You are on page 1of 4

Moderna filozofija

Nominalizam – problem i pravac koji je nastao u srednjem vijeku negiora postojanje općih
pojmova i govori da egzistiraju samo pojedinačne stvari, a pojmovi su samo imena za te
pojedinačne stvari. Znanost po nominalizmu se ne može baviti pojedinačnim i određenim
pojmovima. Ova doktrina je suprotna realizmu. Priznaje postojanje onoga što dolazi iz
empirije. Opći pojmovi su prema njemu samo misaona djela. Čovjeka stavlja u sredinu –
antropocentrizam. Sve mora biti na korist čovjeku. Većina problema koji su se pojavili za
filozofiju datiraju upravo iz srednjega vijeka. Do 17 stoljeća nisu pronađena riješenja za
elementarne nepogode i prirodne pojave, nego se tek nakon toga dolazi do riješenja.
Temelji znanstvene revolucije 16., 17., 18. Stoljeće
Novi vijek započinje otkrićem Amerike 1492. godine. Do tada je vrijedio eurocentrizam
odnosno, mišljenje kojim je smatrano da je Europa središte svega ( kulture, civilizacije i
znanosti.) Europa ovim otkrićem postaje jedan od kontinetanata samo.
Temelj moderne filozofije je moderna znanost ( znanstvene revolucije). U ovom prikazu
koristimo analizu Thomasa Khuna: on smatra da postoji normalna znanost, odnosno
istraživanje koje je utemeljeno na jednom ili više znanstvenih dostignuća i kao takvo je temelj
za daljnju znanstvenu praksu. Normalna znanost je svojevrsni znanstveni standard modernog
vremena. Kuhn smatra da je kriza nužan preduvjet za nastajanje novih teorija. Ovaj pojam
krize dolazi od KRISOS – sudac i KNINO – razlučivanje. Po tome bi značilo da je kriza
temelj razlučivanja nečega od nečega. Novovjekovna filozofija nastaje upravo na krizi
srednjeg vijeka i ona daje odgovore na to. Tim dolazi do stvaranja novih paradigmi. Nova
paradigma mijenja i rekonstruira neka od najelementarnijih teorijskih postavki iz prijašnjeg
vremena. Doba tranzicije je vrijeme kada se problemi rješavaju dijelom starom i dijelom
novom paradigmom. S novim vijekom mijenja se definicija i znanja: ono može biti korisno ili
ne postoji.
Racionalizam:
Je filozofsko učenje po kojem je razum izvor svake spoznaje, te je razum na nadređen
iskustvu koje samo pomaže da razum dođe do punog izražaja. Prema shvaćanju racionalista
sve što postoji posjeduje neki dovoljni razlog postojanja; pa u pravilu nema ničega što se ne
može racionalno razumjeti. Racionalizam kao filozofsko učenje je ušlo u teologiju i odnosi se
na ideju da je racionalni element onaj koji prednjači na putu k Bogu. Nasuprot njemu, u
teologiji, stoji fideizam i obe doktrine su osuđene na prvo vatikanskom saboru. Prema njemu
postoje istine koje su nezavisno od osjetilnog opažanja i iskustva ne potječu od njega, već su
produkt takozvanog "čistog mišljenja", pa su prema tome i te istine i spoznaje apriorni ili
urođeni oblici uma. Ova doktrina potječe od Descartesa koji se smatra ocem nove filozofije.
Posebnost racionalizma je u nastojanju da utmeleji filozofiju kao strogu znanost.

Rene Descartes:
Majka mu je umrla nakon poroda, završio je isusovačku koled LeFlesh. Zbog lošeg zdravlja
bio je oslobođen svih fizičkih aktivnosti. Smatrao je da u fizičkom miru njegova mašta
1

najbolje radi. Temelji se na Aristotelu. Najpoznatija djela su mu Rasprava o metodi;
Razmišljanja o prvoj filozofiji, . Njegovo mišljenje se uglavnom oslanja na skolastičkoj
termionologiji. Temelj je na skolastičkoj definiciji da je opći pojam dobiven apstarhiranjem
iskustva. Smatra da je matematika prototip svake znanosti.
Sumnja i izvjesnost: po njemu je potrebno pronaći apsolutno ishodiše koje uključuje bilo koju
sumnju. Ukoliko u nekoj spoznaji može postojati bilo kakva sumnja onda treba i nju dovesti u
sumnju. Jedino za čim valja težiti je pronaći apsolutni sigurni početak. On isključuje korak po
korak sva područja naravne spoznaje koja su na bilo koji način nesigurna. Moguće je sumnjati
u sva osjetilna opažanja i dovoditi čitav materijalni svijet u sumnju. Descartes shvaća sumnju
u pravo u ovome smislu, ona je dakle metodička sumnja koja ne dokida naravnu sigurnost.
Urođenja ideja: pod utjecajem Kanta i njegovom učenju o idejama, on govori da moramo
shvatiti da ideju ne shvaćamo kao objektivni misaoni sadržaj. Za njega je ideja strogo
racionalan i egzaktno definiran pojam. On svoju urođenu ideju temelji na Bogu i tu prelazi
tradicionalnu crtu koja potječe od Platona i Augustina. On ponovno oživljava platonovsko
mišljenje i daje mu novu crtu. Tri najvažnije ideje po njemu su ideja Boga, miljenja i svjesti.
Urođene ideje su za njega sve one istinite do kojih mi možemo doći sami od sebe.
Supstancija: Supstancija se temelji na na tri temelja spoznaje: među istinitim, među urođenim
idejama i prvom i najizvrsnijom idejkom Boga. Zajedničko im je da im se vežu pojmom
supstancije. On ga preuzima od aristotelovsko skolastičke tradicije. Kada kažemo supstancija
mislio na određenu stvar koja egzistira i za svoje postojanje ne treba drugu stvar. Supstancija
je po tom ograničen na Boga koji je apsolutni bitak. On supstanciju definira kao stvari koje za
svoju egzistenciju trebaju samo Božje sudjelovanje. Podijela supstanicja je na tjelesni svijet,
duhovni svijet.
Učenje o uzrocima: Tijela među sobom nisu uzroci nekog djelovanja nego ona samo primaju i
prenose kinetičku energiju tj. snagu lokalnog kretanja. Predmetno tijelo ostaje u svojoj nutrini
pasivno, ne djeluje ono samo već ga pokreću energije koje na nj djeluju izvana. Između va
duha ili tijela vlada potpuna suprotonost jer ne postoji supstancijalno jedinstvo između duše i
tijela. Po njemu je Bog onaj koji u nama djeluje. On je u stvorenje ugradio prirodne zakone i
on ih u određenim slučajevima vrši i tako djeluje kroz ljude.
Baruch de Spinoza
On dokida samostalni bitak stvari, smještajući gha u jedinu stvarnost apsolutne božanske
supstancije. On na taj način osniva supstancijalni monizam i služi se najstrožim oblikom
panteizma.
Najpoznatija djela su mu politički traktat, Traktat o poboljšanju razuma i Etika koja je
izložena na geometrijski način. Ona je splet dokaza i izračuna. On smatra da je jedna od
najvažnijih metodau filozofiji zapravo deduktivna metoda.
Na početku svoje filozofije on najprije definira pojmove. mPojam causa sui on smatra da je to
bit koja u sebi uključuje egzistenciju ili ono čiju narav može pojmiti kao postojeću. On uvodi
pojam prvog principa, i smatra da je to apstolutno biće – Bog.
Pod pojmom supstancija on smatra da je sto stvar sama po sebi koja egzisitra bez druge stvari.
On na supstanciju misli u smislu jedne apsolutne Božje supstancije. Susptancia je svoj vlastiti
uzrok. Bog prema njemu mora biti spoznajno prvo, pa se sve ontološki sekundarno da
racionalno izvesti iz toga. Iz Boga sve kreće i sve se pokreće. Po njemu je došlo i pitanje
slobode, da li je čovjek slobodan, na što odgovara da je jedino Bog slobodan i postoji i djeluje
2

nužnošću svoje prirode. Bog se sastoji od mnogo atributa, a mi raspoznajemo samo dva
mišljenje i protežnost. Albert Einstein govori da je njegov pojam Boga sličan Spinnozinom.
Descartes i Spinoza – tijelo i duša:
Obodvojica govore da je čovjek sastvaljen od tijela i duše. Tijelo spada u područje
protežnosti, a duša u područje svjesnoga. U Descartesa je to značilo krajnji dualizam, a u
Spinoze su protežnost i svijest atributi Božje supstancije. Prema njemu kako je Bog
besnokanač i protežnost kao atribut je beskonačna i nedjeljiva.

Empirizam:
Suprotnost između racionalizma i empirizma nači kidanje veza između mišljenja i iskustva,
između razumske spoznaje i osjetnog opažanja. Empirizam svoju spoznaju temelji na
iskustvu, i na osjetilnom opažanju. Prema njima mišljenje je samo funkcija osjetilnom
opažanju. Zajedinčo u oba pravca je da pronađu temeljno polazište spoznaje, odakle bi me
metodički spoznao sav vijet. Prema Empirizmu urođene ideje ne postoje nego ih se mora
pronaći. Prema njima svi problemi naše spoznaje imaju riješenja u osjetilimma. Tadašnje slike
svijeta kakve su bile u VB tijekom 16 do 19 stoljeća gledale su se na Newtnovom nadahnuću:
Korspukularna teorija: svijet sazdan od malih nevidljivih i djeljivih čestica i Determinizu.
Prema njeima ništa ne prethodi ljudskog umu dok ne prođe kroz iskustvo. Najvažniji
predstavnici: Lock, Berkley i Hume.
Francis Bacon:
Dosadašnje skolastično – aristotelovsko mišljenje želi nadmašiti empirijskom
metodom.Aristotelovom Organonu on suprostvalja svoje djelo novi Organon, jednu vou
logiku učenja o metodi. Planirao je napisati novo veliko djelo u šest svezaka, ali je završio
samo jedan dio. Njegovo stajalište se veže sa stanjem uma, ali se ono temelji na iskustvu. On
kao i Descartes ne drže metafiziku prvom znanošću kao što to radi Aristotel. Za njega je
metafizika formalna osnovna znanost. On smatra da se moraju postaviti principi svih znanosti,
a vrhovni principi se postižu indukcijom iz empirijskih znanosti, jer sve pojednačne znanosti
imaju i neke određene principe. On je prvi izradio teroiju indukcije, te je time htio postaviti
temelj svim znanostima. Indukciju proširuje na sva područja spoznaje, pa tako svu spoznaju
svodi na pojedinačno iskustvo. Indukcija ukoliko želi istražiti opće i nužne zakone i sama
pretpostavlja opće i nužne spoznaje. On od ove metode očekuje temeljitu obnovu svih
znanosti, a one će onda pridonijeti sve savršenijoj spoznaji i sve savršenijem vladanju
svijetom. Indukcija nam pruža vlast nad svijetom putem spoznaje njezinih formi. Prema
njemu je predmet filozofije trojak i čine ga Bog, priroda i čovjek.
Thomas Hobbes
Bio je znanstvenik bio se pisanjem i politikom. Živio u Francuskoj. Ima tri djela: O tijelu; o
čovjeku; o građaninu. Najvažnij spis je o tijelu jer u njemu iznosi svoju logiku i nauku o
metodi. Metoda je za njega od temeljne važnosti. Jedina ispravna za njega je metoda
matematike i prirodnih znanosti. Prema njemu trebamo otjerati tradiocionalnu metafiziku jer
nije djelo zdravog razuma. Prema njemu imamo prirodna i umjetna tijela. Umjetna su
društvena institucija, a prirodne čovjek. Djelovanja tih tjela potječu od uzorka.
Učenje o spoznaji: povezuje racionalizam i empirizam: Mišljenje je kao čisto računanje, kao
sabiranje i oduzimanje u matematici. Znači čisto deduktivno riješenje. Vidimo utjecaj
3

nominalizma jer se veže sa simbolima koji označuju stvari. On niječe opće pojmove na
kojima bi bila zasnovana spoznaja. Razumska spoznaja nema samostalnu spoznajnu ulogu
koja bi nadilazila osjetilno opažanje. Prema njemu se sva spoznaja može pronaći kroz
osjetilno. Prema njemu ne postoji slobodna volja jer postoji mehanička i nužna na vanjski
poticaj. O državi je govorio u Levijatanu – mitološka zvijer iz Biblije. Temeljni zakon oji je
vrijedio u prvobitnoj ljudskoj zajednici je zakon borbe svih protiv svih. Ljudi da bi sačuvali
život sklapaju ugvore i tako nastaje ljudks zajednica. Njezin temelj je ugovor. Država je dužna
da se brine za opće dobro. Država je umjetnička tvorevina, ali nju valja razumijeti kao
prirodni organizam, dakle mehanički, te vladar državom treba upravljati mehanički.
John Locke
Glavno djelo mu je ogled o ljudskom razumu; neke misli o odgoju; razumnost kršćanstva.
Osjetni dojam: On se u ogledu o ljudskom razdoblju pita kako nastaje spoznaja. Smatra da
treba koristiti, po uzoru na Descartesa, refleksivnu metodu. On ne priznaje urođene ideje, ni
principe morlanim ili pravnim. Prvi dio knjige opovrgaca racionalističko polazište. Drugi dio
pita odakle potječu spoznaje? Odgovor je iz iskustva? Duša je na početku prazna kao
neispisan list papira. S ovim niječe duševne sklonosti. Prema njemu ideja je predodžba ili
svaki svjesni sadržaj. On idejom naziva sve što ljudski duh u sebi opaža i sve što predstavlja
neposredni sadržaj njegova opažanja. Jednom riječju ukupnost svjesnih sadržaja i predmeta.
Svi elementi potječu iz iskustva i vanjskog osjetilnog svijeta. On razlikuje vanjsko i unutarnje
iskustvo. Vanjsko nam dolazi korz osjetila u nutarnjem reflektiramo vlastite doživljaje i djela.
Ako se iskustvene sadržaje želi kritički ispitati moramo naći njihove temelje. Po tom imamo
složene i jednostavne ideje. Jednostavne su one koji smo pasivno primili. U njemu su
primarne i sekundarne kakvoće_ Primarne: realno svojstvo, protežnost, čvrstoća_ sekundarne:
boja, zvuk, okus, toplina.
Stvaranje pojmova: Lock svodi tri vrste: kombinaciju, relaciju, i apstarkciju. Kombiniranjem
jednostavnih oblikuje se složena ideja. Lock je naziva kompleksna ideja. Različite ideje
dovodimo u odnos s drugim idejama, uspoređujući identičnost, sličnost i različitost. Od
najvažnijih ideja je ideja supstancije. Nju stvaramo neprestanim povezivanjem jednostavnih
ideja. Sve zajedničko jednom pojmu je supstancija. Naša spoznaja objektivno može imati
uvijek samo konstantnu povezanost različitih ideja. On smatra da je supstancija realna isto
kao što razlikuje materijalnu i duhovnu supstanciju. Međutim on nikako ne može dokučiti niti
znati što je ona u svojoj biti.
Pojam uzroka je ono što se mora nužno misliti kao prethodno kad nešto počinje postojati. Mi
opažamo da nakon određenih pojaava slijede druge pojave. Odatle slijedi asosijacija u kojoj
mi psihološki nužno povezujemo jednu ideju s drugom idejom. Ne radi se dakle više o
uzročnoj relaciji u samim stvarima, već o psihološkoj asocijaciji.

4