca,
minera, rudara, skladišta eksploziva, pozornika, protiv prirodnih nesreća. Za
olujnih grmljavina uvijek su naši stari prizivali svetu Barbaru.

Sveti Sebastijan - Šef carske tjelesne straže
Najstariji su ovdje neraspadnuti ostaci sv. Sebastijana, i to: dio ramena,
vratne žile i jedna bedrena kost još prekrita tkivom. Sebastijan je bio šef
tjelesne straže rimskih careva. U slobodno je vrijeme, i sam kršćanin, po
zatvorima pohađao kršćane i sokolio da podnesu muke i svijet pomognu
očititi ropstva i idolatrije. Nijema je gospođa Zoe odobravala njegove riječi
mahanjem glave. Sebastijan joj zapovijedi da izgovori ime Isus Krist! Na
opće udivljenje progovori.
Kad je car saznao za Sebastijanovo djelovanje, pozva ga na odgovornost.
Ponudi mu nagradu da se odreče vjere. Nakon što je odbio, osudi ga „ad
sagittas“, tj na mučenje strijelicima. Krvnici ga na trgu svezana o stup
izgađahu i ostaviše patnji i smrti. Gospođa ga Irena noću oslobodi i
odnjeguje. Na nagovor časnika prijatelja ne htjede pobjeći iz Rima. „Ako je
Bog moj otac, kamo bih trebao pobjeći?“, odgovori. Naprotiv, još jednom
ode ukoriti cara. Car, uvjeren da je Sebastijan već mrtav, silno se uznemiri
uvjeren da ga muči Sebastijanov duh, ta i onako se po Rimu stalno govori o
čudesima koje čine kršćani.
Car naredi neka ga unište. Sebastijan je smrskan 20. siječnja 282. godine.
Ostatke mu baciše u kanalizaciju. Kršćani ih uzeše i svečano pokopaše u
Via Appia kraj katakombi u Rimu. Na Sebastijanovu su grobu ozdravljali
bolesni. U 8. st. izbija kuga. Grad se obrati svecu čudotvorcu i kuga presta,

pa se od tad smatra i zaštitnikom protiv kuge. Nad njegovim je grobom iz
poštovanja car Konstantin Veliki u 4.stoljeću dao podići veličanstvenu
baziliku koja i danas stoji.
IZVOR: http://www.turistplus.hr/hr/vodnjan__cudesna_tocka_svijeta/1255/
Sveta Nikoloza Bursa (+1512.)

Život joj je opisao doktor teologije, svećenik Simone Antonio Rotta, župnik crkve Samuela
u Veneciji. Rukopis se čuva u Arhivu Župnog ureda u Vodnjanu. Isti se zaklinje kako je
podatke prikupio iz Kronike samostana sestara Svete Marije Ponizne u svetom Servolu
(Santa Maria dell’Umiltà a San Servolo), i rukopisa iz Samostana sv. Ane.
Nikolza je rođena u Kopru u obitelji porijeklom iz Modona u Moreji oko 1437. Nikoloza je
kao djevojčica osjetila Božji poziv za monaški život kojemu se kako povijest piše i odzvala.
Iz Kopra je otišla u benediktinski samostan sv. Servola u Veneciji u kojem se zavjetovala
1465.
Bila je kreposna žena, odlična u svemu, posebno u molitvi Časoslova. Sveta u svim svojim
djelima brzo je privukla pažnju pretpostavljenih. Opaticom je izabrana 3. listopada 1502.
Uz crkvu sv. Ivana Lateranskoga oblikovala se zajednica sestara Siromašnih pustinjakinja i
još im je nedostajala opatica prokušanih vrlina. Trevisan, upravitelj samostana sestara sv.
Zaharije, raspitivao se kod rođakinje, časne Arsenije, u samostanu sv. Servola u Veneciji,
gdje naći takvu časnu. Ona mu bez razmišljanja predloži Nikolozu. Sa drugim
dobročiniteljima samostana uspio je promaknuti Nikolzu u Samostan sv. Ivana
Lateranskoga. Mletački patrijarha mons. Antonio Suriani 5. listopada 1505. osobno joj je
prenio svoju odluku o njenom imenovanju. Dekret se do danas čuva uz njeno tijelo koji je
supotpisao i kancelar Francesco Moriando. Samostan se potom brzo proču po svetosti nje
i njenih sestara.
Isti Simon Rotta navodi kako su plemićke obitelji Venecije rado slale svoje kćeri u taj
samostan na obrazovanje i odgoj. Ali, privučene Nikolozinom svetošću, nisu više izlazile,
radije su ostale u samostanu. Nikoloza je uspješno tješila žalosne. Tako i kraljicu Cipra
Catarinu Cornaro, nesretnu zbog gubitka kraljevstva.
U samostanu su se zbivali neobični događaji. Često bez ičega, u Providnost, pozivala je
sestre na molitvu prije obroka. Sestre su se čudile, čemu ići k stolu, čemu molitva kad
nema ničega za jelo. Dok su molile, netko bi pokucao, ostavio sve potrebno za jelo. Ali
nikoga ne bi našle na vratima. Sestru su Nikolozu mnogo puta našle u ekstazi, u levitaciji
kako motri duhovni svijet. Dano joj je bilo vidjeti i dan smrti. Sestre joj nisu povjerovale,
ali je umrla kako je unaprijed govorila 23. travnja 1512. A sestre su u Kroniku samostana
zapisale da je bivala sve veselija kako se bližila smrt.
Nikoloza je bila pokopana u samostanskoj grobnici sv. Ivana Lateranskog. G. 1526.
samostan sv. Ivana Lateranskog združen je sa samostanom sv. Ane u Kaštelu. Sestre su

htjele uzeti Tijelo njihove svete opatice i nakon četrnaest godina ono je nađeno
neraspadnuto. Očekivana je bila reakcija ljudi koji su u mnoštvu došlo vidjeti čudo, pa je
patrijarha mons. Girolamo Querini naredio izložiti Tijelo četiri dana u lijevoj kapeli
katedrale sv. Petra u Kaštelu. Četvrti dan sva je katedrala bila u čudesnom miomirisu.
Onda je Tijelo vraćeno u samostan i smješteno u kameni sarkofag uz koji su mnogi
ostavljali zavjetne darove.
Sarkofag je dozvolom patrijarha mons. Badoera a u vrijeme opatice Marie Regine Rossi, u
nazočnosti ispovjednika Bartolomea Zenadio, otvoren 1689. i nanovo je Tijelo opatice
Nikoloze nađeno neraspadnuto. Sarkofag je odlukom patrijarha mons. Badoera otvoren i
29. rujna 1700. i izložen tri dana, a potom je trajno izložen u Oratoriju samostana gdje ga
se moglo gledati kroz prozor. Jednako se je događalo i za otvaranja 1750., 1759. za
vrijeme vizitacije opata Giorgia Fioravante i Giuseppea Matalina.
Na Napoleonov dekret o ukidanju samostana 27. studenoga 1806. Tijelo je prenijeto u
samostan sv. Lovre. A 1810. kad je objavljen dekret o ukidanju opatica Adelaide Zorzi
predala ga je s rukopisima slikaru Gaetanu Grezleru koji je uz druge prikupljene relikvije
sve smjestio u palaču Lezze di Misericordia grofice Camille Martinelli odakle je s
dragocjenim teretom 23. lipnja 1818. stigao u Vodnjan.
U rukopisima nalazimo 45 potpisanih svjedočanstva o milostima i ozdravljenjima po
zagovoru svete Nikoloze. Ima mnogo hodočasnika koji se u Vodnjanu posebno njoj utječu i
svjedoče o ozdravljenjima.
Nikoloza je umrla 122 godine prije dekreta pape Urbana VIII. Njeno je izlaganje i štovanje
bez prekida, pa se po svemu tome može smatrati svetom. Na CT snimanju u Splitu 28.
studenoga 2009. ustanovljeno je da su u Tijelu sačuvani svi nutarnji organi. Blagdan joj je
na dan rođenja za vječnost 23. travnja. Istarska se Crkva odužuje Svetici zato što njeno
štovanje obnavlja nakon 192 godine anonimnog boravka u Vodnjanu.

Sveti Ivan Olini svećenik (+1300.)

Početkom 13. st. u Veneciji su se zbili veliki požari. Uoči Blagdana sv. Petra i Pavla dogodio
se veliki potres. Njemački je car napadao Papu. Borbe između tzv. Guelfa i Gibelina
zaratile su i opustošile mnoge krajeve. Tih godina, 1215., u obitelji Olini u Veneciji rodio se
sin Ivan koji je bio odgajan u vjeri. Dječak se od početka pokazao dobroćudnim i od rana
proučavao Sveto Pismo.
Kada je na otočiću Rialto umro župnik Župe sv. Ivana Krstitelja, ili kako ju dijalektalno
zovu Venecijanci San Zane Degolà, njemu je preko četrdeset godina. Vjernički narod
smatra najvećom nesrećom ostati bez svećenika. Zbog njegovih vrlina, izabraše ga
župnikom. Skroman, smatra se nedostojnim tako uzvišene službe te zbog pritiska
odgovornosti i okolnostima u kojima se našao reče: „Gospodine, ako sam potreban tvom
narodu, neka bude volja tvoja!“ Narod ga otprati i predstavi biskupu mons. Michieliju
Calerga s voljom da ga zaredi za svećenika. A biskup pred kanonicima i pukom reče
svećenicima: „Neka Bog dade da u našem vinogradu bude mnogo tako kreposnih kao što

je on. Tada bi možda pravedna ruka Božja s manje strogosti kažnjavala naše grijehe.“
Nakon obreda, ponizni Olini zatraži biskupov blagoslov. U dokumentima je ostala
sačuvana njegova prva propovijed u kojoj između ostalog govori: „Veliki strah je u mojoj
duši kad vidim kako ću u buduće trebati polagati račun Božjoj dobroti ne samo za svoju
dušu, nego vječnom Sucu i za vaše grijehe koje ste učinili zbog moje odgovornosti te
primiti neizbježnu kaznu.“
U vrijeme službe don Ivana Olinija u Veneciji su harale kuge. Samo je u jednom naletu
zaraze izumrla desetina žitelja. Onima koji su umirali prije smrti daje ispovijed i pričest.
Usudio se pohoditi umiruće tamo gdje zbog straha od vlastite smrti više nitko ne odlazi.
Kako se njemu ništa nije dogodilo, prozovu ga „živi svetac“, „hodajuće čudo“. Umrijet će
kao starac od 85 godina, ravno 1300. godine. Tijelo mu je položeno u kameni sarkofag u
Crkvi sv. Sebastijana, zaštitnika protiv kuge.
Prilikom jednog sprovoda 1393., nestašna djeca prevrnuše sarkofag u kojem u
svećeničkom ruhu nađoše neraspadnuto tijelo. Svetac se ukaza noću sestri Nikolozi
Gradenigo i naredi da si na tijelu napiše ime Ivan. I posta jasno o kome se radi. Zatečen
uzdignute ruke u sarkofagu što je uz neraspadnutost dodatno zagonetno.Tada je počelo
hodočašćenje k neraspadnutom Tijelu čemu se usprotivi biskup mons. Leonardo Delfin.
Samostan se obrati papi Bonifaciju IX. koji Bulom 7. listopada zaduži crkvenog suca
Francesca Bemba da razvidi slučaj. On sljedeće godine posta biskupom u Veneciji i odobri
štovanje sv. Ivana. Štovanje je 1622. odobrio i patrijarh Giovanni Tiepolo, a 1644. patrijarh
Francesco Morosini dade sarkofag ugraditi u oltar sv. Lovre.
Oltar je sv. Ivana postao meta hodočasnika. „Sveti Ivane, neka se ni meni ne dogodi ništa
zlo, kao što nije ni tebi“, molili su hodočasnici. Godine 1795., nakon mise odslužene na
njegovu oltaru i na njegovu čast, čudesno je ozdravila djevojka Antonia Maria Teresa
Suman. Kad je misa bila pri kraju, reče: „Milost je udijeljena“ i za tri dana bila je posve
zdrava. Sv. Ivan Olini pribrojen je 27-orici svetaca Venecije. Proglašen je zaštitnikom
venecijanskih župnika.
Sveti Ivan Olini je, dakle, biskupijski svetac, bez posebnog obrasca i vlastite mise u
Misalu. Na CT snimanju Splitu 28. studenoga 2009. registrirani su svi nutarnji organi u
neraspadnutom Tijelu. Blagdan mu je 10. kolovoza.

Sveti Leon Bembo biskup (+1188.)

Njegov je život opisan u knjizi „Quaranta immagini dei Santi e dei Beati viniziani più noti
pubblicati da Daniele Contarini ed illustrati dal viniziano sacerdote Gianmaria Dezan,
Venezia 1832.“ Leon je rođen u Veneciji krajem XI. ili početkom XII. st. Posvetio se
vojničkom životu. Kada je papa Eugenije III. g. 1147. sazvao Treću križarsku vojnu, sa
mletačkom je flotom pod zapovjedništvom dužda Domenica Michielia i Leon krenuo
prema Siriji.
U Modonu zatekoše praznu nadbiskupsku stolicu i svi su u Leonu, uzoru vjere i pobožnosti
vidjeli rješenje. Leon je postavljen biskupom. Nije dugo biskupovao jer je car Emanuel
Komnen 1158. prijevarom zaposjeo mletačke posjede u Moreji i Leona zatvori. Čudom se
spasio i domogao Venecije. Ondje se kao nepoznat ponudi služiti sestrama samostana sv.

Lovre, obavljajući najobičnije poslove, posebno osjetljiv za siromahe. U vrtnoj izbici
nalazili ga u zanosnoj molitvi. Tu je nađen mrtav 1187. I tek se tada saznalo tko je.
Spomenuti pisac kaže kako je biskup Venecije Giovanni Polani naredio da se njegovo tijelo
položi u mramorni sarkofag i smjesti u pothodnik samostana sv. Sebastijana dok se zbog
čudesa ne dovrši postupak za proglašenje svetim. Zbog velikih kuga, u Veneciji se na
njega zaboravilo. Kako se 1207., dvadeset godina nakon smrti, na nebu ukazivao vijenac
zvijezda i kako je svjetleća ruka pokazivala sarkofag s njegovim tijelom opatica dade
otvoriti sarkofag i nađoše tijelo neraspadnuto i gipko uz koje su se događala čudesa.
Potaknut tim zbivanjima, biskup naredi da se tijelo dostojno opremi i smjesti na jedan
oltar u crkvi sv. Sebastijana. G. 1321. opatica Tomasina Vitturi dade Paolu Venezianu
oslikati glavna čudesa. Svečevu je sliku u svom muzeju držao i kardinal Pietro Bembo.
Svečevo štovanje otada nije prestalo. Iz jednog je dokumenta patrijaršijskog bilježnika
Francesca Prioria vidljivo kako su u vrijeme obnove crkve sv. Sebastijana odlukom
patrijarhe Tiepola, tijela sv. Leona Bembo i sv. Ivana Olinija bila prenijeta u crkvu sv. Lovre
i vraćena „die sabbati 11. septem. 1632. – u sobotnji dan 11. rujna 1632.“
U obnovljenoj crkvi je otvoren lijes na kojem je pisalo „corpo del beato Paolo“ ali je biskup
Feltre mons Giovanni Paolo Samo koji je trenutno držao patrijarhat Venecije, naredio da se
nad tijelom napiše ispravno „Corpo Servi Dei Leonis Bembo“. S tim u vezi važno je
naglasiti kako je papa Urban VIII. g. 1634. zabranio štovanje blaženima one koji nisu bar
sto godina prije njegova dekreta uživali taj naslov. Do pape Aleksandra III. (+1181.),
proglašenje je blaženim i svetim, što je onda bilo isto, spadalo na mjesnog biskupa koji je
to činio svojom izjavom, dozvolom postavljanja slike, smještajem relikvija u oltar, ili
slanjem obavijesti drugima o štovanju sveca. Nakon spomenutog Papina dekreta, sud o
nečijoj svetosti pripada Svetoj Stolici. Leon Bembo je, dakle, proglašen blaženim, odnosno
svetim na prvi način jer je svečano štovan već od 1321. godine od kada postoji poklopac
sarkofaga. Postoji i druga slika iz XVI. st. Lazzara Bastiania (+1543.) sa istim motivima
slike iz 1321. godine i smatra se kopijom.
Na prvoj se slici vide samo tragovi natpisa i pretpostavlja se da su na okviru druge slike
prenijeti i urezani natpisi s prve. Zbog važnosti napisa, donosimo ih na latinskom i u
prijevodu:
DE-FRANCONELLIS-CATHERINA-CECA / ORAT-AD DIVUM –ET-ILICO-VISU(M) RECEPIT /
ANNO-D(OMI)NI MCCX
Franconellis Catherina slijepa / molila se svecu i odmah zadobila vid / Godine Gospodnje
1210.
ASTRA-DEMONSTRANT-DIVI-LEONIS-SEPULCHRUM /
CURUNT-INFIRMI-ORANT-ET-REDEUNT-SANATI / ANNO D(OM)NI MCCVII
Zvijezde pokazaše grob svetog Leona / hrlili bolesnici, molili i vraćali se zdravi / Godine
Gospodnje 1207.
INCORRUPTIO-CORPORIS-MULTOS-ANNOS-HUMI IACENTI / INDICAT-NOBIS-LEO-TUAMSANCTA(M)-VITAM-PERRENEM /ANNO D(OMI)NI MCCVII
Dugogodišnja neraspadnutost tvoga u zemlji ležećeg tijela / pokazuje nam, Leone, tvoju
vječnu svetost. Godine Gospodnje 1207.
DISPERATA-SALUTE-PUELLA-AD-DIVU(M)-ACCES(S)IT-DAT / PRO-FILIA-MATER-ET-IMPETRATSALUTEM / ANNO D(OMI)NI MCCXXI
Zbog očajnog stanja zdravlja kćeri pristupi k svecu / majka i kćerki izmoli zdravlje. Godine
Gospodnje 1321.
SANCTUS-LEO-EPISCOPUS-CLARUS-DE-BEMBO-PROPAGO / VIVUS-ET MORTUS-MULTAMIRACULA-FECIT
Sveti Leon biskup od slavnog roda Bembo/ živ i mrtav mnoga učini čudesa.

Postoji i druga inačica njegova života da je bio svećenik i kapelan na duždevu dvoru.
Navodno je nakon putovanja sa duždem u Siriju bio zamoljen da se onamo vrati kao
mletački ambasador gdje se proču glas o njegovoj svetosti. Kad je umro nadbiskup u
Modonu na poluotoku Peleponezu, delegacija ga je došla moliti da prijeđe k njima kao
nadbiksup. Nakon četiri su ga godine heretici izranili i ostavili kraj puta. Na povratku u
Veneciju, njegovi ga ukućani, plemići Bembo, ne prepoznaše i on je nastavio živjeti u
samoći uz samostan benediktinki na otočiću sv. Servola kraj Venecije gdje je zatečen
mrtav 1188.
Na ukazivanje čudesnog svjetla, nađeno je njegovo tijelo neraspadnuto. Nije bilo moguće
propustiti tolik svijet na otočić, pa je tijelo prenijeto u Veneciju u crkvu sv. Lovre. Kad je
tijelo položeno u crkvu, svi su bolesnici oko crkve ozdravili, a slijepa djevojka Catarina
Franconellis 1210. zadobi vid. Posebno su mu se obraćali u zagovor parovi u slučaju
bračne neplodnosti.
Na CT snimanju u Splitu 28. studenog 2009. ustanovljeno je da je djelomično raspadnut.
Blagdan mu je 11. rujna.
Sveti Pavao nadbiskup carigradski (+350)

Sveti Pavao je bio iznimni uzor vjere koju je snažio zajedno sa sv. Atanazijem u nemirima
u 4. st. Pavao je rođen u Solunu krajem III. st. Sudjelovao je na saboru u Niceji 325. kao
bilježnik carigradskog biskupa Aleksandra i znameniti govornik protiv krivovjerja. Nakon
sabora, borbe s Arijevcima postale su još žešće. Car se Konstantin priklonio hereticima i
progonio kršćane. Pavao, tada svećenik, svim je žarom branio kršćane i 336. bio prognam
na Pont. Vratio se 338. kao i mnogi drugi prognanici.
G. 340. umro je carigradski nadbiskup Aleksandar i Pavao je izabran patrijarhom. Biskup
Euzebije iz Nikomedije, ne baš uzornog života, na sve načine hoće patrijaršijsku stolicu,
pa svašta poduze protiv Pavla. Car progna Pavla i patrijarhom postavi Euzebija. Nakon
smrti Euzebija 341. Pavao se vrati. Arijevci mu se usprotiviše i izabraše Macedonija. U
gradu počeše borbe. Car boraveći u Antiohiji, posla konjičkog zapovjednika Ermogena da
progna Pavla. Narod se pobuni protiv carske odluke, uhite Ermogena, i konopom ga
vezanog za nogu, vukli gradom. Car opet progna Pavla ali se nakon nekog vremena
zakratko vrati. Prognan je i četvrti put. Ovaj put car posla Filipa taj se bojeći pobune
naroda, posluži lukavstvom. Povukavši se u javne toplice Zeuksip, uz sve počasti, pozva k
sebi Pavla tobože zbog važnog saopćenja. Sluteći prijevaru, skupi se ondje mnogo svijeta.
Sudac Filip izvede Pavla kroz nutarnja vrata i spusti u lađu. Dopusti mu krenuti u Solun i
posjetiti dalmatinske gradove, ali mu je zabranio pojavljivati se na Istoku.
Car se onda uputi u crkvu gdje neočekivano osvanu i Makedonije, slaveći tobože svoju
pobjedu. Katolici i Arijanci, pohitješe u crkvu, tko će ju prvi zauzeti. Vojnici od mnoštva ne
mogoše u crkvu, pa mačem pobiše 3150 ljudi, I bez obzira na strahotu, Makedonije se
ustoliči za biskupa. Krivovjerci za krvoproliće svu krivnju baciše na Pavla. On iz Soluna
stiže u Rim k papi Juliju gdje se nađe zajedno s Atanazijem. Papa prizna njihovu nevinost,
ali ništa nije mogao kod cara Konstanta. Bizantski car posla biskupe Narciza iz Gerapola,
Teodora iz Herakleje i Marka iz Aretuze da uvjere cara na Zapadu o ispravnosti njegova
postupka. Za svoje opravdanje s krivovjernim biskupima sazva 347. koncil u ilirskom

gradu Sardiki, gdje arijevski biskupi ne htjedoše sudjelovati. Opravdavali su svrgnuće
katoličkih biskupa Atanazija, Pavla, Marcela i Asklepa, čak isključiše iz Crkve papu Julija.
Konstant, zaslijepljen arijevcima, zaprijeti ratom caru Konatancu dopusti li povratak
svrgnutih biskupa. Konstanc popusti, za kratko Makedonije prista i dozvoli Pavlov
povratak. U jednoj je privatnoj crkvi vršio službu. Pavao ostade u gradu dvije godine. A
350., kada je u Galiji ubijen car Konstant, krivovjerci htjedoše ponovni izgon vraćenih
biskupa. Među njima je bio i Pavao. Na njihovo traženje osuđen je na trajni izgon i
odveden u Kukusij u Armeniji.
Sveti Atanazije za njega kaže da „u svome životu nije znao ništa doli trpljenje i progone“.
Taj je put prognan u pustinju Taur u Kapadociji, zatvoriše ga u podzemni zatvor, mučili ga
glađu i žeđi. Našavši ga šesti dan još živa, krivovjerci se baciše na njega kad su ga ugušili.
Da buna bude manja, širili su glasine kako je umro od bolesti. Po okrutnosti poznat
upravitelj pokrajine Filagrije, žalio je što su ga ubili drugi, ne on sam.
Povjesničar Rohrbacher iz zapisa Sokrata, Sozomena i Focija, piše: „Prvi carigradski koncil
završio je vrlo svečano prijenosom relikvija sv. Pavla, carigradskog patrijarhe i mučenika.
Saznavši car Teodozije za njegov život i smrt, dade iz Ancire, kamo su iz Kukusija bili
prenijeti njegovi ostaci, vratiti ih u Carigrad 381. Biskup Netarij i svi prisutni biskupi u
gradu. išli su ususret svetom tijelu mnogo dalje od Kalcedonije i dočekaše ga pjevajući
psalme. Svečano uniješe u grad, polože u crkvu Mira gdje je nekad svetac obavljao
službu. Sutradan na najsvečaniji način pokopaše tijelo u nazočnosti biskupa, svećenstva,
mnogo naroda i cara Teodozija u crkvi koja se po njemu prozva sv. Pavla.
Kada je njegovo tijelo iz Carigrada prenijeto u Veneciju, nije poznato. Flaminije Corner u
knjizi „Povijest crkava i samostana Venecije i Torcella“, štampane u Veneciji 1758.,
spominje da su njegovo tijelo i druge relikvije istočnjačkih svetaca u crkvi sv. Lovre i kako
su, vjerojatno dio onih relikvija, koje je car Aleksije Komnen krajem XI. st. poklonio Veneciji
u znak zahvalnosti za pomoć u borbi protiv Normana. U crkvi sv. Lovre relikvije su bile
smještene zato što je uz crkvu bio glasoviti benediktinski samostan u kojem su živjele
kćeri najpoznatijih plemićkih obitelji. A tijelo je sv. Pavla bilo smješteno pod menzom
oltara.
Vjerojatno, nakon pomora sestara u kužnim epidemijama, tijelo je bilo zaboravljeno, ali u
vrijeme opatice Elizabete Molin, rušeći stari oltar sv. Lovre, 1. svinja 1493., nađen je
mramorni sarkofag, s tijelom obučenim u biskupsko ruho ali se nije znalo čije je.
Obaviješten o tome patrijarha Tomaso Donato, zaduži svog vikara Giacoma. U jednom
starom Misalu, sestre nadoše zapis: „Na oltaru prema vani kod prozora leži tijelo sv. Pavla
biskupa i mučenika“. Kasnije se nađoše i životopisi, u Misalu vlastita misa s blagdanom 7.
srpnja.
Patrijarha se uvjeri u istinitost dokumenata i u svibnju svečano pohrani tijelo na istom
mjestu. Bog je dao mnoge milosti po zagovoru sv. Pavla. Opatica Maria Soranzo izgradila
je za tijelo novi raskošni oltar. A 2. veljače 1617. tijela su sv. Pavla i sv. Barbara na
najsvečaniji način prenijeta iz crkve sv. Sebastijana gdje su bila sklonjena u vrijeme
obnove crkve sv. Lovre i položena u vlastite oltare, izgrađenima u njihovu čast. Sve je to
potanko na pergameni opisao kanonik Giulio Cesare Vergaro i dao po jedan primjerak
duždu Giovanniju Bembu, kardinalu i patrijarhi Vendraminu i opatici Andreani Contarini. A
za oltare kaže “ne samo radi veličine, nego i zbog dragocjenog materijala i raskošnog
oblika, malo ima sličnih u svijetu… izgrađenih dozvolom mons. kardinala Vendramina,
patrijarha Venecije“
Svečanom prijenosu nazočilo je uz patrijarhu, šest biskupa: Concodije, Torcella, patrijarh
Aquileje, Zante, Chiogge, Candije i Tira, svatko sa svojim kaptolom, te sva nadleštva
Venecije, osim dužda, spriječenog bolešću. Blagdan je sv. Pavla u početku 6. studenog, na
dan mučeničke smrti, kasnije 7. srpnja, na dan prijenosa tijela u Carigrad. U Veneciji je bio
veoma štovan, posebno su mu u zagovor obraćale rodilje i grob kitile zavjetnim darovima.
„Neka ovaj divni svetac, ‘prognanik uvijek za života i nakon smrti’, konačno nađe dostojan
i trajni pokoj ovdje u malom gradu Vodnjanu u Istri, prstenu suradnje i povezanosti
Carigrada i Venecije!“

IZVORI: http://zupavodnjan.com/sveta-tijela

Hrvatska svjetla i tame
Reportaža: Vodnjan – "Krasna zemljo, Istro
mila"

Objavljeno: 01. srpnja 2009.
Dodajte komentar
Vodnjan – "Krasna zemljo, Istro mila"
Ne zaboravite da "u vrijeme ljetnih vrućina svaka kuća mora pred vrata staviti posudicu s
vodom kako bi žedni psi i mačke lutalice mogli ugasiti žeđ" – propisano je Statutom
Vodnjana iz 1492., i koji je bio važeći sve do 1797. godine. No, to nije jedina zanimljiva
crtica iz Vodnjana. Pravu zagonetku za znanstvenike predstavlja Corpi Santi - tri
najtajanstvenije europske mumije. Fotografiranje mumija nije dozvoljeno, ali Portal HKV
donosi nekoliko ekskluzivnih fotografija i zahvaljuje mons. Marijanu Jeleniću koji već 37
godina skrbi o Corpi Santi.

Župna crkva Svetog Blaža
Župna crkva Svetog Blaža podignuta je na mjestu bivše bazilike i najveća je u Istri, kao i
njen zvonik visok 63 metra. Građena je od 1760. do 1800. godine prema modelu crkve Sv.
Petra u Veneciji. Ima 10 oltara i na svakom se nalazi relikvija sveca kojemu je oltar
posvećen.

Osim u Vatikanu, nigdje drugdje ne postoji čak 290 ostataka (relikvija) svetaca iz čitavog
područja negdašnjeg Rimskog Carstva, čiji su život i djelo utkani u Zapadnu civilizaciju, a
koji se stjecajem okolnosti ovdje nalaze od 1818. godine. Naime, bježeći iz Venecije pred
ateističkom euforijom francuske revolucije, koja je uništavala sve tragove vjere, slikar i
član Carsko kraljevske akademije likovnih umjetnosti Gaetano Grezler pokupio je relikvije
iz venecijanskih crkava i samostana te ih sa svojim jedrenjakom prevezao u Istru i
poklonio crkvi u Vodnjanu.
Iako nije službeno proglašena hodočasničkom destinacijom, crkvu Sv. Blaža godišnje
posjete tisuće vjernika i turista.

Unutrašnjost župne crkve Sv. Blaža

Oltar Sv. Blaža iza kojeg su izložena Sveta Tijela (Corpi Santi), foto: M.Jelenić

Iza oltara, u prigušenoj svjetlosti ostakljenih sarkofaga, leže sačuvana tijela (mumije) triju
svetaca: Sv. Leona Bemba, Sv. Ivana Olinija, Sv. Nikoloze Burse, i dijelovi tijela rimskog
časnika Sv. Sebastijana (+282.), carigradske mučenice Sv. Barbare (+288.), i pokornice
sv. Marije Egipatske (+522.). Tijela su posve očuvana, a nisu balzamirana niti hermetički
zatvorena te predstavlja pravu zagonetku za znanstvenike.

"Iz neraspadnutih ostataka svetih dolazi blagotvorna energija koju osjetljiviji ljudi osjećaju
te ima onih koji plaču, znoje se, tresu, onih koji izjavljuju da su ovdje ozdravili" – objasnio
nam je mons. Jelenić. Mumije su ugrožene zbog svjetla i oscilacija u temperaturi, a tijela
propadaju i zbog mikroorganizama i insekata koji ih napadaju.

Sv. Leon Bembo, nadbiskup (+1188.), foto: M.Jelenić
Leon Bembo rodom je iz Venecije, obnašao je dužnost kapelana na duždevu dvoru, a
potom nadbiskupa Modona na Peloponezu u Grčkoj. Pred kraj života nastanjuje se kao
pustinjak na otočiću Sv. Servolo. Umro je 1188. godine. U Veneciji mu je podignut jedan
od najraskošnijih oltara. Dvadeset dvije godine nakon njegove smrti nad grobom je
progledala slijepa djevojka, a ozdravljenja su se i dalje nastavljala pa je tijelo
ekshumirano.

Sv. Ivan Olini, venecijanski svećenik (+ 1300.), foto: M.Jelenić

Ivan Olini, rodom iz Venecije, smatran je svecem još za života. Preživio je kugu i umro u
85. godini, a ekshumiran je 1389., također zbog nekoliko čudesnih ozdravljenja. Otkopano
je tijelo posve sačuvano, sa podignutom desnom rukom.

Stopalo carigradske mučenice Sv. Barbare (+288.), foto: M.Jelenić
Sv. Barbara prigrlila je kršćanstvo i zbog toga ju je ubio vlastiti otac godine 288. u
Nikomediji. U Vodnjanu se nalazi njezino neraspadnuto stopalo.

Sv. Nikoloza Bursa, opatica (+1512.), foto: M.Jelenić
Nikoloza Bursa je molitvom i znakom križa liječila bolesne. Kao poglavarica
benediktinskog samostana Sv. Servola kraj Venecije zatečena je mnogo puta u levitaciji za
vrijeme molitve. Unaprijed je vidjela dan svoje smrti, 23. travnja 1512., i to je javno
obznanila. Njezino tijelo je, po mišljenju naših mumiologa, najsačuvanije tijelo u Europi.
Koža tijela je i danas elastična. Navodno je u njenoj blizini potvrđeno 50 čudotvornih
izlječenja. Bioenergetičari (D.Plečko) su utvrdili da iz njezinog tijela zrači bioenergija u
promjeru od 32 metra.

Relikvija Sv. Egzuperancija ovjerena pečatom.

Pogled na dio Zbirke sakralne umjetnosti; foto: M.Jelenić
U bivšoj sakristiji i na katu iznad nje smještena je Zbirka sakralne umjetnosti (donacija
Gaetana Grezlera) sa 730 izložaka koji datiraju od 400. po.Kr. do XIX stoljeća (kameni
reljefi, kamene i drvene skulpture, slike na platnu i drvu, stotinjak relikvijara podrijetlom iz
Venecije, crkveno ruho i oprema, brojne knjige i rukopisi).
"Uza sve to što se ovdje radi o jedinstvenom inventaru, nažalost niti je to znanstveno
katalogizirano, niti proučeno, niti primjereno izloženo. Župni Ured ima nemjerljive zasluge
što je to kroz 190 godina do danas očuvao, ali nije uspio prikupiti sredstva za zaštitu i
adekvatno izlaganje. Nažalost, ni Crkva u Hrvatskoj, ni znanstveni krugovi, kao ni
turistički sektor, nisu ovo do danas prepoznali kao jedinstvenu mogućnost za svjetsku
promociju Hrvatske. Ako može Sv. Anti u Padovi godišnje hodočastiti sedam milijuna ljudi,
može i ovdje s obzirom na brojnije relikvije. Ja sam ovdje na službi od 1972. godine i sve
donedavno sam kao Don Kihot koji se bori s vjetrenjačama" rekao je župnik Jelenić.

Rukopis iz 1498. koji govori o nadbiskupu carigradskom čije se tijelo ovdje nalazi; foto:
M.Jelenić

Dr. Matteo Borrini iz Firenze i dr. Anja Petetros iz Rijeke uzimaju uzorke mikroorganizama
sa Svetih Tijela; foto: M.Jelenić
Po mišljenju vrhunskih svjetskih stručnjaka za relikvije, mjesto na kojem se nalaze
vodnjanske mumije jest potpuno nepodobno. Dr. Nazzareno Gabrielli, direktor kemijskih
laboratorija Vatikanskih muzeja, još je prije desetak godina napravio elaborat o tome što
je potrebno poduzeti da bi se zaštitilo vodnjanske mumije.

Arhitekt Slaven Cetina napravio je idejni projekt kripte na tlocrtu Župne crkve; foto:
M.Jelenić
U sklopu idejnog projekta pod nazivom "Vodnjan, hodočasnička destinacija sjevernog
Jadrana" predviđena je gradnju kripte ispod crkve gdje bi se čuvale mumije u novom
prikladnom ambijentu. Kripta bi bilo trajno rješenje, jer prema tradiciji relikvije ostaju u osi
crkve. Kompletni bi projekt koštao oko 8 milijuna eura, a to je za Župu neostvariv san.
Koliki su nam stranci rekli kako bi to u inozemstvu bio svjetski fenomen. Lijepo reče riječki
nadbiskup i metropolita dr. Ivan Devčić u Vodnjanu (3. veljače 2009.) na proslavi 190godišnjice nazočnosti relikvija u Vodnjanu: "Najveća je pogrješka .... što Ivan Pavao II. za
boravka u Hrvatskoj nije doveden u Vodnjan.“

Okrugli stol o relikvijama održan 17. siječnja 2009. foto: M.Jelenić
Na ovogodišnjem Okruglom stolu u Vodnjanu, koji je potaknuo vodnjanski župnik Marijan
Jelenić, je zaključeno da je hitno potrebno načiniti plan sanacije i prezentacije relikvija. Po
riječima Jelenića, potrebno je pokrenuti sve da se očuva to bogatstvo "koje je, zbog
nepoznatih razloga, do dana današnjega bez zaštite ostalo očuvano". Gradonačelnik
Vitasović istaknuo je kako je Vodnjan spreman pomoći oko ostvarivanja projekta zaštite

relikvija, kada se on utvrdi. "Bitno je riješiti dilemu o tome je li riječ o duhovnom ili
komercijalnom blagu ili ga pak predstaviti kao oboje" napomenuo je. Osnovano je i
Povjerenstvo za zaštitu i prezentaciju relikvija, a projekt je povjeren Restauratorskom
Zavodu Hrvatske iz Zagreba.

Povjerenstvo za zaštitu i prezentaciju relikvija; foto: M.Jelenić
Povjerenstvo za zaštitu i prezentaciju relikvija: tajnik mons. Marijan Jelenić, arh. Slaven
Cetina, Lucija Debeljuh, prof. Mario Sošić, mr. Kristina Džin, predsjednik Povjerenstva
biskup mons. Ivan Milovan, mr. Ilija Jakovljević, nedostaje gradonačelnik Vodnjana Claudio
Vitasović. Prema dosada prikupljenim troškovnicima zaštita Svetih Tijela, njihovih odora,
restauracija sarkofaga, izrada staklenih urni i desinsekcija crvotočnog inventara crkve
iziskuje oko 900.000 kuna. Svi koji želje idejno ili financijski pomoći ovaj jedinstveni
kulturni projekt Hrvatske mogu se javiti župniku Marijanu Jeleniću telefaksom 052-511420 ili e-mailom na adresu:marijan.jelenic1@pu.t-com.hr. Kunski račun je Zagrebačka
banka – Marijan Jelenić "relikvije“ 2360000 – 3211897855, devizni ZABAH2K IBAN
HR7123600003230383011. Svi donatori se unose u knjigu "Povijest Tijela svetih u
Vodnjanu“.

Hodočasnici iz Grčke predvođeni biskupom o. Atanazijem; foto: M.Jelenić
"Knjige dojmova svjedoče o začuđujućim dojmovima posjetitelja, a Vodnjan se profilira
kao hodočasničko odredište i novi turistički proizvod Hrvatske i šire“, kaže župnik Marijan
Jelenić.

Crkva Gospe Karmelske
Crkva Gospe Karmelske iz 1630. godine izgrađena je u obliku latinskog križa, na mjestu
gdje se prije nalazila crkva Svetog Sebastijana. Oltari crkve iz razdoblja su njezine
izgradnje, a biskup Tomasini (+1681.) spominje je kao najljepšu u cijelom Vodnjanu.

Venecijanska gotika
Najstariji sakralni objekt u Vodnjanu je crkvica Sv. Katarine (XII st.), dok je prva župna
crkva bila crkvica Sv. Jakova (XIII st. ili možda IX st.) i u njoj je pisan Statut Vodnjana iz
1492. godine. Freske iz XIII i XIV st. nalaze se u crkvi Sv. Antuna Opata, a crkva Sv. Roka
izgrađena je u vrijeme epidemije kuge (1580.). Sv. Antun Padovanski je između 1230. i
1277. osnovao franjevački samostan u crkvi Sv. Bogorodice od Traversa, izgrađene na
temeljima crkve iz VIII st. Crkvica Sv. Martina (XIV st.) bila je sjedište Inkvizicije za Istru, a
crkvica Sveti Križ (1468.) sjedište bratovštine bičevalaca (flagelanti). Uz sve to u Vodnjanu
nalazimo još dvije crkvice: Sv. Luciju podignutu na mjestu bazilike iz VI st., i Sv. Domenika.
Nažalost, ove crkvice nisu označene i bez pomoći prolaznika ili stručnog vodiča ih je teško
pronaći.
Ljubomir Škrinjar

IZVOR: http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/4728-reportaa-vodnjan--qkrasnazemljo-istro-milaq.html

Vodnjan - čudesna točka svijeta



Čudesna točka svijeta

Turizam, najmasovniji fenomen suvremenog svijeta je uporno traženje boljeg
života. Čovjek se ne može zaustaviti na doživljenom. Kao metafizički bitak
neprestano se nadživljuje, traži novo. Zato se traže mistična mjesta koja se ne troše.
Jedno je takvo netrošivo mjesto Vodnjan. Gradić južne Istre, danas s jedva tri i pol
tisuće žitelja, naselje velike povijesti ispisane kamenom i dobro poznat u svijetu po
svom specifičnom bogatstvu. Ovdje se čuvaju relikvije, tj. tjelesni ostaci 290

svetaca iz čitavog područja negdašnjeg Rimskog carstva. Koliko nam je poznato
više relikvija ima jedino Rim gdje se skupljaju i ostaci suvremenih svetaca.

Napisao: Marijan

Jelenić

"Svetac" se za života zapaženo u svojoj sredini usmjerio k neprolaznim
vrednotama, odnosno k Bogu. Zato je svetački život uvijek suvremen, ne
zastarijeva. Oko svetaca se već za života jate mnoštva ljudi. A nakon smrti
nastavljaju čudesno djelovati. Nikoga se i ne štuje svetim ukoliko nije očitovan
čudesima za života i nakon smrti. Sveci su, kako reče sv. Ivan Krizostom „kozmos
kozmosa“, srce svemira, jedini pravi sadržaj svega postojećega. Mjesta su boravka
svetaca i čuvališta njihovih relikvija oduvijek svjetska odredišta. To je Vodnjan.

Područje velike duhovne energije
Duhovnost je na tlu Vodnjana vrlo opipljiva. Ovo je tlo bilo premreženo s čak 60
crkava od 400-te godine dalje. Svaka je crkva bila posvećena nekom svecu. U
nekim se crkvama s više oltara, štovalo više svetaca. Ovdje više od stotinu. Kamo
god se čovjek okrenuo dočekao ga je lik sveca. U svakom je oltaru bila relikvija,
dijelić svetačkih tjelesnih ostataka. Blagdan je sveca bio poseban dan za čišćenje i
pomirenje. Čovjek se na blagdan riješio griješnosti kao zmija kože. Svaki je
blagdan sveca nekome bilo pravo duhovno proljeće.
Godine 1818. Vodnnjan je dodatno duhovno obogaćen. Ovamo su iz crkava i
samostana Venecije, pred najezdom Francuske revolucije, prenijete relikvije brojnih
svetaca. U vrijeme se revolucije javila ideja da nema Boga ni duše. Čovjek je
stavljen na pijedestal božanstva. Zato je počelo uništavanje svega što je podsjećalo
na vjeru. U tom je revolucionarnom žaru u Veneciji od 200 crkava uništeno 120, u
Istri 616. Velika je vodnjanska crkva površine dvije tisuće četvornih metara
poslužila kao konjušnica. U tom neviđenom revolucionarnom metežu u Veneciji se
zatekao akademski slikar Gaetano Gresler. Pred vojnicima je preuzeo i od njih
većinu relikvija otkupio i krio ih u svojoj palači.
Francuzi su iz Istre otišli 1815. Vodnjan čisti crkvu od štale a u Veneciji pronalaze
vrsnog slikara Greslera koji će doći Vodnjan slikati crkvu. Iznad sakristije mu je
podignuta kuhinja, spavaonica i atelje i 1818. jedrenjakom osvanu u obližnjoj luci
Fažana odakle je narod u procesiji s upaljenim svijećama dopratio relikvije svetih u
Vodnjan. Ovo je danas uz Rim mjesto s najviše ostaka svetih. Kako su sveci
uspješno živjeli u najrazličitijim živornim uvjetima i znali prevladati sve zamke,

ovo se mjesto uz dobre informacije može doživjeti kao jedinstveno vježbalište
uspješnog života.
Posjetitelja ovdje ipak najviše dojme nerapadnuta tjelesa svetih. Ona prema našim
spoznajama nisu balzamirana, nisu hermetički zatvorena, nalaze se na običnom
zraku, bez ikakvog posebnog načina čuvanja i ne raspadaju se stoljećima, i nisu
„mumije“, kako ih nazivju novinari. To se ime uvriježilo u vrijeme komunizma. Uz
to, iz neraspadnutih tjelesa dolazi energija 0,80, 1,7 m, 4 i 16 m koju se može
dokazati viskom, ali je osjetljivi bilježe i vlastitom kožom. Ima ljudi koji se ovdje
zgriju, proznoje, osjećaju toplinu, ugodu, a i onih koji plaču, padaju, onih koji
dolaze na molitvu i kažu da su ovdje ozdravili. Ćudo pred našim očima! Evo čija su
neraspadnuta tjelesa ovdje!

Šef carske tjelesne straže
Najstariji su ovdje neraspadnuti ostaci sv. Sebastijana, i to: dio ramena, vratne žile
i jedna bedrena kost još prekrita tkivom. Sebastijan je bio šef tjelesne straže rimskih
careva. U slobodno je vrijeme, i sam kršćanin, po zatvorima pohađao kršćane i
sokolio da podnesu muke i svijet pomognu očititi ropstva i idolatrije. Nijema je
gospođa Zoe odobravala njegove riječi mahanjem glave. Sebastijan joj zapovijedi
da izgovori ime Isus Krist! Na opće udivljenje progovori.
Kad je car saznao za Sebastijanovo djelovanje, pozva ga na odgovornost. Ponudi
mu nagradu da se odreče vjere. Nakon što je odbio, osudi ga „ad sagittas“, tj na
mučenje strijelicima. Krvnici ga na trgu svezana o stup izgađahu i ostaviše patnji i
smrti. Gospođa ga Irena noću oslobodi i odnjeguje. Na nagovor časnika prijatelja
ne htjede pobjeći iz Rima. „Ako je Bog moj otac, kamo bih trebao pobjeći?“,
odgovori. Naprotiv, još jednom ode ukoriti cara. Car, uvjeren da je Sebastijan već
mrtav, silno se uznemiri uvjeren da ga muči Sebastijanov duh, ta i onako se po
Rimu stalno govori o čudesima koje čine kršćani.
Car naredi neka ga unište. Sebastijan je smrskan 20. siječnja 282. godine.
Ostatke mu baciše u kanalizaciju. Kršćani ih uzeše i svečano pokopaše u Via Appia
kraj katakombi u Rimu. Na Sebastijanovu su grobu ozdravljali bolesni. U 8. st.
izbija kuga. Grad se obrati svecu čudotvorcu i kuga presta, pa se od tad smatra i
zaštitnikom protiv kuge. Nad njegovim je grobom iz poštovanja car Konstantin
Veliki u 4.stoljeću dao podići veličanstvenu baziliku koja i danas stoji.

Prokazan čudesnim svjetlom
Ovdje , u Vodnjanu, čuva se i neraspadnuto tijelo sv. Leona Bembo. Prema jednom
je izvoru bio sudiionik križarske vojne. I križari ga zbog svetosti nakon

oslobađanja onih krajeva predlažu za nadbiskupa na praznoj nadbiskupskoj stolici u
Modonu na Peleponezu u Grčkoj. Prema drugom je izvoru svećenik, kapelan na
Dužedevu dvoru u Veneciji. Nakon duždeva putovanja u Siriju, dužd ga šalje natrag
za mletačkog veleposlanika gdje se proču po svetosti. Nakon smrti modonskog
nadbiskupa dolazi izaslanstvo tražiti ga da preuzme nadbiskupiju. Ondje su ga
nakon četiri godine heretici sačekali i polomili kosti. Napad je preživio, ali bez
kiruških zahvata ostao sav deformiran. Kako takav više nije mogao djelovati kao
nadbiskup, vraća se u Veneciju. Njegova ga plemićka obitelj ne prepoznaje, niti se
on predstavlja. Željan samoće nastanjuje se kao nepoznati siromah na otočiću sv.
Servola kraj Venecije.
Ondje u pustinji 1188. godine dovrši svoj život. Dvadeset godina nakon smrti i
prestanka kuge u Veneciji, na njegovu se grobu poče ukazivati čudesno svjetlo. I
tijelo mu nađoše neraspadnuto. Čitava je Venecija htjela vidjeti neraspadnuto tijelo.
Nije bilo moguće na otočić primiti mnoštva ljudi pa je tijelo prebačeno u crkvu sv.
Lovre u Veneciji. Kada je tijelo stiglo, svi su bolesnici oko crkve čudesno ozdravili.
A djevojčica Catarina Franconellis 1210.g. pred njegovim tijelom progledala od
sljepoće
Tijelo je izloženo. Postavljeno u drveni sarkofag kojega je 1321. godine oslikao
najpoznatiji mletački slikar Paolo Veneziano. Takav je postupak u ono vrijeme,
zapravo, službeno proglašenje svetim. Sarkofag se kroz tristotine godina potrošio
ljubljenjem i diranjem, a poklopac je sačuvan i nalazi se u Vodnjanu s prizorima
čudesnih zbivanja. Nakon čudesnih ozdravljanja ljudi mu se u svojim potrebama
obraćaju u zagovor. A prema jednom pisanom svjedočanstvu najviše mu se
obraćaju u zagovor žene s problemom plodnosti.

Uvijek spreman položiti život
Drugo je tijelo sv. Ivana Olinija. Rođen je u Veneciji. Mladost, uza svu zavodljivost
ondašnjih velegradskih zabava, živi povučeno. Oblači se vrlo skromno. Kad je
umro župnik u njihovoj crkvi sv. Ivana Glavosjeka ili kako oni zvali San Zane
Degola – narod ga htjede za župnika. Na ređenju patrijarh pred svim svećenicima
Venecije reče: “Nije se među vama našlo kreposnijeg“.
Za župnikovanja don Govannija Venecijom hara kuga. Ulice su prekrite leševima.
Kad je tko pokušavao pobjeći, u okuženom se zraku zarazio. Župnik je okužene
umiruće ispovijadao i pričešćivao. Naime, do II. svjetskog rata se nitko, kako je
vidljivo iz matičnih knjiga umrlih ne usuđuje umrijeti bez kajanja za svoje propuste
i bez pričesti. Svatko se bojao zakoraknuti na drugi svijet bez prethodnog kajanja i
sjedinjenja s Kristom, jedinim uskrslim.

Župnika su zavli „živućim svecem“. Nisu razumjeli otkud mu hrabrost i kako se on
nije zarazio. Nadživio je kugu i umro kao 85-godišnji starac 1300. godine. Pokopan
je u crkvi. Ali na njegov su grob zaredala hodočašća. Svatko se htio staviti pod
zaštitu sveca kojeg nikakvo zlo nije moglo sustići. Kad se mnoštva nisu mogla ni
približiti grobu, odlučiše prenijeti ga na prostranije mjesto. Tijelo zatekoše
neraspadnuto. Tri su ga puta selili na različita mjesta i na kraju umetnuše u nišu
pozadi oltara gdje su ga mnoštva obilazila.
Osim neraspadnutosti, kod njega je još neobjašnjivo što je desna ruka nađena u
pokretu, iznad tijela. Tako stoji i danas. Jedan se liječnik iz Zagreba ponudio svojim
objašnjenjem fenomena, ali nakon nekoliko postavljenih pitanja nije više imao
odgovora. Uz svečevo se tijelo nalazi i Papina isprava pisana 7. listopada 1400.
kojom papa Bonifacije IX. počinje postupak za njegovo proglašenje svetim. Taj je
postupak priča za sebe. Po zagovoru sv. Ivana Olinija u Župnom uredu se čuva opis
čudesnog ozdravljenja djevojke Marije Terezije Sumar uVeneciji 24. rujna 1795.
godine!

Pretkazana smrt
Najočuvanije je tijelo u Vodnjanu časne sestre Nikoloze Burza rođene u Kopru.
Kao djevojčica dobiva Božji poziv da bude monahinja kao što svatko dobiva Božji
poziv za svoje zanimanje. Ona se odzva i prelazi iz Kopra u benediktinski samostan
Svetog Ivana Lateranskog u Veneciji. Sestre su odmah opazile njene karizmatske
sposobnosti. Polaganjem je ruku i molitvom liječila bolesne.
Kad je preuzela opatičku poglavarsku službu samostana, često se za svoj samostan
povlači na molitvu. Naime, javna je tajna, samostan se gasi kad nitko ne moli.
Jednako kao i obitelji čega smo danas svjedoci. Nikoloza se u molitvi posve
usredotočila na Boga. Tijelo joj levitira, uzdiže iznad zemlje obasjano aureolom,
čudesnim svjetlom. U levitaciji satima ostaje skamenjena. Ljudi su dolazili gledati
čudesan prizor. U zanosu je imala viđenja. Kad se "povratila", sestrama otkri
ponešto od viđenja. Tako i dan svoje smrti. Smrt je pretkazala za 23. travnja 1512.
Sestre nisu vjerovale. Ali je doista umrla kako je govorila 23. travnja 1512. Sestre
će s velikim čuđenjem u Kronici samostana napisati kako nije umrla ni od bolesti ni
slabosti, nego od čežnje za Bogom. Za svece je smrt najljepši događaj.
Pokopana je u zajedničku grobnicu između samostana i gradskog kanala. Šesnaest
godina nakon smrti, tijelo je nađeno netaknuto u grobnici gdje je bila velika vlaga i
gdje su tjelesa ostalih sestara nestala. Na glas o tome, čitav je grad navalio vidjeti
prizor. Tu nije bilo moguće prihvatiti mase ljudi, pa je tijelo odneseneno u katedralu
sv. Petra u u Kaštelu u Veneciji. Ondje je bilo izloženo četiri dana. A četvrti je dan
tijelo počelo ugodno mirisati, miomirisom koji se nije mogao ni sa čime usporediti.
Ljudima je to bio čudesni znak s onu stranu života.

Tijelo je potom položeno u kameni sarkofag u benediktinskom samostanu sv. Ane
gdje su se zbivala ozdravljenja. O tome imamo i pisana svjedočanstva. Ali to je
predmet posebne knjige. Prema riječima Drage Plečko iz Zagreba: “To je
najočuvanije nebalzamirano tijelo u svijetu.“

Protivnica "tulumarenja"
Od sv. Barbare se čuva neraspadnuto stopalo. Njen je život gotovo kao filmski
scenarij. Rođena je u Nikomediji kraj Carigrada. Otac Dioskorus poganin, rimski
časnik u vrijeme progona kršćana hvata i privodi na sud. Žena mu je kršćanka što
nije znao. Kad se rodila Barbara, majka ju je krstila bez muževa znanja. Smrt
pokosi još mladu mu ženu kad su Barbari bile samo četiri godine. Otac ju prepušta
ropkinjama. Kad je odrasla i osamostalila se s četranest, petnaest godina, otac preko
nje namjerava naći bogatog zeta. Da se ne zaljubi u nekog siromaha, danju je
zatvara u dvorac, a noću šalje u "lupanarije" , mjesta gdje su bogati orgijali. Ondje
su do pervernosti iskušavali sve što se, više-manje, nudi i današnjoj "eliti'"
Barbara nije htjela u noćni život. Na očevo siljenje i maltratiranje, otvorenmo reče:
“ Kršćanka sam. U takvim animalnim igrama ne vidim ništa. Moje su duhovne
radosti neizmjerno veće.“ Otac-poganin, to ne shvaća i nepokrornu kćerku preda
sudu.
Na sudu se priznaje kršćankom. Ne pristaje na nagrade. Ne uzmiče pred
prijetnjama. Prema litaeraturi čekićima su je tukli po glavi, strgali grudi, vukli po
pijesku vezanu konju za rep. Golu nisu uspjeli provesti gradom jer ju je anđeo
zaštitio čudesnim svjetlom i prekrio bijelom haljinom..
Uza sve ranee ostaje pri svijesti i nasmiješena. Kad je dan došao kraju, krenuše
prema stratištu. Moli Boga neka dopusti njenu smrt i tako je primi k sebi. Na
stratištu se sama nagnu na panj, odmaknu kosu, otac izgura krvnike i sam joj 4.
prosinca 288. svojim mačem odrubi glavu. Oca iz vedra neba ubi grom. Ljudi su se
bez riječi razišli, shvaćajući kako je netko drugi iznad ljudskih čina.
Barbara je u svijetu poznata kao zaštitnica od gromova, vatrogasaca, minera,
rudara, skladišta eksploziva, pozornika, protiv prirodnih nesreća. Za olujnih
grmljavina uvijek su naši stari prizivali svetu Barbaru.

Žena nađena u pustinji
U dragocjenom relikvijaru iz 16. st.čuva se donja čeljust i neraspadnuti jezik sv.
Marije Egipatske. Jezik čak 700 godina stariji od onoga sv. Antuna u Padovi. Ona
je u Srednjem vijeku najčašćenija svetica. Izašla je iz blata. Njen je život buran. S

dvanest godina bježi iz roditeljske kuće u lučki grad Aleksandriju u Egiptu.
Osmanaest se godina bavi najstarijim zanatom na svijetu. Onda pokušava pronaći
mušteriju na jedrenjaku s hodočasnicima za Svetu zemlju.
Triput s hodočasnicima pokušava ući na otvorena vrata u bazilku sv. Križa. Dvaput
je odbacuje neka nevidljiva sila. Treći joj se put ukaza Bogorodica i kori kako se
tako griješna osuđuje približiti Drvu na kojem je plaćena cijena svijeta. Rasplakana
traži što joj činiti. Po savjetu Bogorodice ispovijedi se i ode u pustinju činiti
pokoru. U pustinji će živjeti do smrti 522. godine, punih 45 godina. Htjela je svim
ženama doviknutti neka časno žive.
Prema prastarom se običaju monasi razilaze Korizmu žive u pustinji izvan
samostana kako bi se tako oskudicom pripremili na radost Uskrsa kad se opet
okupe oko svog starješine. Dok je tako pustinjom prolazio sv. Pahomije naiđe na
pokornicu. Ona je znala dan svoje smrti, pa se sa svecem dogovorila kada će joj na
isto mjesto donijeti Tijelo Kristovo za odlazak s ovog svijeta. Nakon pričesti, pred
svečevim nogama umre. Ondje je pokopa i opisa taj neobični život po njenom
kazivanju.
Njen je život primjer kako za svakog dok je živ ima nade. I najokorjeliji se
griješnik može obratiti.
IZVOR: http://www.turistplus.hr/hr/vodnjan__cudesna_tocka_svijeta/1255/