You are on page 1of 9

Marko Kraljevi i Arapin

Kulu gradi crni Arapine,


Kulu gradi od dvadest tavana,
Ukraj sinjeg mora debeloga;
Kad je Arap kulu nainio,
Udario stakla u pendere,
Prestro je svilom i kadifom,
Pa je onda kuli govorio:
to e pusta u primorju, kulo?
Kad po tebe nitko etat nema:
Majke nemam, a sestrice nemam,
A jote se oenio nisam,
Da po tebe ljuba moja ee;
Al tako me ne rodila majka,
Ve kobila, koja bedeviju,
Zaprosiu u cara evojku;
Jal e mi je care pokloniti,
Jali e mi na mejdan izii.
To je Arap kuli izrekao,
Pa on odmah sitnu knjigu pie,
Te je alje caru u Stambola:
Gospodine, care od Stambola!
Kod mora sam kulu nainio,
Po njojzi mi nitko etat nema,
A jote se oenio nisam;
Pokloni mi ercu za ljubovcu;
Ako l mi je pokloniti ne e,
A ti hajde na mejdan junaki.
Doe knjiga caru estitome,
Kada vie, to mu knjiga kae,
Stade care trait mejdandije,
Obeava blago nebrojeno,
Ko pogubi crnog Arapina.
Mejdandije mloge odlazie,
Al Stambolu ni jedan ne doe.
Nuto caru velike nevolje!
Vee njemu nesta mejdandija,
Sve pogubi crni Arapine.
Ni tu nije goleme nevolje,
Al s opremi crni Arapine
Iz primorja sa bijele kule:
On s obue u ruho gospodsko,
A pripasa sablju okovanu,
Pa opremi sivu bedeviju:
Potee joj sedmere kolane,
Zauzda je uzdom pozlaenom,
Pa priveza ador u terkiju,
I sa strane teku topuzinu;
Kobili se na ramena baci,
Pa uprti koplje ubojito,
Ode pravo bijelu Stambolu.

Kad je doo pred Stambolska vrata,


Pred vratima koplje udario,
A za koplje svezo bedeviju,
Pak razape bijela adora,
I na Stambol on nametnu namet:
Sve na nocu po jalovu ovcu
I furunu ljeba bijeloga,
Jedan abar eene rakije,
Po dva abra crvenoga vina,
I po jednu lijepu evojku,
Te mu slui crveniku vino,
A noi joj bjelo lice ljubi,
Dnevi daje u zemlju Taliju,
Te uzima nebrojeno blago.
Tako dra tri meseca dana;
Ni tu nije golema zuluma;
Arap uzja tanku bedeviju,
Naera je kroz Stambol bijeli,
Doe pravo pod careve dvore,
Vie cara iz grla bijela:
More care! izvodi evojku.
Pa potee teku topuzinu,
Njome lupa careve dvorove,
Sasu njemu stakla u pendere.
Kad se care vie na nevolji,
Dade njemu curu na sramotu.
Sjede Arap svadbu utovarat:
Do petnaest bijelijeh Dana,
Dok otidem u primorje ravno,
I sakupim kitu i svatove.
Pak posjede tanku bedeviju,
I otide u primorje ravno,
Da on kupi kiene svatove.
Kad to zau careva evojka,
Cvili jadna, kako ljuta guja:
Jaoh mene do Boga miloga!
Za koga sam lice odgajila!
Da ga ljubi crni Arapine!
U to doba i no omrknula;
San usnila gospoa carica,
e joj na snu oek govorio:
Ima, gospo, u dravi vaoj
Ravno polje iroko Kosovo,
I grad Prilip u polju Kosovu
U Prilipu Kraljeviu Marko:
Vale Marka, da je dobar junak;
Polji knjigu Marku Kraljeviu,
Posini ga Bogom istinijem,
Obreci mu blago nebrojeno,
Nek ti otme ercu od Arapa
Kad u jutru jutro osvanulo
Ona tri caru gospodaru,
Te kazuje, ta je u snu snila.

Kad je care rjei razumijo,


Bre pie siana fermana,
Te ga alje bijelu Prilipu,
Na koljeno Kraljeviu Marku:
Bogom sinko, Kraljeviu Marko!
Hodi mene bijelu Stambolu,
Pogubi mi crnog Arapina,
Da mi Arap ne vodi evojku,
Dau tebe tri tovara blaga.
Ferman ode Kraljeviu Marku,
Kada Marko sian ferman primi,
I kad vie, ta s u njemu pie,
On govori carskom tatarinu:
Idi s Bogom, carev tatarine!
Pozdravi mi cara pooima:
Ja ne smijem na Arapa doi;
Arapin je junak na mejdanu;
Kad mi uzme sa ramena glavu,
to e mene tri tovara blaga
Ode tatar caru estitome,
Te kazuje, ta je reko Marko.
Kad to ula carica gospoa,
Ona gradi drugu sitnu knjigu,
Te je alje Kraljeviu Marku:
Bogom sinko, Kraljeviu Marko!
Ne daj mene ercu Arapinu,
Evo tebe pet tovara blaga.
Knjigu primi Kraljeviu Marko,
Kada vie, to se u njoj pie,
On govori carskom tatarinu:
Idi natrag, carev tatarine!
Idi kai mojoj pomateri:
Ja ne smijem na Arapa doi;
Arapin je junak na mejdanu,
Skinue mi glavu sa ramena;
A ja volim moju rusu glavu,
Neg sve blago cara estitoga.
Ode tatar i kaza carici,
to je reko Kraljeviu Marko.
Kad to zau careva evojka,
Skoi mlada na noge lagane,
Pak dovati pero i hartiju,
U lice je perom udarila,
Od obraza krvi otvorila,
Marku sitnu knjigu napisala:
bogom brate, Kraljeviu Marko!
Bratimim te Bogom istinijem,
I kumim te bogom istinijem
I vaijem svetijem Jovanom,
Ne daj mene crnu Arapinu,
Evo tebe sedam tovar blaga,
I evo ti sedam boaluka,
Nit su tkani, niti su predeni,

Ni u sitno brdo uvoeni,


Ve od ista zlata saljevani
I dau ti od zlata siniju,
Na siniji opletena guja,
Povisoko glavu izdignula,
U zubima dri dragi kamen,
Pored kog se vidi veerati
U po noi, kao u po dana,
I dau ti sablju okovanu,
Na kojoj su tri balaka zlatna
I u njima tri draga kamena
(Valja sablja tri careva grada),
Jo u carev peat udariti,
Da te vezir pogubit ne moe
Dok estitog cara ne zapita.
Posla Marku knjigu po tataru;
Kada Marku sitna kanta doe,
Te on vie, to mu knjiga kae,
Onda stade Marko govoriti:
Jaoh mene, moja posestrimo!
Zlo je doi, a gore ne poi.
Da s ne bojim cara i carice,
Ja se bojim Boga i Jovana;
Ba u poi, da ne u ni doi.
On opremi natrag tatarina,
Nit mu ree doi, ni ne doi,
A on ode na tananu kulu,
Te oblai na se odijelo:
A na plei urak od kurjaka,
A na glavu kapu od kurjaka;
Pa pripasa sablju okovanu,
Jote uze koplje ubojito;
I on sie u podrume arcu,
Potee mu sedmere kolane;
Pa natoi jedan mijsh vina,
Objesi ga arcu s desne strane,
A s lijeve teku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni. amo,
Tad se baci arcu na ramena,
Ode pravo bijelu Stambolu
Kada doe bijelu Stambolu,
On ne ide caru ni veziru,
Vee ide u Novoga hana,
U hanu je konak uinio.
Kad je bilo ispred tavne noi,
On povede arca na jezero,
Da ga ladne napoji vodice,
Al mu arac vode piti ne e,
Ve pogleda esto oko sebe,
Al eto ti Turkinje evojke.
Pokrila se zaenom maramom,
Kako doe na jezero mlada,
Pokloni se zelenu jezeru,

Pak jezeru stade besjediti


Boja pomo, zeleno jezero!
Boja pomo, moja kuo vjena!
U tebe u vijek vjekovati,
Udau se za tebe, jezero,
Volim za te, aego za Arapa.
Javi joj se Kraljeviu Marko:
Oj gospoo, Turkinjo evojko!
to nagoni tebe u jezero?
Za to l e se udat za jezero?
Kakva ti je golema nevolja?
Progovara Turkinja evojka:
Proi me se, gola derviino!
to me pita, kad pomo ne moe?
Sve mu kaza od kraja do konca,
Od ta mlada bjei u jezero:
Najposlije kazae mi Marka
U Prilipu gradu bijelome,
I kazae, da je junak Marko,
Da bi mogo Arapa zgubiti;
Ja sam njega Bogom bratimila,
I kumila svetijem Jovanom,
I dare mu mloge obricala;
No zaludu! ne e doi Marko,
Ne e doi, ne doao majci!
Al govori Kraljeviu Marko:
Ne kuni me, moja posestrimo!
Ja sam glavom Kraljeviu Marko.
Kad to zau lijepa evojka,
Objesi se Marku oko vrata:
Bogom brate, Kraljeviu Marko!
Ne daj mene crnu Arapinu.
Ree njojzi Kraljeviu Marko:
Posestrimo, Turkinjo evojko!
Dok je mene i na mene glave,
Ne dam tebe crnom Arapinu;
Nemoj drugom kazivati za me,
Vee kai caru i carici,
Nek mi togo za veeru spreme,
Al neka mi vina ne omale,
Nek mi polju u Novoga hana;
Kad Arapin sa svatovi doe,
Neka njega ljepo doekaju,
I nek tebe dadu Arapinu,
Da u dvoru ne zamee kavge,
A ja znadem, e u te oteti,
Ako Bog da i srea junaka.
Ode Marko u hana Novoga,
A evojka u careve dvore,
Pa kazuje caru i carici,
Da je doo Kraljeviu Marko;
Kad to zau care i carica,
Spremie mu gospodsku veeru,

I spremie crvenoga vina,


I poslae u Novoga hana.
Sjede Marko piti rujno vino,
A Stambol se stade zatvorati;
Do handija, da zatvori vrata,
Pita njega Kraljeviu Marko:
to se tako rano zatvorate?
Handija mu pravo kazivae:
Oj Boga mi, neznani junae!
Arapin je ercu isprosio
Na sramotu u cara naega,
Veeras e doi po evojku;
Od njegova straha velikoga
Mi se tako rano zatvoramo.
Ne da Marko zatvoriti vrata,
Ve on stade, da vidi Arapa
I njegove kiene svatove.
Stade jeka bijela Stambola,
Al eto ti crna Arapina
Na kobili tankoj bedeviji,
I za njime pet stotina svata,
Pet stotina crnijeh Arapa:
Arap ever, stari svat Arapin,
A Arapin crni mladoenja;
Skae pusta pod njim bedevija,
Ispod nogu kamen izlijee,
Te razbija hane i duane!
Kad su bili ispred Novog hana,
Onda Arap sam sebe govori:
Boe mili! uda velikoga!
Cijel Stambol jeste pozatvoran
Od mojega straha velikoga,
Osim vrata od Novoga hana!
Da l u njemu nie nikog nema?
Da l je kako ludo i manito,
Koje jote za moj strah ne znade?
Ode Arap pred careve dvore,
I tu tavnu nocu prenoie.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Car izvede Arapu evojku,
I opremi ruho evojako:
Natovari dvanaest tovara.
Poe Arap kroz Stambol bijeli
Sa evojkom i sa svatovima;
Kad su bili ispred Nova hana,
Opet hanska vrata otvorena;
Arap nagna tanku bedeviju,
Da pogleda, tko ima u hanu;
Marko sjedi nasred Novog hana,
Te on pije crveniku vino,
Ne pije ga im se vino pije,
Ve leenom od dvanaest oka,
Pola pije, pola arcu daje;

ae Arap da zametne kavgu,


Ali arac svezan na vratima,
Ne dade mu unutra uii,
Ve kobilu bije po rebrima.
Arapin se u svatove vrati,
Pa odoe niz Stambol-ariju.
Tada usta Kraljeviu Marko,
On izvrati urak od kurjaka,
I izvrati kapu od kurjaka;
Svome arcu potee kolane,
Pa objesi mjeinu sa vinom,
S druge strane teku topuzinu,
Da ne kriva ni tamo ni amo;
On uzima koplje ubojito,
Pak se skae arcu na ramena,
Iera ga na Stambol-ariju.
Kada stie Arapske svatove,
Odmah stade zametati kavgu
I progonit stranje mimo prve;
Kad doera arca do evojke,
On pogubi kuma i evera.
Glas dopade crnom Arapinu:
Zla ti srea, crni Arapine!
Stie junak u tvoje svatove;
Konj mu nije konji kakvino su,
Vee aren, kako i govee;
Nit je junak ko to su junaci:
Na njemu je urak od kurjaka,
Na glavi mu kapa od kurjaka,
Neto mu se u zubima crni
Kao jagnje od pola godine;
Kako stie, on zametnu kavgu,
I progoni stranje mimo prve,
Pogubi ti kuma i evera.
Vrati Arap sivu bedeviju,
Pa govori Kraljeviu Marku:
Zla ti srea, neznani junae!
Koji te je avo navratio,
Da ti doe u moje svatove,
Da pogubi kuma i evera?
Ili si lud i nita ne znade?
Il si silan, pak si poludio?
Ili ti je ivot omrznuo?
A tako mi moje vjere tvrde!
Potegnuu dizgen bedeviji,
Sedam u te puta preskoiti,
Sedam otud, a sedam odovud,
Pak u onda tebe odsje glavu.
Al govori Kraljeviu Marko:
Bre ne lai, crni Arapine!
Ako Bog da i srea junaka,
Ti do mene ni doskoit ne e,
A kamo li mene preskoiti!

Al da vidi crnog Arapina!


Kad pokupi dizgan bedeviji,
Pak je udri otrom bakralijom,
Doista ga preskoiti ae;
Al ne dade arac od mejdana,
Ve se prope on na noge stranje,
I kobilu na prednje doeka,
I malo je dovati zubima,
Te joj uvo desno odadrije,
Sva kobila u krvi ogreznu.
Da je kome stati, te vieti,
Kad udari junak na junaka:
Crni Arap na Kraljia Marka!
Niti moe pogubiti Marka,
Nit se dade Arap pogubiti;
Stoji zveka britkijeh sabalja.
erae se etiri sahata;
Kada vie crni Arapine,
Da e njega osvojiti Marko,
On okrenu tanku bedeviju,
Pa pobjee kroz Stambol-ariju.
Za njime se naturio Marko;
Al je brza pusta bedevija,
Brza mu je, kao gorska vila,
I tijae da utee arcu;
Pade Marku na um topuzina,
Pak zaljulja pokraj sebe njome,
Sti Arapa meu plei ive,
Arap pade, a Marko dopade,
Odsijee od Arapa glavu,
I uvati tanku bedeviju;
On se vrati kroz Stambol-ariju,
Al od svata nige nikog nema,
Sama stoji lijepa evojka,
I oko nje dvanaest tovara
Lijepoga ruha evojakog.
Vrati Marko lijepu evojku,
Odvede je u careve dvore,
Pa govori caru estitome:
Eto , care, lijepe evojke,
A eto ti od Arapa glave,
A eto ti dvanaest tovara
to s spremio ruha uz evojku.
Pa on vrati svojega arina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Sprema care sedam tovar blaga,
A evojka sedam boaluka,
Nit su tkani, niti su predeni,
Ni u sitno brdo uvoeni,
Ve od ista zlata saljevani;
Poslae mu od zlata siniju,
Na siniji ispletena guja,

Povisoka glavu izdignula,


U zubima dri dragi kamen,
Kod koga se vidi veerati
U po noi, kao u po dana;
Poslae mu sablju okovanu,
Na kojoj su tri balaka zlatna,
I u njima tri draga kamena,
I me njima carev peat stoji,
Da ga vezir pogubit ne moe,
Dok estitog cara ne zapita;
Sve poslae Kraljeviu Marku:
Eto, Marko, blaga nekoliko;
Ako l tebe ponestane blaga,
Opet doi pooimu tvome.