You are on page 1of 5

Marko Kraljevi i Musa Kesedija

Vino pije Musa Arbanasa


U Stambolu u krmi bijeloj.
Kad se Musa nakitio vina,
Onda poe pijan besjediti:
"Evo ima devet godinica
Kako dvorim cara u Stambolu,
Ni izdvorih konja ni oruja,
Ni dolame nove ni polovne;
Al' tako mi moje vjere tvrde,
Odvr u se u ravno primorje,
Zatvoriu skele oko mora
I drumove okolo primorja,
Nainiu kulu u primorju,
Oko kule gvozdene engele,
Vjeau mu hode i hadije."
to go Ture pjano govorilo,
To trijezno bjee uinilo:
Odvre se u primorje ravno,
Pozatvora skele oko mora
I drumove okolo primorja,
Kud prolazi carevina blago,
Na godinu po trista tovara;
Sve je Musa sebe ustavio;
U primorju kulu nainio,
Oko kule gvozdene engele,
Vjea caru hode i hadije.
Kada caru tube dodijae,
Posla na njga uprili-vezira
I sa njime tri hiljade vojske.
Kad dooe u ravno primorje,
Sve polomi Musa po primorju
I uvati uprili-vezira,
Saveza mu ruke naopako,
A sveza mu noge ispod konja,
Pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandije trait,
Obeava nebrojeno blago
Tko pogubi Musu Kesediju.
Kako koji tamo odlazae,
Ve Stambolu on ne dolazae.
To se care ljuto zabrinuo;
Al' mu veli hoda upriliu:
"Gospodine, care od Stambola,
Da je sada Kraljeviu Marko,
Zgubio bi Musu Kesediju."
Pogleda ga care poprijeko,
Pa on proli suze od oiju:
"Proi me se, hoda upriliu!
Jer pominje Kraljevia Marka?
I kosti su njemu istrunule:
Ima puno tri godine dana
Kako sam ga vrgo u tavnicu,
Nijesam je vie otvorio."
Veli njemu hoda upriliu:
"Na milosti, care gospodine!
ta bi dao onome junaku
Koji bi ti iva kazo Marka?"
Veli njemu care gospodine:
"Dao bih mu na Bosni vezirstvo
Bez promjene za devet godina,
Da ne traim pare ni dinara."
Skoi hoda na noge lagane,

Te otvori na tavnici vrata,


I izvede Kraljevia Marka,
Izvede ga pred cara estitog:
Kosa mu je do zemljice crne, Polu stere, polom se pokriva;
Nokti su mu - orati bi mogo;
Ubila ga memla od kamena,
Pocrnio kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviu Marku:
"Jesi l' ego u ivotu, Marko?"
"Jesam, care, ali u ravu."
Sjede care kazivati Marku
to je njemu Musa poinio;
Pa on pita Kraljevia Marka:
"Moe li se, Marko, pouzdati
Da otide u primorje ravno,
Da pogubi Musu Kesediju?
Dau blaga koliko ti drago."
Veli njemu Kraljeviu Marko:
"Aja, bogme, care gospodine!
Ubila me memla od kamena,
Ja ne mogu ni oima gledat,
Kamol' s Musom mejdan dijeliti!
Namjesti me ego u mehanu,
Primakni mi vina i rakije,
I debela mesa ovnujskoga,
I bekota ljeba bijeloga;
Da posjedim nekoliko dana,
Kazau ti kad sam za mejdana."
Car dobavi tri berbera mlada:
Jedan mije, drugi Marka brije,
A trei mu nokte sarezuje;
Namjesti ga u novu mehanu,
Primae mu vina i rakije,
I debela mesa ovnujskoga,
I bekota ljeba bijeloga.
Sjede Marko tri mjeseca dana,
Dok je ivot malo povratio;
Pita care Kraljevia Marka:
"Moe li se vee pouzdati?
Dosadi mi ljuta sirotinja
Sve tuei na Musu prokletog."
Veli Marko caru estitome:
"Donesi mi suve drenovine
Sa tavana od devet godina,
Da ogledam moe li to biti."
Donese mu suvu drenovinu;
Stee Marko u desnicu ruku,
Prte drvo nadvoje, natroje,
Al' iz njega voda ne udari:
"Bogme, care, jote nije vreme."
Tako stade joste mjesec dana,
Dok se Marko malo ponaini.
Kada vie da je za mejdana,
Onda ite suvu drenovinu.
Donesoe drenovinu Marku;
Kad je stee u desnicu ruku,
Prte pusta nadvoje, natroje,
I dv'je kaplje vode iskoie.
Tada Marko caru progovara:
"Prilika je, care, od mejdana."
Pa on ode Novaku kovau:
"Kuj mi sablju, Novae kovau,
Kakvu nisi prije sakovao!"

Dade njemu trideset dukata,


Pa on ode u novu mehanu,
Pije vino tri-etiri dana,
Pak doeta opet do Novaka:
"Jesi l', Novo, sablju sakovao?"
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviu Marko:
"Je li dobra, Novae kovau?"
Novak Marku tiho govorio:
"Eto sablje, a eto nakovnja,
Ti ogledaj sablju kakva ti je."
Manu sabljom i desnicom rukom
I udari po nakovnju Marko,
Nakovnja je pola presjekao,
Pa on pita Novaka kovaa:
"Oj, boga ti, Novace kovacu,
Jesi l' ikad bolju sakovao?"
Veli njemu Novae kovau:
"Oj, boga mi, Kraljeviu Marko,
Jesam jednu bolju sakovao,
Bolju sablju, a boljem junaku:
Kad s' odvre Musa u primorje,
to sam njemu sablju sakovao,
Kad udari njome po nakovnju,
Ni trupina zdrava ne ostade."
Raljuti se Kraljeviu Marko,
Pa govori Novaku kovau:
"Prui ruku, Novae kovau,
Prui ruku - da ti sablju platim!"
Prevari se, ujede ga guja,
Prevari se, prui desnu ruku;
Manu sabljom Kraljeviu Marko,
Ods'jee mu ruku do ramena:
"Eto sada, Novae kovau,
Da ne kuje ni bolje ni gore;
A naj tebe stotinu dukata,
Te se rani za ivota tvoga."
Dade njemu stotinu dukata,
Pa posjede arca od mejdana,
Ode pravo u primorje ravno;
Sve se skita, a za Musu pita.
Jedno jutro bjee poranio
Uz klisuru tvrda Kaanika,
Al' eto ti Muse Kesedije,
Na vraniu noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Doekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikuie,
Ree Marko Musi Kesediji:
"Deli Musa, uklon' mi se s puta,
Il' s' ukloni, il' mi se pokloni!"
Al' govori Musa Arbanasa:
"Proi, Marko, ne zamei kavge,
Il' odjai da pijemo vino;
A ja ti se ukloniti neu
Ako t' i jest rodila kraljica
Na ardaku, na meku dueku,
U istu te svilu zavijala,
A zlaenom icom povijala,
Odranila medom i eerom;
A mene je ljuta Arnautka
Kod ovaca na ploi studenoj,
U crnu me struku zavijala,
A kupinom lozom povijala,

Odranila skrobom ovsenijem;


I jo me je esto zaklinjala
Da se nikom ne uklanjam s puta."
Kad to zau od Prilipa Marko,
On tad pua svoje bojno koplje
Svome arcu izmeu uiju
Deli Musi u prsi junake;
Na topuz ga Musa doekao,
Preko sebe koplje preturio,
Pak potee svoje bojno koplje
Da udari Kraljevia Marka;
Na topuz ga Marko doekao,
Prebio ga na tri polovine.
Potegoe sablje okovane,
Jedan drugom juri uinie:
Manu sabljom Kraljeviu Marko,
Deli Musa buzdovan podbaci,
Prebi mu je u tri polovine,
Pak potee svoju sablju naglo
Da udari Marka Kraljevia,
Al' podbaci topuzinu Marko,
I izbi mu sablju iz balaka.
Potegoe perne buzdovane,
Stadoe se njima udarati;
Buzdovan'ma pera oblomie,
Bacie ih u zelenu travu,
Od dobrijeh konja odskoie,
epae se u kosti junake
I pognae po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
Deli Musa na Kraljia Marka:
Niti moe da obori Marka,
Nit' se dade Musa oboriti.
Nosie se ljetnji dan do podne;
Musu b'jela pjena popanula,
Kraljevia b'jela i krvava.
Progovara Musa Kesedija:
"Mani, Marko, jali da omanem!"
Omahuje Kraljeviu Marko,
Al' ne moe nita da uini;
Tad omanu Musa Kesedija,
Ud'ri Marka u zelenu travu,
Pak mu sjede na prsi junake.
Al' procvilje Kraljeviu Marko:
e si danas, posestrimo vilo?
e si danas? nie te ne bilo!
Eda si se krivo zaklinjala:
e go mene do nevolje bude,
Da e mene biti u nevolji?"
Javi mu se iz oblaka vila:
"Zato, brate, Kraljeviu Marko!
Jesam li ti, bolan, govorila
Da ne ini u neelju kavge?
Sramota je dvome na jednoga;
e su tebe guje iz potaje?"
Glednu Musa brdu i oblaku,
Otkud ono vila progovara;
Mae Marko noe iz potaje,
Te raspori Musu Kesediju
Od ukura do bijela grla'
Mrtav Musa pritisnuo Marka,
I jedva se iskopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
Al' u Musi tri srca junaka,

Troja rebra jedna pod drugijem;


Jedno mu se srce umorilo,
A drugo se jako razigralo,
Na treemu ljuta guja spava.
Kada se je guja probudila,
Mrtav Musa po ledini skae;
Jo je Marku guja govorila:
"Moli boga, Kraljeviu Marko,
e se nisam probudila bila
Dok je Musa u ivotu bio,
Od tebe bi trista jada bilo!"
Kad to vie Kraljeviu Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
"Jaoh mene do boga miloga,
e pogubih od sebe boljega!"
Pa on Musi odsijee glavu
I baci je arcu u zobnicu,
Odnese je bijelu Stambolu.
Kad je baci pred cara estitog,
Car je od stra na noge skoio;
Veli njemu Kraljeviu Marko:
"Ne boj mi se, care gospodine!
Kako bi ga iva doekao
Kad od mrtve glave poigrava?"
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
Osta Musa uvrh Kaanika.