H. J.

E Y S E N C K

UPOTREBA
I ZLOUPOTREBA
PSIHOLOGIJE

Naslov izvornika
Uses and Abuses of Psychology
H. J. Eysenck, 1953.
Penguin Books Ltd, Harmondsworth, Middlesex, Engleska

Aksiomi utvreni dokazivanjem ne mogu dostajati za stjecanje novih spoznaja budui da pro
finjenost prirode kudikamo nadilazi profinje
nost dokaza.
Francis Bacon

SADRAJ

Uvod
Prvi dio: Testiranje

inteligencije

1 to zapravo mjere testovi inteligencije?

2 Primarne mentalne sposobnosti
3 Bistro je dijete odraslo
4 Opada li naa nacionalna inteligencija?

15
36
62
80

Drugi dio: Psihologija u slubi zvanja

i zanimanja
5
6
7
8

Od svakog prema sposobnostima

Koritenje testova u selekciji studenata
Procjenjivanje ovjeka
Rad, produktivnost i motivacija
Trei

9
10
11
12

dio:

Abnormalno

96
116
131
151

ponaanje

Normalnost, spolnost i klasna pripadnost

Djelovanje psihoterapije
Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks
to ne valja u psihoanalizi?

167
183
198
209

etvrti dio: Drutveni stavovi

13
14
15
16

Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter

Psihologija antisemitizma
Gallupove ankete i javno mnijenje
Psihologija i politika
.
.
Muradif
Kulenovi:
Eysenck ili umijee psihologa

230
247
267
284

297

UVOD

Jednom je u asu nadahnua Clemenceau izjavio da je

rat preozbiljna stvar da bi se njome bavili iskljuivo ge
nerali. Zadnjih godina jaa uvjerenje da je znanost preozbiljno podruje da bi se njime bavili iskljuivo znan
stvenici. ivot suvremenog ovjeka, od roenja do smrti,
uvjetovan je i odreen silama i otkriima koja su njemu
samome toliko nerazumljiva da ih on, naprosto, sma
tra udima. Kad se radi o fizikalnim otkriima ili
silama, takve su izjave ve uobiajene fraze. Kad je, me
utim, rije o drutvenim znanostima i njihovoj primje
ni, a osobito o najnovijem napretku psihologije, malen
broj ljudi shvaa do koje mjere ta otkria oblikuju nji
hov ivot.
Ipak, svakog je od nas, u nekom razdoblju naeg ivo
ta, na jedan ili drugi nain, posjekao ma primijenjene
psihologije. Odluke o kolovanju djece donose se na
temelju testova inteligencije pomou kojih se dijete te
stira u njenoj dobi od jedanaest ili dvanaest godina;
itav se suvremeni sistem obrazovanja zapravo temelji
na relativno novim psiholokim otkriima i teorijama.
Mladi ljudi u vojsci, rasporeuju se po rodovima djelo
mino i na temelju psiholokih testova, rezultati kojih
mogu ponekad biti odluni i u njihovu napredovanju
do oficirskog ina. Nai novi upravljai vii slojevi
dravnih inovnika biraju se prema novom tipu me
toda za selekciju. Profesionalno usmjeravanje i naini iz-

b o r a odreenog ovjeka za odreeno radno mjesto utje

u na ivot i rad tisua ljudi. Brojni slomovi ivaca,
obiljeje suvremenog drutva, dijagnosticiraju se i lijee
metodama koje su, toboe, psiholoke. Stavovi se ocje
njuju Gallupovim i drugim anketama, a rezultati tih is
pitivanja, od kojih su neka vrile i same vladine agen
cije da bi dole do injeninog stanja, pomau pri
polaganju zakonodavnih i politikih temelja. Kad je u
pitanju reagiranje javnosti, tada i stvaraoci radio pro
grama i razliitih komercijalnih proizvoda uzimaju u
obzir brojke dobivene takvim ispitivanjima. Psiholozi
prouavaju optimalne radne uvjete, optimalan raspored
odmora, metode poticanja na rad, irenje glasina, uzro
ke nemira u industrijskoj proizvodnji i druge mnogobroj
ne kritine toke u politikim i drutvenim organizmima.
Njihovog pomnog ispitivanja nije poteeno ni starije
stanovnitvo te se intelektualni i emocionalni ivot sta
rijih osoba sve intenzivnije prouava, e da bi se na te
melju rezultata tih istraivanja poduzele akcije.
Ovaj kratki i nepotpuni pregled pokazuje koliko psi
hologija ve mijenja na ivot. Revolucija koja je zapo
ela gotovo neprimjetno, ali ijih se poetaka dananji
etrdesetogodinjaci i pedesetogodinjaci sjeaju, vjero
jatno e na na nain ivota utjecati jednako snano ili
ak i snanije no u svoje vrijeme industrijska revolucija.
Poeci ove nove revolucije prilino se jasno naziru.
Nova znanstvena otkria na polju testiranja inteligencije
to su ih uinili Binet, Spearman i Stern podvrgnuta su
presudnom testu praktine primjene u amerikoj vojsci
za vrijeme prvog svjetskog rata. Trijumfalni je uspjeh
tih otkria jednom za sva vremena postavio psihologiju
za neophodnog pomonika u svim postupcima odabira
nja. Moda e itaoca zanimati to su sve vojne vlasti
bez okolianja zatraile od psihologa koji su sastavljali
testove inteligencije. Testovi bi trebali omoguiti da
se odaberu i odrede natprosjeno inteligentni pojedinci
eljni da napreduju ili dobiju specijalan zadatak, da
se odaberu i preporue oni pojedinci koji su po inte-

ligenciji toliko inferiorni da nisu sposobni za redovnu

vojnu obuku, ve ih treba rasporediti u 'razvojne bataljone', izgradnju organizacija jednolike duevne sna
ge ili odreenih intelektualnih sposobnosti, odabira
nje pojedinaca za razliite tipove vojnih slubi ili za spe
cifine zadatke, eliminaciju onih pojedinaca koji su
intelektualno toliko inferiorni da se ne mogu upotrije
biti ni u kakve svrhe.
Upravo je uspjeh testova inteligencije u rjeavanju tih
tekih zadataka postao razlogom kasnijeg razoaranja.
Tisue entuzijasta bez ikakva poznavanja znanstvenih
naela provjeravanja inteligencije, no eljnih da iz no
vog modnog hira izvuku maksimalnu materijalnu ko
rist, pokuavaju vojne metode testiranja primijeniti u
industriji i trgovini. Postavljeni su zahtjevi bili nemo
gui, pa je uslijedila neizbjena reakcija. Velik broj in
teligentnih ljudi nije mogao odvojiti ito od pljeve, ili
istinskog znanstvenika od arlatana eljnog brze i lake
zarade pa je na psihologiju poeo gledati sa skep
ticizmom koji je kasnije prerastao u neprijateljstvo. S
takvim su stavom doekali i nove tvrdnje i nove poslje
dice razvoja psihologije.
Da bi se to neprijateljstvo nadilo bio je potreban
jo jedan rat koji je sa sobom donio goleme probleme
selekcije i omoguio psiholozima da jedanput zauvijek
dokau da su njihove metode superiorne svim drugim
metodama. Dokaz je bio toliko jasan i razoruavajui
da su na kraju gotovo sve zaraene drave poele koris
titi psiholoke metode selekcije. Svatko tko iole poznaje
konzervativne krugove vojnog rukovodstva bilo koje ze
mlje shvatit e da je ovo prihvaanje, premda uinjeno
nerado i s oklijevanjem, znaajnije od bilo kakvog do
kaza. Koritenje psiholokih selektivnih metoda nasta
vilo se i u doba mira pa je ak i proireno na druga, jed
nako konzervativna podruja kao to je, na primjer, dr
avna sluba.
Na alost, ne postoji jamstvo da se ono to se jedanput
dogodilo nee ponoviti. Entuzijasti potaknuti uvjerenjem

pravinosti koje temelje na nekakvom svojem sustavu

nekritiki pokuavaju protegnuti te metode na podruja
za koja one nisu podesne. Uvijek iznova obeavaju ne
to to se u ovom trenutku ne moe ispuniti. Posve se
lako moe dogoditi da inteligentan laik, prevaren u
svojim nadama, zajedno s loim odbaci i dobro i da
grijehe nadriznanstvenika pripie onima koji su muko
trpno izgraivali istinsku znanost.
Ta je opasnost gorua i stoga to na ovom podruju
vrag nikada ne spava. Graanima demokratskog dru
tva treba jasnim i nedvosmislenim jezikom izloiti sa
danje stanje na ovom znanstvenom podruju: to se u
ovom asu moe uiniti, a to ne, kakav razvoj treba oe
kivati i to e se vjerojatno dogoditi u bliskoj budu
nosti. Bez takvog se znanja izmeu graanina i znan
stvenika stvara opasan jaz koji spreava jednog da na
najbolji mogui nain upotrijebi doprinos drugoga. Ti
me se nerazumijevanje koje je tako dugo mutilo njihove
meusobne odnose samo produbljuje. Psiholozi su, na
alost, iz raznoraznih razloga odbijali da piu za bilo koga
drugoga osim za same psihologe. Popularna su izlaganja
svojih dostignua radije preputali ljudima bez znanstve
nog obrazovanja potrebnog da bi se stajalo na vrstom
tlu i nesposobnim da umjesto Postoji izvjesnost kau
Mi to ne znamo. Tako je popularizirana psihologija
obino pothranjivala ili pretjerani optimizam ili teki
skepticizam.
Ovu sam knjigu napisao elei, da barem donekle, is
pravim tu neravnoteu. Misaona nit koja se provlai
kroz sva poglavlja vidljiva je ve u naslovu. U svakom
poglavlju razmatram primjenu psiholokih otkria na
drutvene probleme. U nekim su sluajevima dokazi o
postojanju odreenog stepena korisnosti toliko uvjerljivi
da ne bi bilo uputno savjetovati drutvu da tu korisnost
zanemari. U nekim sluajevima postoji dovoljan broj do
kaza na temelju kojih se moe kazati da je odreena me
toda ili tehnika u svojem sadanjem obliku beskorisna
te da je treba ili odbaciti ili poboljati do neprepoznat-

ljivosti. U nekim sluajevima jedino je mogue kazati

da je nae znanje nedovoljno i da ne moemo zakljuiti
je li odreeni postupak koristan ili nije. U tom sluaju
treba hitno poduzeti daljnja istraivanja. U ovoj sam
knjizi obraivao podruja na kojima gotovo da vie i
nema sumnji. Malen je broj psihologa koji se, nakon te
meljitog prouavanja dokaza, nee sa mnom sloiti. Neki
se eventualno nee sa mnom sloiti u nebitnostima ili
e moj prikaz smatrati nepotrebno kritikim i konzer
vativnim.
Ova e izjava podnijeti da je malo proirim. Veina
psihologa radi na nekom od primijenjenih podruja, t j .
u kolstvu, industriji, vojsci, na klinikama i slinim in
stitucijama. Odluke mogu donositi jedino na temelju
dokaza koji su im dostupni. Oni e prihvatiti svako mo
gue rjeenje za koje postoji ma i malo vea vjerojat
nost. Takav je stav i nuan i pravilan odluku treba
donijeti, ona ne moe ekati dok se ne otkriju nove
injenice. To, meutim, nije put kojim ide znanost. is
tog znanstvenika zanima iskljuivo dobivanje tonog
odgovora; on ima i pravo i dunost da kae da se na
temelju onog to danas znamo ne mogu donijeti konani
zakljuci. Primijenjenog znanstvenika, uvjerenog da je
odreena tehnika savreno prikladna za neko podruje
rada, moe takav stav ponekad i naljutiti, on je meu
tim, najbolja zatita od prerane kristalizacije lane pra
vovjernosti.
Eksperiment e moda bolje ilustrirati ovu dihotomiju.
Jedan je ameriki istraiva testirao skupinu istih i
skupinu primijenjenih psihologa. Test je u stvari bio
stari trik zrna graka pod naprstkom ispitanik mo
ra otkriti pod kojim je od tri naprstka skriveno zrno
graka. Eksperimentator najprije objanjava o emu se
radi, zatim kradom odstranjuje graak tako da ispita
nik ne moe nikako dati toan odgovor i eka da vidi
koliko e ponavljanja biti potrebno da bi ispitanik otkrio
da zrna nema. U sluaju koji navodim dogodilo se upra
vo ono to je eksperimentator i oekivao. Skupina pri-

mijenjenih ve je nakon estog ponavljanja izjavila da

graak vjerojatno ni ne postoji. ista je skupina do
istog zakljuka dola mnogo mukotrpnije trebalo je
trik ponoviti vie od dvanaest puta.
Oito je da ni jedna skupina nije u svoj zakljuak
mogla biti posve sigurna. U oba se sluaja radilo o vje
rojatnosti. Skupina se primijenjenih zadovoljila do
noenjem odluke na temelju vjerojatnosti koja bi se ve
ini ljudi inila posve adekvatnom (vjerojatnost da je
odluka pogrena bila je samo 1 : 10). Grupa istih do
nijela je svoj zakljuak tek kad je ponavljanjem elimi
nirala svaku razumnu sumnju vjerojatnost da su i
sti pogrijeili bila je samo 1 : 200. Oba su naina reak
cije primjerena problemima s kojima se pojedina grupa
suoava. Primijenjenog znanstvenika moe prilino ozlovoljiti odbijanje i nespremnost kolege da njegove omi
ljele stavove i metode prihvati bez potanke dokumenta
cije i dokaza. isti e znanstvenik kriti ruke nad olakim prihvaanjem postupaka i pretpostavki za koje ne
ma dovoljno dokaza, a postojei su proturjeni. U stva
ranju ove dihotomije vjerojatno igraju ulogu i inioci
koji odreuju linost, ali i razliite potrebe onih za koje
ove dvije skupine znanstvenika rade jedni za poslo
davce i klijente, drugi, uglavnom, za svpje kolege.
Razlika izmeu istih i primijenjenih psihologa
moe nas, naravno, odvesti i dalje no to smo namjera
vali. Otkria znanstvenika u kuli od bjelokosti mogu
ponekad po korisnosti daleko nadmaiti doprinose nje
govih kolega koji rade u darmaru proizvodnje. Kao pri
mjer za to mogu se navesti Seashorova istraivanja slunih iluzija u prvom desetljeu ovog stoljea. Seashore je
i sam smatrao da je njegov posao ist, daleko od
svake prljave pomisli praktine primjene. Slune su
iluzije, inae, u mnogom pogledu sline mnogo poznati
jim vizualnim iluzijama (npr. produivanje ili skraiva
nje duine strelicama ili neuobiajena upotreba perspek
tive tako da izgled narisanog vara oko).

I doe rat, a s njim i prijetnja u obliku podmornica..

Budui da nije bilo mehanikih detektora, ratni su se
brodovu morali oslanjati na specijalne osmatrae koji
su sjedili u trupu broda, oslukujui umove strojeva
podmornica i nastojali odrediti odakle buka dolazi. Uskoro se otkrilo da pritom, a upravo zbog slunih iluzija, dolazi do sistematskih greaka, pa su pozvali Seashorea i zamolili ga da razvije metode kojima bi se te
greke mogle otkloniti. Tijekom nekoliko presudnih mjeseci njegova su neprimjenjiva otkria odolijevala prijetnji podmornica. Za to su vrijeme usavrene mehanike naprave, pa nepouzdani ljudski faktor nije vie
bio potreban.
Iz ovoga se vidi da ne treba zamiljati da su ista i
primijenjena psihologija jedna drugoj oprene, ve da
ih treba smatrati sredstvima koja ruku pod ruku vode
boljem znanstvenom razumijevanju i veoj drutvenoj
korisnosti. U zadnje se vrijeme na alost dogaa da jedna
s drugom gube korak. Razloge ne treba daleko traiti.
Gorui drutveni problemi (selekcija ljudi za razliite po
trebe drutva, neprilagoenost, voenje omladine, obra
zovanje, pa ak i pitanja rata i mira) nestrpljivo ekaju
rjeenje. Rjeavanje tih problema toliko je hitno da je
primjena, na neki nain, pretekla znanost. U silnoj elji
da pomognu mnogi psiholozi zaboravljaju da je efikasna
samo ona pomo koja se temelji na znanstvenoj podlozi.
Budui da nisu voljni da svoju intuitivnu izvjesnost i
hvale vrijedne namjere podvrgnu nepristranoj znanstve
noj provjeri, oni su, iako jo svojataju presti vezan uz
polje znanstvenog rada, to polje odavno napustili.
Prije nego to prijeem na glavnu temu ove knjige,
elio bih raistiti jo neke pojmove. Moda e biti dobro
ukratko nabaciti po emu se bitno razlikuju psiholog, psi
ijatar i psihoanalitiar, jer mnogima razlika meu tim
profesijama nije posve jasna. Psiholog je ovjek koji se
bavi znanstvenim prouavanjem ljudske naravi. On po
jeduje sveuilinu diplomu koja potvruje da je svladao temelje svoje znanosti. Samim tim on jo ne zado-

voljava uvjete za rad u praksi, a ni uvjete za istraivaki

rad. Za prvo su potrebni postdiplomski teajevi, a za
drugo dvogodinji studij (na sveuilitu) koji zavrava
stjecanjem doktorata. Psihijatar je lijenik koji se na
odreenim postdiplomskim teajevima specijalizirao za
lijeenje duevnih poremeaja. Vei dio njegove dodatne
obuke sastoji se od predavanja s podruja psihologije.
Glavni je zadatak psihijatra lijeenje duevnih i ivanih
bolesti nastalih iz najrazliitijih uzroka. Psihoanalitiar
je obino psihijatar koji se specijalizirao za jedan odre
eni oblik lijeenja, tj. za psihoterapiju. On u osnovi pri
hvaa Freudovo uenje. Malen je broj psihoanalitiara
koji nisu lijenici, no izgleda da to postaje anomalija
upravo nae zemlje.* Odnos izmeu psihologije i psihi
jatrije moemo si predoiti kao odnos izmeu fiziologa
i lijenika s tim da je u ovoj usporedbi psihoanalitiar
lijenik koji se specijalizirao za lijeenje jednog odre
enog tipa bolesti.
Ponekad se te tri vrste znanstvenika meusobno ne
slau, a dogodi se da se ak i sukobe. Na primjer, u
Sjedinjenim Amerikim Dravama kliniki psiholozi esto
i sami lijee pacijente. To ponekad rade pod nadzorom
psihijatra, a ponekad i ne. Mnogi psihijatri s punim
pravom na tu pojavu gledaju s negodovanjem i istiu
da ovjek nije duh u truplu i da se bolest duha ne
moe lijeiti izolirano od trupla. ovjek je integrirana
cjelina u kojoj se duevne i tjelesne sposobnosti meu
sobno isprepleu, pa lijeenje u rukama nestrunjaka (tj.
nekoga tko nije lijenik) moe biti opasno. Sa svoje strane
opet, psihoanalitiari esto daju proroke izjave o sud
bini svijeta, uzrocima rata i mira, o uzrocima nemira
u industrijski razvijenim zemljama ili prirodi nacional
nih razlika. Takve izjave obino poivaju na rasklimanim
temeljima mate njihovih neurotinih pacijenata. Neupu
enima u strogost znanstvene metodologije, psiholozi s
pravom zamjeraju tu bezbrinu invaziju svojeg terito* Misli na Veliku Britaniju (prim. prev.).

rija. Ipak, u cjelini gledano, meu grupama postoji sklad

na suradnja utemeljena na podjeli odgovornosti.
Posve je, meutim, sigurno da bi se psiholozi, psihija
tri i psihoanalitiari sloili u jednom pitanju i to ba
u onom koje bi ovjek s ulice vjerojatno osporavao, nai
me u predvidivosti ljudskog ponaanja. Kad se radi o
fizikalnoj znanosti, predvidivost je za veinu nas posve
obina stvar tu udesnu tonost gotovo da smatramo
samu po sebi razumljivom. Kad se, meutim, radi o
tome da se pomou znanstvenih metoda predvidi ljudsko
ponaanje, veina e nas ustuknuti. Drae nam je da
smo, na neki nain, gospodari svoje sudbine, a s ne
lagodom odbijamo i samu pomisao da je nae ponaanje
podvrgnuto opim pravilima i zakonima (koji u stvari
i omoguuju predvianje). Ipak, s pravom se istie da
mnoge svakodnevne odluke donosimo ba na temelju
pretpostavke o predvidivosti ljudskog ponaanja i da su
naa predvianja ljudskih akcija esto tonija od naih
predvianja na fizikalnom planu. Mnogo se ee dogaa
da ljudi zakasne zbog mehanikog kvara na vlaku ili
autobusu nego zbog toga to se voza zaustavio i poao
brati tratinice. U ljudskom ponaanju ima toliko pra
vilnosti da se ono, bez daljnjega, moe znanstveno prou
avati. Da li je ljudsko ponaanje p o s v e determinirano
pitanje je izvan opsega rasprave koja se temelji na i
njenicama.
Kad psiholoke eksperimente i zakljuke elimo opi
sati popularnim terminima, nailazimo na potekoe koje
su jednake onima to ih mora svladati fiziar ako eli
jasno prikazati to radi. Fiziar rezultate svojeg rada opi
suje matematikim terminima koji se ponekad ni uz
najveu ingenioznost ne mogu pretoiti u obian jezik.
U slinoj se situaciji nalazi i psiholog. Rezultati do kojih
je on doao toliko su usko vezani uz matematiku i sta
tistiku da je njihovo adekvatno razumijevanje nemo
gue bez barem povrnog poznavanja ovih grana zna
nosti. Za mnoge laike statistiar je jednostavno ovjek
koji povlai pravac (matematiki definiran pravac) od

nesigurne pretpostavke do neminovnog zakljuka. Za psi

hologa, statistiar je ovjek koji mu daje neophodan
alat bez tog alata psiholog ne bi mogao razmrsiti slo
eno meudjelovanje injenica s kojima se susree na sva
kom koraku. Moe se, naravno, dogoditi da koristei
statistiku doemo i do pogrenih zakljuaka, no to mo
emo sprijeiti jedino daljnjim uenjem i jo boljim ra
zumijevanjem statistike. Pogreno je miljenje da je ocr
njivanjem moemo izbjei; protivljenje statistici vrlo
esto samo ukazuje na slabu i neefikasnu statistiku.
Kako da psiholozi i fiziari svladaju taj zajedniki hen
dikep u saobraanju? Fiziar je ovdje u povoljnijem po
loaju. Malen je broj ljudi koji sebe smatraju strunja
cima na njegovu podruju ili ak misle da znaju vie
od njega. Osim toga, njegova znanost uiva toliki pre
sti da se njegove tvrdnje prihvaaju i bez bjelodanih
dokaza. Poloaj psihologa posve je drugaiji. Malen je
broj onih koji mu u dnu srca ne zamjeraju to to sebe
smatra boljim poznavaocem ljudske prirode od njih i
koji ne misle da o ljudima znaju daleko vie od ono
ga to pie u bilo kojoj znanstvenoj knjizi. Gotovo nitko
nije spreman da njegove tvrdnje prihvati bez eksplicitnog
dokaza, a teko njemu ako mu se dokaz sastoji (to je
neizbjeno) od sloenih eksperimenata i matematikih
formula. Ove ve nakon letiminog pregleda, obino bi
vaju odbaene zbog nerazumljivosti, a od psihologa se
trai da tvrdnju dokae ne spominjui ak ni same me
tode od kojih se dokaz sastoji.
Gdje god se to moglo, nastojao sam iz knjige izbaciti
teak i sloen matematiki tekst. I matematiku i statis
tiku uspio sam gotovo potpuno izbjei. To, naravno, zna
i da mnoge tvrdnje nisu dokazane s dovoljnom tonosti,
pa molim itaoca da prije no to pone s kritikom, uzme
u obzir uvjete pod kojima je autor ove knjige radio.
Jedino to mogu savjetovati itaocu koji nije zadovoljan
ovim objanjenjem, jest da konzultira strunu literaturu
i da se sam upozna s tamo navedenim injenicama. Pri
tom e mu moda postati jasno da se suvremenom psi-

hologijom ne moe ovladati bez viegodinjeg pohaanja

teajeva iz matematike i statistike, fizike, kemije, gene
tike, sociologije, ekonomije, fiziologije, neurologije, ana
tomije, biologije i mnogih drugih znanosti koje su u iz
ravnoj vezi s psihologijom. Pravo na kritiku znanstvenih
rezultata i teorija treba kupiti znanjem, a ne olako
prisvajati.
Da bih ilustrirao kakva je vrsta kritike esto uperena
protiv psihologije, ispriat u dogaaj koji je na mene
ostavio prilino snaan dojam. Jednog su lana Vlade
njezina velianstva upitali to misli o odreenom testu
za selekciju. On je svojim odgovorom uspio pokazati
plitko miljenje, krajnje neznanje i pristrane metode do
kazivanja karakteristine za politiare koji se poinju
baviti znanou. Maui papirom na kojem je bio test,
proitao je iz njega jedno pitanje koje oito nije imalo
nimalo veze sa svrhom kojoj je test trebao posluiti.
Temeljei svoje tvrdnje na oevidnoj neprikladnosti pi
tanja, ministar je izjavio da svatko moe vidjeti da su
takvi testovi beskorisni, pa je on zato protiv njihova uvo
enja u dosadanji sistem selekcije.
U ovom sluaju treba raistiti slijedee pojmove.
Test o kojem je rije sastojao se od odreenog broja
relevantnih pitanja, tj. pitanja iji odgovori ine temelj
za poduzimanje akcije, i odreenog broja pitanja koja
slue za kamuflau, tj. imaju ulogu da prikriju svrhu
testa. Ministar je citirao upravo jedno takvo pitanje, pa
njegova oita relevantnost ili irelevatnost prema svrsi
testa nikako ne moe biti razlogom za odbacivanje testa
u cjelini. ak i kad bi navedeno pitanje bilo jedno od
relevantnih, o njegovoj se vrijednosti ne moe zakljui
vati samo na temelju itanja. Zadatak testa koji mjeri
svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju ve je eo ipso
dobar zadatak, zadatak koji to ne ini lo je. Bilo bi,
naravno, vrlo zgodno kad bi se vrijednost nekog zadat
ka u testu mogla odrediti povrnim pregledavanjem, no
to je, na alost, nemogue. Da bi se utvrdila vrijednost
danog testa, ili zadatka u testu, potrebne su godine pre-

danog rada. Rezultati takvog temeljitog istraivanja obi

no pokazuju da su naoko privlani zadaci i testovi esto
bezvrijedni, dok su naizgled manje privlani zadaci us
pjeni.
ak i relevantno pitanje koje nije diskriminativno (tj.
ne mjeri svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju)
moe u upitniku imati svoje mjesto. Ono moda mjeri ne
ko od svojstava koje bitno utjee na odgovore drugih
pitanja. Dogaa se, na primjer, da ljudi, umjesto da na
pitanja u testu odgovaraju istinito i kako najbolje znaju,
nastoje ostaviti dobar dojam; stoga se esto umee spe
cijalni skup pitanja koja mjere ovu sklonost i omogu
uju eliminaciju njezina utjecaja iz stvarnog testa.
Ovu sam zgodu ispripovijedao zato to je ona u sva
kom pogledu tipina za nehajan odnos prema psiholo
kim metodama koje se esto odbacuju bez obzira na
injenice. Kao primjer za to mogu posluiti i napisi o
testovima inteligencije koji se pojavljuju u dnevnom tis
ku. injenice su ili iskrivljene do neprepoznatljivosti ili
potpuno zanemarene, a miljenje novinara cijeni se vie
od miljenja ljudi koji su na polju testiranja inteligen
cije stjecali iskustva gotovo itav svoj radni vijek. Na
golemu sloenost problema nitko se i ne obazire, a umje
sto detaljnih diskusija dolaze slogani i polovine istine.
Stoga nije udo to veina ljudi ne zna kakav stav valja
zauzeti prema psihologiji i to je smatra mjeavinom
magije i arlatanstva. Cilj je ove knjige da pokae da
psihologija nije ni jedno ni drugo. Ona je jednostavno
mlada znanost u razdoblju formiranja, nedovoljno raz
vijena da bi odgovorila na pitanja koja joj esto po
stavljaju, no dovoljno razvijena da, za neke probleme,
ponudi rjeenje. Vee razumijevanje javnosti za ono i
me se bavi, pretpostavka je njezina daljnjeg napretka.

PRVI DIO - Testiranje inteligencije

1
to zapravo mjere testovi
inteligencije?

Zbog sve veeg koritenja testova inteligencije, a osobito

zbog njihove upotrebe u kolama, sve vei broj ljudi
shvaa vanost pitanja: to zapravo mjere testovi inteligencije? Raspon odgovora protee se od odgovora
u stilu: Inteligenciju, naravno. (vjerni poklonik) do Ni
ta osim majmunarija! (nepopravljivi skeptik). ak i psi
holozi malice problijede kad uju to pitanje bilo da
im je ono upueno iz redova ljudi zabrinutih za sudbinu
ljudskog mozga, ili lanova udruenja za odgoj i obra
zovanje, bilo da im ga postavljaju obini sugovornici.
Takva reakcija nije toliko posljedica nepoznavanja pra
vog odgovora, koliko posljedica spoznaje sloenosti pro
blema. Kako je svaki znanstveni pojam neodvojiv od
itavog procesa mjerenja i teorijske strukture u koju
pristaje, nuno je da nas odgovor na jedno jedino izo
lirano pitanje ne moe zadovoljiti, tovie, moe nam se
initi posve proizvoljnim. To je logina posljedica zane
marivanja veeg broja varijabli koje na odgovor utjeu.
Ako ne elimo napisati itav udbenik pun eksperimental
nih podataka i nerazumljive matematike stenografije,
Gramovih matrica i Kroneckerovih delta, ne moemo dati
toan odgovor. Ono to moemo uiniti jest, da u opsegu jednog kratkog poglavlja, damo razumno potpun
odgovor, no i to, meutim, samo ako je italac spreman
prihvatiti matematiku kao datost.

Prije svega, moramo se dakle odrei jedne veoma ra

irene predrasude, a to je miljenje da se znanstveni poj
movi odnose na predmete i pojave koji zaista postoje.
Prema tome miljenju, vjetina znanstvenika sastojala
bi se samo u tome da ve postojee datosti izdvoji i iz
mjeri. Tako se, na primjer, obino misli da predmeti ima
ju duljinu; tu injenicu znanstvenik najprije otkriva, a
zatim se daje na posao mjerenja. Slino tome, obino se
misli da ljudi posjeduju inteligenciju, a znanstvenik koji
je to otkrio samo tu inteligenciju mjeri. To bi zapravo
znailo da znanstveni pojmovi i zakoni postoje u prirodi
nezavisno o ovjeku i sve to je potrebno da bismo ih
otkrili jest marljivo traganje. Ovaj nadasve popularan
pogled na znanost posve je pogrean. Thurstone ovako
opisuje pravo stanje stvari:
Svaka znanost ivi u uvjerenju (ili barem u nadi), da
se pomou ogranienog broja pojmova ili idealnih kon
strukcija, moe obuhvatiti neogranien broj pojava. Ta
vjera i jest motivacija znanosti. Zanijekati je, znailo bi
potvrditi primarni kaos prirode, pa prema tome i uza
ludnost znanstvenih napora. Konstrukcije kojima obuhva
amo prirodne pojave ovjekovo su djelo. Otkriti znan
stveni zakon jednostavno znai nainiti shemu zajedniku
odreenom skupu prirodnih pojava, shemu koja se te
melji na zajednikim svojstvima tih pojava i tako ih po
jednostavnjuje i ini lake razumljivim. Ideja o 'neza
visnosti znanstvenih zakona' pogrena je ba kao i mi
ljenje da je znanstvenik jednostavno sretnik koji se spotakao na neke od tih zakona. Znanstveni zakon nije dio
prirode, on je samo sredstvo za njezino razumijevanje.
Nunost ovog upozorenja bit e nam jasnija ako se
vratimo svojem primjeru duljine ili visine. Mjerimo li
visinu nekog ovjeka ili duljinu metalne ipke ljeti, bro
jevi koje emo dobiti bit e vei od onih koje bismo do
bili zimi. Mjerimo li odreenu udaljenost polaganjem me
talne ipke, vidjet emo da e ta udaljenost varirati u
skladu s temperaturom u trenutku mjerenja. Na temelju
velikog broja mjerenja, racionalno donosimo zakljuak

koji tada zovemo prirodnim zakonom i koji (u ovom

specijalnom sluaju) glasi: Tijela se na toplini ire, a na
hladnoi skupljaju. Zakon nam je pomogao da pojedno
stavnimo svoj opis prirode i da tako pojednostavnjenu
prirodu bolje razumijemo. Prema tome, visina neke oso
be nije neto apsolutno; to je konstrukcija do koje smo
doli sluei se znanstvenom teorijom i jo mnogim poj
movima koji, naizgled, s njome nemaju nikakve veze.
Slino tome, inteligencija nije neto to se u prirodi
moe izdvojiti i izmjeriti. To je jednostavno pojam kojim
se sluimo pri opisivanju ljudskog ponaanja. Ako se
psihologija eli zvati znanou, tada glavni predmet nje
zina istraivanja mora biti ljudsko ponaanje. Oito je
da se pojedinci meusobno razlikuju po rezultatima koje
postiu u golemom broju najrazliitijih djelatnosti. Upra
vo kao to fizika da bi opisala kretanje materijalnih
tijela, postulira postojanje fizikalnih sila, tako i psiho
logija mora postulirati postojanje (ili nepostojanje) od
leenih sposobnosti kao primarnih uzroka uspjeno iz
vrenih zadataka.
Ova izjava moe posluiti kao upozorenje onima koji
tvrde da je inteligencija sposobnost stjecanja znanja, ili
sposobnost apstraktnog rezoniranja, brzina i dubina raz
miljanja, ekvivalent mudrosti ili kombinacija navedenog
(ili neeg posve drugog). Zastupnici ovih i mnogih sli
nih tvrdnji, obino nastavljaju kritikom testova inteli
gencije i kau da je oito da ovi ne mjere navedena
svojstva te da posve sigurno ne mjere ni inteligenciju.
Ponekad je dobro imati na umu izreku Thomasa Hobbesa: Rijei su za mudra ovjeka etoni, a za budalu
novci. Iako se, naime, mudrost, dubina razmiljanja ili
sposobnost uenja ne mogu definirati, a ni mjeriti na
bilo koji prihvatljiv nain, opasno je izjednaavati ih s
inteligencijom ili davati izjave o tome u kojoj se mjeri
ona moe mjeriti postojeim testovima inteligencije. Ta
kav nain razmiljanja dovodi do semantike zbrke. On,
posve nepotrebno, ini problem jo sloenijim nego to
U stvari jest, a objektivni tono odreeni standard po-

mou kojeg elimo ispitati adekvatnost svojih testova,

zamjenjuje neodreenim izrazima.
Ne treba posebno dokazivati da se laici, u svojoj defi
niciji inteligencije, ne slau. No jednako je tako oito,
da se ni psiholozi meusobno ne slau kad treba dati
formalnu, verbalnu definiciju. To ne mora znaiti, a i
ne znai da oni pritom ne misle na isto. Zatraimo li od
politiara, vlasnika garae i domaice da definiraju od
reeni pojam X, dobit emo, vjerojatno, tri posve razli
ita odgovora: uzrok neslaganja sa mnogim bliskoisto
nim zemljama, pogonsko sredstvo za automobile i
sredstvo za uklanjanje mrlja. To su, eto, tri posve
razliite definicije onoga to bi veina ljudi nazvala ben
zinom. Ova razliitost definicija ukazuje samo na to da
ni jednu od njih ne moemo uzeti kao standardnu mje
ru svojih testova. Takav bi izbor bio posve proizvoljan i
u suprotnosti sa znanstvenim metodama. Stoga moramo
krenuti drugim putem i pozvati u pomo ono to obino
zovemo praktinom definicijom.
Za razliku od verbalne, praktina je definicija takva
definicija koja uspostavlja praktian kriterij i koja pre
ma opem miljenju, sadri ono to elimo definirati,
iako ne u njegovu istom obliku. Svatko e se sloiti da
nam je inteligencija potrebna da bismo uspjeli u koli ili
na sveuilitu, da bismo bili uspjean oficir ili poslovan
ovjek, ili da bismo se uspjeno bavili bilo kakvim inte
lektualnim radom. Jednako je tako ope miljenje da su
mentalna defektnost kakvu vidimo kod ispodprosjene
djece ili neshvaanje jednostavnih radnji unato gorlji
vom nastojanju i velikom naporu, pojmovi suprotni veli
koj inteligenciji. Oito je da su za uspjeh na podrujima
ljudskih djelatnosti, osim inteligencije, potrebni jo neki
inioci kao na primjer: dobri uitelji, prave veze, srea,
upornost i stabilnost, no isto je tako oito da je najva
nija inteligencija. Prema tome, trebalo bi oekivati da e
na testovima inteligencije dobre rezultate postii ljudi
koji su uspjeli u koli, proizvodnji, trgovini, na sveui
litu ili u raznim mnogobrojnim profesijama i zanima-

njima. Naprotiv, treba oekivati, da oni koji nisu u tome

uspjeli nee postii takve rezultate. Ako se ipak dogodi
da netko tko je na testu postigao velik broj bodova, ne
uspije u poslu kojim se bavi, pokuavamo njegov ne
uspjeh objasniti emocionalnom nestabilnou ili nekom
drugom slinom smetnjom. S druge strane, uspije li netko
tko je na testu postigao izrazito slabe rezultate, pretpo
stavljamo da je bio izuzetno marljiv, ili da je imao do
bre veze ili bilo kakve prednosti na neintelektualnom
planu. injenice potvruju ove pretpostavke. U kasnijim
u poglavljima detaljno pokazati koliko je uspjeh u koli,
koledu i ivotu uope, usko povezan s rezultatima testo
va inteligencije. Osim toga, obino postoji korelacija iz
meu tih rezultata i ocjene inteligencije koju su o nekom
dali njegovi uitelji, profesori, supervizori, efovi i ope
nito ljudi u poziciji da ocijene njegove sposobnosti. Sto
tine studija o tome iznose vrlo sline podatke. S prakti
nog stanovita ovi su pokazatelji posve dovoljno oprav
danje za koritenje testova inteligencije pri selekciji i
planiranju budunosti. Sa znanstvenog stanovita, meu
tim, mnogo toga ostaje nepotpuno.
Pokuat u objasniti to je, vjerojatno, glavni razlog
te nepotpunosti. Pretpostavimo da elimo pomou metra
usporediti visinu dvojice ljudi. Rezultat mjerenja morao
bi biti isti bez obzira na to koji smo, od postojeih me
tara upotrijebili (recimo da je X vii nego Y). Ako je X
vii od Y-a, a Y vii nego Z, mjerenje bi moralo potvrditi
da je i X vii nego Z. Kad ne bi bilo tako, s pravom bismo
mogli sumnjati u tonost svojih mjerenja i morali bismo
pomnije razmotriti uvjete pod kojima su ona izvrena.
Ako se raskorak ne moe pripisati uobiajenim pogreka
ma do kojih nuno dolazi pri svakom fizikalnom i men
talnom mjerenju, tada naem nainu mjerenja nedostaje
ono to psiholozi zovu unidimenzionalnou. Uvjet uni
imenzionalnosti je pri svakom naunom mjerenju to
liko vaan, da ga treba detaljnije razmotriti.
Pretpostavimo da se poslovina deva pokuava provui
kroz poslovine iglene ui. elimo li predvidjeti ishod

tog vrlo hazardnog pothvata, moramo znati visinu i i

rinu deve, kao i visinu i irinu uice na igli. Kad bi nam
te unidimenzionalne veliine bile date, mogli bismo s pri
lino velikom tonosti predvidjeti to e se dogoditi. No
pretpostavimo sada, da znamo samo veliinu deve, tj.
njezinu visinu pomnoenu s njezinom irinom i velii
nu uice dobivenu na isti nain. Tako dobivena velii
na viedimenzionalna je mjera koja nam daje veoma ma
lo podataka. Deva, na primjer, moe zaglaviti i ako je ui
ca igle vea od nje (tj. uica moe biti veoma duga i
uska). Iz ovog se primjera vidi da su predvianja koja se
ne oslanjaju na unidimenzionalno mjerenje mnogo netonija od predvianja koja se na takvim mjerenjima temelje.
U navedenom smo primjeru pretpostavili da je veli
ina pojam do kojeg smo doli dogovorom, tj. dogovo
rili smo se da emo visinu pomnoenu sa irinom sma
trati veliinom. Drugim rijeima, pretpostavili smo da
znamo odreene dvije dimenzije, kao i to to treba s
njima uraditi. No uzmimo primjer u kojem skupina lju
di procjenjuje veliinu skupine deva. Netko e, u svo
joj ocjeni uzeti u obzir samo visinu, a irinu e potpuno
zanemariti. Netko e uiniti obrnuto. Netko e opet po
traiti kompromis izmeu ta dva ekstrema, a netko e se
ravnati prema raspoloenju, pa se jedanput priklanjati
jednoj, a drugi put drugoj metodi. elimo li, na temelju
takvih ocjena, neto predvidjeti, nae e predvianje biti
tonije no to to doputaju zakoni vjerojatnosti, no sa
stanovita tonog mjerenja i uspjenog predvianja, ci
jena koju smo platili zato to pojam veliine nismo
razloili na njegove osnovne dimenzije, bit e vrlo visoka.
Prvobitni pojam inteligencije, ili bolje reeno, ono
to su pod inteligencijom smatrali pioniri na tom pod
ruju istraivanja, moe se usporediti s pojmom velii
ne. Metode mjerenja i testovi inteligencije bili su,
u stvari, mjere veliine. Znanstvenici nisu tono znali
od kojih se unidimenzionalnih komponenata ta veliina
sastoji, a nisu se slagali ni u njihovu izboru. Zadovolja
vali su se injenicom da njihovi testovi daju prihvatljive

praktine rezultate i nisu se obazirali na kritiku koja je

smatrala da njihov nain mjerenja nema racionalnog
temelja i da su rezultati do kojih dolaze esto proturjeni.
Osoba A moe, na primjer, na Stanford-Binetovom testu
biti bolja od osobe B, B bolji od osobe C na Porteusovom
testu labirinta, a C bolji od osobe A na Vojnom alfa
testu. Moe se pokazati da takvi rezultati nisu posljedica
sluajnih greaka koje su pri mjerenju neizbjene. Je
dino razumno objanjenje jest da svaki od nabrojenih
testova mjeri drugu kombinaciju istih ili razliitih fun
damentalnih dimenzija. Stoga te staromodne testove in
teligencije, unato njihovoj uspjenosti, treba podrobnije
analizirati. Takva analiza neminovno vodi, kako tonijem
mjerenju, tako i eliminaciji navedenih nepodudarnosti.
Stoga je pomalo neobino to nije odmah i provedena u
djelo.
Jedan od razloga neprihvaanja takve analize bila je
i konzervativnost potroaa testova inteligencije. Ui
telji, psihijatri, socijalni radnici i drugi korisnici testova
navikli su se na pojam kvocijenta inteligencije* (uobia
jena je kratica I. Q.) i poeli su ga smatrati mjerom
* I. Q. ili kvocijent inteligencije jest omjer mentalne i kro
noloke dobi neke osobe pomnoen sa 100, tj.
mentalna dob
I. Q. = -------------------- x 100. Mentalna se dob djeteta definira
kronoloka dob
djetetovom sposobnou da rjeava zadatke koje moe lijeiti pro
sjeno dijete dane dobi. Dijete koje bez potekoa rjeava pro
bleme koje moe rijeiti 50 posto devetogodinjaka ima mentalnu
dob 9, bez obzira na svoju kronoloku starost. Ako ono, u tom
trenutku ima, recimo, 9 godina, tada su njegove sposobnosti
prosjene, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/9 x 100 = 100
(kvocijent inteligencije prosjenog djeteta jest i po definiciji 100).
Ako djetetova kronoloka dob iznosi 6 godina, tada je dijete,
oito, veoma bistro, a njegov kvocijent inteligencije vrlo velik,
I. Q. = 9/6 X 100 = 150. Ako dijete ima 12 godina, ono je zaosta
lo, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/12 x 100 = 75. Samo
jedno od 200 djece ima kvocijent inteligencije vei od 150, a
manji od 60. Otprilike polovina sve djece ima kvocijent inteligen
cije izmeu 90 i 110. Kvocijent inteligencije duevno nerazvijene
djece esto je manji od 70. No taj nas broj moe zavarati, pa se
dijagnoza mentalne dafektnosti samo djelomino temelji na testovima inteligencije.

ovjekove ope inteligencije. Kvocijent inteligencije ti

pina je mjera za veliinu, no budui da je u praksi
veoma korisna, mnogi ljudi ne vide taj nesumnjivi ne
dostatak. Drugi, jednako snaan razlog jest nespremnost
veine ljudi, a na alost i mnogih psihologa, da svladaju
matrinu algebru i druge matematike metode pomou
kojih se inteligencija moe razloiti na svoje sastavne
dijelove. No najglasnije prigovore stavljaju oni koji sma
traju da im pojam kvocijenta inteligencije omoguava
da ovjekovu intelektualnu snagu u cjelini ocijene bolje
no to bi to mogli sluei se analitikim mjerama. Nema
nikakve sumnje o tome da nam veliina kazuje vie o
devi, nego samo njezina visina i to usprkos tome to
veliina nije tono odreen pojam, pa se kao takva
ne moe ni tono izmjeriti (nasuprot tome visina to
jest). No, kombinirajui visinu i irinu saznajemo o
devi najvie, a time smo dobili i na strogosti definicije
i na tonosti mjerenja. Slino tome, ako neije intelek
tualne sposobnosti moramo izraziti jednom jedinom broj
kom, tada emo se posluiti neim to nalikuje kvocijentu
inteligencije. Ipak, mislim da bi protiv takvog jednobrojanog izraavanja trebalo uvijek estoko protestirati i
uporno tvrditi da nam treba vie od jednog broja, tj. ono
liko brojeva koliko polje inteligencije ima dimenzija. Na
sreu, ne postoji razlog zbog kojeg bismo se morali ogra
niiti na samo jedan broj, pa e naa slika neije inteli
gencije biti vie profil s jasno izraenim jakim i slabim
tokama, nego jednostavan prosjek.
ak ni takav opis nee biti potpun. To je injenica ko
jom se mjerenje inteligencije esto pokuava diskrediti
rati, pa je stoga moramo poblie razmotriti. Pritom nam
moe pomoi ova Thurstoneova misao:
. . . ako sposobnosti, per definitionem, uzmemo za pri
marne uzroke individualnih razlika u uspjehu, tada ljud
ska djela na najrazliitijim podrujima ljudske djelatno
sti, moraju biti funkcije ogranienog broja sposobnosti.
Posljedica toga jest i opis pojedinca na temelju tog ogra
nienog broja sposobnosti. To je suprotno zabludi prema

kojoj se ljudi ne smiju klasificirati ili etiketirati samo

zato to na svijetu ne postoje dva jednaka ovjeka. Sva
ko poopenje u znanstvenom opisivanju povlai za sobom
odreeni gubitak: individualne konstrukcije znanosti ni
kad ne mogu biti posve u skladu s individualnim isku
stvima . . . Sa stanovita neposrednog iskustva, znanstveni
opis nuno je nepotpun. Znanstvena konstrukcija uvijek
je okruena i mnotvom iskustvenih nebitnosti. Mislim
da to ba i jest karakteristika znanosti i da je kao takvu
treba i priznati (imajui, naravno, uvijek na umu ope
prihvaeno miljenje da je nauni opis neke osobe bez
vrijedan, ukoliko se pritom ne uzme u obzir tako zvana
totalna situacija). Prouavanje ljudi ne postaje znanstvenije time to nastoji biti potpuno, niti je bezvrijed
no zato to je ogranieno. Sa stanovita zdravog razuma,
znanstveni opis ovjeka-pojedinca jednako je nepotpun
kao i znanstveni opis bilo kojeg drugog predmeta ili po
jave.
Nije teko pronai primjere prigovora o kojima govori
Thurstone. Tako se na primjer, esto izjavljuje da je
tjeskoban ovjek hendikepiran, jer osjeaj tjeskobe one
moguava njegovoj inteligenciji da doe do izraaja, pa
testovi ne daju tonu sliku njegovih stvarnih sposob
nosti. No mi ionako inteligenciju ne moemo mjeriti
izdvojeno, moramo uzeti u obzir itavu ispitanikovu li
nost. Izdvojiti inteligenciju iz cjelovitosti emocionalnih
potreba, iskustava i motivacija jest atomiziranje koje
nuno daje lanu sliku. No zar u fizici, i to s poprilino
uspjeha, ne inimo upravo to? S istim bismo pravom
mogli kazati da je metalna ipka hendikepirana ako
njezinu duljinu mjerimo zimi pa ona je ljeti mnogo
dulja. Ono to je tono jest da duljina i temperatura
nisu nezavisne varijable, pa elimo li da na opis bude
razborit i logian, moramo poznavati i obje ove veliine
i funkcionalni zakon koji ih povezuje. Jednako tako sa
svim je mogue da izmeu inteligencije i tjeskobnosti
postoji odreeni odnos, te da one djeluju jedna na drugu.
Rjeenje nije u nalaenju neke globalne veliine koja

e se temeljiti na njihovoj kombinaciji, ve u pronalae

nju tonog zakona koji ih povezuje (i koji se moe ma
tematiki izraziti). Da bismo to uinili, moramo svaku od
ovih veliina izmjeriti posebno. Tjeskobnost moemo
mjeriti jednako tono kao i inteligenciju (vidi poglavlje
10). Postoje, naime, razliite eksperimentalne metode ko
jima se tjeskoba moe poveati, pa utjecaj njezina po
rasta moemo vidjeti na rezultatima testova inteligencije.
Takoer moemo prouavati ljude koji pate od tjeskobe
i pratiti eventualne promjene rezultata postignutih na
testovima u sluajevima kad se tjeskobnost smanjuje.
Ono to se zasad iz takvih eksperimenata moe zakljuiti
jest da je tjeskoba, pri rjeavanju problema u testovima
inteligencije, mali hendikep, i da testovi zahtijevaju ko
rekciju jedino u ekstremnim sluajevima, tj. onda kad je
utjecaj tjeskobe izuzetno snaan.
O meusobnom djelovanju inteligencije i emocional
nih, kao i ostalih intelektualnih aspekata linosti, vjero
jatno, postoji mnotvo slinih pretpostavki. No postoja
nje tog meusobog djelovanja ne bi smjela biti pre
preka mjerenju sposobnosti. To bi nas, ba naprotiv,
trebalo potaknuti da pretpostavku pomno provjerimo i
pronaemo najtonije mogue zakone kojima ovaj me
usobni utjecaj podlijee. Skup pojmova s kojima radi
mo samo je prva aproksimacija; lako se moe dogoditi
da emo tijekom rada mnoge od njih odbaciti i nado
mjestiti novima. U principu mislim da emo pojmove
kojima emo se najvie koristiti, kao i nain na koji su
oni meusobno povezani, uspjeti otkriti samo strogom
i detaljnom analizom.
Kakva e vrsta analize razbiti pojam veliine inteli
gencije na unidimenzionalne varijable. Jedna od metoda
jesu takozvani rajbti-eksperimenti koji se izvode
sjedei za radnim stolom i duboko razmiljajui. Rezulta
ti takvih eksperimenata obino su brojni tomovi knjiga.
Grubo reeno, to i jest ono to su filozofi inili tijekom
itave povijesti, a iz toga je, kao najvanije saznanje
proistekla doktrina o sposobnostima. Ona kae da o-

vjek ima velik broj sposobnosti koje mu omoguuju da

izvrava najrazliitije zadatke (sposobnosti su, na pri
mjer, pamenje, zamiljanje, razmiljanje, itd.). esto
se smatralo da su sredita tih sposobnosti u odreenim
dijelovima mozga, a frenolozi* su ili ak tako daleko da
su tvrdili da opipavanjem izboina na lubanji mogu od
rediti koje su sposobnosti upadljivo, a koje slabo razvi
jene. Geografske karte mozga, sa jasno oznaenim pod
rujima sposobnosti, bile su jedno vrijeme veoma popu
larne, a itanjem karaktera na takav nain, mnogi su
se obogatili. U pekulacije ovakve vrste bili su ponekad
uvueni ak i ozbiljni znanstveni radnici. Danas, povijest
ovog pokreta moe posluiti jedino kao opomena protiv
slinih smicalica u suvremenom ruhu.
Danas su i psihologija sposobnosti i frenologija prili
no diskreditirane, djelomino zbog oite apsurdnosti
objanjavanja pamenja pomou sposobnosti pamenja
(dokaz da takva sposobnost postoji opet je injenica da
smo neto upamtili), a djelomino zato to je usavrava
njem elektrine stimulacije mozga, meu ostalim, poka
zano da pacijent prilikom stimuliranja ljubavnog pod
ruja ne kree, pohotljivo kliui, u pohod na medicin
ske sestre, ve samo mie nonim palcem. Psihologija
sposobnosti, ipak je ostavila traga u svakodnevnom go
voru, pa ak i u sistemu obrazovanja. Kad silimo djecu
da ue latinski, da bi stekla smisao za logiku ili da
pamte povijesne datume da bi popravila memoriju, po
naamo se u skladu s psihologijom ije su filozofske pret
postavke nadiene, a tvrdnje odluno pobijene ekspe
rimentima izvrenim u ovom stoljeu.
Moda bi bilo najbolje da paljivo pogledamo razliite
tipove testova koji danas postoje na tritu i da se upi
tamo po emu se oni meusobno razlikuju. Panju e
nam, najprije, privui materijal od kojeg je test sa
injen. Neki se testovi slue rijeima, neki brojevima,
drugi vizualnim apstrakcijama ili crteima, a neki i
* Frenologija je nauka koja po obliku lubanje zakljuuje o
ovjekovim duevnim osobinama (prim. prev.).

stvarnim predmetima kao to su, na primjer, arene koc

ke, slagalice i tome slino. Mogue je da neki ljudi lake
barataju jednim, a drugi drugim materijalom. Imamo,
dakle, ve jednu smjernicu u traeju naih, pretpostav
ljenih, sposobnosti.
Zatim bismo mogli razmotriti mentalne operacije,
potrebne da bi se izvrio dani zadatak. U jednom se testu
moe, recimo, od ispitanika traiti da naui sadraj
odreenog danog teksta, u drugom da neto upamti, u
treem da donese induktivan sud, dok ponekad glavni
ispitanikov zadatak moe biti i posve perceptualne pri
rode. Ova je vrsta klasifikacije, a priori, tea od one prve
(klasifikacije prema materijalu), jer o mentalnim proce
sima koji se odvijaju prilikom bilo kojeg mentalnog ina,
ne znamo gotovo nita.
Trei bi se mogui pristup mogao temeljiti na razlici
izmeu brzine i dubine. Neki od testova zahtijevaju brz
i eventualno povran odgovor, dok drugi mjere dubinu
naeg rasuivanja, a ne njegovu brzinu. Mnogi kritiari
testova inteligencije napadali su upravo tu slabu toku
i isticali da testovi zanemaruju dubinu na raun brzine.
Tri su, dakle, puta kojima moemo krenuti pri analizi
ranju testova inteligencije; moemo traiti razlike u ma
terijalu, u mentalnim procesima i u onom to bismo,
u nedostatku boljeg izraza, mogli nazvati kvalitetom.
Mogu li se ove hipoteze provjeriti, potvrditi ili pobiti i
ako se mogu, onda na koji nain? Najuobiajeniji i u
praksi najefikasniji jest statistiko-eksperimentalni po
stupak nazvan faktorska analiza. Ona se temelji na vrlo
jedostavnom principu.
Podvrgnemo li veu skupinu ljudi razliitih zanimanja,
stavova, nejednakog drutvenog porijekla i poloaja itd.,
odreenom broju testova koji mjere tako zvanu inteli
genciju, tada emo prema rezultatu svakog od tih testo
va moi ljude svrstati u niz. Na poetku niza bit e naj
bolji, na kraju najgori ostali e biti negdje izmeu.
Ako dva testa mjere isti mentalni proces pomou isto
vrsnog materijala, a kvaliteta obaju testova je kon-

stantna, tada bi nakon testiranja, poredak ljudi u oba

niza morao biti isti. Sluajne greke pri mjerenju mogu
taj poredak malo poremetiti (na nepredvien nain), ali
u cjelini gledano, nae je oekivanje razumno i praksa ga
potvruje. Dva testa, koji zadovoljavaju navedene uvjete,
daju ponekad ak i gotovo identian niz.
Uzmemo li sada dva testa koji se u nekim aspektima
razlikuju bilo da su sastavljeni od materijala razli
itog tipa, ili da se pri njihovu rjeavanju koriste razliiti
mentalni procesi, ili da zahtijevaju brzinu ili dubinu raz
miljanja. Tada e se, naravo, i poredak ljudi nakon testi
ranja razlikovati. im su razlike u testovima vee, tim e
se i poredak ljudi u nizu vie razlikovati. Konano emo,
u konstrukciji testova, doi do toke u kojoj e se dva
niza toliko razlikovati, da znajui rezultat to ga je netko
postigao na prvom od njih, neemo moi predvidjeti
njegov uspjeh na drugom testu. Ili, drugim rijeima, im
je slinost u izboru materijala, mentalnih procesa i kva
litete izmeu dva testa vea, tim je vea i vjerojatnost
da e ispitanik na oba testa postii slian rezultat. Obrat
no, ako se razlika (u ova tri aspekta) meu testovima po
veava, ta se vjerojatnost smanjuje.
Ovi, prilino magloviti pojmovi slinosti ili razlike
mogu se prevesti na precizan matematiki jezik pomou
takozvanog koeficijenta korelacije. Raspon toga koefi
cijenta kree se od 1, ime se oznaava potpuno slaga
nje, do 0 koja oznaava nepostojanje bilo kakvog odnosa.
Kadikad se zna desiti i da koeficijent ispadne negativan,
npr. u sluaju kad netko vrlo dobro rijei zadatke testa A,
a slabo ili nikako zadatke testa B (ili obratno). No kad
je rije o testovima inteligencije, takvi koeficijenti rijetko
se pojavljuju (gotovo nikada). Znaenje koeficijenta bit
e nam jasnije, ako pogledamo nekoliko primjera. Znamo
da su visoki ljudi obino i tei od niskih korelacija
izmeu visine i teine iznosi 0,6. To je negdje u sredini
izmeu savrene korelacije i nepostojanja bilo kakve ko
relacije. Korelacija izmeu visine i inteligencije iznosi
samo 0,2. To je tako malen broj da se iz njega na teme-

lju visine ne moe nita zakljuiti o inteligenciji (iako se

vidi neznatna tendencija porasta inteligencije s visinom).
Izmeu duljine lijeve i desne ljudske ruke korelacija je
0,98, dakle vrlo bliza savrenoj korelaciji. No duljina
ljudskog nosa ne stoji, na primjer, ni u kakvom odnosu
prema duljini ljudskog stopala.
Sada, postavljenu hipotezu, moemo i drugaije formu
lirati. Moemo kazati da meu testovima, koji su slini
u materijalu, procesima i kvaliteti, postoji visok
nivo korelacije, dok je meu testovima koji se u ova tri
aspekta razlikuju, korelacija slaba. im je slinost vea
korelacija je bolja im su razlike vee korelacija je
slabija. Vrijedi i obrat ove tvrdnje, tj. im je bolja kore
lacija tim je i slinost meu testovima vea, im je ta
korelacija slabija, slinost je manja. Ovako formulirana
tvrdnja korisnija je u praksi, jer ono to u praksi mjeri
mo jest korelacija izmeu testova. Na temelju veliine
korelacije zakljuujemo koliko su testovi meusobno sli
ni ili koliko se jedan od drugoga razlikuju. Taj proces
dedukcije prilino je sloen, no bez obzira na to, veina
je znanstvenika, kad se radi o prirodi glavnih mentalnih
sposobnosti ili mentalnih procesa potrebnih za rjeavanje
problema u testovima, usvojila vrlo sline stavove. Do
sad se, dodue, panja najvie posveivala razlikama u
sposobnostima baratanja razliitim tipovima materijala
i razlikama u efikasnosti pojedinih mentalnih procesa.
Sve do nedavno gotovo da nitko i nije prouavao odnos
brzina, dubina.
Glavni faktori* koje su psiholozi uspjeli izdvojiti do* Povrno gledano, ovi su faktori vrlo slini sposobnostima
koje sam tako strogo kritizirao na poetku ovog poglavlja. Glav
na razlika izmeu ova dva pojma lei u nainu na koji su nastali.
Pojam sposobnosti nastao je nesistematskim promatranjem i
verbalizacijom odreenih stereotipova (i predrasuda koje su u
to odreeno vrijeme vladale). Faktori su paljivo definirani na
temelju eksperimentalnih i statistikih procesa, a u skladu sa
znanstvenim metodama. Mjestimina slinost ne bi smjela za
magliti ove temeljne razlike. Da bi se to izbjeglo, faktori se esto,
umjesto rijeima, oznaavaju slovima (u zagradi kraj svakog
faktora).

bili su slijedee nazive: verbalna spretnost (V), verbalna

tenost (W), spretnost u baratanju brojevima (N), pro
storni zor (S), percepcija (P), memorija (M) i sposobnost
induktivnog zakljuivanja (I). Malo je teko te sposobno
sti opisati bez primjera testova na kojima se temelje
definicije ovih faktora. Stoga sam, u poglavlju 2, naveo
primjere, za odreene faktore karakteristinih zadataka.
Veina zadataka vrlo je laka, a italac e ubrzo i sam
uvidjeti da bi oni mogli biti i sloeniji i kako bi se mogli
uiniti sloenijim. U dobrom testu moraju, naime, biti
zastupljeni svi stupnjevi teine. Prilikom testiranja, da
ju se, naravno, i detaljne upute, a i nekoliko slobodnih
minuta u kojima ispitanik moe provjeriti da li je shvatio
to se od njega trai.
Navedenih je sedam faktora, relativno, ali ne i potpuno
nezavisno. Onaj tko uspjeno rijei testove koji se odnose
na jedan faktor, obino uspjeno rijei i testove koji se
odnose na druge faktore (ta je tendencija, ipak, neto sla
bija nego kad se radi o testovima iste vrste). Moda
bismo tu univerzalnu tendenciju uspjenog rjeavanja
razliitih zadataka mogli identificirati s naim, hipotetikim pojmom inteligencije. Razmotrimo detaljnije
razliite faktore kako bismo otkrili koji se od njih mjere
testovima za ije je rjeavanje potrebno ono to obino
zovemo intelektualnom kvalitetom. Mislim da e se
veina ljudi sloiti u tome da testovi koji mjere faktor
induktivnog zakljuivanja zahtijevaju najvie inteligen
cije, testovi koji mjere verbalne i numerike faktore, ne
to manje, dok ostali zahtijevaju znatno manje inteligen
cije. I korelacija meu testovima potvruje ovakav su
bjektivan i a priori stav. Zajedniko je svojstvo (tj. visok
stupanj korelacije) najizraenije kod testova koji mjere
induktivno zakljuivanje, manje izrazito kod verbalnih i
numerikih testova, a najneizrazitije kod prostornih testo
va i testova pamenja. Time smo doli do openitog za
kljuka da je inteligencija svojstvo na kojem se temelje
(iako ne u jednakoj mjeri) sve intelektualne operacije.
Osim toga opeg svojstva koje moemo zvati inteligen-

cijom, ili opreznije, jednostavno oznaiti slovolm g,

postoje i razliite vrlo specifine sposobnosti koje nam
omoguavaju efikasno baratanje specifinim materijalom
ili efikasno koritenje odreenog mentalnog procesa.
Vjerojatnost da su nabrojeni faktori (njih sedam) i jedini
faktori koji se mogu izolirati posve je neznatna. Najno
viji radovi ukazuju na mnotvo drugih. Ovih je sedam,
meutim, dosad najbolje definirano i proueno, pa emo
ih stoga uzeti kao predstavnike ostalih.
Dosad nismo jo nita kazali o brzini rjeavanja pro
blema kao ni o dubini razmiljanja. Za psihologa je to
nesigurno tlo, djelomino i zato to interes za taj odnos
godinama jedva da je postojao, pa se na njegovu is
traivanju nije ni radilo. Taj je problem tek nedavno
pobudio panju, a budui da su neka od njegovih eks
perimentalnih rjeenja vrlo zanimljiva i vana, pokuat
u ih ukratko objasniti. Pritom u se sluiti otkriima D.
Furneauxa, kao i pojmovima koje je on definirao. On je,
uostalom, bio i prvi koji je predloio neka rjeenja tog
tekog i sloenog problema.
Da bih objasnio ono to elim, morat u se posluiti
primjerom. Neka to bude odreeni tip zadatka u testu
inteligencije, recimo nizovi slova na str. 56. ove knjige.
Pretpostavimo da smo konstruirali vei broj razliitih
zadataka istoga tipa i razdijelili ga reprezentativnom
uzorku stanovnitva. Pretpostavimo da smo za rjeava
nje tih zadataka dali proizvoljno mnogo vremena. Na
temelju broja ljudi koji su uspjeno rijeili odreeni za
datak moemo odrediti teinu tog zadatka. Ako neki za
datak uspjeno rijei 90 posto ljudi iz naeg odabranog
uzorka, moemo taj zadatak smatrati relativno lakim; ako
ga uspjeno rijei samo 10 posto ljudi iz uzorka, zada
tak je, relativno, teak. Ako sada test sainjen od zada
taka svih nivoa teine primijenimo na drugi uzorak
populacije, tada svaki ispitanik u tom uzorku moe
odreeni zadatak ili tono rijeiti, ili pogreno rijeiti,
ili odustati od rjeavanja, tj. taj odreeni zadatak pre
skoiti. Veina testova inteligencije daje konanu ocjenu

na temelju broja tonih odgovora danih u zadanom vre

menskom intervalu. Stoga ta ocjena ovisi o sva tri na
ina rjeavanja problema, tj. o tonom i pogrenom rje
avanju i o preskakanju. elimo li analizirati doprinos
brzine, moramo odrediti udio svakog pojedinog naina
ili, drugim rijeima, moramo pokuati razmrsiti neraz
mrsivo. To zahtijeva mjerenje vremena potrebnog za
rjeavanje svakog pojedinog problema. Mislim da je sva
kom odmah jasno da se dijeljenjem broja tonih odgo
vora s ukupnim potrebnim vremenom ne moe dobiti
nikakav razuman prosjek (neki e ljudi, na primjer,
trebati mogo vremena za dobivanje pogrenog odgovora,
ili e podosta vremena provesti mozgajui o problemu
od kojeg e konano odustati, dok drugi nee time gubiti
vrijeme).
Kad izmjerimo vrijeme potrebno za rjeavanje svakog
pojedinog problema, moemo grafiki prikazati vrijeme
potrebno odreenom ispitaniku za rjeavanje zadataka
odreenog nivoa teine. Takav grafiki prikaz vidimo
na slici 1A. Takoer odmah vidimo i to a vrijeme po
trebno za rjeavanje ne raste proporcionalno s porastom
nivoa teine. Tu potekou moemo izbjei ako upotrije
bimo logaritam nae mjere vremena (log vrijeme). Tada
se odnos izmeu nae dvije varijable (nivoa teine i
logaritma vremena) moe prikazati pravcem (slika 1B).
Grafikon prikazuje rezultate trojice ispitanika, Alfe, Bete
i Game. Vidimo da su sva tri pravca jednako nagnuta
prema horizontalnoj osi, ili drugim rijeima, da su para
lelna. Taj, neobino vaan, eksperimentalni zakljuak ni
smo mogli predvidjeti. Iz njega se vidi da smo mjere
njem doli do jedne univerzalne konstante (tj. univerzal
ne za nau kulturu). Ako pomislimo da su nad njezinim
nepostojanjem oajavale generacije psihologa, tada nje
zina vanost postaje jo oitija.
S dijagrama B moemo odmah proitati da je ispita
nik Alfa, na svim nivoima teine, bri od ispitanika Beta,
koji je opet na svim nivoima teine bri od ispitanika
Gama. Gama moe rijeiti samo zadatke koji nisu tei

od odreenog, vrlo niskog, nivoa teine. Beta ve uspi

jeva rijeiti zadatke srednje teine, a Alfa rjeava ak i
vrlo teke zadatke. Bilo bi zgodno kada bismo toku u
kojoj se pravci alfa, beta i gama sijeku s horizontalnom
koordinatom (ta toka odreuje veliinu brzine kojom
Alfa, Beta i Gama rjeavaju najjednostavnije zadatke
zadatke koje moe rijeiti gotovo svatko) mogli identi-

Slika 1

ficirati s brzinom rjeavanja problema svih nivoa teine,

a najvii nivo teine do kojeg Alfa, Beta i Gama mogu
doprijeti s dubinom njihova shvaanja. To se, na alost,
ne moe uiniti i to iz dva razloga. Razumno je, naime,
oekivati da uspjeh na testu ne ovisi samo o brzini, ve
i o spremnosti ispitanika da trai odgovor drugim
rijeima o onom to zovemo upornou. Kad bi naa
tri ispitanika bila krajnje uporna i voljna da se do
voljno dugo pozabave svakim od zadanih problema, tada
bismo njihove rezultate mogli prikazati crtkanim produecima duina koje prikazuju stvaran postignuti re
zultat. Tako bi ak i relativno tupi ljudi, voljni da us-

traju dovoljno dugo vremena, uspjeli rijeiti relativno

teke probleme, dok relativno bistri ljudi, nesposobni
da problemu posvete vie vremena ne bi rijeili ni rela
tivno lake probleme.
Za ovu teorijsku tvrdnju ne samo da ne manjka do
kaza, ve je ona, tovie, i posve u skladu sa svakodnev
nim iskustvom i zdravim razumom: vrhunski intelektual
ni domet jest produkt brzog mentalnog rada i uporne
marljivosti. Budui da smo se posluili logaritamskomskalom, treba drati na umu da je duina vremena po
trebna tupom ovjeku za rjeavanje tekog problema,
neproporcionalna teini toga problema (misli se, narav
no, na linearnu proporcionalnost). Dok e njemu za tei
problem trebati mjeseci upornog rada, bistar e ovjek,
isti problem, rijeiti za svega nekoliko minuta. Ipak, ta
dva faktora (brzina i upornost) relativno su nezavisna, pa
stoga o dubini ne moemo govoriti kao o korisnom unidimenzionalnom psiholokom pojmu. Dubina se obino
identificira s najviim nivoom teina kojeg ispitanik mo
e dosei. Jasno je da je ona sloen pojam koji ovisi o
jednostavnijim pojmovima brzine i upornosti. Zanimlji
vo je da jedan od tih elementarnih faktora (upornost)
uope i nije intelektualna kvaliteta prije bi se moglo
kazati da je on funkcija organizacije linosti i njezina
emocionalnog integriteta. Gledano samo sa spoznajne
strane, brzina mentalnog funkcioniranja primarna je de
terminanta intelektualne snage. Postoje dobri razlozi za
identificiranje te brzine sa o, tj. opom mentalnom spo
sobnosti ili inteligencijom.
ak ni ovakva kombinacija brzine i upornosti ne uzima
u obzir svu sloenost procesa rjeavanja problema. e
sto se dogaa, a tu eksperimetalni dokazi podupiru sva
kodnevno iskustvo, da napiemo pogrean odgovor pod
dojmom da je on ispravan (barem jednako tako esto
kao to odustajemo od daljnjeg rjeavanja problema).
Ovo opaanje uvodi u nau analizu neto kao nehaj.
Moda ta rije ba i ne opisuje posve adekvatno ono
to se dogaa, iskustvo je meutim pokazalo da ba zbog

ovakvog postupka kojim se netona rjeenja prihvaaju

kao tona, a tona odbacuju kao netona, netko tko je
i brz i uporan postie relativno slabe rezultate.
Furneaux je pokazao da injenice koje smo ovdje ukrat
ko saeli i odnosi koji meu njima vladaju (neke od tih
odnosa nismo navodili jer se mogu izraziti jedino u
obliku matematikih formula) vode do prilino plauzibilne hipoteze o prirodi procesa koji se u mozgu odvijaju

Zakljuivanje

Pamenje

Opaanje

TESTOVNI MATERIJAL
Slika 2

prilikom rjeavanja problema. Prema toj hipotezi, uoeni

problem uzrokuje u mozgu niz zbivanja koji imaju za
posljedicu itav lanac pokusnih rjeenja. Ta pokusna
rjeenja ne dopiru nuno do nae svjesne razine, svako
je od njih jednostavno osobit nain organizacije jednog
dijela modane strukture. Brzina kojom se ti pojedini
oblici organizacije stvaraju, razaraju i iznova oblikuju
jest temelj na kojem se zasniva pojam mentalne brzine.
Mozak testira adekvatnost svakog pokusnog rjeenja ne
kom vrstom mehanizma povratne sprege (feed-back) ka
kvim se slue i elektronski raunari (to je najvjerojatnija
pretpostavka). U toj fazi procesa igra odreenu ulogu ne
haj ili nemarnost ili tehnikim rjenikom reeno, gre
ka. Moe se, naime, dogoditi da pokusno rjeenje koje
zadovoljava samo neke od traenih uvjeta otkoi meha
nizam testiranja i dovede do pogrenog odgovora. Uko-

liko do toga ne doe, proces stvaranja pokusnih rjeenja

nastavlja se sve dok ispitanik ne pronae toan odgo
vor, ili dok zbog toga to nije dovoljno uporan, ne
odustane od rjeavanja jednog i ne pree na drugi pro
blem.
I tako smo, zanemarivi pritom neke sloenije aspek
te, okonali potragu za odgovorom na pitanje: to za
pravo mjere testovi inteligencije? Dobro i na analiti
kim principima konstruiran test mjeri brzinu mentalnog
funkcioniranja koja je, izgleda, temelj intelektualne efi
kasnosti. On takoer mjeri nau sklonost prema brojevi
ma, rijeima, crteima ili nekim drugim tipovima testovnog materijala, kao i to koji nam mentalni proces naj
vie lei (pamenje, opaanje, zakljuivanje, itd.). U
testu nuno dolaze do izraaja i neintelektualne kompo
nente linosti, kao na primjer upornost koja igra vanu
ulogu u odreivanju neije efektivne inteligencije, tj.
spremnosti i sposobnosti da se rjeavaju sve tei i sve
sloeniji problemi. Ovi razliiti odnosi shematski su pri
kazani na slici 2. Loe sainjen test mjerit e sve ove
razliite dimenzije kao jednu zbrkanu cjelinu iz koje se
ne moe izluiti doprinos to ga svaka od tih dimenzija
daje konanom kvocijentu inteligencije. Dobro konstrui
ran test, ili bolje reeno, niz testova mjerit e svako od
ovih svojstava posebno, ime e se dobiti bolji uvid u ispitanikove jake i slabe toke, a time i mogunost boljeg
predvianja onoga to on moe postii u budunosti.
Oiti praktini uspjesi ak i slabih testova mogu poslu
iti kao pokazatelji onoga to e se moi postii kad
praksa dostigne teoriju. Ve postoje neki dokazi o tome
da analitiki testovi udvostruuju ili ak utrostruuju
tonost predvianja starijih testova.

2
Primarne mentalne sposobnosti

Ovo se poglavlje gotovo iskljuivo sastoji od primjera

testova koji ilustriraju raspravu o prirodi inteligencije
u prvom poglavlju ove knjige. U ovaj sam ih tekst uvr
stio prije svega zato to teorijska diskusija o pojmovima
kao to su, na primjer, sposobnost percepcije ili ver
balna tenost malo govore onima koji ne poznaju na
in na koji se ti pojmovi mjere i definiraju. Profesor
Thurstone iji je pionirski rad na ovom polju omoguio
da se prouavanje inteligencije postavi na zdravije te
melje, ljubezno mi je odobrio da ovdje reproduciram
zadatke iz njegovih testova.
Treba imati na umu da to nisu potpuni testovi, nego
samo zadaci od kojih obino prvi, ili prvih nekoliko ilu
striraju instrukciju koju treba primijeniti na daljnje za
datke u testu. Gdjegdje je ovim uputama dodan i primjer
na kojem ispitanik moe provjeriti da li je uputu shva
tio. Ovi primjeri zadataka bit e za veinu italaca posve
laki. Mislim da e itaoci shvatiti da se mogu konstrui
rati i mnogo tei zadaci, kao i to da se test moe sloiti
tako da odgovara svakom intelektualnom nivou od ni
voa petogodinjaka do nivoa briljantnog sveuilitarca.
Za one koji e moda osporavati nain na koji su tes
tovi grupirani, moram iznova naglasiti da to grupiranje
nije proizvoljno, ve posljedica rezultata to su ih na
testovima postizale velike skupine ljudi.

(1) VERBALNA SPRETNOST (v)

TEST POSLOVICA
Ovaj test provjerava vau sposobnost razumijevanja onoga
to itate. Proitajte poslovicu A.
A. Jedri kad vjetar

duva.

Dvije i samo dvije od dolje navedenih reenica imaju goto

vo isti smisao kao poslovica A. Naite te dvije izjave.
____V_____ eljezo se kuje dok je vrue.
___________Kad si u Rimu, ponaaj se kao Rimljanin.
____V_____ Sui sijeno dok sunce sja.
___________ Nemoj da ti jedro bude vee od broda.
Oznaku (v) smo stavili kraj prve i tree izjave jer one imaju
gotovo isto znaenje kao poslovica A.
U slijedeoj skupini reenica, oznaite izjave koje imaju
slino znaenje kao poslovica B.
B. Bez muke

nema nauke

Bez alata nema zanata.

__________ Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije.
___________ U mutnoj se vodi riba lovi.
___________ Od jednog u d a r a dub ne pada.

VERBALNA KLASIFIKACIJA

U stupcu broj 1 navedena su imena nekih ivotinja. U stupcu

broj 2 nabrojeno je nekoliko komada pokustva. Stupac
broj 3 sadri i rijei koje oznaavaju ivotinje i rijei koje
oznaavaju pokustvo. Polica je komad pokustva i nakon
nje dolazi broj 2 to znai da pripada drugom stupcu. Ovca
je ivotinja i nakon nje dolazi broj 1 to znai da pripada
prvom stupcu. Ostalim su rijeima brojevi 1 i 2 pridrueni
na jednak nain:
1

krava

stol

polica

konj

stolica

ovca

ptica

ormar

fotelja

pas

svjetiljka

krevet

maka

magarac

Rijeima u stupcu 3 pridruite brojeve 1 ili 2.

2

rastrgati

patiti

onesvjetiti se

-----------

muiti

boljeti

raspeti

-----------

gristi

plakati

zgnjeiti

-----------

tipati

tucati

stenjati

rezati
kukati

-----------------------------

VERBALNE RELACIJE

Proitajte slijedei red rijei:

1-noga:

2-cipela

3-ruka:

7-prst

4-palac

5-glava

6-rukavica

8-stisak

Prve dvije rijei, noga i cipela, stoje u odreenom odnosu

-cipela se nosi na nozi. Idua je rije ruka. Koja od nave
denih rijei stoji prema ruci u istom odnosu kao noga prema
cipeli. Odgovor je rukavica jer se rukavica nosi na ruci. Zatosmo na oznaenom mjestu napisali brojku 6.
U idua dva zadatka treba nai rije koja se prema treoj
rijei odnosi kao druga prema prvoj i u zato odreen prostorupisati odgovarajui b r o j .

1-riba:

2-voda

7-nebo

8-visoko

3-ptica

5-crvenda

6-ocean
----

1-gradonaelnik: 2-grad
6-ope 7-trgovina

4-plavo

3-kapetan

8-porunik

4-brod

5-privatno
----

(2) VERBALNA TENOST (w)

PREMETANJE SLOVA

Slova u svakom redu treba poslagati tako da daju ime neke

ivotinje. U prvom sluaju skup slova dmedjve moe se po
slagati tako da daje rije medvjed koju smo i napisali u za
to predvien prazni prostor. U iduem redu slova asp mogu
se poredati tako da daju ivotinju pas. Na isti nain skup
slova kmaa daje rije maka.

IVOTINJE
medvjed
pas
maka

dmdjve
asp
kmaa

Slova u svakom redu treba poslagati tako da se dobije ime

jedne ptice:
PTICE
tkaap
narav
strebaj

---------------

PRONALAENJE RIJEI

U prazan prostor dolje upiite to vie rijei koje poinju

slovom s, a zavravaju slovom 1. Duljina rijei nije va
na. To mogu biti lina imena ili imena rijeka i gradova, kao
i rijei stranog porijekla.
U prva su tri reda, primjera radi, takove rijei ve upisane.
Nastavite upisivati rijei koje poinju sa s a zavravaju
sa 1.
1. sol
2. sokol
3. sandal
4.
5.

STVARANJE RIJEI

Upotrebljavajui iskljuivo slova koja se nalaze u rijei

G-E-N-E-R-A-C-I-J-A, nainite to vie novih rijei. Nove rijei
mogu biti duge ili kratke, to mogu biti lina ili geografska
imena, kao i rijei stranog porijekla. Pojedino se slovo smije
upotrebljavati samo onoliko puta koliko se puta pojavljuje u
rijei G-E-N-E-R-A-C-I-J-A.
U prva tri reda dani su primjeri takovih rijei. Nastavite!
G-E-N-E-R-A-C-I-J-A
1. igra
2. energija
3. cijena
4. ___________
5.

(3) NUMERIKE SPOSOBNOSTI (n)

NUMERIKI KOD

U ovom se testu od vas trai da se koristite sistemom koji se

temelji na dvadeset simbola umjesto deset uobiajenih cije
lih brojeva. Svaki od brojeva izmeu 0 i 19 ima svoj od
reeni simbol koji je dolje naznaen. Vidimo da je simbol
kojim se oznaava broj jedan, toka, a simbol za broj pet,
crtica. Broj devet predstavljen je simbolom koji se sastoji
od crtice i od etiri toke. Nula je predstavljena simbolom u
obliku slova U.

Ako je broj vei od devetnaest, simboli se kombiniraju tako

da se stavljaju jedan iznad drugoga. Kako se to radi pokaza
no je u primjeru 2. Gornji simbol treba pomnoiti sa dvade
set, a donji sa jedan, a dobivene rezultate treba zbrojiti. Pro
uite dobro primjer 2!
Ako je broj vei od 399, tada su za njegovo zapisivanje
potrebna tri simbola. Gornji treba pomnoiti sa 400, srednji
sa dvadeset, a donji sa jedan i dobivene rezultate zbrojiti.
Kako se to radi pokazano je u primjeru 3.

Istom metodom rijeite est iduih zadataka!

Prostor za
raunanje

Odgovor

Prostor za
raunanje

Odgovor

RAUNANJE
Na tabeli su tri prazna mjesta na koja treba upisati odgova
rajue brojeve. Podatke koji su za to potrebni, treba uzeti iz
tabele.

ARITMETIKI PROBLEMI
U ovom je testu dano nekoliko aritmetikih problema i nji
hova mogua rjeenja. Za svaki problem imamo etiri odgo
vora od kojih je jedan, i samo jedan, toan. Od vas se trai
da pronaete toan odgovor. Kraj njega, na za to predvie
nom prostoru, stavite oznaku kvaice kao to je to uinjeno
u prvom primjeru. Raunati moete na praznom prostoru, no
ne gubite vrijeme nastojei izraunati toan odgovor.
U prvom primjeru treba izraunati produkt dvaju brojeva.
Odmah se vidi da je prvi broj, po veliini, vrlo blizu broju 4,
a drugi broju 7. Budui da je 4 x 7 = 28, rjeenje mora biti
negdje oko broja 28. To smo rjeenje i oznaili.
7,563327
4,12395 x 6,82187 =

14,012468
28,133051
56,103378

U dolje navedenom primjeru vidimo da je brojnik blizu

broju 30, a nazivnik blizu broju 6. Budui da je 3 0 : 6 = 5,
oznaili smo rjeenje najblie broju 5.
4,4278
5,1819
6,9271
8,4293
Budui da znadete, da jedan od odgovora mora biti toan,
moete se u njegovu nalaenju posluiti trikom. Kako, na
primjer, pogoditi koliko je 29 X 29? Znamo da je 30 X 30
= 900. Takoer znamo da je 9 X 9 = 81, pa prema tome rjee
nje mora zavravati brojem 1. Iz toga slijedi da je toan
odgovor 841.
2

(29) =

755
841
865
901

Naite i oznaite tono rjeenje u dolje navedenim zadaci

ma. Nastojte se sluiti najkraim moguim p u t e m . Ne gubite
vrijeme na provjeravanje jedan je odgovor sigurno
toan.
2,621
3,01224 X 4,86537

6,782
14,656

21,387
---------------------------------------------------------------------------6,5654
53,29736 =
5,01258

10,6327
91,7136

134,6973
---------------------------------------------------------------------------7.698
1351 + 8271 + 72 + 3 + 51 +
2 + 1 + 13 + 9 + 4 + 2 3 +

9.875
13.561

20.679
8 + 19 + 22 + 4 + 6 + 1 6
---------------------------------------------------------------------------2

(197) =

11.569
23.417
38.809
62.187

(4) PROSTORNI ZOR (s)

RUKE

U ovom ete testu vidjeti itav niz crtea koji prikazuju ruke,
Neki od njih prikazuju desnu, a neki lijevu ruku. Ispod
svakog crtea su dva prazna kvadrata.
Ako je na crteu desna ruka, stavite oznaku u desni kva
drat, a ako je na slici lijeva ruka, onda u lijevi kvadrat, kao
to je to uinjeno na crteu dolje.

Stavite oznaku u odgovarajui kvadrati!

LIKOVI
Na crteu su dva jednaka lika u obliku slova L. Svaki lik ima
na svojem vrhu rupu. Ne odvajajui ih od povrine na kojoj
lee, moemo ih pomicanjem dovesti u poloaj da padnu
jedan na drugog.

Slijede dva razliita lika. Ne moemo ih pomicanjem (ne

odvajajui ih pri tom od povrine na kojoj lee) dovesti
u poloaj da padnu jedan na drugog. elimo li to, moramo
ih odvojiti od povrine na kojoj lee.

Na slici je sedam likova. Podvueni su oni likovi koji su

jednaki prvom liku (misli se jednaki u gore objanjenom
smislu).

Na slici je sedam likova. Podvucite likove koji su jednaki pr

vom liku u redu.

Trebalo je podvui trei i etvrti lik. Oni su jednaki

prvom liku.
Evo jo jednog zadatka. U svakom redu podvucite likove
koji su jednaki prvom liku u tom redu.

Test sadri dvadeset redova od po sedam likova.

ZASTAVE

Na prvom crteu su dvije jednake zastave. Ne odvajajui ih

od povrine na kojoj lee, moemo ih pomicanjem dovesti u
poloaj da padnu jedna na drugu.

Budui da su zastave u traenom smislu jednake, stavili smo

crticu kraj slova J.
Na slici dolje su dvije razliite zastave. Ne moemo ih, ne
odvajajui ih od povrine na kojoj lee, pomaknuti tako da
padnu jedna na drugu.

Budui da su zastave razliite, stavili smo crticu kraj slova R.

Uinite to isto na crteima dolje. Pokuajte zastave pomica
njem, ne odvajajui ih od povrine papira, dovesti jednu n a .
drugu. Ako je to mogue, stavite crticu kraj slova J, a ako
nije crticu kraj slova R.

Na prvoj je slici trebalo staviti crticu kraj slova J, a na drugoj

kraj slova R.
Test sadri etrdeset i osam zadataka.

(5) SPOSOBNOST PERCEPCIJE (p)

IDENTINI BROJEVI

Na vrhu prvog stupca brojeva nalazi se broj 634. Svaki put

kad se broj 634 ponovo pojavi u prvom stupcu, mi ga podvuemo. U drugom je stupcu podvuen broj 876 jer se on nalazi
na vrhu toga stupca. U treem je stupcu podvuen broj 795,
koji se nalazi na vrhu treeg stupca.
Broj na vrhu svakog stupca pojavljuje se u tom istom
stupcu jo jedan ili dva puta. Pronaite taj broj to bre
moete i svaki ga put podvucite.
634
693
850
634
513
398
696
634
574
628
634

876
643
328
932
879
375
470
697
876
294
982

795
583
795
189
342
795
896
247
319
468
543

423
837
115
423
528
969
274
423
627
423
962

279
363
643
279
375
470
887
699
291
983
585

374
282
663
539
314
475
576
374
S50
677
846

ITANJE U ZRCALU
Pogledajte ove dvije rijei

Prva je rije maka. Druga je rije takoer maka, ali tis

kana u zrcalnom odrazu (s desna na lijevo).
Dolje su dva reda rijei. U prvom su redu rijei tiskane
s lijeva na desno, a u drugom te iste rijei tiskane s desna
na lijevo.

Dolje su dva stupca rijei. Prva rije, na vrhu svakog

stupca, tiskana' je s lijeva na desno. Ispod nje su etiri ri
jei tiskane u obrnutom smjeru, tj. u zrcalnom odrazu.
Jedna od te etiri rijei jednaka je rijei na vrhu stupca.
Nju smo u svakom stupcu podvukli.

U svakom od ovih stupaca podvucite rije koja je jed

naka rijei na vrhu stupca.

Test sadri pedeset stupaca od po etiri rijei.

LICA

U ovom nizu lica jedno se lice razlikuje od ostalih. To

je razliito lice precrtano.

Pogledajte dobro i uoite zato je precrtano lice u sredini.

Usta na tom licu, razlikuju se od ustiju na druga dva lica.
Evo jo jednog niza lica. Precrtajte lice koje se razlikuje od
ostala dva.

Trebalo je prekriiti zadnje lice u redu.

U svakom redu precrtajte lice koje se po neem razlikuje
od ostala dva.

Test sadri ezdeset r e d a od po tri lica.

(6) INDUKTIVNO ZAKLJUIVANJE (r)

TAJNO PISMO

U prvom stupcu, pod naslovom Rijei, nalaze se tri rijei:

dar, dan, i rad. U drugom stupcu te su iste rijei napisane
tajnom ifrom svako je slovo zamijenjeno brojem. Treba
pronai slovo koje odgovara odreenom broju. Redoslijed
rijei u prvom i drugom stupcu nije isti. U trei stupac
treba napisati rijei onim redom kojim one dolaze u taj
nom pismu.
Rijei

Tajno

pismo

dar

dan

rad

Prijevod

Problem moemo rijeiti na nekoliko naina. Evo jedne mo

gunosti:
Pogledajmo paljivo rijei u prvom stupcu. Vidimo da
dvije rijei poinju istim slovom. Rijei dar i dan poinju
slovom d. U tajnom pismu dva puta se na poetku po
javljuje broj 3. Stoga 3 odgovara slovu d. Upiite d
na odgovarajue mjesto u prijevodu.
Trea rije poinje slovom r, pa prema tome broj 5
odgovara slovu r. Upiite r na odgovarajue mjesto u
prijevodu.
Slovo u sredini svake rijei jest a. Broj u sredini svake
rijei napisane tajnim pismom jest broj 8. Stoga 8 odgo
vara slovu a. Upiite a u sredinu svake rijei u treem
stupcu.
Ostala je nepotpuna samo jo rije dan, pa stoga broj
6 mora odgovarati slovu n. Upiite n u preostali prostor
u prvom redu treeg stupca.
Poredak rijei u treem stupcu jest: dan, rad, dar.

Evo jo jednog primjera. Tajno pismo ovog primjera razli

kuje se od tajnog pisma u prvom primjeru. Pronaite koje
slovo odgovara kojem broju. Rijei napiite na odgovaraju
a mjesta u treem stupcu.
Rijei

Tajno pismo

vrt

rat

lav

Prijevod

Da li ste primijetili da prve rijei zavravaju slovom t?

Broj koji se na zadnjem mjestu pojavljuje dva puta jest
broj 9. Stoga broju 9 odgovara slovo t. Upiite t u od
govarajue polje.
Rijei rat i lav imaju u sredini slovo a. Broj koji se u
sredini pojavljuje dva puta jest broj 2. Upiite a u od
govarajue polje.
Sada moete prepoznati rije rat. Druga rije koja zavr
ava slovom t je vrt. Napiite je. Prema tome, prijevod dru
ge rijei mora biti lav, a tako i jest jer prema rijei vrt,
broju 8 odgovara slovo v. Redoslijed rijei u treem stup
cu glasi: vrt, lav, rat.
Evo jo jednog primjera. Naite slova koja odgovaraju
brojevima i upiite ih u polja treega stupca. Pomozite si
tako, da najprije odredite koji broj pripada slovu o koje
se pojavljuje u svakoj rijei (dakle tri puta). Vidi se da
slovu o pripada broj 5, dakle broju 5 odgovara slovo o.
Upiite o u odgovarajua polja treeg stupca. Dalje ra
dite sami.
Rijei

Tajno pismo

osa

nos

bol

Prijevod

Redoslijed rijei u treem stupcu mora biti: bol, nos, osa.

Pokuajte sami rijeiti idui problem. (Slovo b se u prvom

stupcu rijei pojavljuje samo jedanput. Pronaite broj koji
se u drugom, stupcu pojavljuje samo jedanput i rjeenje
slijedi).
Rijei

Tajno pismo

sob

sok

kos

Prijevod

Redoslijed rijei u treem stupcu jest: sok, sob, kos.

Dolje su jo dva problema za vjebu. Prevedite rijei na
pisane tajnim pismom i redom ih upiite u trei stupac.
Rijei

Tajno pismo

san

lan

sol

Rijei

Tajno pismo

luk

alt

lak

Prijevod

Prijevod

NIZOVI SLOVA

Proitajte ovaj niz slova

a b a b a b a b
Idue slovo u nizu bilo bi a. Upiite a u prazno polje.
Sada proitajte ovaj drugi niz slova i odredite koje je
slovo na redu. Upiite ga u prazno polje.
eafagaha
Trebalo je upisati slovo i.
Proitajte dolje napisane nizove i u prazno polje upiite
slovo koje dolazi.
ghghghgh
a a b b c c
a b z c z d z d z
Trebalo je upisati slova g, d i e.
Vjebajte na dolje navedenim primjerima. U svako polje
upiite odgovarajue slovo.
a a a b b b c c c d

a u b v a u b v a u

a b m c m d m d m
a b c a b c a b c d

RAZLIKE U SKUPINAMA SLOVA

Proitajte ove skupine slova
AABC

ACAD

ACFH

AACG

U tri se skupine slovo A pojavljuje po dva puta. Cr

o smo podvukli treu skupinu u kojoj se slovo A ne po
javljuje dva puta.
Evo slinog problema. Tri skupine, od ove etiri, po ne
emu su sline. Koje su to skupine?
CVRM

TUVZ

OPRS

EFGH

U drugoj, treoj i etvrtoj skupini slova su poredana abe

cednim redom u prvoj skupini nisu. Podvucite prvu
skupinu da biste je oznaili kao razliitu.
Izmeu tri, od dolje navedene etiri skupine slova, postoji
odreena slinost. Podvucite skupinu koja se razlikuje od
ostale tri.
KABC

KEFG

LOPR

KUVZ

Tri skupine poinju slovom K. Trebalo je podvui treu

skupinu.
Evo jo jednog primjera. Podvucite skupinu slova koja se
po neem razlikuje od ostale tri.
EGHI

MPRS

HJKL

TVZ

Trebalo je podvui drugu po redu skupinu. Izmeu slova

M i P je razmak od tri slova.
Problemi koje treba rjeiti slini su ovima. U svakom redu
treba pronai i podvui skupinu koja se po neemu razli
kuje od ostale tri.
AAAB

AAAM

AAAR

AATV

HGFE

OPRS

MRVZ

VUT

STT

IJKI

FGHF

OPRO

EFGI

GHIK

JKLM

RSV

(7) MEMORIJA (m)

PREPOZNAVANJE LIKOVA

Paljivo pogledajte ove likove tako da ih moete prepoznati

kad ih opet vidite.

Kraj lika kojeg ste prepoznali stavite oznaku

polje.

u prazno

Na isti nain pogledajte ove likove, tako da ih moete pre

poznati meu likovima na iduoj stranici.

U stvarnom testu na slici ima dvadeset likova koje treba

prepoznati u skupini od ezdeset likova narisanih na poseb
nom listu.

PRVO I ZADNJE SLOVO

Svakom predmetu dolje pridruen je broj. Broj pridruen

rijei kutija jest 66, broj pridruen rijei stolica je 21 i
tako redom. Od vas se trai da se sjetite broja svakog pred
meta. Na iduoj stranici imena predmeta napisana su dru
gim redom. Kraj svakog predmeta napiite njegov broj.
Ako vam pisanje moe pomoi da bolje zapamtite, moete
parove prepisati u prazna polja na desnoj strani. Paljivo
itajte i nastojte upamtiti dok vam se ne kae da prestanete.
Ponite odmah. Ne ekajte ni na kakav znak.
Predmet

Broj

kutija

66

stolica

21

lepeza

92

svjetiljka

77

Predmet

Ne okreite ovu stranicu.

Broj

Predmet

Broj

U prvom redu napisan je odgovarajui toan broj. Nado

punite stupac. Ponite odmah.
Predmet
Stolica
svjetiljka
kutija
lepeza

Broj
21

Stvarni test sadri petnaest parova predmet-broj.

IMENA

U svakom redu dolje napisano je po jedno ime i po jedno

prezime. Imena treba upamtiti tako da se, kad vidite pre
zime, moete sjetiti imena. Na iduoj su strani napisana
samo prezimena i to redoslijedom razliitim od ovoga ovdje.
Od vas se trai da dopiete imena.
Ako vam, pri pamenju, pomae pisanje, moete imena
i prezimena prepisati u prazna polja na desnoj strani. Po
nite odmah. Rei e vam se kada da prestanete.
Ime

Prezime

Zdenka

Ceri

Ivan

Plea

Vera

Ivezi

Ante

Kova

Ime

Prezime

U prvom redu, uz prezime je napisano odgovarajue ime.

Dopunite stupac.
Ime

Prezime

Vera

Ivezi
Ceri
Kova
Plea

U stvarnom testu treba upamtiti dvadeset imena i napisati

ih uz odgovarajua prezimena.

3
Bistro je dijete odraslo

Danas rezultati testova inteligencije, kojima je podvrg

nut velik broj djece u dobi od jedanaest godina, esto
odluuju o njihovu buduem zanimanju, ili utjeu na
njihov ivot na neki drugi nain. S pravom se moemo
pitati koliko vrijede rezultati takvih testova, tj. moe
mo li se na njih osloniti kad je u pitanju djetetova
budunost. Ovaj vrlo vaan problem bitno se razlikuje
od problema kojim se obino zamjenjuje, a taj je pro
nalaenje korelacije izmeu inteligencije i profesionalnog
uspjeha za danu grupu. Navest u nekoliko primjera koji
e ovu razliku bolje objasniti (esto se dogaa da je i
psiholozi zanemare). Pretpostavimo da smo, u vojsci,
podvrgli testu inteligencije tisuu kandidata za oficirski
in. Nakon toga sve smo ih poslali u OCTU* na vje
bu. Neki e tamo otpasti, a neki e nastaviti sa kolo
vanjem. Vezu, odnosno korelaciju, izmeu testovima iz
mjerene inteligencije i uspjeha u OCTU moemo lako
izraunati, pa stoga i odrediti mogu li ti testovi poslu
iti za predvianje uspjeha u OCTU.
Uzmimo sada drugi primjer. Pretpostavimo da smo te
stirali inteligenciju sinova vojnih oficira. Bili su to dje
aci od oko est godina, a njihovi su ponosni roditelji
eljeli da im sinovi uspiju u vojnoj karijeri. Pretposta* OCTU kratica za Officer Cadets Training Unit, u prijevo
du Jedinica za obuavanje oficira-kadeta (prim. prev.).

vimo takoer, a to je i vrlo vjerojatno, da su se sva dje

ca, kasnije, odluila za vojnu karijeru i da su, nakon
ponovnog testiranja, upuena u OCTU (drugi put su
djeaci testirani neposredno prije odlaska u jedinicu).
Test kojem su bili podvrgnuti u dobi od est godina mo
e posluiti za predvianje rezultata tog drugog testa, a
isto tako i za predvianje uspjeha u OCTU. Ako se
kvocijent inteligencije ove djece nije u meuvremenu iz
mijenio (izmeu dva testa prolo je prosjeno etrnaest
godina), tada je oito, da su za predvianje uspjeha u
OCTU, oba testa jednako vrijedna (jer u biti daju
jednake rezultate).
No ako se kvocijent inteligencije iz godine u godinu
mijenja, tada na temelju rezultata koje smo dobili testi
ranjem estogodinjaka, neemo moi predvidjeti ni re
zultate koje e na testovima postii dvadesetogodinjaci,
kao ni njihov uspjeh u OCTU. Ako je kvocijent inte
ligencije konstanta, tada je mjerenje neije inteligencije
(pomou testa inteligencije), u danom trenutku, i odre
ivanje odnosa njegove inteligencije prema inteligenciji
ostalih iste dobi, u stvari isto to i predvianje tog od
nosa u budunosti. No ako kvocijent inteligencije i nije
konstantan, testovi inteligencije mogu se koristiti za od
reivanje odnosa neije inteligencije prema inteligenciji
ostalih koji pripadaju istoj dobnoj skupini. Dobivena
mjera tada, naravno, vrijedi samo za dani trenutak, tj.
rezultat testa inteligencije ne moe biti indikator budu
ih uspjeha ili neuspjeha. Stoga je vano utvrditi koliko
je kvocijent inteligencije konstantan.
Mnogim ljudima takvo istraivanje izgleda nepotrebno,
tovie suvino. Navikli su sluati da se kvocijent inte
ligencije, tijekom ivota, ne mijenja, pa da stoga i ne
treba praviti razliku izmeu testova, koje emo radi lak
eg snalaenja, zvati testovima za mjerenje inteligencije
i testova za predvianje inteligencije. Na alost, dokazi
nas upuuju u suprotnom smjeru. Dokazi su dobiveni na
temelju veeg broja eksperimenata meu kojima su Dearbornov i Rothneyev ve klasini. Velike skupine djece

testirane su svake godine iznova deset godina uzastopce,

pa su se tijekom tog razdoblja mogle promatrati even
tualne promjene kvocijenta inteligencije. Na temelju tri
desetak takvih studija doneseni su slijedei zakljuci:
Korelacija izmeu rezultata dvaju uzastopnih testira
nja izravna je funkcija meu testiranjem proteklog vre
mena. Kod vrlo pouzdanog i dobro konstruiranog testa,
kao to je to na primjer Stanford-Binetov test (vjerojat
no najee upotrebljavan test inteligencije) moemo oe
kivati da e korelacija izmeu rezultata dvaju uzastopnih
testiranja biti 0,95, ako je meu testiranjem prolo neko
liko, a najvie tjedan dana. Ako izmeu testiranja pro
e cijela godina, korelacija e pasti na 0,91, a ako pro
u dvije godine, na 0,87. Sa svakom daljnjom godinom
korelacija opada za 0,4, tako da e nakon tri godine
iznositi 0,83, nakon etiri 0,79, a nakon deset godina
svega 0,55. Kad se radi o predvianju, korelacija od 0,55
izrazito je slaba. Predvianje koje bi se temeljilo na
sluajnosti, tj. na bacanju dinara, bilo bi slabije za sve
ga 10 posto. To ba nije sjajan rezultat.
Uzgred treba napomenuti da je raspon dobnih sku
pina, za koje vrijede ove brojke, prilino ogranien. Za
dobnu skupinu estogodinjaka predvianje je znatno
netonije od onog na kojeg ukazuju brojke, a na te
melju testiranja djece koja jo nisu navrila dvije godine
ne moe se ba nita zakljuiti o inteligenciji koju e
ona posjedovati kao odrasli ljudi. Situacija je neto bo
lja za dobnu skupinu tro- i etverogodinjaka, ali su koe
ficijenti tako maleni da su u praksi neupotrebljivi. Sve u
svemu, testiranje inteligencije prije navrene este go
dine (ili najmanje pete), trebalo bi izbjegavati jer moe
kod roditelja pobuditi uzaludnu nadu ili nepotreban
strah. S druge strane, razumno je oekivati da e na
kon navrene petnaeste ili esnaeste godine ivota, tes
tiranje dati prilino tonu procjenu razvoja inteligencije
ak i za iduih trideset ili vie godina. Ocjenjuje se, da
se nakon razdoblja adolescencije, a uz uvjet da ne doe

do tjelesnih ozljeda sredinjeg ivanog sustava, moe

oekivati korelacija od 0,8.
Moe li se, racionalizacijom ovih podataka, dobiti ne
ka vrsta opisne hipoteze? Anderson je pokazao da je to
mogue, a vidjet emo da njegove ideje daju opaenim
injenicama razuman okvir. Zamislimo djetetove sposob
nosti kao neki fond koji raspolae odreenim iznosom
funti ili dolara. Tijekom djetinjstva, kako se inteligen
cija razvija, u fond se ulae novac, tako da je u asu
kad dijete postaje odraslo, on pun. Pretpostavimo da dje
tetove sposobnosti, ili rjenikom nae analogije, koliinu
novca u fondu, moemo tono izmjeriti. Tada pretpos
tavka o konstantnosti kvocijenta inteligencije zahtijeva
da koliina novca koju svake godine uplaujemo u fond
(a koja odgovara poveanju djetetovih sposobnosti) tako
er bude konstantna veliina proporcionalna iznosu koji
se u fondu ve nalazi. Tako e, na primjer, djeca koja
su u asu testiranja u svojem fondu imala 20, 60 ili 120
novanih jedinica, fondu svake godine dodavati respektivno 2, 6 i 12 jedinica.
Druga je mogunost da poveavanje fonda za svaku
godinu nije ni u kakvom odnosu prema ve postojeem
fondu. To znai da se moe dogoditi da dijete s malim
fondom svoj fond povea za vei iznos od djeteta s ve
likim fondom. Izgleda da se upravo to dogaa, ime bi
se mogli objasniti i opaeni rezultati.
Dok je dijete veoma maleno i sposobnosti su mu ogra
niene, pa vrijednost prirasta fonda moe, po apsolut
noj veliini, biti jednaka veliini samoga fonda. No ako
su te dvije veliine (fond i prirast fonda) meusobno ne
zavisne, tada je oito da na temelju veliine fonda dvogo
dinjeg djeteta ne moemo predvidjeti veliinu fonda trogodinjaka (prirast fonda moe biti velik i nepoznat
iznos). S rastom djeteta raste i njegov fond sposobnosti
pa veliina prirasta, u odnosu na veliinu fonda, biva
sve manje i manje znaajna. Kad dijete doraste do ado
lescencije, tj. kad postane mladi momak ili djevojka,
fond je pun i vie mu se nita ne dodaje. Budui da

prirast sposobnosti u odnosu na fond sposobnosti, po

staje zanemarivo malen, inteligenciju koju e dijete imati
kad odraste predvidjet emo tim tonije im je dijete
u asu mjerenja inteligencije starije.
Iz ovog se razmatranja vidi da postojei testovi inte
ligencije zasnovani na pretpostavci konstantnosti kvoci
jenta inteligencije mogu vrlo tono izmjeriti intelektual
ne sposobnosti u danom trenutku. Pokuamo li, meutim,
pomou njih predvidjeti budue uspjehe male djece, re
zultat je vie nego slab. Stoga se sam od sebe namee
zakljuak da su za mjerenje sadanjih djetetovih spo
sobnosti i za predvianje njegovih buduih sposobnosti
potrebna dva testa jedan za odreivanje veliine fon
da, a drugi za mjerenja najvjerojatnije veliina njegova
prirasta.
Problem je teak i sloen. elimo li ocijeniti sadanju
djetetovu inteligenciju, dovoljno je da dobivene rezultate
usporedimo s rezultatima druge djece iste dobi. No e
limo li odrediti kolika e njegova inteligencija biti za
deset godina, moramo, na poetku i na kraju tog desetgodinjeg razdoblja, izmjeriti inteligenciju itave jed
ne dobne skupine. Jasno je da je to tee i administra
tivno i financijski. Ipak, to je uinjeno i dobiveni su od
reeni nedvojbeni rezultati. Zadaci prvog testa inteligen
cije koji prilino dobro mjere djetetovu inteligenciju u
danom trenutku nisu prikladni za mjerenje pokazatelja
njegove budue inteligencije. I obratno: zadaci koji ne
daju gotovo nikakve informacije o djetetovoj sadanjoj
inteligenciji mogu dati vrlo tone informacije o njego
voj buduoj inteligenciji. Iz toga se vidi da je mo
gue sainiti testove koji e predvidjeti kolika e
biti djetetova inteligencija za, recimo, deset godina, no
oni e se podosta razlikovati od testova kojima se slu
imo danas veina dananjih testova mjeri inteligen
ciju u sadanjem trenutku. Vidimo da nas mit o kon
stantnosti kvocijenta inteligencije lako moe zavesti na
pogrean put. Predvidjeti neiju inteligenciju u budu
nosti zamaniji je pothvat no to su to zamiljali pioniri

na polju psihologije. Da bi se moglo s izvjesnim pouzda

njem rei koliki e kvocijent inteligencije imati mali Ivica
kad odraste i da li e Marica i kao odrasla ena biti
mentalno defektna, trebat e u istraivanja uloiti jo
mnogo truda i napora.
S ovakvim prigovorima lako se moe i pretjerati. Oi
to je da su dananji testovi inteligencije na podruju
odreivanja inteligencije odraslih i starije djece sasvim
zadovoljavajui, kao i to da nisu prikladni za odreiva
nje inteligencije djece izmeu est i deset godina. Za
djecu mlau od est godina oni su posve neupotrebljivi.
Unato tim nedostacima, bit e zanimljivo pogledati ba
rem jednu studiju provedenu s ciljem predvianja bu
dunosti velike skupine veoma inteligentne djece. Terman i njegovi suradnici mjerili su njihovu inteligenciju
na poetku eksperimenta da bi zatim pratili njihov raz
voj tijekom dvadeset i pet godina. Pri ocjenjivanju te
studije treba imati na umu, da su testovi kojima su se
sluili bili jedni od prvih, i uglavnom inferiorni testo
vima kojima se sluimo danas. U njima dolaze do izra
aja sve sloenosti i potekoe o kojima sam upravo go
vorio. italac e se moda iznenaditi kad vidi da je
svim tekoama usprkos i pomou neistesanog orua
kojim su se znanstvenici sluili prije etvrt stoljea, do
bivena tona prognoza budunosti te velike skupine izra
zito darovite djece.
Terman si je stavio u zadatak da otkrije mentalne i
fizike crte karakteristine za intelektualno natprosjenu
djecu kao i osobine njihove linosti. Takoer je elio
vidjeti u kakav se tip odraslog ovjeka razvija tipino
darovito dijete. Razliitim postupcima, izmeu 250 000
kolske djece odabrano je 1500 djece, koja su po svojem
kvocijentu inteligencije, spadala u vrhunskih jedan po
sto. Kvocijent inteligencije svakog odabranog djeteta iz
nosio je najmanje 140, a najvei je imala jedna djevoj
ica (vie od 200). O djeci je sakupljen i velik broj najrazliitijih podataka. Njihovi su roditelji ispunili upit
nik od dvanaest stranica te odgovorili na pitanja o raz-

voju svoje djece, okolnostima njihova roenja, nainu

hranjenja, dobi u kojoj su progovorili i prohodali, bo
lestima koje su preboljeli, o njihovim nervnim simpto
mima, eventualnoj kod kue dobivenoj poduci itd. Slian
upitnik s pitanjima o napredovanju i ponaanju djece
u koli, ispunili su i uitelji djece. Svako je dijete teme
ljito lijeniki pregledano te su prikupljeni podaci o nje
govu vidu, sluhu, ishranjenosti, dranju tijela, stanju zu
bala, neurolokom stanju, radu srca i plua itd. Izvreno
je trideset i sedam antropolokih mjerenja, a svako je
dijete podvrgnuto i trosatnom testiranju u koli ste
enog znanja. Slika je upotpunjena ispitivanjem karak
tera i specifinih interesa, podacima o knjigama proita
nim u razdoblju od dva mjeseca kao i ocjenom sredine
u kojoj je dijete raslo (dobivenom od znanstvenih surad
nika na terenu).
Iako su pri odabiranju oba spola imala jednake anse,
djeaci su brojano nadmaivali djevojice u omjeru
115:100. Terman energino nijee postojanje pristra
nosti prilikom testiranja. Inae, s prilinom sigurnosti
moemo ustvrditi da djeaci nisu, u prosjeku, intelektu
alno superiorni djevojicama. To je pokazano i velikim
brojem komparativnih studija iz kojih se takoer moe
zakljuiti da je u djeaka raspon inteligencije vei nego
u djevojica, tj. meu njima ima vie vrlo bistrih ali i
vrlo tupih pojedinaca. Ovu tvrdnju potkrepljuju i istra
ivanja koja je Thomson vrio u kotskoj na sluajnim
uzorcima populacije iste starosne dobi. Gotovo se uvijek
pokazalo da su kolebanja u inteligenciji vea u djeaka
nego u djevojica. S tim je u skladu i ope poznata i
njenica da meu mukarcima ima vie genijalnih i vie
mentalno defektnih pojedinaca nego meu enama, prem
da bi se to moglo jednako dobro objasniti i povijesnim
i drutvenim razlozima.
Rezultati mjerenja tijela i lijenikog pregleda opovr
gavaju rasprostranjeno miljenje da su izrazito inteli
gentna djeca obino hendikepirana na nekom drugom
podruju. Taj je stav poznat kao teza o kompenzaciji

prema kojoj je inteligentno dijete zaostalo u rastu, boleljivo, nespretno, napeto, nervozno i preozbiljno, a uz
to jo ima i upala prsa, sputena ramena i nosi naoale.
S druge strane, prema istoj pretpostavci manje inteli
gentno dijete kompenzira tupost svojim karakternim
svojstvima, svojim zdravljem i tjelesnom graom. Termanovi podaci odluno pobijaju takvo miljenje. Nada
rena djeca u njegovoj grupi esto su po visini i teini,
kapacitetu plua, irini ramena i miinoj snazi, nadmaivala i najvie amerike standarde, pa prema tome
i prosjenu djecu. Nadarena su djeca bila zdravija a
nervozne navike, tikovi i mucanje bili su meu njima
jednako esta pojava kao i meu prosjenom djecom
odgovarajue dobi. Ti se podaci uklapaju u iri model i
pokazuju da umjesto zakona kompenzacije vrijedi zakon
korelacije; inteligentna djeca nadmauju manje inteli
gentnu u gotovo svim poeljnim svojstvima koja je Terman mjerio.
Skupina darovitih je i u koli postizala daleko bolje
rezultate od svojih vrnjaka. Obrazovanje nadarenog dje
teta u cjelini bilo je za 44 posto iznad norme, ili dru
gim rijeima, kolsko znanje darovitog djeteta i od nje
ga za 44 posto starijeg prosjenog djeteta bilo je jed
nako.
Na intelektualnom polju interesi darovite djece bili
su daleko iri od interesa prosjenog djeteta, a na dru
tvenom planu neto malo iri. Na polju aktivnosti in
teresi darovite i prosjene djece bili su gotovo identini.
Djeca su podvrgnuta i razliitim objektivnim testovima
karaktera i linosti, a njihovi su uitelji dali svoje mi
ljenje o njihovim mentalnim, moralnim i socijalnim ka
rakteristikama. Sve su ocjene pokazivale da su darovita
djeca i na tim podrujima iznad prosjeka. To se osobito
odnosilo na svojstva koja proizlaze iz htijenja, kao to
je na primjer snaga volje, upornost, elja za isticanjem,
samopouzdanje, smotrenost i opreznost, a u manjoj mjeri
i na emocionalna svojstva kao to su smisao za humor,
veselost, optimizam i postojanost raspoloenja. To se

odnosilo i na moralna svojstva kao to su savjesnost,

istinoljubivost, velikodunost, obzirnost, nesebinost i
suosjeanje s drugima. Pokazalo se da su darovita djeca
esto superiorna i na drutvenom polju. Ona su esto
voe velikih grupa u kojima su i omiljena jer i sama
vole velike grupe i nisu tata.
Tonost ovih ocjena potvruju i neki objektivni tes
tovi. Tako je, na primjer, prema procjenama uitelja, 67
posto nadarene djece nadmaivalo prosjeno dijete u po
zitivnim emocionalnim karakteristikama, a taj isti po
stotak dobiven je i na temelju testa emocionalne stabil
nosti. I drugi su objektivni testovi pokazali da darovita
djeca nadmauju prosjenu. U usporedbi sa sluajnim
uzorkom djece inteligentni djeaci i djevojice bili su ma
nje skloni hvalisanju ili precjenjivanju vlastitog znanja;
takoer su se pokazali dostojnijim povjerenja kad su bili
u prilici da prevare; njihova lektira, izbor omiljelih li
nosti i drutveni stavovi bili su, u cjelini, zdravi. Na svim
testovima karaktera daroviti devetogodinjaci postizali su
rezultate jednake rezultatima prosjenih dvanaestogodinjaka.
Poslije est godina itav je postupak ponovljen, te se
pokazalo da se slika skupine u cjelini nije bitno izmije
nila. Grupa je jo uvijek bila intelektualno vrlo supe
riorna s tim da se kvocijent inteligencije djeaka neto
malo smanjio, a kvocijent inteligencije djevojica neto
vie smanjio. Na temelju statistike takva se regresija pre
ma prosjeku mogla i oekivati. Uspjesi koje su djeca po
stizala u koli bili su jo uvijek znaajni, a darovita je
grupa nadmaivala prosjeno dijete odgovarajue dobi
i u svim ispitanim mentalnim, fizikim i karakternim
svojstvima.
Ispitivanje grupe nastavljalo se u odreenim vremen
skim razmacima, a zadnje je izvreno etvrt stoljea na
kon prvog. Prosjena dob grupe bila je tada oko tride
set i pet godina, pa je trebalo ocijeniti to su pripadnici
grupe postigli kao odrasli ljudi. Pokazalo se da se gru
pa u odnosu na svoje vrnjake ni za etvrt stoljea nije

bitno izmijenila. Ponemo li s najobjektivnijim tipomi

podataka, naime, s tjelesnim mjerama, nalazimo da su
daroviti mukarci visoki prosjeno 180,3 centimetra to
je vie od prosjeka regruta u vojsci Sjedinjenih Ameri
kih Drava koji iznosi 170,7 centimetara, kao i od pro
sjene visine studenata (173,2 cm). I darovite ene bile
su vie od nedarovitih, brojani odnos bio je 165,0 cen
timetara naprema 162,5 centimetara.
Iako je ope zdravstveno stanje teko izravno izmje
riti, izgleda da je darovita skupina bila prilino zdrava,
jer Terman svoj izvjetaj o zdravlju zakljuuje izjavom
da je darovita skupina barem jednako zdrava kao i pro
sjena, ako ne od nje i zdravija. Takoer je superiorna
u visini i teini, a ima i manji broj tjelesnih nedosta
taka.
Za itaoca je mentalno zdravlje moda ipak neto za
nimljivije od fizikog. Kao dio hipoteze o kompenza
ciji esto se kae da su izrazito inteligentni ljudi neu
rotini ili drugaije duevno poremeeni. Poznata izreka
da su genijalnost i ludilo usko povezani uporno egzistira
unato potpunom nedostatku dokaza. Opa mentalna
prilagodba navedene darovite skupine ocijenjena je na
kon njezina dvadesetpetogodinjeg praenja. Prema men
talnoj prilagoenosti ljudi se mogu klasificirati u tri ka
tegorije, na (1) dobro prilagoene, (2) neprilagoene i
(3) izrazito neprilagoene. Ispitanici koji su dospjeli u
treu kategoriju podijeljeni su u dvije potkategorije, na
one koji (3a) nisu patili od psihoze i na (3b) psihotine.
Kriterij za klasifikaciju u potkategoriju (3b) bio je iv
ani slom koji je zahtijevao bolniko lijeenje.
Budui da u rezultatima prema spolu nije bilo nikak
vih razlika, Terman nije odvojio mukarce od ena. Po
kazalo se da je 81 posto svih pripadnika skupine bilo
dobro prilagoeno, 15 posto neprilagoeno, 3 posto izra
zito neprilagoeno bez psihoze, a 1 posto (tonije 0,81%)
izrazito neprilagoen i psihotian. Takova je klasifikacija
izvrena 1940. godine; do 1945. broj sluajeva u katego
riji (3) porastao je na 4, odnosno 1,29 posto.

Usporedni brojevi* teko su dostupni, a i tada samo

u sluaju da se radi o mentalnoj bolesti. Usporedba nada
renih ispitanika s tablicama oekivanja nainjenih na te
melju ispitivanja stanovnitva iste starosne dobi poka
zuje da je tendencija prema mentalnoj bolesti kod na
darenih ispitanika obaju spolova bila neto malo ispod
tog oekivanja (za 1940. i 1945. godinu). Terman tvrdi
da se u sluajevima svih stupnjeva mentalne neprilago
enosti, ukljuivo kategoriju (3b) iznenaujue veliki dio
ispitanika znatno oporavio ili posve ozdravio. Smatra se
da je u tom poboljanju superiorna inteligencija igrala
znaajnu ulogu. Budui da se ova tvrdnja ne temelji na
usporednim istraivanjima, upuujem itaoca na poglav
lje Djelovanje psihoterapije u kojem su izneseni doka
zi da je taj brzi oporavak prije pravilo, nego li iznimka
i to za sve bolesnike bez obzira na njihovu inteligenciju.
Izmeu mentalne prilagodbe i kvocijenta inteligencije u
djetinjstvu Terman nije pronaao nikakvu korelaciju, ali
je otkrio da je broj neprilagodbi obrnuto razmjeran ko
liini obrazovanja (i tu je korelacija dosta slaba).
Bilo bi zgodno kad bismo se mogli osloniti na rezul
tate testova inteligencije kojima su ispitanici testirani u
prosjenoj dobi od trideset godina. No usporeivanje
kvocijenta inteligencije oteano je oitim statistikim po
tekoama. Kvocijent inteligencije definiran je kao omjer
mentalne i kronoloke dobi, pa ima smisla samo za
djecu jer njihova mentalna dob raste pari passu s nji
hovom kronolokom dobi. Jasno je da se takva defini
cija ne moe primijeniti ondje gdje se mentalna dob ne
mijenja, tj. poslije esnaeste, ili ondje gdje ona opada
kao, recimo, nakon etrdesete. Osim toga iako za mje
renje djeje inteligencije postoje standardizirani testovi
(bez obzira na veliinu djeje inteligencije) za odrasle
takvih testova gotovo da i nema, a oni koji postoje nisu
standardizirani na sluajnom uzorku populacije. No sve
se te potekoe mogu svladati statistikim metodama o
* Misli na brojeve dobivene komparativnim studijama (prim.
prev.).

kojima ovdje ne bih govorio. Neka bude dovoljno da ka

em da je Termanova ocjena kvocijenta inteligencije od
raslih ispitanika iznosila oko 134. Vidi se da se prosjeni
kvocijent inteligencije njegove skupine smanjio za 17.
Terman smatra da su uzroci tome greke u mjerenju,
injenica da testovi inteligencije za djecu i odrasle ne
mjere istu funkciju, promjene do kojih dolazi sazrijeva
njem linosti kao i utjecaj sredine i obrazovanja. Prema
njegovoj procjeni prva dva navedena faktora uzrokuju
polovinu toga pada, dok se pad za preostalih devet ili
deset bodova ima pripisati procesu sazrijevanja ili utje
caju okoline. Apstrahiramo li greke u mjerenju i ne
mogunost da se testovima izmjeri ista funkcija, kvoci
jent inteligencije opada za svega pet do deset bodova.
To su, naravno, samo prosjeni podaci, a pojedina djeca
pokazivala su i mnogo vee promjene u jednom ili dru
gom smjeru. U cjelini uzevi vidimo da su originalni tes
tovi s prilino uspjeha predvidjeli budui intelektualni
status testirane djece.
Takoer se ne bi moglo rei da nisu uspjeli predvidjeti
to e djeca postii na polju obrazovanja. Oko 90 posto
darovitih mukaraca i 86 posto darovitih ena upisalo se
u koled, a diplomiralo je 70, odnosno 67 posto. To je oko
osam puta vie od kalifornijskog prosjeka. Prosjene ocje
ne u koledu takoer su im bile iznad prosjeka, no nisu
uvijek dostizale visinu kakvu bismo oekivali od tako iz
razito inteligentnih studenata. Oni koji su diplomirali na
koledu postizali su kao djeca na testovima inteligencije
neto bolje rezultate od onih koji nisu uspjeli diplomirati.
Neto vee razlike u kvocijentu inteligencije naene su
izmeu onih koji su se u koledu osobito istakli i onih
koji su bili prosjeni ili tovie slabi.
Bit e zanimljivo pogledati i to su nadarena djeca po
stigla kasnije na profesionalnom podruju, kao i to ko
liko su zaraivala u usporedbi sa svojim vrnjacima. e
trdeset i pet posto pripadnika Termanove skupine steklo
je struno zvanje postotak za sedam i pol puta vei od
kalifornijskog prosjeka. Dvadeset i est posto pripadalo

je profesionalnim i veim poslovnim grupama to je opet

vie od kalifornijskog prosjeka koji iznosi samo 8 posto.
S druge strane, samo 6 posto darovitih radilo je poslo
ve kvalificiranih radnika, pisara ili sitnih trgovaca (kalifornijski prosjek bio je 32 posto). Zanimanjima koja
nisu zahtijevala ni naobrazbu ni neku specifinu sposob
nost bavilo se manje od 10 posto pripadnika nadarene
skupine, dok se takvim zanimanjima bavilo 18 posto sve
ukupnog stanovnitva Kalifornie. Vidimo, dakle, da je
struno zvanje steklo gotovo osam puta vie ljudi, no to
bi se moglo oekivati da je izbor tih ljudi bio sluajan.
U usporedbi sa ostalim fakultetski obrazovanim ljudi
ma daroviti su i profesionalno bili neto uspjeniji
71 posto darovitih i otprilike 51 posto svih fakultetski
obrazovanih graana Kalifornije uspjeli su se popeti na
sam vrh profesionalne ljestvice. Zakljuujemo da su da
roviti ljudi, bili oni fakultetski obrazovani ili ne, zauzi
mali poloaje i preuzimali odgovornost i vodstvo mnogo
ee od obinih fakultetski obrazovanih graana. Go
dine 1940. kad je u Sjedinjenim Dravama vladala neza
poslenost broj nezaposlenih meu darovitima nije iz
nosio ni 1 posto. Istodobno je u itavoj Kaliforniji bilo
nezaposleno 11 posto svih za rad sposobnih mukaraca.
Terman je usporeivao kvocijente inteligencije koje su
mukarci na raznim radnim mjestima imali kao djeca i
kao odrasli ljudi. Razlika u kvocijentu inteligencije bila je
u djetinjstvu neznatna; struna zanimanja odabrali su
oni iji je kvocijent inteligencije iznosio 153,2, polustruna zanimanja i svijet velikog biznisa oni iji je kvocijent
inteligencije iznosio 152,6, a djeca s kvocijentom inteli
gencije 150,3 uglavnom su se odluila za administraciju,
trgovinu na malo ili kvalificirani rad. Ostale nie kate
gorije zajedno kao djeca su imale prosjek od 146,8. In
teligencija skupine odraslih bila je u znatno uoj vezi s
njihovom klasifikacijom prema radnim mjestima pro
sjeni rezultati vrhunskih strunjaka bili su znatno vii
od prosjenih rezultata ostalih grupa. To je sasvim u
skladu s pretpostavkom da su testovi inteligencije dobro

sredstvo za mjerenje sadanje intelektualne sposobnosti,

ali ne i za tono predvianje te sposobnosti u budunosti.
Ono to vrijedi za mukarce vrijedi i za ene. Izmeu
njihova sadanjeg radnog mjesta i kvocijenta inteligen
cije to su ga imali u djetinjstvu nije bilo gotovo nikakve
veze, no izmeu radnog mjesta i rezultata na testovima
inteligencije za odrasle, ona je postojala. ene u vrhun
skim profesijama kao i one koje su predavale na koledi
ma bile su upadljivo superiornije. Na drugom mjestu bila
su zvanja kao to je socijalni rad, knjievni rad, knjini
arstvo, njega bolesnika itd., a na treem uiteljska zva
nja. Rad u uredima i domainstvu bio je na zadnjem
mjestu.
Daroviti mukarci i ene zaraivali su vie od ostalih
fakultetski obrazovanih graana odgovarajue dobi koji
su opet zaraivali vie od sluajnog uzorka kalifornijskih
mukaraca i ena. Srednji godinji prihod mukaraca iz
nosio je 1940. godine tono hiljadu funti, brojka koja za
otprilike stotinu funti premauje prihod prosjenog fa
kultetski obrazovanog graanina. U godini 1945. prihod
vei od 2 500 funti bio je meu darovitim mukarcima
osam puta ei nego to bismo mogli oekivati da su oni
odabrani sluajno. Gotovo polovica svih darovitih muka
raca zaraivala je vie od 2 000 funti, prihod to ga je
imalo samo sedam posto svih obitelji u Sjedinjenim Ame
rikim Dravama.
Iz ovoga se jasno vidi da su daroviti mukarci i ene
radili na boljim poslovima i zaraivali znatno vie od
ostalih fakultetski obrazovanih osoba, a pogotovo vie
od prosjenog kalifornijskog graanina. Djelomian uz
rok tome mogla bi biti i injenica da su i oevi natpro
sjene skupine radili na vanijim i odgovornijim radnim
mjestima. Treba, meutim, naglasiti i to da je broj stru
nih zvanja meu darovitim mukarcima bio vei od toga
broja meu njihovim roditeljima, to bi se lako moglo
objasniti utjecajem sredine.
U pitanjima braka i dobi stupanja u brak darovita
se grupa nije znatno razlikovala od ostalog stanovnitva.

Njezini su pripadnici sklopili, dodue, neto vei broj bra

kova u koje su stupili neto mlai od ostalih fakultetski
obrazovanih graana. Do 1945. godine 14 posto muka
raca i 16 posto ena rastavilo se od svog branog druga.
Iako se ini da su ti brojevi znatno manji od oekivanog
prosjeka, ne moe se nita sa sigurnou tvrditi jer Terman nije uspio prikupiti tone podatke. Da su daroviti
ljudi pri odabiranju branog druga veoma selektivni vidi
se iz injenice da su njihovi brani drugovi u prosjeku
barem jednako inteligentni kao i osobe koje su dobile
fakultetsko obrazovanje. No daroviti nisu imali samo
natprosjene brane drugove, ve i natprosjeno inteli
gentnu djecu (kvocijent inteligencije njihove djece izno
sio je, u prosjeku, 128). Meu tom djecom bilo je 28 puta
vie djeaka i djevojica s kvocijentom inteligencije ve
im od 150, nego u skupini sluajno odabrane djece. Iz
gleda da su daroviti i u braku bili neto malo sretniji
kao i da su se bolje spolno slagali od nedarovitih, no o
tome ne postoje posve toni podaci. Istraene kontrolne
skupine nisu, naime, bile reprezentativni uzorci itavog
stanovnitva.
Dosad smo o uspjehu govorili kao o iskljuivoj funkciji
inteligencije. To, meutim, sigurno nije istina. Osim sre
e, povoljnih prilika i porodine tradicije za uspjeh in
teligentnog djeteta neobino je vana i emocionalna sta
bilnost. Taj je faktor za inteligentno dijete jednako vaan
kao i za prosjeno ili tupo dijete. Terman je to dokazao
itavim skupom usporedbi. Ograniavajui se na mukar
ce u svojoj odabranoj skupini (uspjeh ena esto je po
sljedica vanjskih okolnosti, a i tee ga je procijeniti) tri
su Termanova suradnika ispitala ivotnu situaciju 730
nadarenih mukaraca starijih od dvadeset i pet godina
i na temelju toga, neovisno jedan o drugome, ocijenili
njihov uspjeh u ivotu. Za kriterij uspjeha uzet je stupanj
do kojeg je ispitanik iskoristio svoje natprosjene inte
lektualne sposobnosti. Prema postignutom uspjehu mu
karci su podijeljeni u tri skupine. U prvu skupinu stav
ljena je petina mukaraca koji su postigli najvei uspjeh,

u drugu 60 posto onih koji su postigli osrednji uspjeh,

a u treu petina onih koji su u ivotu najmanje uspjeli.
Svaku od ekstremnih skupina, oznaenih slovima A i C,
sainjavalo je 150 ljudi. Srednja dob, kao i raspon go
dina starosti bili su u obje grupe vrlo slini. Rezultati
dobiveni istraivanjem obadviju grupa usporeeni su sa
oko dvije stotine podataka sakupljenih izmeu 1922. i
1940. godine. Pripadnici grupa A i C bili su u osnovnoj
koli gotovo jednako uspjeni, prosjene su im ocjene
bile otprilike iste, a grupa A postizala je neto bolje re
zultate na testovima steenog znanja. Razlike meu gru
pama pojavile su se u srednjoj koli, da bi u koledu
dostigle neoekivane razmjere. Zastraujui neuspjeh pri
padnika C skupine ne bi se mogao pripisati slabljenju nji
hovih intelektualnih sposobnosti tim vie to su intelek
tualne razlike izmeu pripadnika grupe A i pripadnika
grupe C bile jo uvijek relativno malene.
Opaene razlike mogle bi se pripisati mentalnom zdrav
lju. Treba, naime, naglasiti da je ve u djetinjstvu gotovo
trostruko vei broj pripadnika grupe C patio od malih
ili izrazitih simptoma nervoze. Pripadnici grupe A su
ve i u toj ranoj dobi nadmaivali pripadnike grupe C
u smotrenosti, opreznosti, samopouzdanju, upornosti,
snazi volje i elji za isticanjem. Slino vrijedi i za ocjenu
prilagodbe mladih ljudi obiju skupina. U skupini C je dva
puta vie neprilagoenih i devet puta vie izrazito neprila
goenih. Ovi podaci zanimljivi su i vani. Osamnaest go
dina prije ove klasifikacije na temelju uspjeha, uitelji
i roditelji zamijetili su razlike i slinosti koje e kasnije
karakterizirati skupine A i C. Oito je da pri predvianju
uspjeha u ivotu moramo uzeti u obzir i neke druge, a ne
samo intelektualne kvalitete.
U pogledu drutvene prilagodbe skupina C bila je znat
no slabija od skupine A. U skupini A bilo je mnogo vie
pojedinaca koji su u srednjoj koli i koledu ispoljavali
svojstva voe; broj sklopljenih brakova bio je vei u
skupini A, a broj rastava u skupini C (vie nego dvo-

struko vei). Brakovi pripadnika skupine A bili su sret

niji, a isto vrijedi i za njihove ene.
Slaba prilagoenost pripadnika grupe C odrazila se i u
njihovoj estoj nezaposlenosti kao i u estim promjena
ma posla (posao su mijenjali iz nezadovoljstva i slinih
razloga, a ne zato da bi napredovali). Trostruko vei broj
pripadnika C skupine izjavio je da bezvoljno i iz navike
radi svoj posao i da bi vie volio raditi neto drugo, to
pokazuje da nisu odabrali odgovarajue zvanje. Terman
smatra da je tome uzrok djelomino i njihovo nesnala
enje u drutvenoj sredini.
Ocjene koje su o pripadnicima obiju grupa dali njihovi
roditelji, njihove ene, znanstveni suradnici na terenu,
kao i oni sami pokazuju da je skupina A mnogo upornija,
da ima vie samopouzdanja i da se lake koncentrira na
cilj. Njezini pripadnici rjee pate od osjeaja manje vri
jednosti, a nadmauju pripadnike skupine C i u izgledu,
dranju tijela, privlanosti, ivahnosti, panji, radozna
losti, originalnosti i ljubaznosti. Ono po emu su se,
meutim, pripadnici skupina A i C najvie razlikovali bio
je snaan poriv drutvenog prilagoavanja u skupini A.
Sve su to pokazatelji iz kojih se vidi da je za uspjeh u
ivotu veoma vana i emocionalna stabilnost.
Osvrnemo li se na hipotezu o ludom geniju, moramo
naglasiti da se ispitanici iji je kvocijent inteligencije iz
nosio vie od 170 (dakle potencijalni geniji) po neurotskim simptomima ili mentalnoj prilagodbi nisu nimalo
razlikovali od ostalih pripadnika grupe, a isto vrijedi i
kad se radi o drutvenom prilagoavanju obaju spolova.
Sve u svemu izgleda da se ispitanici s najviim kvocijen
tom inteligencije mogu sredini prilagoditi jednako lako
kao i ispitanici s manjom inteligencijom.
Ovi se podaci ne mogu uopiti u hipotezu o istinskom
geniju kakvim e ga priznati kasnije generacije, no isto
tako ne potvruju ni popularno miljenje o vezi izmeu
genijalnosti i ludila.
Ovaj prikaz Termanovog monumentalnog djela poka
zuje da se ak i relativno grubim testovima iz vremena

prvog svjetskog rata mogu prilino tono predvidjeti pro

fesionalni uspjesi. Iz diskusije na poetku ovog poglavlja
moemo zakljuiti da se pomou testova specijalno kon
struiranih za predvianje mogu postii jo bolji rezultati.
To je vrlo vaan podatak. Ljudi esto napadaju testove
inteligencije kao igrake bez veze s onim to u ivotu
smatramo vanim. Takav prigovor teko da bi mogao
izdrati objektivnu teorijsku kritiku, no najbolji nain
njegova otklanjanja svejedno ostaje postizanje rezultata
slinih ovima koje smo ovdje ukratko izloili. Nijedno
sredstvo pomou kojeg se uspjeh u budunosti moe pred
vidjeti barem jednako dobro kao pomou starog Binetovog testa ne moemo bez razmiljanja odbaciti kao
beskorisno. Moemo priznati njegove manjkavosti kao i
to da ga jo treba znatno usavriti. Ipak na dananjem
stupnju razvoja za predvianje ne postoji bolja metoda
od dobro konstruiranog testa inteligencije i njegove stru
ne interpretacije u svjetlu dostupnih psiholokih i sta
tistikih spoznaja (koja se odnose na predvianje). Oito
je da bistro dijete ija je bistrina provjerena testom in
teligencije odrasta u inteligentnog ovjeka i da, ne spri
jei li ga u tome emocionalna nestabilnost ili neprilago
enost sredini, postaje uspjean strunjak ili poslovni
rukovodilac.

4
Opada li naa nacionalna
inteligencija?

Posljednjih dvadeset godina odgovorni psiholozi zvone

na uzbunu i oajni izjavljuju da inteligencija ove nacije,
kao i veine Zapadnih nacija, opada. Ta se njihova tvrd
nja temelji na neobino jednostavnom nizu zakljuaka.
Poinje se s pretpostavkom da je inteligencija svojstvo
koje se veim dijelom nasljeuje. Zatim se prelazi na
poznatu injenicu da inteligentni ljudi obino imaju
manji broj djece od manje inteligentnih osoba. Potraje li
to due vremena dolazi do izumiranja inteligentnih ljudi
u populaciji (sve manje ljudi s genima koji prenose veli
ku inteligenciju), pa postepeno opadanje inteligencije po
staje neizbjeno. Ponekad se iznose dokazi kojima se eli
pokazati da je do tog pada ve dolo, tvrdi se, na pri
mjer, da se posljednjih godina poveao broj mentalno
defektnih. Neki se od tih pokazatelja temelje na velikom
broju eksperimentalnih rezultata i stoga se ne mogu
olako odbaciti. Ako se pokae da su u pravu, imamo
pred sobom problem u usporedbi s kojim su pad dolara
i prijetnja inflacije samo beznaajne nezgode.
Prije no to klonemo duhom pogledajmo jo jednom
injenice ili jo bolje, njihove mogue posljedice. Prva
tvrdnja dokaza odnosi se na nasljeivanje inteligencije.
O njoj su fiziolozi mnogo raspravljali, ali je zasad nisu
uspjeli uvjerljivo dokazati. Prvi su istraivai obiavali
navoditi sluaj amerikog vojnika koji je jedno dijete
imao s mentalno defektnom, a jedno sa zakonitom e-

nom. Oba su djeteta imala potomstvo i dok su potomci

s majine strane bili normalni, bogobojaljivi a donekle i
poslovno i profesionalno uspjeni Amerikanci, vanbrani
su potomci bili tupa djeca, sklona kriminalu i prostitu
ciji. Vei broj bio je i mentalno defektan. Takva poro
dina stabla nuena su kao dokaz nasljeivanja inteli
gencije usprkos injenici to je gotovo nemogue vratiti
se stoljeima unazad ili dokazati mentalnu defektnost
vojnikove nezakonite ene, koja nije bila temeljito lije
niki pregledana, da o tome kako se pri iznalaenju po
rodinog stabla takvog tipa mogu potkrasti i vee greke
i ne govorimo. Oevidno je da pobornici miljenja da je
inteligencija determinirana sredinom u ovoj pripovijesti
nalaze za svoj stav jednako mnogo dokaza kao i oni koji
vjeruju da je inteligencija nasljedna osobina. S vreme
nom je postalo jasno da slinost u inteligenciji izmeu
roditelja i djece nema nikakve veze s pitanjem da li se
inteligencija nasljeuje ili ne. Ta se slinost moe jed
nako dobro objasniti i nasljeivanjem i utjecajem sre
dine, pa moramo potraiti uvjerljivije dokaze.
Razliite u tu svrhu smiljene metode neu potanko
izlagati jer je veina jednako nesavrena kao i metoda
porodinog stabla. Izloit u samo one koje izgledaju
uvjerljive i najveim skepticima. Prva od njih je tako
zvana metoda blizanaca, u kojoj nam priroda pomae
svojom dovitljivou. Znamo da postoje dva tipa bliza
naca. Jednojajani blizanci raaju se iz jednog jedinog:
oploenog enskog jajaca koje se rascijepi na dva dijela
i razvije u dva odvojena i neovisna ljudska bia. Osobine
jednojajanih blizanaca su identine. Drugi tip blizanaca
nastaje ako se u maternici sluajno nau dva jajaca i
budu oploena sa dva razliita muka spermatozoida.
Tada se raaju dva odvojena i neovisna ljudska bia me
usobno nimalo slinija od djece istih roditelja koja nisu
roena istovremeno. Drugim rijeima, oni imaju samo
50 posto jednakih nasljednih osobina. Ovi dvojajani
blizanci mogu biti istog ili razliitog spola jednojaj
ani blizanci uvijek su, naravno, istoga spola.

Iako to esto nije lako, uvijek je mogue sa sigurnou

odrediti da li su blizanci jedno - ili dvojajani. To se radi
ispitivanjem krvnih grupa i uzimanjem otisaka prstiju
kao i raznim drugim fizikalnim mjerenjima. Postoji, do
due, i sasvim mala vjerojatnost da dvojajani blizanci
budu meusobno toliko slini da na temelju ispitanih
osobina budu proglaeni jednojajanima.
Dokaz koji se zasniva na postojanju blizanaca poiva,
uglavnom, na tome to se s blizancima, bez obzira na to
da li su jedno - ili dvojajani, u obitelji obino jednako
postupa. U veini sluajeva oni dobivaju iste intelektual
ne poticaje, pohaaju iste kole, itaju iste knjige, imaju
iste prijatelje, razgovaraju s istim ljudima itd. Stoga do
razlika meu jednojajanim blizancima moe doi jedino
pod utjecajem sredine. Razlike izmeu dvojajanih bli
zanaca nastaju i pod utjecajem sredine kao i pod utje
cajem nasljednih osobina. Kad u determiniranju inteli
gencije nasljeivanje ne bi igralo nikakvu ulogu, tada bi i
razlike meu dvojajanim blizancima nastajale iskljuivo
zbog utjecaja sredine. Drugim rijeima razlike izmeu
jednojajanih i dvojajanih blizanaca bile bi jednake.
(Zahvaljujui relativnoj jednostavnosti situacije izrekli
smo dokaz u obliku jednostavne jednadbe).
S porastom vanosti nasljednih osobina u odreivanju
djeje inteligencije morale bi rasti i razlike izmeu dvo
jajanih blizanaca (u usporedbi s jednojajanima). Sli
nost meu blizancima moe se izraziti i pomou koefi
cijenta korelacije koji se kree od nule, za nepostojanje
korelacije, do jedinice, za potpunu identinost. Mjerimo
li inteligenciju jedno- i dvojajanih blizanaca, pazei pri
tom da uzimamo samo istospolne dvojajane blizance,
kako bismo ih lake usporedili s jednojajanima, nalazi
mo da korelacija izmeu jednojajanih blizanaca iznosi
0,95, a izmeu dvojajanih samo 0,65. Korelacija izmeu
jednojajanih blizanaca otprilike je jednaka veliini ko
relacije izmeu rezultata dvaju uzastopnih testiranja jed
nog te istog djeteta, ako izmeu prvog i drugog testiranja
nije prolo vie od osam dana. Drugim rijeima jedno-

jajani blizanci slini su u najveoj moguoj mjeri. Dvojajani blizanci nisu ni izdaleka toliko slini. Iz toga
neizbjeno slijedi da je utjecaj naslijea na inteligenciju
veoma snaan. Doprinosi naslijea i sredine mogu se u
ovom sluaju ocijeniti, i strunjaci se slau da se 80 posto
inteligencije nasljeuje, dok je preostalih 20 posto deter
minirano sredinom. Kasnije emo razmotriti koliko je
ova tvrdnja razumna, a sada emo prei na drugu metodu
dokazivanja.
Radi se o takozvanoj metodi siroeta. Sluaj blizanaca
posluio nam je kao primjer nasljeivanja identinih
osobina; u sluaju siroeta imamo posla s djecom ija
okolina gotovo da se i ne mijenja. Svatko tko je ikad
posjetio sirotite s uasom e se sjetiti potpune identi
nosti ivotnih uvjeta, hrane, kolovanja i opeg postupka.
Uzmemo li djecu koja su u sirotitu provela skoro itav
ivot, tada bi prema pretpostavci o utjecaju sredine na
inteligenciju, sva ta djeca morala biti jednako inteligent
na sva su rasla u istim uvjetima. Budui da su toj djeci
dostupne iste knjige i isti asopisi, da se drue s istim
drugovima i da ih poduavaju isti uitelji, ta se identi
nost sredine odnosi osobito na intelektualnu stranu
njihova razvoja. Kad bi za intelektualne razlike meu
djecom bila odgovorna sredina, tada se u ovoj za svu
djecu gotovo identinoj sredini, djeca meusobno ne bi
smjela razlikovati. No ako se inteligencija uglavnom na
sljeuje, i intelektualni uspjesi djece bit e veoma razli
iti. Neka od njih bit e bistra, inteligentna i uspjena,
dok e druga biti itupa, glupa i nee dobro uiti. Veina
e ih biti negdje izmeu te dvije krajnosti. Usporedimo
li prosjek inteligencije unutar takve jedne ustanove s
prosjekom inteligencije izvan njezinih zidova, vidimo da
su razlike ili veoma malene ili da uope ne postoje. Dru
gim rijeima djeca u sirotitu meusobno se razlikuju
ba kao i sva ostala djeca. Tu injenicu teko je pomi
riti s hipotezom o utjecaju sredine, ona dapae podupire
dokaz metode blizanaca.

Trea metoda dokazivanja ovisi o pojavi koja esto

(gotovo uvijek) prati naslijee, a rijetko ili nikad utjecaj
sredine. To je pojava regresije. Ve je Galton primijetio
da su sinovi i keri visokih roditelja iako obino visoki,
neto malo nii od svojih roditelja, dok su sinovi i keri
niskih roditelja, iako po visini ispod prosjeka, ipak neto
malo vii od svojih roditelja. Drugim rijeima djeca izra
zito visokih ili izrazito niskih roditelja vraala su se
prema prosjeku ukupnog stanovnitva. Visina djece viso
kih roditelja oscilirala je negdje na polovici izmeu visine
roditelja i prosjene visine svih Engleza i Engleskinja.
Kasnije je pojava regresije opaena i u drugim sluajevi
ma u kojima naslijee igra vanu ulogu, a izgleda da je
najizrazitija u sluaju nasljeivanja inteligencije.
To se moe pokazati usporeivanjem inteligencije ro
ditelja i djece u odreenim drutvenim slojevima ili pro
fesionalnim kategorijama. Kvocijent inteligencije pripad
nika najviih profesionalnih kategorija i dravne uprave
iznosio je oko 150, kvocijent inteligencije njihove djece
bio je neto vei od 120. Kvocijent inteligencije niih
profesionalnih kategorija i tehnikih rukovodilaca iznosio
je oko 130, a kvocijent inteligencije njihove djece oko 115.
Visoko kvalificirani radnici i administrativni slubenici
imali su prosjean kvocijent inteligencije 118; njihova dje
ca oko 109. Prosjeni kvocijent inteligencije kvalificiranih
radnika iznosio je 108; njihove djece 104. Na drugom
kraju ljestvice kvocijent inteligencije odraslih pacijenata
duevnih bolnica kree se oko 55, dok kvocijent inteli
gencije njihove djece iznosi, u prosjeku, 70. Povremeni
primaoci socijalne pomoi, t j . ljudi koji i raditi mogu
samo povremeno, imaju kvocijent inteligencije oko 80, a
njihova djeca oko 90. Prosjeni kvocijent inteligencije
nekvalificiranih radnika iznosi otprilike 86, a njihove dje
ce oko 92. Polukvalificirani radnici imaju kvocijent inte
ligencije 97, a njihova djeca 98. Namjerno sam prikazao
pojavu regresije na primjeru razliitih drutvenih sloje
va, jer je tako moemo lake uoiti, iako ona, naravno
postoji i u jednom te istom drutvenom sloju (razlike u

inteligenciji meu pripadnicima istog drutvenog sloja

mogu biti vrlo, vrlo velike).
Pojava regresije teko da bi se mogla objasniti utje
cajem sredine. Ono to pobornici te hipoteze u biti tvrde
jest da su djetetove intelektualne sposobnosti odreene
intelektualnim poticajima njegove okoline, kao i hiljada
ma drugih utjecaja kojima je izloeno u ranom razdoblju
svojega razvoja. Kad bi to bilo tako, djeca viih rukovo
deih i profesionalnih kategorija morala bi po intelektual
nim sposobnostima nadmaivati roditelje ili im barem
biti ravna. Ta su djeca, naime, dobila najbolje mogue
obrazovanje, a njihova ih je kulturna sredina, takoer
najbolja u naem drutvu, neprestano poticala na inte
lektualni rad (prednosti koje njihovi roditelji moda i
nisu imali). No ono to u stvarnosti vidimo, porazan je
pad inteligencije upravo takve djece, a esto i razoarane
i nesretne roditelje i njihova neispunjena oekivanja (oe
kivali su da e sredina koju su mogli priutiti svojoj djeci
pozitivno djelovati na njihove sposobnosti i inteligenciju).
S druge strane trebalo bi oekivati da e primaoci soci
jalne pomoi i pacijenti duevnih bolnica imati djecu ija
e inteligencija biti jo manja od njihove. No dogaa se
upravo suprotno. Premda ta djeca ive u sredini siro
manoj poticajima, a esto i u nezamislivo loim opim
uvjetima, ona su zaudo upadljivo bistrija od svojih
roditelja.
Pojava je, donekle, paradoksalna. Obino o naslijeu
mislimo kao o faktoru odgovornom za slinost izmeu
roditelja i djece. Tako je gledanje, meutim, ako ne
pogreno, a ono jednostrano. Roditelji i djeca samo dje
lomino dijele isto naslijee. Djetetove nasljedne osobine
u velikoj su mjeri odreene faktorima koji kod roditelja
ne dolaze do izraaja. Drugim rijeima dijete esto na
sljeuje od roditelja ono po emu se od njih razlikuje.
Na toj se injenici temelji i jedan drugi dokaz vaan
zato to se odnosi na kritiku testova inteligencije u cje
lini. esto se, naime, uje da testovi inteligencije toliko
ovise o sredini, kolovanju, intelektualnim poticajima itd.

da favoriziraju neke drutvene slojeve, a neke opet za

postavljaju. Prema hipotezi o utjecaju sredine na inteli
genciju morala bi izmeu rezultata postignutih na testo
vima i pripadnosti drutvenom sloju postojati vrlo dobra
korelacija. To, meutim, nije sluaj. Ta korelacija u Ve
likoj Britaniji i Americi iznosi svega 0,3, to grubo reeno
znai da pripadnost drutvenom sloju djeluje samo na
jednu desetinu rezultata postignutog na testu inteligen
cije. Tako slaba korelacija izmeu po utjecaju nedvojbe
no najsnanije sredine koja danas postoji u ljudskom
drutvu i rezultata testova inteligencije odluno pobija
hipotezu o utjecaju sredine jer se njome ne moe objas
niti ime je determinirano preostalih 90 posto ljudske
inteligencije. Ovaj se dokaz esto iznosi u manje strogoj
ali zato dojmljivijoj anegdotskoj formi, naime u izreci
da mentalno defektni roditelji obino raaju izrazito in
teligentnu, a genijalni roditelji mentalno defektnu djecu.
Nerazmjer je i suvie est a da bi se mogao zanemariti,
teko ga je objasniti utjecajem sredine, a upadljivo lako
utjecajem naslijea. Isti je dokaz sadran i u injenici
da su razlike u inteligenciji meu pripadnicima istog
drutvenog sloja mnogo vee od tih razlika meu pripad
nicima razliitih drutvenih slojeva. Ni ta se injenica
ne da objasniti utjecajem sredine.
Relativni doprinosi utjecaja sredine i naslijea ovje
kovoj inteligenciji mogu se dobro vidjeti kod usvojene
djece. Kod njih nasljedni faktori djeluju na inteligenciju
na jedan (majke usvojene djece su gotovo uvijek tupe,
a esto i mentalno defektne), a okolina na posve drugi
nain (roditelji koji usvajaju obino su izabrani zahva
ljujui natprosjenoj inteligenciji i mogunostima da pru
e djetetu dobre uvjete za razvoj). Inteligenciju djeteta
koje je u svom novom domu provelo nekoliko godina
moemo usporediti s inteligencijom njegove majke, kao
i pomajke i vidjeti kojoj je od njih dijete po inteligenciji
slinije. Naalost, takav je tip eksperimenta veoma teko
izvediv. Osim toga, djetetov je otac obino nepoznat, pa
ne moemo ocijeniti njegovu inteligenciju. On je esto

pripadnik vieg profesionalnog stalea, pa postoji vjero

jatnost da je dijete od njega naslijedilo i vii stepen in
teligencije. Taj faktor moe uravnoteiti, a i nadjaati
majinu tupavost to e se pokazati u dobroj, ali lanoj
korelaciji izmeu djetetove inteligencije i inteligencije
njegovih novih roditelja. ak i ako je otac poznat, on
esto nee da surauje i ne doputa da mu se izmjeri in
teligencija. Tako smo opet suoeni s istim problemom,
dodue u njegovu blaem obliku jer se, ponekad, inteli
gencija moe procijeniti i bez formalnog testa.
Nastojanjem da djecu smjeste u odgovarajuu sredi
nu, agencije za udomljivanje djece stvaraju mnogo vee
potekoe. Ako znadu da djeca imaju relativno dobre
nasljedne osobine ili ako vide da su bistra i inteligentna,
daju ih na usvojenje ljudima koji su i sami vrlo inteli
gentni. S druge strane djecu koja izgledaju tupa i za koju
se zna da bi mogla naslijediti loe osobine daju na usvo
jenje u manje poeljnu sredinu. Rezultat takvog postupka
je lana korelacija izmeu inteligencije usvojenog djete
ta i roditelja koji su ga usvojili. Interpretiramo li rezul
tate istraivanja imajui na umu ove injenice, vidimo
da ipak postoji prilino dobra korelacija izmeu inteli
gencije djeteta i inteligencije njegove prirodne majke.
Iako se ne bi moglo rei da su rezultati istraivanja ko
nani, izgleda da oni ipak ukazuju na utjecaj nasljednih
faktora.
Veina je studija, meutim, pokazala da postoji i dosta
dobra korelacija izmeu inteligencije usvojenog djeteta i
inteligencije roditelja koji su ga usvojili. Toj dobroj ko
relaciji teko je nai uzroke, koji kao to sam ve nagla
sio, mogu leati u utjecaju sredine no i u nekim drugim
utjecajima koji izmiu naoj kontroli i tako stvaraju la
nu sliku o odnosu inteligencije usvojenika i roditelja koji
su ga usvojili.
Na kraju bih elio neto rei o jednom dokazu koji se
temelji na pokusima sa ivotinjama, pa ga pobornici
miljenja da ljudska inteligencija nikako ne moe biti

nastavak ivotinjske nee smatrati nimalo uvjerljivim.

Premda samo malen broj biologa zastupa takvo antropocentrino gledite, treba priznati da se podaci dobiveni
eksperimentiranjem na ivotinjama ne mogu uvijek iz
ravno prenijeti na ljude treba ih, najprije, osobito
pomno ispitati. Imajui to na umu, navest u Tryonov
pokuaj laboratorijskog uzgoja bistre i tupe pasmine ta
kora. Pritom je sasvim jednostavno postupio. Sluio se
testom tranja kroz labirint takor mora nauiti ka
ko da se kroz sloeni labirint probije do hrane
(nagrade). takori se znatno razlikuju po brzini uenja i
sposobnosti eliminacije pogrenih okuka. Test je prili
no slian takozvanom Porteusovom testu labirinta kojim
se na klinikama esto testiraju djeca i gdje se od djeteta
trai da olovkom zacrta put kroz labirint. Pomou testa
labirinta Tryon je odabrao najinteligentnije i najneinteligentnije takore. Meusobno ih je odvojio, a zatim do
pustio krianja samo meu pripadnicima iste skupine.
Tako je dobio poetne bistre i tupe pasmine. Kasnije je
vrio krianje najboljih u pasmini bistrih i najgorih u
pasmini tupih. U sedmoj generaciji skupine su se po
uspjehu tranja kroz labirint toliko razlikovale da su sve
bistre ivotinje postizale mnogo bolje rezultate od svih
tupih ivotinja. Kad bismo mogli kvalitetu koja osi
gurava uspjeno tranje kroz labirint identificirati s in
teligencijom, imali bismo ovdje neposredan dokaz nje
zina nasljeivanja.
to dokazuje ovaj eksperiment? Ponekad se bez oko
lianja kae da je kod ljudi 80 posto inteligencije odre
eno nasljednim faktorom. Naalost, ovakva je tvrdnja
besmislena, i da bi barem neto znaila treba je dopuniti.
Prije svega ono to nas zanima i nije inteligencija ve
razlike u inteligenciji. Oito je, naime, da se inteligencija
kao takva, tj. sposobnost inteligentne akcije u potpunosti
nasljeuje. ovjek se od pua ili kamena i razlikuje ba
zahvaljujui utjecaju naslijea, no ovdje nas ne zanima
taj za sve ljude karakteristian apsolutni standard. Mi

bismo samo htjeli objasniti razlike izmeu dvaju ljudskih

bia. elimo li stoga da naa definicija neto znai, treba
rije inteligencija zamijeniti izrazom razlike u inteli
genciji.
Drugo, nije razumno govoriti o ljudima kao cjelini jer
relativna vanost naslijea i sredine u mnogome ovisi o
specifinim uvjetima koji vrijede za neku odreenu sku
pinu. Tvrdnja da je dano svojstvo nasljedno, ne znai da
ono ne podlijee utjecaju sredine. Geni (nosioci nasljed
nih osobina) veoma razliito reagiraju na uvjete u svojoj
okolini. Tako, na primjer, gigantski gen u vonoj muici
uzrokuje njezin porast za 75 posto, no samo u sluaju ako
ima dovoljno hrane. Ako se larvama ne daje dovoljno
hrane, gigantske se muice po svojoj veliini nee nimalo
razlikovati od normalnih. Neke druge muice posjeduju
gen abnormalnog abdomena, ali ta abnormalnost dolazi
do izraaja samo u vlanoj okolini. Iz toga se vidi da u
jednoj vrsti sredine (obilje hrane, vlanost) nasljedne
osobine dolaze do izraaja potpuno, tj. utjecaj naslijea
iznosi 100 posto. U drukijoj sredini (smanjena koliina
hrane, suha okolina) doli bismo, meutim, do posve
drugog zakljuka.
Primijenimo li ovo razmatranje na inteligenciju, zaklju
ujemo da e u zemlji u kojoj svi imaju jednake mogu
nosti obrazovanja utjecaj nasljednih faktora na indivi
dualne razlike u inteligenciji biti mnogo izraeniji nego
u zemlji u kojoj to nije sluaj. Stoga brojka od 80 posto
moe biti razumna procjena za Englesku ili Ameriku,
ali nas moe zavarati ako su u pitanju Kina ili Japan.
Ova e nam tvrdnja biti jo jasnija ako je primijenimo
na neku fizioloku varijablu kao to je, na primjer,
visina, jer tu nema neslaganja u metodama mjerenja.
O tome da su razlike u visini odreene nasljednim fak
torima nema nikakve sumnje. Taj utjecaj naslijea bit
e gotovo stopostotan u sredini gdje za svako dijete ima
dovoljno hrane. U nekoj drugoj sredini gdje dovoljno
hrane ima samo za neke, dok neki skapavaju od gladi,
bit e samo 80 ili ak samo 60 posto visine odreeno

nasljednim faktorima. U toj igri nasljeivanja i sredine

utjecaj jednog mijenja se ovisno o utjecaju drugog. Sto
ga ne moemo dati konanu definiciju kojom bi bio izra
en njihov relativan doprinos inteligenciji. Moemo dati
jedino grubu procjenu za odreeni skup ljudi koji ive
u odreenim tono definiranim uvjetima. Ovisno o uvje
tima procjena e varirati. U skladu s tim izjavu da
je 80 posto ljudske inteligencije determinirano nasljed
nim faktorima treba dopuniti informacijom da ona vrije
di za uvjete obrazovanja i drutvene prilike koje danas
vladaju u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Amerikim Dr
avama. Taj postotak je za veinu drugih zemalja neto
an.
Sad moemo oprezno zakljuiti da su danas u Velikoj
Britaniji razlike u rezultatima testova inteligencije vie
uvjetovane nasljednim faktorima, a manje sredinom i
da e postepeno izjednaavanje uvjeta obrazovanja kao
i smanjenje drutvenih razlika taj doprinos naslijea
vjerojatno jo i poveati (drugim rijeima smanjit e se
vanost sredine). S druge strane izgleda da je u mnogim
zemljama utjecaj sredine veoma znaajan. Klasne raz
like i nejednaki uvjeti obrazovanja odraavaju se, naime,
i na rezultatima testova inteligencije. Mislim da se s ovim
miljenjem ne bi sloio samo malen broj psihologa.
Moramo se pozabaviti jo jednim skupom injenica
koji je relevantan za na opi problem, a to je navodna
razlika u plodnosti izmeu bistrih i tupih. Iznijet u
rezultate istraivanja koja je vrio R. B. Cattell na sku
pini u kojoj je bilo 3.734 djece od kojih su neki i
vjeli u gradovima, a neki na selu. Cattell je testirao
inteligenciju ovih desetogodinjaka, a zatim ih je grupi
rao prema njihovom kvocijentu inteligencije. Takoer
je ispitao koliko svako dijete ima brae i sestara. Evo
njegovih rezultata. Djeca s kvocijentom inteligencije iz
nad 130 potjecala su iz obitelji sa, prosjeno, 2,35 djece
(u gradu) i 1,80 djece (na selu). Za djecu s kvocijentom
inteligencije izmeu 120 i 130 ti su brojevi iznosili
2,92 odnosno 2,31. Silazei ljestvicom vidimo da su

djeca s kvocijentom inteligencije izmeu 110 i 120 u gradu

i na selu potjecala iz obitelji sa prosjeno 2,76 odnosno
2,62 djece. Za djecu s kvocijentom inteligencije izmeu
100 i 110 ti su brojevi iznosili 3,00 odnosno 3,27, a za
djecu s kvocijentom inteligencije izmeu 90 i 100 3,60
odnosno 3,72. Za djecu iji se kvocijent inteligencije
kretao izmeu 80 i 90 ti su brojevi 4,13 odnosno 4,21.
Djeca sa dna ljestvice (kvocijent inteligencije izmeu 70
i 80) potjecala su iz gradskih obitelji sa 3,93 djece ili
seljakih obitelji sa 4,72 djece. Pogledamo li bolje ove
brojeve, vidimo da je natalitet u vrlo tupim obiteljima
gotovo dvostruko vei od nataliteta u vrlo bistrim obite
ljima. Treba dodati da u ovoj studiji nisu uzeti u obzir
mukarci i ene bez djece koji mogu biti, a esto i jesu
natprosjeno inteligentni (na primjer uitelji i ene koje
su se posvetile profesiji).
Ne moe se rei da je korelacija izmeu broja djece
i nedostatka inteligencije uvjetovana iskljuivo pripad
nou drutvenom sloju, jer premda je istina da se u ta
kozvanoj radnikoj klasi obino raa vei broj djece
nego u srednjoj klasi, pokazano je da inteligentni ljudi
i unutar iste drutvene grupacije obino imaju manji
broj djece od manje inteligentnih (jedna takva studija
provedena je meu rudarima koji rade u rudarskom
oknu). Prema tome, ta se tendencija moe smatrati ne
pobitnom injenicom. Korelacija izmeu inteligencije i
slabije plodnosti je, dodue, prilino slaba (koeficijent
korelacije iznosi svega 0,2), no njezino postojanje doka
zano je tolikim brojem kontroliranih eksperimenata i
pomno izvedenih studija da se u nj vie ne moe sum
njati.
Moe li se na temelju ovih injenica (da je inteligencija nasljedna i da inteligentni ljudi raaju manje djece)
zakljuiti da se prosjena inteligencija Britanaca smanju
je? U poznatom eksperimentu, izvrenom na otoku Wight,
Thomson je to pokuao dokazati. Testirao je 1084 djece
u dobi od deset godina (gotovo sve desetogodinjake na
otoku) i ispitao koliko svako dijete ima brae i sestara.

Zatim je nainio slijedeu tablicu. U prvom stupcu na

veden je broj obitelji, u drugom broj djece u obitelji,
a u treem prosjean kvocijent inteligencije te djece.
A
Broj

obitelji
115
212
185
152
127
103
88
102

Broj djece
u obitelji
1
2
3
4
5
6
7
8+

Kvocijent
inteligencije
106,2
105,4
102,3
101,5
99,6
96,5
93,8
95,8

Vidimo da s poveanjem broja djece kvocijent inteligen

cije i ovdje opada.
Prijeimo sada na Thomsonov otroumni dokaz. Pret
postavimo li da testirano dijete predstavlja prosjek svo
je brae i sestara, moemo na temelju ovih podataka do
nijeti dvije ocjene. Jedna je jednostavan prosjeni kvo
cijent inteligencije skupine testirane djece. Budui da
ona sva imaju deset godina, prilino je sigurno da svako
od njih potjee iz razliite obitelji, pa nam dobiveni broj
moe pokazati kolika bi bila inteligencija djece na otoku
Wight kad bi svaka obitelj imala samo jedno dijete (tj.
kad ne bi postojala tendencija da manje inteligentne obi
telji imaju vie djece). Taj broj iznosi 101,04. Iz poda
taka u ovoj tablici moe se dobiti i broj koji nam kazuje
kolika je stvarna prosjena inteligencija djece na otoku
Wight. Pri toj drugoj procjeni uzima se u obzir inje
nica da u podruju nieg kvocijenta inteligencije nala
zimo brojno vee obitelji. Taj drugi kvocijent inteligen
cije iznosi 98,98. Razlika od 2,06 moe se smatrati ocje
nom pada inteligencije u ovoj generaciji, a uzrok toga
pada su razlike u plodnosti izmeu inteligentnih i manje
inteligentnih odnosno tupih roditelja.
Na temelju mnogih slinih tablica donesene su i druge
procjene, koje se u cjelini nisu mnogo razlikovale od

Thomsonove. Moglo bi se rei da je Thomsonova pro

cjena rezultat rada kakav psiholozi na terenu smatraju
prihvatljivim. Pretpostavimo li da je ta procjena dobra
i da e se pad inteligencije nastaviti, moglo bi se dogoditi da e do kraja stoljea broj djece podobne za
kolu pasti na polovicu sadanjeg, dok e se broj malo
umnih udvostruiti. Opi kvocijent inteligencije umanjit
e se, u prosjeku, za pet bodova. Ta nadasve ozbiljna
posljedica mogla bi znaiti i kraj zapadne civilizacije.
Treba li vjerovati iznesenim brojevima?
Navedeni dokaz ima jedan veliki nedostatak. Konstrui
rali smo ga ne poznavajui nain nasljeivanja inteli
gencije. Psiholozi nasljedni mehanizam esto toliko po
jednostavne da njihove predodbe o njemu prestaju biti
u skladu sa spoznajama suvremene znanosti. Ne moe
se dovoljno naglasiti da je svako razumno predvianje
nemogue bez detaljnog poznavanja mehanizma preno
enja intelektualne sposobnosti. Penrose je, na primjer,
pokazao (pritom se, dodue, sluio modelom vrlo male
vjerojatnosti) da navedeni podaci ne opovrgavaju mo
gunost stabilne ravnotee intelektualnog standarda sta
novnitva. Zakljucima izvedeni dokazi, osobito ako se
ne temelje na tonom poznavanju mehanizama o kojima
se radi, u znanosti su uvijek opasni, a esto i pogreni.
To, naravno, ne dokazuje da inteligencija ne slabi, ali
nas upozorava da takvu tvrdnju ne smijemo prihvatiti
kao injenicu.
esto se previa da se kod nasljeivanja radi o indi
vidualnim razlikama, tj. o kolebanjima u itavoj grupi.
Uspon i pad inteligencije naroda odnosi se na odreeni
apsolutni standard. Iako pojmovi o kojima se radi u
upravo izreenim reenicama nisu identini, u dokazu se
njima sluimo kao da jesu. Isto je tako, na primjer, usta
novljeno da u kolske djece, izmeu visine i broja la
nova u obitelji, postoji negativna korelacija to jest
tla rastom nii ljudi imaju vei broj djece. Budui da
je visina u velikoj mjeri odreena nasljednim faktorima,
trebali bi stanovnici Toronta, gdje su ova mjerenja izvr-

ena, bivati sve nii i nii rastom. Mjerenja su, meu

tim, pokazala suprotno srednja visina mlaih gene
racija u Torontu je u porastu.
Moda se neto slino dogaa i na podruju inteligen
cije. I Thomson i Cattell ponovili su svoje eksperimente
od prije petnaest godina i sline testove podijelili skupi
nama djece iz istih krajeva zemlje. Ta sveobuhvatna is
traivanja kao i neka istraivanja izvrena u Sjedinjenim
Amerikim Dravama ne pokazuju nikakav pad inteligen
cije. ini se ak da pokazuju njezin mali porast. Mo
emo li na temelju toga odbaciti hipotezu o opadanju na
cionalne inteligencije? Naalost, ti se podaci ne mogu
smatrati konanima, pa ni osobito relevantnim. Zna
se, naime, da dijete ako poznaje test od prije, postigne
na njemu za nekoliko bodova bolji rezultat. Nema ni
kakve sumnje o tome da se stanovnitvo meu kojim
su istraivanja vrena u zadnjih 15 godina bolje upo
znalo s testovima (ta se pojava zove navikavanje na
test), pa treba oekivati da e porast nastao tim pozna
vanjem vie nego uravnoteiti mali pad koji predskazuje hipoteza o opadanju nacionalne inteligencije.
Da ta pretpostavka nije nerazumna moe se i izravno
dokazati. Thomson je naao da je porast (na testu in
teligencije postignutog broja bodova) u krajevima u ko
jima su testovi inteligencije ee koriteni vei od tog
porasta u krajevima u kojima su oni malo koriteni.
Osim toga, izvjesnu ulogu odigrala je, moda, i izvjebanost. Vernon je pokazao da mnogi testovi koji se da
nas upotrebljavaju u kolama osjetljivo reagiraju na izvjebanost, a nema sumnje o tome da su posljednjih go
dina, autoriteti na podruju obrazovanja pribjegli uvje
bavanju testova inteligencije. I to je moda povisilo pro
sjene rezultate testiranja djece. Navikavanje na test i
izvjebanost nisu jedini aspekti problema. Treba uzeti
u obzir i to da su Thomson i Cattell testirali samo djecu
izostavivi neoenjene, neudate i one bez djece. Te, re
lativno velike skupine, mogle bi odluno izmijeniti pred
vieno djelovanje i tako objasniti stvarne nalaze. Ono

to moemo rei jest da izravna eksperimentalna istra

ivanja sadre prevelik broj nepoznatih faktora, pa iz
njih ne moemo izvui nikakav pouzdaniji zakljuak. Ona
ne podupiru nau originalnu hipotezu, no ne bi se moglo
rei ni da joj proturijee.
to onda moemo zakljuiti iz naih podataka? Mislim
da je jasno da smo suoeni s vrlo ozbiljnim problemom.
Postoje dokazi na temelju indicija, pa iako nisu ba
uvjerljivi ne moemo ih ni odbaciti. Stoga izgleda razum
no zatraiti od vlade da financira sveobuhvatna dugo
rona istraivanja koja e to pitanje rijeiti jednom zauvi
jek. U takvim bi istraivanjima trebalo, naravno, izbjei
gore istaknute manjkavosti. Potekoe kao to su izvjebanost i navika na test mogu se nadii namjernim uvje
bavanjem djece u rjeavanju testova inteligencije sve
dotle dok se njihovi rezultati ne prestanu poboljavati.
Mislim da odluan napor pri stvaranju takvog istraiva
kog projekta ne bi naiao na vee protivljenje, a ni na
nepremostive tekoe. U usporedbi s ozbiljnosti pro
blema i golemom vanosti oekivanih rezultata, trokovi
istraivanja izgledaju neznatni. Drutvenim se znanosti
ma esto predbacuje da ne daju odgovore na pitanja sli
na pitanju koje smo postavili u ovom poglavlju. To je
zasad i istina, ali ne zato to znanstvenici koji se bave
drutvenim znanostima ne bi bili dovoljno otroumni
oni bi s lakoom mogli izvriti i smisliti potrebne ekspe
rimente nego zato to drutvo odbija da ih materi
jalno podri ak i u najneznatnijem eksperimentu. U
vremenu u kojem se na fizikalna istraivanja troe mili
juni, drutvene znanosti ne bi smjele biti u toliko pod
reenom poloaju da moraju moljakati za iznose, koji
su u usporedbi s drutvenom vanosti problema nitavni.

DRUGI DIO - Psihologija u slubi izbora zanimanja

5
Od svakog prema sposobnostima

Iako ova prastara socijalistika parola, kao uostalom ni

veina parola, nema neko dublje znaenje, za mnoge je
ljude ona ipak izraz jedne duboko ukorijenjene elje. Ona
se, naime, temelji na pretpostavci da se ljudi po spo
sobnostima razlikuju, da je svatko sposoban za neto i
da bi mu, u idealnom drutvu, trebalo omoguiti da tu
svoju sposobnost razvije. Zanimljivo je da suvremena
psiholoka istraivanja potvruju ovu pretpostavku. Na
njoj se zasnivaju metode profesionalnog usmjeravanja,
kao i postupci selekcije za odreeni posao toliko vani
u suvremenoj industrijskoj psihologiji.
Nadam se da e iduih nekoliko primjera predoiti
itaocu velike razlike u sposobnostima ljudi koji imaju
isto zanimanje, tj. rade na istom radnom mjestu. Meu
peraima podova, na primjer, bolji radnici za isto vri
jeme operu dvostruko vei broj podova od slabijih rad
nika. Dok dobar radnik dnevno opere oko 500 podova,
slab u prosjeku, opere jedva 250. Slian odnos izmeu
dobrih i slabih radnika vlada i u tkalakoj industriji.
Jedna studija pokazuje da neki radnici rade brzinom od
130 uboda u minuti, dok drugi naine jedva 62 uboda
u minuti (prosjena brzina proizvodnje izraena brojem
uboda u minuti dobivena je mjerenjem koliine tkanine
proizvedene iz potke i nekih drugih konstanti). Najslabiji
tkalci zaraivali su na sat manje od polovine zarade
najboljih, pa su sa stanovita poslodavca najbolji ostva-

rivali dvostruko vei profit od najslabijih, a ukupne tro

kove proizvodnje smanjivali na polovicu.
U oba ova primjera odnos najboljih prema najslabijima
iznosio je otprilike dva naprama jedan. Takav razmjer
naen je u mnogim sluajevima (vozai taksija koji rade
u slinim uvjetima, radnici na strojevima za pletenje en
skih arapa itd.). Neki drugi brojevi ukazuju na to da
individualne razlike mogu biti i vee. Tako je, na pri
mjer, najbolji svjetla lica pet puta efikasniji od svog
najslabijeg druga. U cjelini uzevi industrijski se psiho
lozi slau da su meu normalnim ljudima najbolji radni
ci, u prosjeku, tri do etiri puta efikasniji od svojih naj
slabijih drugova.
Ovaj zakljuak vrijedi, naravno, samo za jednu vrstu
aktivnosti. ovjek koji je na jednom podruju briljantan,
moe na drugom biti prosjean, a na treem posve zaka
zati. Korelacija izmeu uspjeha na razliitim podrujima
aktivnosti relativno je slaba, to ukazuje na injenicu da
su za raznovrsne poslove u industriji potrebne i razliite
sposobnosti i da je za ovjeka nadasve vano da otkrije
koja mu vrsta posla najbolje odgovara. To je stanovite
profesionalnog usmjeravanja. Poznavanje radnikovih spo
sobnosti vano je i za poslodavca, jer e se njegova pro
izvodnja znatno poveati ako na svakom radnom mjestu
zaposli odgovarajueg ovjeka. Odgovoriti na pitanje koji
e od mnogih kandidata najbolje obavljati dani posao
zadatak je psihologa koji se bave selekcijom ljudi za od
reeni posao.
Pritom nije nuna pretpostavka da su potrebne spo
sobnosti uroene. Vjerojatno bi hipotezu da se vei broj
individualnih razlika, barem kad se radi o sposobnostima
potrebnim za rad u industriji, u naem drutvu ne stjee
utjecajem sredine nego nasljeuje bilo lako dokazati. No
da bi se uvidjela potreba za profesionalnim usmjerava
njem i postupcima selekcije za odreeni posao, to i nije
potrebno dokazivati. Da su takvi postupci selekcije po
trebni pokazuje ve sama injenica da meu ljudima po-

stoje izrazite razlike. Kako su one nastale nije sada toli

ko bitno.
Treba istai da smo se dosad bavili samo sposobnosti
ma niega reda. Postoje, meutim, pokazatelji na temelju
kojih moemo pretpostaviti da je kod sloenih djelatno
sti razlika izmeu najboljih i najslabijih jo vea (tovie,
im je djelatnost sloenija tim su i razlike vee). Tenis i
ah, na primjer, mnogo su sloenije djelatnosti od usjajivanja lica. Nema sumnje da su razlike izmeu dobrog
i loeg tenisaa ili ahiste mnogo vee od razlika izmeu
dobrog i loeg usjajivaa lica ili peraa podova. U skla
du s tim razlike izmeu dobrog i loeg fiziara morale
bi biti jo vee. No budui da su, u naem drutvu, po
stupci selekcije ogranieni uglavnom na jednostavnije i
elementarnije tipove rada i na sveuilinu selekciju (o to
me e biti rijei u iduem poglavlju), ovdje u raspravlja
ti iskljuivo o industrijskim poslovima navedene vrste.
Poemo li od pretpostavke da je potrebno da ljudi rade
posao koji je u skladu s njihovim sposobnostima, tovi
e i u skladu s njihovim temperamentom, interesima i
linosti uope, moramo se zapitati kako se ta selekcija
vri u praksi. Odgovor glasi: gotovo uvijek intervjuira
njem kandidata. O metodi intervjua i njenim razliitim
aspektima napisani su mnogi radovi, a da bi italac vidio
zato psiholozi obinom intervjuu uvijek pretpostavljaju
svaki objektivan test, ja u ih ovdje ukratko saeti.
Metodu intervjua meu prvima je istraio Binet, inae
stvaralac modernog testa inteligencije. On je zamolio tri
uitelja da intervjuiraju istu djecu i ocijene njihovu in
teligenciju (ocjena se, dakle, trebala temeljiti na in
tervjuu). Binet izvjetava da su eksperimentom dobivena
dva rezultata od kojih je svaki, kasnije, jo nekoliko puta
provjeren. Svaki je uitelj bio uvjeren da je donio toan
sud. No sudovi jednog uitelja gotovo su se posve razli
kovali od sudova drugih dvaju. Obje su ove posljedice
vane. Iz prve se vidi zato je intervju, unato svim manj
kavostima i danas najomiljenija metoda za odabiranje
osoblja (i u industriji i drugdje). Ispitiva uvijek misli da

je tono procijenio linost i sposobnosti kandidata, i ako

nitko ne ospori njegovo miljenje, niti ga podsjeti na nje
gove promaaje, biva uvjeren u svoje boansko sve
znanje. ovjek uvijek iznova sreta osobu koja priznaje da
je metoda intervjua manjkava, no neizbjeno dodaje da
je ba on iznimka u tom opem pravilu i da je njegov
sud nepogreiv. (Nepotrebno je isticati da je eksperimen
talnim putem provjereno da se ti ljudi po sposobnosti
procjenjivanja linosti, nimalo ne razlikuju od ostalih).
Drugi rezultat je vaan jer nam ukazuje na mogunosti
istraivanja metode intervjua i bez dugotrajnog praenja
ispitanika koje je obino potrebno za provjeravanje me
todom intervjua donesenog suda. Da bi se provjerilo jesu
li ispitivai izvrili dobar izbor, treba rad skupine kandi
data koje su oni savjetovali pratiti godinama i vidjeti
koliko je tko uspio u odabranom zanimanju. To je muko
trpan i dugotrajan posao. Mnogo je jednostavnije zaklju
ivati ovako: Ako ispitivai mogu tono predvidjeti bu
dunost kandidata, njihovi sudovi moraju biti identini.
Ako se ispitivai meusobno ne slau, jasno je da ne mo
gu svi biti u pravu, a ako je kao to se esto dogaa,
neslaganje potpuno, tada je najvjerojatnije da su svi
pogrijeili (uz dva, tri mogua, ali malo vjerojatna izu
zetka). Procjenjivanje valjanosti intervjua ispitivanjem
njegove pouzdanosti uobiajena je i esto vrlo uspjena
metoda.
Pouzdanost i valjanost su tehniki izrazi koji se odnose
na sve vrste mjerenja u psihologiji. Ako je mjerenje po
uzdano, tada ponavljanjem mjernog postupka neemo
dobivati proturjene rezultate. Prema tome ispitivai ni
su pouzdani (njihovi su sudovi esto proturjeni). Mje
renje je valjano ako tono mjeri ono to treba da mjeri.
Jasno je da mjerenje ne moe biti valjano ako nije
pouzdano, no obrat ne vrijedi. Mjerenje, naime, moe
biti pouzdano, a ne biti valjano. Rezultat ponovlje
nih mjerenja moe biti i jednak i toan, ali mi
mjerimo neto, to je u odnosu na veliinu koju treba
predvidjeti, irelevantno. Visinu, na primjer, moemo mje-

riti s velikom pouzdanou, no ona kao pokazatelj uspje

ha u veini industrijskih zanimanja nije valjana.
Binet je svoje eksperimente vrio u laboratoriju, a ne
u industrijskoj sredini. Prvo takvo istraivanje u indu
strijskoj sredini izvrio je Scott kad je od estorice iskus
nih kadrovika zatraio da intervjuiraju 36 kandidata za
posao prodavaa. Kandidate je trebalo poredati prema
prikladnosti za taj posao. Ni jedan kandidat nije ni u
jednom od est tako dobivenih stupaca bio na istom mje
stu (drugim rijeima svaki ga je kadrovik drukije oci
jenio). Ovih est kadrovika nije se moglo sloiti u ocjeni
28 kandidata ni u najgrubljim crtama, kae Scott (tj.
ak ni u tome da li tu dvadeset i osmoricu treba svrstati
pri vrhu ili pri dnu skupine). Iz tog se vidi da predvi
anje na temelju intervjua nije pouzdano, pa prema to
me ni valjano. U jednom drugom eksperimentu Scott je
zamolio 13 rukovodilaca da rangiraju prodajne sposobno
sti dvanaestorice mukaraca i dobivenu listu usporedio s
ocjenama koje su ta dvanaestorica dobila na temelju in
tervjua. Prosjena korelacija izmeu tih dviju ocjena jed
va da je bila bolja od sluajne. U treem eksperimentu
20 poslovoa i trojica kadrovika-istraivaa intervjuiralo
je ista 24 kandidata. Neslaganja su i opet bila vie nego
upadljiva.
Studiju koja se uvijek iznova citira i spada meu naj
poznatije na tom podruju nainio je Hollingworth. U
njegovu eksperimentu dvanaest je iskusnih poslovoa
(u trgovini) intervjuiralo 57 kandidata. Rangiranje kandi
data poslovoe su izvrile neovisno jedan o drugom, a
ocjene koje je svaki kandidat dobio znatno su ovisile o
ispitivau. Jednog je kandidata, na primjer, jedan poslo
voa stavio na esto, a drugi na pedeset i esto mjesto.
Jedan kandidat bio je kod jednog poslovoe na prvom, a
kod drugog na posljednjem mjestu.
Bespredmetno je pregledavati nekoliko stotina studija,
jer su one, zapravo, samo ponavljanja ovakvih i slinih
eksperimenata. Psiholozi se gotovo jednoglasno slau u
lome da metoda intervjua nije ni pouzdana ni valjana.

Neki izvjetaji u kojima su joj oni naizgled skloni ne mo

gu izdrati metodoloku kritiku u samom postupku
dolo je do ozbiljnih propusta. Takav je primjer Clarkova studija u kojoj je na temelju intervjua predvian
uspjeh studenata tijekom studija. Izgledalo je da su oba
istraivaa koja su sudjelovala u eksperimentu priblino
tono predvidjela to e se dogoditi. Kasnije je ustanov
ljeno da je intervjuiranje vreno pri kraju semestra i da
je studentima postavljeno pitanje kako stoje s ispitima,
to su studenti, naravno, vrlo dobro znali. Prema tome
oni koji su ih ispitivali jednostavno su ponovili ono to
je svaki student mislio sam o sebi.
Uvjerljivi dokazi manjkavosti metode intervjua u pro
cjenjivanju neije sposobnosti za odreeni posao doveo
je do revizije na intervju postavljenih zahtjeva. Danas sve
ee ujemo da intervju nije alternativa testu sposobno
sti nego njegova nadopuna. Pomou njega trebalo bi po
datke oprezno skupiti u jednu jedinu ocjenu na temelju
koje bi se mogle predvidjeti sveukupne sposobnosti, zna
nje i potencijalni uspjeh kandidata na poslu. To znai da
bi intervju trebalo smatrati alternativom metodi koja se
sama od sebe namee svakom statistiki obrazovanom
psihologu formulaciji matematike jednadbe zasno
vane na opaenoj tonosti svakog testa posebno.
Pretpostavka na kojoj se temelji takav nain upotrebe
intervjua nije nerazumna, no ni ovako koriten, intervju
nije ispunio oekivanja. U jednom od iduih poglavlja
navest u neke od dokaza koji to pokazuju, a ovdje u se
zadovoljiti navoenjem jedne jedine studije u kojoj se
metoda intervjua direktno usporeuje sa statistikom
metodom. Dvije velike skupine kandidata testirane su
istim nizom testova. Zatim je polovina kandidata oda
brana na temelju statistikog prosjeka na testovima po
stignutih rezultata, a polovina na temelju intervjua. Pri
donoenju ocjene ispitivai su se mogli posluiti i rezul
tatima testova, a ocjenu su mogli donijeti i neovisno o
tim rezultatima. Suprotno oekivanju, ocjene pri kojima
su uzete u obzir i sve informacije dobivene intervjuom i

rezultati testova bile su manje tone od ocjena dobivenih

uzimanjem statistikih prosjeka rezultata testova. Razli
ka u tonosti iznosila je vie od 30 posto. Na temelju
velikog broja slinih istraivanja u kojima je sudjelovalo
skoro etrdeset hiljada ispitanika zakljueno je da ispitivaevo miljenje o kandidatu, njegovim interesima i li
nosti moe relativno malo pridonijeti boljem predvianju
uspjeha predvienog na temelju rezultata testova, pa ak
moe tu ocjenu uiniti i manje realnom. Moramo dakle
i opet zakljuiti da je, kad se radi o predvianju, vrijeme
utroeno na intervjuiranje izgubljeno. Intervju ne samo
da ne poveava tonost predvianja, nego ga tovie mo
e i umanjiti.
Ograniimo li podruje upotrebe metode intervjua, i
ni se da dobivamo neto bolje rezultate. Sjeam se jednog
svog predavanja odrao sam ga pred grupom industri
jalaca. Jedan od njih mi je poslije priao i kazao mi da
iako uvijek rado slua o beskorisnosti intervjua, posje
duje vrste dokaze njihove uspjenosti. Kad sam ga za
molio da mi te dokaze iznese, s ponosom je izjavio da je
sebi za tajnicu odabrao djevojku koja je na svim testo
vima selekcije postigla izrazito slabe rezultate i danas
dodao je slavodobitno ona je moja ena. Nitko ne
sumnja da je za poslove u kojima je vaan osobni kon
takt, poeljno da se osobe koje e zajedno raditi prije
toga sretnu (susret moe biti u obliku formalnog ili ne
formalnog intervjua) samo na temelju rezultata testo
va ne moe se predvidjeti kako e se dva ovjeka slagati.
Takvo gledite osobito je odluno zastupala skupina
psihologa odgovornih za selekciju oficira koje je trebalo
zadrati u poslijeratnoj amerikoj vojsci. Oni su smatrali
da ve ako treba u postupak selekcije ukljuiti i intervju,
onda taj intervju mora dati svoj specifian doprinos.
Time su mislili da intervjuom treba dobiti informacije ili
veliine koje se ne mogu dobiti ili izmjeriti drugim me
todama ili tehnikama. Stoga su se sloili da se pitanja
intervjua nee odnositi na inteligenciju, obrazovanje, ka
rakterne crte i iskustvo. Intervju nee posluiti ni za

dobivanje cjelovite slike na temelju tih faktora, jer je

i tu statistika mnogo preciznija. Kad se utvrdilo to se
sve moe bolje uiniti drugim metodama, u intervjuu su
ostala samo pitanja koja su se odnosila na meuljudske
odnose, tj. na sposobnost postupanja s ljudima. Time
to je intervju dobio specifian i jedinstven zadatak, do
bivena je tonija ocjena te sposobnosti. Osim toga, nije
se gubilo vrijeme ni energija na irelevantna pitanja. U
ovom su sluaju rezultati pokazali vrlo veliku pouzdanost
i iznenaujue veliku valjanost.
Iako je ovaj uspjeh zanimljiv i vaan, on nije presudan
za primjenu intervjua kao selektivne metode u industriji
gdje meuljudski odnosi, uglavnom, nisu naroito bitni.
Intervju u industriji mogao bi posluiti jedino za odabi
ranje predradnika i nadglednika poslova u kojima je
vaan nain postupanja s ljudima. Za veinu zanimanja u
industriji sposobnost za posao daleko je, meutim, va
nija od sposobnosti postupanja s ljudima, a o tome da je
metoda intervjua posve neprikladna za ocjenjivanje spo
sobnosti potrebnih za odreeni posao, nema nikakve
sumnje.
Odbacimo li, dakle, intervju, za ocjenu sposobnosti
potrebnih za neko odreeno zanimanje ili zvanje ostaju
nam samo psiholoki testovi. Konstruiran je velik broj
takvih testova, danas se oni naveliko koriste, a velik broj
studija i istraivanja pokazuje koliko oni vrijede. Krite
riji prema kojima ocjenjujemo potencijalni uspjeh na
poslu znatno se razlikuju, to je i razumljivo. Neki testo
vi mjere koliinu ili kvalitetu proizvedene robe, a neki
opet broj proizvoda s grekom, broj polomljenih proiz
voda, broj nesrea na radu, duljinu vremena provedenog
na istom poslu, osobnu stabilnost, brzinu napredovanja
u zvanju, zaradu i razne druge inioce.
Nain konstrukcije i vrednovanja serije testova za se
lekciju radnika za odreeni posao, najbolje emo shvatiti
na nekoliko primjera. (Apstraktna diskusija svakog po
jedinog koraka zamorna je i dosadna). Primjere sam,
uglavnom, uzeo iz starije literature zato to se na njima

najbolje moe vidjeti da ti rani eksperimenti nisu bili

samo neuspjeli pokuaji, ve radovi iji su se rezultati
kasnije s uspjehom primjenjivali. Namjerno nisam oda
brao samo najuspjenije studije, nego one koje su za
postupak selekcije, kad ga vri vrstan istraiva, najkarakteristinije. italac e s lakoom ove primjere pri
mijeniti na zvanja i zanimanja koja sam dobro poznaje.
U prvom se primjeru radi o selekciji operatera-elektriara za rad na relejnim stanicama. Na velike daljine pre
nosi se uvijek visokonaponska elektrina energija, jer je
takav nain prenoenja najekonominiji. U relejnim sta
nicama napon se transformira i do potroaa stie elek
trina struja neusporedivo nieg napona. Relejna je sta
nica opremljena transformatorima koji reguliraju napon,
velikim brojem mjernih instrumenata i drugih zatitnih
i rotacionih aparata. Dunost operatera-elektriara koji
radi na relejnoj stanici je da se brine za njezin pravilan
rad, da uklanja kvarove na postrojenjima i oitava mjer
ne instrumente. Pritom se slui mnogobrojnim sklopka
ma. Vrlo je vano da potrebnu sklopku pritisne u pravo
vrijeme, to jest da se pri spajanju pojedinih strujnih
krugova ne zabuni. Posljedice njegove greke mogle bi
biti kobne. Neoekivani nestanak elektrine energije u
bolnici za vrijeme operacije moe uzrokovati ak i paci
jentovu smrt. No i mnoge operacije u industriji ovise o
neprekidnosti procesa, te se moe dogoditi da zbog i
najmanjeg prekida struje moramo otpisati itav proiz
vod pa ak i itavo postrojenje. Osim to e uzrokovati
nesree i nezgode, gubitke i tetu koja moe nastati i na
vrlo skupim postrojenjima same relejne stanice, operater
nepanjom moe i sam sebe ozlijediti ili ak i usmrtiti.
Svi operateri-elektriari koji rade na relejnim stanicama
dobiju, dodue, potrebnu obuku, ali veliki broj njihovih
greaka na poslu ukazivao je na njezinu nedostatnost. Da
bi se taj propust nadoknadio, pozvan je 1927. godine Vileles, jedan od najpoznatijih industrijskih psihologa u
SAD, koji je temeljito analizirao zanimanje operatera-

-elektriara na relejnim stanicama, a zatim predloio

testove za selekciju za taj posao kompetentnih ljudi.
Viteles je najprije detaljno analizirao sve poslove u
relejnoj stanici. Za to mu je trebalo nekoliko mjeseci ra
da iji je rezultat bila lista najvanijih sposobnosti po
trebnih za zadovoljavajui rad na relejnoj stanici. Na
prvo mjesto Viteles je stavio sposobnost uenja i pam
enja tonog redoslijeda sloenih operacija ukapanja i
iskapanja koje operater mora poznavati, a na drugo
tono izvravanje uputa i sposobnosti koritenja pozna
vanja tehnike ukapanja i iskapanja. Trea po redu bi
la je sposobnost brzog shvaanja verbalnih ili pismenih
uputa. Na etvrtom mjestu bila je istrajnost u rjea
vanju problema i odustajanje od traenja rjeenja tek
kad operater shvati da problem ne moe rijeiti sredstvi
ma koja mu stoje na raspolaganju. Peti zahtjev nije bio
nita manje vaan: sposobnost procjene i analize novo
nastalog problema, na primjer, lociranja i otklanjanja
kvara. Poslije nje dolazila je sposobnost koordinacije
veeg broja razliitih radnji, sposobnost uoavanja deta
lja u shemi, potrebne sklopke, ampermetra itd., dok je
na zadnjem mjestu bila sposobnost pamenja lokacije
pojedinih strojeva i instrumenata u relejnoj stanici, po
znavanje njezine elektrine mree itd..
Viteles je zakljuio da nastavljanje preciznog rada u
kritinim trenucima ovisi o svojstvima temperamenta.
Meu njima najvanija je neustraivost, tj. sposobnost
odolijevanja strahu, jer prestraen ovjek ne moe usredsrediti panju, treba vie vremena da ukloni uzrok opas
nosti, gubi sigurnost i samopouzdanje (to moe potrajati
i kad je uzrok straha ve uklonjen).
Na temelju svoje analize Viteles je konstruirao dva
skupa testova jedan za provjeravanje mentalnih spo
sobnosti, a drugi za ispitivanje kandidatovog tempera
menta. Za rjeavanje prvog skupa testova bili su dovoljni
olovka i papir zadaci testova su provjeravali inteligen
ciju, sklonost prema mehanici i slino. U drugom skupu
od etiri testa pojedini zadaci bili su slini problemima

koji se pojavljuju pri radu u relejnoj stanici (operacije

ukapanja i iskapanja, baratanje sklopkama), a tim
testovima provjeravala se i sposobnost kandidata da
shvati uputu i da je slijedi, kao i njegova sposobnost
odupiranja monotoniji i tjelesnom umoru.
Kad je odluio koje e testove upotrijebiti, Viteles se
dao na posao da pokae kako su oni i pouzdani, tj. da e
pojedini kandidati pri svakom testiranju postii otprilike
jednak broj bodova. Zatim je trebalo pokazati da su testo
vi valjani. Skupinu od 84 operatera-elektriara od kojih
je svaki radio na relejnoj stanici vie od godine dana
podijelio je u tri skupine: najbolju, prosjenu i najslabi
ju. Kriterij za tu klasifikaciju bilo je miljenje poslodav
ca. Po godinama starosti i duljini bavljenja istim zani
manjem skupine su bile gotovo identine. Pokazalo se da
se ocjena poslodavca dobro slagala sa brojem greaka
koje su operateri-elektriari poinili u danom vremen
skom razdoblju. Najbolji operateri bili su odgovorni sa
mo za 23 posto greaka, prosjeni za 52 posto, a najslabiji
ak za 77 posto greaka. Na dan 30. rujna 1928. naj
slabiji operateri grijeili su osam puta vie od najboljih
i tri puta vie od prosjenih. Stoga ovakvu podjelu mo
emo smatrati opravdanom.
Sve tri skupine operatera testirane su Vitelesovim tes
tovima selekcije i evo to je naeno: Operateri iz najsla
bije skupine postigli su, u prosjeku, 54 boda, a iz prosje
ne 69 bodova. Prosjek najbolje skupine iznosio je 81 bod.
Kandidat koji je elio ispuniti uvjete za rad na relejnoj
stanici morao je na ovom testu postii najmanje 75 bo
dova. Da se pri unajmljivanju operatera (iz skupine koju
je Viteles prouavao) potivao ovaj kriterij, posao bi do
bilo 71 posto najboljih i samo 8 posto najslabijih ope
ratera.
Otada se selekcija operatera-elektriara za rad na re
lejnim stanicama vrila pomou psiholokih testova. Prvi
takav test primijenjen je u praksi 1. travnja 1928. godine.
Uspjeh je bio oevidan broj greaka znatno je opao.
Tijekom godine 1926, 1927. i 1928. poinjeno je pri radu

u relejnim stanicama 36 odnosno 35 i 35 greaka.

Nakon uvoenja postupka selekcije, broj se greaka upad
ljivo smanjio. U 1929. godini taj je broj iznosio 20, u 1930.
18, u 1931. 12, a u 1932. samo 4. Vidimo da je za manje
od pet godina broj greaka smanjen za gotovo 90 posto.
Uzmemo li u obzir goleme trokove koje zajednica snosi
zbog svake greke u radu na relejnoj stanici, mala suma
novca utroena na istraivanje moguih postupaka selek
cije viestruko se isplatila.
Viteles se, uglavnom, sluio standardnim testovima koji
se mogu kupiti gotovi. Za neka zanimanja, meutim, mo
raju industrijski psiholozi sami konstruirati testove za
selekciju. Takvi su testovi na primjer potrebni za pro
vjeravanje sloenih sposobnosti potrebnih za vonju. Po
stupak testiranja je slijedei: Kandidat sjedi pred apara
turom za mjerenje brzine reakcija. Ta aparatura ima dvi
je ruice koje se mogu pomicati neovisno jedna o drugoj
i dvije none papuice. Na svaki vidni ili sluni podraaj
kandidat mora reagirati na tono propisan nain, tj. po
vlaenjem jedne ili obiju ruica ili pritiskanjem jedne ili
obiju papuica. Podraaji se, naravno, ne emitiraju ni
kakvim utvrenim redom, a s vremena na vrijeme uba
cuju se i signali na koje ne treba reagirati. Provjerava se
da li te smetnje usporavaju reakcije kandidata. Kad su
tim testom testirani vozai za koje se znalo da su sigurni,
pokazalo se da oni uvelike nadmauju vozae kojima se
esto dogaaju nezgode. Test je zatim uveden kao rutin
ski postupak pri unajmljivanju vozaa u gradu Milwaukeeju i uslijedilo je smanjenje broja nezgoda sa 14,1 na
0,6 posto (podaci za godinu 1924. odnosno 1925).
Osim to je smanjen broj nezgoda, smanjio se i broj otka
za i uzimanja novih vozaa na posao, to znai da je ma
nji broj vozaa napustio svoje radno mjesto. Postotak
vozaa koji se na poslu zadrao due vremena popeo se
sa 62 na 75 posto.
Ne treba misliti da su se uvoenjem psiholokih testo
va bavili samo Amerikanci. Da bih pokazao da to nije
tako, navesti u dva primjera istraivanja izvrenih u

Evropi. Berlinski vozai tramvaja, na primjer, odabrani

su pomou niza testova od kojih su neki bili slini opi
sanima. Usporeivanjem skupine poetnika koji nisu bili
testirani, sa skupinom koja je primljena na temelju re
zultata testova, otkrilo se da su psiholoki neispitani po
etnici imali 50 posto vie nezgoda od poetnika koji su
proli psiholoki test. Usporeujui broj nezgoda prije i
poslije uvoenja testova kao rutinskog postupka selek
cije, naeno je da je broj teih nezgoda pao sa 1,6 na 1,1,
a broj lakih sa 42 na 29 (brojevi vrijede za milijun preenih kilometara). Poetnici primljeni na temelju testova
uili su dvostruko bre od onih u skupini netestiranih,
tedjeli su elektrinu energiju i paljivije baratali vozi
lom. Posljedica toga bilo je smanjenje potronje elektri
ne energije i trokova popravaka. Procijenjeno je da se
uvoenjem psiholokih postupaka selekcije godinje ute
di 12 milijuna maraka.
Primjenom psiholokih testova znatan se iznos utedio
i u Parizu (150 000 franaka i to u vrijeme kad je franak
jo dobro kotirao na svjetskom tritu). Broj kandidata
za zanimanje vozaa tramvaja ili autobusa, koji su tije
kom ili nakon zavretka obuke otpali zbog nesposobnosti
smanjen je sa 20 na 3. Vozai primljeni na temelju re
zultata testova uzrokovali su 16,5 posto manje nezgoda
od vozaa koji nisu proli kroz postupak selekcije. Time
se godinje utedjelo jo 130 000 franaka.
Ponekad se ne moe tono predvidjeti kakve e kva
litete biti potrebne za dani posao. Moglo bi se, na primjer,
pogoditi da e vozau taksija koristiti brze reakcije. I
zaista, psiholoki je test pokazao da su vozai s najveim
brojem nezgoda reagirali najsporije. Pokazalo se meu
tim, da su i oni s najbrim reakcijama uzrokovali velik
broj nezgoda. To bi se moglo objasniti njihovim pretje
ranim samopouzdanjem i nepotrebnim izvrgavanjem opas
nostima. No, ma kakvo bilo objanjenje, svaku psiho
loku hipotezu na kojoj se temelji postupak selekcije tre
ba uvijek i empirijski provjeriti. Uz takvu mogunost pro
vjere nije teko konstruirati testove selekcije ni za jedan

posao. Ali vratimo se primjeru vozaa taksija. Snow je

pokazao da je u skupini vozaa koji nisu zadovoljili na
testu svaki voza imao, u prosjeku, po jednu nezgodu,
dok je u skupini onih koji su na testu zadovoljili taj
broj iznosio svega 0,20. U skupini vozaa koji nisu za
dovoljili, dvostruko ih je vei broj imao po jednu, a ak
trostruko vei broj po dvije nezgode.
Dosad smo primjere uzimali sa podruja rada u in
dustriji i transportu, a sad emo razmotriti zanimanje
slubenika. Uzet emo primjer daktilografa i stenografa.
O'Rourke je konstruirao test za predvianje njihove efi
kasnosti. Devedeset i devet posto onih koji su na testu
postigli najbolje rezultate bili su natprosjeno dobri rad
nici. Takvu ocjenu dobilo je samo 4 posto onih koji su
na testu postigli najmanji broj bodova. Isti psiholog sa
suradnicima sainio je i niz testova za selekciju kandi
data za zanimanje potara. Pokazalo se da je u preselekcijskim danima samo 50 posto zaposlenih na tom poslu
nadmaivalo potreban dani kriterij, a nakon uvoenja
testova taj se broj popeo na 93 posto. Prije uvoenja
testova 25 posto potara smatrano je slabim radnicima,
a nakon to je uveden postupak selekcije, niti jedan.
Sve to relativno su stari izvjetaji iz amerike i evrop
ske prakse. itaoca e moda zanimati slian rad na tlu
Velike Britanije za vrijeme drugog svjetskog rata. Postup
ci za selekciju tada su se ve naveliko upotrebljavali.
Moda je za nas najzanimljiviji broj uspjeha i neuspjeha
u skupinama koje su istovremeno obuavane, no u koji
ma su pripadnici jedne odabrani psiholokim metodama,
a pripadnici druge raznim drugim metodama. Kao to u
svojoj knjizi O selekciji u britanskoj vojsci (podaci su
uzeti iz te knjige) istiu Vernon i Parry: Broj neuspje
ha . . . u jednim i drugim grupama ukazivao je na ne
sumnjiv pozitivan doprinos postupaka za selekciju.
Tako je meu vozaima odabranim starim metodama bilo
30 posto slabih radnika, dok je meu onima koji su oda
brani novim metodama slabih radnika bilo samo 14 po
sto. Za pisare odnos je bio 11 naprama etiri posto, a za

radiooperatere 7 naprama 0,5 posto. U dvije najvee prou

ene skupine u kojima su obuavani operateri za speci
jalne zadatke od operatera koji su odabrani novim meto
dama nije uspjelo samo 7 posto. U skupini operatera
koji su odabrani starim metodama bilo je 60 posto ne
uspjeha.
S posebnim zanimanjem odabrani su kandidati za zva
nja zanatlija i mehaniara. Pomou etiri razliite me
tode odabrano je 10 000 kandidata za zvanje zanatlije u
vojsci koji su zatim upueni na etveromjesenu obuku
(1942. godine). Od kandidata koje je preporuila artilje
rijsko tehnika ili tehnika sluba 19,2 posto nije uspjelo
stei zvanje, od onih koji su se sami javili 19,6 posto, a
od onih koji su ve bili polukvalificirani radnici pa ih je
pozvalo Ministarstvo rada, 19,4 posto. Broj neuspjeha u
skupim koja je odabrana psiholokim metodama iznosio
je 11,1 posto.
Slini brojevi mogli bi se navesti i za druge slube.
Broj neuspjeha meu brodskim mehaniarima i monteri
ma opao je sa 14,7 na 4,7 posto. Uvoenje psiholokih
metoda nije samo smanjilo broj neuspjeha, ve je to je
moda jo vanije, omoguilo da se izmeu svih morna
rikih regruta odabere najvei mogui broj kandidata i
to ne na utrb ostalih mehanikih slubi koje su u to vrije
me takoer trebale ljude.
Bilo bi besmisleno nabrajati primjere iz kojih se vide
poboljanja za pedeset, pa i za nekoliko stotina posto
taka. Takoer je nemogue proitati tisue, o postupcima
selekcije, objavljenih izvjetaja, a ne stei miljenje ili
dapae vrsto uvjerenje da kompetentni psiholozi psiho
lokim metodama selekcije postiu spektakularne rezul
tate.
Ta posljedica primjene psihologije u industriji ne treba
nas iznenaditi. Individualne razlike u sposobnostima za
odreenu vrstu rada tako su velike, a broj sposobnosti
potrebnih za odreeni specifian posao tako malen da
bi se dobri rezultati postigli ak i relativno jednostavnim
i neanalitikim metodama.

Situacija se mijenja kad sa problema selekcije za od

reeni posao, preemo na problem profesionalnog usmje
ravanja. Tu se od nas ne trai da izmeu velikog broja
kandidata odaberemo one koji su za odreeni posao naj
sposobniji, nego da otkrijemo kakav bi posao odreenoj
osobi, s obzirom na njezine sposobnosti i afinitete, naj
bolje odgovarao. Oevidno je da je to mnogo tee. Umje
sto da provjeravamo posjeduje li kandidat sposobnosti
potrebne za dano zanimanje, moramo procijeniti njegove
sposobnosti za velik broj poslova. Time se broj potrebnih
testova poveava za nekoliko tisua puta. Umjesto da
se bavimo jednim specifinim zanimanjem o kojem se
lako mogu sakupiti informacije, moramo se baviti karak
teristikama hrpe razliitih zanimanja koja su, da stvar
bude gora, esto zakrabuljena istim imenom. Opi naziv
lijenik moe se odnositi na kirurga, lijenika ope
prakse, psihijatra, povjesniara medicine, urednika Lanceta* i predsjednika lijenike slube londonskog opin
skog savjeta. Ova zanimanja, pa prema tome i za njih
potrebne sposobnosti, meusobno se razlikuju u najve
oj moguoj mjeri. Rije tajnica moe oznaavati ne
koga tko radi vrlo povjerljiv i struan posao za koji je
potrebna izrazita inteligencija i inicijativa, ali i djevojku
koja vei dio vremena provodi u ogovaranju i kuhanju
aja. ak i kad bi se postojea zanimanja mogla uredno
poredati i kraj svakoga od njih zapisati njegovi speci
fini zahtjevi, nae znanje o sposobnostima i tempera
mentu potrebnom za uspjeh u bilo kojem od tih zani
manja toliko je manjkavo, da bez jednog doista sveobu
hvatnog istraivanja ne moemo nita predvidjeti. Po
datke imamo samo o dvadesetak ili tridesetak zanimanja
od postojeih nekoliko tisua meu kojima treba oda
brati posao koji e kandidatu najbolje odgovarati. Na
alost, nema razumne nade da e se u blioj budunosti
taj broj znatnije poveati.
Jedan od glavnih razloga razmjerne nerazvijenosti pro
fesionalnog usmjeravanja moda je i injenica da ono
* Ugledni britanski lijeniki asopis (prim. prev.).

nikom ne donosi neposrednu materijalnu dobit. Kao to

smo vidjeli selekcija za odreeni posao u industriji vie
se nego isplati. U svim navedenim primjerima kompanije
za koje su istraivanja vrena zaradile su u godini dana
mnogostruko vie nego to je istraivanje stajalo. Pro
fesionalno usmjeravanje isplati se u obliku osobne
sree i produktivnosti pa je ve samim tim i te kako
drutveno korisno. No, ovakva dugorona planiranja ri
jetka su u naim drutvenim i politikim razmiljanjima.
Istraivanja na tom podruju dosad su poduzimale isklju
ivo privatne organizacije koje ne dobivaju potporu od
vlade (na primjer Nacionalni institut za industrijsku psi
hologiju).
Usprkos tekoama, profesionalno usmjeravanje ak i
u tom ranom razdoblju razvoja i bez potrebnih vanih
saznanja, pokazuje uspjehe koje u takvim uvjetima ne
bismo oekivali. Navest u samo jedan primjer birminghamski pokuaj profesionalnog usmjeravanja. U
tom eksperimentu sudjelovalo je 1639 djece iji je razvoj
praen tijekom dviju ili etiriju godina (napredak 603
djeteta praen je 4 godine). Djeca su podijeljena u dvije
skupine, eksperimentalnu i kontrolnu. Eksperimentalnu
skupinu su u izboru zvanja savjetovali psiholozi, a kon
trolnu slubenici agencije za zapoljavanje kao to je to
uobiajeno. Efikasnost savjeta prosuivana je na temelju
nekoliko razliitih kriterija (ocjena poslodavca, duljina
vremena provedenog u istom poslu itd.). U objema sku
pinama bilo je djece koja su posluala savjet psihologa
ili agencije za zapoljavanje, kao i takve djece koja to
nisu uinila. Pogledajmo najprije eksperimentalnu skupi
nu. Poslije dvije godine velika veina djece (tonije 90
posto) koja su odabrala zanimanje koje su im savjeto
vali psiholozi bila je sa svojim poslom zadovoljna. Meu
onima koji nisu posluali savjet psihologa bilo je samo
26 posto zadovoljnih. Poslije etiri godine taj je postotak
iznosio 93, odnosno 33 posto. Prema tome meu djecom
koja su zanimanje odabrala u skladu s rezultatima psiho-

lokih testova bilo je trostruko vie zadovoljne djece

nego u skupini koja nije posluala psihologov savjet.
U kontrolnoj skupini situacija je posve drukija. Meu
djecom koja su odabrala ono to im je savjetovala agen
cija za zapoljavanje nakon dvije i nakon etiri godine
bilo je 64 posto zadovoljnih, a meu djecom koja se u
izboru zanimanja nisu oslanjala na savjete agencije, 76
odnosno 78 posto. Ako iz ovih podataka moemo ita za
kljuiti, onda samo to da su neposluna djeca bila svo
jim poslom zadovoljnija od djece koja su posluala savjet
slubenika agencije za zapoljavanje.
Slino je bilo i s duljinom vremena provedenom na
istom poslu. U eksperimentalnoj skupini djeca iji je po
sao, prema ocjeni psihologa, bio u skladu s njihovim spo
sobnostima nisu esto mijenjala posao. Na istom je poslu
due od dvije godine provelo 60 posto, a due od etiri
godine 46 posto djece. Za djecu koja se pri odabiranju
zanimanja nisu rukovodila miljenjem psihologa ti bro
jevi iznose respektivno 11 i 11 posto. Od djece koja su
posluala slubenika agencije za zapoljavanje na istom
se poslu 37 posto zadralo due od dvije godine, a 27 po
sto due od etiri godine. Od djece koja su odbacila su
gestiju agencije 33 posto je isti posao zadralo dvije, a
26 posto etiri godine. Dakle, u kontrolnoj skupini dulji
na vremena provedenog na istom poslu nije uope ovisila
o preporuci agencije. U eksperimentalnoj skupini ovis
nost o miljenju psihologa vie je nego upadljiva. Ovaj
je eksperiment izvren prije nekih dvadeset i pet godina*
pod pokroviteljstvom Nacionalnog instituta za industrij
sku psihologiju. Na dobivene rezultate sve do drugog
svjetskog rata jedva da je itko obraao panju. Tada su
se u vojsci poeli koristiti i postupci selekcije za odreeno
zanimanje kao i metode profesionalnog usmjeravanja.
Moda bi trebalo kazati nekoliko rijei o jedinstvenom
poloaju postupaka selekcije u vojsci. Kod selekcije za
odreeno zanimanje strunjak koji taj posao obavlja in* Ova je knjiga prvi put objavljena 1953. godine (prim. prev.).

diferentan je prema sudbini odbijenih kandidata, a kod

profesionalnog usmjeravanja nastoji pomoi mladim lju
dima da odaberu zvanje ili zanimanje u najveem mogu
em skladu s njihovim sposobnostima i interesima. Kad
psiholog taj isti posao obavlja u vojsci, nalazi se u sasvim
drugaijem poloaju. Tu je on u situaciji koju bi fiziari
nazvali zatvorenim sistemom mora nai posao za
sve mukarce i ene koji su pozvani u vojsku, a ne moe
one najnesposobnije ostaviti nezaposlene. Osim toga ne
moe odabirati ljude samo za jedan odreeni posao ne
vodei rauna o potrebama drugih, jer bi time mnoge va
ne slube liio sposobnih i kvalificiranih ljudi. Upravo
to se deavalo na poetku rata kad su neki rodovi i jedi
nice postupcima selekcije regrutirali najsposobnije lju
de, a ostali su se morali zadovoljiti onima koji su pre
ostali.
Stoga se pokazalo da je bitno imati takav sistem selek
cije koji e odravati ravnoteu izmeu sposobnosti svih
regruta i potreba razliitih vojnih jedinica. Zahvaljujui
vrlo sloenim statistikim metodama takva je ravnotea
konano postignuta i to je vjerojatno najvei uspjeh bri
tanske industrijske psihologije u vrijeme rata. Nije ne
vjerojatno da e psiholozi budunosti itavo drutvo sma
trati zatvorenim sistemom, te nastojati potrebe industrije
i inidividualne sposobnosti meusobno uskladiti, tj. po
stii za obje strane prihvatljiv kompromis. Time bi se
ublaile posljedice djelovanja zavoda za zapoljavanje od
kojih veina danas radi nasumce, a graani bi bili pro
duktivniji i zadovoljniji odabranim zanimanjem.
Ja ne plediram za takav razvoj, niti ga pretskazujem.
Svjestan sam, da kao znanstvenik, ne poznajem dovoljno
drutvene i politike prilike, te o potekoama na tim
podrujima ne mogu raspravljati. Mislim da injenice
nedvojbeno pokazuju da bi se prikladnim metodama se
lekcije proizvodnja mogla znatno poveati. Postupci se
lekcije drutveno su i politiki neutralni. Moe ih ko
ristiti tiranin da bi poveao efikasnost robova; njihova

upotreba u slobodnoj demokraciji vodi veoj produktiv

nosti i srei. elimo li da se psiholoke metode selekcije
u ovoj zemlji ee koriste, trebat e prije svega izmijeniti
stav prema industrijskoj psihologiji. Teko je vjerovati
da e drutvo odbiti mo koju mu nudi moderna znanost
samo zato to se boji da se ta mo ne bi zloupotrijebila.

6
Koritenje testova u selekciji studenata

U Velikoj Britaniji sve donedavno selekcija studenata

nije bila neki ozbiljan problem. Ona je, naravno, posto
jala, no vie kao namjerno ograniavanje broja studena
ta, a ne kao nuno iskljuivanje potencijalnih brucoa.
Posljedica toga bila je da meu onima kojih se to ticalo
gotovo i nije bilo nezadovoljnih. Glavni kriterij selekcije
bio je, oito, dohodak, a budui da se on moe objektivno
izmjeriti, sistem je, unutar drutvenih i etikih ograni
enja ovog specifinog pogleda na svijet, sasvim dobro
funkcionirao.
Za razliku od Velike Britanije, Sjedinjene Amerike Dr
ave gdje se uvijek nastojalo mladim ljudima omoguiti
da steknu vie obrazovanje, mnogo su se ranije i s njima
svojstvenim realizmom suoile s problemom selekcije stu
denata. Djelomian razlog je i taj to su Sjedinjene Dra
ve dugo vremena imale po stanovniku deset puta vie stu
denata od Velike Britanije. Posljednjih godina i kod nas
se za svako mjesto na sveuilitu javlja dva do stotitu
kandidata, pa smo i mi u slinom poloaju (nemogue je
dati tone podatke o broju uenika koji se ele upisati
na sveuilite, jer se mladi dovitljivci prijavljuju na
nekoliko fakulteta istodobno). Osobito je velik pritisak
na medicinskim fakultetima na koje se eli upisati znat
no vie uenika nego to ih fakultet moe primiti. Kako
nema izgleda da e se takvo stanje popraviti, morat emo

jo godinama vriti svjesnu selekciju kandidata koji se

ele upisati na nae ustanove vieg obrazovanja.
U ovom poglavlju neemo raspravljati o tome koliko
je takva selekcija poeljna. S pravom se moe tvrditi da
svakome tko se eli dalje obrazovati i time obogatiti svoju
linost treba to i omoguiti (bez obzira na njegove spo
sobnosti, temperament itd.). No moda se jo s veim
pravom moe rei da veina ljudi zbog ograniene inteli
gencije ne moe svladati sveuilini studij, te da zajed
niko uenje inteligentnih studenata i studenata ija je
inteligencija ispod prosjene ini od nauke farsu. O tom
pitanju zasad ne treba raspravljati dok smo mi ivi
samo e malen broj kandidata uivati plodove vieg obra
zovanja. Ekonomija je neumoljiv poslodavac s jasno iz
raenim zahtjevima. Prema tome, granice unutar kojih
treba rjeavati problem tono su zacrtane. Najprije se
moramo zapitati kakve metode selekcije danas upravlja
ju sudbinom tisua naih najinteligentnijih i najsposob
nijih mladih ljudi i ena. Iako to nikad nije podrobnije
ispitano, moe se sa sigurnou kazati da se uglavnom
radi o intervjuima koji se djelomino temelje na dosa
danjim uspjesima, preporukama upravitelja kole itd.
Tijekom vlastite, letimine istrage naiao sam i na druk
ije kriterije autoriteti kod upisa na jedno sveuilite
smatrali su, na primjer, da je kandidatov rukopis dovo
ljan pokazatelj njegove sposobnosti za studij. Ipak mi
slim da je to bio izniman sluaj i da se tako nezadovolja
vajue metode rijetko primjenjuju. Ono to je takoer
sigurno jest da se danas ni na jednom britanskom sve
uilitu pri selekciji studenata ne koriste psiholoki testo
vi. To nas moe i iznenaditi, pogotovo kad vidimo po
zitivno ameriko iskustvo. Svrha i glavni zadatak ovog
poglavlja jest da usporedi vrijednost psiholokih testova
s vrijednou metoda selekcije kojima se danas koristimo.
Prije nego li to uinimo, pogledajmo na trenutak po
sljedice danas uobiajenih postupaka selekcije studena
ta u Britaniji. Na temelju podataka to su ih objavili

razliiti univerziteti izraunao sam da je prosjeni kvo

cijent inteligencije studenata negdje izmeu 125 i 130.
Meu pojedinim sveuilitima postoje, naravno, velike
razlike. Takve razlike postoje ak i meu pojedinim fa
kultetima. Studenti medicine obino su u prosjeku manje
inteligentni od studenata umjetnosti i znanosti, studenti
matematike i filozofije nadmauju po inteligenciji stu
dente povijesti i jezika itd. Uzmemo li u obzir poznatu
distribuciju inteligencije stanovnitva i broj studenata
na sveuilitima, moemo pokazati da na sveuilite sti
e samo polovica svih uenika koji bi po svojoj inteli
genciji to i zasluili. Drugim rijeima inteligencija velikog
broja studenata manja je od inteligencije mnogih graa
na koji se nisu upisali na sveuilite. Kad bi se na sve
uilite mogli upisati samo najinteligentniji, najmanji bi
kvocijent inteligencije primljenih kandidata morao izno
siti 135. Usporedba te veliine sa sadanjim prosjenim.
kvocijentom inteligencije, koji iznosi 127, ukazuje na ne
sposobnost sveuilita da privue velik broj veoma inte
ligentnih uenika.
Amerike brojke su, naravno, drugaije. Tamo se pro
sjeni kvocijent inteligencije kree negdje oko 110 to
meu ostalim znai da je inteligencija etvrtine svih stu
denata manja od prosjene. U SAD postoje koledi na
kojima je prosjena inteligencija studenata manja od pro
sjeka inteligencije za itavu zemlju. Mislim da je nepo
trebno isticati da se to ne odnosi na poznata amerika
sveuilita kao to su Harvard, Yale, Princeton itd. in
telektualni standard studenata tih sveuilita ravan je
engleskom prosjeku. Manja inteligencija amerikih stu
denata donekle odraava i njihovu brojnost; ne moe se
broj studenata udeseterostruiti, a da se pritom znatno
ne snizi prosjeni kvocijent inteligencije. Djelomino je
to i odraz amerikog stava prema sveuilitu kao pro
duenju srednje kole i odvajanju njegovih drutvenih
funkcija od edukativnih zadataka. Brojeve navodim samo
zato da bi se vidjelo da postupci koji su savreno priklad
ni za Sjedinjene Drave ne moraju to biti i za Veliku

Britaniju i da zbog tako razliitih uvjeta nije lako stva

rati analogije.
Imajui to na umu pogledajmo rezultate amerikih
eksperimenata. Ve poetkom ovog stoljea bilo je po
kuaja da se za mjerenje inteligencije studenata upotri
jebe psiholoki testovi. Na alost, ta prva mjerenja zasni
vala su se na pogrenoj pretpostavci da je inteligencija
povezana s ovjekovim fiziolokim reakcijama. Nije u
do to je korelacija izmeu na testovima postignutih re
zultata i uspjeha na sveuilitu bila veoma slaba. Tim
prvim testovima mjerili su se refleksi i druge neuralne
manifestacije. Danas znamo da je veza izmeu njih i
inteligencije, ako uope postoji, posve neznatna. Tek kon
strukcijom testova za vojne potrebe dobila su i sveui
lita adekvatnije mjere inteligencije (tj. mjere koje nisu
bile fizioloke prirode). Tim su testovima testirane sto
tine hiljada studenata, da bi zatim o rezultatima toga
testiranja uslijedila prava bujica izvjetaja i strunih na
pisa.
Zakljuci psihologa uglavnom su slini. Studenti kao
cjelina postiu na testovima inteligencije mnogo bolje
rezultate od ljudi koji ne studiraju. Dobri studenti po
stiu bolje rezultate od slabih studenata kao i od onih
koji jedva prolaze. Studentov uspjeh na zavrnom ispitu
moe se prilino tono predvidjeti na temelju rezultata
testova kojima je bio podvrgnut prilikom upisivanja u
koled. Tonost toga predvianja varira od jednog sve
uilita do drugog. U nekim je sluajevima jedva vea od
sluajnosti, u drugima gotovo savrena. Za to postoji
nekoliko razloga koje emo ovdje navesti jer su, meu
ostalim, i pouni.
Koledi se prije svega razlikuju po homogenosti svojih
studenata. Negdje meu studentima postoje upravo go
leme razlike u inteligenciji, dok su drugdje svi studenti
manje vie podjednako inteligentni. Oito je da je pred
vianje tim lake i tonije im su razlike u inteligenciji
meu studentima vee. Ono je mnogo tee kad su studenti
po tom svojstvu meusobno slini. Drugi razlog, donekle

u vezi s prvim, jest taj da sva sveuilita ne poklanjaju

jednaku panju sudu donesenom na temelju testova in
teligencije. Neka sveuilita ga ne koriste za selekciju
studenata, ve u savjetovanju studenata pri upisivanju
kolegija. Druga se opet pri odabiranju studenata strogo
pridravaju rezultata testova inteligencije. Veina sveu
ilita nastoji izbjei obje ove krajnosti. Predvianje je
obino najtonije ako se rezultati testova inteligencije
uope ne uzmu u obzir, jer se u tom sluaju na sveuilite
mogu upisati i tupi i inteligentni uenici, pa je sastav
studenata vrlo heterogen. Heterogenost studenata odabra
nih iskljuivo na temelju rezultata testova inteligencije
mnogo je manja, pa se njihov konani uspjeh ne moe
predvidjeti s tolikom tonosti. Pri statistikoj obradi i
usporeivanju inteligencije studenata dvaju sveuilita
treba te razliite stavove uzeti u obzir.
Trei razlog variranja tonosti predvianja u vezi je s
tipom zavrnog ispita. Objektivan tip ispitivanja koji se
sve ee primjenjuje u Sjedinjenim Dravama, obino je
u vrlo dobroj korelaciji s predvianjima na temelju re
zultata testova inteligencije. Kod nas, u Velikoj Britaniji,
na zavrnom se ispitu gotovo uvijek pie esej o nekoj
odreenoj temi. Studentov uspjeh na takvoj vrsti ispita
ne moe se ba tono predvidjeti na temelju rezultata
testova inteligencije, tj. korelacija izmeu uspjeha na tak
vom tipu zavrnog ispita i rezultata testova inteligencije
prilino je slaba. To je moda i zato to su objektivni
tipovi ispita i test inteligencije zapravo meusobno veo
ma slini. I pri provjeravanju studentova znanja objek
tivnim nainom ispitivanja i pri provjeravanju njegove
inteligencije testom inteligencije dolazi do izraaja ono
to bismo mogli nazvati usitnjenou (naziv ba nije
laskav). U oba sluaja student, u kratkom vremenskom
razdoblju, mora dati odgovore na velik broj posve speci
finih pitanja od njega se ne trai da svoje znanje iz
razi u obliku neke strukturalne cjeline.
Ta dva naina ispitivanja (objektivni tip ispita i pisa
nje eseja) etvrti su razlog opaenih razlika u tonosti

predvianja. Jasno je da tonost prognoze u cjelini ne

moe nadmaivati pouzdanost onoga to se predvia. Dru
gim rijeima ako je samo ispitivanje nepouzdano, tada
ni najsavreniji mjerni instrument ne moe dati tonu
prognozu. Poznato je da je pisanje eseja nepouzdan na
in provjeravanja znanja. Kod takvog ispita konana
ocjena toliko ovisi o ispitivaevoj linosti i njegovim pred
rasudama da se zna dogoditi da dva ispitivaa posve raz
liito ocijene isti rad. Pouzdanost ispitivanja pisanjem
eseja provjerena je nekoliko puta i pokazalo se da je
meusobno slaganje ispitivaa ipak bolje od sluajnog.
No ne i toliko bolje da bismo na temelju njihovih ocjena
mogli biti sigurni u ispitanikove sposobnosti. U jednoj
takvoj studiji neki su ispitivai jedan te isti esej smatrali
nezadovoljavajuim, neki prosjenim, a neki izvanrednim
i dostojnim pohvale. U jednoj drugoj studiji glavni je
ispitiva, oajan zbog slabe kvalitete eseja koje je tre
bao ocijeniti, ocjeni jednog eseja dodao opasku primjer
kako ne treba raditi. Esej je zabunom dospio do drugog
ispitivaa koji ga je pozitivno ocijenio.
Treba priznati da je veina navedenih istraivanja izvr
ena u kolama, a ne na sveuilitima. Svejedno je, me
utim, malen broj iskusnih ispitivaa koji tvrde da je
njihova ocjena jednako pouzdana kao i ocjena donesena
na temelju objektivnog testa. Totalna pouzdanost ispiti
vanja uvelike varira od koleda do koleda, jer ovisi o
objektivnosti i sposobnosti ispitivaa, broju radova koje
oni moraju ocijeniti i o mnotvu drugih inilaca. U cje
lini uzevi izgleda da pri dobrom voenju ispita pisanjem
eseja na pouzdanost konane ocjene ukazuje koeficijent
korelacije od oko 0,8; pri slabom voenju ispita on moe
pasti na svega 0,6, pa ak i na manju veliinu. Razumljivo
je da ove vrijednosti ograniavaju tonost prognoze; ak
ni najsavreniji mjerni instrument ne bi uspjeh na ispi
tu mogao predvidjeti bolje nego to bi ocjene ispitivaa
A mogle predvidjeti kako e, isti rad, ocijeniti ispitiva
B. Kad usporeujemo ove stvarne nedostatke naina ispi
tivanja pisanjem eseja s navodnim nedostacima ispita

objektivnog tipa, dobro je sve to imati na umu. Sreom,

sa stanovita selekcije, tip prihvaenog naina ispitiva
nja moe se smatrati danim, pa je nae miljenje o nje
mu irelevantno.
Peta varijabla koja utjee na nejednaku tonost pred
vianja je duljina vremena u kojem psiholog mora izvr
iti svoja istraivanja. Ako testiranje treba obaviti za sat
vremena, nerazumno je oekivati da e prognoza biti
jednako tona kao i kad ono moe trajati etiri pa i pet
sati. Vrijeme je esto presudno, osobito elimo li saznati
i neto vie od grube procjene inteligencije (na primjer
diferencijalnu prognozu, tj. da li kandidat A ima sklo
nosti prema umjetnosti ili prema znanosti i da li e kan
didat B uspjeti na medicinskom ili nekom drugom fa
kultetu. Takva prognoza zahtijeva vie vremena).
Zadnja i moda najvanija varijabla koja utjee na to
nost predvianja je istraivaeva strunost. Dogaa se
da ljudi koji su u praksi koristili psiholoke testove i bili
njima nezadovoljni kasnije otkriju da testiraje nije vri
la struna osoba, tj. da ga je vrio netko tko nije detaljno
poznavao sam proces testiranja i tko se nije znao sluiti
sloenim statistikim metodama potrebnim da bi se po
sao dobro obavio. Pogreno je pretpostavljati da svatko
tko je diplomirao psihologiju moe pokrenuti i do kraja
provesti postupak selekcije. Za to su osim iskustva, po
trebne i neke druge kvalifikacije, pa na tom podruju
amater nema to traiti. Prije nego li osudimo bilo kakav
postupak selekcije treba vidjeti to strunjak moe nji
me postii. Odbacivanje postupka selekcije zbog njegove
nestrune, amaterske primjene posve je neopravdano.
Uzmemo li u obzir samo studije u kojima su istraiva
nja vrili strunjaci i u kojima su podaci pravilno sta
tistiki obraeni, vidimo da su zakljuci meusobno vrlo
slini i da nema nikakve sumnje o tome da se pomou
testova moe pouzdano i valjano predvidjeti uspjeh stu
denata na sveuilitu. To je istina za SAD, no vrijedi li i
za Veliku Britaniju? Kod nas, na alost, nije izvren neki
vei broj ispitivanja, no uinjeno pokazuje da se nave-

dena razmatranja mogu primijeniti i na selekciju stude

nata u naoj zemlji. Nae studije takoer su pokazale
da se na temelju rezultata testova inteligencije moe pri
lino dobro predvidjeti uspjeh studenata na ispitima. Kod
nas je tonost prognoze neto manja, to je, budui da je
homogenost studenata vea, i trebalo oekivati. No raz
lika u tonosti tako je malena da je u praksi moemo
zanemariti.
Pogledajmo sada kakav je kod nas odnos izmeu pro
gnoze na temelju testova i prognoze na temelju uobia
jenih intervjua. U jednoj izvrsnoj dugoronoj studiji
obavljenoj u Londonu, usporeena je tonost prognoze na
temelju uobiajenih postupaka: intervjua, eseja ili krat
kih pismenih sastavaka s tonosti prognoze na temelju
niza testova za selekciju. Ispitivai koji su intervjuirali
kandidate mogli su se posluiti ocjenom pismenog dijela
zavrnog ispita u srednjoj koli, kao i rezultatom koji je
kandidat postigao na prijemnom ispitu na sveuilitu.
Glavni cilj intervjua bila je ocjena kandidatove sposob
nosti za odreeni studij. Osobita je panja posveena
opoj inteligenciji, ve steenom obrazovanju, iskustvu,
interesima i motivima kao i linosti i karakteru kandi
data. Ispitivai su bili iskusni i struni ljudi kakvi se
obino uzimaju za taj posao, najvjerojatnije ni malo sla
biji od ispitivaa na bilo kojoj drugoj ustanovi.
Usporedbom intervjua s testovima inteligencije dolo
se do spoznaja slinih onima u amerikoj praksi. Poka
zalo se da intervju nije prikladna metoda prognoziranja,
dok test inteligencije to jest. Korelacija izmeu intervjua
i testa inteligencije bila je negativna, to drugim rijei
ma znai da su ispitivai esto odabirali manje inteligent
ne kandidate. Osim toga ve bi se i na temelju kandidato
vog pismenog rada na zavrnom ispitu u srednjoj koli
kao i rezultata koji je postigao na prijemnom ispitu, a
ispitivai su se mogli posluiti i jednim i drugim, relativ
no dobro mogao predvidjeti njegov uspjeh na zavrnom
ispitu na sveuilitu. Ako ita, intervju je smanjio to
nost te prognoze. Podaci iz ove engleske studije potpuno

se slau s rezultatima eksperimenata izvrenim u Ame

rici: intervju je kao metoda za predvianje uspjeha ili
neuspjeha sveuilinih studenata neupotrebljiv, dok je
prognoza na temelju testa inteligencije prilino pouzdana
i unutar odreenih razumnih granica vrlo tona.
Protivnici testiranja ponekad istiu da za uspjeh na
studiju nije dovoljna samo inteligencija, ve da su po
trebna i odreena svojstva karaktera odnosno linosti.
To je vjerojatno istina. No iz toga se ipak ne moe za
kljuiti da je intervju kao metoda selekcije bolji od testi
ranja. Taj pogreni zakljuak temelji se na tri pretpo
stavke od kojih ni jedna nije u skladu s injenicama.
Prva je da ispitiva moe s odreenim stupnjem tonosti
ocijeniti neiji karakter i linost. Dokaze koji to opovr
gavaju iznio sam u jednom od prolih poglavlja pa ih
neu ovdje ponavljati. Nitko tko je prouio literaturu ne
moe sumnjati da je intervju kao metoda za otkrivanje
svojstava linosti krajnje nepouzdana, a da o njegovoj
valjanosti ne moe biti ni govora. Intervjuirajui istog
kandidata, dva ispitivaa esto dolaze do posve suprotnih
zakljuaka od kojih ni jedan nije u skladu s injenica
ma. Veina ljudi koji se ponose svojim poznavanjem ljud
ske prirode i svojim ispitivakim sposobnostima nerado
prihvaa ovu jednostavnu istinu. No elimo li zakljuke
na injeninim, a ne na emotivnim temeljima, ne moemo
odbaciti dokaze velikog broja savjesno obavljenih istra
ivanja. Ma koliko karakter i linost bili vani, sigurno je
da intervju nije podesna metoda za njihovo ocjenjivanje.
Druga pogrena pretpostavka jest da ljudi odbacuju
odreeno sredstvo zato to ono moe posluiti samo za
neke, a ne i za neke druge svrhe. Mislim da nitko razu
man ne bi to uinio. Sluimo se ekiem usprkos inje
nici to njime ne moemo prepiliti drvo ili izmjeriti ja
kost elektrine struje. Ne vidim zato bismo odbacili test
inteligencije zato to on mjeri inteligenciju, a ne i neka
druga vana svojstva. Jedva da e itko poricati da je
inteligencija vaan atribut dobrog studenta. To, naravno,
ne znai da je ona i jedini takav vaan atribut, iz ega

opet ne slijedi da su testovi inteligencije beskorisni. Po

uzdano se zna da uenik koji na testu inteligencije ne
postigne odreeni minimalni broj bodova nee uspjeti na
sveuilitu. Okrutno je dopustiti mu da to pokua i ne
uspije, ba kao to je okrutno sposobnom ueniku one
moguiti daljnje kolovanje zato to na sveuilitu nema
dovoljno mjesta. Time se, naravno, ne tvrdi da velika
inteligencija nuno osigurava uspjeh. Od uspjeha lake je
predvidjeti neuspjeh dovoljno je da uenik na testu
inteligencije postigne slab rezultat. Takav rezultat nedvo
smisleno ukazuje na nedostatak odreene sposobnosti
apsolutno potrebne za polaganje ispita. Izvrstan rezultat
pokazuje samo da uenik posjeduje sposobnosti potreb
ne za polaganje ispita, no ne i da e on ispite doista i
poloiti (to e se dogoditi samo ako prione uz knjigu).
Predvidjeti razloge zbog kojih uenik nee ispuniti oe
kivanja neobino je teko. Moda e morati zaraivati
za ivot pa se stoga nee moi posvetiti studiju; moda
e pretrpjeti ivani slom i patiti od tjeskobe i emocio
nalnih poremeaja to e mu smetati pri radu; a moda
e pobjei s profesorovom enom i biti izbaen sa sve
uilita. Sve se to dogaalo i onemoguavalo inteligent
nim studentima polaganje ispita. U skladu s tim nitko
nee tvrditi da su testovi inteligencije nepogreivi. Oni
jednostavno, s prihvatljivom tonosti, mjere jedan vaan
element uspjeha.
Pogrena je i trea pretpostavka da se karakter i li
nost mogu procijeniti iskljuivo metodom intervjua. Tre
ba naglasiti da danas postoje metode za mjerenje onih
crta karaktera i linosti koje su presudne za uspjeh. Po
znavanje tih svojstava ini prognozu znatno tonijom.
Kvalitete kao to su upornost, interes, elje i emocionalna
stabilnost mjere se testovima koji se primjenjuju uglav
nom individualno, ali se mogu primijeniti i grupno. U ve
em broju istraivanja takvim se grupnim testiranjem s
prihvatljivom tonosti predvidio uspjeh ili neuspjeh. Po
kazalo se, na primjer, da je uspjean student uporan,
emocionalno stabilan i da su mu elje u skladu sa stvar-

nosti. Njegov jednako inteligentan kolega koji ispite po

lae slabo ili nikako, emocionalno je nestabilan, nije
uporan, a njegove elje bilo da su prevelike bilo preskromne, nisu u skladu s njegovim mogunostima. Takva
vrsta testova jo je u povoju pa treba oekivati da e
se u blioj budunosti usavriti. No, ak i u sadanjoj
fazi razvoja oni su u predvianju efikasniji od intervjua
te ih stoga moemo smatrati vrijednom dopunom isto
intelektualnog tipa testa koji slui iskljuivo za mjerenje
inteligencije.
Zakljuujemo li nepristrano i u skladu s injenicama,
moramo uvidjeti da je tonost prognoze na temelju inter
vjua nedovoljna (barem kad se radi o kolovanju), da je
predvianje na temelju testova inteligencije daleko efikas
nije i da najnoviji razvoj testova linosti i karaktera poka
zuje da pomou psiholokih testova uspjeh na studiju ve
sada moemo relativno uspjeno predvidjeti.
Zato se onda ti testovi ne koriste na britanskim sveu
ilitima? Koliko sam uspio shvatiti razlozi su slijedei:
Prije svega se istie kako testovi inteligencije, kao uosta
lom ni bilo kakvi drugi testovi nisu nepogreivi. Budui
da na temelju njih stvorena prognoza nije 100 posto to
na, mogu se na temelju takve prognoze donijeti i pogrene
odluke. To se ne moe osporiti. Ipak, mislim da se iz toga
ne moe nita zakljuiti ni o upotrebi testova inteligen
cije. Metodu testiranja treba usporeivati s drugim me
todama selekcije, a ne s nekim imaginarnim savrenim
standardom. Iako postupak testiranja nije savren, on je
mnogo pouzdaniji od ostalih postupaka selekcije. Nema
nikakve sumnje o tome da e se prilikom selekcije u uvje
tima koji su izvan nae kontrole initi greke; primit e
se uenici koji e kasnije biti slabi studenti, a odbiti oni
koji bi drutvu u intelektualnom pogledu, mogli samo
pridonijeti. Pokazano je meutim da je na sadanji si
stem selekcije manjkav jer se temelji na metodama koje
nisu mnogo pouzdanije od bacanja dinara (pismo-glava).
Testovi inteligencije, iako nesavreni, omoguuju pro
gnozu koja je daleko bolja od sluajne. Izraunao sam

da danas na sveuilitu ne uspije diplomirati 15 posto

svih studenata primjena testova inteligencije smanjila
bi taj broj na 2 do 3 posto (naravno uz postojei kriterij
ispita i omjer kandidata i na sveuilitu slobodnih mje
sta). Moe se izraunati i da bi se uz nepromijenjen kri
terij ispita broj odlinih studenata mogao udvostruiti.
To naravno, ne znai da se prilikom selekcije pomou
novih metoda nee initi greke, no sigurno je i znanstve
no provjereno da e njihov broj biti znatno manji.
Ovdje treba naglasiti da e konstantna upotreba novih
postupaka selekcije dovesti do smanjenja broja poetnih
greaka, jer e se s vremenom greke uoavati i isprav
ljati, a uvodit e se i nove, tonije metode predvianja.
Britanski psiholozi nee na tom podruju stei nikakvo
iskustvo, ako ih sveuilita ne podre. To, na alost, dosad
nije bio sluaj. Jedno ili dva istraivanja koje je omogu
ila Nuffieldova fundacija iznimka su u tom opem pra
vilu. Protivnici uvoenja testova selekcije na naa sveui
lita koji istiu da se prilikom prognoze na temelju tih
testova ine greke, ne shvaaju izgleda da upravo oni
oteavaju uklanjanje tih greaka.
Drugi dokaz protivnika testova ve smo donekle raz
motrili. On se odnosi na navodna svojstva karaktera i
linosti idealnog studenta, tj. na svojstva koja bi on mo
rao posjedovati uz inteligenciju i neovisno o njoj. Taj je
argument teko oboriti jer se temelji na pretpostavkama
o ljudskoj prirodi i ispitivaevoj sposobnosti koje se ne
mogu kritiki i eksperimentalno provjeriti. Ve sam ista
kao da ma kakva bila ta navodna karakterna i tempera
mentna svojstva, intervju nije podesna metoda za nji
hovo procjenjivanje. Za to uostalom postoje i nepobitni
dokazi.
Trei se prigovor odnosi na atomistiku i statistiku
prirodu selekcije pomou testova. Tvrdi se da mnogi stu
denti ne vole da o njihovoj budunosti odluuju statisti
ke funkcije izvedene iz na testovima postignutih rezultata.
Smeta ih to je ovjek ispitiva zamijenjen bezlinim
raunskim strojem. No iz iskustva znamo, a iz eksperi-

menata se vidi da su primljeni studenti uvijek zadovoljni

postupkom selekcije kojim su odabrani. Ako su odabrani
metodom intervjua, smatraju ispitivaa sposobnim i
otroumnim jer je uspio proniknuti u njihovu duu i
spoznati njihovu neizmjernu nadarenost. Ako su odabrani
pomou objektivnih testova, dive se domiljatosti istra
ivaa koji je njihove nesumnjive intelektualne kvalitete
uspio tako precizno izmjeriti. Odbijeni kandidati obino
kau da je ispitiva bio zlurada stara budala koja im je
svojom tupavou, svojim predrasudama i nepoznava
njem ljudske prirode onemoguila da pokau to znaju.
Uenici odbijeni na temelju postignutog rezultata na testu
tvrde da je test salonska igra koju nitko razuman ne mo
e smatrati ozbiljnom i koja nikako ne moe mjeriti
istinske intelektualne sposobnosti. Mislim da se na ove i
sline izjave uenika ne treba mnogo obazirati, tim vie
jer su oni prije selekcije o svemu potanko obavijeteni
(ili bi barem to trebali biti).
Bilo kako bilo malen broj ljudi smatra da bi se se
lekcija trebala vriti na temelju rezultata jednog jedinog
ili ak i niza testova. Testovi bi trebali biti samo dio po
stupka selekcije u kojem bi trebalo uzeti u obzir sve
dostupne i vjerodostojne podatke o kandidatu (izvjetaj
njegovog razrednika, lijeniki nalaz i informacije dobi
vene intervjuiranjem kandidata posluit e dobivanju cje
lovitije slike). Vano je, meutim, da se nakon selekcije
prati uspjeh prihvaenih kandidata da bi se vidjelo ko
liko su razliite metode pridonijele tonosti prognoze.
Tada bi se ubudue moglo inzistirati na korisnijim po
dacima, dok bi se oni manje korisni mogli zanemariti ili
posve odbaciti.
Jasno je da se taj posao ne moe raditi uzgred, te da
ga ne mogu obavljati nestrunjaci. Konstrukcija testova,
osobito kad su potrebe za njima tako velike da svake
godine treba konstruirati nove, teak je i dugotrajan posao. U SAD su osnovane organizacije koje taj posao obav
ljaju za skupine od nekoliko sveuilita. Mislim da bismo
i mi trebali tako postupiti, jer je malen broj sveuilita

koja bi sama mogla finansirati potrebna istraivanja. Ni

malo ne sumnjam da bismo pritom naili na znatne admi
nistrativne tekoe. No budui da je u interesu studenata
da dobiju najbolji mogui sistem selekcije, ne bi trebalo
tedjeti napore u njihovu svladavanju.
Dosad smo o testovima inteligencije govorili samo kao
o jednoj od metoda selekcije. Pogreno je, meutim, pret
postavljati da se podaci dobiveni testiranjem mogu samo
tako iskoristiti. U nedavno izvrenom sveobuhvatnom
istraivanju pokazalo se da su sveuilita u Americi re
zultate testova koristila na pedesetak razliitih naina.
Ovdje u navesti samo neke od njih. Na temelju rezultata
testova lako se, na primjer, otkrivaju studenti koji nisu
ispunili oekivanja (tj. oni iji uspjesi misu u skladu s
njihovim intelektualnim sposobnostima), pa im se moe
savjetovati kako da poboljaju svoj nain rada. Osim to
ga studenti se esto ele specijalizirati i trae savjet od
svojih profesora. Oito je da e savjeti na temelju objek
tivnih spoznaja o studentovoj inteligenciji, interesima i
linosti biti mnogo korisniji od subjektivnih savjeta koji
esto nemaju veze sa stvarnosti. Rezultati testova inteli
gencije mogu se koristiti i prilikom upisivanja postdi
plomskog studija kao i prilikom odabiranja zanimanja
po zavretku studija. Posao koji e student dobiti ovisit
e, naravno i o uspjehu postignutom na ispitima, korisno
je meutim preporukama i sugestijama dodati i izvjetaj
o stvarnim sposobnostima kandidata. Uporan i manje
inteligentan student moe, naime, postii jednak uspjeh
kao i njegov vrlo bistar, ali nemaran kolega. Poznavajui
i njihov uspjeh i njihove sposobnosti nastavnik o njima
stjee potpuniju sliku.
Na nekim amerikim sveuilitima rezultat postignut
na testu inteligencije nije kriterij za upis na sveuilite.
S uenicima koji na testu postignu izrazito slab rezultat
iscrpno se razgovara te im se ukazuje na vjerojatnost
neuspjeha. Uenicima koji se ne bi uklapali u odreenu
intelektualnu sredinu i koji bi nakon jedne ili dviju go
dina postali beznadni sluajevi omoguuje se da donesu

razumnu odluku i povuku svoju prijavu. Ujedno im se

pomae da izbjegnu beskorisne napore. Izvanredno je
vano to to uenik, nakon razgovora, svojevoljno odu
staje od studija mehanika prisila sveuiline uprave
u takvim je sluajevima mnogo manje podesna.
injenicama koje sam iznio u ovom poglavlju elio
sam pokazati samo to da su testovi inteligencije veoma
dobra metoda za predvianje uspjeha na sveuilitu; ka
ko ih upotrijebiti u odreenim uvjetima ovisi o mnotvu
specifinih inilaca, o kojima budui da ih nije lako
poopiti, neemo ovdje ni raspravljati. Na amerikim se
sveuilitima testovi inteligencije koriste na razliite na
ine to je dobro za razvoj same tehnike testiranja. to
vei broj razliitih eksperimenata omoguit e, naime,
da se stare, nadiene tehnike zamijene novim i boljim.
Mislim da se iz dosad reenog moe zakljuiti da je
uvoenje psiholokih metoda selekcije nadasve poeljno
te da taj posao uvijek treba povjeriti kvalificiranim psi
holozima. Greke se naravno ne daju izbjei, no bit e
ih manje nego danas, a nee biti ni tako velike. Osim
za selekciju studenata rezultati testova inteligencije mo
gu se iskorisiti pri rjeavanju najrazliitijih studentskih
problema. injenice nisu dosad ni jednom osporile vri
jednost testovima inteligencije one tovie nepresta
no ukazuju na nove mogunosti njihove primjene. Kae
se da od asa roenja znanstvenog izuma do asa nje
gove praktine primjene najee proe pedesetak go
dina. To to je od uvoenja testova inteligencije, koji su
se pokazali valjanom i korisnom mjernom metodom, pro
lo otprilike pedeset godina, moemo moda smatrati
dobrim predznakom.

7
Procjenjivanje ovjeka

esto se uje pogreno miljenje da su metode odabira

nja zasnovane na psiholokim testovima relativno nove.
To je, meutim, posve neistinito. U povijesti mnogih ze
malja nalazimo zapise o mudrim i besmislenim metoda
ma selekcije. Moda jedna od najstarijih takvih metoda
opisana je u Bibliji; u ratu protiv Mianaca Gideon se
posluio dvostepenim postupkom selekcije. Prvo Gideonova metoda bila je neka vrsta psihijatrijskog reeta
kojim je uglavnom trebalo odbaciti anksiozne i depresiv
ne ratnike. Izgleda da je proitan proglas otprilike ovak
vog sadraja: Tko se boji i strahuje, neka se vrati.
Djelovanje proglasa nije izostalo jer Dvadeset i dvije
tisue ljudi iz naroda vrati se, a ostade ih deset tisua.
Veina suvremenih komandanata ne bi dopustila tako
drastino smanjenje broja ratnika. Ali Gideon se tu nije
zaustavio, on je ak preao na drugu fazu selekcije u
kojoj se posluio testom psiholoke spremnosti. Naj
lake ga je opisati navodei izravno Bibliju:
Jahve ree Gideonu: Jo je previe naroda. Po
vedi ih na vodu, i ondje u ih iskuati. Za koga ti ka
em: ,Neka ide s tobom', taj e s tobom ii. A za koga
ti kaem ,Neka ne ide s tobom' taj nee ii.
Gideon povede narod na vodu, i Jahve mu ree: Ko-

ji bude laptao vodu jezikom kao to lape pas, stavi ga,

na stranu. Koji klekne da pije, odvoji ga na drugu
stranu.
Onih koji su laptali vodu jezikom prinosei vodu
rukom ustima bijae tri stotine, a sav je ostali na
rod kleknuo da pije.
Tad Jahve ree Gideonu: Sa one tri stotine ljudi koji
su laptali vodu ja u vas izbaviti, i predat u Miance u
vae ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kui.
Ovaj se Gideonov test po svojoj koncepciji i izvedbi
razlikuje od testova za selekciju studenata i radnika o
kojima smo raspravljali u prethodna dva poglavlja. No
on je veoma slian postupcima i testovima to ih pred
lau neke od suvremenih psiholokih kola jer smatraju
da ortodoksne metode odabiranja atomiziraju ljudsku
prirodu. Miljenje da treba ii za cjelovitijom ocjenom
zasluuje da ga podrobnije ispitamo.
Na podruju selekcije obino se poinje s pretpostav
kom da su za dani posao potrebne sposobnosti A, B i C,.
karakterna svojstva X, Y i Z i temperament tipa a.
Dosljedno pretpostavci konstruiramo testove koji e pro
vjeravati te sposobnosti, karakterna svojstva i tip tempe
ramenta, i primamo na posao ljude koji na tim testovima
postignu najbolje rezultate. Njemaki vojni psiholozi u
no su osporavali vrijednost takvog naina rada. Mislei
da razlaganje ovjekove prirode na sposobnosti, svoj
stva itd. iskrivljuje cjelovitost kandidatove linosti, na
stojali su promatranjem kandidata u sloenoj situaciji
dobiti cjelovitu sliku o njemu i njegovim reakcijama.
Svoja predvianja i selekciju zasnivali su na tim opim
dojmovima, a ne na numerikim i kvantitativnim rezul
tatima testova.
Njemaki vojni psiholozi dovodili su svoje kandidate ponekad u neobine, a esto i u duhovite situacije. Od
kandidata bi, na primjer, zatraili da to vie razvue
vrstu metalnu oprugu. im je on snanije potezao, tim
jaa bivala je elektrina struja koja mu je prolazila ti-

jelom. Dok se on tako muio, skrivenom je kamerom sni

man izraz njegova lica. Na duljinu razvuene opruge
nije se uope obraala panja gledalo se na njegovo
ponaanje u cjelini, meu ostalim i na njegov izraz lica.
Pretpostavka na kojoj se temelji takva vrsta testa sama
po sebi nije ni nerazumna ni neprihvatljiva. No njema
ki su vojni psiholozi previdjeli da razumnost i prihvat
ljivost ne ine hipotezu i dokazanom, i time poinili pre
sudnu greku. Trebalo je provjeriti da li su kandidati
odabrani postupkom selekcije koji se na toj pretpostavci
zasniva zaista bolji od odbijenih kandidata, a Nijemci,
kao uostalom ni Japanci koji su se sluili slinim meto
dama, nisu to nikada uinili. Stoga o korisnosti tih me
toda ne moemo nita rei. Znamo samo to da su mnoge
od njih vrlo nepouzdane, tj. da e dvoje ljudi istu si
tuaciju razliito ocijeniti. Da nepouzdani podaci ne mogu
biti valjani poznati je statistiki aksiom.
Bez obzira na to britanski su ratni odbori za odabi
ranje osoblja (W O S B)* preuzeli njemake metode
i prilagodili ih uvjetima u naoj zemlji. O tome to se
time postiglo govorit emo u drugom dijelu ovog po
glavlja. Ovdje to spominjemo prvenstveno zato to je iste
metode i principe kasnije preuzeo jedan ogranak Strate
ke slube Sjedinjenih Amerikih Drava (OSS).** Ta
amerika vojna ustanova koja je neka vrsta mjeavine
britanske vojne kontraobavjetajne slube (M. I. 5), Herculea Poirota i Hromog Dabe, mnogim je itaocima si
gurno poznata. Velik je, naime, broj ratnih filmova u
kojima se slave njezini podvizi. Suoeni s potrebom re
grutiranja velikog broja ljudi naj razliitijih sposobnosti
i to ljudi visokog morala i mentalne spremnosti, inteli
gencije, potenja i hrabrosti, osoblje strateke slube
SAD odluilo je da odabiranje povjeri skupini psihologa.
Ovdje emo potanko opisati njihov nain rada u jednom
od brojnih logora za selekciju. Psiholozi su preuzeli
* Kratica za War Office Selection Board (prim. prev.).
** Kratica za Office of Strategic Services (prim. prev.).

Simoneitove ideje koje su pod nazivom Wehrpsychologie*

potaknule razvoj njemakih metoda za selekciju, a time
utjecale i na postupke kojima su se sluili britanski ratni
odbori za odabiranje osoblja. Nain njihova rada naj
bolje emo shvatiti ako pogledamo to se s kandidatom
zbivalo od asa njegova prvog kontakta sa agencijom
za selekciju pa do konane odluke o njegovoj sudbini.
Svakog su kandidata najprije intervjuirali u Washingtonu, a zatim obavijestili da e kroz postupak selekcije
proi incognito, tj. ne pod svojim pravim imenom. Kan
didat je morao odabrati novo ime i izmisliti biografiju.
Upozoren je da svoj pravi identitet ne smije otkriti ni
u kojem sluaju. Zatim je morao obui vojniku uni
formu koja je trebala izbrisati sve drutvene i obrazovne
razlike izmeu njega i ostalih kandidata. Predvee su ga,
zajedno s drugim kandidatima, prebacili u logor za se
lekciju. Tamo su veerali i tijekom veere imali priliku
da se meusobno upoznaju i da upoznaju lanove ocje
njivakog tima (na svakog kandidata dolazio je otprilike
jedan lan tima).
Poslije veere kandidati su pristupili veem broju pis
menih testova inteligencije i linosti, a morali su is
puniti i upitnik s pitanjima iz linog ivota. Na kraju
su svi podvrgnuti testu opaanja i zakljuivanja slinom
jednoj poznatoj drutvenoj igri. Kandidata su uveli u
sobu u kojoj je neki ovjek toboe ostavio svoje stvari.
Na temelju njih trebalo je rekonstruirati ovjekovu tje
lesnu pojavu, karakter i linost. Nakon toga kandidati
su ili spavati da bi se sutra odmorni suoili s novim
izazovima.
Ujutro su podijeljeni u skupine od po sedam ravno
pravnih lanova (tj. skupine bez voe) i odvedeni do
plitkog i oko dva i pol metra irokog potoka. Na jed
noj obali leao je teak kamen, a na drugoj deblo. Obje
su obale bile obrasle drveem, a po obali na koju je
grupa dovedena leale su razbacane daske (nijedna do
voljno duga da premosti rjeicu), uad, jedna kolotura
* Psihologija odbrane (prim. prev.).

i bure bez dna. Reeno im je da je pred njima bijesna

bujica koja rui sve pred sobom tako da se nita ne
moe uvrstiti na dno potoka. Oni su se toboe vratili
sa zadatka i moraju kao deblo maskiran osjetljivi daljinomjer prenijeti na drugu obalu. Natrag moraju do
nijeti sanduk kapica sa oroza vatrenog oruja, tj. kamen.
Pri tom mogu upotrijebiti sav zateeni materijal. Nitko
nije imenovan voom, to je i razumljivo, jer se eljelo
provjeriti hoe li se netko sam od sebe nametnuti grupi.
Kandidati su se razliito ponaali. Neki su davali ne
prihvatljive savjete, drugi opet mnogo priali, iako ih
nitko nije sluao, a neki su pristupili izvoenju vlasti
tih zamisli. Psiholozi su promatrali grupu i ocjenjivali
energinost, poduzetnost, inteligenciju i tjelesnu spret
nost i snagu svakog kandidata, kao i njegove kvalitete
voe i odnos prema drugim kandidatima. Kad se ko
nano pokazalo tko je voa, on je odmah uklonjen (re
eno mu je, na primjer da je pogoen metkom iz snajperske puke) i grupa je, opet bez voe, morala nasta
viti zadatak i nai sebi drugog vou.
Da bi se provjerila tonost zakljuaka donesenih na
temelju izvravanja jednog zadatka, grupi su postav
ljeni sve novi i novi zadaci. U nekim od njih dolazile su
do izraaja fizike, a u nekima intelektualne kvalitete,
kao na primjer u razgovoru o odreenoj temi.
Neto kasnije svaki je kandidat sam suoen s posve
razliitim tipom testa. Prividno se testirala sposobnost
kandidata da sa dva pomagaa od drveta sagradi od
reen jednostavan model. Pokazan mu je materijal, obja
njeno to treba raditi i pozvani pomagai. To su zapravo
bili mlai lanovi ocjenjivakog tima kojima je reeno da
ne sluaju i ne izvravaju kandidatove naredbe, ve da
mu unutar odreenih vjerojatnih granica, postavljaju
prepreke i da ga kao toboe sluajno ometaju u radu.
Ta su dva lana po tradiciji dobila imena Kippy i
Buster. Kippy je bio pasivan i trom i nije radio nita
to mu se ne bi izriito naredilo. Zastajkivao bi s ru
kama u depovima, smetao ili bio zabavljen nekim vla-

stitim beznaajnim poslom. Buster je opet bio agresi

van, uurbano je trkarao naokolo, nastojao nametnuti
svoje miljenje, davao nepraktine savjete, spremno izra
avao nezadovoljstvo i uporno kritizirao kandidatove sla
be toke. Bezbrojni su naini zagoravanja ivota oficiru
na dunosti i Kippy i Buster su ih do kraja iskoristili.
Uz njih kao pomagai nijedan kandidat nije uspio sa
graditi model u predvienom vremenu.
Ponaanje kandidata paljivo se promatralo. Deavalo
bi se, na primjer, da se kandidat razbjesni i udari jed
nog ili oba pomonika, da se ozlovolji i odustane, da
se pokua otarasiti sumnjivih pomagaa i sam obaviti
posao ili da pomagae pokua udobrovoljiti i pridobiti.
Zatim su bili na redu intervjui, pa testovi pamenja,
mehanikog shvaanja itd. Uvee je uprilien intervju
stresa kojim se eljela provjeriti kandidatova sposob
nost podnoenja velikih intelektualnih napora i emocio
nalnih napetosti. Napetost se stvarala brzim i nemilo
srdnim unakrsnim ispitivanjem u neugodnim uvjetima
s ciljem da se otkriju pogreke u pripovijesti koju je
kandidat morao smisliti za svega nekoliko minuta. Kan
didata bi, na primjer, uveli u sobicu u kojoj je naao
pismenu poruku da ga je noni uvar vidio kako u vla
dinim uredima u Washingtonu prelistava tajni dosije.
uvar je znao da on nije slubenik agencije koja je u
zgradi imala svoje prostorije. Za nekoliko minuta u
var bi ga i uhvatio i on mu je morao rei tko je (uza
se nije imao nikakvih dokumenata), i nai uvjerljivu iz
liku za svoje akcije. Pritom je morao paziti da ne oda
svoj pravi identitet (itavo razdoblje testiranja proivio
je pod izmiljenim imenom).
Za izmiljanje svoje prie imao je na raspolaganju
samo dvanaest minuta. Zatim bi ga odveli u podrum i tu
na trenutak zaslijepili svjetlou reflektora. Podrum je
bio mraan iza reflektora jedva se nazirala skupina
inkvizitora. Kandidat je morao sjesti tako da mu svjet
lost pada izravno na lice i podnijeti otro, pronicavo i
krajnje neugodno unakrsno ispitivanje. Bez obzira na

njegovo dranje na kraju bi mu neizostavno kazali da

je na testu propao. Budui da je kandidat znao da je
to jedan od odluujuih testova, pretpostavljalo se da
e ga takva obavijest poraziti.
Neposredno nakon intervjua stresa kandidat se mo
rao javiti jednom lanu ocjenjivakog odbora na drugom
kraju zgrade. Ovaj bi ga srdano doekao, uinio sve da
se kandidat osjea ugodno, a zatim se pretvorio u su
osjeajnog sluaoca. Ova lana srdanost trebala je od
kandidata izmamiti priznanje.
Drugog dana bio je na redu test vodstva u kojem
se od kandidata trailo da igra ulogu voe, kao i itav
niz testova kojima se provjeravala mo zapaanja, spret
nost u postavljanju pitanja, sposobnost terenskog snala
enja itd. Tog dana odrana je i preponska utrka. Dru
gog jutra, poslije doruka, kandidatima se obratio vo
ditelj itavog projekta. Istog su dana svi poslani na
trag u Washington. Vrijeme izmeu testova kandidati
su provodili u dugim i povjerljivim razgovorima tijekom
kojih im je bilo doputeno da otkriju vlastiti identitet.
Svrha tih razgovora bila je stjecanje to potpunije slike
o kandidatu.
U itavom je projektu sudjelovao velik broj promatra
a koji su svoje zakljuke pokuali saeti u neku vrstu
opisa linosti. Nastojao se izbjei atomistiki pristup,
pa se nije zahtijevalo donoenje ocjene o svakom od pro
matranih svojstava posebno (tj. rangiranje kandidata
prema uspjehu na pojedinim testovima). Pokualo se do
i do neke vrste opisa linosti s kojim bi se slagali svi
ocjenjivai. Preporuka se donosila na temelju toga opisa.
Teko je pokazati koliko je takav postupak koristan.
Podaci o efikasnosti odabranih regruta na stvarnim za
dacima zatraeni su od njihovih komandanata, od ko
lega s kojima su suraivali i od ispitivaa koji su s njima
razgovarali prilikom prekomande. Zbog nepouzdanosti i
ne-valjanosti kriterija ocjenjivanja kao i zbog sree koja
je za uspjeh tajnog agenta veoma vana, nijedna od ovih
metoda nije se pokazala zadovoljavajuom. ak i izvr-

stan kandidat moe, na primjer, pokleknuti pod muka

ma i time poveati broj neuspjelih, dok vrlo slab kan
didat moe sluajno izbjei opasnosti i postati junak da
na. Usprkos tim i drugim potekoama ovakva su kasnija
ispitivanja pokazala da je prognoza u svim sluajevima
bila bolja od sluajne (ponekad i znatno bolja), pa iako
nam hitno trebaju savrenije tehnike procjenjivanja, iz.
objavljenih se podataka vidi da je Strateka sluba SAD
relativno dobro obavila svoj posao.
Jedna je stvar, meutim, uvidjeti da je neki postupak
relativno uspjean, a posve druga sloiti se s teorijskim
osnovama na kojima se on zasniva. Moda su metode
i teorije kojima se sluila Strateka sluba SAD i prido
nijele uspjehu procesa odabiranja, no treba naglasiti da
se ona osim novim sluila i starim provjereno valjanim
tehnikama koje su se pokazale korisnima i u situacijama
atomistiki orijentiranog programa (na primjer tes
tovima inteligencije, razumijevanja rijei i bogatstva rje
nika, kao i nekim drugim pismenim testovima). Stoga je
lako mogue da je uspjeh postignut zahvaljujui starim, a
ne novim tehnikama, atomistikom, a ne cjelovitom pri
stupu. Izvjetaj o projektu ne daje odgovor na to pitanje.
Da je prognoza donesena na temelju svakog testa po
sebno i da su rezultati svakog pojedinog testa brojano
izraeni i statistiki obraeni, dobili bismo prognozu bez
primjesa subjektivnog miljenja koju bismo mogli us
porediti s prognozom koja se prvenstveno zasniva na in
tuiciji. Mislim da bi meusobna usporedba efikasnosti
razliitih testova, kao i usporedba efikasnosti razliitih
naina kombinacije rezultata testova statistikog (atomistikog) naina i cjelovitog (intuitivnog) naina bila
veoma pouna. injenica da se sve navedeno propustilo
uraditi ukazuje na nesklonost prema znanstvenim doka
zima i kraljevski prezir prema strpljivom provjeravanju
karakteristian za intuitivne psiholoke kole. U itavom
se izvjetaju vidi kako uvjerenja, pozivanje na zdrav
razum i navodni vii principi zamjenjuju dokaz i pro
vjeru.

Sreom ne moramo nita zakljuivati na temelju tih

manjkavih podataka. Relativnu korisnost atomistikog i
cjelovitog pristupa moemo ocijeniti na temelju nedav
nih radova Kelleya i Fiskea, psihologa koji su odabirali
kandidate za postdiplomski studij klinike psihologije.
Projekt je inicirala Sluba ratnih veterana pri vladi SAD.
Oekujui meu bivim vojnicima vei broj neurotskih
i drugih mentalnih poremeaja, Udruenje je zapoelo
s izgradnjom bolnica i klinika za njihovo lijeenje. Bu
dui da se pojavio problem kadra, odlueno je da se obuhvatnim programom stipendija, kao i obeanjem sigur
nog posla, privue to vei broj psihologa koji ele spe
cijalizirati kliniku psihologiju. Sveuilita su bila zatr
pana prijavama. Za malen broj mjesta natjecao se velik
broj kvalificiranih psihologa. Odabiranje je pred svako
od sveuilita stavljalo gotovo nesavladive potekoe, pa
se stoga nekoliko njih udruilo i nainilo program selek
cije koji je na svojem podruju ispunio oekivanja.
Psiholozi odgovorni za projekt nisu poli od apriorne
pretpostavke da je atomistiki pristup superioran cjelo
vitom ili obratno. Umjesto toga odluili su da sakupe
dovoljan broj podataka za ocjenu relativne vrijednosti
obaju naina rada. Ta je odluka utjecala na postavljanje
itavog eksperimenta, koji je bio donekle slian eksperi
mentu koji je izvrila Strateka sluba SAD, s tim da je
mentalni aspekt bio vaniji od fizikog (to je i razum
ljivo). Iz iskustva O S S-a i W O S B-a preuzet je
detalj ladanjske kue, tj. zajednikog ivota kandidata
i ocjenjivaa u odvojenoj sredini tijekom razdoblja od
nekoliko dana. Takoer su zadrane njihove tehnike pro
matranja i intervjuiranja kao i uobiajeni tipovi objek
tivnih pismenih testova. Mislim da je nepotrebno po
navljati potankosti iz kandidatova ivota u ladanjskoj
kui. Stoga u opisati samo one testove koji se razlikuju
od ve nabrojenih. Jedan od njih je test izraavanja
kretnjama u kojem je kandidat morao bezglasno izraziti
misli i osjeaje u netom proitanoj pjesmi. Drugi je test
igranja uloga. Studenti bi najprije proitali upute prema

kojima je jedan morao, na primjer, igrati upravitelja

kole, a drugi nastavnika o ijem su neprimjernom sek
sualnom vladanju uporno kolale glasine. Studenti su tre
bali, pred estoricom promatraa, odigrati scenu u kojoj
upravitelj poziva nastavnika na odgovornost.
U program je ukljuen i test s kockama vrlo slian
igri. etiri ovjeka moraju esnaest specijalno nainje
nih cementnih kocaka odreenog oblika i boje i vrlo
tekih, poslagati u grupe tako da se u jednoj grupi nau
po boji i obliku sline kocke. Mjerio se ukupan broj
kretnji potrebnih za izvravanje toga zadatka. Pojedini
pokret smio je trajati najvie trideset sekundi i njime
se smjela prenijeti samo jedna kocka. Ovaj je test sli
an testu skupine bez voe s neto izraenijom inte
lektualnom kvalitetom. Iako se opa postava eksperi
menta nije mnogo razlikovala od projekta Strateke slu
be SAD, podaci dobiveni ovim eksperimentom posve su
razliito obraeni. U programu Strateke slube zakljuci
doneseni na temelju rezultata jednog testa utjecali bi na
donoenje zakljuaka na temelju drugih testova, a ocjena
svakog ocjenjivaa na miljenja njegovih kolega. To je
onemoguilo ocjenjivanje vrijednosti svakog testa poseb
no tako da se dobivena cjelovita interpretacija morala
ili u cijelosti prihvatiti ili odbaciti. Kelley i Fiske postu
pili su posve drukije. Njihova se prognoza temeljila na
svakom testu posebno, a tek su onda rezultati pojedinih
testova kombinirani na odreeni nain. Tako se tijekom
itavog eksperimenta moglo pratiti koliko je pojedini test
pridonio tonosti prognoze i meusobno usporediti cje
lovit i atomistiki pristup rjeavanju problema.
Zanimljivo je pogledati to je od eksperimenta oe
kivao ocjenjivaki tim. Veina je lanova tima bila uvje
rena da e se u postupku selekcije najkorisnijim po
kazati intervju, jer je kao metoda najcjelovitiji i najelastiniji. Nakon njega po korisnosti dolazili su testovi
linosti i drugi nekvantitativni testovi, a tek na kraju
objektvni testovi i uspjeh kandidata u koli. Drugim rije
ima psiholozi koji su posve sigurno bili meu najspo-

sobnijima u dravi, smatrali su da je cjelovit pristup bo

lji i bili su mu skloniji. Usporedba kasnijih dostignua
odabranih kandidata s prognozama njihova uspjeha (na
temelju jednog i drugog pristupa) nije, meutim potvr
dila njihovo miljenje. U predvianju najuspjenijim i
za prognozu najvanijim pokazali su se objektivni testovi
i kandidatov uspjeh na studiju; najslabijim su se poka
zali testovi linosti i intervjui. im je kandidatov portret
bio vjerniji, tj. im ga je sainjavao vei broj dojmova
i izvjetaja, tim je i prognoza na temelju tog portreta
bila slabija. Prognoza na temelju jednog jedinog pisme
nog testa, koji se za nekoliko penija mogao poslati po
tom, pokazala se tonijom od prognoze na temelju slo
enih i skupih postupaka omiljelih meu osobljem
OSS-a.
Koliko je takav rezultat bio neoekivan? Dio izvjeta
ja o selekcijskim metodama OSS-a mogao je svakako
potai na razmiljanje i najoduevljenije zagovornike cje
lovitog pristupa. Postupak selekcije OSS-a trajao je tri
dana, ali je u jednom od logora iz tehnikih razloga pro
veden za samo jedan dan. Budui da je u tom jednom
danu o svakom kandidatu dobiven i mnogo manji broj
vrijednih informacija, trebalo je oekivati i slabiju pro
gnozu. U stvarnosti se dogodilo upravo suprotno. Pove
anje tonosti prognoze na temelju jednodnevnog po
stupka bilo je znatno i statistiki znaajno. Kandidati po
slani u ovaj logor i procjenitelji koji su ovdje radili ni
po emu se nisu bitno razlikovali od kandidata i pro
cjenitelja u ostalim logorima. Osoblje OSS-a moralo
je zakljuiti da prevelik broj podataka smanjuje tonost
prognoze. Da su bili dosljedni uvidjeli bi da ta injenica
obara itavu teoriju cjelovitog pristupa i na njemu
zasnovanih metoda odabiranja. Umjesto toga, jednostav
no su izjavili da se nadaju da e daljnja istraivanja ri
jeiti tu nezgodnu proturjenost.
Uzmemo li u obzir sve dostupne injenice, proturje
nost nestaje sama od sebe. Za uklapanje pojedinih in
formacija u jedinstvenu cjelinu ljudski mozak nije naj-

idealniji mehanizam. U tom pogledu on se ne moe mje

riti ni s raunarima, ni sa statistikim formulama. Lako
skree sa zadane teme i njegova razmiljanja, iako sama
po sebi zanimljiva, gube vezu s problemom predvianja.
Ne moe obuhvatiti velik broj linearnih i nelinearnih
veza koje treba postaviti u meusoban odnos tako da
daju najtoniju moguu prognozu. Procjenitelj moe
stvoriti sliku kandidata koja e zadovoljiti njega sa
moga, no ta je slika na alost daleko od istine i ne omo
guava nikakvo tonije predvianje. Ovdje bismo u jed
nom irem smislu mogli ponoviti sve to je ve reeno
o metodi intervjua: odnos izmeu subjektivne uvjereno
sti i tonosti prognoze obrnuto je proporcionalan ili dru
gim rijeima im je netko uvjereniji da je u pravu nje
gova je prognoza tim slabija. Iako mnogi ljudi ne osje
aju potrebu da tu subjektivnu sigurnost provjere, mi
slim da se iz dosad reenog vidi da se greke, netonosti
i neuspjesi u procjenjivanju ovjeka mogu izbjei jedino
uvoenjem valjane i objektivne mjere.
U usporedbi sa slikovitim pa ak i pomalo besmisle
nim metodama amerike strateke slube, britanska se
praksa odabiranja oficirskog kadra doima trezveno i
konzervativno. No budui da su i u SAD i u Britaniju
poticaji stigli iz istog izvora, britanski pristup odabiranju
nije bio nita manje cjelovit i protivan atomizmu i
analizi. I ovdje se praksa, umjesto na dokazima, temelji
na vrstom uvjerenju, provjera zanemaruje, a prednost
daje verbalnom dokazivanju i opem utisku. Ukratko u
opisati nastanak i razvoj Ratnih odbora za selekciju ofici
ra, jer mislim da e djelomino zbog golemog utjecaja
tih odbora, a djelomino zbog nekritikog prihvaanja
postupaka i metoda kojima su se oni sluili, takav opis
biti pouan (kod primjene postupaka i metoda koji su
se u krutoj vojnoj strukturi pokazali korisnima treba
biti nadasve oprezan, jer one ne moraju biti podesne
za primjenu u industriji i ostalim privrednim granama).
Kao to to esto biva vojska se poela oslanjati na
psihologiju tek kad je postalo upadljivo jasno da tra-

dicionalni postupci dovode do katastrofalnih posljedica.

Na poetku rata oficiri su se regrutirali meu mladiima
koji su zavrili neku srednju kolu (ili poloili odgova
rajue ispite) i koji su istodobno obuavani i u korpusu
za obuku oficira. Selekciju je vrila komisija ispitivaa
pri vojnoj komandi i to jednostavnim intervjuom od ko
jih dvadesetak minuta. No ubrzo je postalo jasno da
takva tradicionalna metoda odabiranja oficira doivljava
slom. Broj odabranih kandidata koji nije uspio svladati
obuku u jedinici za obuku oficira ( O C T U ) postao je
zastraujui. Nedovoljan broj sposobnih oficira bio je
uzrokom opadanja morala meu vojnicima koji su se
sve rjee dobrovoljno javljali na zadatke. Da stvar bude
gora, psihijatrijski je pregled oficira koji su na dunosti
pretrpjeli ivani slom, otkrio da mnogima meu njima
nije ni trebalo povjeravati zapovjednitvo. Javnost se
zabrinula, a u parlamentu su se poela postavljati pi
tanja.
Razlozi sloma tradicionalnih metoda mnogobrojni su.
Glavni je vjerojatno razliito drutveno porijeklo ispi
tivaa i ispitanika. Sve do drugog svjetskog rata oficiri
su se uglavnom regrutirali iz istog drutvenog sloja, a
metode odabiranja preutno su se zasnivale na zajed
nikom drutvenom porijeklu ispitivaa i ispitanika. Sve
dok je taj osnovni uvjet bio ispunjen intuitivni sudovi
ispitivaa o ispitanicima bili su prihvatljivi. Produivanjem rata postepeno je iscrpljen rezervoar kandidata
takvog tipa i oficiri zadueni za selekciju imali su pred
sobom mlade ljude ija im je linost kao i uvjeti pod
kojima su rasli i odgajani bila strana i nepoznata. Su
dovi komisije poeli su se temeljiti na posve nevanim
iniocima, ispitivai su optueni da ne posveuju kandi
datima dovoljno vremena, da principi kojih se u radu
pridravaju nisu jasni i da na njihove odluke utjee dru
tvena pripadnost kandidata.
Odgovor na optube bilo je osnivanje W O S B-a u
ljetu 1942. godine koji su trebali ispraviti sve navedene
nedostatke. Naglasak je stavljen na raznovrsnost naina

provjeravanja sposobnosti primjenom veeg broja stan

dardnih situacija iz stvarnog ivota, intervjua i pisme
nih testova. Odbor za reetanje sainjavala su vojna
lica (predsjednik je bio etni oficir s rangom pukovnika),
jedan psihijatar i odreeni broj psihologa.
W O S B je nastao u trenutku kad su tradicionalne
metode zakazale i bio je pozvan da ublai krizu. Trebalo
je da vojsci osigura dovoljan broj sposobnih oficira i
da poticanjem vojnika da se dobrovoljno javljaju na
zadatke, podigne njezin moral. Koliko je taj posao bio
opsean vidimo iz podatka da su odbori u tri godine
pregledali sto hiljada molbi za specijalne zadatke. Ka
kvima su se pokazale nove metode?
Iz pouzdanih se pokazatelja moe zakljuiti da su bile
daleko bolje od starih. Ratni odbori za selekciju oficira
( W O S B ) radili su neko vrijeme rame uz rame sa
starim vojnim komisijama pa su se vojnici koje su jedni
i drugi slali na zadatke mogli meusobno usporeivati.
Meu kandidatima koje su odabrali Ratni odbori bilo
je 35 posto natprosjenih, dok je meu kandidatima koje
je preporuila vojna komisija takvih bilo znatno manje
(22 posto). Postotak prosjenih odabranih kandidata bio
je manje vie jednak, ali su zato Ratni odbori prepo
ruili samo 25 posto ispodprosjenih kandidata, a vojne
komisije, koje su se sluile starim metodama, ak 37
posto. Razumljivo je da se te razlike mogu i drukije
objasniti. Moglo bi se, na primjer, tvrditi da su Ratni
odbori mogli birati izmeu veeg broja boljih kandi
data ili da su odabirali manji broj kandidata igrajui
uvijek samo na sigurnu kartu. injenice, meutim, ne
podupiru ova nagaanja. Ratni odbori za selekciju ofi
cira svoj su posao obavljali bez sumnje bolje od starih
vojnih komisija.
Oba svoja zadatka (odabiranje dovoljnog broja sposob
nih oficira i poticanje dobrovoljaca) Ratni su odbori us
pjeno izvrili. Veina odabranih kandidata smatrala je
postupak selekcije primjerenim i nepristranim te je za
hvaljujui njihovim pozitivnim izvjetajima porastao

broj dobrovoljaca. Stoga moemo rei da su se psiho

loki postupci selekcije u kritinom drutvenom trenutku
pokazali nezamjenjivima. Pitanje da li su koriteni i
najbolji mogui postupci i nije li se teorijsko uvjerenje
u cjelovitost ljudske linosti isprijeilo na putu prema
jo boljim rezultatima, ostaje meutim otvoreno. Iz sa
kupljenih se podataka vidi da su sudovi Odbora bili
vrlo nepouzdani tj. da su Odbori u svojim procjenama
polazili od razliitih kriterija, tako da je jedan mogao
istog kandidata primiti, a drugi odbiti. U jednom od
eksperimenata dva odbora ocjenjivala su svaki po dvije
skupine kandidata. Miljenje ispitivaa jednog i drugog
odbora poklapalo se samo u 60 posto sluajeva to se
smatra znatnim razilaenjem. U drugom pokusu skupina
je kandidata proizvoljno podijeljena na dva dijela i sva
ki je odbor dobio jednu polovicu uzorka. Jedan je W O
S B u svojoj polovici naao 48 posto odgovarajuih
kandidata, a drugi samo 33 posto takvih. Razliitost
kriterija ovih dvaju odbora oevidna je. Takva nepouz
danost teko da se moe tolerirati u postupcima selekcije
koji odluuju o sudbini velikog broja ljudi, no ona je
popratna pojava cjelovitih i intuitivnih metoda za
procjenjivanje ovjeka. Malo je vjerojatno da se bilo
kakva metoda koja se zasniva na ljudskim sudovima u
pouzdanosti i tonosti moe pribliiti objektivnim testo
vima i statistikom nainu obrade rezultata tih testova.
Protuargument koji se sam od sebe namee jest da
iako objektivni testovi pouzdanije mjere ono to ve
mjere, oni ipak nisu podesni za ostvarivanje krajnjih
ciljeva postupka selekcije. Ilustrirat u to primjerom
koji je toliko ekstreman da izgleda besmislen. Visinu
na primjer moemo tono i pouzdano izmjeriti, ali je
ne moemo uzeti za kriterij odabiranja vojnih oficira.
Ovaj prigovor neopravdan je iz dva razloga. Prije svega
moe se pokazati da su objektivni testovi u skladu s ci
ljevima postupaka selekcije, i da su tovie, prognoze na
temelju rezultata objektivnih testova tonije od prog
noza dobivenih metodama cjelovitog pristupa. To poka-

zuje i navedeni primjer selekcije klinikih psihologa.

Drugi primjer za to moemo uzeti iz rada samih Ratnih
odbora; oni itavim nizom najrazliitijih postupaka nisu
uspjeh kandidata predvidjeli ni s tonosti s kojom ga je
predvidio jedan jedini test inteligencije. Iz rada odbora
naalost nema vie primjera, jer su zbog teorijskih pred
rasuda, svi sudovi i rezultati testova ujedinjeni u za
mrenu cjelinu (isto je uinilo i osoblje OSS-a). Stoga
je nemogue izraziti doprinos svakog testa posebno i
usporediti atomistiki i cjelovit pristup. Usprkos tome
dosad sakupljeni podaci i provedena razmatranja jasno
pokazuju neophodnost objektivnih testova u selekciji
vojnih oficira.
itaocu se ovo inzistiranje na strogoj eksperimentalnoj
valjnosti i statistikoj provjeri rezultata kao postupcima
suprotnim intuitivnom i subjektivnom, procjenjivanju i
dokazivanju verbalnim rezoniranjem, moe initi pretje
ranim, tim vie uzmemo li u obzir da se i cjelovit pri
stup na djelu pokazao efikasnim. Da bi se ta sumnja ot
klonila treba razmotriti jo jedan veoma vaan vid po
stupka selekcije. Opet e biti najzgodnije da to uinimo
na primjeru. Kad su Ratni odbori za selekciju oficira
osnovani sjedio je u njima priblino jednak broj vojnih
strunjaka i psihologa. Vojni su se krugovi od samog po
etka protivili zapoljavanju psihologa koji nisu bili vojna
lica, tako da od 1946. naovamo, usprkos suprotnom mi
ljenju psihologa i psihijatara koji savjetuju ministar
stvo rata, odbore sainjavaju iskljuivo pripadnici vojske.
Taj korak unazad uinjen je uglavnom zato to ljudi
odgovorni za rad prvobitnih W O S B-a nisu prikupili
dovoljan broj dokaza kojima bi se mogli suprotstaviti
svojim kritiarima. Bez vrstih dokaza dobivenih strogim
znanstvenim metodama jedino to moemo suprotsta
viti miljenju nestrunjaka jest miljenje psihologa, pa
ako nestrunjaci tvore dio utjecajnog sistema kao to je
vojska, njihovi e stavovi bez sumnje prevagnuti. To je
jo jedan razlog zbog kojeg se ne smijemo zadovoljiti
subjektivnim dojmovima i uvjerenjima na temelju ne-

provjerenih pretpostavki o ovjekovoj cjelovitosti. Ui

nimo li to neemo, u asu kada to bude potrebno, moi
neoborivo dokazati nadmo svojih postupaka i smjerova.
Iako su Ratni odbori za selekciju oficira samo polovi
no prihvatili znanstvene metode i kriterije, ipak je nji
hov rad iroko odjeknuo i van vojnih krugova. Poslje
dice tog odjeka bile su mnogobrojne. Tako su, na pri
mjer, dravni inovnici ija je dunost da ispitaju kva
lifikacije kandidata za mjesta u administraciji centralne
vlade, kao i u diplomatskoj slubi, odluili da sistem psi
holokog ispitivanja u ladanjskoj kui prilagode vla
stitim potrebama. U skladu sa svojom odlukom osnovali
su organizaciju i piskavim nazivom C I S S B*. Bio
je to dio programa odabiranja mukaraca i ena za rad
u dravnoj administraciji u zemlji i u ogranku A di
plomatske slube (to je ogranak iz kojeg se regrutiraju
najvaniji diplomatski i konzularni slubenici). Novi se
nain odabiranja odvijao u tri etape. Najprije se pro
vjeravala opa intelektualna sposobnost. Na tim testovi
ma aritmetike, opeg obrazovanja i inteligencije otpadalo
bi skoro 40 posto kandidata. Oni koji su tu prvu etapu
uspjeno apsolvirali prolazili bi kroz drugu, da bi na
kraju s preporukom stigli pred selekcijsku komisiju koja
ih je intervjuirala.
Tijekom veeg dijela svojeg postojanja C I S S B je
radio u kui do koje se vlakom iz Londona moglo stii
za tridesetak minuta. Obino su istodobno testirane po
tri skupine od po sedam kandidata. Svaku skupinu ocje
njivala su dva slubenika dravne administracije i jedan
psiholog. Vrlo temeljit program testiranja i procjenji
vanja sastojao se od osam elemenata. To su bili: osob
na povijest, izvjetaji uitelja, vojnih oficira i bivih
poslodavaca, intervjui, upitnici, rezultati prijemnih ispi
ta, testovi inteligencije, testovi linosti i uobiajeno pro
vjeravanje snalaenja u situacijama stvarnog ivota.
* Kratica za Civil Service Selection Board, u prijevodu Odbor
za selekciju dravnih slubenika (.prim. prev.).

Te su situacije uglavnom sline onima koje sam ve

opisao samo to su prilagoene potrebama dravne i
diplomatske slube. Kandidati se dovode u niz konkret
nih situacija u kakvima se mogu nai tijekom svojeg
rada u tekoj i odgovornoj dravnoj slubi. Od njih se
trai da se suoe s veinom drutvenih, politikih i eko
nomskih problema neke odreene zajednice. Da bi kan
didatov poloaj bio to stvarniji, svi kandidati, kao to
je to obiaj u dravnoj slubi, moraju prouiti podebele
memorandume.
Rad odabranih kandidata praen je nekoliko godina
tako da se zna koliko su oni na svojem poslu uspjeli.
Iako a priori izmeu prognoze i njihovih konanih do
stignua ne bismo oekivali dobru korelaciju (ako ni zbog
ega drugog a ono zbog toga to je veina kandidata izra
zito inteligentna pa se na temelju testova inteligencije
koji danas spadaju meu najpouzdanije testove kandidati
teko mogu rangirati), injenice ne potvruju tu pesimistiku pretpostavku. Prognoza je svojom tonou iz
nenadila i same psihologe ija je zasluga jo vea ako
se ima u vidu nesiguran kriterij uspjeha u dravnoj slu
bi. Tako su na tom podruju ljudske djelatnosti suvre
meni postupci procjenjivanja dokazali svoju vrijednost i
oitu nadmo nad starijim metodama.
Mislim da bi ovdje bilo zgodno razmotriti neka od
uzgrednih otkria u radu C I S S B-a, jer ona imaju
ope znaenje. Naeno je, na primjer, da su meu kan
didatima omiljeli postupci koji su naizgled pronicavi, tj.
koji im se intuitivno ine razumnima i u vezi s njiho
vim buduim zanimanjem. Prema postupcima koje ne
mogu racionalno objasniti i koji im u odnosu na budui
posao izgledaju irelevantni pokazuju ak i neprijatelj
stvo. Reeno vrijedi i za slubenike na visokim polo
ajima, lanove parlamenta i druge vane linosti koje
povremeno posjeuju jedinice za selekciju i blagonaklono
izraavaju svoje miljenje. Na alost, naizgled pronicavi
testovi obino su najmanje valjani to se odraava i na
temelju njih donesenoj prognozi. Osim to su nepouz-

dani i skupi za njihovo je izvoenje potrebno i mnogo

vremena (Ratni odbori i C I S S B najvie su vremena
posvetili takvim testovima).
To veoma oteava psihologov poloaj. S jedne strane
on se moe koristiti naizgled pronicavim metodama koje
e se bez sumnje dopasti i ispitanicima i parlamentu od
govornim organizatorima testiranja. Tako stvoren povo
ljan dojam ubrzo biva naruen rezultatima kakve i treba
oekivati od bezvrijednih metoda. S druge strane psiho
log se moe sluiti testovima i postupcima za koje zna
da su prikladni i valjani i pomou kojih se postiu naj
tonije mogue prognoze. Time e, meutim, izazvati
neprijateljstvo ispitanika i nezadovoljstvo svojih poslo
davaca. Izgleda da je statistiko i eksperimentalno vred
novanje testova i zadataka testova iroj publici jo ne
poznata metoda, pa kad za nju uju teko je prihvaaju.
Iz ovog orsokaka psiholog obino nastoji izai kom
promisom, tj. koritenjem i jednih i drugih metoda (tj.
slui se i metodama koje su doista valjane iako tako
ne izgledaju kao i naizgled pronicavim postupcima sum
njive vrijednosti). To vjerojatno i nije tako loe ako se
ini svjesno i ako se pritom zna koje rezultate treba
uzeti u obzir pri stvaranju prognoze. Ako meutim, kao
to se to neizbjeno dogaa, psihologa zamjenjuju ne
strunjaci koji smatraju da im on vie nije potreban,
poinje se davati prednost naizgled pronicavim testovima
ija je valjanost jednaka nuli ili ak i negativna, a va
ljani se testovi sve ee izostavljaju. Selekcija je izra
zito struan posao koji osim sposobnosti zapaanja i
preciznog tehnikog znanja zahtijeva i znanstveno po
tenje i matematiko obrazovanje. Neznatne izmjene koje
nestrunjak smatra nevanima mogu se katastrofalno
odraziti na tonost prognoze.
Opasnost je osobito velika ako metode selekcije koje
su se pokazale valjanima u vojsci i dravnoj slubi pre
uzmu industrijska i trgovaka poduzea i ponu se nji
ma sluiti u odabiranju osoblja za odgovorna radna mje
sta. Psiholoki postupci selekcije mogu se prilagoditi po-

trebama industrije i trgovine, ali bez strune pomoi is

kusnog psihologa takva prilagodba nee ispuniti oeki
vanja.
Iz reenog se vidi da elimo li ocijeniti svojstva po
trebna dobrom oficiru ili dravnom slubeniku, tj. pri
jeemo li s jednostavnih sposobnosti na sloenija svoj
stva i skupove svojstava moramo rjeavati znatno tee
probleme. Budui da njihova rjeenja nisu oevidna u
njihovu se traenju sluimo razliitim metodama. Jedna
od njih uobiajeni je znanstveni postupak atomistike
analize i eksperimentalne provjere, a druga put cjelovite
spoznaje. Eksperimenti su pokazali da su oba ova na
ina znatno bolja od starih metoda i da je atomistika prognoza na temelju objektivnih testova tonija
od prognoze donesene na temelju naizgled pronicavih
testova kojima se slue intuitivni psiholozi. O tome hoe
li se ove metode primijeniti i na podruja izvan vojske i
dravne slube odluit e budunost. Ono to danas
znamo jest da emo se jedino najstroim potivanjem
znanstvenih pravila izdii iznad intuitivnih predrasuda
i subjektivnih naklonosti.

8
Rad, produktivnost i motivacija

Industrijski psiholozi koji se bave poboljanjem uvjeta

rada, poveanjem produktivnosti kao i pitanjima poti
caja i motivacije nastoje danas sa svoje struke sprati
ljagu koja je posljedica njezinih mladenakih ludorija.
Pod dinim imenom znanstveno upravljanje industrij
ska je psihologija uspjela meu radnicima stei tolik
broj neprijatelja da je danas strunjak za efikasnost
na radu najomraeniji lik industrijske pozornice. Iako
je ta mrnja povijesno opravdana i razumljiva, danas
ipak ne bi smjela postojati. Tamo gdje postoji upozo
rava na nemaran odnos prema istinskim i golemim do
prinosima znanosti na navedenim podrujima.
Znanstveno se upravljanje rodilo u glavi F. W. Taylora,
amerikog ekscentrika u najboljoj engleskoj tradiciji.
On se klanjao efikasnosti u svim njezinim oblicima, ali
je u svojem oboavanju ipak otiao korak dalje od ve
ine svojih suvremenika. U bejzbolu je uveo overhend,
nain dodavanja lopte koji se danas smatra standardnim
udarcem i nainio teniski reket u obliku lice jer je
smatrao da je taj oblik efikasniji od uobiajenog. Za raz
liku od veine ekscentrika Taylor je odluio da svoje teo
rije i eksperimentalno provjeri pa je svojim reketom
osvojio ameriko nacionalno prvenstvo.
Kad je ovaj apostol efikasnosti bacio pogled na in
dustriju, uasnulo ga je rasipanje i neefikasnost koju je
tamo ugledao. Odmah je odluio da to ispravi i s tim

ciljem stvorio plan od tri toke koji u bitnim crtama i

danas moemo smatrati manifestom industrijskog psi
hologa. Prva je toka toga plana glasila: Zaposli samo
dobre ljude! Pod dobrim Taylor nije mislio moralna
svojstva. Premda je bio Kveker, nikada nije mijeao mo
ral i efikasnost. Mislio je na ljude koji su naslijedili i
uenjem i vjebom usavrili za odreeni posao potrebne
sposobnosti. O tom smo vidu selekcije opirno rasprav
ljali u petom poglavlju ove knjige, pa ovdje to neu
ponavljati.
Druga toka plana odnosila se na obuku. Kad ste oda
brali ljude, kae Taylor, temeljito ih obuite. to je
time mislio objasnit emo kasnije. U treoj toki plana
radi se o motivaciji: Kad ste ljude odabrali i obuili,
stimulirajte ih veom zaradom. I ovu emo toku kas
nije potanko razmotriti. Zasad emo samo istai da je
Taylor dobro uoio tri glavna problema industrijske psi
hologije (selekciju, obuku i motivaciju), pa iako su nje
gova rjeenja daleko od savrenih, njegova je formu
lacija jo uvijek prihvatljiva.
Kao pravi eksperimentalni duh Taylor je usporeiva
njem rezultata koje je postigao svojim metodama i re
zultata postignutih uobiajenim metodama nastojao do
kazati svoje tvrdnje. Od Bethlehem eliane dobio je
dozvolu da ispita proces utovara i istovara lijevanog
eljeza. U tvornici koju je odabrao za svoj pokus taj
je posao obavljalo 75 radnika od kojih je svaki dnevno
prebacio 12,5 tona lijevanog eljeza. Ta se koliina sma
trala prihvatljivom, a inovnici i predradnici nisu vje
rovali da se ona moe poveati. Radnici su u prosjeku
zaraivali jedan dolar i pedeset centi na sat.
Taylor se dao na posao slijedei svoju prvu maksimu:
Zaposli samo dobre ljude. Kao pokusni kuni posluio
mu je Holananin iz Pennsylvanije po imenu Schmidt
izabran zbog velike tjelesne snage kao i zbog svoje lako
mosti (stimulacija veom zaradom) i voljnosti da tono
uradi ono to mu se kae (temeljita obuka). Taylor
je iskuao sve mogue varijacije metoda za utovar i isto-

var lijevanog eljeza. Schmidt je upotrebljavao lopate raz

liite veliine, nosio razliite koliine eljeza sa stovarita izravno u vagon ili ih prebacivao u nekoliko navra
ta. Konano je Taylor naao to je traio najefikas
niji nain prenoenja lijevanog eljeza. Iz dana u dan
Schmidt je umjesto uobiajenih 12,5 prenosio 47,5 tona
lijevanog eljeza. Taylor je gotovo uetverostruio pro
duktivnost svog pokusnog kunia. Kad je rezultat saop
io direktorima kompanije, oni mu nisu vjerovali. Nije
im, meutim, dugo trebalo da shvate uzbudljive mogu
nosti koje predlae ovaj mladi fanatik.
Kad su njegove metode selekcije, obuke i stimula
cije primijenili na svoje radnike koji su tovarili lije
vano eljezo, otkrilo se da za taj posao umjesto pet
stotina treba samo sto i etrdeset ljudi. Zarada na poslu
zadranih radnika poveala se za 60 posto (sa jednog
dolara i petnaest centi na jedan dolar i osamdeset i pet
centi na sat). Kompanija je godinje utedjela 75.000
dolara i odmah postala najgorljiviji zagovornik znan
stvenog rukovoenja. Postojala je samo jedna kvaica.
Traenom brzinom mogao je raditi samo jedan od sva
kih osam radnika. Ostali su morali ili nai drugi posao
ili se upisati u vojsku nezaposlenih. Stoga nije udo
to su se radnici estoko protivili taylorizmu i putem
svojih sindikata nastojali svim raspoloivim sredstvima
sprijeiti prodiranje novih metoda u svoje tvornice. Tay
lor nikada nije shvatio zato je odjednom postao tako
nepopularan, a njegovo ime sinonim za neljudskost nad
glednika robova. Pionir na svojem podruju, smatrao
je da se s ljudskim biem moe postupati jednako kao
s bilo kojim drugim dijelom tehnike opreme. Iako su
vremena psihologija ne ponavlja ovu greku, djeca mo
raju okajati grijeh otaca; mnogi voe sindikata sma
traju da industrijski psiholog i danas iri nepsiholoke
zamisli prvih pobornika efikasnosti rada.
Taylorov istinski doprinos industrijskoj psihologiji nje
govo je otkrie takozvanih metoda za minimizaciju vre
mena. Uzmemo li bilo koji posao i promatramo kako ga

razliiti ljudi obavljaju, vidimo da se njihovi pokreti

meusobno razlikuju. Neki ljudi rade brzo i metodino,
a alat uredno slau tako da im je pri ruci kad zatre
ba. Drugi rade sporo i nasumce, nikada ne mogu pro
nai potreban alat i uope ostavljaju utisak nespretnosti.
Veina je ljudi negdje izmeu ova dva ekstrema. Taylor
je predloio da se svaki posao potanko proui kako bi
se pronaao najzgodniji nain na koji treba poslagati
alat i potreban materijal, i da se tono izmjeri vrijeme
potrebno za svaku operaciju. Od tako naenih elemenata
trebalo je sastaviti najbolju metodu.
Dani posao najprije treba ralaniti na jednostavne ele
mentarne pokrete, meu njima uoiti one koji su bes
korisni i odbaciti ih. Zatim treba prouiti kako svaki
radnik iz eksperimentalne skupine izvodi potrebne kret
nje i pomou toperice odabrati one kretnje koje su
najbre i najefikasnije; opisati svaki pokret i pridruiti
mu vrijeme potrebno za njegovo izvoenje; odrediti
koliko vremena otpada na neizbjene zastoje, nezgode i
prekide (kod dobrog radnika); i odrediti vrijeme potreb
no za odmor kao i razmake u kojima se treba odmarati
da bi se izbjegao tjelesni zamor. Navedene korake Taylor
naziva analizom rada. Iza nje dolazi konstruktivan rad
koji se sastoji od slaganja elementarnih pokreta u sku
pine i njihovog uklapanja u radnu okolinu.
Kasnije je Taylorov prvobitni plan usavren. Za to
je naroito zasluan poneto ekscentrini psiholog Gilbreth iji je ivot prikazan u filmu Na tucet jeftinije.
On je identificirao i imenovao sedamnaest najeih
pokreta u industrijskim zanimanjima i poslovima (na
zvao ih je therbligzima, rijeju nastalom obratnim ita
njem njegova prezimena). Prema Gilbrethu radnik u in
dustriji mora 1) traiti, 2) nalaziti, 3) odabirati, 4) pri
hvaati, 5) natovareno prenijeti, 6) postaviti na odre
eno mjesto, 7) skupljati, 8) upotrijebiti, 9) rairiti, 10)
pregledavati, 11) locirati, 12) sputati, 13) prazno preni
jeti, 14) odmarati se i 15) planirati. Tome treba jo do
dati 16) neizbjene zastoje i 17) zastoje koji se mogu

izbjei. Svaki od ovih elemenata rada u industriji ozna

en je kratkim simbolom, a zatim je pomou tih sim
bola nainjen dijagram toka odreenog procesa (tj. utvr
en je toan slijed pojedinih elemenata kao i njihovo
vremensko trajanje). Gilbreth i njegova ena koja mu
je pomagala, u svojim su se nastojanjima da tono zabi
ljee sve pokrete pri odreenom poslu, sluili najnovi
jim izumima kao to je fotografija i film, to je u od
nosu na grube Taylorove metode bitan napredak.
to se time postiglo? Prije svega rasprena je svaka
sumnja u korisnost i potrebu analize rada. Jedna je
studija, na primjer, pokazala da djevojke koje slau ma
rame pri slaganju svake marame naine izmeu dvade
set i trideset kretnji. Analizom rada i minimiziranjem
vremena taj je broj smanjen na deset, a prosjeni se
dnevni uinak poveao za 3.000 marama (sa 1.800 na
4.800 komada). Za 88 posto poveao se uinak u glazi
ranju okolade, za 100 posto u stavljanju papira u ku
tije paste za cipele, za 200 posto u glaanju metala i za
200 posto u glaanju lica kad se za taj posao poeo
upotrebljavati sitnozrni korund.
Da bismo bolje shvatili kako mora postupiti psiholog
kad treba obraditi neki odreeni posao, pogledajmo jo
jedan detaljniji primjer. Bit e to Gilbrethova klasina
studija zidarskog posla. Zidarstvo je jedno od najstari
jih zanimanja, a u Gilbrethovo je doba spadalo i meu
najkonzervativnija. Metode polaganja cigle, zidarski alat
i materijal nisu se mijenjali stotinama godina. Gilbreth
koji je u mladosti i sam neko vrijeme radio kao zidar,
potanko je analizirao sve pokrete pri polaganju cigle,
kao i alat kojim su se zidari pritom sluili. Zatim je
odredio toan poloaj zidarevih stopala u odnosu na
zid, kutiju sa bukom i hrpu cigala. Time su iz procesa
rada izbaeni koraci koje je zidar inio do gomile s ci
glama i natrag. Gilbreth je naao i optimalnu visinu
kutije sa bukom i gomile cigala i u skladu s tim pro
jektirao specijalne skele i na njima stol na koji se mo
gao sloiti sav potreban materijal. Odreen je i radnik

koji je visinu skela prilagoavao rastu zida za sve zidare

koji su zid gradili. Time su cigla, buka, ljudi i zid ne
prekidno ostajali u propisanom poloaju. Zidari se nisu
vie morali sagibati zbog svake cigle i svake lopatice
buke. Tek kad uzmemo u obzir da se svaki zidar tije
kom pisane povijesti dnevno sagibao u prosjeku hiljadu
puta i da je pritom svoju teinu (prosjeno 78 kilogra
ma) i teinu cigle (vie od 2 kilograma) dizao i sputao
za vie od pola metra, moemo pravilno ocijeniti golemu
utedu energije koju je omoguio ovaj jednostavan izum.
Od ostalih Gilbrethovih poboljanja treba spomenuti
slaganje cigala po duini u specijalne drvene okvire tako
da ciglu u ruci ne treba okretati, uoavanje najzgodni
jeg mjesta za postavljanje toga okvira i izum specijal
nih metoda za mijeanje buke koju treba nainiti tak
vom da se cigla na nju moe zalijepiti rukom bez do
datnog tuckanja. Svojom detaljnom i mukotrpnom stu
dijom Gilbreth je broj kretnji potrebnih za polaganje
svake cigle uspio smanjiti sa 18 na 5. Zatim je uprili
io zidanje 30 centimetara irokog zida s tim da je s obje
strane trebalo obraditi mjesta gdje su cigle spojene bu
kom. Taj standardni zadatak izvrile su dvije skupine
zidara skupina zidara koje je Gilbreth obuio i zidari
koji su radili na stari, uobiajeni nain. Pokazalo se da
se Gilbrethovom metodom moe poloiti 350 cigala na
sat, dok se uobiajenom metodom za isto vrijeme moe
poloiti samo 120 cigala. Ne treba ba imati bujnu matu
da bi se uvidjelo koliki je to dobitak za drutvo u kojem
gotovo neprestano vlada nestaica stanova i radne snage
u graevinarstvu.
Kako bismo zornije prikazali jo neke posljedice psiho
lokih istraivanja u industriji, navest emo jo jedan
primjer. Ovaj put se radi o poboljanju kvalitete i pove
anju koliine u proizvodnji kuglinih leajeva. Primje
na novih metoda omoguila je da 35 djevojaka obavlja
posao za koji ih je prije trebalo 120, i da se usprkos ve
oj brzini rada radi preciznije. To su prednosti sa sta
novita poslodavca. Kako su na izmjene reagirale dje-

vojke koje su posao obavljale? Zarada im se, u prosje

ku, poveala za 80 do 100 posto, a radno vrijeme skra
tilo sa 10,5 na 8,5 sati dnevno s tim da su subotom radile
samo polovinu toga vremena. Uvedena su i etiri odmo
ra tako da se zdrava djevojka nije mogla premoriti. Dje
vojke su smatrale da su te prednosti vie nego nado
knadile sve nedostatke. Vidimo, dakle, da je promjena
koristila i radnicima, i poslodavcu i drutvu.
U dosad navedenim primjerima bila je rije samo o
vrlo jednostavnim motorikim kretnjama u industrijskim
poslovima. U eksperimentu koji emo sada opisati radi
se o posve razliitom tipu ljudske djelatnosti, naime o
brzini itanja sveuilinih studenata. Oekivali bismo da
su studenti u tome prilino vjeti, no u stvarnosti se po
kazalo da veina njih ita toliko sporo da ih to spreava
u postizanju uspjeha u studiju. Nepotrebno micanje us
nama popraeno tendencijom da se proitano i uje,
regresivni pokreti oiju koje se vraaju na proitano jer
je ostalo neshvaeno, esto netremino gledanje u poje
dine dijelove retka i sline greke, koje se uzgred reeno,
mogu lako ispraviti, odgovorne su za injenicu da je br
zina itanja veine studenata nekoliko, pa ak i neko
liko desetaka puta manja od njihovog individualnog ma
ksimuma. Popratna pojava pravilnog itanja koje se lako
ui odgovarajuom analizom i vjebom, bila su i vea do
stignua studenata na akademskom planu.
Analiza se ne mora ograniavati na jednostavne ili
sloene kretnje pojedinca. esto je izvanredno korisno
prouiti ponaanje ljudi koji zajedniki rade na istom
zadatku. Ako kretnje pojedinca nisu skladne i svrsishod
ne, skupina takvih pojedinaca bit e jo neefikasnija (to
je gotovo aksiom). Tekoe organizacije moda su naj
uoljivije na nogometnom igralitu gdje se mnogi poku
aj izjalovi zbog prekinute suradnje. Na koju vrstu ana
lize mislim bit e najjasnije iz primjera. Uzeo sam ga
iz radova psihologa koji su prouavali jednu vojnu sku
pinu u vojsci zemlje ije e nam ime ostati nepoznato.

Da je vojna obuka povijesna prethodnica Taylorovih i

Gilbrethovih metoda minimizacije vremena i pokreta, do
bro je poznato. Ciljevi vojne obuke i spomenutih meto
da veoma su slini. Na temelju analize odreenog posla,
recimo punjenja topa i pucanja iz njega, odluuje se
koliko e ga ljudi obavljati i to e svaki od njih raditi.
Ta se odluka unosi u prirunik za vojnu obuku i od
tog asa svaka topnika momad na isti nain puni top
i puca iz njega (barem teorijski). Za vrijeme rata efi
kasnost obuke detaljno je analizirana, pa je tom prili
kom paljivo promotren i rad jedne topnike momadi.
Za pucanje iz topa prema pravilima bilo je potrebno de
set vojnika. Njihove kretnje od asa prve zapovijedi do
kraja vjebe tono su biljeene.
Otkria su bila zanimljiva. Neki su vojnici radili svega
nekoliko sekundi, a ostatak su vremena provodili stojei
naokolo. Nijedan vojnik nije radio dulje od polovine
ukupnog vremena. Jedan vojnik nije radio ba nita.
Njegova je dunost bila da dri oficirovog konja, no de
talj da je konja progutao tehniki napredak nije se od
razio na obuku. Reorganizacija obuke pokazala je da je
za pucanje iz topa dovoljno pet ljudi, i da se najbolji re
zultati postiu ako se na tom poslu izmjenjuju dvije mom
adi sa po pet vojnika. One su mogle pucati iz topa
skoro dvostruko bre od jednog tima od deset ljudi
obuenih na zastarjeli nain.
Ovaj istinit dogaaj sadri pouku koja u suvremenoj
povijesti nikako nije jedinstvena. Zastarjele, rasipnike
metode koriste se sve dok to netko ne uoi i nedostatak
ne ispravi. Premda nam se moe uiniti da je za to po
trebno samo malo zdravog razuma, oduevljeni pogreni
amaterski napori samozvanih strunjaka i zanemari
vanje vanih psiholokih varijabli mnogo je pridonijelo
nepovjerenju koje danas industrija gaji prema psiholo
giji. Da bi se nadiene metode brzo i uspjeno zami
jenile novima potrebno je znanje i iskustvo, pa je sva
kako najbolje da se taj zadatak povjeri industrijskom
psihologu.

Usprkos nesumnjivom uspjehu u poveanju produktiv

nosti taylorizam su esto napadali. Neki od prigovora
koji su mu upueni odnose se na njegovu tehniku, a ne
ki opet na drutvenu stranu. Pogledajmo najprije prve.
Kritiari taylorizma tvrde da ovjekovi pokreti ine
povezanu cjelinu model i da se novi model ne
moe nainiti izdvajanjem najboljih pokreta iz razliitih
modela. Ba kao to umjetniko djelo razloeno na ele
mente gubi svoju bit (jer je neto vie od pukog skupa
dijelova koji ga sainjavaju), tako i cjelina pokreta raz
bijena na sastavne dijelove gubi svoju efikasnost. Myers
to ovako izraava: Najbolji nain izvravanja neke ope
racije u industriji ne nastaje kombinacijom odabranih
elementarnih pokreta razliitih osoba. Stil je nadasve va
an. Organizam ini njegova organiziranost. Osobnost je
nedjeljiva, jer se upravo po tom meusobnom odnosu
koji ini nedjeljivu cjelinu ovjek i razlikuje od pukog
skupa dijelova (da ne kaemo od stroja).
Slinu kritiku doivio je i pojam najbolje mogue
metode. Metoda koja je pri izvravanju nekog zadatka
najbolja za jednog, ne mora biti najbolja i za drugog
ovjeka; pojam najbolje metode nespojiv je s individual
nim razlikama. Cochetova se igra razlikovala od Tildenove, a Perryjeva od Budgeove. Da li bismo kombinaci
jom Tildenova servisa, Budgeova bekhenda, Perryjeva
forhenda i hladnokrvne analitike Cochetove taktike do
bili idealan najbolji nain igranja tenisa?
Iz ovih teorijskih prigovora gotovo da bi se moglo
zakljuiti da se produktivnost ne moe poveati na na
in na koji su to uinili Gilbreth i Taylor. injenice, me
utim, dokazuju suprotno. Da se minimizacijom vreme
na i pokreta produktivnost moe znatno poveati, nepo
bitno je dokazano stotinama studija. Analiza nas, na
ravno, moe i predaleko odvesti, pa stoga treba uzeti u
obzir i druge faktore. No teinu sakupljenih dokaza nit
ko ne moe zanijekati, ba kao to nitko ne moe takvu
analizu smatrati besmislenom. Malen broj psihologa da
nas prihvaa pretjeranosti kakvima su u analizi bili skloni

njezini pioniri, ali ipak ni jedan ne odbacuje analizu u

cijelosti.
Pogledajmo sada drugu vrstu kritike, tj. prigovore s
drutvenog i politikog stanovita. Radnici, na primjer,
esto ne ele da se s njima postupa kao s objektima
istraivanja i pokusnim kuniima. Boje se da e takva
istraivanja omoguiti ubrzanje industrijskih procesa ko
je e se tetno odraziti na njihovo zdravlje. Misle da e
ih ta brzina toliko iscrpiti da nee moi uivati u pred
nostima vee zarade. Ponekad istiu da se poveanjem
proizvodnje zarada poveava samo za kratko vrijeme,
jer se uskoro novi standard poinje smatrati prosjenim.
Zaradu esto smanjuje i prva gospodarska kriza. Sve te
razumljive zamjerke posljedica su gorkih iskustava. Ipak,
one se zapravo ne odnose na samo znanstveno istraiva
nje proizvodnje, ve na zloupotrebu rezultata toga istra
ivanja.
To je, bez sumnje, openitiji problem s kojim su suo
ene sve grane znanosti. Bakterioloke spoznaje mogu, na
primjer, pridonijeti razvoju lijenitva ili bakteriolokog
rata. Poznavanje strukture atoma moe posluiti za do
bivanje energije u mirnodopske svrhe i za konstrukciju
atomske bombe. Znanstvena su otkria sama po sebi neu
tralna, a kako ih drutvo primjenjuje ovisit e o nje
govu drutvenopolitikom sistemu. Diktator e ih ko
ristiti da bi poveao produktivnost rada svojih robova.
U slobodnoj demokraciji one mogu olakati ljudima po
sao i poveati njihovu zaradu. To, naravno, ne znai da
e tada u slobodnoj demokraciji svi ljudi biti sretni, ali
uklanjanje prijetnje inflacije, steaja i dravnog dugo
vanja svakako e pridonijeti sigurnosti i zadovoljstvu
svakog pojedinca. Neprijateljstvo radnika prema meto
dama za poveanje produktivnosti shvatljivo je, pa i do
nekle opravdano, unutar izrabljivakih drutvenih odno
sa, no tamo gdje radniki sindikati dre uzde u svojim
rukama ono je ne samo kratkovidno ve i tetno (esto
su najsnanije pogoeni ba sami radnici).

Koliko industrijska psihologija moe koristiti radnici

ma moda se najbolje vidi iz niza istraivanja o duljini
radnog vremena provedenih poetkom ovog stoljea. Ona
su presudno utjecala na skraivanje radnog dana sa 10
na 8 sati i radnog tjedna sa 60 na 44 sata i nepobitno
dokazala da prosjena proizvodnja na sat ovisi o duljini
radnog dana. im je on bio dulji, koliina u jednom satu
proizvedene robe bila je manja i obratno im je radni
dan bio krai koliina za sat proizvedene robe bila je
vea (taj obrat vrijedi samo do odreene granice). To
se pravilo moe poopiti i na itav radni tjedan, a po
sljedice njegove primjene najoitije su u istraivanjima
koja su u Engleskoj poetkom prvog svjetskog rata pro
vedena u tvornicama municije.
Na poetku rata zbog iznenadne i oajnike potrebe za
municijom radno je vrijeme poveano znatno iznad uo
biajenog. Budui da nije uslijedilo oekivano povea
nje proizvodnje, poeli su se istraivati uzroci ove naiz
gled paradoksalne situacije. Otkrilo se da se smanje
njem broja radnih sati sa 58,2 sata na 50,6 sati tjedno
proizvodnja u jednom satu poveala za 39 posto, dok
se ukupna proizvodnja poveala za 21 posto. Vidimo da
je smanjenje radnog vremena dovelo do poveanja pro
izvodnje. Isto se dogodilo i u jednoj drugoj tvornici u
kojoj su ene pravile upaljae za bombe (posao koji se
smatra umjereno tekim). Kad je broj radnih sati sma
njen sa 66 na 48,6 sati tjedno, proizvodnja u jednom
satu poveala se za 68 posto, a ukupna proizvodnja za
15 posto. Do poveanja proizvodnje nije dolo nepo
sredno iza promjene duljine radnog vremena, jer se ka
ko to Myers dobro kae, ljudski organizam naviknut na
odreeni radni raspored ne moe trenutno prilagoditi
novim uvjetima. Tek kad im se prilagodi, a to moe
potrajati, moi e na njih pozitivno reagirati.
Predugaak radni dan, uobiajena karakteristika indus
trije viktorijanskog doba, ne samo da iscrpljuje radnika,
ve je i neekonomian. Ipak, odnos izmeu duljine
radnog vremena i koliine proizvedene robe nije linearan.

Nekoliko se puta pokazalo da postoji toka koju ne smi

jemo prekoraiti; smanjimo li duljinu radnog tjedna is
pod minimuma od 40 ili 35 sati, dnevna proizvodnja ne
samo da prestaje rasti, ve poinje opadati. Uzroci tome
razliiti su i brojni (naruavanje uobiajenog radnog rit
ma, nedovoljno vremena za zagrijavanje za posao, stav
prema kratkom radnom vremenu itd.). Granina toka
nije ista za sve industrijske grane i sva zanimanja, a ovisi
i o spolu radnika. Da bi se odredilo i za radnika i za po
slodavca optimalno radno vrijeme, treba u svakom po
sebnom sluaju izvriti odgovarajua istraivanja.
Taylor je, zaslijepljen ljudskim strojarstvom previ
dio neke od najvanijih varijabli, pa iako je otvorio novo
podruje istraivanja, nikada ga nije uspio potpuno ra
zumjeti. Dubreil u svojoj knjizi Roboti i ljudi o tome
kae: Taylorov je genij zastao na pragu novog svijeta
iju vanost oito nije shvaao. Nije bio svjestan unu
tarnje snage radnikove due, kao ni njezinih nutarnjih
poriva kojima moemo upravljati samo ako ih oslobodi
mo. Nakon jednog neuspjelog eksperimenta ta se spo
znaja, inae u uskoj vezi s treom tokom Taylorova pla
na (motivacija veom zaradom) dramatski nametnula i
industrijalcima i psiholozima. To je dovelo do itavog
niza danas ve klasinih istraivanja poznatih pod ime
nom eksperiment Hawthorne. Taj su naziv dobila jer
su izvrena u Hawthorne tvornici kompanije Western
Electric.
Psiholozi su ve prilino dugo razmiljali o moguno
stima poboljanja uvjeta rada. Navedene studije o dulji
ni radnog vremena samo su mali dio nastojanja na tom
podruju. Psiholozi su ispitivali utjecaj osvjetljenja, tem
perature, vlanosti zraka i drugih fizikalnih inilaca i si
stematskim promjenama tih varijabli pokuavali odre
diti optimalne uvjete rada. Dobar pokazatelj tih uvjeta
obino je bila koliina proizvedene robe. Bolji uvjeti
poveavali su produktivnost radnika, dok su je loi uvje
ti smanjivali. Iako su takva poveanja rijetko bila znatna,
ipak su ukazivala na vanost radne sredine.

Kad je otkriveno da jae osvjetljenje pozitivno utjee

na poveanje proizvodnje, oekivalo se da e se i dalje
sve odvijati u skladu s gore navedenim principom. Poka
zalo se, meutim, da je smanjenje intenziteta osvjetljenja
meu radnicima uzrokovalo promjenu stava oni su ve
im naporom vie nego kompenzirali pogoranje uvjeta
rada. Istraivai koji su oekivali suprotno, zapanjili su
se. To ih je potaklo da preispitaju i druge mogue uzroke
poveanja proizvodnje, a ne samo one koje su dotada pri
hvaali bez dubljeg razmatranja.
Izveli su eksperiment u kojem je sudjelovalo est dje
vojaka koje su radile na poslu sastavljanja relejnih in
strumenata. Djevojke su vie od dvije godine radile u
posebnoj, specijalno opremljenoj prostoriji za testiranje,
odvojene od ostalih radnica. Uvjeti njihova rada nepre
stano su se mijenjali, no to nije nimalo utjecalo na nji
hovu produktivnost ona je od poetka do kraja ekspe
rimenta neprestano rasla ak i onda kad bi se uvjeti rada
pogorali. Dok je eksperiment trajao, djevojke su bile
vrlo zadovoljne i porastao im je interes za posao. Tako
er su manje izostajale s posla broj izostanaka sma
njio se za skoro 80 posto. Iz razgovora s djevojkama, kao
i na temelju paljivog promatranja vidjelo se da je po
veanje produktivnosti posljedica promjene stava. Prije
svake izmjene uvjeta rada eksperimentatori su se savje
tovali s djevojkama i biljeili njihovo miljenje. Osim
toga djevojke nisu radile pod strogim i teko podnolji
vim nadzorom. Sve je to, izgleda, pridonijelo promjeni
njihove drutvene orijentacije koja se u odnosu na iz
mjene materijalnih uvjeta okoline pokazala stabilnom i
koja je presudno utjecala na ponaanje djevojaka na
poslu.
Izvjetaji o Hawthorne eksperimentu obiluju izjavama
radnika iz kojih se jasno vidi da je produktivnost u uskoj
vezi sa zadovoljstvom na poslu i da je stav radnika pre
ma poslodavcu neobino vaan inilac motivacije. Radnik
koji osjea da je samo zavrtanj golemog mehanizma i ko
ji vjeruje da ga poslodavac smatra zamjenjivim dijelom

ljudskog postrojenja, kao i radnik iji se interes za po

sao svodi na iekivanje plae, vjerojatno e svoju pro
duktivnost ograniiti na neophodni minimum. Ako rad
nika uvjere da ga njegov poslodavac cijeni i da se po
duzeem upravlja u skladu s njegovim interesima, on e
vjerojatno dati sve od sebe i nastojati dosei maksimum
produktivnosti. Pritom je, naravno, vano da ga posao
koji obavlja i zanima. Iz ovoga svi koji upravljaju nacio
naliziranim poduzeima, kao i oni koji su odgovorni za
slobodno poduzetnitvo mogu izvui pouku. Za pove
anje produktivnosti nije dovoljno poveati samo meha
niku efikasnost u radu treba uzeti u obzir i stavove
radnika. Najbolji se rezultati, naravno, postiu ako rad
nik ciljeve poduzea osjea kao svoje. Taylor je, zane
marivanjem aspekta meuljudskih odnosa, kritiarima
pruio obilje mogunosti da napadnu njegovo djelo. e
limo li njegov doprinos iskoristiti danas, u demokratskom
drutvu, moramo misliti i na iri interes radnika kao i
na njihove individualne karakteristike i razlike.
Taylorovo isticanje ekonomskih inilaca u motivaciji
radnika gotovo da je potpun promaaj. Ekonomski mo
tivi, iako vani, ni izdaleka nisu najvaniji. To je poka
zao i velik broj razliitih studija na podruju industrij
ske psihologije. Iako se ortodoksni kapitalisti i ortodoks
ni marksisti zaudo slau u tome da su ekonomski mo
tivi najsnaniji, ako ne i jedini faktori u motivaciji rad
nika, sami radnici (u jednoj tipinoj amerikoj studiji)
stavljaju na prvo mjesto mogunost napredovanja na
poslu. Zatim slijedi stalnost zaposlenja, mogunosti
primjene vlastitih ideja, mogunosti uenja i dobar
ef zahtjev u kojem su saeti psiholoki stavovi o
kojima smo govorili u ovom poglavlju. Na ljestvici koju
su nainili sami radnici dobra zarada dolazi tek iza
mogunosti da se koristi drutvu, a za njom slijede
dobri uvjeti rada, prikladno radno vrijeme i ist
i lak posao. Ovi podaci sami o sebi dovoljno govore.
Ne treba misliti da su oni karakteristini za Sjedinjene
Amerike Drave. I u Britaniji je veina radnika u razli-

itim industrijskim granama izjavila da im je najvanije

da ih posao zanima. Zatim su po vanosti slijedile
mogunosti unapreenja i sigurnost, pa tek onda za
rada i radno vrijeme. Dosta esti poticaji za prihva
anje nekog posla bili su i drutvena strana toga posla
kao i odmor. Iz ovog se jasno vidi da ni britanskim
radnicima ekonomski inioci nisu najvaniji.
Ne bih elio da italac stekne dojam da psiholozi svo
jim znanjem mogu rijeiti sve probleme industrije, pa
ak ni da ono to znaju mogu odmah neposredno i us
pjeno primijeniti gdjegod i kadgod se za to ukae po
treba. O tajnovitim silama koje oblikuju nae ponaanje
i na koje mislimo kad govorimo o poticajima i moti
vima (znamo takoer da politiari i drugi ljudi od
djela neznalaki i bezuspjeno nastoje njima manipuli
rati). Ipak, nismo vie na poetku, a rezultati primjene
ak i ovako manjkavog znanja ohrabruju. Industrija bu
dunosti bit e vjerojatno demokratskije organizirana,
meu radnicima e biti vie jednakosti, a odnosi izmeu
radnika i upravitelja bit e humaniji. Ukratko, pristup
radu bit e vie psiholoki, a manje ekonomski.
Nestajanje ekonomskog ovjeka u zadnje je vrijeme
zabiljeio vei broj pisaca. Neto je manji broj onih koji
su shvatili da se izmijenio pristup ljudi prema drutve
nim i politikim problemima i da se njihov stav temelji
na stvarnom (injeninom) poznavanju ljudske prirode,
a ne na predrasudama i uvjerenjima sumnjive vrijedno
sti. Izgleda da su politike partije iscrpile snage koje su
ih nekada motivirale i da trae nove ideje i pokretake
zamisli. Nee li ih moda nai u realnoj ocjeni mogu
nosti, sposobnosti, stavova i motiva ljudi koji sainja
vaju drutvo? Danas kad su miljenja partija o tome
kakvi moraju biti drutveni ciljevi manje vie identina,
ne bi li odluku o podesnosti sredstava za postizanje tih
ciljeva trebalo prepustiti znanosti? Drutveni se proble
mi, barem u naelu, mogu rijeiti na isti nain kao i fi
zikalni i kemijski, ali i njihovo rjeavanje zahtijeva rad
i umni napor. Uostalom nismo ni atomsku teinu zlata,

veliinu mjeseca ili spektar vodika otkrili jednostavnim

prebrojavanjem, pa ne moemo pretpostaviti da e se ta
metoda pokazati efikasnom u pronalaenju inilaca pro
duktivnosti rada i motivacije ili u rjeavanju nekih dru
gih psiholokih problema. Komunizam privlai mnoge
ljude ba zbog svoje prividne znanstvenosti i ne bismo
smjeli dopustiti da lane racionalizacije i doktrinarsko
miljenje Marxovog dijalektikog materijalizma zami
jene istinsku znanost i iscrpu oduevljenje toliko po
trebno za stvaranje moderne demokracije. Jedan od glav
nih doprinosa psihologije modernoj misli upravo je uka
zivanje na neiscrpne mogunosti objektivne znanosti.
Izrada programa za rjeavanje drutvenih problema na
temelju rezultata takve znanosti obiman je zadatak ije
e izvravanje uposliti mnoge mozgove u novim teorij
skim i eksperimentalnim istraivanjima.

TREI DIO - abnormalno ponaanje

9

Normalnost, spolnost i klasna pripadnost

Rije normalnost sve se ee uje i vidi u govoru i dje

lima psihijatara, psihologa, psihoanalitiara, sociologa i
drugih znanstvenika koji se bave prouavanjem ljudskog
ponaanja. Zapravo toliko esto da nas to pomalo i brine.
Razlog nae zabrinutosti vrlo je jednostavan normal
nost je jedna od onih rijei koja svakom ovjeku moe
znaiti neto drugo. Kad se radi o ljudskom ponaanju,
nitko jo nije dao njezinu tonu definiciju. Ipak, moemo
kazati da izraz ima dva glavna i mnotvo sporednih zna
enja, i esto se dogaa da ga isti autor upotrebljava as
u jednom as u drugom smislu.
Ma kako manjkavo opisani, ti su pojmovi toliko vani
da emo ih jo jednom ukratko razmotriti. Dva najea
smisla termina normalan bit e odmah jasna svakom
tko malo razmisli. Normalno je ono to je svojstveno
ponaanju veine ljudi. Moglo bi se rei da je to sta
tistika definicija normalnosti. ovjek je normalno visok,
ako njegova visina ne odstupa isuvie od prosjeka, a
normalno teak ako nije ni mnogo tei ni mnogo laki
od veine ljudi iste visine. Ovaj smisao rijei normalan
potpuno je jasan, jednostavan i razumljiv. No usprkos
tome nije lako rei to je normalno za svojstva kao to
su, na primjer, inteligencija, ljepota ili zdravlje.
Pogledajmo, najprije, inteligenciju. Kvocijent inteli
gencije statistiki normalnog ovjeka morao bi se kretati
negdje oko prosjeka; ni mentalno defektan ovjek s kvo-

cijentom inteligencije 60, ni genije s kvocijentom inteli

gencije 180, prema statistikoj definiciji normalnosti, ni
su normalni. Statistiki normalna osoba nije ni lijepa
ni runa. Ljepotica je statistiki jednako abnormalna kao
i izrazito runa ena. Ta dvosmislenost dolazi najbolje do
izraaja kad se radi o zdravlju. Normalan je onaj tko je
prebolio prosjean broj bolesti, pretrpio prosjean broj
lomova i umro od neke uobiajene bolesti. Svatko tko
itav ivot ni od ega ne boluje i doivi duboku starost,
po ovom je kriteriju, izrazito abnormalan.
Ipak, tako ne gledamo ni na zdravlje, ni na ljepotu, pa
ni na inteligenciju. U takvim sluajevima obino stati
stiku normu zamjenjujemo idealnom. Kaemo da je
netko normalan ako je on blizu idealu velike inteligen
cije, izrazite ljepote ili stalnog zdravlja. Idealna norma
moe biti statistiki vrlo rijetka, i moe se ak dogoditi
da je u odabranom skupu stanovnitva nitko ne ispu
njava.
Ova dva smisla esto se brkaju, osobito kad se radi o
duevnom zdravlju. Kad psihoanalitiar kae da nitko
nije normalan, on ima na umu idealni pojam normal
nosti. italac esto shvaa da se radi o statistikoj nor
malnosti, pa odgovara da je takva izjava proturjena i
apsurdna. Smisao rijei normalnost ovisi o kontekstu.
No sjetimo li se uvijek njezina semantikog korijena,
nee nam biti teko izbjei zablude.
Rije normalan ima jo jedan smisao koji je odigrao
vanu ulogu u razvoju psihologije. Normalnim zovemo
ono to smatramo prirodnim. Tako na primjer smatramo
normalnim da mujak vlada, a ena se pokorava; hetero
seksualnu privlanost smatramo normalnom, a homosek
sualnu abnormalnom. To svoje miljenje neemo mno
go izmijeniti ak ni kad saznamo da je u nekim zajedni
cama u staroj Grkoj homoseksualnost bila statistiki
ea od heteroseksualnosti, ili da su kod nekih naroda
(na primjer u drevnom Egiptu) ene bile agresivnije od
mukaraca. S druge strane ne moe se rei ni da je do
minacija mukaraca idealna ili poeljna u bilo kojem

apsolutnom smislu. Mi vie nekako osjeamo da je pri

roda ta koja odreuje ponaanje mukaraca i ena, i da
je bez obzira na sve statistike ili idealne norme, pona
anje u skladu s tim njenim tobonjim ciljevima nor
malno, a odstupanje od tih ciljeva abnormalno.
To to neke oblike ponaanja smatramo prirodnim i
bioloki uroenim nije nelogino. Ta tendencija, meu
tim, esto se zasniva na pogrenoj identifikaciji prirod
nog s onim to je u drutvu uobiajeno. Tendencija da
ono to nam je poznato i prisno smatramo prirodnim
(instinktivno uroenim) moe se vidjeti i u naem pro
suivanju ivotinja. Tako, na primjer, smatramo da je
za make normalno da love i jedu mieve i takore. Po
nekad moda ne odobravamo kad dobro uhranjena ma
ka bez stvarne potrebe za hranom ubija ptice i druge
ivotinje, no tjeimo se time da joj je to priroeno, pa
stoga i prirodno i normalno. Postoje, meutim, prilino
uvjerljivi dokazi koji pokazuju da nije tako.
elei to pokazati, ameriki je psiholog Kuo izvrio
eksperiment s maiima odgajao ih je u razliitim
uvjetima. Odvojivi ih od majke, hranio je jedne mlije
kom i razrijeenom hranom, a druge mesom. Te su dvi
je skupine ivjele u potpuno izoliranoj sredini. Jednu
skupinu maia odgajao je zajedno s mladim takorima,
a jednu su na uobiajeni nain odgajale majke-make.
Dvije skupine, jedna hranjena mlijekom i razrijeenom
hranom, a druga mesom, mogle su iz svojih kaveza pro
matrati kako se po sobi eu mievi i takori. Kad su
maii odrasli, Kuo je promatrao kako e se svaki od
njih ponaati zatvoren u sobi sa nekoliko takora. Po
naanje maaka upadljivo se razlikovalo. Sve make od
gojene na uobiajeni nain ubijale su i jele takore.
Make odrasle u izolaciji i hranjene razrijeenom hra
nom i mlijekom nisu za lov, ubijanje ili jelo mieva i
takora pokazivale ni najmanje interesa. Reakcije maa
ka odgojenih u ostalim skupinama bile su negdje u sre
dini izmeu ove dvije krajnosti, no kod svih je postojala
neprirodna, i abnormalna tendencija da takore ne srna-

traju hranom. Principijelnu tonost Kuove pretpostavke

da hvatanje takora nije maki uroena pa stoga ni za
njih prirodna aktivnost, ve steena navika koja se lako
moe eliminirati prikladnim odgojem, potvrdio je ovakav
eksperiment jo nekoliko puta.
Dokazi koje su skupili antropolozi prouavanjem razli
itih plemena, jednako su impresivni. Uzmimo, na pri
mjer, univerzalan stav (tj. univerzalan za nau speci
finu kulturu) da su mukarci agresivni i roeni da vla
daju, a ene krotke i pokorne. Takvo ponaanje, meu
tim, daleko je od univerzalnog. Kod Arapesha, plemena
koje ivi u planinama Nove Gvineje, i mukarci i ene
pokazuju svojstva koja bismo mi nazvali enskim. la
novi plemena ne ispoljavaju ni agresivnost, ni elju za
vlau, a u zajednici ne vlada natjecateljski duh, ve uza
jamno povjerenje i ljubav. Ne istiu se ni starosne ni
spolne razlike. ak se ni djeca u igri ne takmie, a kad se
potuku, odrasli odmah interveniraju. Ako se ijedna dru
tvena zajednica danas pribliila idealu besklasnog dru
tva, onda je to pleme Arapesha. Stoga ih promatrai
esto nazivaju velikom sretnom porodicom.
Nasuprot Arapeshima ljudodersko pleme Mundugumor, takoer s Nove Gvineje, ispoljava iskljuivo muke
osobine. I mukarci i ene su agresivni, nasilni, okrutni,
nagli i estoki i uvijek spremni za tuu. Dijete se raa
u neprijateljski svijet u kojem ga majka rano odbija od
prsiju, tue, a desi se da ga i ubije. Majka iz plemena
Mundugumor ne pokazuje ni najmanje znakove navod
nog materinskog instinkta koji mi smatramo prirodnom
i normalnom crtom enstvenosti.
Kod plemena Tchambuli nalazimo potpunu zamjenu
spolnih uloga (naravno s naeg stanovita). ena je do
minantni partner koji upravlja, a mukarac nema veih
odgovornosti i o njoj je emocionalno ovisan. ena je ta
koja sebi bira spolnog partnera. Jedna prema drugoj e
ne se odnose drugarski, dok su mukarci makasti, sum
njiavi i ne vjeruju jedan drugome. Budui da ekonom
ski ovise o enama, mukarci su povueni i pokorni. Ta-

koer su veoma osjeajni i bave se umjetnou i drugim

enskim poslovima (oni, na primjer, tkaju). Mogli bismo
navesti jo dosta primjera drutvenih zajednica u koji
ma postoje stabilni, iako nama neprirodni i abnormalni
modeli ponaanja, no ne bismo mogli kazati da su pri
padnici tih zajednica u bilo kojem pogledu nesretniji ili
nezadovoljniji od nas.
Ovi primjeri pokazuju da je pojam normalnosti i u sta
tistikom i u prirodnom smislu relativan. Izgleda, ipak,
da je normalno u prirodnom smislu gotovo isto to i
statistiki normalno. Prirodnima smatramo pojave koje
su toliko este da nam se ine univerzalnima. Ponekad,
naravno, moemo o toj uestalosti donijeti i pogrean
sud; prema Kinseyevim ispitivanjima, na primjer, vie od
30 posto ispitanih mukaraca barem se jednom u ivotu
upustilo u aktivan homoseksualni odnos. Mislim da ta
brojka nadmauje procjene veine ljudi.
Antropoloke studije i pokusi sa ivotinjama pruaju
sa znanstvenog stanovita uvjerljive dokaze o relativnosti
mjere normalnosti. Mnogi ih ljudi, ipak, u cjelini odba
cuju tvrdei da ono to vrijedi za ivotinje i primitivce
nikako ne mora biti istinito i u naem civiliziranom
drutvu. Zato u navesti jo jedan primjer iz kojeg se
vidi relativnost naeg pojma normalnosti, i to primjer
iz nae vlastite drutvene sredine. Budui da su moderne
kulture neobino sloene i dokazi e biti detaljniji od
antropolokih i komparativnih dokaza. Razlozi tome bit
e, uskoro, oiti.
Odabrao sam primjer iz Kinseyevog izvjetaja O spol
nom ponaanju mukarca gdje je obraeno spolno po
naanje srednjih slojeva i radnike klase u Americi. Sli
na studija vjerojatno bi i na tlu Velike Britanije otkrila
postojanje slinih razlika. No budui da o tom nemamo
eksperimentalnih dokaza, mudro je drati na umu da je
ispitivanje izvreno u SAD i da navedeni brojevi i odnosi
ne moraju u cjelini vrijediti i u uvjetima kakvi vladaju u
Engleskoj.

Kinseya je prije svega zanimalo ljudsko spolno pona

anje. On ga definira na vrlo prozaian nain i time daje
povoda za kritiku psihoanalitiarima i svima koji i u
naim najbezazlenijim akcijama vide hirove spolnosti.
Takvi prigovori ukazuju na mogunost daljnjeg istrai
vanja; oni nimalo ne umanjuju vrijednost monumental
nog Kinseyevog djela stvorenog unutar ogranienja koja
je Kinsey sam priznao. On, uglavnom, ispituje one spolne
aktivnosti pojedinca koje svoj vrhunac dostiu u spolnom
orgazmu. Prema Kinseyu postoji pet glavnih naina po
stizanja vrhunca spolnog uitka ili orgazma. To su: samonadraivanje (masturbacija), snovi koji dovode do
orgazma, heteroseksualno milovanje do orgazma (bez
snoaja), heteroseksualni snoaj, homoseksualni snoaj i
openje sa ivotinjama i drugim vrstama. Postoje i dru
gi naini postizanja orgazma, no oni su prilino rijetki i
kao ventili veih skupina stanovnitva nikad nisu inili
znaajniji postotak.
Svi podaci skupljeni su izravnim intervjuiranjem ispi
tanika i potjeu iz prve ruke tj. skupio ih je ili sam
Kinsey ili njegovi suradnici. Ispitano je oko 12.000 mu
karaca, a odgovori 5.300 mukaraca statistiki su obra
eni.
Neobino je zanimljiv (i pouan) i sam nain na koji
je Kinsey skupljao podatke, tj. njegove metode intervjuiranja i uspostavljanja kontakta s ljudima. Intervjuirani
su ljudi najrazliitijih zanimanja: izmari, psihijatri, pro
stitutke, sveenici, kockari, advokati, novinski urednici i
svodnici. Sam intervju mora da je bio iscrpljujui do
ivljaj. Rafali pitanja slijedili su jedan za drugim, ispi
tivai su unakrsnim ispitivanjem provjeravali tonost od
govora i jedva da su ispitaniku doputali da koju inje
nicu zanijee. Kinsey smatra da ispitaniku treba onemo
guiti da kratkom negacijom Ne zanijee svoje sudjelo
vanje u bilo kom obliku spolne aktivnosti. Na pitanje
tipa 'Jeste li ikada tako postupili' lako je odgovoriti 'Ne',
kae Kinsey. Stoga uvijek treba postavljati pitanje Kad
ste prvi put tako postupili. Takva formulacija donekle

oteava davanje negativnog odgovora i ostavlja dojam

da se, ma kakav odgovor bio, ispitiva nee iznenaditi.
Stoga je vjerojatnost negiranja manja.
Kinsey je pripreme za intervju vrlo ozbiljno shvaao.
Pri tom je iao tako daleko da je ak izmislio specijalni
kod za zapisivanje odgovora, ime je bila zajamena nji
hova tajnost (kod je poznavao samo Kinsey i njegovi
suradnici). Vjerujui da je neophodno obuhvatiti sve mo
gue tehnike u svakom od moguih tipova spolnog po
naanja, nauio se sluiti i spolnim rjenikom skupina
koje je intervjuirao. Ne treba posebno napominjati da
za veinu tipova spolnog ponaanja, kao i za stotine mo
guih koitalnih poloaja i desetke razliitih tehnika u
homoseksualnom odnosu postoje specijalni izrazi i eli li
ispitiva razumjeti ispitanika i uspostaviti s njim iole
prisniji kontakt, on ih mora poznavati.
Podaci dobiveni intervjuiranjem razvrstani su prema
spolu, rasi, branom stanju, kulturnom porijeklu, nivou
obrazovanja, zanimanju, zanimanju roditelja, seljakom
ili gradskom porijeklu i vjerskoj i geografskoj pripadno
sti. Zatim su podaci statistiki obraeni. Budui da nas,
u prvom redu, zanimaju razlike izmeu srednje i radni
ke klase, klasifikaciju prema ostalim kriterijima spomi
njat emo samo ako ona s nekog odreenog aspekta ras
vjetljava pitanje kojim se bavimo. Kinsey smatra da je
drutveni nivo djelomino odreen obrazovanjem, a dje
lomino zanimanjem, ali kako ova dva naina razvrstava
nja daju u biti jednake rezultate, u daljnjem emo ih
tekstu identificirati.
Kinsey svoje zakljuke saima ovim rijeima: Dobive
ni podaci pokazuju da se modeli spolnog ponaanja me
u pripadnicima razliitih drutvenih slojeva u istom
gradu, a ponekad i meu pripadnicima drutvenih sloje
va iste zajednice, mogu upadljivo razlikovati. Podaci po
kazuju da se spolni modeli takvih drutvenih grupacija
mogu jedan od drugog jednako razlikovati kao i spolni
modeli razliitih rasa u udaljenim dijelovima svijeta.

Zakljuak smo vidjeli, a sad pogledajmo dokaze. Uku

pan broj u tjednu doivljenih orgazama otprilike je jed
nak meu pripadnicima svih drutvenih slojeva. Kod svih
se takoer vidi razumljivo prirodno opadanje toga broja
s poveanjem broja godina, od maksimuma od oko 5
orgazama tjedno u dobi izmeu esnaeste i dvadesete do
otprilike 2 tjedno izmeu etrdesete i etrdeset i pete.
Kad je meutim rije o oblicima spolnog iivljavanja,
razlike meu pojedinim drutvenim slojevima vrlo su iz
razite. Kinsey je meusobno usporedio fakultetski obra
zovane mukarce, mukarce koji su zavrili srednju i
one koji su zavrili samo osnovnu kolu. Uzmimo, na
primjer, skupinu neoenjenih mukaraca izmeu esna
este i dvadesete godine ona je u mnogoemu tipina
i za ostale skupine o kojima su sakupljeni podaci.
U toj dobnoj skupini masturbacija je spolni ventil 29
posto ispitanika s osnovnom kolom, 37 posto ispitanika
sa srednjom kolom i 66 posto fakultetski obrazovanih
ispitanika; izbacivanje sjemena u snu ini 5 posto svih
spolnih ventila u skupini s osnovnom kolom, 6 posto u
skupini sa srednjom kolom, a 16 posto u fakultetski
obrazovanoj skupini. Respektivne veliine za milovanje
do orgazma iznose 2, 3 i 5 posto. Vidimo da su o ova tri
oblika spolnog iivljavanja fakultetski obrazovani ispita
nici bili aktivniji i od ispitanika sa srednjom i od ispita
nika s osnovnom kolom (koji su se najmanje sluili tim
vrstama spolnih ventila). To se odraava i u ukupnim
postocima. Masturbacija, izbacivanje sjemena u snu i
milovanje do orgazma ine ukupno 87 posto svih seksual
nih ventila fakultetski obrazovane skupine, 46 posto svih
spolnih ventila skupine sa srednjom kolom i samo 36
posto svih spolnih ventila skupine s osnovnim obrazova
njem.
Preemo li na druga tri oblika spolnog iivljavanja,
slika se mijenja. Dva od njih relativno su nevana. Sodomiju (openje sa ivotinjama) kao spolni ventil koristi
samo 1 posto ispitanika i u srednje i u osnovno obrazo
vanoj skupini i ni jedan fakultetski obrazovan ispitanik.

Homoseksualnost je spolni ventil za 7 posto ispitanika s

osnovnom kolom, 11 posto ispitanika sa srednjom ko
lom i za samo dva posto ispitanika s fakultetom. Mnogo
su vaniji predbrani spolni odnosi, koje Kinsey dijeli
na odnose s drugaricama tj. djevojkama iji je drutveni
poloaj jednak ispitanikovom, i na odnose s prostitut
kama. Postotak odnosa s drugaricama i prostitutkama
iznosio je 51 odnosno 6 posto u skupini s osnovnim obra
zovanjem, 39 odnosno 3 posto u srednje obrazovanoj i 9
odnosno 1 posto u fakultetski obrazovanoj skupini. Pred
brani i homoseksualni odnosi i kontakti sa ivotinjama
inili su zajedno 65 posto spolne aktivnosti ispitanika
s osnovnim obrazovanjem, 54 posto spolne aktivnosti
ispitanika sa srednjim, a samo 12 posto spolne aktiv
nosti ispitanika s fakultetskim obrazovanjem.
Vidimo da se po nainu spolnog iivljavanja fakultet
ski obrazovana skupina bitno razlikovala od ostalih dvi
ju. Studenti su svoje spolne aktivnosti ograniavali uglav
nom na masturbaciju, izbacivanjem sjemena u snu i milo
vanje ili peting* (90 posto), dok je koitus inio samo
10 posto njihove spolne aktivnosti. Glavni oblik spolnog
iivljavanja skupina koje su ostale na nivou srednjeg ili
osnovnog obrazovanja, bio je direktni koitus koji je inio
oko dvije treine njihove spolne aktivnosti. Brojke po
kazuju da su se modeli spolnog ponaanja ovih dviju
skupina znatno razlikovali. No ovi podaci, iako zanimlji
vi, ine samo dio dokaza. Treba vidjeti kako su studenti
i pripadnici radnike klase vrednovali pojedine spolne
ventile i koje su od njih smatrali normalnim.
Kinsey je naao da se u niim drutvenim slojevima
masturbacija prezire i smatra abnormalnim i perverznim
nadomjestkom za drutveni spolni odnos. Veina djeaka
u tim slojevima, dodue masturbira, no prestaje gotovo
odmah poslije prvog iskustva snoaja. Osjeaj da je mas
turbacija perverzna radnja racionalizira se tvrdnjom da
* Od engleskog glagola to pet milovati, maziti. Izraz peting
udomaio se i u seksolokoj i popularnoj literaturi neengleskog
jezinog podruja (prim. prev.).

ona teti tjelesnom zdravlju. Takav stav niih drutvenih

klasa slian je stavu nekih primitivnih naroda i u njemu
nisu naglaene toliko moralne vrijednosti koliko poruga
i prezir prema drutvu neprilagoenim lanovima koji,
da bi se spolno zadovoljili, moraju pribjegavati mastur
baciji. Studenti, dodue, nisu smatrali da je masturbacija
poeljna i preporuljiva, no mislili su da ona ipak nije
toliko nemoralna kao vanbrani heteroseksualni odnos.
Premda se stavovi studenata i manje obrazovanih ispi
tanika prema masturbaciji prilino razlikuju, razlike su
i vee kad je rije o petingu ili spolnim odnosima izvan
braka. Moral fakultetski obrazovanih ispitanika zahtijeva
da djevojka, pa i momak sauvaju djevianstvo do uda
je, odnosno enidbe. Predbrano milovanje (peting) u
ovoj dobnoj skupini populariziraju i brani prirunici
svojim isticanjem vanosti predsnoajnih tehnika u spol
nim odnosima u braku. Mlaa generacija misli da e to
predbrano iskustvo pridonijeti boljem spolnom slaganju
u braku. Peting je, prema tome, kompromis izmeu pri
hvaanja moralnog kodeksa (izbjegavanja predbranih
odnosa, uvanje djevianstva) i spolne slobode nespojive
s boljim obiajima viih drutvenih slojeva.
U niim slojevima drutva, osobito meu najneobrazovanijima, predbrani spolni odnosi nisu nikakav tabu.
Dapae, smatraju se prirodnim, neizbjenim i poeljnim.
S druge strane tabu su svi nadomjesci jednostavnog izrav
nog koitusa. U petingu se koristi mnotvo tehnika koje
su pripadniku niih drutvenih slojeva neprihvatljive i
koje on smatra neprirodnim, nepoeljnim i abnormalnim.
O moralu se ba mnogo ne raspravlja predbrani spol
ni odnosi smatraju se neim to je samo po sebi ra
zumljivo. Evo to o tome kae sam Kinsey: Predbrani
spolni odnosi toliko su uobiajeni da u nekim zajedni
cama niih drutvenih slojeva meu ispitanicima s osnov
nom kolom nije bilo ni jednog mukarca koji ve u
dobi od esnaest ili sedamnaest godina nije imao spolne
odnose s djevojkama.

Model ponaanja odreen stavom prema predbranim

odnosima esto se, nakon sklapanja braka, prenosi na
vanbrane veze. Nii drutveni slojevi, uglavnom, sma
traju vanbrane spolne odnose prirodnima i prihvatlji
vima ak i na samom poetku branog ivota. Tek godina
ma, vanbrane veze postepeno bivaju sve rjee. Kod
fakultetski obrazovanih mukaraca proces je upravo obra
tan. Budui da su se nekoliko godina uzdravali od homo
seksualnih odnosa, nastavljaju s uzdravanjem i u braku
i rijetko se uputaju u vanbrane veze (moda ba zbog
tog uzdravanja ne uspijevaju uspostaviti zadovoljavajui
seksualni odnos s vlastitom enom, pa esto nastavljaju
masturbirati i u braku). Tek se stariji fakultetski obra
zovani ljudi ee uputaju u vanbrane spolne odnose
broj takvih odnosa najvei je kod pedesetogodinjaka.
Vidimo da su stavovi i ponaanje gornjih i radnikih
slojeva u mnogo emu suprotni. Pripadnici gornjih slo
jeva poinju s uzdravanjem i idealima djevianstva i
monogamije da bi kasnije od njih odstupili i stvarali
vanbrane spolne veze. Dok su mladi, mukarci iz rad
nike klase preziru ideale monogamije i djevianstva i
uputaju se u velik broj vanbranih odnosa, da bi se s
godinama tim idealima sve vie pribliili.
Premda su ove brojke zanimljive, one ipak nedovoljno
rasvjetljavaju razliite pojmove normalnosti spolnog
ponaanja. U tom pogledu najpouenije su izjave ispita
nika, tj. njihovo miljenje o ovoj ili onoj spolnoj tehnici.
Kao primjer, uzet emo najprije stav prema golotinji.
Poznato je da se razni narodi razliito odnose prema
golom enskom tijelu. Kinsey istie da jednake razlike
postoje i izmeu razliitih slojeva istog drutva. Tako
je, za gotovo sve fakultetski obrazovane mukarce, golo
tinja sastavni dio spolnog odnosa. Njima je nerazumljivo
zato bi netko redovito radije opio obuen. Meu mu
karcima s najniim stupnjem obrazovanja samo manjina
preferira golotinju pri spolnom inu. Za njih je golotinja
neto mnogo nepristojnije od samog odnosa. Kinsey na
vodi sluaj mukarca koji je imao odnose s nekoliko sto-

tina ena i koji je naglasio da nikad nije propustio da

ima odnos sa enom osim jedanput kad se djevojka
prije snoaja poela svlaiti. Nikad ne bih opio s takvom
bestidnicom.
Ve sam spomenuo i razliite stavove prema vanbranom petingu. Takvi se stavovi obino prenose i u brak
gdje fakultetski obrazovan mukarac, uvjeren da enu
treba osjetilno stimulirati, smatra peting nunom pri
premom za snoaj i preduvjetom simultanog orgazma.
Treba dodati da to njegovo miljenje podravaju i brojni
spolni prirunici. Pripadnici niih drutvenih slojeva ri
jetko se uputaju u spolnu igru njima je uvlaenje
uda bitna i jedina opravdana radnja u spolnom odnosu.
Zanimljivo je opaziti da preliminarni rezultati Kinseyeva
ispitivanja o spolnom ponaanju ena pokazuju, da us
prkos preporukama branih prirunika, ene u niim
drutvenim slojevima ee doivljavaju zadovoljavajui
orgazam.
Poljubac kao erotska tehnika uobiajen je u srednjem
drutvenom sloju, dok se pripadnici niih drutvenih
slojeva nerado ljube i ak smatraju poljubac gadljivim.
Meu fakultetski obrazovanim ispitanicima prevladava
ljubljenje unutranjih dijelova usta pritom nitko ne
misli da bi to moglo biti nehigijenski. Ta skupina u svo
jim erotskim igrama prihvaa uzajamni dodir ustima,
premda rijetko i nerado pije iz zajednike ae. Nasuprot
tome pripadnik nieg drutvenog sloja, koji bez razmi
ljanja pije iz zajednikog lonia prikaena o kantu za
vodu i upotrebljava zajedniki pribor za jelo i pie, sma
tra oralne kontakte prljavim i besramnim izvorom za
raze.
Dva se drutvena sloja razlikuju i u stavu prema vari
jacijama poloaja u spolnom inu. Najuobiajenija va
rijacija u kojoj je mukarac dolje, a ena gore u niim
se drutvenim slojevima smatra pravom perverzijom.
Kinsey istie jo jednu zanimljivost. Mukarci koji su
se na drutvenoj ljestvici popeli ili spustili obino ne za-

dravaju model spolnog ponaanja sloja koji naputaju,

ve prihvaaju spolne obiaje sloja u koji ulaze. To po
kazuje sloenost inilaca o kojima ovisi na pojam nor
malnog. On se oito ne moe svesti na jednostavne poj
move brojenja ljudi niti na prihvaanje nekog apstrakt
nog ideala.
Upustio sam se u opsenu diskusiju pojma normalnosti jer sam elio pokazati da i za njega vrijedi princip
relativnosti i da ak ni unutar iste povezane drutvene
zajednice ne moraju postojati vrsti, apsolutni ideali po
naanja. To ne znai da neke vjerske ili druge zajednice
ili grupacije nemaju tono propisane norme ponaanja ili
da ne znaju kakve bi one trebale biti. Ostaje, meutim,
injenica da univerzalne norme ponaanja ne postoje.
Prihvaanje takve stvarnosti, ima vane posljedice na po
lju lijeenja, socijalnog rada i prava.
Na tim podrujima ljudske djelatnosti pravila stvara
ju mukarci i ene gornjih drutvenih slojeva koji i savje
tuju pripadnike niih drutvenih slojeva i nastoje im
pomoi. Kad ljudi koji po svom zvanju i zanimanju pri
padaju viem drutvenom sloju, pokuavaju predvidjeti
ponaanje pripadnika nieg sloja, esto zbog razliitih
spolnih stavova dolaze do sukoba. Tako se, na primjer,
savjeti lijenika, psihologa, psihijatara, medicinskih se
stara, psihoanalitiara, branih savjetnika i drugih koji
rade na klinikama, o tome kako postupiti u seksualnoj
sferi, uglavnom temelje na shvaanju braka i spolnog po
naanja uobiajenom u drutvenom sloju iz kojeg savjetodavac potjee. To nikako nisu norma ponaanja dru
tvenog sloja kojem pripada ovjek kome treba pomoi.
Lako je zamisliti kako moe djelovati sugestija branog
savjetovalita da se produi predsnoajna igra, da se pri
je spolnog sjedinjenja koriste razliite tehnike za stimu
laciju, te da se prije orgazma koji treba da je istovremen
malo prieka. Ovakav model spolnog ponaanja moda
odgovara savjetodavcu, no velik dio stanovnitva smatrat
e ga abnormalnim i perverznim.

Nastavnici i drugi drutveni radnici u slinom su polo

aju. Kinsey navodi sluaj neudate nastavnice koja je
predloila da se mladi izbaci iz kole, a i mladi i dje
vojka javno osramote zato to su imali spolni odnos.
Da je nastavnica znala za sline doivljaje etvrtine mla
dia u razredu, moda bi se drugaije postupilo.
Nedostatak osjeaja za stvarnost najvie upada u oi
u pravnom zakonodavstvu koje se odnosi na spolno po
naanje. Kinsey je procijenio da bi stroga primjena po
stojeih zakona vie od 95 posto svih mukaraca poslala
ravno u zatvor. Meu mukarcima koji zbog spolnih
prekraja sjede po kaznenim ustanovama relativno je ma
len broj onih ije se ponaanje (zbog kojeg su dospjeli
u zatvor) bitno razlikovalo od ponaanja veine muka
raca u naem drutvu. Kad bi se zakon do kraja primi
jenio, moralo bi 5 posto stanovnika izdravati preosta
lih 95 posto koji bi dane provodili u prisilnom neradu.
Sreom izmeu zakona i ljudi postoje posrednici, na
primjer, milicajci odgojeni u skladu s obiajima koji vla
daju u radnikom sloju drutva. Stoga se, na primjer,
zakon to ga je fakultetski obrazovan zakonodavac donio
protiv predbranih spolnih odnosa rijetko primjenjuje u
praksi jer je milicajcu teko kazniti mladia za in koji
je bio sastavni dio njegova vlastitog odrastanja. Osim
toga milicajac zna da bi u tom sluaju morao kazniti i
veinu poluodraslih mladia iz sredine u kojoj ivi.
Jo jednoj skupini treba preporuiti da dublje razmisli
o posljedicama razliitog shvaanja normalnog i prirod
nog. To je skupina ljudi koji piu knjige o budunosti
braka i daju savjete o tome kako da se ova sveta usta
nova popravi. Proitavi paljivo najmanje dvadeset tak
vih knjiga, od kojih su mnoge napisali ugledni filozofi i
dravnici, zakljuio sam da se gotovo sve temelje na
pretpostavci da je ovjekov kvocijent inteligencije barem
180, da su svi ljudi veoma obrazovani, da se pridravaju
izvanredno visokih moralnih naela i da su svi slini
autoru kao beskonana zbirka jednojajanih blizanaca.

Da nije tragino, bilo bi zabavno naglasiti da su sve to

bili ozbiljni pokuaji rjeavanja ozbiljnog problema. Ka
ko moemo i pomisliti da bismo mogli znati to treba biti,
prije nego to spoznamo ono to jest i kako je to to
jest nastalo. elimo li na tom doista tekom podruju
ita razumno kazati, moramo savjesno usporediti nain
ivota razliitih naroda, razliite klase unutar iste etni
ke skupine, pa ak i ovjeka i ivotinje.
Hoe li ovo iznoenje nagomilanog znanja pridodati na
oj spoznaji vie od uvenog etverostiha to ga je William
James zapisao u snu pod utjecajem droge, neizvjesno je.
Eksperimentirajui s razliitim metodama djelovanja na
svijest, slavni je filozof nekoliko puta sanjao da mu se
otkrila tajna ivota, ali kad se probudio nije se vie ni
ega sjeao. Stoga je odluio da sve odmah u snu zapie
to mu je i uspjelo. Kad se probudio, urno je dograbio
papir i proitao da tajna ivota, odnosno ono to je on
zapisao, glasi ovako:
Higama, hogama
ena je monogamna.
Hogaman, higaman
mukarac je poligaman.
Filozof je bio razoaran, premda je teko vidjeti zato.
U ovoj kitici ima vjerojatno vie istine nego u veini
filozofskih rasprava.
Stvarna opasnost od reformatora braka nije u tome
to e njihovi prijedlozi biti prihvaeni; ak i fakultetski
obrazovani ljudi znaju o ivotu dovoljno da bi shvatili
uzaludnost savjeta koji se ne moe prihvatiti. Vie se
treba bojati preutnog slaganja u tome da su stvarni po
daci nepotrebni i da oni koji nude svoje skice o budu
nosti braka ne trebaju na tom podruju imati znatno
iskustvo. Takav stav zauzimaju i kritiari i ira javnost.
U skladu s njim postupila je ak i Kraljevska komisija
kad je umjesto da imenuje istraivaki tim sastavljen od
sociologa, psihologa i psihijatara koji bi na temelju skup-

ljenih podataka i dosadanjeg znanja postavili hipoteze

i znanstvenim metodama te hipoteze provjerili, zatraila
miljenje velikog broja pojedinaca i raznih zainteresira
nih skupina. Kad je ulog ljudska srea, mislim da malen
novani iznos potreban za osnivanje stalne ustanove koja
bi prouavala ljudsko spolno ponaanje normalno i
abnormalno ne bi smio nedostajati.

10
Djelovanje psihoterapije

Broj mentalnih poremeaja danas je ve zastraujui. S

druge strane, malen je broj ljudi koji shvaa kakve bi
to moglo imati posljedice. U Velikoj Britaniji i SAD go
tovo polovicu svih bolnikih kreveta zauzimaju duevni
bolesnici. Svaki trideset i peti stanovnik tih zemalja ba
rem e jednom u ivotu u svojem lijenikom nalazu i
tati da je duevno bolestan. Od obrazovanih bijelih re
gruta amerike vojske etrnaest posto biva ih odbaeno
zbog psihikih smetnji, a tome treba jo dodati i velik
broj ivanih slomova u ratu. etvrtina svih ljudi (neki
kau ak i 50 posto) koji se obraaju lijeniku zbog tje
lesnih bolova, u stvari pati od psihikih poremeaja. Nije
udo to je lijeenje ili ublaivanje tih poremeaja jedan
od glavnih ciljeva dananje medicine.
Neke djelotvorne metode lijeenja ne mogu se danas
primjenjivati u modernim demokratskim dravama. To
su, naime, metode koje su se primjenjivale u koncentra
cionim logorima. Opaeno je da u koncentracionom logo
ru nestaje veina neurotskih simptoma neposrednost
smrti nadvladava sve tjeskobe i histerine obrambene me
hanizme. Vjerojatno izmeu visine materijalnog ivotnog
standarda i broja neuroza postoji izrazito dobra korela
cija. U Americi je to ve poprimilo oblike pomodarstva.
Moderno je, osobito meu pripadnicima gornjeg sred
njeg stalea, imati svoga psihijatra i njegovo miljenje
s vremena na vrijeme citirati.

Broj neurotinih bolesnika u nekoj zemlji teko je pro

cijeniti, jer on moe ovisiti i o visini nivoa lijenike slu
be. U nekim nerazvijenim zemljama neuroze se uope ne
lijee, ili se dijagnosticiraju kao tjelesne bolesti. Time
se stvara pogrean dojam da ljudi u tim zemljama od
njih manje obolijevaju od stanovnika zemlje gdje se taj
tip bolesti dijagnosticira i lijei. Stoga su usporedbe go
tovo nemogue. Isto vrijedi i za procjenu broja oboljelih
unutar iste zemlje.
No bez obzira na to, nitko ne sumnja da smo suoeni s
vrlo ozbiljnom pojavom. Mnogi ljudi neurozu jo uvijek
smatraju stanjem kvalitetno razliitim od nesumnjivog
zdravlja, i smatraju da se neurotik od njih kvalitativno
razlikuje ba kao i ovjek koji je slomio ruku ili boluje
od raka. Takvo je miljenje pogreno i neznanstveno, to
nije reeno predznanstveno. Pomalo nas podsjea na
zastarjelo shvaanje da su ljudi ili genijalni ili normalni
ili mentalno defektni, tj. da se mogu klasificirati u ove
t r i meusobno potpuno nezavisne kategorije. Danas zna
mo da se to ne moe jer je inteligencija kontinuirana va
rijabla koja se protee od najizrazitije mentalne defektnosti do najvee genijalnosti. Jednako tako ni neurotiar
nije ovjek izvan ovjeanstva. Njegovo je mjesto na jed
nom kraju kontinuirane distribucije koja se od izrazito
stabilne, emocionalno zrele osobe, preko prosjenog ov
jeka, protee sve do nezrelog, nestabilnog potencijalnog
neurotiara. Izloena dovoljnoj koliini stresa, veina e
ljudi podlei i razviti izrazito neurotske simptome; nezreo
i nestabilan ovjek, naravno, prije od stabilne, emo
cionalno zrele osobe.
Iz reenog slijedi da veina ljudi koji pate od lakih
ili teih neuroza, nije po duevnim bolnicama i utoiti
ma, nego ovdje, meu nama. Istraivanja su pokazala
da je u prosjenom uzorku normalnog stanovnitva 10
posto ljudi ozbiljnije, a 20 posto lake emocionalno po
remeeno. No i posljedice blaih emocionalnih smetnji
osjeaju se na drutvenom, branom ili profesionalnom

planu ivota, pa se i ljudi koji od njih pate esto obra

aju lijeniku.
To su injenice koje se odnose na veliinu problema.
Moe li psihoterapija imalo ublaiti patnje neurotiara?
Psihoterapija bi se mogla definirati kao sistematsko i
istrajno istraivanje neurotskih procesa verbalnim me
todama, naravno, sa ciljem da se bolesniku pomogne da
ojaa svoju linost i da se uklopi u drutvto. Psihotera
peuti se pritom, uglavnom, slue Freudovim ili psihoana
litikim metodama kao i itavim nizom manje-vie eklektinih* metoda (tim drugim metodama slue se psihi
jatri nefrojdovci). Oba ova oblika psihoterapije naveliko
se upotrebljavaju. Budui da se svake godine tim meto
dama lijee stotine tisua pacijenata, dostupan je i velik
broj informacija o njihovoj efikasnosti. U literaturi s
toga podruja nalazimo podosta zanimljivih injenica.
Izvjetaji o mentalnom zdravlju pacijenata koji su
kao izlijeeni ili djelomino izlijeeni napustili bolnicu
ili privatnu ordinaciju psihijatra, prilino su brojni. Re
zultat lijeenja obino se vrednuje izrazima izlijeen,
gotovo izlijeen, djelomino izlijeen i neizlijeen
(ponekad se koriste i drugi termini). U veini sluajeva
autori ni ne pokuavaju definirati ili poblie objasniti
to im ti izrazi znae, a i sud o tome koji termin primije
niti na kojeg pacijenta vrlo je subjektivan. Prema tome
takve sudove treba krajnje oprezno prihvaati.
Ako ih uzmemo zdravo za gotovo, vidimo da se auto
ri uglavnom slau u procjeni prosjenog broja izlijee
nih bolesnika. Psihijatri koji se slue eklektikim meto
dama terapije navode da im ozdravljuju dva od trojice
pacijenata, dok oni koji se koriste psihoanalizom uspije
vaju izlijeiti ili djelomino izlijeiti samo polovinu svo
jih pacijenata. Ta razlika nastaje i zbog toga to se i
pacijenti koji prekidaju psihoanalitiku terapiju, a tak
vih je dosta, ubrajaju u neizlijeene. Ako njih izostavi
mo, odnos izmeu izlijeenih i neizlijeenih pacijenata
* Metode koje se ne temelje na jedinstvenoj i cjelovitoj teoriji
(prim. prev.).

psihoanalitiara takoer je dva naprama tri. To znai da

je vrlo vjerojatno da e neurotiar koji se lijei psihote
rapijom ozdraviti. Brojke daju nade.
Ipak, ne moemo ih smatrati dokazom efikasnosti psi
hoterapije. Nain zakljuivanja post hoc, ergo propter
hoc esto dovodi do neistinitih zakljuaka. Iako pobolj
anje slijedi terapiju, ono ne mora biti njezina poslje
dica. Takva bi tvrdnja bila lana ili barem djelomino
neistinita. Opaeno je, naime, da se velik broj bolesnika
koji boluju od neuroze, sam od sebe oporavlja. Takva
spontana ozdravljenja prilino su esta. Svaka duevna
bolnica s dugom listom ekanja doivjela je da joj neu
rotian, nakon recimo est mjeseci ekanja, napiu da
su se i bez lijeenja dovoljno oporavili.
Od tih bismo ljudi lako sastavili kontrolnu skupinu, a
oito je da je ona potrebna. lanovi kontrolne skupine
moraju biti odabrani tako da budu to sliniji lanovima
eksperimentalne skupine. Kontrolna skupina u kojoj
nitko ne bi bio lijeen psihoterapijom postala bi osnova
na kojoj bi se mogao mjeriti uspjeh u lijeenju eklekti
kim ili psihoanalitikim metodama u eksperimentalnoj
skupini. Na alost dosad nijedan psihijatar niti psihoana
litiar nije broj izlijeenih pacijenata usporedio s brojem
oporavljenih bolesnika u eventualnoj kontrolnoj skupini.
Stoga se moramo osloniti na dvije studije iz drugog izvo
ra. U prvoj od njih praeno je oporavljanje neurotinih
pacijenata u amerikim dravnim bolnicama. U njima su
bolesnike koji su bolovali od neuroze zapravo samo u
vali, a ne i lijeili. Neki od bolesnika lijeeni su neto
malo psihoterapijom u bolnici u koju su prvi put prim
ljeni, ali ta je terapija bila toliko nedostatna da se ni
kako ne bi mogla smatrati sistematskim i upornim istra
ivanjem. Broj bolesnika koji su se u dravnim bolni
cama sami od sebe oporavili kao osnova za usporeiva
nje s takvim brojem u drugim skupinama svakako nije
idealan. Prije svega psihoneurotiki bolesnici koji dolaze
u dravne bolnice doista su teko bolesni. Malen broj
kreveta i nedostatak materijalnih sredstava ograniavaju

primanje u bolnicu samo na najtee sluajeve. Osim toga

ljudi koji se lijee u dravnim bolnicama obino potjeu
iz nieg drutvenog, ekonomskog i obrazovnog sloja nego
pacijenti u bolnicama u kojima se lijee bolesnici iz nae
eksperimentalne skupine. Trei inilac kojeg pri uspore
ivanju dviju skupina treba uzeti u obzir, razliitost je
kriterija prema kojima se sudi da li je bolesnik ozdravio.
Nekog tko je kao izlijeen otputen iz dravne bolnice
privatni lijenik moda ne bi smatrao izlijeenim kri
teriji u privatnim bolnicama vjerojatno su otriji. Ima
jui na umu ta tri ogranienja, vidimo da se opet od tri
bolesnika posve ili djelomino oporave dva, i da je pre
ma tome postotak oporavljenih pacijenata barem jednak
postotku oporavljenih meu neurotiarima koji se lijee
psihoterapijom.
Na drugu procjenu koja nam moe posluiti kao osno
va za usporeivanje moemo se moda osloniti s vie
povjerenja. Ona je dobivena promatranjem pet stotina
bolesnika koje su od psihoneuroza lijeili iskljuivo li
jenici ope prakse. Sluajevi su uzeti iz kartoteke ame
rikog osiguravajueg drutva Equitable Life, a uzeti
su u obzir samo oni bolesnici koji su prije no to su
podnijeli zahtjev za potporu bolovali od neuroze naj
manje tri mjeseca. Budui da u razdoblju od ta tri mje
seca nisu mogli obavljati nikakav posao kojim bi stjecali
kakav takav dohodak, s pravom ih moemo smatrati
tekim bolesnicima. Redovito su ili svojim lijenicima
ope prakse koji su ih umirivali i lijeili savjetima, seda
tivima i sredstvima za jaanje ni jedan lijenik nije
svog pacijenta pokuao lijeiti psihoterapijom. Tijekom
lijeenja lijenici su nekoliko puta izjavili da se pacijenti
ne mogu baviti nikakvim djelatnostima koje bi im omo
guile da zarade za ivot, a to je potvrdila i kontrola
osiguravajueg drutva. Bolesnicima je stoga dodijelje
na bolesnika potpora i lako je mogue da je ta injenica,
uklanjanjem jednog od poticaja ozdravljenja, produljila
trajanje bolesti. Evo to o tome kae autor izvjetaja iz
kojeg sam uzeo podatke: Stoga ne treba oekivati da

e posljedice lijeenja u ovoj skupini biti tako povoljne

kao u skupinama u kojima je ekonomski faktor bio je
dan od poticaja rjeavanja neurotskog sukoba.
Razvoj bolesti praen je tijekom pet ili vie godina
(ponekad i deset godina). Kriteriji oporavljenosti bili su
barem jednako strogi kao kriteriji veine psihijatara i
psihoanalitiara i od ovih znatno eksplicitniji. To su bili
1) povratak na posao i ekonomska prilagodba u trajanju
od najmanje pet godina, 2) nikakve ili neznatne mentalne
potekoe i 3) uspjena drutvena prilagodba. Na temelju
tih kriterija naeno je da se u prve dvije godine oporavilo
72 posto bolesnika. U treoj godini oporavilo se jo 10,
u etvrtoj 5, a u petoj godini jo 4 posto bolesnika. Iz
ovoga slijedi da je u razdoblju od 5 godina ozdravilo vie
od 90 posto pacijenata. Uzmemo li da je za usporeivanje
najprihvatljivije dvogodinje razdoblje, nalazimo da su
se i u ovom uzorku bez psihoterapije oporavila dva od
tri neurotiara.
Ova kontrolna skupina daleko je od savrene, jer ne
moemo biti sigurni da su promatrani sluajevi bili iden
tini sluajevima u eksperimentalnoj skupini. S druge
strane ova kontrolna moe posluiti kao komplement
kontrolnoj skupini pacijenata amerikih dravnih bolni
ca. Sainjavali su je dobrovoljni nehospitalizirani paci
jenti visokog drutvenog ekonomskog poloaja (uglavnom
rukovodioci, profesori, slubenici i drugi ljudi sa zva
njima). Stoga moemo smatrati da se manjkavosti obiju
kontrolnih skupina meusobno potiru i ostaje injenica
da se u obje skupine spontano oporavio jednak broj
bolesnika.
Ve smo kazali da se meu pacijentima koji boluju od
neuroza i koji se lijee psihoanalizom ili eklektikom psi
hoterapijom oporavlja oko dvije treine pacijenata. Jed
nak ih se broj oporavlja i meu neurotiarima koji se ne
lijee psihoterapijom nego se o njima brinu njihovi lije
nici ope prakse ili bolnice u kojima je lijeenje ograni
eno na uvanje. Mislim da se na temelju ovih podataka
o korisnosti psihoterapije nita ne moe zakljuiti. Na

alost vrlo se lako moemo prenagliti u jednom ili dru

gom smjeru, tj. zakljuiti da je psihoterapija kao metoda
lijeenja neurotiara potpuno bez vrijednosti ili da su
izneseni podaci toliko manjkavi da uope ne zasluuju
da ih razmotrimo. Podaci, dodue, jesu manjkavi, ali su
jedini koje posjedujemo. elimo li opravdati suvremenu
psihoterapijsku praksu, moramo ih uzeti u obzir, a ako
to uinimo zakljuak je neizbjean. Sakupljeni podaci ne
dokazuju da je psihoterapija bezvrijedna, ali ne ukazuju
ni na njezine pozitivne posljedice. Moda bi ih adekvatnije i temeljitije izvreno istraivanje i otkrilo, no dok
ga netko ne izvri moramo se zadovoljiti starom kotskom
presudom: not proven*
Mislim da bi bilo zanimljivo pogledati kako bi se takvo
temeljitije istraivanje moglo izvriti. Prije svega, na
ravno, treba inzistirati na kontrolnoj skupini, a bolesnici
u kontrolnoj i eksperimentalnoj skupini moraju biti oda
brani na temelju jednakih kriterija. esto ujemo da to
nije u skladu s moralnim principima. Moemo li ovjeku
koji pati uskraivati lijek pa ma kako nepouzdan i neis
pitan on bio? Na sreu s tom se dilemom ne moramo
izravno suoiti. U veini bolnica postoje duge liste eka
nja tako da velik broj bolesnika mora ekati na lijeenje
eljeli to oni ili ne. Sve to strogost eksperimentalne me
tode zahtijeva jest da se meu tim ljudima odabere odre
eni broj bolesnika i to u skladu s principima sastavlja
nja uzoraka. Uope se ne radi o tome da se bolesnici koji
bi se inae lijeili osude na dugo razdoblje ekanja
za kontrolnu skupinu posluili bi oni bolesnici koje neko
vrijeme ionako nitko ne bi lijeio. Mislim da se sa sta
novita humanosti tome ne moe prigovoriti. Pitanje je,
osim toga, koliko je humano pobuivati lanu nadu i
putati ljude da troe vrijeme i novac na terapiju ije je
djelovanje nepoznato.
Pretpostavimo, dakle, da imamo eksperimentalnu sku
pinu koja se lijei psihoterapijom i kontrolnu skupinu
* "Nije dokazano" (prim. prev.).

koja se lijei nekom drugom metodom ili se uope ne li

jei. Pripadnici skupina ne smiju se znatnije razlikovati
po starosnoj dobi, obrazovanju i drutvenoekonomskom
poloaju, a ako je mogue ni po tipu i teini svoje bo
lesti. U obje skupine treba da je podjednak broj muka
raca i ena. I jednu i drugu skupinu treba testirati psiho
lokim i fiziolokim testovima, zabiljeiti to bolesnici
misle sami o sebi i sakupiti podatke koje bi o njihovom
ponaanju dali njihovi roaci, odjelne sestre i ljudi koji
su s njima u neprestanom dodiru. Poslije lijeenja boles
nika eksperimentalne skupine trebalo bi sve te postupke
ponoviti i naene razlike eventualno pripisati djelovanju
psihoterapije.
U ovoj kratkoj skici olako sam preao preko presudne
toke, a ta je tona procjena linosti ili promjena u li
nosti. Bez nje je itavo istraivanje bezvrijedno. Vidovi
pacijentove linosti mogu se promijeniti, a prije nego
ita zakljuimo treba sve te promjene uoiti. Tako se,
na primjer, pacijent moe subjektivno osjeati bolje,
ali postati prava napast za svoju okolinu. Izgleda da se
to esto dogaa nakon kirurkih zahvata u eonim renjevima mozga, pa zato ne moemo globalno procijeniti ko
liko se pacijent oporavio. Osim toga samo se po sebi ra
zumije, da je globalna slika pacijentova stanja mnogo
nepreciznija od detaljne slike svake pojedine promjene
njegove linosti, a upravo je takve promjene teko uoiti
i procijeniti. (Miljenje pacijenata o njima samima kao
i ocjenu njihova ponaanja u principu je lako dobiti,
premda je i za to ponekad potrebno podosta vjetine).
Uobiajilo se da sva ta svojstva ocjenjuje bolesnikov
psihijatar. Takvom se postupku moe tota zamjeriti.
Prije svega, takve su subjektivne ocjene veoma nepouz
dane, tj. ocjene jednako kompetentnih i znanstveno pot
kovanih ljudi esto se meusobno znatno razlikuju. No
ocjena koja nije pouzdana ne moe biti valjana, a na te
melju nepouzdanih i nevaljanih podataka ne moe se ni
ta zakljuiti. Psihijatri su uz uspjeh ili neuspjeh u lije
enju svojih pacijenata esto i emocionalno vezani, a ako

i nije tako, tu mogunost ipak ne moemo posve isklju

iti. Posljedica emocionalne vezanosti nesvjesno je iskriv
ljavanje podataka koje pri ocjenjivanju treba izbjegavati
(to naravno nije uvijek i dokraja izvedivo). Zato se pri
procjeni linosti moramo koristiti nekom drugom me
todom. Dosad se najobjektivnijom a vjerojatno i najvaljanijom pokazala metoda objektivnih testova. Budui
da su ti testovi veini ljudi koji se ne bave psihologijom
relativno nepoznati, razmotrit emo, ukratko, naela na
kojima se zasnivaju.
to mislimo kad za nekoga kaemo da je tjeskoban?
Mislimo da lako crveni, esto bez i najmanjeg povoda,
da mu srce ubrzano kuca, ruke drhte, usta se sue, da mu
je probava poremeena itd. To su objektivne injenice.
Otkriveno je da one, gotovo uvijek, prate verbalne izjave
o strepnji, tjeskobi, bezrazlonom strahu, potitenosti itd.
Izmeu dijagnoze anksioznosti i njezinih tjelesnih zna
kova postoji uska veza, jednako kao to postoji odnos
izmeu tjelesnog osjeaja vruine i njezina fizikalnog
mjerenja toplomjerom.
Usporedimo li skupinu veoma tjeskobnih ljudi sa sku
pinom ljudi koji su smireni i sabrani, moemo lako po
kazati da se te dvije skupine razlikuju po mnogim objek
tivnim mjerama gore navedenih fiziolokih znakova. Iz
mjerimo li na primjer broj otkucaja srca ljudi u obje
skupine dok se odmaraju, a zatim iznenada ispalimo me
tak iz zrane puke, srce tjeskobnih ljudi poet e lupati
znatno bre i tee e se umiriti od srca ljudi koji su smi
reni i sabrani. Izmjerimo li svim ljudima miinu nape
tost za vrijeme teeg mentalnog rada, vidjet emo da je
ona kod tjeskobnih ljudi vea.
lanove obiju skupina moemo podvrgnuti i testu gal
vanskog otpora koe. Elektrini otpor koe svakog o
vjeka mijenja se s njegovim uzbuenjem. Mjerimo ga ta
ko da kroz ispitanikov dlan putamo slabu elektrinu
struju. Postavimo li tada ispitaniku neko neugodno pita
nje ili mu, na primjer, kaemo da stavi ruke u zdjelu s
ledenom vodom, ili ga upozorimo da pripazi jer e osjetiti

elektrini ok, vidimo da se otpor koe tjeskobnog ispita

nika naglo smanjuje i da mu je potrebno due vremena
da bi se vratio u normalno stanje. Kod smirenog, netjeskobnog ovjeka otpor koe sporije opada i brzo se
vraa u poetno stanje.
To su samo neki od objektivnih naina kojima moe
mo mjeriti svojstva kao to je, recimo, tjeskoba. U no
vije vrijeme to se radi i metodom uvjetnog refleksa koju
danas veina ljudi poznaje, barem u principu. Dademo li
psu komad mesa, procurit e mu sline. Ako tada, tijekom
odreenog duljeg razdoblja, uvijek prije nego to mu
dademo meso, pozvonimo, vidjet emo da e psu poeti
curiti sline im pozvonimo, ak i ako mu pritom ne da
demo meso. Bezuvjetni podraaj meso koji se ne
prestano javljao uz uvjetni podraaj zvono oito
je svoju mo izazivanja reakcije curenje sline pre
nio na uvjetni podraaj.
Kod ovjeka je tee stvoriti takve navike. Najee se
za to koriste dvije metode metoda refleksnog trepta
nja i takozvani psihogalvanski refleks. Ako nam je na
oko usmjeren zamah vjetra, prirodno je da trepnemo.
To treptanje moe se tono izmjeriti bilo tako da po
krete oka neprekidno snimamo, bilo da na oni kapak
privrstimo konac koji aktivira pero na povrini rotirajueg bubnja. Ako prije zamaha vjetra uvijek pozvonimo,
moemo konano postii da ispitanik trepe im uje
zvono (opet je uvjetni podraaj zvono zamijenio
bezuvjetni podraaj zamah vjetra).
Ve smo kazali da je psihogalvanski refleks zapravo
smanjenje otpora koe kad kroz nju prolazi elektrina
struja. Do tog smanjenja dolazi zbog iznenadnih i emo
cionalno uzbudljivih podraaja. Ako, na primjer, ispita
nik slua niz rijei za redom i ako se u tom nizu s vre
mena na vrijeme, u nepravilnim razmacima pojavljuje
rije krava uz koju ispitanika podvrgavamo elektri
nom oku koji uzrokuje psihogalvanski refleks, nakon
nekog vremena psihogalvanski e refleks uzrokovati i
sama pojava rijei krava.

Nepobitno je dokazano da lakoa kojom nastaje uvjet

ni refleks ovisi o stupnju tjeskobnosti. Uvjetni refleksi
stvaraju se lake kod tjeskobnih ljudi nego kod smirenih
i sabranih. Osim toga tjeskoban je ovjek sklon poopavanju podraaja. Taj tehniki izraz oznaava pojavu
uvjetnog refleksa ak i ako se uvjetni podraaj malo raz
likuje od prvobitnog (tj. od podraaja na temelju kojeg
je nastao uvjetni refleks). Naviknemo li psa da slini na
zvuk od 216 titraja u sekundi on e sliniti i ako iznenada
zauje zvuk od 340 ili 580 titraja u sekundi. to se novi
zvuk jae razlikuje od prvobitnog, to je i uvjetni refleks
slabiji sve dok, konano, kad razlika postane prevelika
posve ne iezne. Gradijent od podraaja slinih prvo
bitnom koji uzrokuju snanu reakciju do podraaja koji
se od prvobitnog razlikuju i koji uzrokuju slabu ili ni
kakvu reakciju, kod smirenih, netjeskobnih ljudi mnogo
je strmiji nego kod tjeskobnih osoba. Drugim rijeima
tjeskoban ovjek i na podraaje koji se razlikuju od prvo
bitnog reagira nesmanjenom estinom.
Nesposobnost razluivanja karakteristina za tjeskobne ljude jasno se vidi i u jednoj drugoj vrsti eksperime
nata. U njima se ispitanik navikava da na zvuk A oe
kuje elektrini ok, a da na zvuk B taj ok izostane. Netjeskoban ovjek lako naui razlikovati ta dva zvuka i
nakon nekog vremena samo na zvuk A reagira smanje
njem otpora koe. Diskriminacija tjeskobnog ovjeka
mnogo je slabija i on na oba zvuka reagira znatnim sma
njenjem otpora koe.
Pod diskriminacijom ovdje, naravno, ne mislim na
svjesno razluivanje. Upitate li tjeskobnog ovjeka da li
je uo zvuk A ili B, on e na to pitanje posve tono odgo
voriti. Uzrok njegovih potekoa ne lei u njegovoj ne
sposobnosti opaanja to se naroito dobro vidi iz novi
jih psiholokih djela o takozvanoj subcepciji. Da bismo
lake shvatili o emu se radi ilustrirat u taj pojam jed
nim eksperimentom. Ispitiva, koristei pritom takozvani
tahistoskop (instrument koji pokazuje slike ili slajdove

u vrlo kratkim vremenskim razmacima) pokazuje ispita

nicima napisane rijei, obino njih desetak. Pokazuje ih
proizvoljnim redom i toliko brzo da ispitanici ne stignu
uvijek prepoznati pokazanu rije. Kad za odreenog ispi
tanika pronae brzinu na koju ovaj moe djelomino
tono reagirati, ispitiva ga navikava da psihogalvanski
reagira na samo pet od deset danih rijei. Zatim opet
proizvoljnim redom pokazuje ispitaniku svih deset rijei
i trai od njega da svaku proita. Zanimljivo je da ispita
nik gotovo uvijek refleksno reagira na rije vezanu uz
psihogalvanski refleks premda pritom esto tvrdi da je
vidio neutralnu rije. Drugim rijeima, iako na razini
svjesne percepcije, mislei da vidi neutralnu rije, ispi
tanik grijei, njegov ivani sustav ispravno reagira na
rije kao na uvjetni podraaj. Kod neurotinih i tjeskobnih ispitanika uvijek iznova nailazimo na takav raskol
izmeu svjesnog opaanja i nesvjesne emocionalne reak
cije.
Vratimo se sada, nakon ove digresije, na pitanje od
kojeg smo krenuli. Vidjeli smo da miljenje psihijatra o
promjenama tjeskobnosti njegova pacijenta iz vie raz
loga ne moemo prihvatiti. Moramo ga zamijeniti objek
tivnim mjerenjima slinim onima o kojima smo maloas
govorili. Moramo pronai reakcije na stres i osujeivanje
koje se oituju u pacijentovoj napetosti i u radu njegova
autonomnog ivanog sustava (dio ovjekova ivanog
sustava koji upravlja disanjem, radom srca, snabdijeva
njem krvlju, probavom i drugim procesima koji ne pod
lijeu naoj volji; usko je vezan uz ljudske emocionalne
reakcije i njihovo izraavanje). Moramo izmjeriti brzinu
kojom nastaju uvjetni refleksi, otkriti dolazi li do znat
nijeg poopavanja podraaja i do oteenja sposobnosti
razluivanja. To su samo neke od velikog broja objektiv
nih mjera kojima se moemo posluiti u istraivanju hi
poteze da psihoterapija smanjuje tjeskobnost.
Namjerno sam razmotrio samo jedan odreeni simp
tom to vrijedi za tjeskobu vrijedi i za sve druge

simptome na koje psihoterapija navodno utjee. Bilo

kako bilo, uvijek poinjemo s prilino nejasnom pre
dodbom o onome to elimo otkriti. Tu nejasnu ideju
neprestano usavravamo i nastojimo dobiti neku opera
tivnu definiciju, tj. definiciju koja se sastoji od odreene
radnje koju drugi s istim rezultatom mogu ponoviti; i
tako postepeno naa veoma subjektivna poetna zamisao
poinje stjecati svojstva egzaktne definicije i za znanost
karakteristinog mjerenja.
Kolika je vjerojatnost da e se utjecaj psihoterapije
uspjeti izmjeriti objektivnim metodama mjerenja? Po
stoje prilino pouzdani pokazatelji iz kojih se vidi da su
neurotske reakcije uglavnom nasljedne te da ljudi, pod
utjecajem stresa, klonu zbog svojstava svog ivanog su
stava na koji psihoterapijom ne moemo znatnije djelo
vati. Freudovi se sljedbenici protive takvom stavu i kao
to je ope poznato tvrde da je glavni inilac u nasta
janju neuroze sredina, a naroito porodica u prvih pet
godina ovjekova ivota. Ovakav se stav temelji na zablu
di i to zabludi koja u psihologiji ima slavnu prolost.
Na temelju te iste zablude pobornici nasljeivanja inteli
gencije, vidjevi da su djeca po inteligenciji obino sli
na roditeljima, zakljuili su da se ona nasljeuje, dok su
pobornici utjecaja sredine tu istu injenicu tumaili utje
cajem sredine (inteligentni roditelji svojoj su djeci stvo
rili sredinu podesnu za razvoj, a tupi su roditelji pro
pustili da to uine). Prolo je nekoliko godina dok obje
strane nisu konano shvatile da je slinost inteligencije
izmeu djece i roditelja u odnosu na nasljeivanje ili
sredinu, sama po sebi neutralna.
Izgleda da psihoanalitiari nisu iz toga nita nauili.
Oni i dalje uporno tvrde da u razvoju linosti korelacija
znai i neizbjenu uzronu povezanost. Tako, na primjer,
frojdovci vjeruju da je pesimistiki stav donekle poslje
dica ranog odbijanja od prsiju, dok je optimizam uzro
kovan dugotrajnim dojenjem. Iz nekih se pokazatelja
zaista moe zakljuiti da postoji korelacija izmeu doje-

nja i pogleda na ivot te da su od prsiju rano odbijena

djeca neto pesimistinija i konzervativnija od djece koja
su dugo dojena. Takvo ponaanje, meutim, ne mora biti
uvjetovano utjecajem sredine. Jednako tako moemo
pretpostaviti da pesimistine potitene majke raaju pe
simistinu potitenu djecu, tj. da se ta svojstva naslje
uju. Takoer se moe pretpostaviti da pesimizmu sklo
ne i potitene majke djecu ranije odbijaju od prsiju jer
ih ne ele ili ne mogu dojiti. Prema tome vidimo da opaenu korelaciju moemo jednako lako objasniti i nasljei
vanjem i utjecajem sredine, a slinom bismo metodom
bez tekoa oborili mnoge dokaze kojima frojdovci podu
piru svoje hipoteze. Umjesto jednostranog tumaenja u
biti dvosmislenih podataka eljeli bismo izravne dokaze
(onakve kakve, na primjer, dobivamo prouavanjem jed
no i dvojajanih blizanaca. Izgleda da ti dokazi snano
podupiru miljenje da se neurotine predispozicije na
sljeuju).
Ako su neuroze nasljedne, kako je onda mogue da
toliki broj neurotiara ozdravlja? Kako neurotiari, oni
koji se lijee psihoterapijom, kao i oni koji se uope
ne lijee mogu ozdraviti ako neuroze uzrokuju nasljedni
faktori? Radi se o tome da moramo paljivo razlikovati
neurotinost ili nasljeenu emocionalnu nestabilnost zbog
koje pod utjecajem stresa dolazi do neurotskih simptoma, a na kraju i do ivanog sloma, od neuroze koja je,
posljedica djelovanja emocionalnog stresa na neurotski
predisponiran ivani sustav. U krajnje napetoj i tekoj
situaciji od neuroze moe oboljeti i emocionalno sta
bilan ovjek, dok za neurozu snano predisponiran ovjek
koji ivi u uravnoteenoj i ugodnoj sredini ne mora od
nje oboljeti. Odnos neurotinosti i neuroze moe se uspo
rediti s odnosom inteligencije i obrazovanja. Veoma inte
ligentan ovjek moe zbog pomanjkanja obrazovnih usta
nova ili nekih drugih vanjskih uzroka ostati neznalica,
dok netko tko je ogranien moe specijalnom podukom
i vjebom stei minimalnu koliinu znanja. Uroeni se

faktori vjerojatno ne mogu izmijeniti psihoterapijom,

kao ni bilo kojom drugom tehnikom koja kirurki ne za
hvaa sredinji ivani sustav. Ipak, moemo se nadati
da e bolji uvjeti ivota ublaiti utjecaj nasljednih fak
tora, ba kao to moemo oekivati da e bolji sistem
obrazovanja mnogim ljudima omoguiti da steknu zna
nje primjereno njihovim sposobnostima.

11

Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks

Ve due vremena nitko ne osporava tvrdnju psihoanali

tiara da jedino njihova teorija moe objasniti prisut
nost i oblike neurotskih simptoma, kao ni tvrdnju da je
ona jedini prihvatljiv oblik terapije. Usprkos tome to
psihijatri takve izjave prihvaaju nadasve oprezno i to
je lijeenje fizikalnim metodama znatno uznapredovalo,
ostaje injenica da se veina neurotskih poremeaja da
nas lijei psihoterapijom.
U posljednje vrijeme raste nezadovoljstvo takvim sta
njem. To to psihoterapeuti ne mogu dokazati djelotvor
nost svojih postupaka (o emu je ve bilo govora) samo
je jedan od razloga tog nezadovoljstva. Drugi je stvara
nje teorije uenja kojom se takoer mogu objasniti mno
ge neurotske pojave. Teorija poiva na vrstim temelji
ma, a broj dokaza koji je podupiru svakim je danom sve
vei. Sve donedavno ova alternativna hipoteza nije se
praktino primjenjivala, pa se stoga i nije mogla izravno
usporediti s Freudovom teorijom. No budui da se danas
primjenjuje sve ee, razmotrit emo taj novi pristup
jednom zaista starom problemu. Radi se o poremeaju
enureze ili nehotinog mokrenja koji ljudi pokuavaju
rijeiti ve tisuama godina.
Ve Plinije izvjetava o narodnim lijekovima kojima su
zabrinuti roditelji lijeili djecu koja nisu mogla zadra
vati mokrau. Bolesnika su hranili kuhanim mievima,
obinim mokricama, a davali su mu i mokrau ustrojenih

svinja. Preporuivalo se i noenje istog rublja na krte

nju. Te poneto neobine metode upotpunjene su tijekom
novije povijesti lijenitva specijalnim dijetama, injek
cijama, lijekovima i hormonima, operacijama, elektri
nim i drugim stimulacijama i kontradiktornim savjeti
ma (na primjer preporuke da se spava na leima i da se
spava na trbuhu). Veina tih metoda donekle je i djelo
tvorna u rukama onih koji u njih vjeruju, no uspjeh u
cjelini relativno je slab.
Freud je, kao to se moglo i oekivati, u prouavanje
enureze uspio uvesti seksualni element, te je tvrdio da
kad god enuresis nocturna nije posljedica epilepsije,
tada je nadomjestak za polucije. Neki psihijatri sma
trali su enurezu histerinom pojavom putem koje se du
boko ukorijenjene tjeskobe pretvaraju u tjelesne simp
tome. Ovakav i slini psihijatrijski stavovi doveli su do
opeg miljenja da je enureza psihiki poremeaj te da
ga treba lijeiti psihoterapijom. U cjelini, uspjeh u lije
enju bio je vrlo slab. Na sreu kod veeg broja djece
simptomi esto sami od sebe nestaju. Kao primjer na
vodim sluaj psihijatra koji je enurezu smatrao poreme
ajem dinamike linosti i koji je od te bolesti uspijevao
izlijeiti svega polovinu svojih pacijenata.
Pobornici shvaanja da je kontrola mokranog mjehu
ra problem teorije uenja smatraju enurezu posljedicom
greke u uenju. Polazei od naela uvjetnog refleksa
Mowrer ovako zakljuuje: Kod neurotinog djeteta ire
nje mokranog mjehura ne dovodi do buenja, ve do
refleksnog oputanja sfinktera, a time i do mokrenja.
Trebalo bi izumiti mehanizam koji bi dijete probudio
u trenutku kad rastegnut mokrani mjehur uzrokuje
refleksno oputanje sfinktera. Mowrer savjetuje da se
primijeni prilino jednostavan instrument iji se rad za
sniva na elektrolitskim svojstvima urina. On je izumio
specijalni tip dueka koji se sastoji od dviju bronanih
reetaka odvojenih i omotanih debelim materijalom ve
like sposobnosti upijanja. Kombinacija je laka, trajna
i udobna. Dok je duek suh izmeu reetaka nema elek-

trinog kontakta. im na njega padne urin, koji trenutno

biva upijen, kontakt je uspostavljen, strujni se krug za
tvara, zvonce zvoni i budi dijete prilikom ina mokrenja.
Tada dijete odlazi u kupaonicu gdje radnju moe dovriti.
Prema naelima nastajanja uvjetnog refleksa esto bu
enje zvonom u asu irenja mjehura trebalo bi konano
dovesti do buenja samo zbog irenja mjehura, tj. do
buenja bez zvonjave. Budui da je bezuvjetni po
draaj (zvono) zamijenjen uvjetnim (irenje mjehura),
treba oekivati da e se dijete, nakon odreenog broja
pokuaja, probuditi prije nego to se pomokri. Kau da
se ovom metodom koja se primjenjuje ve od poetka na
eg stoljea (i prije Mowrera) postiu izvanredno dobri
rezultati. Mowrer izvjetava o stopostotnom uspjehu, a
i ostali koji su se njome sluili tvrde da je neobino dje
lotvorna. Neki istiu da su opazili i druge pozitivne pro
mjene pacijentove linosti i da ni u jednom sluaju nije
dolo do supstitucije simptoma. Ovo treba naglasiti
zato to se ponekad uje da svaki pokuaj izravnog lije
enja enureze uzrokuje neku drugu vrstu simptoma.
Mowrer s pravom istie da je razlika u stavovima iz
kojih proizlaze ove dvije metode (psihoterapija i metoda
koja se zasniva na naelu uvjetnog refleksa) trajni uzrok
neslaganja izmeu kliniara i odgajatelja. Specijalist koji
se uglavnom bavi terapijom neprestano gleda loe poslje
dice odgoja pa stoga o njemu nema pozitivno miljenje.
Odgajatelj, ovlaten da prenosi prihvaene vrijednosti i
tradicionalne oblike kulture, veoma cijeni svoje zvanje i
smatra ga nadasve vanim. Razlike u stavovima dovode
do meusobnih optubi. Specijalist optuuje odgajatelja
za brutalnost i sadizam, dok odgajatelj odvraa da je
specijalist idealista koji ne poznaje stvarnost. Tako opse
an problem ne moemo ovdje razmatrati. Moemo samo
konstatirati, da danas u naoj kulturi, specijalist sve
ee zamjenjuje odgajatelja. To se ne ini ni svjesno ni
namjerno, a ni zato to su injenice pokazale da je jedan
pristup bolji od drugog. Razlozi tome emocionalne su i
iracionalne prirode.

Podruje je jo prilino neistraeno, a sam problem,

budui da njegovo rjeavanje zahtijeva u biti spoznaju
o prirodi neuroze, jedan je od najvanijih s kojima su se
psiholozi dosada susreli. Mowrer, na primjer, upozorava
da se velik dio dananje psihoterapije temelji na pretpo
stavci da je neuroza jednostavno posljedica pogrenog ili
pretjeranog i prisilnog uenja. U skladu s tim dosta se
vremena provodi u nastojanju da pacijent shvati stvar
nost, tj. u nagovaranju da obavi radnju X koju je dugo
smatrao opasnom, a koja to zapravo nije. Drugim rijei
ma nastoji mu se razliku izmeu tada i sada uiniti
to oevidnijom. Pacijent mora sam uvidjeti da su se
uvjeti izmijenili i da su stavovi, radnje i uvjerenja koja
su moda u jednom razdoblju njegova ivota bila oprav
dana i potrebna, sada nepotrebna i beskorisna.
Ovom opem miljenju Mowrer suprotstavlja neurotiarovu nesposobnost uenja. On istie da dijete mora
usvojiti golemu koliinu posrednog znanja koje nazivamo
kulturom. Neke dijelove te kulture ono lako svladava jer
slue rjeavanju neposrednih problema, kultura se me
utim sastoji i od elemenata koje dijete teko prihvaa.
To su uglavnom moralne zabrane nune za skladno funk
cioniranje grupe, ali djetetu strane i besmislene. Za nj
su one jednostavno prepreke na putu do zadovoljstva.
S ovog stajalita kultura se izjednauje s odricanjem,
ograniavanjem i rtvom. Ona prisiljava ovjeka da umje
sto u sadanjosti ivi u budunosti. Mowrer smatra da
to znanje nije lako stei, da su prepreke i tekoe velike
te da je neurotiar ovjek koji ih nije uspio svladati.
Drugim rijeima to je ovjek koji u svoju linost nije
uspio ugraditi dio kulturnog naslijea.
Razlike izmeu ova dva stajalita vrlo su izraene i
jasno je da, elimo li lijeiti neurotiara, moramo oda
brati jedno ili drugo. Ta su stajalita, naime, temelji razli
itih pristupa lijeenju. Freud zastupa kliniki, a Mowrer
odgojni pristup. Budui da nemamo dovoljno eksperi
mentalnih dokaza, teko je odluiti koji je od ova dva
pristupa bolji, pa su stoga eksperimenti u lijeenju enu-

reze veoma vani i za podruje praktinog rada. Iako

uspjeh odgojnog, a relativan neuspjeh terapijskog pri
stupa u lijeenju enureze ne moemo neposredno poop
iti i na lijeenje drugih poremeaja, oni barem poka
zuju da i za hipoteze koje se bitno razlikuju od Freudovih i psihoanalitikih postoje stvarni i uvjerljivi dokazi
te da bi mogunosti lijeenja koje se ne zasnivaju na
nekoj odreenoj Freudovoj pretpostavci objavljenoj svi
jetu na kraju prolog stoljea, trebalo temeljitije ispitati.
Premda sam neto vie govorio o enurezi, ne treba
misliti da se lijeenje stvaranjem navike moe primije
niti samo na takvu vrstu poremeaja. Drugi primjer lije
enja stvaranjem uvjetnog refleksa nalazimo u lijeenju
alkoholiara. Zamisao da se potreba za alkoholom po
niti umjetno podstaknutim gaenjem pojavljuje se u
jednom ili drugom obliku rano u ljudskoj povijesti. Plinije, na primjer, navodi velik broj metoda koje su se
koristile u njegovo vrijeme. Moderne metode lijeenja al
koholiara koriste za izazivanje gaenja lijekove kao to
je, recimo, emetin hidroklorid (injekcija uzrokuje muni
nu i povraanje). Proces navikavanja zapoinje uvoenjem
pacijenta u prostoriju u kojoj nema niega to bi moglo
zaokupiti njegovu panju. Terapija se provodi ujutro jer
pacijenti natate i odmoreni bolje reagiraju. Najprije se
pacijentu dade nekakav preliminarni lijek, a zatim
injekcija emetin hidroklorida. Neposredno prije oeki
vanog napada povraanja pacijent vidi i kua omiljena
alkoholna pia i osjea njihov miris. Sve zajedno traje
oko pola sata i ponavlja se svakodnevno pet ili est dana.
Zatim u razmaku od etiri do dvanaest tjedana slijedi oko
est jednodnevnih postupaka koji slue uvrivanju po
stignutog stanja i stava. Takvo lijeenje traje obino oko
godinu dana, a ponekad se jednodnevni postupci ponav
ljaju i tijekom idue godine.
Takva primjena uvjetnog refleksa teorijski je posve
opravdana. Uvjetni podraaj alkohol pacijent po
vezuje s bezuvjetnim podraajem injekcijom emetina,
tako da se nakon veeg broja ponavljanja bezuvjetni re-

fleks (povraanje) javlja kao reakcija na uvjetni podra

aj (miris i okus alkohola, kao i na sam pogled na nj).
Dosadanji su rezultati prilino ohrabrujui i u cjelini
bolji od rezultata psihoterapije. To je, dakle, jo jedno
podruje gdje ponovno uenje i vjebanje moe razoriti
vrsto ukorijenjene navike.
Navikavanje je ipak samo jedna od mnogih metoda za
razaranje navika, koje su dio psihologove ratne spreme.
Jedna od tih metoda, koja tamo gdje se moe primijeniti
daje vrlo zadovoljavajue rezultate jest metoda zamjene.
elimo li se, na primjer, osloboditi navike A, moemo je
zamijeniti navikom B koja koristi iste motorike puteve
kao i navika A i time je osujeuje. Samo se po sebi ra
zumije da navika B mora biti nekodljiva. Ne moe se,
na primjer, istodobno puiti i vakati guma, pa e navika
vakanja gume automatski smanjiti broj popuenih ciga
reta. im se guma za vakanje pojavila na tritu, proiz
voai cigareta su se zabrinuli i njihove uzbuene reak
cije ukazuju na mogunost uspjeha u razaranju navika
zamjenom.
Ta metoda ima, meutim, i neka nezgodna svojstva.
U prvom redu nova navika moe biti gora od prvobitne;
mnogi ljudi smatraju vakanje gume manje poeljnim
od puenja. Osim toga neki ljudi uspijevaju, barem teo
rijski, spojiti i proturjene aktivnosti. Nitko tko je ikad
vidio teksakog kauboja kako vae gumu, pui, pripovi
jeda, jede i pije viski istovremeno, nee biti ba uvjeren
u proturjeno djelovanje ovih oralnih djelatnosti. Da
stvar bude gora obino je teko nai naviku-zamjenu ko
jom ovjek eli zamijeniti staru naviku. Zbog svih tih
razloga korisnost metode zamjene prilino je ograniena.
To se nikako ne bi moglo kazati i za treu vrstu meha
nizma za razaranje navika, naime, za sugestiju. Iako ne
moemo rei da razumijemo princip na kojem se ona
osniva, velik broj injenica razbija sve nae sumnje o
njezinoj potencijalnoj moi. U jednom od tipinih ekspe
rimenata usporeena je djelotvornost sugestije s djelotvornou ortodoksnih naina odstranjivanja bradavica.

Kontrolna skupina djece lijeena je uobiajenim nainom,

a eksperimentalna je skupina podvrgnuta sugestiji. Na
velikom bi se komadu papira narisala djetetova ruka sa
bradavicom na njoj, a zatim bi se uz odreeni hokus
pokus oko te bradavice crtali sve manji i manji krugovi
sve dotle dok bradavica ne bi nestala sa slike. Takav
postupak koji se temelji na sugestiji jednako kao i u
vena metoda kojom se Tom Sawyer koristio u Huckle
berry Finnu, pokazala se daleko djelotvornijom od orto
doksne terapije vie je bradavica uklonjeno sugesti
jom nego priznatim, pravovjernim nainima lijeenja
koji su se primjenjivali u kontrolnoj skupini djece.
Da bi sugestija bila djelotvorna, ona ne mora biti
svjesna. To je pokazano jednim vrlo zanimljivim ekspe
rimentom i uvelike zabrinulo ozbiljne ljude. Radilo se o
navici grickanja noktiju od koje se veoma teko odvika
vamo. U eksperimentu je odreen broj djece razdijeljen
proizvoljno u dvije skupine eksperimentalnu i kon
trolnu. Nita se nije poduzelo da bi se djeca u kontrolnoj
skupini odvikla od ove rune navike. Skupine su spavale
u velikim meusobno odvojenim prostorijama i proma
trane mjesec dana da bi se vidjelo djelovanje terapije na
djecu u eksperimentalnoj skupini. Terapija je zapravo
bila veliki elektrini gramofon na koji je, kad bi djeca
zaspala, stavljena ploa s rijeima: Neu gristi nokte;
runo je gristi nokte; neu vie nikada gristi nokte i
tako dalje u beskraj. Ploa je stavljena tek kad su sva
djeca pozaspala i skidana s gramofona ujutro prije no
to se itko od njih probudio. Na kraju eksperimenta ni
jedno dijete nije kazalo da je tijekom noi ita ulo. Ipak
djelovanje sugestije bilo je upadljivo. Broj djece koja su
prestala gristi nokte bio je u eksperimentalnoj skupini
daleko vei od broja takve djece u kontrolnoj skupini.
Vidimo da stvarnost dostie pustolovne i neobine mata
rije Huxleyevog Hrabrog novog svijeta.
Sugestija se najee primjenjuje zajedno s hipnozom,
a pritom se osobito koristi pojava poznata pod imenom
posthipnotike sugestibilnosti. Ta neobina pojava po-

znata je ve vie od stotinu godina. Kaemo li ovjeku u

hipnotikom transu da e, kad se probudi izvriti neku
odreenu radnju, on e to gotovo uvijek i uraditi. Mo
emo mu, na primjer rei da izie iz prostorije, uzme
kiobran, donese ga i u odreenom trenutku (kad otkuca
pet sati ili kad eksperimentator buno obrie nos) otvori
pred gledaocima. Kad ga kasnije, upitamo zato je to
uinio, on svoje ponaanje nastoji opravdati racionalnim,
poluprihvatljivim objanjenjima. Tako e, recimo, kazati
da je skupini ljudi koja je raspravljala o praznovjerju
elio pokazati kako on nije praznovjeran, pa je iziao i
donio kiobran. Svakom tko poznaje stvarne motive, tj.
posthipnotiku sugestiju, ti su izgovori zanimljivi i to
prije svega zato to su slini lanim motivima koje ljudi
esto navode da bi opravdali postupke ijih poticaja za
pravo nisu svjesni, ili radnje koje nisu ba vrlo asne.
Posthipnotika sugestija moe biti veoma snana. Jed
nom je prilikom ovjek, koji je dosta znao o hipnozi, pri
stao da bude hipnotiziran. Kad su ga hipnotizirali, ree
no mu je da e ga probuditi i da e deset minuta kasnije
hipnotizer buno obrisati nos. Naj taj znak on mora
ustati sa stolice na kojoj sjedi, prei na drugi kraj sobe
i tamo sjesti na drugu stolicu. U zakazano vrijeme hipno
tizer je zaista obrisao nos, a ispitanik je, uznemireno,
izjavio: Osjeam kao da me netko prisiljava da preem
na drugu stolicu. Mogao bih se kladiti da je to posljedica
posthipnotike sugestije i zato ba neu to uiniti. Zatim
je nekoliko minuta razgovarao s prisutnima, te konano
iznenada ustao, otiao na drugi kraj sobe i sjeo na drugu
stolicu. Vidimo da, ak i kad smo potpuno svjesni post
hipnotike sugestije i kad se protiv nje borimo, moramo
ponekad, na kraju popustiti.
Ovaj tip sugestije psiholozi su pokuali upotrijebiti za
odvikavanje od loih navika. Ako nekog hipnotiziramo i
kaemo mu da e u budue pri pogledu na alkohol osje
ati muninu, stravu i gaenje, on e kad se probudi,
to zaista i doivjeti. Na alost, snaga sugestije s vreme
nom opada da bi, konano, potpuno izblijedjela. Poslije

nekoliko dana trebalo bi pacijenta iznova hipnotizirati,

to meutim, iz razliitih razloga nije ni praktino ni
preporuljivo.
Premda se djelovanje posthipnotike sugestije s vre
menom gubi, iz nekih se pokazatelja vidi da ono moe
biti i zapanjujue dugotrajno. Tako je, na primjer, za
biljeen istinit sluaj u kojem je hipnotiziranom ovjeku
reeno neka za godinu dana, tono u podne, napie hipnotizeru dopisnicu odreenog sadraja. Iako ovjek nije
bio svjestan sugestije, on ju je tono izvrio. Prema to
me izgleda da metoda posthipnotike sugestije mnogo
obeava. To to u mogunosti njezine primjene nismo
skloni vjerovati, povezano je s pogrenim asocijacijama
koje rije hipnoza budi u mnogima od nas. Javno prika
zivanje i arlatanstvo iznijeli su hipnozu na zao glas, pa
je malen broj ljudi spreman staviti na kocku svoj ugled
i izvriti potrebne eksperimente koji bi pojavu posthipno
tike sugestibilnosti izdigli iz kategorije neobinih za
nimljivosti i uvrstili je u red korisnih spoznaja.
Osim koritenja uvjetnog refleksa, zamjene i sugestije
za odvikavanje od navike postoji jo jedna metoda. Iako
nam se na prvi pogled moe initi paradoksalnom, ona se
vrsto zasniva na psiholokim principima. Jedan takav
oiti princip jest da je bit navike automatsko nesvjesno
ponavljanje. Pjesnik koji je opisao stonogine muke kad
nastoji pokrenuti jednu od svojih bezbrojnih nogu pot
puno je to shvatio. Dok se stonoga ravnala po navici, ne
pazei kako hoda, sve je bilo u redu. im je pokuala
model vlastitog kretanja svjesno ponoviti, beznadno se
zaplela i nije se mogla maknuti s mjesta. To, u mnogo
blaem obliku, vrijedi i za ljudsko kretanje. Ako italac
pokua strati niza stepenice svjesno pazei na svaki ko
rak i odluujui gdje e tono staviti nogu, ubrzo e se
slomljene noge nai na dnu stepenita i sam se na sebi
uvjeriti u vanost nesvjesnih navika. Isti princip primje
njuje i dosjetljivi igra golfa kad panju protivnika na
stoji skrenuti na detalje udarca. Dok lopticu udaramo
automatski, sve ide glatko, ali im postanemo svjesni za-

maha, on prestaje biti navika i postaje nova i teka rad

nja. Drugim rijeima naviku moemo razoriti ako je time
to pomno pazimo na sve njezine potankosti, izdignemo
iz podruja nesvjesnog ponavljanog ponaanja.
Kako se taj princip primjenjuje u praksi? Dunlap ga
je koristio za odvikavanje od navika koje su odolijevale
svim drugim nainima lijeenja. Tako je, recimo, dijete
koje je uporno grizlo nokte moralo svaki dan to svjesno
initi pred psihologom. Teki pua koji se nije mogao
odviknuti od puenja, takoer je dan za danom sjedio
pred psihologom sat vremena, i pazei na svako uvla
enje dima i na svaki osjet u grlu i ustima, puio ciga
retu za cigaretom. Oba pacijenta su se ubrzo odviknula
od svojih navika i izgleda da ih nisu iznova stekli. Dunlap
je svoje metode primijenio i na druga podruja i pokazao
da iako savjet da uporno i svjesno inite upravo ono od
ega se nastojite odviknuti zvui paradoksalno, oni koji
ga posluaju postiu izrazito dobre rezultate. Na alost,
taj se princip nije dublje istraivao (ba kao ni sugestija)
i to uglavnom zbog sveproimajue vjere u psihoterapiju
tako karakteristine za suvremenu psihologiju i psihi
jatriju. Usprkos bezbrojnim neuspjesima u lijeenju al
koholiara, neurotiara, narkomana i onih koji grizu
nokte, psihoterapeuti i dalje uporno tvrde da se jedino
njihovim metodama moemo odviknuti od ove vrste na
vika. Sreom javljaju se znaci kritinijeg pristupa psiho
terapiji, te se moemo nadati da e takav pristup potai
eksperimente iz kojih e se vidjeti to se moe uiniti
pomou ostalih metoda. Ovdje opisani postupci zamje
na, sugestija, ponavljanje i stvaranje umjetnog refleksa
imaju vrstu teorijsku osnovu pa e se svaka nova spo
znaja o procesima na kojima se navedene metode temelje
sigurno odraziti i na djelotvornost lijeenja.
Lijeenje e vjerojatno biti jo uspjenije, a podruje
na koje se navedene metode mogu primijeniti ire, pri
mijenimo li dvije, pa ak i tri metode istodobno. Psiho
terapija e tada biti korisnija kao dopuna ovih funda
mentalnih metoda nego kao njihova zamjena. Neki tera-

peuti koji su opisali metode kojima su se sluili za odvi

kavanje svojih pacijenata od nekih navika napomenuli
su da bi psihoterapija trebala pratiti lijeenje. To staja
lite izgleda prihvatljivo. Odvikavanje od svake duboko
ukorijenjene navike stvara napetosti koje pacijent ne mo
e podnijeti bez pomoi iz vana. Svakako treba eksperi
mentalno ispitati da li tako stvorene napetosti djeluju
na pacijentovu ivanu stabilnost. Zasad je sigurno da se
navike koje su posljedica emocionalne neprilagoenosti
i koje obino prate neurotske poremeaje, a prema mi
ljenju nekih ine ak i njihovu jezgru, mogu uspjeno
lijeiti novim metodama. Njihova je korisnost ve po
kazana, a njihovo e teorijsko opravdanje vjerojatno
objasniti njihov uspjeh.

12

to ne valja u psihoanalizi?

Ne moe se porei da su Freudove teorije neobino sna

no utjecale na psihoterapiju, literaturu, pa i na sveukup
nost zakona, narodnih i drugih obiaja koje obino nazi
vamo zajednikim imenom seksualni moral. Iako mo
ralisti sumnjaju u korisnost toga utjecaja, veina je lju
di, nakon poetnih i vjerojatno neizbjenih povika, psiho
analizu spremno pa ak i oduevljeno prihvatila. Takvo
prihvaanje nije posve u skladu s psihoanalitikim ue
njem po kojem bismo prema psihoanalizi trebali pruati
otpor i osjeati neprijateljstvo. Takav otpor i neprijatelj
stvo nalazimo danas gotovo iskljuivo u redovima psiho
loga i antropologa, tj. meu ljudima koji su teorije i
tvrdnje psihoanalitiara profesionalno i pomno prouili.
Rijei psihologija i psihoanaliza postale su meu ne
strunjacima gotovo sinonimi, a u knjievnom su svijetu
Freudovi izrazi i pojmovi toliko potpuno prihvaeni da
se neki suvremeni romani ni po emu ne razlikuju od
povijesti psihijatrijskih sluajeva.
Izgleda da je to, u znanosti, jedinstven sluaj. Ni u
jednoj drugoj njezinoj grani neemo naii na hipoteze i
teorije koje strunjaci odbacuju, a iroke mase prihva
aju. U povijesti se to dogodilo svega nekoliko puta.
Tako je, na primjer, sluaj Lisenko pokazao da i u ge
netici vox populi moe biti vox dei. Posljedica toga bila
je ekskomunikacija istinskih znanstvenika koji nisu pri
hvaali tvrdnje za koje nisu postojali dokazi, iako su se

one svidjele nestrunim sucima. Slino se desilo i sa

heliocentrinom teorijom javnost je podupirala milje
nje da je zemlja sredite svijeta, iako su se svi pozvani
da o tom sude jednoglasno slagali u suprotnom.
Izjednaujui psihoanalizu s popularnim miljenjem,
ne okreemo li svijet naopake? Zar nije Freud bio ve
liki inovator ba kao i Galileo i Darwin? Nije li i njega
ba kao i njih razuzdana svjetina najprije kamenovala
i priznala mu znanstvene zasluge tek nakon mnogih go
dina proganjanja? Moda ovaj paradoks i nije tako para
doksalan kao to nam se na prvi pogled ini.
Upravo kao to bilo kojem drugom skupu pojava mo
emo pristupiti na dva naina, tako postoje i dva pristu
pa psihologiji. Eddington ih je saeo u svojem uvenom
primjeru stolova osjetilnom stolu koji vidimo i koji
moemo dodirnuti, koji ima teinu i debljinu i dio je
nae svakodnevne okoline, i znanstvenom stolu koji se
sastoji od elektrona i protona, dakle u biti od niega
ispresijecanog elektrinim nabojima koji se kreu veli
kim brzinama. Znanstveni stol prihvaamo na temelju
fiziarevog autoriteta. Uvjerili smo se, naime, da se fiziareve prognoze obino obistine. Veina nas, ipak nije
dosljedna i radije ima posla s osjetilnim entitetima za
koje misli da ih razumije. Tako, na primjer, vidimo da je
zemlja ravna i da se sunce okree oko nje kao i to da od
svinjskog uha ne moemo nainiti svilenu torbicu. Kad
injenini dokazi postanu nepobitni, takav svoj stav ne
rado i protiv volje mijenjamo te prihvativi novi, potajno
eznemo za starim dobrim vremenima.
Isto, samo izraenije dogaa se i u psihologiji. Njema
ki su je filozofi jasno razgraniili. Oni razlikuju pojam
verstehende* psichologie od pojma erklaerende** psichologie, tj. psihologiju u svakodnevnom smislu rijei koja
nastoji ljude razumjeti od naune psihologije koja nasto* Na njemakom jeziku onaj koji razumije. Rije je nastala od
glagola verstehen razumjeti (prim. prev.).
** Na njemakom jeziku onaj koji objanjava. Rije je nastala
od glagola erklaeren objasniti (prim. prev.).

ji objasniti njihovo ponaanje. esto se kae da psiho

logija ima dugu prolost, ali kratku povijest. Dugu pro
lost ima popularna psihologija svakodnevice koja je pisci
ma, filozofima i svima onima koji rade s ljudima odu
vijek sluila kao pomagalo. Vrsta psihologije koja obja
njava pojavila se tek pri kraju prolog stoljea, pa pre
ma tome ima kratku povijest. Budui da se ove dvije
vrste psihologije esto zamjenjuju, posvetit emo jo ne
koliko rijei svojstvima po kojima se one meusobno
razlikuju.
Teko da bi se moglo rei da u svojim odnosima pre
ma ljudima postupamo nasumce. Iskustvo nas ui da
od odreenog tipa ljudi oekujemo odreene reakcije, a
reakcije svojih poznanika, bliskih prijatelja ili lanova
porodice moemo gotovo uvijek tono predvidjeti. Znamo,
na primjer, da Mary ima navike usidjelice pa pred njom
ne treba pripovijedati masne viceve, a da je Joan nona
ptica uvijek spremna za zabavu. Na Dicka se moemo
osloniti i toliko je poten da s njim ne treba ni pokua
vati razmotriti naine i sredstva za osloboenje od pore
za na prihod, ako ti naini i ta sredstva nisu potpuno
u skladu sa zakonom. Nasuprot njemu Fred uvijek ide
prijekim putem te e vjerojatno jednog dana pretjerati
i nai se u zatvoru. Dolores je luda za mukarcima i
laka; Mac je tedljiv i fanatik anglikanske crkve; Jim
nema osjeaja za novac i sve promatra sa znanstvenog
stajalita, a Dolly je vjerna ena ponosna na svoje odlike
domaice. Kad je rije o ljudima koje dobro poznajemo
skloni smo takvim i slinim poopenjima u skladu s ko
jima se i ponaamo. Moemo se ak i ponositi svojim
razumijevanjem ljudske prirode i tonou svojih su
dova. esto vjerujemo da takve sudove moemo stvoriti
na prvi pogled, a mnogi od nas idu tovie tako daleko
da vanjske tjelesne znakove, kao to su na primjer, neizraena brada, crvena kosa ili jevrejski nos, smatraju ne
pogreivim pokazateljima ovjekova karaktera. Iako su
takvi sudovi nastali uglavnom nesvjesno, spremni smo
braniti ih do posljednjeg daha.

Svakodnevno slino sudimo i o materijalnim fizikalnim

pojavama. Kaemo da su predmeti teki ili laki, zrak
vlaan ili suh i oekujemo da u zrak baeni predmeti
padnu opet na zemlju. Iznenadili bismo se kad nas voda
ne bi smoila ili sunce ogrijalo. Sustav takvih i slinih
oekivanja, koja se na nau sreu najee ispunjavaju,
izgradili smo na temelju iskustva.
Neki fizikalni pojmovi mogu nam izgledati slini poj
movima svakodnevnog ivota. Takvi su, na primjer, po
jam vremena i pojam prostora. Vano je, meutim, uo
iti da fizikalni i svakodnevni pojmovi, iako naizgled
slini, nikako nisu identini. U Scholiumu koji prethodi
djelu Principia Newton istie da svoje uobiajene poj
move vremena i prostora, tj. vrijeme i prostor kako ih
osjeamo, ne smijemo zamijeniti sa stvarnim ili mate
matikim vremenom i prostorom; svatko tko to uini
neobrazovana je neznalica. Fizika ne pokuava razum
jeti svakodnevne pojave i opisati ih uobiajenim rijei
ma, premda se na svojim poecima tim metodama slu
ila; ona nastoji prirodne pojave objasniti pomou ope
nitih zakona (ne treba posebno isticati da takvi zakoni
objanjavaju i svaku specifinu individualnu pojavu).
Isto vrijedi i za psihologiju. Pobornik psihologije ra
zumijevanja nastoji intuitivno shvatiti mehanizam o
vjekova duha i pritom se slui svojim zdravorazumskim
poznavanjem ljudske prirode. Znanje je mogao stei pro
matranjem samoga sebe, kao i introspekcijom, promatra
njem drugih ljudi u razliitim situacijama pa ak i ita
njem Shakespeareovih djela ili modernih romana. Da je
njegova intuicija esto zapanjujue pronicava i tona,
ne moe se porei. Takva vrsta znanja, utemeljena na
iskustvu, a vjerojatno i na uroenom daru i interesu za
ljude, korisna je u mnogim zanimanjima, a psihijatru,
kadroviku, drutvenom voi i politiaru gotovo neophod
na. Takve psiholoke spoznaje, bez obzira na svoju vri
jednost i korisnost, nemaju s psihologijom kao znanou
nikakve veze, ba kao to lakoa baratanja materijalnim

stvarima nema nikakve veze s fizikom i nije fiziaru

neophodna sposobnost. Na temelju promatranja usudio
bih se izjaviti da mnogi veliki psiholozi nisu znali itati
ljudske motive i ciljeve, kao to ni mnogi veliki fiziari
nisu mogli popraviti karburator svojih kola ili obian
osigura. esto ujemo kako bi psiholozi morali dobro
poznavati ljudsku prirodu. Upotreba tog izraza u ovom
smislu potpuno je neopravdana psiholog o ljudskoj
prirodi ne zna nita vie od ostalih ljudi, a ako je
mudar nee dopustiti da ga zanesu tvrdnje o njegovu
sveznanju.
Ako psiholog kao znanstvenik ne pokuava razumjeti
ljude, to on onda zapravo radi? On bi elio stvoriti su
stav opih znanstvenih zakona kojima bi se moglo objas
niti ljudsko ponaanje. Pritom iz svakodnevnog govora
uzima rijei kao to su, na primjer, inteligencija, emoci
ja, svojstvo, tip, sposobnost itd., upravo kao to fiziar
iz tog istog govora uzima rijei prostor, vrijeme, teina,
masa i mnoge druge. Pogreno je, meutim, neprecizne,
nejasne i loe definirane izraze kojima se obino sluimo
izjednaavati s preciznim, tono definiranim i jasnim
znanstvenim pojmovima. Premda slinosti, pa i izvjesne
podudarnosti postoje, one ni u kom sluaju nisu pot
pune.
To esto dovodi do nesporazuma. Psiholog, na primjer,
izjavi da je inteligencija nasljedna i kad kae inteligen
cija misli na tono odreen skup mjerljivih pojava. Ne
strunjak smatra da se izjava odnosi na njegov vlastiti
pojam inteligencije koji se obino znatno razlikuje od
psihologovog, pa njegove primjedbe s psihologovom izja
vom u stvari uope nemaju veze. Psiholog se teko moe
suprotstaviti takvoj vrsti kritike, jer svi izrazi kojima se
slui imaju specifine konotacije koje bi trebalo najpri
je objasniti (esto i sloenim matematikim metodama)
i koje se mogu shvatiti jedino u okviru sustava milje
nja iji su dio. To ponekad, osobito zbog neoekivanosti,
moe biti i pogubno te prepirka izmeu strunjaka i ne
strunjaka zna trajati satima, a da se stavovi protivnika

nimalo ne priblie. Znanstvene su izjave veoma sloene

i njihov smisao bitno ovisi o itavom nizu injenica, pret
postavki i teorija. Bez potankog poznavanja svih tih inje
nica, pretpostavki i teorija svaka je rasprava bespred
metna.
Kakve sve to veze ima s psihoanalizom? Moda e biti
najbolje da kratko i dogmatski izjavim kako smatram da
psihoanaliza pokuava razumjeti, a ne nastoji objasniti,
da je ona prema tome u biti neznanstvena i da o njoj
moe govoriti samo izrazima uvjerenja i vjere, a ne
rjenikom provjere i dokaza. Svoju je veliku popularnost
meu nestrunjacima i stekla zahvaljujui svojoj neznanstvenosti koja je ini lako razumljivim i podesnim
sredstvom za razumijevanje ljudi. Moram naglasiti da
je to samo konstatacija, a nikako i vrijednosni sud. Reli
gija i umjetnost takoer su neznanstvene discipline koje
su izgleda upravo zanemarivanjem znanstvenih istina
mnogo pridonijele ljudskoj srei. Kazati da su one ma
nje vrijedne od znanosti znailo bi primijeniti ljestvicu
vrijednosti koja je sama po sebi subjektivna i neznanstve
na. Prosuditi da li je dana disciplina znanost moemo i
bez pozivanja na njezinu vrijednost. Za to nam treba
samo definicija znanstvene metode, tj. kriterij koji odlu
uje koliko je neka metoda znanstvena i s kojim se svi
slaemo. Takva definicija i takav kriterij postoje i svatko
ih moe proitati u djelima logiara i filozofa znanstvene
metodologije. Oni koji ta djela poznaju, znaju da se ona,
unato nebitnim neslaganjima, u glavnim tokama meu
sobno slau.
Slino misle i mnogi psihoanalitiari te priznaju da
se njihova praksa u mnogim vanim vidovima razlikuje
od ortodoksnih znanstvenih postupaka. Jung je samo je
dan od velikog broja analitiara koji su svjesno odba
cili znanstvenu metodologiju, a prihvatili subjektivnost,
intuiciju i nesvjesno shvaanje. O tom ovdje ne mo
emo raspravljati. Oni koji trae religiju, vjeru, ljepotu

ili neke druge neznanstvene vrijednosti ne treba da se

boje znanstvene kritike. U tom svojem traganju ne smi
ju, naravno, tvrditi da su otkrili znanstvene istine nitko
ne moe odbacivati metode, a svojatati rezultate. Zelja
da se iz oba svijeta uzme ono to je najbolje, iako meu
analitiarima esta, ne moe se logiki obraniti. Analiti
ari koji priznaju neznanstvenost svojih metoda mogu,
naravno, u svojim pretpostavkama, slutnjama i intuitiv
nim spoznajama biti u pravu, a esto to i jesu. To me
utim ne mora biti zasluga psihoanalize. Mnogi ljudi koji
za psihologiju i za psihoanalizu nikada nisu uli zapa
njujue pronicavo otkrivaju ljudske motive i ciljeve. Pra
vilno prosuditi poseban sluaj nije nuno znak znanstve
ne vrijednosti ili ispravnosti neijih pogleda, teorija ili
pretpostavki (skoro bismo mogli rei da vrijedi obratno,
tj. da neslaganje u posebnom sluaju toliko diskreditira
teoriju da je moramo zamijeniti novom ili barem bitno
preinaiti).
Premda mnogi analitiari poriu svaku namjeru znanstvenosti, to se za veinu njih nikako ne moe rei. Oni u
svojim djelima tvrde da ono to zastupaju ne samo da je
korisno, zanimljivo, uzbudljivo i otroumno nego je i
istinito u znanstvenom smislu rijei. Tako je mislio i
sam Freud, a veina se njegovih sljedbenika slae s tim
njegovim stavom. Stoga moemo primijeniti kriterij znanstvenosti i vidjeti da li psihoanaliza, kao znanost, ispu
njava svoja obeanja.
Mnogi e analitiari na ovom mjestu odmah protesti
rati. Gorljivo e tvrditi da su tradicionalni pojmovi o to
me to je znanstvena metoda i znanstvena istina nepo
trebno uski te da njihovi dokazi, premda se proteu van
granica ortodoksne znanosti nisu zato nita manje znan
stveni. Drugim rijeima poevi s tvrdnjom da su psiho
analitiki zakljuci znanstvene istine koja nas zanima
prije svega zato to takve istine, zbog njihove tonosti,
cijenimo, psihoanalitiar odmah zanemaruje injenicu da
su znanstvene istine tone zato to smo do njih doli
odreenim specifinim metodama i mijenja znaenje

pojma znanstveno tako da on ukljuuje i otkria o ko

jima je rije. Navika suptilnog mijenjanja definicije po
znata je i esta u politici. Predefiniranjem koje mijenja
njezino znaenje rije demokracija postaje oznaka za
diktaturu. Veliki sveenik svih koji se bave ovom vrstom
razbibrige bez sumnje je Humpty Dumpty ija je rasprava
o znaenju rijei slava klasian primjer stvaranja se
mantike zbrke.
Ne znam to misli kad kae 'slava', ree Alisa.
Humpty Dumpty se prezrivo nasmije. Naravno da ne
zna, ako ti ja ne kaem. elio sam rei da je to za tebe
porazna vijest. Ali, 'slava' ne znai 'poraznu vijest',
usprotivi se Alisa. Kad ja upotrebljavam tu rije, ree
prezrivo Humpty Dumpty, onda ona znai ono to ja
elim ni vie ni manje od toga. Pitanje je, ree Alisa,
moe li jedna jedina rije oznaavati toliko razliitih
stvari. Pitanje je, ree Humpty Dumpty, tko je gospo
dar, i to je sve.
Poznati predstavnik ovakvog naina zakljuivanja,
gospoa Baker Eddy redefinirala je znanost rijeima
religije i tako dobila kransku znanost. Komunisti
redefiniraju znanost terminima Marxova dijalekti
kog materijalizma i dobivaju narodnu demokraciju s
diktaturom proletarijata. Hiromant koji ita sudbinu
iz dlana redefinira znanost rijeima vjetine kojom za
rauje za ivot i tako dolazi do pojma znanstvenog pro
ricanja sudbine. to zapravo znai tvrdnja da je psiho
analiza znanost ne moemo odrediti ako rijei znanost
ne pridamo znaenje koje joj je pripisivala veina ljudi
koji su se bavili povijeu znanosti i njezinom praksom.
To je vano pitanje. Da li je psihoanaliza znanost u nekom
drugom smislu stvorenom samo zato da bismo na nj
mogli pozitivno odgovoriti u ovom nas se sluaju ne tie.
Na kakvim se dokazima temelji psihoanaliza? Uglav
nom na klinikim, a ne na eksperimentalnim. Razliite
stavove kliniara i zagovornika eksperimentalnih metoda
dokazivanja razmotrio sam u uvodu pa ondje reeno ne
u ovdje ponavljati. Dovoljno je prisjetiti se da je kli-

niki rad esto bogat teorijama i hipotezama, ali oskudan

provjerom i dokazima. Samom klinikom metodom za
pravo i ne moemo dobiti nikakve dokaze i to zato to
se istrauje sa ciljem da se pomogne pacijentu, a ne sa
ciljem da se ispita priroda. ak i kad se eksperiment za
provjeravanje dane hipoteze paljivo planira, esto je go
tovo nemogue iskljuiti utjecaj sporednih inilaca i izo
lirati eljeni uinak. U klinikoj praksi takva je izolacija
nezamisliva. Ponekad izricana tvrdnja da se psihoana
litike pretpostavke provjeravaju na kauu (misli se na
kau na kojem pacijent lei za vrijeme analize) ukazuje na
pogreno shvaanje pojma znanstvene provjere. Freudove hipoteze ne moemo provjeriti na kauu jednako
kao to vrijednost Newtonovih ili Einsteinovih teorija ne
moemo odrediti spavajui pod jabukom.
Na kakve se jo dokaze (osim na klinike) pozivaju
Freud i njegovi sljedbenici? Dvije su glavne vrste takvih
dokaza. Prva se odnosi na cjelovitost skupa hipoteza,
teorija, naina lijeenja i klinike prakse koji ine su
vremenu psihoanalizu. Takav cjelovit sustav iskonstrui
ranih umnih tvorevina ima u znanosti jedinstvene pred
nosti, ali sadri i velike opasnosti. Prednosti zato to se
razliiti dijelovi sustava meusobno podupiru; opasnosti
zato to je njihovo tumaenje, zbog psihoanalitiarevih
predrasuda, obino pristrano. Kako tumaenje opaenog
ini vei dio psihoanalize, ta je opasnost naroito
izraena.
Nju pojaava jedna druga osobitost psihoanalize, koja
je u znanosti jedinstvena i podsjea na postupke drevnog
reda Ignacija Loyole. Prije nego to pone s praksom
svaki psihoanalitiar mora i sam proi psihoanalizu u
kojoj se sve njegove radnje, snovi i matanja objanja
vaju Freudovim terminima. Tijekom te psihoanalize, ko
ja je sastavni dio njegove studije, izmeu njega i njego
va uitelja nastaje snana emocionalna veza. Ona ga ini
unaprijed sklonim da sva uiteljeva tumaenja nekriti
ki prihvati i time ga spreava u objektivnom i ne
pristranom prosuivanju analitikih pojmova. Da ta

opasnost nije imaginarna potvruje i priznanje po

znatog psihoanalitiara Glovera koji pobija stav jed
nog drugog Freudovca i smatra ga opasnim i tet
nim. Glover kae da psihoanalitiar o kojem je rije
zagovara taj odreeni stav jer je tijekom vlastite analize
pod vodstvom heretika stekao emocionalnu sigurnost
u pravilnost heretikova miljenja. Ali to vrijedi za jed
nog vrijedi i za drugog, pa ako su stavovi sljedbenika
Melanie Klein emocionalno obojeni (zbog psihoanalize
kojoj se svaki psihoanalitiar podvrgava na zavretku
studija), ne moemo li isto kazati i za stavove Glovera i
njegovih sljedbenika? Ad hominem argumenti ovakve
vrste ustaljena su znaajka freudovskog naina dokazi
vanja. Oni ni psihoanalizi ni psihoanalitiarima nisu ko
dili samo zato to nemaju nikakve znanstvene vrijednosti.
Rijetko smo svjesni koliko ta emocionalna pristra
nost nastala tijekom analize psihoanalitiara na kraju
njegova studija, odvaja psihoanalitiara od kritiara.
Freud i sam kae da se uenje psihoanalize temelji na
bezbroj opaanja i iskustava i da nitko tko ta iskustva
i opaanja nije ponovio na sebi ili na drugima nije pozvan
da o njima sudi. Drugim rijeima da bismo Freudov su
stav mogli kritizirati moramo u nj najprije vjerovati.
Mislim da takav zahtjev nikako nije u skladu s princi
pima znanosti.
Neto slino izjavili su i Jungovi sljedbenici. Jolanda
Jacobi, na primjer, tvrdi da su teorijski pojmovi i obja
njenja samo donekle sredstvo za shvaanje Jungova su
stava miljenja. Onaj tko taj sustav eli do kraja razum
jeti mora njegovo djelovanje iskusiti na vlastitom jastvu.
Podsjetimo li se da postoji najmanje petnaest razliitih
i meusobno proturjenih analitikih sistema koji za
htijevaju neto slino, jasno je da o tim sistemima nitko
ne moe kompetentno suditi. Nitko, naime, nema ni do
voljno vremena ni dovoljno novaca da se podvrgne toli
kom broju meusobno nespojivih naina psihoanalize.
Tvrdnje da Freudove hipoteze ine dio sustava ne
dokazuju prema tome, ba nita. Razliiti sustavi Freu-

dovih sljedbenika ne slau se meusobno u osnovnim

pitanjima, iako se svi oslanjaju na kliniko iskustvo.
Budui da se svi temelje na dokazima dobivenim na
kauu kako prosuditi njihove proturjene tvrdnje? Ako
se jedini dokazi sastoje od klinikog iskustva i ako su
ta klinika iskustva oevidno proturjena, tada moramo
pozvati u pomo vjeru, objaviti da problem nema rjee
nja ili potraiti prihvatljivije dokaze. Kad freudovci tvrde
da su simboli u snovima njihovih pacijenata upadljivo
slini simbolima koje je opisao Freud, a Jungovci s istim
arom da njihovi pacijenti sanjaju u simbolima slinim
onima koje navodi Jung, tada konanu odluku moemo
donijeti tek na temelju veeg broja eksperimentalnih do
kaza. Osim ako se ne odluimo za posve drugaije rje
enje i otkria obiju kola ne pripiemo osjetljivosti pa
cijenata koji su svoje izjave i tumaenja prilagoavali
oekivanju svojih psihijatara.
Takav eksperimentalni injenini tip dokaza druga je
vrst psihoanalitikih dokaza koje moramo osobito pomno
promotriti. Da bih ilustrirao potrebu takvog razmatranja,
navest u jedan dokaz iz Freudovih djela. Odabrao sam
ga zato to sam uvidio da se uvijek snano doima sluaoca ili itaoca. Freud eli dokazati pretpostavku da su
svi snovi u stvari samo ispunjenje elja i kao dokaz na
vodi doivljaje istraivaa nepoznatih dijelova Zemlje i
drugih ljudi koji su gladujui u svojim logorima sanjali
hranu. Potreba za hranom stvara elju za hranom, a san
uvijek spreman da nam elje ispuni donosi kilogram
narezaka i tortu od jagoda. Tu, dakle, psihoanalitika
hipoteza ima podrku ljudi izvana (tj. ljudi koji nisu
psihoanalitiari), pa zahtjevi znanosti izgledaju zadovo
ljeni.
Dopustite da ovaj dokaz iskaem neto formalnije. Na
temelju paljivog promatranja snova velikog broja paci
jenata stvaramo pretpostavku da su snovi ispunjenje
elja. Na temelju te pretpostavke dalje zakljuujemo da
ljudi koji gladuju sanjaju o hrani. Uspijemo li pokazati
da je to zaista tako, svoju smo hipotezu potkrijepili i-

njenicama. Uspijemo li pokazati da nije tako, hipoteza je

pogrena. Freud, meutim, ne navodi nikakve eksperi
mentalne dokaze. On se oslanja na pripovijesti iz druge
ruke, znai nuno selektivne i nepotpune, pa prema tome
i bezvrijedne. Sreom postoje noviji izvjetaji o kontro
liranim eksperimentima gladovanja i to eksperimentima
u kojima su uesnici izgubili gotovo etvrtinu svoje tje
lesne teine. Njihovi su snovi pomno zabiljeeni i uspo
reeni sa snovima ljudi koji su dobro hranjeni. Otkrilo
se da gladni ispitanici hranu ne sanjaju ee od sitih.
Iz ovog i slinih eksperimenata se vidi da su Freudovi
anegdotski dokazi vrlo neuvjerljivi i da ne podupiru
njegovu pretpostavku o prirodi i svrsi sna, kao i to da
noviji eksperimenti tu pretpostavku opovrgavaju.
Gotovo sva paljiva eksperimentalna istraivanja Freu
dovih poopenja dovela su do slinih otkria. J. Orlansky,
R. R. Sears i mnogi drugi prouili su literaturu koja se
bavi eksperimentalnom provjerom Freudovih dokaza i
zakljuili da na svaku Freudovu dokazanu hipotezu do
laze dvije koje se ne mogu potkrijepiti injenicama ili su
ak njima protivne. Kad se radi o znanstvenim hipote
zama, to i nije tako lo prosjek, ali svakako preslab da
bi posluio kao temelj golemoj Freudovoj graevini. Pogrenost tolikog broja hipoteza obara itav Freudov su
stav. Mnogo se toga, dodue, dade spasiti i prenijeti u
novije sustave opisivanja linosti. Istina je da psiholo
gija mnogo duguje i da e jo godinama dugovati smio
nom geniju koji je u filozofsku i prilino akademsku dis
ciplinu udahnuo novi ivot. No ma koliko cijenili Freudove hipoteze i spoznaje, moramo se pomiriti s inje
nicom da je psihoanaliza kao samodostatan sistem poi
manja ljudske prirode mrtva, iako vjernici jo uvijek
oboavaju njezin balzamirani le.
to psihoanaliza uzvraa u debati u kojoj su injenice
na strani protivnika? Ona, prije svega, tvrdi da su njezini
terapijski postupci djelotvorni, pa teorije i pretpostavke
na kojima se temelje ne mogu biti potpuno pogrene.
Dokaze o djelotvornosti psihoterapije razmotrio sam u

jednom drugom poglavlju ove knjige, pa se moemo pod

sjetiti kako oni nimalo ne potkrepljuju tvrdnju da psi
hoterapija ublauje duevne patnje neurotiara. Budui
da su ti dokazi najee miljenja psihoterapeuta o
uspjenosti lijeenja pacijenata, obino su i tehniki
manjkavi, a vrijednost im je sumnjiva. To to od tri
psihoterapeutova pacijenta dva obino ozdrave ne moe
mo smatrati zaslugom psihoterapije, jer jednak postotak
neurotinih bolesnika ozdravlja i bez ikakve terapije.
Drugi dio psihoanalitiareve obrane odnosi se na svima
koji su prouavali polureligiozne sisteme (od biblijskog
proricanja do dijalektikog materijalizma) dobro pozna
to svojstvo. Radi se o tome da se izvorne tvrdnje zaodjenu dvosmislenim, openitim i sloenim rjenikom tako
da se iz njih nita ne moe sa sigurnou zakljuiti. Tu
maenje postaje nuno, pa se javlja niz samozvanih
strunjaka od kojih svaki izjavljuje da je on jedini koji
poznaje istinu izvornika i koji tu istinu moe povezati
sa suvremenim problemima i miljenjem. Kao to istie
Albert Ellis (i sam analitiar) formulacije analitike teo
rije toliko su neodreene da se ne mogu provjeriti to
upravo ohrabruje analitiare u njihovu pribliavanju
opasnim ponorima misticizma. On upozorava na inje
nicu da je analiza privukla velik broj mistino usmjere
nih ljudi i za to navodi etiri glavna uzroka: a) analiza
se nije strogo pridravala znanstvenih principa, ve je
svojim tovateljima doputala da krenu stranputicom,
b) privukla je u redove svojih pobornika velik broj neu
rotiara ija je potreba za mistinim i neloginim uvjet
njihova opstanka u sivoj svakidanjici, c) doputala je ne
precizne uopene formulacije samo korak udaljene od mi
sticizma, pa ak i takve koje se mogu protumaiti misti
nim izrazima i d) esto je gajila kultove i prolazila razdo
blja mranjatva, to je karakteristino za mistiku, a ne za
znanost. Bilo kako bilo, ne moe se porei da Freudove
teorije nisu jednostavne. ak ni njegove hipoteze nisu iz
ravne izreke na temelju kojih moemo doi do provjerljivih zakljuaka. One su vrlo zamrene, neodreene obiter

dicta koje zahtijevaju tumaenje i koje se teko mogu

znanstveno dokazati ili oboriti. Ta mogunost protuslov
nih tumaenja ini ih praktino neranjivima. Pokae li
se da su zakljuci izvedeni na temelju psihoanalitikih
hipoteza pogreni, moemo uvijek tvrditi da smo u za
kljuivanju pogrijeili jer hipotezu nismo pravilno shva
tili, te da bi neko drugo tumaenje hipoteze bilo u
skladu sa eksperimentalno potvrenim injenicama.
Trei dio psihoanalitiareve obrane majstorski je tak
tiki potez. Psihoanalitiar se tu slui pojmom reaktivne
formacije koji tumai prema potrebi situacije. Taj po
jam doputa da netko tko bi se teorijski morao ponaati
u skladu s modelom A toliko odstupi od toga modela
ponaanja da se zapravo ponaa u skladu sa suprotnim
modelom Z. Tako, na primjer, netko tko bi zbog navod
nih doivljaja u djetinjstvu trebao biti bojaljiv, zahva
ljujui reaktivnoj formaciji postupa nepokolebljivo i
napadaki. Vidimo da je hipoteza dokazana bez obzira na
to da li je taj netko bojaljiv ili agresivan. Tvrdei da su
naizgled introvertirani ljudi zapravo ekstravertirani, a
naizgled ekstravertirani ljudi nesvjesno introvertirani,
Jung se koristi slinim mehanizmom. To mu omoguava
da objasni svaki tip ponaanja pozivajui se jedno
stavno na svjesni ili nesvjesni dio pacijentove linosti.
Upravo ta osobina analitike misli glavni je argument
analitiareve obrane njome se moe objasniti svaka
reakcija iako se nijedna ne moe predvidjeti. Znanost se,
meutim, ne sastoji od objanjenja ex post facto ve od
prognoze koja se moe provjeriti. Budui da nam psiho
analitiki pojam reaktivne formacije nimalo ne pomae
u prosuivanju veeg broja alternativa kao ni u njihovu
razluivanju, posve je beskoristan. Takvi su pojmovi u
biti ad hoc hipoteze koje neizbjeno objanjavaju indi
vidualne sluajeve jer su s tim ciljem i stvorene. No oni
se ne mogu uklopiti ni u kakav sistematian okvir i upra
vo zato to ih je lako izrei, a teko dokazati znanstvenici
ih najradije izbjegavaju. Ako za objanjenje svakog
novog sluaja moramo stvoriti ad hoc hipotezu, kao to

u biti rade psihoanalitiari, nikad neemo nadii sada

nju fazu razvoja u kojoj sve moemo objasniti, ali nita
predvidjeti.
Dosad smo analitiki pristup kritizirali openito. Mo
da bi bilo zgodno prei na posebne sluajeve i iznijeti
konkretne prigovore psihologa suvremenoj psihoanalizi.
Prvi takav prigovor jest da se psihoanalitiki zakljuci
temelje na nepouzdanim podacima, tj. prije svega na analitiarevoj introspekciji i pacijentovim verbalnim izja
vama. Takvi su podaci krajnje subjektivni i uzrokuju
potekoe koje znanstvenik, meutim, ipak moe svla
dati. itav se analitiki proces (tj. svaki sastanak paci
jenta i psihoanalitiara) moe, na primjer, doslovno zabi
ljeiti. Roger i drugi neanalitiki orijentirani znanstve
nici pokazali su da, za praenje toka lijeenja, kao i u
vrednovanju terapeutovih hipoteza, takve biljeke mogu
biti neprocjenjivo korisne. One osim toga mogu posluiti
i kao kontrola izrazito slabog terapeutovog pamenja.
Oslanjajui se iskljuivo na vlastito pamenje, terapeut
lako postaje selektivan i biljei samo ono to je u skladu
s njegovim unaprijed stvorenim miljenjem. Prema tome
njegov izvjetaj ne sadri itavu istinu, ve samo njezin
odabrani dio (do kojeg se obino dolazi promatranjem ne
kolicine odabranih pacijenata). Iz takvih se podataka ne
moe nita openito zakljuiti, meu ostalim i zato to
psihoanalitiar nikad ne provjerava ne pobijaju li moda
njegovi vlastiti podaci njegove pretpostavke i ne potkrep
ljuju li moda teorije razliite od Freudove.
To ne bi bilo tako opasno kad bi podaci koje analitiar
iznosi bili barem izravne biljeke onoga to se zbilo na
sastanku analitiara i pacijenata. No budui da psiho
analitiari ni tako odabrane podatke ne odvajaju od svo
je interpretacije oni tim podacima obino prejudiciraju
ishod. italac koji poznaje Freudova djela, ili djela nje
govih sljedbenika, moi e u svakom pojedinom tamo na
vedenom sluaju i sam provjeriti kakav je odnos inje
nica i njihova tumaenja. Wittels u svojoj biografiji
Freuda priznaje da Freudova osebujna istraivaka me-

toda n i j e . . . podnosila ogranienja i stroge definicije.

Spoznajom sebe samoga Freud je uspio shvatiti psiho
loke pojave, pa njegova djela od samog poetka nose
peat snanog unutarnjeg osvjedoenja. U komentaru
ovog odlomka Ellis istie da iako je unutarnje osvjedo
enje bez sumnje hvale vrijedna osobina proroka, ono
znanstvenika samo optereuje. Psihoanalitiari koji pi
u knjige u kojima nerazloivo sjedinjuju verbalne izvje
taje i njihovo tumaenje vjerojatno nas ba zbog tog
svojeg unutarnjeg osvjedoenja u istinitost svojih tvrdnji
nastoje uvjeriti nestrpljivim dokazivanjem. Bilo bi sva
kako mnogo bolje kad bi te svoje tvrdnje mogli potkri
jepiti injenicama.
Psihoanalitiari pretjeruju u uopavanju svojih zaklju
aka. Freudova se impozantna graevina temelji na ver
balnim izjavama stotinjak dobrostojeih bekih neurotiara. Umjesto da svoje zakljuke ogranii na ljude iji
je uzorak promatrao, kako se to radi u znanosti, Freud
ih proiruje na sve ljude, svuda i uvijek. Drugim rijei
ma on misli da je, prouavanjem jednog krajnje nerepre
zentativnog uzorka ljudi, otkrio univerzalne istine. Ono
to vrijedi za njegove neurotine pacijente (pretpostavivi na as da su njegova opaanja tona, a pretpostavke
ispravne) ne mora vrijediti i za zdrave stanovnike Trobriand otoja. Malinowsky je pokazao (i svoju tvrdnju
bogato ilustrirao primjerima) da su Freudove teorije
snano uvjetovane kulturom te da se prilikom primjene
na ostale skupine ljudi moraju znatno izmijeniti. To to
se Freudove teorije mogu primijeniti na dobro stojee
graane (a najvjerojatnije samo na neke od njih), ne
znai da se mogu primijeniti i na radniku klasu. O
tome sam nadugako govorio u jednom drugom poglav
lju, pa ne bih to ovdje ponavljao. Osim toga nije pogri
jeio samo Freud. Veina njegovih sljedbenika revnosno
je oponaala njegov primjer, pa se ono to navodno vri
jedi samo u jednom osobitom sluaju esto poopavalo
na itavo ovjeanstvo. Prije nego li se to uini, tj. prije
no to se bilo kakvo otkrie proiri i van okvira proma-

trane skupine, treba pokazati da je takvo proirenje

opravdano.
Psihoanalitiari
svoje
navodne principe primjenjuju
na ope drutvene pojave bez za to potrebnih dokaza.
ak i kad bi se Freudove teorije i hipoteze mogle primi
jeniti na ljude kao pojedince, pitanje je bi li se njima
mogle objasniti drutvene pojave kao to su rat, indu
strijski nemiri ili umjetniko stvaralatvo. Mnogi su ana
litiari ipak to pokuali, te su svoje teorije proirili tako
da one obuhvaaju gotovo sve drutvene probleme, na
ravno uvijek samo teorijski, tj. bez ikakvog pozivanja
na injenice, a obino i bez skromnosti znanstvenika koji
izrie pretpostavku. Ta se sumnjiva nagaanja prikazuju
kao injenice i drutvu se preporuuje da se ponaa u
skladu s njima. Primjer takvog pretpostavljanja dat u
u iduem poglavlju pod naslovom Nacionalni stereoti
povi i nacionalni karakter. Takve primjere nije nimalo
teko nai. Sam sam u jednom ozbiljnom slubenom do
kumentu proitao miljenje da su nemiri u rudnicima i
nezadovoljstvo rudara djelomino uzrokovani nesvjesnim
sukobom koji nastaje u rudarevoj linosti kad zabada
pijuk (faliki muki simbol) u majku zemlju (simbol
majke). Budui da nestrunjaci obino ne razlikuju psi
hologiju od psihijatrije i psihoanalize, takve nategnute za
misli iznose sve tri na zao glas. Premda se ni jedan ozbi
ljan psiholog ne bi sloio s takvim i slinim stavovima,
ovakve izjave psihoanalitiara rue i ugled psihologije.
I sam Freud je upozoravao na opasnosti nekritikog
psihoanaliziranja svih i svakog. Na alost njegovi sljed
benici nisu uvijek sluali njegove trezvene savjete.
Rijetko se deava da istraivanja kojima se ele provje
riti Freudove hipoteze dovedu do odluke. Takva istrai
vanja obino samo ilustriraju predrasude. Tako, na pri
mjer, pretpostavka da rastureni domovi uzrokuju neuro
ze moe dovesti do eksperimentalno provjerene injenice
da neurotiari esto potjeu iz rasturenih domova. Ta
injenica, naravno, nije presudna ako se ne pokae da
ljudi koji ne pate od neuroza uglavnom potjeu iz urav-

noteenih i toplih domova. Ovaj drugi dio eksperimenta

frojdovci gotovo nikad ne izvre. Brojke koje je objavila
amerika vojska zaista pokazuju da velik broj neurotiara potjee iz rasturenih domova. One, meutim, poka
zuju i to da iz rasturenih domova potjee i jednako velik
broj normalnih i osobito dobro prilagoenih vojnika.
Iz njih se zapravo vidi da rastureni dom u nastajanju
neuroze ne igra nikakvu ulogu.
Zanemarivanje kontrolne skupine koja ini negativni
pol induktivnog zakljuivanja karakteristino je za frojdovski nain izvoenja pokusa. Frojdovci uvijek iznova
izjavljuju da je odreeni, najee proizvoljan, niz do
ivljaja karakteristian za prve godine u ivotu neurotiara skoro nikad ne nastoje pokazati da ljudi koji ne
pate od neuroza u prvim godinama ivota ne doivljavaju
nita slino. Analitiar e na to odvratiti da je, uostalom,
svaki ovjek neurotian, osim naravno, onoga koji je
psihoanaliziran u skladu s pravilima Freudove teorije
(ili Jungove, ili Stekelove ili Adlerove to e ovisiti o to
me tko je od njih za analitiara lik oca), pa su stoga ti
doivljaji univerzalni. Oito je da ovakav argument do
kazuje i vie no to je potrebno. Moda mi svi i jesmo
neurotini, ali su neki od nas to vie, a neki manje i ono
to nas zanima upravo su uzroci tih individualnih razli
ka. Ako su razlozi koje navode frojdovci univerzalni, tada
pomou njih ne moemo objasniti zato jedan ivano
oboli dok drugi svoje potekoe svladava ne pokazujui
neurotske simptome.
Pri dokazivanju
tvrdnji
injenicama
psihoanalitiari
ne opravdavaju svaki korak, tj. neke od moguih pret
postavki smatraju ve dokazanima. Vratimo se na trenu
tak tvrdnji da rastureni domovi uzrokuju neuroze i pret
postavimo da je nepobitno dokazano da neurotian ee
potjeu iz rasturenih domova od zdravih ljudi. Tvrditi na
temelju toga da je rastureni dom uzrok neuroze tipian
je primjer drevne logike zablude post hoc, ergo propter
hoc. Statistiari je nazivaju prelaenjem sa korelacije na
uzrone veze. Iz gore navedenih podataka mogli bismo

zakljuiti jedino to da izmeu neuroza i rasturenog do

ma postoji stanovita korelacija. Ta korelacija nam, na
ravno, nita ne kazuje o uzrocima promatrane pojave.
Frojdovci je objanjavaju utjecajem sredine, no ona bi se
jednako dobro dala objasniti i utjecajem naslijea. Ako
se, naime, predispozicija prema neurozi nasljeuje, tada
neurotini roditelji imaju neurotinu djecu. Meu neuro
tinim roditeljima brakovi se rastavljaju prilino esto
tako da njihova djeca odrastaju u rasturenim domovima.
U skladu s tim nalazimo da neurotian se uznemiruju
om uestalou potjeu iz rasturenih domova i to ne zato
to rastureni dom uzrokuje neurozu nego zato to neu
roza roditelja uzrokuje i rastureni dom i (putem naslije
a) neurozu kod djeteta. Ne tvrdim da je ova druga
hipoteza vjerojatnija od frojdovske (iako se iz veeg bro
ja pokazatelja vidi da se predispozicija prema neurozi i
emocionalna nestabilnost nasljeuju). Ono to me zabri
njava je spokojno prelaenje preko nefrojdovskih hipo
teza kojima bi se pojave o kojima se radi mogle barem
jednako dobro objasniti. U znanosti se napreduje pobi
janjem suprotnih hipoteza pomno kontroliranim dokazi
ma, a ne izbjegavanjem istinitih injenica i nehajnim, da
ne kaem namjernim, prihvaanjem nedokazanih pret
postavki. Kad uvidimo da injenice koje psihoanalitiari
navode esto nisu ba najvjerodostojnije, tj. da su one
zapravo projekcije analitiarevih vlastitih elja, bit e
nam jasno zato znanstvenici analitiki opis ljudske pri
rode smatraju samo briljantnim nagaanjem.
Protiv takvih metoda istraivanja i naina dokazivanja
ne prosvjeduju samo psiholozi. Mnogi ortodoksni psihi
jatri u svojim su osudama jednako strogi. Elliot Slater
spretno saima itav problem rijeima: Sve je vei broj
psihoanalitiara sklonih da zanemare ili umanje djelo
vanje genetikih inilaca, tako da se oni u psihijatriji
sve rjee spominju. Iako je ta tendencija izraena i u
Velikoj Britaniji, ona nigdje nije tako snana kao u Sje
dinjenim Amerikim Dravama. Umjesto da prouavaju
psihoze i neuroze, konstituciju i sredinu, psiho- i fizio-

genezu, to bi podstaklo skladan razvoj psihijatrije, prak

tini su se radnici gotovo iskljuivo posvetili psihotera
piji, psihoanalizi, drutvenoj psihijatriji, kadrovskoj se
lekciji, grupnoj terapiji kao i antropologiji, sociologiji i
politikoj teoriji. Takav je jednostrani razvoj nezdrav.
Moda neemo pretjerati ako kaemo da smo svjedoci
vremena u kojem antiznanstvene tendencije stjeu sve
vei broj pobornika. Te nove kole jednostavno ignorira
ju uobiajena pravila znanstvenog zakljuivanja, gomila
ju hipoteze ne potujui princip ekonominosti, a nezgod
ne injenice uope ne razmatraju. Objanjenja koja vri
jede za ponaanje nekih lanova skupa prenose na itav
skup; tumaenja u skladu sa svojim teorijama, a koja
bi mogla biti istinita smatraju dokazanima, a na mogue
se alternative uope ne obaziru, tj. ne trae jasne dokaze
na temelju kojih bismo ih mogli prihvatiti ili odbaciti.
Na kritiku izvana nitko ne obraa panju i samo po
sveeni imaju rije. Izjave su dogmatine, neskromne
i neoprezne (skromnost i oprez uvijek su bile osobine
znanosti). Takvi mentalni mehanizmi obino prate rast
neke vjerske sekte, a ne napredak nauke.
U ovom smo poglavlju uli dosta kritike koju sam
iznio samo zato to me budunost psihologije zabrinjava.
Ma koliko psiholozi nastojali izbjei odgovornost za sta
vove psihoanalitiara, drutvo esto previa razliku iz
meu znanstvene izjave zasnovane na injenicama i stro
go logikom i statistikom nainu zakljuivanja i obiter
dicta vrsti izjava nastalih na temelju pretpostavljanja,
o kojima smo maloas govorili. Kad se jednog dana uvidi
njihova besmislenost, na zao e glas izii itava psiho
logija i psihijatrija, a ne samo skupina odgovornih.
Ne bih elio da italac pomisli kako osuujem psiho
analizu u cjelini. Kao i veina psihologa smatram da je
Freud provjetrio umalu i pranjavu akademsku atmosfe
ru psihologije devetnaestog stoljea, i to, naravno, cije
nim. Njegov briljantni duh otvorio je vrata koja nitko
vie ne eli zatvoriti, a iz njegovih otroumnih spoznaja
potekla je prava bujica teorija i hipoteza kojima e se

baviti jo generacije istraivaa. Sve se to moe cijeniti,

a da se pritom ne prihvati njegov stav u cjelini i ne iz
gubi vlastito kritiko miljenje. Bez obzira na Freudov
golem doprinos psihologiji, njegovi se stavovi ne mogu
prihvatiti kao otkrivenja vieg autoriteta, jer u njima
ima i dosta onoga to ne valja. Ispraviti Freudove greke
zadravi pritom njegove genijalne spoznaje zadatak je
znanstveno usmjerene psihologije. Odgovor na pitanje
u naslovu ovog poglavlja to ne valja u psihoanalizi?
jednostavan je i glasi: Psihoanaliza nije znanost. Samo
ako i u psihoanalizi primijenimo tradicionalne metode
znanstvenog zakljuivanja i eksperimentalnog provjera
vanja, moemo se nadati da emo ponjeti plodove geni
jalnosti njezina osnivaa.

ETVRTI DIO - Drutveni stavovi

13
Nacionalni stereotipovi i nacionalni
karakter

Nedavno se u nekolicini engleskih novina pojavio la

nak uzet iz sovjetskog asopisa Odeskije novosti u ko
jem se opisuje dananji tipini britanski oficir. Prihodi
toga sretnika broje se tisuama, a esto i desecima tisua
godinje. On o tome ne vodi nikakva rauna, jer je za
voenje rauna ionako nesposoban. Plaa koju dobiva
od vlade jedva da mu dostaje za mirise i odijela. En
gleski oficiri, naroito oni mlai, bogati su i ne rade ama
ba nita. Dane i noi provode u raskonim i sjajnim
klubovima, a nije nikakvo udo da prosjeni oficir obi
no ima i po dvije prijateljice istodobno gospoicu iz
visokog drutva i djevojku iz baletnog ili opernog ko
ra. Britanski oficiri nose raskone, uz tijelo tijesno
pripijene uniforme, a sa profesionalnog su stajalita
najnesposobniji oficiri u Evropi.
Ovim oitim glupostima mogli bismo se smijati kad
one ne bi osvjetljavale jednu univerzalnu sklonost ljudi
svih rasa i nacija sklonost prema razmiljanju u ste
reotipovima. Ona je osobito izraena u stavovima prema
drutvenim i nacionalnim pitanjima. Rije stereotip uze
ta je iz tiskarskog rjenika i prvobitno se odnosila na
kalupe od mekog kartona veliine novinske stranice za
tiskarska slova. U takav kalup se lijeva otopljeno olovo
i dobiva se olovna ploa koja slui za tiskanje novinskih
stranica. Walter Lippmann, poznati ameriki kolumnist
prvi je primijenio izraz stereotip i na podruje ideja

uvidio je, naime da postoje mentalni procesi koji nae

iskustvo oblikuju u krute modele. Lippmann istie da
u veini sluajeva mi najprije definiramo, pa tek onda
vidimo, a ne obratno (tj. najprije gledamo, pa tek onda
definiramo). U sveopoj vrevi svijeta opaamo najee
ono to je naa kultura za nas ve definirala, a opaeno
usvajamo u obliku stereotipova vlastite kulture.
Stereotipan nain promatranja svijeta oevidno je opa
san. Budui da stereotipovi nisu u skladu sa stvarnou,
njihovo ozbiljno shvaanje moe dovesti do velike ne
volje. Shvate li Rusi ozbiljno sliku britanskog oficira
koju su donijele Odeskije novosti, mogli bi se pri
usporeivanju stereotipa sa stvarnosti neugodno izne
naditi. No stereotipovi imaju i svoje prednosti. Oni nam
omoguuju da o svijetu stvorimo vie ili manje dosljed
nu predodbu, pa iako ona moda i nije potpuna, ipak je
slika jednog mogueg svijeta kojem smo se svojim obi
ajima, ukusima, sposobnostima, udobnostima i nadama
prilagodili. U tom svijetu ljudi i stvari imaju svoje od
reeno mjesto i ponaaju se na oekivani nain. U njemu
se dobro osjeamo i snalazimo njegovi smo lanovi.
U njemu nalazimo ari poznatog i nama normalnog, po
znajemo njegove udubine i izboine, drugim rijeima zna
mo kako die.
Na stereotipove, vjerojatno, najee nailazimo kad se
radi o nacionalnim razlikama (i naravno ne samo tada).
Svi mi imamo mentalne predodbe o odreenim skupi
nama ljudi i pripisujemo im odreene uniformne karak
teristike. Ponekad takve slike nalazimo i u crtanom hu
moru. Kapitalista s vreom zlata, sa cilindrom na glavi
i u jutarnjem haljetku koji, na stranicama Daily Workera nogom gazi lica siromaha, jednako je stereoti
pan kao i neobrijani boljevik, koji s bombom u ruci
prijeti da digne u zrak Parlament, na stranicama Daily
Expressa. Skupinama usidjelica, svekrva, punica, poli
tiara, gangstera, idova, nacista, radnika, seljaka, ro
enih Londonaca, vozaa taksija i autobusnih kondukte
ra, kao i svim ostalim veim drutvenim skupinama uvi-

jek se pripisuju neke stereotipne, tj. nepostojee ili ne

primjerene osobine.
Izgleda, ipak, da su stereotipovi najotporniji na po
druju nacionalnih razlika, te da ih je tu gotovo nemo
gue iskorijeniti. To je moda i zbog toga to nas kod
veine drugih grupa stvarnost donekle zauzdava, dok u
sluaju nacija moemo svoje naklonosti i netrpeljivosti
racionalizirati ne obazirui se na injenice. Ne bi se
moglo rei da u stereotipovima misle samo neobrazovani
i neuki ljudi. Mnogi su ueni profesori napisali tomove
knjiga o nacionalnim osobinama razliitih nacija osla
njajui se pritom gotovo iskljuivo na stereotipne pred
rasude i prolazne hirove mode. Tako se, na primjer,
militarizam koji se danas pripisuje Nijemcima prije sto
tinu godina pripisivao Francuzima, a prije njih panjol
cima. Danas panjolce uglavnom smatraju lakim, vod
viljskim karakterima, a nitko i ne pomilja da bi Fran
cuz mogao biti vojnik par excellence kako se to mislilo
na poetku devetnaestog stoljea. Popularne matovite
tvorevine od prije dvije stotine godina prikazuju veane kao ratoboran narod, a danas ih smatramo primje
rom strpljive miroljubivosti. Dobro je reeno da se zbog
jednog pojedinca ne moe osuditi itava nacija, no na
temelju promatranja pojedinca ne moe se ona ni opi
sati. to vrijedi za itavu naciju vrijedi i za njezine
sastavne dijelove imamo stereotipne poglede na ka
rakter Iraca, Velana i kota, ili Prusa, Bavaraca i Beana. Oni vjerojatno nisu nimalo realniji od stereotipa
koji se odnose na itave nacije.
Sadraj stereotipa lako se moe eksperimentalno is
traiti. Najjednostavnije je zapitati skupinu ljudi o to
me to misle o osobinama Nijemaca, Talijana, Ameri
kanaca itd. Rezultati takvih studija obino su u skladu s
naim oekivanjima. Ljudi iste nacije prilino se slau
u ocjeni osobina druge nacije, a ponekad i razliite na
cije jednako misle o nekoj treoj naciji. Tako se, na pri
mjer, Amerikanci i Englezi slau u stavovima prema os
talim nacijama, pa ak, iako neto manje i u miljenju

o sebi samima. Nijemce, na primjer, smatraju znanstveno

orijentiranima i marljivima. Osim toga Amerikanci ih sma
traju temeljitim, inteligentnim, efikasnim, muzikalnim,
nadarenim za matematiku i velikim nacionalistima. En
glezi ih smatraju oholim, agresivnim i pretjeranim nacio
nalistima. I Englezi i Amerikanci dre Talijane pobo
nima, naglim, nadarenim za slikarstvo, lako razdralji
vim, strastvenim, muzikalnima, brbljivima, osvetoljubi
vima, lijenima, nepouzdanima i prljavima. Jo gore su
proli Crnci. Njih smatraju praznovjernima, lijenima,
lakomislenima, neukima, razmetljivima, muzikalnima,
aljkavima, nepouzdanima, prljavima i pobonima.
Irci su proli neto bolje. Iako su i oni poboni i la
komisleni, dre ih i naglima, svadljivima, duhovitima,
marljivima, agresivnima, ratobornima i nacionalistiki
raspoloenima. I Amerikanci i Englezi vjeruju da su i
dovi lukavi, potkupljivi, marljivi, inteligentni, gramzljivi,
astohlepni, otroumni, uporni i odani porodici. Engle
zi, kao to se to moglo i oekivati, osjeaju prema Kine
zima neto vie naklonosti od Amerikanaca. Englezi mi
sle da su Kinezi marljivi, utivi, inteligentni, skloni me
ditaciji i odani porodici, dok ih Amerikanci dre luka
vima, praznovjernima, konzervativnima, neukima i la
ljivima. Na stereotip Japanaca znatno je djelovao drugi
svjetski rat. Dok su ih prije rata smatrali inteligentni
ma, naprednima, marljivima, otroumnima i sklonima
meditaciji, danas o njima misle kao o okrutnim i pod
muklim fanaticima koji su ipak jo uvijek skloni me
ditaciji i marljivi. Morat e, vjerojatno, proi jo dosta
vremena prije no to Japanci u oima Engleza i Ame
rikanaca vrate svoj stari ugled. Turcima se loe pie!
Oni su, navodno, okrutni, podmukli, senzualni, prljavi,
laljivi, lukavi, svadljivi, osvetoljubivi i praznovjerni, a
sve nedostatke nadoknauju svojom velikom pobonou. Nepotrebno je isticati da su Francuzi profinjeni, brbljivi, nadareni za slikarstvo, strastveni i duhoviti, dok
su Rusi marljivi, snani, hrabri, nepovjerljivi i napredni.

Englezi o sebi misle da su asni, suzdrljivi, inteligent

ni, konvencionalni i da vole tradiciju. Amerikanci se za
udo s njima u tome slau i dodaju da su Englezi pro
finjeni, utivi, poteni, marljivi, pretjerano nacionalis
tiki raspoloeni, i jedva se usuujem to napisati, da
nemaju smisla za humor. Amerikanci sebe smatraju mar
ljivima, inteligentnima, asnima, ambicioznima, napred
nima, veselima i sklonim uicima. Osim toga misle da
su materijalisti i da su praktino usmjereni. Englezi se
slau da su Amerikanci uicima skloni materijalisti, ali
ih osim toga smatraju i velikodunima, brbljivima i naj
ee hvalisavima.
Englezi i Amerikanci slino misle vjerojatno zato to
njihovi stereotipovi potjeu iz istih knjiga, filmova i dru
gih kulturnih medija. Nije vjerojatno da bi se miljenja
panjolaca, Turaka ili Rusa slagala s ovdje navedenima.
Ako je suditi po onome to Nijemci piu, prosjean je
Englez spretan i bezobziran licemjer koji nadljudskom
dosjetljivou i sposobnou predvianja na neki udno
vat nain uvijek uspijeva pobijediti; ovjek koji svoju
nesposobnost u trgovini nadoknauje opasnim i nedo
linim lukavtinama, nemilosrdan, proraunat i uobraen
oportunist koji uvijek unaprijed zna to e se dogoditi.
Ova slika Engleza koju smo uzeli iz jednog lanka Harolda Nicolsona nimalo ne nalikuje predodbi koju on
sam ima o Englezima. Francuski portret Engleza pri
kazuje neelegantnog, nedotjeranog, glupog, osornog i suzdrljivog ovjeka izrazito crvena lica. Izgleda da Fran
cuzima na nacionalni obraz smeta vie nego ita dru
go. Oni to crvenilo pripisuju uzimanju prevelikih koliina
loe kuhanog mesa (biftek!) (O tempora, o mores!) Zbog
toga su Francuzi skloni da nas smatraju barbarima i pro
stacima. Francuzi se s Nijemcima slau samo u jednom
i jedni i drugi su uvjereni da su Englezi licemjerni...
Treba rei da oni koji tako misle, vjerojatno, nikad u
ivotu nisu vidjeli pripadnika nacionalne skupine o i
jim karakteristikama tako uvjereno govore. Potpuno ne
poznavanje injenica nimalo ih ne spreava da svoje sta-

vove gorljivo brane, pa im tovie, ak i pomae da u

njih ne posumnjaju. Stereotipovi zapravo i nisu opasni
zato to su pogreni. Moda je istina da su idovi u
prosjeku, odaniji porodici, Amerikanci skloniji hvalisanju,
Crnci muzikalniji, Irci nagliji, a Nijemci marljiviji od
ostalih nacionalnih skupina. Ono to stereotipove ini
opasnima jest potpuno pomanjkanje bilo kakvih dokaza
i oslanjanje na neodreeno i neprovjereno miljenje utje
lovljeno u prolaznim novinskim lancima i jednako pro
laznim filmovima.
Stereotip neke nacije u danom trenutku povoljan je
ili nepovoljan, ve prema tome u kakvom svjetlu tu
naciju promatramo. Prema popularnosti koju uivaju
u nekoj zemlji nacije moemo poredati u niz. I ovdje
se engleska i amerika javnost meusobno slau stav
ljajui sebe kao i Irce, Francuze, veane i Nijemce na
prvo mjesto; Junoamerikance, Talijane, panjolce,
Grke, Armence, Ruse i Poljake u sredinu, a Meksikance,
Kineze, Japance, Turke i Crnce na dno. Ne zna se kako
bi nacije poredali drugi, no sigurno je da bi se taj po
redak znatno razlikovao od navedenog.
Stereotipovi slini opisanima odreuju i nae drutve
no i politiko miljenje. esto umjesto na stvarne pri
jedloge politikih partija reagiramo na njihove parole.
To je jasno pokazano u studiji u kojoj su farmeri i rad
nici u Sjedinjenim Amerikim Dravama upitani za koga
namjeravaju glasati, koju partiju preferiraju i da li odo
bravaju ili ne odobravaju programe pojedinih politikih
stranaka. Otkrilo se da su farmeri i radnici protiv ko
munistike i socijalistike partije i njihovih kandidata
iako se slau ba sa njihovim programima, a ne s pro
gramima njihovih konzervativnih protivnika. Znai da
su zbog svojeg stereotipnog miljenja o socijalizmu ti
ljudi zapravo glasali protiv mjera koje odobravaju.
Pouzdanim i tonim mjerenjem radikalizma i konzer
vativizma slian je rezultat dobiven i u Velikoj Britaniji.
Naeno je da se ljudi koji su glasali za konzervativce,
liberale i laburiste po tim osobinama gotovo nimalo ne

razlikuju. Neki koji su glasali za konzervativnu partiju

bili su po svojim stavovima znatno manje konzervativni
od nekih koji su glasali za laburiste. Iz toga se vidi
da se njihovo povjerenje u partiju nije temeljilo na
slaganju s njezinim stavovima prema vanim drutvenim
ili politikim pitanjima ve na stereotipovima tih par
tija. Takoer se esto moe vidjeti da ljudi koji otvoreno
igou faizam misle jednako kao i sami faisti. Ono s
im se oni ne slau zapravo je konvencionalni stereotip
faiste. Bit faizma oni prihvaaju bez negodovanja.
Ima li ta tendencija miljenja u stereotipovima veze
s ostalim dijelovima linosti ili s nekim odreenim dru
tvenim ili politikim stavovima? Postoje prilino uvjer
ljivi dokazi da barem u ovoj zemlji* tu tendenciju ee
pokazuju konzervativci, dok liberali i socijalisti rjee mi
sle u stereotipovima. Sklonost prema stereotipnim stavo
vima takoer je esta kod takozvane autoritativne li
nosti o emu emo nadugako govoriti u iduem po
glavlju.
Dosad smo razlike u nacionalnom karakteru proma
trali iskljuivo sa stajalita karikiranih stereotipova. Uka
zuje li ita na stvarne nacionalne razlike i mogu li se
one objasniti razumnim i prihvatljivim uzrocima? Neki
koji su se time bavili pokuali su dati barem neku eks
perimentalnu definiciju nacionalnih razlika, pa iako je
tako na ovom podruju nastao vei broj teorija, ne
moe se kazati da se znatnije napredovalo. Budui da
su antropoloki dokazi o razlikama izmeu pojedinih ple
mena prilino prihvatljivi, u novije se vrijeme antro
poloke metode nastoje primijeniti i na vee i sloenije
skupine koje zovemo civiliziranim nacijama. Jedan emo
takav pokuaj odmah razmotriti, no prije nego li to ui
nimo elio bih navesti dva kratka opisa dviju primitivnih
skupina i time pokazati kakvi su dokazi koje moemo oe
kivati od antropologije. Oba se opisa mogu primijeniti
na jednu od velikih stereotipnih rasprava koje na poli* Misli se na Veliku Britaniju (prim. prev.).

tiki ivot ine zanimljivim na raspravu o prednosti

ma natjecanja i suradnje. Nai e primjeri pokazati to
se deava kad se bilo koji od tih principa dovede do
krajnjih granica.
Na jednoj od tih granica su Zuni, skupina Pueblo In
dijanaca u Novom Meksiku, koji su natjecanje kao dru
tvenu snagu stavili izvan zakona i meu kojima se osob
na poduzetnost kanjava jer, prema njihovu miljenju,
stvara anarhiju. Zuni obeshrabruju svaki pokuaj isti
canja i svako nastojanje stjecanja moi i doimlju se sta
loeno, skromno i dobroudno. Takoer vole obrede pri
kojima pleu i uvijek se ravnaju prema za svaku priliku
tono odreenim pravilima. Individualizam ne postoji jer
se itav ivot temelji na obredima i potovanju polureligioznih pravila kojima je odreeno to treba poduzeti
u svakoj prilici. Osjeaji se smatraju elementom koji
unosi razdor, pa se stoga izbjegavaju ak i prilikom
krajnje jednostavnih obreda enidbe ili razvoda. ena
koja se eli razvesti od mua jednostavno prieka trenu
tak kad on nije u kolibi, skupi njegove stvari u zamotak koji stavi pred vrata, a vrata zatvori. Kad se mu
vrati kui i vidi da je razveden pokunjeno se odulja ne
pokazujui nikakve osjeaje. Taj nedostatak osjeaja spre
ava pripadnika plemena Zuni i u tome da se sam ubije
u nepostojeoj natjecateljskoj borbi nema onih koji
gube pa stoga ni potrebe za oduzimanjem vlastitog i
vota. Velik broj samoubojstava meu bijelim ljudima
Zufii smatraju dokazom svoje kulturne nadmoi.
Pleme Dobuana s Nove Gvineje primjer je druge kraj
nosti. U tom plemenu natjecanje je vrhovni zakon. Dobuane njihovi susjedi smatraju svojevoljnima, podmu
klima, borbenima i nepovjerljivima. Pleme je podijelje
no u skupine prema mjestu stanovanja, a svaka od tih
skupina opet se sastoji od podskupina ili ratnih jedi
nica. No i u samoj jedinici nema plemenskog jedinstva.
Nitko ni sa kim nije prisan jer jedan neprestano cilja
na posjed drugoga, ili barem taj drugi misli da se svatko
eli domoi njegova posjeda. ak i brak postaje pozor-

nicom natjecateljske borbe. Mu i ena godinu dana

provode u muevu selu gdje sa enom postupaju kao s
robinjom, tuku je, primoravaju da radi najgore poslove
i nastoje joj to vie zagoriti ivot. Iduu godinu oboje
provode u eninu selu gdje mu postaje rob kojeg zlo
stavljaju i tuku. Kad je ena na taj nain dobila zado
voljtinu, oboje opet sele u muevljevo selo gdje se ko
medija nastavlja.
Svaka djelatnost kojom se Dobuani bave je natjeca
teljska, a itav im se ivot temelji na magiji. Dok je
obred nepromjenljiva sila koja u drutvenu zajednicu
unosi ravnoteu, magija unosi razdor, neoekivana je i
nepredvidiva. Magija dokida sve prirodne zakone; ako
krava ugine, onda to nije zato to je bila bolesna ili
stara nego zato to se netko, u neprekidnoj borbi za
presti, okoristio magijom. Zadatak oteenog Dobuana
je prema tome, da krivca pronae i da mu maginim
protuudarcem nanese jo veu tetu. U skladu s tim ma
gija i ini potrebni za njezino izvravanje veoma se cijene,
a arobne moi spadaju meu najvredniju imovinu.
Ovo su opisi antropologa koji pripadaju kulturolo
koj koli, a iz njih se vidi da ni oni nisu uspjeli iz
bjei stereotipan nain miljenja. Vrlo je vjerojatno da
meu samim pripadnicima plemena Dobuana, kao i meu
pripadnicima plemena Zuni postoje razlike u ponaanju
koje bi se mogle zabiljeiti i statistiki obraditi. Upad
ljivo jedinstvo slike u oba se opisa, vjerojatno, postie
poznatom metodom zanemarivanja onoga to stri. Me
u Dobuanima sigurno ima pojedinaca, a moda i ita
vih skupina koji odbijaju sudjelovanje u natjecanju i
koje njihovi suplemenici smatraju malo udnim. Slino
tome i meu Zunima, vjerojatno, postoje natjecanju sklo
ne osobe koje neprestano treba opominjati, a ponekad
i izbaciti iz zajednice ili ak i ubiti. Ipak, uza sve te
nune ograde, ne moemo sumnjati da izmeu plemena
Dobuana i plemena Zuni postoje istinske i korjenite
razlike, pa kad bismo te skupine mogli smatrati naci
jama, postojanje nacionalnih razlika bilo bi dokazano.

Bilo bi lako propovijedati kako bismo mi danas iz

ovih primjera mogli izvui pouku, a mnogi antropolozi-pisci, naravno to i ine i ukazuju na posljedice pretje
rivanja bilo u suradnji, bilo u natjecanju. Mi se time
neemo baviti nego emo razmotriti to se dogaa kad
se takav nain miljenja i promatranja prenese na slo
enije podruje nacionalnih razlika, tj. na razlike meu
skupinama ljudi koje smatramo civiliziranima. Osvrnut
emo se na knjigu Geoffreya Gorera o Amerikancima i
to prije svega zato to je njegovo djelo znatno utjecalo
na mnoge ljude koji su nekritiki prihvatili njegove za
kljuke.
Ton knjige osjea se ve u predgovoru. Gorer izjav
ljuje da je njegovo djelo posljedica najmanje sedmogo
dinjeg iskustva, kao i posljedica susreta, ljubavi i pri
jateljstava, svaa i nesporazuma, utivih pregovora i uz
grednih dogodovtina od kojih se sastoji ivot u Sjedi
njenim Dravama. Prema tome ve na poetku vidimo da
se djelo temelji na zabiljekama osobnog iskustva, a ne
na openitim istinama, pa zato, kako su to neki kritiari
naglasili, spada u novinarstvo, a ne u znanost. Velik
broj poopenja na temelju osobnih doivljaja, nimalo
ne mijenja ovakav sud o djelu. Znanost zahtijeva vie
od poopenja ona trai provjeru, a iz Gorerovog se
izvjetaja ne vidi ak ni to da je svjestan potrebe pro
vjeravanja svojih poopenja.
U skladu s psihoanalitikom praksom Gorer poinje od
pretpostavke o odnosima unutar porodice. Njegova pret
postavka temelji se na navodnoj injenici odbaenog
oca. Koristei se podatkom da su mnogi Amerikanci
djeca doseljenika, Gorer pokuava dokazati da ta djeca
preziru i odbacuju svoje oeve zbog njihova neameri
kog ponaanja i njihovih tekoa u stapanju s pravim
Amerikancima. Djeca, naravno, idu u amerike kole, ue
amerike obiaje i poistovjeuju se s amerikom kultu
rom. im je otac uspjenije odgojio svoju djecu kao
Amerikance . . . tim je njegova otuenost za njih vei

izvor srama i bruke, a njegov utjecaj kao uzora i voe

manji.
Budui da je i majka u Americi stranac, oekivali bis
mo da i ona biva odbaena, ali to se, izgleda, ne slae s
Gorerovom hipotezom. Ma kakvi bili njen jezik i obi
aji, majka zadrava vanost kao izvor hrane, ljubavi
i pomoi. Gorer to tvrdi ne navodei nikakvih dokaza,
iako bi ih lako mogao dobiti intervjuiranjem dobro oda
branog uzorka od nekoliko stotina Amerikanaca prve
generacije. Njegova se tvrdnja temelji iskljuivo na po
trebama njegove pretpostavke. Poevi s odbaenou
oca, Gorer brzopleto zakljuuje da se Amerikanci su
protstavljaju autoritetu ba zbog tog svojeg odbacivanja
prvobitne i u djetinjstvu najvanije autoritativne linosti.
Roenje amerike republike Gorer poistovjeuje s u
venim Freudovim prvobitnim prizorom (primal scene)
u kojem podjarmljeni sinovi zajedniki ubijaju tiranskog
oca. Poraeni svojim zloinom i bojei se da jedan od
njih ne zauzme mjesto umorenog oca, oni objavljuju spo
razum o pravnoj jednakosti koji se temelji na zajedni
kom odricanju od vlasti i povlastica koje je uivao otac.
Tako je nastala ideja ravnopravnosti i mrnja autoriteta
za koje Gorer misli da su svojstvene Amerikancima.
Gorer takoer smatra da je, zbog odbacivanja oca i
neodbacivanja majke, majka postala vaniji roditelj u
amerikoj obitelji i to, kako on kae, zato to nije bilo
nikog drugog tko bi popunio ispranjeno mjesto glave
porodice. To to je amerika majka preuzela vei dio
odgovornosti u odgoju djece uzrokovalo je osobitost
amerike svijesti koja preteno sadri enska svojstva.
Budui da majka ui dijete disciplini, nagrauje ga i
kanjava, dijete dunost i lijepo ponaanje povezuje s
utjecajem ene. Uloga keri je, prema tome, laka i
jednostavna, dok sin hoda unaokolo nosei u sebi maj
ine etike opomene i zabrane. Pravila ponaanja koja
je stvorila ena on osjea kao nametanje, kao ustupke en
skim zahtjevima, a ne kao neto to je samo po sebi
dobro. Oita posljedica toga poistovjeivanja morala

sa enstvenou je injenica da se na podrujima ljudske

djelatnosti koje se vie bave stvarima, a manje ljudima,
moralna pravila ne primjenjuju. To prije svega vrijedi
za poslovni svijet u kojem ena gotovo da i nema.
Mislim da je italac iz reenog shvatio teinu Gorerova dokaznog materijala, pa ostatak knjige neu navo
diti. Umjesto toga razmotriti u malo podrobnije znan
stvenu vrijednost njegovih metoda dokazivanja i to na
nekoliko specifinih primjera. Gorer, na primjer kae,
da se amerike ene uglavnom pridravaju krutog ras
poreda hranjenja djece i da ne obraaju panju na po
trebe dojeneta (on i sam smatra da takav raspored
hranjenja nije primjeren potrebama malog djeteta). Zbog
takvog naina hranjenja veina amerike djece odmah
spoznaje doivljaj gladi i strah od gladi. No na tome
se ne zavrava. Strah od gladi ostaje, iako u preruenom
iracionalnom obliku. Njegovi se sipmtomi vide u strahu
Amerikanaca da e u Americi zavladati oskudica, pa
moda i glad ako se hrana, materijalna dobra ili novac
budu izvozili i u pretjeranoj strepnji kad se radi o na
cionalnom budetu.
To su ozbiljne posljedice, nikako i jedine. Krut raspo
red hranjenja odreuje i izgled i ponaanje odraslih
Amerikanaca. Nakon to je zadovoljno nabrojio neke od
posljedica takvog naina hranjenja, Gorer istie da se
zbog toga u suvremenoj Americi u erotici vie cijene
enske grudi nego enske noge. Dobro razvijene grudi u
tijesno pripijenoj odjei smatraju se ak erotinijima
od golotinje. Gorer to dokazuje injenicom da su mnoge
filmske zvijezde stekle slavu zahvaljujui tijesno pripi
jenim puloverima i da je film Izopenik nacionalnu
slavu postigao na grudima glavne junakinje. Razmak
izmeu dojki najvaniji je cilj erotske radoznalosti, pa je
u skladu s tim na vei broj engleskih filmova u kojima
su junakinje nosile kostime iz vremena restauracije*
* Epoha restauracije razdoblje od prvog parikog mira 1814.
do srpanjske revolucije 1830, poznato po svojoj reakcionarnoj
politici i dubokim dekolteima enskih haljina (prim. prev.).

stavljen cenzorov pravokutnik. Gorer dodaje da i to

to veina amerikih mukaraca pije mlijeko ima sim
bolino znaenje.
Ovaj Gorerov dokaz ne smijemo shvatiti ni kao paro
diju, ni kao burlesku ma koliko to eljeli. Ma koliko
nam se inilo da takav dokaz uope ne zasluuje ko
mentar, posvetimo mu ipak jo nekoliko redaka. Pogle
dajmo kakve su njegove posljedice i kakav je dokazni ma
terijal. Poimo od injenice da lijepe enske grudi pri
vlae prosjenog Amerikanca i da su tajanstveni putevi amerike cenzure. Ja nimalo ne sumnjam u njihovu
vjerodostojnost. Pitanje je, meutim, jesu li one poslje
dica navodno krutog rasporeda hranjenja. To bi znailo
da izmeu rasporeda hranjenja, cenzura i djelovanja en
skih grudi na prosjenog Amerikanca postoji uzrona
veza. No tada bi stanovnici zemalja u kojima se ene ne
pridravaju krutog rasporeda hranjenja morali, prema
tim dijelovima enskog tijela biti ravnoduni, a cenzori
tih zemalja doputati prikazivanje obnaenih enskih
grudi. Nitko tko poznaje borbu sa cenzurom u Velikoj
Britaniji ili u ostalim evropskim dravama nee se s
tim sloiti. Nastojanja flimskih zvijezda da otkriju, nai
laze na pokuaje moralista da sakriju, pa iako u toj borbi
pobjeuju as jedni, as drugi, teko da bi se te po
bjede i ti porazi mogli pripisati rasporedu hranjenja u
djetinjstvu.
O tome koliko mukarce pojedinih zemalja zanimaju
enske grudi teko je mjerodavno govoriti. Premda je
tema zanimljiva i premda e je mnogi kandidati za
doktore nauka vjerojatno obraditi, danas o naklonosti
mukaraca prema enskim nogama ili grudima ni u
Evropi ni u Americi ne postoje pouzdani podaci. Pri
hvatljivost Gorerovih tvrdnji svatko mora ocijeniti na
temelju vlastitog iskustva.
U itavoj pripovijesti najzanimljivije je zapravo to to
Gorer pronalazi korelaciju izmeu dogaaja koje veina
ljudi obino ne povezuje (raspored hranjenja u djetinj
stvu i spolne naklonosti odraslog ovjeka prema stanovi-

tim dijelovima enskog tijela). Pretpostavka da takva

korelacija postoji nije ba vjerojatna. Ipak, uzmemo li
je ozbiljno, mogli bismo njezino postojanje lako provje
riti. Mogli bismo, na primjer, intervjuirati stotinu mu
karaca othranjenih krutim rasporedom hranjenja i sto
tinu mukaraca kojima su davali hranu kad su bili
gladni (mukarci u toj kontrolnoj skupini ne bi se po
godinama, drutvenom porijeklu i inteligenciji smjeli
znatnije razlikovati od mukaraca u eksperimentalnoj
skupini) i saznati to ih na enskom tijelu najvie pri
vlai. Goreru, naravno, ne pada na pamet da uini tako
neto. On svoju hipotezu iznosi kao injenicu, nita ne
provjerava i na temelju odabranih, uzgred skupljenih
podataka izvodi dalekosene zakljuke. Kad tu i tamo
iznese poneku injenicu, ona je obino sumnjive vri
jednosti. Tako, na primjer, izjavljuje da svi Amerikanci
vjeruju u osnovnu jednakost amerikih graana, a kao
dokaz navodi nekoliko anketa u kojima su reprezenta
tivne skupine Amerikanaca odgovarale na pitanja o svo
joj drutvenoj pripadnosti. U svakoj od tih anketa oko
etiri petine graana izjavilo je da pripada srednjem
drutvenom sloju, tj. graanskoj klasi. Evo to Gorer
o tome kae: Iako je s objektivnog stajalita takva
ocjena drutvene pripadnosti bezvrijedna, subjektivno
ona otkriva mnogo t o g a . . . Sedam osmina svih stanov
nika Sjedinjenih Drava vrsto vjeruje u osnovnu jed
nakost svih amerikih graana, u jednakost koju razlike
u prihodima nastale zbog razliite marljivosti i vjetine
tek neto malo mijenjaju. Na temelju kriterija meu
sobnog druenja i sklapanja brakova ameriko se sta
novnitvo, meutim, moe podijeliti u tri drutvena
sloja.
Ispitajmo paljivo ovaj dokazni materijal. Anketu na
koju se Gorer poziva izvrio je u veljai 1940. godine
asopis Fortune. Reprezentativnom dijelu stanovnitva
jedne vee zajednice postavljeno je pitanje o pripadnosti
gornjem, srednjem ili niem drutvenom sloju. Osam je
posto ispitanika izjavilo da pripada gornjem, 79 posto

srednjem, a osam posto niem drutvenom sloju. Ostali

su kazali da ne znaju kojem drutvenom sloju pripadaju.
Meu bogatijim graanima 75 posto ih je mislilo da
pripada srednjem drutvenom sloju, dok je meu siro
manijima to smatralo 70 posto graana. ini se da
ove brojke podupiru Gorerovu tvrdnju.
Na alost pri ispitivanju se potkrala velika greka, i
vjerujem da ju je svatko tko poznaje govorne oblike
Amerikanaca i Engleza odmah uoio. Izraz nii dru
tveni sloj nije izraz koji e veina ljudi upotrijebiti u
odnosu na sebe. U troslojnoj drutvenoj strukturi o ko
joj govori Gorer izrazi gornji i srednji sloj iroko su
prihvaeni, dok takozvani nii sloj naziva sebe radni
kom klasom. Prema tome zakljuci na temelju ankete
asopisa Fortune nisu pouzdani i ne moemo ih pri
hvatiti. To je jasno pokazao R. Centers otkrivi da ljudi
kad mogu birati izmeu pripadnitva gornjem, srednjem
i niem drutvenom sloju i radnikoj klasi samo u jedan
posto sluajeva izjavljuju da pripadaju niem drutve
nom sloju, a u 51 posto sluajeva kau da pripadaju
radnikoj klasi. Centers istie da e takvi odgovori ubrzo
raspriti sve tvrdnje o tome kako Amerikancima nije
vana klasna pripadnost i oboriti brzoplete tvrdnje u
stilu Amerikanci su srednji drutveni sloj.
Iz ovih se podataka vidi da je Gorerova prvobitna tvrd
nja o vjeri Amerikanaca u jednakost pogrena, pa se na
tako pogrenoj tvrdnji zasniva velik dio njegove knjige.
U dokazivanju svojih postavki Gorer se slui i podacima
za koje se zna da su netoni dobiveni su naime anke
tama asopisa Fortune koje vrve tehnikim grekama.
Obino vrijedi suprotno od onog to objavi asopis For
tune. to je, dakle, postalo od brae koja su potpisala
ugovor o jednakosti i o otporu prema autoritetu? Go
tovo nita. Umjesto toga vidimo klasnu strukturu u
kojoj su ljudi posve svjesni svojeg poloaja i svojeg od
nosa prema ostalim ljudima.
Ovo je samo jedan primjer od mnogih u kojima se i
njenice protive Gorerovim pretpostavkama. No Gorer ni

ne pokuava razmotriti injenice. Njima se slui samo

da bi ilustrirao svoju hipotezu kad su one s njom u
skladu ili kad se mogu takvima prikazati. Goreru je naj
vanija teorija. injenice su vane samo utoliko ukoliko
podupiru dijelove te teorije. Ako je ne podupiru, Gorer
ih zanemaruje, a ako ne postoje, tim bolje lake je
stvarati hipoteze i teorije. italac sada vidi zato mnogi
znanstvenici smatraju da Gorerovo djelo ima novinar
ski, a ne znanstveni karakter.
Umjesto da pokuaju otkriti stvarne nacionalne raz
like, tj. injenice na temelju kojih bismo mogli pretpo
staviti uzroke tih razlika, a tada svoje zakljuke pro
vjeriti uobiajenim znanstvenim metodama, Gorer i dru
gi pripadnici iste kole zamjenjuju stare stereotipove no
vima. Oni na osnovi unaprijed stvorenog psihoanalitikog
miljenja dokazuju postojanje uzroka koje pritom iznose
bez ikakvog pokuaja empirijske provjere, tj. kao inje
nice. Ako je tako, zato toliko raspravljamo o njihovim
doprinosima socijalnoj znanosti? Iako se sa znanstvenog
stanovita takav nain rada moe zanemariti, on ipak u
razvoju psihologije igra vanu ulogu.
Prije svega italac koji nije strunjak na tom podru
ju lako e pomisliti da su argumenti i tvrdnje izneseni u
djelima takve vrste istinski doprinosi znanosti. Zbog
toga e tobonje injenice shvatiti ozbiljno, pa moda i
svoje ponaanje izmijeniti u skladu s njima. Iz nekih
se pokazatelja vidi da su pisci ove kole u tonost svojih
psiholokih analiza Rusa ili Japanaca uspjeli uvjeriti ne
ke politiare i odgovorne voe drutva, pa kako se te
analize temelje na podacima slinim onima na kojima
se zasniva Gorerovo djelo o Amerikancima, vjerojatno
je da e djelovanje tih politiara i voa biti pogreno us
mjereno. Stereotipovi su slabi putokazi na putu akcije.
Razloge za iroko prihvaanje pseudopsiholokih djela
ovog tipa ne treba daleko traiti. Pievi su opisi skladni
jer ne uzimaju u obzir tvrdoglave injenice, a pisac se,
crpei iz stereotipova i slaui se s predrasudama ita
laca, oslobaa mnogih ogranienja koja optereuju ru-

kopis opreznog znanstvenika. Takvi se autori obraaju

javnosti novinarskim tehnikama uvjeravanja, a ne znan
stvenim tehnikama nepristranog iznoenja injenica i
opreznog zakljuivanja. Nije ni udo da mnogi ljudi
osjeaju kako su, najzad, pronali rjeenje zagonetke
koja ih je godinama muila.
Druga posljedica takvih djela jo je ozbiljnija. Kri
tini itaoci, osobito oni znanstveno obrazovani, takvu
e vrstu knjiga itati s nevjericom i potvrditi svoje uvje
renje da psihologija nije i ne moe biti znanost. Takvi
itaoci obino ne znaju da takva i slina djela ni u kojem
sluaju nisu karakteristina za drutvene znanosti, nego
da, naprotiv, zanemaruju njihova pravila i izruguju im
se. Drutvene se znanosti esto poistovjeuju s takvim
nainom rada i zato se u cijelosti odbacuju.
Na kraju treba rei jo i to da lani novac istiskuje
pravi Greshamov zakon ne vrijedi samo u ekonomiji
nego i u drutvenim znanostima, pa je tako, u oima
javnosti, olako teoretiziranje istisnulo teak, a esto i mu
kotrpan i dugotrajan znanstveni rad. O tome da se na
cionalne razlike mogu empirijski prouiti nema nikakve
sumnje. tovie, takva e istraivanja za budui razvoj
ujedinjenih nacija kao i za efikasno izvravanje odluka
internacionalnih organizacija, biti nadasve vana. Takva
istraivanja nitko, meutim, nee ni poduzeti ni finan
cirati sve dotle dok ljudi na vlasti budu vjerovali da se
toan odgovor moe dobiti teoretiziranjem u fotelji ili
da drutvene znanosti na takva pitanja ionako ne mogu
odgovoriti. Budui da Gorerovo djelo kao i djela njemu
slinih ohrabruju ovakve tetne stavove, ona zapravo
zloupotrebljavaju psihologiju. Umjesto da stereotipne
naine razmiljanja o nacionalnim razlikama zamijene no
vima koji e se zasnivati na injenicama, ona zapravo sa
mo starim stereotipovima dodaju nove. Sve dok takvi
stereotipovi ne budu zamijenjeni injenicama, treba uvi
jek iznova naglaavati da o nacionalnim razlikama ne
postoje nikakvi prihvatljivi dokazi.

14
Psihologija antisemitizma

Malen je broj tema drutvene psihologije o kojima se

pisalo vie nego o antisemitizmu. Veina autora na taj
problem gleda s povijesnog ili sociolokog stajalita, dok
drugi opet piu kritike i etike lanke i knjige koje opo
minju. U ovom poglavlju ograniit emo se na strogo
psiholoki pristup. Time ne elim porei vanost drugih
pristupa, ali parafrazirajui dobro poznatu frazu
UNESCO-a da predrasude nastaju u glavama ljudi sma
tram da e eksperimenti na podruju psihologije predra
suda iz novog ugla osvijetliti povijesne i socioloke spo
znaje.
Ponimo, dakle, s tvrdnjom da je u Britaniji, a i u
drugim zemljama prilino rairen stav prema idovima
koji bismo mogli nazvati antisemitizmom. U Sjedinjenim
Amerikim Dravama, jednako kao i u Velikoj Britaniji
broj ljudi koji prema idovima nisu neprijateljski ras
poloeni, koji ih ne osuuju i koji im barem nisu nesklo
ni, jedva da ini etvrtinu ukupnog stanovnitva. Taj
antisemitski stav nije svuda jednako izraen. Meu ti
pinim pripadnicima engleskog srednjeg sloja oko 12
posto ljudi smatra da idovi iskvare sve ega se pri
hvate, a oko 31 posto vjeruje da idovi ugroavaju
ostalo stanovnitvo. S druge strane stanovit broj ljudi
misli da su idovi nadmoan tip ljudi. Tako, na primjer,
6 posto Engleza srednjeg drutvenog sloja vjeruje da su
idovi preivjeli progone zbog svojih divljenja vrijednih

kvaliteta. Usprkos tako razliitim miljenjima veina se

ljudi prilino slae kad se radi o osobinama karakte
ristinim za idove. U Velikoj Britaniji idove smatraju
(postotak stanovnitva koji tako misli naznaen je u
zagradi): lukavima (59 posto), potkupljivima (38 posto),
marljivima (35 posto), inteligentnima (32 posto), odanim
porodici (30 posto), gramzljivima (28 posto), upornima
(27 posto), religioznima (22 posto), astohlepnima (21 po
sto), brbljavima (14 posto), drutvenima (12 posto), pre
tjeranim nacionalistima (12 posto) i nadarenima za mu
ziku (11 posto). Vidimo da su neki od ovih pridjeva po
hvalni, a neki nisu. Da se stereotip idova ne sastoji is
kljuivo od negativnih crta, vidi se iz podatka da se i
dovima gotovo nikada ne pripisuje sklonost raspravlja
nju, agresivnost, oholost, hvalisavost, kukaviluk, okrut
nost, fanatizam, lakoumnost, neukost, naglost, glasnost,
lijenost, naivnost, strastvenost, svadljivost, osvetoljubi
vost, glupost, praznovjernost, aljkavost, podlonost su
gestiji, nepouzdanost, sklonost oponaanju i nedostatak
smisla za humor. Kao to smo vidjeli u poglavlju Nacio
nalni stereotipovi i nacionalni karakter sve su to navod
no osobine nekih nacionalnih i rasnih skupina.
Da li je stereotip idova opravdan? Jesu li navedene
osobine zaista ee i izraenije u idova nego u pripadni
ka neidovske rase koji su jednako inteligentni, obrazo
vani i potjeu iz istog drutvenog sloja? Na alost, o psi
holokim osobitostima idova ima veoma malo podataka.
Prilikom testiranja testovima inteligencije pokazalo se
da su idovi neto malo inteligentniji od slinih skupina
arijaca, no uzrok tome ne mora biti njihova uroena
inteligencija ve moe biti njihov tradicionalni poriv pre
ma viem obrazovanju koje neizbjeno utjee na verbal
nu sposobnost. Jedino drugo svojstvo po kojem se idovi
znatnije razlikuju od pripadnika neidovske rase je agre
sivnost. Ljudi koji ih dobro poznaju smatraju idove
agresivnijim od Arijaca. No i tu bismo pogrijeili kad
bismo tvrdili da je ta osobina uroena itavoj idovskoj
rasi. Nekoliko je studija pokazalo da su idovi koji su

bili progonjeni i koji su zbog svoje rase esto nailazili

na neprijateljstvo i prezir, agresivniji od idova koji
nisu imali takvih iskustava. Drugim rijeima agresivni
je idov, vjerojatno, posljedica antisemitizma, a ne nje
gov uzrok.
Ovih nekoliko injenica zajedno s jo nekoliko irele
vantnih podataka koji se odnose na vei broj ljevorukih
i specifinu raspodjelu krvnih grupa, jedino su na to
se moemo osloniti odgovarajui na pitanje po emu se
idovi razlikuju od neidova. Rezultati istraivanja na
ovom podruju bili bi nadasve zanimljivi i vrlo vani.
No budui da istraivanja, koja bi odluila da li uzrok
antisemitizma lei u samom idovu kao pojedincu ili u
idovima kao skupini, nisu jo izvrena, razmotrimo li
nost antisemita.
Nae se prvo pitanje svakako mora odnositi na speci
finost reakcije antisemitizma. Moramo se zapitati da li
je antisemitizam specifina reakcija nepovezana s osta
lim osobnim stavovima ili je ta osobina samo dio kom
pleksa miljenja o velikom broju raznih problema, tj.
dio cjelovitog pogleda na svijet? Odgovor je, na sreu,
potpuno odreen i jednostavan.
Sveobuhvatna istraivanja u Sjedinjenim Amerikim
Dravama i Velikoj Britaniji nedvojbeno su pokazala da
je antisemitizam usko vezan s nekim drugim drutvenim
stavovima. Da bismo dokazali ovu tvrdnju, pogledajmo
najprije kako se antisemitizam mjeri, jer emo tek tada
moi shvatiti njegov odnos prema ostalim drutvenim
pitanjima.
Prvi korak pri konstrukciji mjernog instrumenta sasto
ji se u sakupljanju velikog broja izjava o stavovima pre
ma skupini o kojoj se radi. Takve se izjave dobivaju
intervjuiranjem, nalaze se u knjigama i asopisima, kao
i u novinama i u raznim drugim izvorima. Pritom treba
paziti da se one zapiu tono onako kako su izvorno
dane. Kad odbacimo izjave koje su istovjetne ostaje nam
njih nekoliko stotina. Tih se nekoliko stotina daje na
itanje velikoj skupini sudaca koji moraju biti slini

ljudima iji e se stavovi zapravo mjeriti. Svaki sudac

dobiva sve izjave napisane na odvojenim listovima papi
ra i od njega se trai da izjave poreda u skupine prema
stupnju antisemitizma (recimo u jedanaest skupina koje
obuhvaaju sve stavove od krajnjeg antisemitizma, pre
ko neutralnog stava do jasno izraenog prosemitizma).
Kad svaki sudac zavri svoj zadatak, izjave kod kojih se
svi suci, ili barem velika veina, ne slae u stepenu nji
hova antisemitizma, tj. ne mogu odluiti koliko su one
pro ili antisemitske, odbacuju se. Jasno je, naime, da
izjave koje italac moe protumaiti i u jednom i u dru
gom smislu ne mogu uvijek izazvati potrebnu reakciju.
Ostaje, dakle, velik broj izjava u ocjeni kojih se suci
uglavnom slau. Meu njima se odaberu, recimo, 24
izjave koje obuhvaaju podruje o kojem se radi, a kre
u se od vrlo antiseimtskih do krajnje prosemitskih. Za
tim se na arak papira tiskaju proizvoljnim redom, a sva
koj se pridoda pet moguih odgovora (odluno se sla
em, slaem se, nisam siguran, ne slaem se i odluno se
ne slaem). Takva se lista podijeli lanovima uzorka sta
novnitva koje treba testirati. Rezultat testa je odreeni
pro ili antisemitski stav. Da bismo razjasnili o emu se ra
di, pogledajmo jednu takvu tipinu ljestvicu (navedena
ljestvica esto je koritena u Velikoj Britaniji).

MILJENJA O IDOVIMA
U ovom upitniku nai ete 24 razliita miljenja o idovi
ma. eljeli bismo znati da li se sa svakim od njih slaete
ili ne. Ispod svake izjave nai ete pet moguih stavova:
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem se,
odluno se ne slaem. Podvucite stav koji je najsliniji va
emu. Molimo vas da ne preskoite ni jednu izjavu, ma ko
liko vam bilo teko da se odluite. Vai e stavovi ostati
anonimni. Molimo Vas da se ne potpiete.
Hvala na suradnji!
1) Neprijateljstvo prema idovima plod je nesporazuma.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem

2) idovi monopoliziraju sve na utrb Engleza.

odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
3) idovi su zbog svoje vjere izolirana drutvena skupina.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
4) Da bi postigli ono to ele, idovi ne prezaju ni pred
prevarama.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
5) idovi su poteni, drutveno korisni i rodoljubivi kao i
bilo koja druga nacionalna skupina.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
6) Postoje dobri i ravi idovi jednako kao to postoje
dobri i ravi Englezi.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
7) idovi u cjelini ne mogu se smatrati odgovornima za
nedjela manjine koja ne potuje zakone i obiaje ove
zemlje.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
8) idovi iskvare sve ega se prihvate.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
9) Nema razloga za miljenje da su idovi po prirodi gori
i nepoteniji od ostalih ljudi.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
10) Iako je nesklonost prema idovima posljedica predra
suda, ipak se moe donekle opravdati.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
11) idovi su mentalno i moralno nadmoni veini drugih
nacija i rasa.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
12) U ovoj zemlji idovi imaju prevelik utjecaj i mo.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
13) idovi ovu zemlju dre u samrtnom stisku.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem

14) idovi su preivjeli progone zbog svojih mnogih div

ljenja vrijednih osobina.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
15) idovi su gramzljivi, bezobzirni i ugroavaju sredinu u
kojoj ive.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
16) idovi su odani zemlji u kojoj ive jednako kao i drugi
graani.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
17) idovima nedostaje tjelesna hrabrost.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
18) idovi ugroavaju svaku naciju i zemlju u kojoj ive.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
19) idovi u cjelini pristojni su i poteni.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
20) idovi bi trebali zanemariti svoje obiaje i postati pro
sjeni graani ove zemlje.
odluio se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
21) U najbolje plaenim zanimanjima ima previe idova.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
22) Ne moe se oekivati da e se Zidovi ponaati bolje
prema drugima sve dok se ti drugi ne ponu bolje po
naati prema njima.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
23) Od svih ljudi na Zemlji idovi su najnedostojniji.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
24) Opasnost od idova se preuveliava.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
P o d a c i dobiveni na temelju slaganja ili n e s l a g a n j a s
velikim b r o j e m ovakvih izjava o m o g u a v a j u n a m da od
g o v o r i m o na p o s t a v l j e n o pitanje o t o m e da li je anti
s e m i t i z a m opi s t a v ili skup specifinih miljenja. T a k o ,

na primjer, jedan ovjek misli kako su idovi potkup

ljivi, ali ne i pretjerano moni, dok drugi smatra da i
dovi ovu zemlju dre u smrtnom stisku, ali i da su odani
zemlji u kojoj ive i njezinim graanima. Logiki je mo
gue vjerovati da u najbolje plaenim zanimanjima ima
previe idova kao i to da su idovi u cjelini pristojni
i poteni; da idovi u ovoj zemlji imaju prevelik utjecaj
i mo, ali i da su preivjeli progone zbog svojih mnogih
divljenja vrijednih osobina. Drugim rijeima, ako nije
logiki proturjeno, neije miljenje o idovima moe
istodobno biti i pohvalno i nepovoljno, pa ne moemo
govoriti o antisemitizmu kao o opem stavu kad se jedno
stavno radi o odreenom broju specifinih pogleda.
Ima, meutim, ljudi koji o idovima misle tako nepo
voljno da se slau s izjavama koje su logiki nespojive.
Tako, na primjer, isti ovjek moe vjerovati da su idovi
kao skupina previe zatvoreni, tj. da se drue iskljuivo
meusobno, a ne i s pripadnicima arijske rase, ali da su
istodobno i nametljivi i da se svim silama nastoje sto
piti sa stanovnicima zemlje u kojoj ive. U jednoj studiji
izvrenoj sa ciljem da se proue takvi proturjeni stavo
vi konstruirane su dvije ljestvice za mjerenje dviju su
protnih osobina jedna je mjerila povuenost idova,
a druga njihovu nametijivost. U prvoj su se ljestvici na
lazile izjave o tome kako se idovi nisu asimilirali sa sta
novnicima zemlje u kojoj ive, kako su tamo jo uvijek
tuinci, kao i optube da su zatvoreni u klanove i da se
nedovoljno obaziru na skupine stanovnika neidova s
kojima se susreu. Izjave druge ljestvice optuivale su
idove da se pretjerano nastoje stopiti sa stanovnicima
zemlje u kojoj ive i da s previe ara sudjeluju u rjea
vanju njezinih problema. U tim se izjavama kae da i
dovi kad se prilagoavaju uvjetima drutva u kojem ive,
zapravo samo oponaaju arijce i time skrivaju vlastito
idovstvo; nastojanja idova da se pridrue razliitim
organizacijama uzrokovana su eljom za ugledom i utje
cajem, kao i radoznalou i potrebom da se istrauje pa
i uhodi. Ulazak u vladu ili u arijsko susjedstvo samo

uvruje idove u nastojanju da vladaju i upravljaju;

njihovo se ovjekoljublje temelji na sebinim motivima,
a kultura na preuzimanju i upijanju kulture zemlje u
kojoj ive (to se, naravno, dogaa zbog nedostatka vlasti
te kulture). Logiki gledano stavovi izraeni u navedenim
ljestvicama meusobno su suprotni. Ipak, velik broj onih
koji su zastupali miljenja izraena u prvoj ljestvici od
luno se slagao i sa stavovima iznesenim u drugoj. To je
vrlo uvjerljiv dokaz postojanja antisemitizma openito.
Osim toga odmah se vidi i to da se takav stav temelji na
osjeajima, a ne na logici i da tovie dovodi do logike
proturjenosti.
Dosad smo razmatrali samo predrasude protiv idova.
No one su, vjerojatno, samo dio ope sklonosti etnocen
trizmu, tj. vjerovanju da je vlastita nacija ili drutvena
skupina nadmona svim ostalim nacijama ili drutvenim
skupinama. Pretpostavka da je to tako posve je oprav
dana mnogo je puta opaeno da antisemiti ravo go
vore i o Crncima i o obojenim rasama openito, kao i o
svim nacijama i rasama kojima ne pripada sam antisemit.
To se protee ak i na drutvene slojeve, tj. antisemita
ocrnjuje svaki onaj drutveni sloj kojemu sam ne pri
pada. Takoer esto smatra da su ene manje vrijedne
od mukaraca.
To je otkrie vano jer pokazuje da se ne moemo ba
viti antisemitizmom kao izoliranom pojavom. Predrasude
prema idovima na neki su nain samo uzgredne tamo
gdje idova nema njihovo mjesto zauzimaju neke druge
skupine. idovi su zapravo samo izlika, a predrasude pre
ma njima nastaju neovisno o njihovu ponaanju. Tu se
radi o jednom posve openitom procesu u psihologiji
antisemitizma. Prema tome, ako elimo razmotriti anti
semitizam, moramo proiriti predmet svoga izuavanja i
pozabaviti se etnocentrizmom u cjelini.
No ni to jo nije dovoljno, jer ni etnocentrizam nije
izolirana pojava nego posljedica jo openitijih uvjerenja
i stavova. Najvaniji kompleks stavova koji je povezan
s etnocentrizmom i antisemitizmom, vjerojatno je pogled

na svijet koji obino nazivamo konzervativizmom. U jed

noj anketi skupini konzervativaca, liberala i socijalista
u Velikoj Britaniji koji se nisu razlikovali ni po dobi ni
po spolu ni po obrazovanju, postavljeno je pitanje: Mi
slite li da su idovi drutveno korisni, poteni i rodolju
bivi kao i svi ostali graani? i pitanje: Mislite li da su
idovi u ovoj zemlji isuvie utjecajni i moni? etrdeset
posto konzervativaca smatralo je da su Zidovi drutveno
korisni, poteni i rodoljubivi graani, a to isto je mislilo
58 posto liberala i 67 posto socijalista. Drugim rijeima
konzervativci su bili znatno vei antisemiti od liberala,
a ovi opet vei antisemiti od socijalista. Na drugo pitanje
pozitivno je odgovorilo 68 posto konzervativaca, 52 posto
liberala i 39 posto socijalista. Ovi brojevi koji se nimalo
ne razlikuju od rezultata slinih istraivanja u Velikoj
Britaniji i Americi jasno pokazuju bliskost antisemitizma
i konzervativnih politikih stavova.
U istoj anketi postavljen je i velik broj drugih pitanja
od kojih su mnoga u odnosu na antisemitizam bila veo
ma diskriminativna. Otkriveno je da antisemiti smatraju
da su ljudi ija boja koe nije bijela po prirodi manje
vrijedni od bijelaca, da je rat neizbjena posljedica ljud
ske prirode, da ljude s tekim nasljednim manama ili
bolestima treba prisilno sterilizirati, da se prema zloin
cima ne postupa dovoljno strogo i da bismo ih trebali
kanjavati, a ne lijeiti, da su ljudi kojima savjest ne
doputa da se bore u ratu izdajice svoje zemlje i da s tim
u skladu treba s njima postupati, da u kole ne treba
uvoditi spolni odgoj, da sklapanje brakova izmeu bije
laca i obojenih treba sprijeiti kad god je to mogue,
da se svi ljudi ne raaju s jednakim sposobnostima, da
rodoljublje u suvremenom svijetu nije sila koja djeluje
protiv mira, da zloin i nasilje treba kanjavati bievanjem i da bi vjersko obrazovanje u kolama trebalo biti
obvezatno, da u odgoju djece treba potovati princip da
je batina u raju izrasla, da ene po inteligenciji, organi
zacionim sposobnostima itd. nisu jednake mukarcima,

da smrtna kazna nije surova i da je stoga ne treba

ukidati, da je Japancima okrutnost priroena i da e za
dvadeset i pet godina buknuti novi rat. Iz ovih se odgo
vora vidi da su antisemiti, osim to su etnocentrini tako
er i konzervativni, rodoljubivi, religiozni, antifeministi
ki raspoloeni i sadistiki agresivni (to se moe zaklju
iti iz njihova odnosa prema bievanju, smrtnoj kazni
itd.).
Nezavisna istraivanja u Sjedinjenim Dravama snano
su potkrijepila ovakav sud, a otkrila su i jo neke poka
zatelje antisemitizma. Naeno je da izmeu antisemitiz
ma etnocentrizma i devet odreenih skupina svojstava
postoji prilino dobra korelacija. Prvu skupinu tih svoj
stava mogli bismo nazvati konvencionalizmom ili sli
jepim prihvaanjem konvencionalnih graanskih vrijed
nosti. Taj se stav moe saeti reenicom ne treba javno
initi ono to ostali ne odobravaju ak ni onda kad smo
svjesni da smo u pravu. Drugu skupinu mogli bismo
oznaiti skupnim nazivom pokoravanje autoritetu jer
se radi o poslunosti idealiziranom moralnom autoritetu
skupine kojoj antisemita pripada. Stav prema tom auto
ritetu posve je nekritiki to se vidi iz izjave da ova
zemlja treba manje zakona i narodnih zastupnika, a vie
hrabrih, neumornih i predanih voa kojima ljudi mogu
vjerovati. Za treu skupinu svojstava karakteristina je
autoritativna agresivnost ili tendencija da se trae,
osuuju, odbacuju i kanjavaju ljudi koji ne prihvaaju
konvencionalne vrijednosti. Kao primjer takvog stava
moemo navesti miljenje da je homoseksualnost osobi
to gnusan prijestup koji treba strogo kanjavati.
U etvrtoj skupini svojstava koja bi se mogla skupiti
pod zajednikim nazivom antiintracepcije radi se o
suprotstavljanju svemu to je subjektivno, suosjeajno i
matovito. Intracepcija je tehniki izraz kojim se ozna
ava prevlast osjeaja, mate, teorije i elja, tj. bitno
subjektivan ljudski stav suprotan ekstracepciji ili ten
denciji ograniavanja stvarnim fizikalnim uvjetima koji
se mogu jasno opaziti, kao i opipljivim objektivnim i
njenicama. Sr antiintracepcije sadrana je u izjavi da

se u koledima previe naglaavaju intelektualni i teorij

ski problemi, a da se nedovoljno ukazuje na ivotnu
praksu i na vrlinu jednostavnosti.
Idua se skupina svojstava odnosi na praznovjerje i
stereotipove, tj. na vjeru u mistino odreenje sudbine
pojedinca i na miljenje u krutim kategorijama. Kao pri
mjer takvog stava moe posluiti reenica: Premda mno
gi ljudi astrologiju ismijavaju, njome se moe mnogo
toga objasniti.
Zatim dolazi vjerovanje u snagu i izdrljivost, zapra
vo zaokupljenost odnosima dominacije i poslunosti, sna
ge i slabosti i voe i sljedbenika i, naravno, poistovjei
vanje s likovima monika. Pobornici toga miljenja obi
no izjavljuju da ljudi danas ive neprirodno i pretjera
no udobno. Oni dre da bismo se trebali vratiti fundamentalnijem, ,krvavijem' i djelatnijem nainu ivota.
Sedma skupina osobina mogla bi se saeti izrazima
destruktivnosti i cinizma ili openito neprijateljstvom
prema ljudskoj vrsti (najee izraeno rijeima). to se
time misli vidi se iz izjava da bez obzira na vanjsko
ponaanje mukarci od ena ele samo jedno i da
uzmemo li pravo, ovjek radi samo zbog vlastite koristi.
Zadnje dvije skupine svojstava koje bismo, zajedni
kim imenom, mogli nazvati sklonostima prema projek
ciji manifestiraju se u miljenju da su ljudi bezumni,
a ivot opasan i u projekciji vlastitih nesvjesnih emocio
nalnih poticaja i spolnih sukoba, tj. u pretjeranom bav
ljenju svime to je u vezi sa spolnou. Ljudi s takvim
sklonostima najee izjavljuju da uglavnom nismo
svjesni koliko na na ivot utjeu tajne urote politiara
i da su spolne orgije starih Grka i Rimljana u usporedbi
s onim to se danas dogaa u ovoj zemlji, i to ak i u
krugovima gdje to ne bismo oekivali, djeja igra.
Ako antisemitski raspoloeni ljudi navedene stavove
ee zauzimaju od ljudi koji nisu skloni etnocentrizmu,
tada bi se na temelju odgovora na pitanja sadraja sli
nog sadraju koji smo maloas naveli (navedeni su sadr
aji meusobno nezavisni) morao moi predvidjeti stepen

neijeg antisemitizma i etnocentrizma. Pokazalo se da je

to doista mogue i da je prognoza prilino tona. Iz istra
ivanja koja su izvrena u Sjedinjenim Amerikim Dra
vama, Velikoj Britaniji, Njemakoj, vedskoj i drugim
evropskim zemljama vidi se da su antisemitizam i etno
centrizam zapravo iste gore list, tj. posljedica faizma
ili autoritatizma. Budui da ljudi za koje se zna da su
faisti esto misle u navedenim kategorijama, nedvojbe
no je da izmeu njih postoji stanoviti odnos. Izraz autoritatizam skovan je s ciljem da se upozori na neke teo
rijski vane osobitosti tog skupa drutvenih stavova. Ma
koji izraz odabrali (tj. duh faizma ili autoritatizam)
jasno je da se radi o neem bitno vanom u socijal
noj psihologiji.
U objanjavanju porijekla tog istodobnog zastupanja
svih nabrojenih drutvenih stavova mogla bi nam pomoi
pretpostavka o vezi izmeu drutvenog stava i linosti.
Da takva pretpostavka nije posve neprihvatljiva pokazao
je prije nekoliko godina S. Crown otkrivi da su antise
mitizmu skloni ljudi emocionalno nestabilniji i neurotiniji od ljudi koji nemaju nita protiv idova. Jedna je
sveobuhvatna anketa pokazala da emocionalno nestabil
ni ljudi lake prihvaaju predrasude od ljudi koji su emo
cionalno stabilni. To je kasnije potvrdila i studija, u ko
joj je tijekom odreenog vremenskog razdoblja, meto
dom psihoanalitikog intervjua prouavana manja sku
pina ljudi.
Ipak autoritativnu linost i sloeni skup etnocentrinih,
faistikih stavova ne moe se opravdati iskljuivo emo
cionalnom nestabilnou. Trebalo bi poi od specifinijih
pretpostavki i pokuati ih provjeriti izravnim prouava
njem ljudi koji na testovima autoritatizma postiu ve
lik i malen broj bodova. Skupina amerikih istraivaa
to je i uinila, i njihova otkria s nekoliko su strana osvi
jetlila takozvanu autoritativnu linost. Ovdje emo
ukratko iznijeti rezultate njihova istraivanja.
Psiholozi navedenog istraivakog tima posluili su se
vrlo jednostavnim postupkom. Skupine ljudi koji su od-

govarajui na pitanja upitnika (pitanja su se odnosila na

devet nabrojenih i opisanih osobina) postigli velik broj
bodova usporedili su s ljudima koji su na takvim upit
nicima postigli izrazito malen broj bodova. Rezultati uspo
redbi na temelju intervjua, upitnika i psiholokih testova
bili su upadljivo neproturjeni. elimo li razmotriti ko
nani zakljuak, bit e, vjerojatno najbolje da svoja otkri
a samemo u nekoliko toaka.
Prije svega nalazimo da se ljudi s velikim brojem bo
dova od ljudi s malim brojem bodova razlikuju po svoj
stvima koja bismo mogli nazvati potiskivanjem i svjesnou. Otkriveno je, a to je i najznaajnije otkrie itavog
istraivanja, da nepristrani ljudi bre postaju svjesni vlas
titih neprihvatljivih sklonosti i poticaja i da ih sprem
nije prihvaaju. Nasuprot tome ovjek optereen predra
sudama izbjegava da se s njima suoi, pa ih stoga i ne
moe ugraditi u svoju linost. Nepoeljne misli i osobine
potiskuje iz svijesti, dok ih ovjek neoptereen predra
sudama ostaje svjestan i prihvaa ih kao dio svoje li
nosti. Sklonosti koje se potiskuju jesu uglavnom strah,
slabost, pasivnost, spolni poticaji i napadako raspolo
enje prema likovima autoriteta, najee roditeljima.
Ta tendencija potiskivanja ovakvih osjeaja uzrokuje
drugu skupinu osobina po kojima se ovjek koji postie
velik broj bodova razlikuje od onoga koji postie malen
broj bodova (radi se naravno o testu autoritatizma) mogli
bismo obuhvatiti zajednikim nazivima sklonosti prema
eksternalizaciji (materijalnom) i sklonosti prema internalizaciji (duhovnom). ovjek optereen predrasudama
nesvjesno se slui projekcijom, mehanizmom koji je
Freud prvi opisao i ije je postojanje, kasnije, i eksperi
mentalno dokazano. Radi se o sklonosti da se vlastite
osobine pripisuju drugim ljudima i to, naravno one
osobine koje nisu hvale vrijedne pa ovjek nerado pri
znaje da ih sam posjeduje. Tako, na primjer, krtac nee
rei ni misliti da je on sam krt, ve da su takvi drugi
ljudi. Pristran ovjek projicira na druge vlastita svojstva
koja potiskuje (nije on neprijateljski i prijetei raspolo-

en nego drugi) i kod drugih estoko osuuje nedostatke

koje sam posjeduje (npr. slab ovjek osuuje sve slabie).
Drugi je vid eksternalizacije izbjegavanje introspekcije
ili samoispitivanja, kao i svake neugodne spoznaje ope
nito to dovodi do suavanja sadraja svijesti. Osim toga
velik se dio energije troi na potiskivanje nepoeljnih
sklonosti u podsvijest kao i u borbi za uspjeh i njegove
vanjske znakove to ide na utrb meuljudskih odnosa i
zadovoljstva u samom radu. Relativna nesposobnost za
drutveni ivot moe se ispoljavati u konvencionalnom
uskogrudnom odnosu prema ljudima, ili u ovisnosti o
njima, kao to je to sluaj u konzervativnoj podgrupi
skupine s velikim brojem bodova, ili u bezobzirnosti i
elji da se manipulira ljudima, kao to se to deava u
prijestupnitvu sklonoj podgrupi iste skupine. Tipini
pripadnik skupine ljudi koji na testu autoritativnosti po
stiu velik broj bodova takoer se rijetko preputa osjetilnosti ili pasivnim uicima kao to su, na primjer, na
klonost i ljubav, drugarstvo, umjetnost itd. Duhovna za
dovoljstva on nadomjeta pokretljivou, kao i nepresta
nom aktivnou i stjecanjem materijalnih dobara.
S druge strane nepristran ovjek, svjestan vlastitih
drutveno neprihvatljivih sklonosti, ne projicira te sklo
nosti na druge, ve ih nastoji uklopiti u svoju linost.
Obino mu je stalo do istinskih vrijednosti, do ostvarenja
intelektualnih ili estetskih ciljeva i do toga da bude dru
tveno koristan. Njegova samodostatnost, kao i njegova
sposobnost sudjelovanja u drutvenom ivotu veoma je
izraena. Za razliku od pripadnika skupine s velikim bro
jem bodova iji su napori usredsreeni na prilagoavanje
vanjskom svijetu i na postizanje moi i uspjeha, takav
ovjek nastoji ostvariti unutarnji sklad i postii samoostvarenje. Posljedica te vee okrenutosti prema sebi,
odnosno prema duhovnom vea je kreativnost i mato
vitost na spoznajnom kao i na emocionalnom polju.
Polazei od nepostojanja unutarnjeg, duhovnog arita
dolazimo do idue bitne razlike izmeu pristranog i ne
pristranog ovjeka. Par suprotnih osobina po kojima se

oni meusobno razlikuju je i konvencionalnost i iskre

nost. Meu pripadnicima autoritativne skupine i oni koji
su skloni konzervatizimu i oni koji su skloni prijestupnitvu najee prihvaaju konvencionalne vrijednosti i
pravila. Da bi odredili to je dobro, a to zlo oslanjaju se
ili na autoritete ili na javno mnijenje, dakle, uvijek
trae podrku izvana. To prilagoavanje vanjskim vri
jednostima najbolje se vidi u odnosu pristranih ljudi
prema roditeljima, kojima se ovjek optereen predra
sudama stereotipno divi, koje ne moe ni kritizirati i
kojima se ne moe izravno suprotstaviti. Iz razgovora s
njim esto, meutim, saznajemo da je on prema rodite
ljima zapravo neprijateljski raspoloen, ali da to nepri
jateljstvo potiskuje i time spreava razvoj iskrenih i sr
danih odnosa. Nasuprot tome vea iskrenost nepristra
nog ovjeka odraava se i u njegovu otvorenom i kriti
kom stavu prema roditeljima. Budui da se smatra rodi
teljima dorastao, on se ne ustruava kazati to misli,
to ne mora utjecati, a obino i ne utjee, na srdanost
njihovih odnosa.
U shvaanju spolnih uloga vidi se slina razlika. Muka
rac optereen predrasudama takoer je i konvencionalan.
Sebe smatra djelatnim, odlunim, grubim, energinim,
neovisnim i uspjenim (drugim rijeima pobjednikom u
ivotnoj borbi), a enu pasivnom i poslunom. Njegove
vanbrane spolne odnose obino ne prate osjeaji, a od
zakonite ene zahtijeva, prije svega, konvencionalnu vrli
nu dobre domaice. U cjelini gledano spolnost je kod
njega u slubi drutvenog statusa. Pristran mukarac na
stoji se istai osvajanjem velikog broja ena (status mukosti) ili time to e oeniti enu iz dobre kue (dru
tveni status). ovjek koji nije optereen predrasudama
u vezi sa suprotnim spolom trai, prije svega, drugarstvo,
prijateljstvo i osjetilnost. Slino tome nepristrana ena
se u izboru partnera prvenstveno rukovodi zajednikim
interesima i ljubavlju, dok se ena optereena predrasu
dama hvata za sliku konvencionalne enstvenosti. Ona

mukarca toboe slua i ulaguje mu se, a zapravo je pre

ma njemu neprijateljski raspoloena i nastoji ga izrabiti.
Razlike u emocionalnim reakcijama povezane su s idu
im parom suprotnih svojstava koja emo radi lakeg
razumijevanja oznaiti kao usmjerenost prema moi i
usmjerenost prema ljubavi. Konvencionalni ljudi skloni
su da se dive moi i da za njom tee. Relativna nespo
sobnost za naklonost i ljubav, zajedno s osjeajem ugro
enosti sile pristranog ovjeka da tei ka moi u njezinu
izravnom ili neizravnom obliku (tj. vezujui se za one u
ijim je ona rukama) . . , Stoga u takvih ljudi esto nala
zimo osobinu koju bismo najbolje mogli opisati kao ,prevelik realizam', tj. kao sklonost da se sve i svatko iskoristi
kao sredstvo za odreeni cilj. Mukarac optereen pred
rasudama esto takav bezobzirni oportunizam smatra
atributom mukosti.
Nasuprot tome ovjek koji je na testu autoritatizma
postigao malen broj bodova u druenju s drugim ljudima
trai ljubav i naklonost. Osim toga emocionalno se vezuje
i za svoj rad. Iako, naravno, prema priznanju nije rav
noduan, njegove su djelatnosti samo rijetko iskljuivo
sredstva za postizanje cilja. One esto postaju same po
sebi izvorom uitka i zadovoljstva, ako ve ne izravno,
onda neizravno time to su drutveno korisne. . . . Najzad
tu je i interes za umjetnost i filozofiju koji pridonosi ve
em unutarnjem bogatstvu, a time i manjoj tenji ka
moi i drutvenom poloaju.
Zadnja skupina svojstava po kojima se pristrani ljudi
razlikuju od nepristranih mogla bi se saeti izrazima
krutost i elastinost. Prvi se objanjava potrebom krutih
obrambenih mehanizama koji e neprihvatljive sklonosti
i poticaje potisnuti u podsvijest. Budui da tako potisnu
te sklonosti i poticaji nisu izgubili svoju dinamiku sna
gu, neprestano postoji opasnost da e, popusti li obram
beni zid, izroniti na povrinu svijesti. Izgleda da potiski
vanje vie teti nego pomae u njihovu svladavanju. Ta
ko oslabljen ego stalno je u opasnosti da ga potisnute
sile posve ne unite. Da bi se mogao oduprijeti tolikoj

prijetnji mora pojaati obrambene mehanizme, koji ma

kako jaki bili nikad ne mogu potpuno sprijeiti nenadane
i nekontrolirane provale potisnutih impulsa. Time je za
arani krug zatvoren. Na potiskivanje tih instinktivnih
impulsa troi se velik dio energije, no oni iako potisnuti,
ostaju bitno neizmijenjeni. Taj se proces, popraen pro
jekcijom i eksternalizacijom kao i pomanjkanjem unu
tarnje snage i individualizma, nikad ne moe odvijati
uravnoteeno i jednoliko i jedino ga vrsta, kruta, jedno
stavna i stereotipna spoznajna struktura moe sprijeiti
da ne dovede do potpunog sloma linosti. Ljudi kod kojih
je etnocentrizam snano izraen u tako su velikom broju
skloni da iskustva ukalupljuju stereotipnim kategorija
ma da se to moe smatrati njihovom opom karakteri
stikom . . . ovjek koji je na testu etnocentrizma postigao
izrazito malen broj bodova u svojim je emocionalnim i
spoznajnim prilagodbama mnogo elastiniji. To se odra
ava i u njegovoj nesklonosti prema pretjeranoj glorifi
kaciji ljudi ili dogaaja, kao i u njegovu boljem poimanju
biti sloenih drutvenih i meuljudskih odnosa i svesrdnijem prihvaanju psihologije i drutvenih znanosti
koje te odnose prouavaju.
U svom pokuaju da opiem etnocentrinu, predrasu
dama optereenu i autoritativnu linost sluio sam se
psihoanalitikom terminologijom koja esto ne samo da
je teko razumljiva ve i nerazmrsivo zaplee injenicu i
teoriju. Mislim, meutim, da se u ovom sluaju vrijedi
pomuiti jer se takav opis u bitnim crtama slae s rezul
tatima velikog broja objektivnih istraivanja. Prije nego
li te rezultate vrednujemo, ponovit emo to pritom tre
ba imati na umu.
Prije svega navedeni podaci ukazuju samo na sklonosti.
Navedeni modeli linosti predrasudama optereenih i ne
pristranih ljudi ni izdaleka nisu univerzalni, pa stoga
linost, iako odgovorna za dio predrasuda ne moe biti
odgovorna za sve. Osim toga dosad smo govorili samo o
krajnje pristranim i krajnje nepristranim ljudima; ono
to vrijedi za njih ne mora nuno vrijediti i za nekog tko

ima poneku predrasudu kao ni za nekog tko je samo

relativno nepristran. Mnogi ljudi izgovaraju antisemitske
i etnocentrine parole, a da nisu o njima nikada raz
miljali. Kao papige ponavljaju tue miljenje bilo zato
to su sami isuvie glupi da bi shvatili to govore, bilo
zato to je takav stav uobiajen u sredini u kojoj ive.
Budui da uz miljenja koja ponekad iznose nisu emo
cionalno vezani, ne moe se ni takav njihov tobonji stav
objasniti strukturom njihove linosti. U ovu kategoriju
vjerojatno spada velika veina verbalnih antisemita.
Treba oekivati da e gore opisana struktura linosti biti
osobito izraena kod malog broja fanatika koji zapravo
i jesu voe i stoga opasniji od poslunog stada koje
ih slijedi.
Na treem mjestu treba spomenuti to da je dosad vei
na istraivaa prouavala autoritativnu linost u termi
nima antisemitizma i faizma. Iz nekih se pokazatelja,
meutim, vidi da je krutost stavova, osebujna crta li
nosti etnocentrika, svojstvena i komunistima. Nadmo
radnike klase za njih je aksiom jednako kao to je nad
mo buroazije aksiom za faistu, koji je u nadmo svoje
domovine nad ostalim dravama jednako uvjeren kao i
komunist u inferiornost vlastite zemlje u odnosu na
SSSR. Za komuniste onaj na kome se lome kola nije
idov nego kapitalist. Budui da smo dosad razmatrali
psihologiju antisemitizma ee smo se susretali s kon
zervativnom autoritativnom linosti nego s drugim nje
zinim predstavnicima. No bilo bi pogreno misliti da ni
ta slino ne postoji i na politikoj ljevici.
Najzad treba navesti i miljenja nekih kritiara koji
istiu da se ispitivanjem verbalnih izjava ne moe nita
saznati ni zakljuiti, jer ono to netko kae ne mora biti
isto to taj netko i radi. Uvjerenje da su djela vanija
od rijei pa stoga treba promatrati ponaanje, a ne ver
balne izjave, toliko je raireno da mu moramo posvetiti
nekoliko rijei.
Svatko, naravno, moe prikriti svoje pravo miljenje i
tvrditi da misli neto to zapravo ne misli. Opasnosti za-

kljuivanja na temelju neijeg ponaanja nisu, meutim,

nita manje. Ne moemo, na primjer, tvrditi da je netko
religiozan samo zato to ide u crkvu; na to ga moe poti
cati elja da se prilagodi sredini ili da je impresionira
kao i elja da u crkvi upozna ljude koji bi mu eventualno
mogli koristiti. Onaj tko na svoj prozor zalijepi plakat
Glasajte za konzervativce moda to ne radi zato to se
slae s njihovom politikom, nego zato to se boji da bi
otkrivanjem svojih simpatija prema socijalistima mogao
doivjeti neugodnosti. ovjek koji nije nimalo antisemit
ski raspoloen moe sudjelovati u opem pokolju bespo
monih ljudi iz straha da ga netko ne bi prijavio. Ver
balne izjave nisu, naravno, pouzdan pokazatelj neijih
stavova, ali i neije nas akcije mogu u zakljuivanju za
vesti na pogrean put. Da bi se vidjelo da li djela i ver
balne izjave odraavaju neije prave stavove, treba uvijek
potraiti objektivan dokazni materijal.
To se moe uiniti na nekoliko naina od kojih je mo
da najuvjerljivija metoda ponavljanja. Ako ponovljeno
ispitivanje razliitih drutvenih i nacionalnih skupina da
de sline neproturjene rezultate, nije vjerojatno da je
ta jednoglasnost miljenja posljedica namjernog laganja.
Budui da su razliiti istraivai u istraivanju doli do
rezultata u biti slinih onima o kojima smo govorili u
ovom poglavlju, vjerojatnost njihove openite istinitosti
vrlo je velika.
Jednako je vana i injenica to se zakljuci na temelju
tih hipoteza mogu i provjeriti. Uzmimo jedan takav pri
mjer. Vidjeli smo da su stavovi predrasudama opteree
nog ovjeka openito krui od stavova nepristranog o
vjeka. Konstrukcijom mjere krutosti i njezinom primje
nom na ljude koji su na etnocentrino-autoritativnoj
ljestvici vrlo nisko ili vrlo visoko, moglo bi se to i strogo
eksperimentalno provjeriti. Jedna je takva mjera i do
bro poznati test inteligencije u kojem se od ispitanika
trai da iz velikog suda izvadi odreeni broj litara vode.
Pritom se moe posluiti sa tri manja suda od kojih ni

jedan nije odgovarajue veliine tako da, da bi dobio e

ljenu koliinu, mora vodu lijevati iz jednog suda u drugi.
Test krutosti sastavljen je od niza takvih problema.
Prvih osam mogu se rijeiti na principijelno isti nain,
tj. istim redoslijedom u biti slinih koraka. Zatim dolaze
dva problema koji se osim na takav uhodani nain mogu
rijeiti i mnogo jednostavnijim putem. Budui da se elas
tian ovjek, vjerojatno, nee pridravati krutog modela
nastalog rjeavanjem prvih osam problema, treba oeki
vati da e on taj jednostavniji put pronai. Jedanaesti se
problem uope ne moe rijeiti slino kao prvih osam, a
dvanaesti i trinaesti opet se mogu rijeiti na dva naina
na poznati sloen i na jednostavan. Krutost se mjeri
brojem odstupanja od poznatog sloenog naina rjea
vanja pri rjeavanju zadnjih pet problema. Prema pret
postavci morali bi ljudi skloni etnocentrizmu i autoritatizmu biti vrlo kruti, a jedan je dobro kontrolirani
eksperiment pokazao da je upravo tako. Prema tome ima
mo neovisan dokaz istinitosti nae pretpostavke.
Sve u svemu moe se kazati da sve ove razne niti do
kazivanja ine vrsto povezano tkivo. Premda e se ono,
vjerojatno, izmijeniti u mnogim vanim pojedinostima,
ve se danas moe primijeniti u praktinoj borbi protiv
antisemitizma. Mjere te borbe nisu predmet psihologije,
pa o njima neemo ovdje raspravljati.

15
Gallupove ankete i javno mnijenje

Stara izreka vox populi, vox Dei vrijedi, izgleda, i za dik

taturu i za demokraciju. Diktatori koji, kao na primjer
Mussolini, ne potuju volju veine stanovnika, osueni
su na neuspjeh jednako kao i dravnici demokratske zem
lje ako ne rade u skladu sa stvarnim ili imaginarnim inte
resima ljudi od kojih oekuju podrku na iduim izbori
ma. Stoga su politiari, vojskovoe i dravnici od davnina
uvijek nastojali saznati to o njima misle ljudi o kojima
ovisi njihova sudbina.
Ne smijemo, naravno, misliti da su to inili zato da bi
svoju politiku prilagodili miljenju veine. Najee ih je
zapravo zanimalo da li treba pojaati propagandu sa ci
ljem da se miljenje javnosti usuglasi s njihovim. Kad
voa osjeti da javno mnijenje nee podrati odreenu
akciju, moe narediti da se poduzmu koraci koji e ga
izmijeniti u skladu s njegovim eljama. Tako je, na pri
mjer, Hitler, elei zabraniti Komunistiku partiju Nje
make, naredio da se zapali Reichstag.
Ma kakva bila svrha, elja da se sazna miljenje i stav
javnosti univerzalna je i snana. itav se mehanizam de
mokracije (izbori, referendumi itd.) u stvari i temelji na
pretpostavci da je mogue saznati to javnost misli. Sve
donedavno tome je sluila iskljuivo intuicija ili subjek
tivne ocjene takozvanih strunjaka. Jasno je da glasa
nje na izborima, tj. naa odluka o tome kojoj emo se
stranci prikloniti, ne ovisi samo o jednom miljenju te

stranke, ve o velikom broju stavova prema mnotvu

najrazliiti]ih drutvenih problema. Uvjerenja i poglede
jedne partije glasa teko moe razluiti jedne od drugih.
On se, na primjer, moe slagati s konzervativcima kad
se radi o izmjeni carinskih propisa, a s laburistima kad
je rije o nacionalizaciji ili jednakoj plai za jednak
rad. Ove finije podjele nee se odraziti u njegovu glasa
nju i sigurno je da e, ma kako glasao, glasati i protiv
vlastitog miljenja.
Potreba da se saznaju pogledi i stavovi ovjeka s ulice
dovela je do razvoja tehnika ispitivanja javnog mnije
nja. Prije njihova postojanja takve su se ocjene dobivale
promatranjem veliine i raspoloenja masa koje su dola
zile sluati politike govore, ispitivanjem sadraja izjava
partijskih radnika ili pristaa odreenog kandidata, iz
pisama koja su politikim asopisima pisali itaoci itd.
Prva tehnika za ispitivanje javnog mnijenja izgleda da je
bila pokusno glasanje koje su na poetku ovog stoljea
provodile amerike novine tako da su jednostavno pitale
ljude o njihovim glasakim namjerama. Daljnjem razvoju
tehnike pridonijela je i takozvana agitacija potom ko
ju su prije otprilike stotinu godina uveli neki poljopri
vredni asopisi i koju je konano preuzelo i Ministarstvo
za poljoprivredu SAD. Ispoetka se radilo o sakupljanju
podataka o usjevima da bi se kasnije prelo na sakuplja
nje miljenja o raznim drugim problemima. Najpoznatiji
je primjer takvog rada niz anketa koje je izvrio asopis
Literary Digest. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina
ovog stoljea taj je asopis svojim glasakim ceduljama
u obliku dopisnica uspostavio vezu sa milijunima ame
rikih graana. Pitanja se nisu odnosila samo na politike
izbore ve i na probleme kao to su prohibicija i New
Deal.
Ti rani pokuaji predvianja na temelju ispitivanja jav
nog miljenja bili su ponekad u svojim prognozama vrlo
toni. Tako je, na primjer, Literary Digest 1932. godine
predvidio broj glasova za Roosevelta sa grekom manjom
od 1 posto. Uspjesi slini ovom bili su, ipak, relativno

rijetki, tj. prognoze su u velikom broju sluajeva bile iz

razito loe. Zapravo je nezadovoljstvo tom netonou
i dovelo do razvoja modernoga naina ispitivanja javnog
mnijenja koje se danas esto poistovjeuje s imenom
Gallupa.
Problem s kojim se suoava svatko tko eli saznati to
javnost misli o odreenim pitanjima relativno je jedno
stavan. Kratko reeno sve to on mora uiniti je da ljude
izravno upita to misle. Tako bi instinktivno postupio i
nestrunjak i tako danas, naravno u neto savrenijem
obliku, postupaju i ispitivai javnog mnijenja. Ipak, oni
pritom moraju razmotriti i rijeiti tri problema: problem
uzimanja uzoraka, tj. koga pitati, problem intervjuiranja
ili to pitati i problem tumaenja, tj. to zakljuiti na
temelju dobivenih podataka.
Pogledajmo najprije mogue naine uzimanja uzoraka.
Obino elimo saznati miljenje velike skupine ljudi, na
primjer miljenje svih odraslih stanovnika britanskog
otoja, i obino ne moemo ispitati svakog pripadnika
te skupine. Sreom stav itave skupine moemo saznati
ispitivanjem njezina relativno malenog uzorka. Budui da
se radi o malom uzorku on prije svega mora biti reprezen
tativan, tj. mora reprezentirati itavo stanovnitvo. Dru
gim rijeima u uzorku se mukarci i ene, stari i mladi,
radnici i graani moraju pojavljivati s jednakom uesta
lou kao u ukupnom stanovnitvu. Oito je zato mora
biti tako. Ako, na primjer, mukarci i ene o neem ne
misle jednako, tada emo na temelju uzorka sainjenog
od samih mukaraca dobiti potpuno pogrenu predodbu
o miljenju itave skupine. Uzorak moe biti sluajan
(vjerojatnost da e biti odabrani u uzorak jednaka je za
sve pripadnike skupine ije miljenje treba saznati) ili
slojevit (ljudi se odabiru u unaprijed odreenim razmje
rima). U oba je sluaja nadasve vano da uzorak bude
reprezentativan, jer jedino na temelju takvog uzorka mo
emo neto zakljuiti.
Dobar primjer onoga to se moe dogoditi kad uzorak
nije reprezentativan je anketa koju je 1936. godine pro-

veo ve spomenuti asopis Literary Digest. Razaslavi,

kao i obino, svoje glasake cedulje-dopisnice, Literary
Digest je na postavljeno pitanje primio dva milijuna
odgovora. Ipak, u prognozi broja stanovnika koji e gla
sati za Roosevelta pogrijeilo se za itavih 19 posto. Na
kon tog neuspjeha Literary Digest je prestao anketirati
svoje itaoce. Sjetimo se da je samo etiri godine ranije
(1932) anketa Digesta prognozirala Rooseveltovu po
bjedu s grekom manjom od 1 posto, s pravom se moe
mo zapitati to se za etiri godine izmijenilo. Literary
Digest je svoje glasake cedulje-dopisnice poslao, uglav
nom, ljudima srednjeg sloja, odnosno onima koji i itaju
asopise takvog tipa, koji posjeduju telefone i kola i
iji bi se politiki pogledi u cjelini mogli opisati kao
konzervativni. Oni, prema tome, nisu sainjavali repre
zentativan uzorak stanovnitva, ve tovie, jedan vrlo
pristran uzorak. Godine 1932. to nije bilo vano, jer u to
vrijeme razlike izmeu dviju glavnih politikih stranaka
Sjedinjenih Amerikih Drava demokrata i republika
naca nisu bile toliko izraene. Tada se demokrati jo
nisu smatrali liberalima, niti republikanci konzervativcima. Obje su stranke u svojim stavovima bile jednako
konzervativne, pa je zbog toga postotak glasaa pri
padnika graanske klase koje je anketirao Digest i koji
su glasali za Roosevelta bio otprilike jednak postotku
Rooseveltovih glasaa meu ukupnim stanovnitvom.
Stoga je prognoza Literary Digesta bila prilino dobra.
No Roosevelt je svojim New Dealom izmijenio politiku
pozornicu, liberalizirao demokratsku stranku i time pri
vukao radniku klasu. Istodobno su se i republikanci,
kao protivnika politika stranka, poeli poistovjeivati
s konzervativnim nainom miljenja ime su odmah stekli
podrku srednjih, graanskih slojeva. Do godine 1936. ta
podjela meu partijama postala je djelomino i podjela
meu drutvenim slojevima, pa je Literary Digest ispi
tujui samo jedan drutveni sloj, tj. graansku klasu, pro
gnozirao pobjedu republikanskog kandidata Landona,

iako je on s obzirom na broj pristalica imao mnogo ma

nje izgleda da postane predsjednik Sjedinjenih Drava.
Iste godine kad je Literary Digest tako strahovito
promaio, i to usprkos tome to je anketirao dva mili
juna ljudi, Gallup je ispitivanjem mnogo manjeg uzorka
(3 tisue ljudi) prognozirao Rooseveltov povratak. To je
pokazalo da je sastav uzorka vaniji od njegove veliine.
Gallup je, naime, svoj uzorak sainio prema pravilima
reprezentativnog uzimanja uzoraka. Praktina potvrda
nadmoi takvog naina rada nad ranijim nekontrolira
nim metodama uzimanja uzoraka razuvjerila je one koji
ne vjeruju statistikim argumentima. Treba, meutim,
svakako naglasiti da je potreba reprezentativnog uzima
nja uzoraka dokazana iskljuivo teorijskim i statistikim
metodama davno prije promaaja ankete asopisa Lite
rary Digest. Teoriju uzoraka matematiari su detaljno
razradili, pa se greka u prognozi, kad je uzorak poznat,
moe ocijeniti jednostavnim formulama.
Kako se zapravo uzimaju uzorci? Dva su glavna naina
uzimanja uzoraka prema kvoti i uzimanje uzoraka pre
ma podruju. Veina dravnih agencija za ispitivanje
javnog mnijenja slui se prvim nainom. Svaki ispitiva
mora ispitati stanovit broj ljudi unaprijed odreenih,
specifinih osobina. Mora, na primjer razgovarati sa tri
mukarca starija od pedeset godina, pet ena koje su
mlae od trideset godina itd. Iako se ta metoda zbog svoje
jednostavnosti i jeftinoe nairoko primjenjuje, ona ima
i nedostataka. Ispitiva mora sam prosuditi starost svo
jih ispitanika, kao i njihovu drutvenu pripadnost itd., a
to nije uvijek lako. Moe, naravno, ovjeka koga intervjui
ra izravno zapitati koliko mu je godina i kojem drutve
nom sloju pripada, no ljudi upravo na ta dva pitanja ne
odgovaraju uvijek tono (ene su obino sklone sakri
vanju godina, a mukarci zamiljenom uspinjanju na
drutvenoj ljestvici). Agenciju moe prevariti i sam ispi
tiva, koji si moe skratiti posao i odgovore sam izmisliti,
ili ispitanike pogreno prosuditi. Takvi se propusti, vje
rojatno mogu eliminirati odgovarajuom obukom i pri-

mjerenom plaom kao i uzimanjem u obzir izvjesnih ispitivaevih osobina prilikom njegova izbora. Bilo kako bi
lo greke u prognozi na temelju uzorka prema kvoti
mnogo su vee od greaka koje bi se mogle opravdati sta
tistikom teorijom uzoraka. To ne bi bilo tako vano
kad bi te greke bile sluajne. One, meutim, ukazuju na
izrazitu pristranost koja se u svim zemljama gdje se vri
anketiranje ispoljava u precjenjivanju broja glasova za
kandidate konzervativne graanske klase i potcjenjivanjem tog broja za kandidate socijalista i radnike klase.
To se vrlo jasno vidi na primjeru Sjedinjenih Amerikih
Drava gdje je na izborima 1948. godine Truman postao
predsjednik usprkos suprotnom uvjeravanju agencija za
anketiranje.
Prosjena greka u izbornoj prognozi na temelju anke
ta danas se kree negdje oko 3 posto, pa iako ta brojka
djelomino ovisi o izbornom sistemu zemlje, ali je u svim
zemljama u kojima su dosad vrena takva ispitivanja,
u cjelini, iznenaujue konstantna. Greka od 3 posto
moe nam se uiniti neznatnom, no efikasnost metoda an
ketiranja lako je precijeniti. Uspjeh svih metoda za predvi
anje moe se provjeriti usporeivanjem tih metoda s
nekim jednostavnim nainom prognoziranja. Jedan od
njih je, na primjer, praktino pravilo koje nam kazuje
da e glasovi na ovim izborima biti podijeljeni jednako
kao i na prethodnim. Prognoza na temelju ankete trebala
bi biti bolja od ovakve. U Americi je prognoza na temelju
navedenog pravila, u razdoblju za koje se mogu praviti
usporedbe (1936 1948), gotovo jednako dobra kao
prognoza na temelju ankete. Moda je to i zbog toga to
u tom razdoblju nije bilo hitnijih politikih promjena
u Engleskoj takva usporedba pokazuje da su prognoze
na temelju ankete neto tonije. Ma s koje strane gledali,
nema nikakve sumnje o tome da bi se naini uzimanja
uzoraka mogli i morali usavriti, premda e njihovo usa
vravanje biti prilino skupo.
Mnogo bolje rezultate od uzorka prema kvoti daje ta
kozvana metoda uzimanja uzoraka prema podruju. Pod-

ruje na kojem treba ispitati miljenje stanovnika razdi

jeli se u okruge, a ovi opet u nastanjene jedinice. Sluaj
nim odabiranjem izabere se nekoliko nastanjenih jedi
nica i u njima nekoliko osoba koje treba intervjuirati
(izbor ovaj puta nije preputen ispitivau). Kako je to
zapravo metoda sluajnog uzimanja uzoraka, ona je teh
niki superiorna uzimanju uzoraka prema kvoti. Nedosta
tak joj je u tome to je vrlo skupa. Ispitiva koji obavlja
posao mora ii iz jednog dijela grada u drugi, i ako ispi
tanik nije kod kue mora dolaziti ponovo sve dok ga ne
nae. Ne moe umjesto njega ispitati nekog drugog iz
jednostavnog razloga to se ljudi koji esto nisu kod
kue u mnogome razlikuju od onih koji to jesu. Tako je,
na primjer, u jednoj anketi kojom je trebalo procijeniti
broj ljudi koji e obraivanjem vrtova pobjede smanji
ti nestaicu hrane u ratu, otkriveno da je postotak ko
paa vei meu ljudima koji su bili kod kue kad je
ispitiva doao prvi put nego meu onima koje je uspio
nai kod kue tek nakon nekoliko pokuaja. tovie, im
je na nekom podruju ispitiva, da bi pronaao svoje
ispitanike kod kue morao ee dolaziti, tim je i posto
tak ljudi spremnih da obrauju vrt, bivao manji.
Vladine agencije u Sjedinjenim Amerikim Dravama i
Velikoj Britaniji slue se ovom metodom uzimanja uzo
raka prema podruju jer na temelju tako dobivenih po
dataka donose vane odluke, pa je tonost podataka bitna.
Gallup i druge agencije za anketiranje su dosad izbjega
vale uzimanje uzoraka prema podruju budui da tonost
nije toliko vea da bi opravdala poveanje trokova.
Kad smo odabrali uzorak, treba odluiti kakva pitanja
postaviti i kako ih postaviti. Prije svega treba nastojati
da pristranost ne utjee na rezultate. Prvi problem s ko
jim se moramo suoiti takvo je oblikovanje pitanja da ga
ispitanik, ma kako neinteligentan i neuk bio, razumije.
Iako to moe izgledati jednostavno, u stvarnosti je slo
eno i teko. Ilustrirat u to primjerom iz kojeg se vidi
da na tom podruju mogu promaiti ak i iskusni stru
njaci. Jedna amerika vladina agencija za ispitivanje jav-

nog mnijenja anketirala je Crnce u Junim dravama o

tome da li treba oporezovati profite, i na vlastito iznena
enje otkrila da se Crnci tome snano protive. Budui
da su siromaniji ljudi uglavnom skloni oporezivanju
profita, iz Washingtona su na Jug poslali strunjaka da
ispita stvar. Ubrzo je stigao i njegov izvjetaj u kojem
je javljao da Crnci u Bibliji ne nalaze opravdanja za opo
rezivanje proroka*! Ovaj istinit dogaaj moe ilustrirati
potekoe s kojima su suoeni strunjaci pri oblikovanju
pitanja. Da bi se ustanovilo da li ljudi pitanja razumiju,
vjerojatno je najbolje primijeniti takozvanu tehniku
predtesta, tj. postaviti skup pitanja malom uzorku sta
novnitva s iskljuivim ciljem da se provjeri jesu li ona
razumljiva. Takav predtest se ponavlja sve dok ne dade
zadovoljavajue rezultate.
Razumljivost pitanja nije sve. Da bi odgovor na pitanje
neto znaio, ono se mora odnositi na ispitanikova posto
jea miljenja i stavove. U protivnom, odgovori e biti
besmisleni. Nedugo iza rata jedna agencija za ispitivanje
javnog mnijenja postavila je pitanje: Mislite li da bi
grkom kralju uri trebalo dopustiti da se vrati u zem
lju? To to je 60 posto ispitanika na pitanje odgovorilo
sa da, protumailo se kao podrka konzervativcima u
borbi za vlast koja je tada bjenjela u Grkoj. Istodobno
je u jednoj nezavisnoj anketi postavljeno sasvim druga
ije pitanje, naime: Jeste li ikad uli za Grkog kralja
uru?. Ispostavilo se da samo malen broj ljudi znade
neto o ovom monarhu. Prema tome je velik broj pozi
tivnih odgovora na prvo pitanje bio samo odraz sklonosti
da se kae ako je momak grki kralj, zato se, doavola,
ne bi vratio u Grku, a ne pokazatelj naklonosti prema
jednoj ili drugoj strani grke politike pozornice. U na
stojanjima da saznaju postojee stavove anketari moraju
paziti kako ne bi stvorili pseudostavove, a time i lanu
sliku javnog mnijenja.
* Engleska rije prophet prorok ita se slino kao i rije
profit profit (prim. prev.).

ak i kad su pitanja jasno oblikovana i kad se odnose

na stvarne svima poznate probleme, treba imati na umu
jo neke detalje. Treba, na primjer, paziti u kakvom je
kontekstu pitanje postavljeno. Kako kontekst u kojem
je pitanje postavljeno moe utjecati na odgovor vidi se
iz idueg primjera. Prije nego to je Amerika ula u rat
dva uzorka amerikih graana upitana su da li se ameri
ka vojska u ratu treba pridruiti Nijemcima ili Englezi
ma. I jednom i drugom uzorku postavljena su dva pi
tanja, ali drugaijim redoslijedom. Prvom uzorku ljudi
postavljena su pitanja: Treba li amerikim graanima
dopustiti da se pridrue engleskoj armiji? i Treba li
amerikim graanima dopustiti da se pridrue njemakoj
armiji?, a drugom uzorku ista ta pitanja samo obrnutim
redom. U prvom uzorku na prvo je pitanje sa da odgo
vorilo 45 posto ispitanika, a u drugom uzorku 22 posto
ispitanika. U prvom uzorku na drugo je pitanje pozitivno
odgovorilo 31 posto ispitanika, a u drugom 40 posto ispi
tanika. Vidimo, dakle, da su ovisno o redoslijedu pitanja
dobiveni sasvim drugaiji brojevi.
Lako se vidi to se ovdje dogodilo. Amerikanci su, u
cjelini, bili naklonjeniji Englezima, pa su na prvo pitanje
Treba li amerikim graanima dopustiti da se pridrue
engleskoj armiji? uglavnom odgovorili sa da. Suoeni
sa slinim pitanjem u odnosu na njemaku armiju odgo
vorili su slino, no ne zbog simpatije prema amerikoj
ratnoj maineriji, nego zbog amerike neutralnosti (to
se odrazilo i na broju pozitivnih odgovora). Kad je na
prvom mjestu bilo pitanje: Treba li amerikim graa
nima dopustiti da se pridrue njemakoj armiji?, najpri
rodniji odgovor Amerikanaca bio je ne, pa su zbog neu
tralnosti SAD jednako odgovorili i kad se pitanje odno
silo na englesku armiju.
Na odgovore ispitanika znatno djeluje i ono to se u
pitanju eksplicitno ili implicitno podrazumijeva. Na pi
tanje Treba li poeti razmiljati o miru? koje je jedna
agencija za ispitivanje javnog mnijenja postavila sredi
nom rata, potvrdno je odgovorilo 81 posto ispitanika. Ali

kad je smisao pitanja bio izriit, tj. kad je pitanje glasilo

Treba li najprije pobijediti pa tek onda misliti na mir?,
samo je 41 posto ispitanika smatralo da na mir treba
misliti odmah. Jasno je, dakle, da u pitanju sadrane
implicitne tvrdnje znatno djeluju na odgovor.
Trei se problem javlja kad se radi o pitanjima na koja
odgovor moe biti u skladu s nacionalnom politikom i
tekuim stereotipovima ili se njima protiviti. Na pitanje
takvog tipa ispitanici mogu, umjesto da kau ono to
misle, odgovoriti onako kako to smatraju drutveno pri
hvatljivim. To se jasno vidi iz ovog eksperimenta. Dvjema
skupinama ljudi postavljeno je pitanje: Mislite li da
idovi u ovoj zemlji imaju prevelik utjecaj i mo? U
jednoj su skupini ispitivai sami zapisivali odgovore, dok
su pripadnici druge skupine mogli svoj odgovor napisati
na papiri i ubaciti ga u kutiju koju je ispitiva nosio sa
sobom i na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo taj
no. U skupini intervjuiranoj uobiajenim nainom sklo
nost antisemitizmu priznalo je 56 posto ispitanika, a u
skupini u kojoj se tajno glasalo 66 posto ispitanika.
Razlika od 10 posto isuvie je velika da bi bila sluajna
i ukazuje na tendenciju davanja drutveno prihvatljivih
odgovora na izravno postavljena pitanja.
Tom sklonou ispitanika da odgovaraju onako kako
im se ini da ispitiva misli moe se, djelomino, objasniti
navodna ispitivaeva pristranost. U jednom eksperimentu
koji je izvren u Sjedinjenim Amerikim Dravama prije
nego to je Amerika ula u rat postavljeno je pitanje o
pomoi Engleskoj. Najprije su sami ispitivai kazali to
misle o tome, a zatim su s tim njihovim stavom uspore
eni rezultati njihova ispitivanja. Ispitivai koji su bili
skloni pomoi Englezima sakupili su 60 posto potvrdnih
odgovora, a ispitivai koji su eljeli da Amerika ostane
neutralna samo 44 posto takvih odgovora. Iako se ispiti
vai vjebaju u nepokazivanju vlastitih stavova, jasno je
da se oni ipak odraavaju u odgovorima njihovih ispita
nika.

Ispitivau je teko, a ponekad i nemogue, ne odati

to sam misli. Njegov naglasak, obrazovanje i pripadnost
drutvenoj klasi na neki nain ve predodreuju odgo
vore njegovih ispitanika. Tako je, jednom prilikom, sku
pina Amerikanaca upitana to misli o radnikim sindi
katima. Meu pripadnicima radnike klase, koje je inter
vjuirao ispitiva pripadnik graanske klase, za radnike
sindikate izjasnilo se 41 posto radnika. Kad je ispitiva
i sam pripadao radnikoj klasi, pozitivan stav prema rad
nikim sindikatima pokazalo je 56 posto radnika. Oito
je da su ispitanici oekivali da e ispitivai pripadnici
radnike klase biti za radnike sindikate, a ispitivai pri
padnici graanske klase protiv njih, pa su u skladu s tim
svojim oekivanjem i odgovorili.
Pristranost je teko izbjei. U nastojanjima da je iz
bjegnu agencije za ispitivanje javnog mnijenja slue se
razliitim metodama. Mogu, na primjer, ispitati dva uzor
ka ljudi i to tako da u svakom postave isto no drugaijim
rijeima izreeno pitanje. Ako su odgovori slini ili jed
naki, zakljuak je da formulacija pitanja nije utjecala na
odgovor. Ako se to ne dogodi, treba postupak ponoviti s
drugaije formuliranim pitanjem. to se tie pristranosti
samih ispitivaa lako je saznati to oni misle i s tim u
skladu korigirati odgovore ispitanika onih ispitivaa ija
se miljenja meusobno razlikuju. Premda je sve to mo
gue, rijetko se primjenjuje, jer agencije za ispitivanje
javnog mnijenja obino smatraju da su takva dodatna
istraivanja skupa i ne bezuvjetno potrebna. elimo li
izbjei najgrublje greke, moemo se, u nedostatku re
zultata upravo opisanih istraivanja, osloniti na vodstvo
strunjaka, no propusti u ispitivanju svih moguih uz
roka greaka u svakoj prilici sa znanstvenog stajalita
znatno smanjuju pouzdanost podataka.
Dosad smo govorili o tome koga i kako treba pitati.
Sad emo se pozabaviti s osnovnim problemom tumae
nja podataka. Nekim podacima, naravno, i ne treba tu
maenja. Prognoza ishoda politikih izbora koja nam ka
zuje da e za kandidata A glasati 60 posto, a za kandidata

B 40 posto biraa nema nikakve znanstvene vrijednosti.

Ona je zanimljiva samo kao novinska vijest, koja nam
danas, i to ne posve tono, kae ono to emo sutra iona
ko tono znati. ak ni tvrdnja da takve prognoze poka
zuju openitu tonost anketa nije znanstveno opravdana.
Anketom se mogu moda saznati neije glasake namje
re, ali se moda ne moe saznati to netko misli o ozako
njenju bordela ili postojanju Boga.
Tumaenje je odluujue kad se radi o opim drutve
nim problemima kao to je, recimo, antisemitizam. Uzmi
mo, na primjer, odgovore na ve itaocu poznato pitanje
Mislite li da idovi imaju u ovoj zemlji prevelik utjecaj
i mo?. Izgleda da tako misli 66 posto stanovnitva Bri
tanskog otoja. Moe li se iz toga zakljuiti da je 66 posto
stanovnika antisemitski raspoloeno? Oevidno je da je
odgovor ne. Da smo, na primjer, pitali Slaete li se s
miljenjem da idovi sve monopoliziraju na utrb Engle
za? dobili bismo drukiji postotak. Vidimo da se, ovisno
o formulaciji pitanja, antisemitizam stanovnika Velike
Britanije kree od 3 do 80 posto, kao i to da je ovakav
nain prosuivanja opeg drutvenog stava pogrean.
Izgleda da potekoe u tumaenju nastaju zbog navike
agencija za ispitivanje javnog mnijenja da o rezultatima
ispitivanja izvjetavaju u postocima da, ne i ne
znam odgovora na pojedino pitanje. Moda e nam to
biti jasnije na jednoj usporedbi. Pretpostavimo da elimo
saznati prosjenu visinu stanovnika neke zemlje. Mjere
nje moemo poeti time to emo veem broju ispitivaa
dati tapove jednake duljine, zatraiti od njih da njima
izmjere reprezentativan uzorak stanovnitva i izvijeste o
tome koliko je stanovnika visoko kao tap, koliko vie,
a koliko nie od njega. Tako bismo dobili skup odgovora
slinih onima kakve dobivaju agencije za ispitivanje jav
nog mnijenja, tj. nali bismo, na primjer, da je 70 posto
stanovnika vie od tapa, 5 posto po visini jednako tapu
i 25 posto nie od tapa. Kad, meutim, ne bismo znali
tonu visinu tapa, ta nam injenica ne bi nita govorila
o prosjenoj visini stanovnika. Sam izraz visina tapa

podrazumijeva itav niz mjerenja, tj. sistem mjerenja

duine, pa ako takav sistem mjerenja ve postoji, bilo bi
jednostavnije, a i tonije izmjeriti stvarnu visinu svakog
lana uzorka i dobiti rezultat u obliku broja centimetara.
S antisemitizmom je slino kao s visinom. Ne znamo
li stepen antisemitizma danog pitanja, poznavanje postot
ka stanovnitva koje na to pitanje odgovara potvrdno, ne
kazuje nam gotovo nita o rairenosti antisemitizma. Ono
to nam treba nije jedno jedino pitanje i postotak da,
ne i ne znam odgovora na to pitanje, ve ljestvica kao
ona prikazana u poglavlju Psihologija antisemitizma.
U takvoj bi ljestvici prosjena antisemitska izjava odgo
varala upotrebi metra u naem primjeru. Nema sumnje
da bi izjave poredane u odreenu ljestvicu vrijednosti
(tj. izjave vrijednost kojih se mjeri tom ljestvicom vri
jednosti) itaoci novina tee mogli shvatiti, no time bi
sadanji izvjetaji agencija za ispitivanje javnog mnije
nja dobili i nekakvu znanstvenu vrijednost.
Ova razmatranja u cjelini ne odnose se, naravno, na
praktinu korist ankete. Ona, meutim, znatno smanjuju
njezinu vanost sa stajalita drutvene znanosti. (Dopri
nosi ankete znanosti neznatni su). Iako izvjesna poopenja na temelju anketom dobivenih podataka mogu biti i
vana kao, na primjer, otkrie da u unutarnjoj politici
demokratske drave prevladava miljenje radnike klase,
dok u njezinoj vanjskoj politici graanska klasa ima sna
niji utjecaj, ona su prije iznimka nego pravilo. Veina
otkria do kojih se dolo metodama anketiranja odnose
se na izjave o pojedinim specifinim injenicama: tj. da
je u odreenoj prilici odreeni dio odreenog uzorka sta
novnitva na odreeno pitanje odgovorio potvrdno.
Istina je da su injenice sirovina znanosti, ali znanost
zahtijeva mnogo vie od samih injenica. Izvan okvira
teorije ili hipoteze koju one potkrepljuju ili pobijaju,
injenice nisu osobito vane. Stoga je pogreno vjero
vati da je ispitivanje javnog mnijenja znanstveno vrijed
no samo zato to donosi injenice u iju se istinitost mo
emo pouzdati. Kad bi se te injenice mogle uklopiti u
neki openit sustav ili teoriju, bile bi nadasve vane, no

budui da njima samo ponekad moemo potkrijepiti ne

ku od teorija, malen je broj strunjaka za socijalnu psi
hologiju ili sociologiju koji te rezultate mogu iskoristiti.
Ispitivanje javnog mnijenja, kao i organizacije koje se
time bave (na primjer Agencija za drutvena anketiranja
britanske vlade, emisija Miljenje slualaca radio
BBC-a, kao i mnoge amerike vladine agencije koje mi
ljenja i stavove o velikom broju pitanja nastoje saznati
tehnikom ankete i uzimanja uzoraka) moramo stoga pro
suivati sa praktinog stajalita. to zapravo rade agen
cije za ispitivanje javnog mnijenja bit e nam jasno iz
nekoliko primjera sluajno odabranih meu velikim bro
jem takvih primjera u literaturi. Neki se odnose na ne
bitne sadraje, dok su drugi veoma vani. Prvi je primjer
uzet iz rada Agencije za drutvena anketiranja britanske
vlade ta je agencija osnovana za vrijeme rata. Od svog
osnivanja do danas neprekidno je radila i to, uglavnom,
za potrebe raznih ministarstava koja su svoju politiku
eljela uskladiti s drutvenom situacijom. Tako je, na
primjer, 1948. godine iskrslo pitanje broja ratnih me
dalja koje je trebalo iskovati. Pravo na 20 milijuna me
dalja imalo je sedam milijuna ljudi. Trebalo je ocijeniti
koliki e broj onih koji na medalje imaju pravo te me
dalje i zatraiti. Agencija za drutvena anketiranja pro
cijenila je da e medalje zahtijevati samo 35 posto ljudi
od onih koji na njih imaju pravo i pogrijeila pritom sa
mo za 1 posto medalje je zatrailo 34 posto ljudi.
Vlada je, oslanjajui se na procjenu agencije, naruila
mnogo manji broj medalja no to bi inae bilo potrebno,
i time utedjela izmeu sto i stopedeset hiljada funti.
Tim su se iznosom mogli platiti trokovi rada agencije
za drutvena istraivanja za itavu godinu.
Drugi se primjer odnosi na upotrebu telefonskih ime
nika, a uzet je iz rada iste agencije. Pretplatnici na irem
podruju Londona uvijek su dobivali dva telefonska ime
nika imenik Londona i imenik njegove okolice. Vlada
se, elei utedjeti papir, tisak i posao, jednog dana zapi
tala jesu li ti imenici zaista neophodni. Od agencije za

drutvena anketiranja zatraila je da ispita mogu li se

telefonski imenici okolice Londona ne uruiti pretplat
nicima i hoe li to znatno poveati broj poziva slubi te
lefonskih informacija. Budui da je rezultat ispitivanja
bio pozitivan, imenici za okolicu Londona su povueni.
Pokazalo se da je to mudra odluka i uteda od nekoliko
tisua tona papira i od gotovo dvjesto tisua funti.
Bezbroj je primjera ovakve vrste i svaki od njih poka
zuje da se ponaanje velikih skupina ljudi moe pred
vidjeti i u skladu s tim predvianjem drutveno i poli
tiki djelovati. Drutvena politika koja se osniva na na
gaanju skuplja je od drutvene akcije koja se temelji na
znanju, i ne samo skuplja nego i neefikasnija. Agencije
za ispitivanje javnog mnijenja kakva je, na primjer, spo
menuta agencija za drutvena anketiranja daju takvo zna
nje uz minimalnu cijenu. elimo li svoju drutvenu i po
litiku djelatnost planski uskladiti s drutvenom situa
cijom, moramo agencije koje sakupljaju takve podatke
znatno proiriti. Kad ve trgovaka poduzea troe toliko
novaca na ispitivanje trita, tj. na pokuaje da otkriju
to je ono to prodaje njihov proizvod, tada bi i vlada
o ijem radu ovisi sudbina itave zemlje morala svoje
akcije temeljiti na najveem moguem broju podataka.
Primjer koji emo sada navesti vaan je na jedan drugi
nain. Uzet je iz rada jedne specijalne vojne agencije u
Sjedinjenim Amerikim Dravama, a pokazuje kako mje
renje miljenja moe biti vrlo korisno. Na kraju rata svi
ameriki vojnici eljeli su biti im prije demobilizirani
i vratiti se kuama. Kriterij po kojem se u demobilizaciji
ravnala vrhovna komanda bio je tako oevidno lo i ne
pravedan da je meu amerikim trupama u Evropi i Aziji
gotovo izbila otvorena pobuna. Tada su pozvani u pomo
psiholozi i ostali drutveni znanstvenici koji su na te
melju miljenja svih zainteresiranih izradili sistem bodo
va kojim se trebao odrediti redoslijed demobilizacije. Za
kratko vrijeme intervjuiran je velik broj vojnika i nai
njen sistem bodova prema opem miljenju svih kojih
se to neposredno ticalo. Demobilizacija je poela tei

glatko, pravednim redom, ime je izbjegnut nered koji

bi bio poguban ne samo za amerike unutarnje odnose ve
i za svjetsku politiku situaciju onoga vremena.
Sada bismo mogli ukratko saeti glavne zakljuke ovo
ga poglavlja. Upotrebom odgovarajuih metoda uzimanja
uzoraka i intervjuiranja mogu se prilino tono saznati
stavovi i miljenja ljudi o velikom broju pitanja. Rezul
tati postignuti tim metodama pokazali su se vanima u
praksi demokratskog planiranja. Mislim da neemo pre
tjerati ako kaemo da su one, zbog svojstvenosti gleda
nja u budunost, politikom tijelu ono to su oi ovjeku.
Nema sumnje o tome da e se u bliskoj budunosti ovakve
i sline tehnike naglo razviti i zamijeniti slutnje znanjem,
a nagaanja statistikom.
Zaokupljeni praktinim pitanjima pobornici takvih
tehnika zanemarili su njihovu znanstvenu provjeru kao
i njihovu ulogu u konstrukciji znanstvenih hipoteza. To,
na alost, nije najsretnije odabran put razvoja razvoj
znanosti najbri je tamo gdje ista i primijenjena znanost
koraaju ruku pod ruku, i jedna potie napredak druga
Na podruju odreivanja drutvenih stavova razmjena
je tekla jednosmjerno. Teorijski znanstvenici su smislili
metode, statistike formule i tehnike koje su praktini
radnici zatim primijenili. To je, uglavnom, bilo sve to
su oni uinili teorijskim znanstvenicima za uzvrat nisu
dali gotovo nita. Nepostojanje dvosmjernog toka razmje
na uzrok je tome to je danas drutvena znanost vie
teorijska i slabo povezana sa stvarnou. Uska suradnja
teoretiara i praktiara dovela bi do plodnijeg razvoja i
na praktinom podruju. Za manjkavu suradnju krivi su,
donekle, i oni koji se bave anketiranjem u praksi, a naj
vie, vjerojatno, oni ija je dunost unapreivanje dru
tvenih znanosti u ovoj zemlji. U Velikoj Britaniji ne po
stoji, na primjer, katedra za socijalnu psihologiju, ni sve
uilini odsjek koji bi se bavio novim otkriima na ovom
vitalno vanom polju. Moramo se gotovo iskljuivo osla
njati na eksperimente izvrene u Sjedinjenim Amerikim
Dravama gdje je suradnja izmeu prakse i sveuilita

mnogo bolja, a javna podrka drutvenim znanostima

snanija. Mnogo se govori o tome kako je razvoj fizike
izmakao ljudskom nadzoru i da bi neto slino trebalo
postii i u drutvenim znanostima, tj. kad se radi o samom
ovjeku i njegovoj okolini. Vladina i sveuilina politika
u Velikoj Britaniji za sada ne pokazuje da se o tome
ozbiljno misli, jer bi se inae na sveuilitima osnivali
barem odsjeci za drutvene znanosti. To bi potaklo in
teres javnosti za istraivanja koja bi se vrila na takvim
odsjecima ime bi i sama istraivanja postala kvalitetnija.
Bez podrke javnosti drutvene znanosti mogu samo na
zadovati, a oni koji psiholozima i sociolozima predbacuju
to nemaju lijeka za sva drutvena zla, mogli bi misliti na
to da znanstvenik koji se bavi drutvenom znanou ne
moe raditi u vakuumu i da bez nune podrke javnosti
ne moe napredovati na svojem podruju rada.

16
Psihologija i politika

Iz dosad reenog je jasno da psiholoka otkria esto

snano utjeu na politika pitanja i sukobe. Veza izmeu
politike i psihologije moe biti izravna, kao kad se, na
primjer, radi o Gallupovim anketama kao pokazateljima
ishoda politikih izbora pri emu kandidat koji nema
anse da pobijedi obino optuuje anketare za pristra
nost, a njegov protivnik ih hvali zbog stroge znanstvene
objektivnosti. Utjecaj psihologije na temelje politikog
miljenja i djelovanja, meutim, daleko nadilazi sitne
stranake prepirke.
Politike se stranke, ukoliko nisu samo grabeljive sku
pine koristoljubaca, obino pridravaju nekih osnovnih
naela i ispovijedaju neka temeljna uvjerenja. Ta naela
i uvjerenja u uskoj su vezi s odreenom predodbom o
ljudskoj prirodi, njezinoj stalnosti i promjenjivosti, o
principima ovjekove motivacije i o metodama kojima se
ljudi mogu voditi i nadzirati. esto stavovi politikih stra
naka nisu izriiti ve samo implicitni. Ponekad ih onaj
tko ih zastupa smatra tako oevidnim da o njima uope
ne eli raspravljati, a svakog tko se u tome s njim ne
slae smatra neuraunljivim.
Na pokuaje da se njihovi aksiomi ispitaju u svjetlu
znanstvenih injenica politiari esto reagiraju estoko i
traumatino. Najupadljivije primjere takvih sukoba iz
meu znanosti i politikog creda nalazimo, vjerojatno, u
zemljama gdje vlada diktatura. Tako su, na primjer, u na-

cistikoj Njemakoj svi dokazi o tome da arijci nisu

nadmoni ostalim rasama, pa da ak kao takvi i ne po
stoje, bezobzirno uniteni. Udbenici su iznova napisani
u skladu s politikim diktatima, a nezavisni znanstvenici
koji su odbili da se prostituiraju lieni su sredstava za
ivot. Neki od tih dogaaja tragini su, dok su drugi opet
komini. Poznati psiholog koji je u predhitlerovskim da
nima degenerike opisao kao plavokose urno je otkrio
da su degenerativni tipovi, zapravo, tamnokosi. Ako zna
nost ima svoje junake, ima i svoje klaunove. I jedni i dru
gi se otkrivaju u sukobu izmeu znanosti i politike.
Vladajua dogma sukobila se sa znanou i u SSSR-u.
Uvjerenje da su svi ljudi roeni jednaki, te da se utjeca
jem sredine mogu po volji mijenjati, lako dovodi do poricanja vanosti nasljednih inilaca. Kad se provjerene
injenice usprotive dogmi, politiari rijetko mijenjaju
dogmu oni gotovo uvijek nastoje porei injenice. U
diktaturi se takvo politiko negiranje protee i na samo
pravo znanstvenika na ivot, a ne samo na njegovo pravo
obavljanja nezavisnih istraivanja. Rad testologa ili
pedologa, tj. ruskih znanstvenika koji su se u mjerenju
individualnih razlika sluili mentalnim testovima prekinut
je 1936. godine odlukom Centralnog komiteta KP SSSR-a.
U odluci je, meu ostalim, pisalo da CK KP SSSR-a sma
tra kako su teorija i praksa takozvane pedologije pseudo
znanstvene i antimarksistike. Stavovi pedologa temelje
se, prvenstveno, na najvanijem ,zakonu' suvremene pe
dologije koji govori o ovisnosti djetetova razvoja o bio
lokim i drutvenim iniocima i o utjecaju naslijea i
nekakve nepromjenljive sredine. Taj duboko reakciona
ran ,zakon' protivi se naelima marksizma i njegove prak
se socijalistikog stvaralatva. . . . Takva je teorija mogla
nastati samo kao posljedica nekritikog prenoenja sta
vova neznanstvene buroaske pedologije u sovjetsku pe
dagogiju. Poznato je da buroaska pedologija ima za cilj
ouvanje vladajue graanske klase, pa stoga nastoji do
kazati kako postojanje izrabljivakih klasa opravdavaju
njihovi naroiti talenti i naroita prava. Time se implicira

da je radnika klasa ili ,ljudi nieg porijekla' emocio

nalno i fiziki nesposobna.
Na kraju podueg dokazivanja u slinom stilu iznose
se inter alia i ove odluke: 1. da se prekine svaka veza
pedologa sa kolom i uklone svi pedoloki udbenici, 2. da
se na institutu za pedologiju i na tehnikim visokim ko
lama zabrani uenje pedologije kao posebne grane zna
nosti, 3. da se knjige o teoriji suvremene pedologije koje
su do sada objavljene kritiki napadnu u tampi i 4. da
se pedolozi koji to ele preusmjere na podruje pedago
gije kao uitelji. Taj sukob koji je u biti bio povezan s
poznatom aferom Lisenko, zapravo je unitio sovjetsku
psihologiju; ostalo je samo nejako pastore psihologijebez vlastitih naela ili metoda.*
Zanimljivo je to to se u odluci priznaje da stvarni uz
roci protivljenja pedologiji nisu znanstveni dokazi ne
objektivnosti u pedologiji koritenih metoda, a ni ne
dostatak injenica kojima bi se mogli potkrijepiti njezini,
rezultati. Zloin pedologa bio je samo taj to su njihovi
zakljuci proturjeili marksistikim naelima i njihovoj
primjeni u socijalistikom stvaralatvu. Ta je politika
dogma jedino sredstvo kojim se obaraju tvrdnje ovih ra
nih ruskih psihologa. To, naravno, u povijesti nije jedin
stven sluaj prije tri stotine godina religioznom se
dogmom pobijala Kopernikova i Galilejeva heliocentrina
teorija.
Bilo bi, meutim, pogreno zakljuiti da psihologija,,.
budui da se sukobljava s krajnjom ljevicom, nailazi na.
podrku politike desnice. Nita nije dalje od istine. U
SAD gdje je socijalna psihologija, vjerojatno, razvijenija
nego u bilo kojoj drugoj zemlji psihologe openito sma
traju opasnim crvenim i boljevicima. Sam izraz
drutvena znanost trn je u oku konzervativnim poslov
nim ljudima koji trae da kongres poduzme akciju protiv
komunistikog utjecaja na sveuilitima. Izgleda da je
* Ova je knjiga prvi put objavljena 1953. godine, dakle u vrijeme
kad je SSSR prolazio teku krizu staljinizma. Od tada se u sov
jetskoj psihologiji mnogo toga izmijenilo (prim. prev.).

psihologija pepeljuga znanosti. Ekstremna ljevica i des

nica je igou, a u demokratskim zemljama, gdje bismo
oekivali da e naii na dobrodolicu, jedva da je podnose.
Koji su razlozi ove ope netrpeljivosti prema drutvenim
naukama?
Politiari svih uvjerenja gledaju na psihologiju s nepo
vjerenjem ne zbog njezina eventualnog saveznitva s od
reenom politikom strankom ve zbog njezinih pokuaja
da stereotipno miljenje i nepokolebljivo pristajanje uz
dogmu zamijeni injeninim dokazima i znanstvenim za
kljucima. Politiar je navikao uti da se dogmi suprot
stavlja contra dogma. Kad neto dokazujemo provjere
nim injenicama, liavamo ga njegova omiljenog oruja.
Nije udo da politiar ismijava pristup (i suprotstavlja
mu se) zbog kojeg jednog dana moe ostati bez posla.
Razlika izmeu politikog i psiholokog pristupa bit e
nam jasnija na primjeru. Pogledajmo raspravu koja se u
Velikoj Britaniji prije nekoliko godina vodila o duljini
trajanja obaveznog kolovanja. Pritom su se naravno ko
ristili i argumenti koji s psihologijom nemaju nikakve
veze. Jasno je da studij psihologije ne osposobljava psiho
loga da se struno pozabavi ekonomskom stranom toga
problema. Psihologa su upitali to misli zato to je izgle
dalo da bi dodatna godina kolovanja veoma koristila
velikom broju djece. Ono to treba istai jest da su ljudi
koji su eljeli da se kolovanje produi, kao i oni koji to
nisu eljeli, problem pokuavali rijeiti jednostavnim fiat,
t j . pukim izjavama da e to djeci koristiti i da to djeci
nee koristiti. Na to bi se pitanje, meutim, lako moglo
odgovoriti na osnovi postojeih znanja ili barem na osno
vi podataka koji bi se dobili pravilno izvrenim eksperi
mentalnim ispitivanjem. Zato u raspravi baratati milje
njima kad se moe baratati injenicama?
No na injenice se politiar, uglavnom, ne obazire, osim
ako se na injenini pristup ne eli izriito osvrnuti.
Obino prigovara ovim rijeima: Vi tvrdite da se meto
dama drutvene znanosti mogu otkriti injenice kojima
e se donekle rasvijetliti problemi s kojima smo suoeni.

Ta vaa tvrdnja ne izgleda opravdana. Zamolili smo znan

stvenike koji se bave drutvenim znanostima da nam
savjetuju to da poduzmemo u odreenim situacijama.
Zapitali smo ih, na primjer, kako smanjiti broj izosta
naka u rudnicima ugljena. Oni nam ili uope nisu od
govorili ili su se bijedno izgovarali kako to podruje nisu
istraivali, ili su njihovi odgovori bili besmisleni ili ne
podesni za bilo kakvu akciju. Nita nam ne bi bilo drae
od odgovora na naa pitanja. Na alost, ta mnogo hva
ljena drutvena nauka izgleda ne moe na njih odgovoriti.
Svakako nastavite sa svojim istraivanjima. U meuvre
menu mi moramo raditi i ne moemo ekati rezultate
vaih eksperimenata.
Iako su ovo naizgled razumne rijei, one su takve zaista
samo naizgled. Da bismo bolje shvatili to se njima za
pravo kae, razmotrimo to se u slinim situacijama do
gaa u drugima znanostima. Uzmimo kao primjer proiz
vodnju atomske bombe. Fiziari izjavljuju, iako u to ne
mogu biti sigurni, da bi daljnja viegodinja istraivanja
i gradnja vrlo skupih postrojenja moda omoguila proiz
vodnju atomske bombe. Politiari to smatraju poeljnim
i fiziari poinju rjeavati brojne probleme u vezi sa svo
jim zadatkom. Trokovi vrtoglavo rastu i nakon nekog
vremena bomba je proizvedena. Istraivanje se, meutim,
nastavlja i u iduih deset godina taj prvi vrlo nesa
vren model treba, naime, tehniki usavriti. Izmeu ovog
primjera i naeg primjera izostajanja s posla treba uoiti
ove razlike: 1. od psihologa se trai da odmah odgovori
na postavljeno pitanje, a fiziaru se doputa da prije toga
nekoliko godina eksperimentira, 2. za preliminarna kao i
za kasnija istraivanja fiziaru stoje na raspolaganju go
tovo neograniena materijalna sredstva, dok psiholog mo
ra raditi bez gotovo ikakve materijalne podrke i 3. fiziar
ono to prouava moe neometano promatrati kad god
zaeli, dok psihologa obino paljivo spreavaju u njego
vim nastojanjima da uspostavi kontakt s rudarima, od
nosno sa skupinom koju promatra.
Sad je jasno zato psiholog u ovoj situaciji ne moe

uspjeti. Kad bismo fiziaru kazali: elimo da nam ka

ete ima li na Antarktiku izvjesnih metala. Zabranjujemo
vam da tamo odete ili da razgovarate s ljudima koji su
tamo bili. Za svoja istraivanja neete dobiti nikakvu
materijalnu potporu, a odgovoriti morate odmah, on
bi se teko pod tim uvjetima prihvatio posla o kojem
je rije.
Priznamo li, dakle, da su zbog uvjeta pod kojima psi
holozi moraju raditi, zahtjevi koje politiari postavljaju
psiholozima besmisleni, pogledajmo kakvi bi se zahtjevi
smatrali prihvatljivima. Uzmimo opet problem izostaja
nja s posla i pretpostavimo da ga drutvo zaista eli ri
jeiti. Trebalo bi, najprije, osnovati istraivaki institut,
ako je mogue pod pokroviteljstvom Savjeta za drutve
na istraivanja o osnivanju kojeg se ve godinama uza
ludno raspravlja, u kojem bi mogli raditi najbolji stru
njaci za drutvene znanosti u zemlji. Institut bi trebao
usko suraivati sa sveuilitima. Materijalna sredstva
kojima bi raspolagao morala bi biti dovoljna (ovaj put
iznimno) da omogue sveobuhvatna istraivanja u skladu
s teorijom uzoraka i statistikom procjenom podataka.
Istraivaima bi se moralo dopustiti tovie, trebalo bi ih
ohrabriti da razgovaraju s rudarima, voama sindikata,
upraviteljima rudnika i svima onima koji rade u rudar
stvu. Nitko ih ne bi prisiljavao da spaavaju neiji dobar
glas; naglasak bi bio na znanstvenoj nepristranosti i na
postojeim injenicama, kao i na prihvatljivim preporu
kama koje bi na temelju njih nastale. Moglo bi se ekspe
rimentirati do mile volje. Ako bi se, na primjer tijekom
rada nametnula hipoteza o decentralizaciji i boljoj kon
troli samih rudara nad upravom, tj. o stvaranju radni
kih odbora kao sredstvu borbe protiv izostajanja s posla,
ona bi se eksperimentalno provjerila barem u jednoj ili
dvije jame. Nitko, naravno, ne moe jamiti da e se pro
blem rijeiti, ali u svjetlu iskustava sakupljenih rjeava
njem slinih problema, vjerojatnost uspjeha nije malena.
Moda e trebati osnovati i nekoliko istraivakih orga
nizacija, a ne samo jednu. Budui da danas u Velikoj

Britaniji drutvene znanosti studira veoma malen broj

studenata, trebat e se pobrinuti za znanstveni kadar.
Moda bi bilo dobro da se studenti stipendijama potaknu
na upisivanje studija psihologije i sociologije, a moda
ak i to da se osnuje katedra za socijalnu psihologiju ili
eksperimentalnu sociologiju (i jedno i drugo e, vjero
jatno, biti potrebno). Da bi italac shvatio kako su ovi
planovi gotovo neizvedivi, mogao bih navesti bezbroj po
tekoa s kojima e se sresti oni koji ih ponu provoditi.
Ostaje, meutim, tvrdoglava injenica da su se drutvene
znanosti u mnogim prilikama pokazale dostojnim svojeg
imena. Moda je malodunost najsigurniji put do neuspje
ha u ivotu nacije kao i u ivotu pojedinca.
Iako je nepostojanje materijalne potpore i drugih sred
stava za rad ozbiljna prepreka razvoju drutvene znano
sti, jo je pogubnija injenica da mnogi inteligentni ljudi
drutvene znanosti neozbiljno shvaaju i gledaju na njih
s porugom i podsmijehom. Tako se ponaaju prvenstveno
zato to vide da dravni slubenici, voe sindikata, politi
ari, poslovni i drugi ljudi od djela znaju to rade i ne
trebaju pomo akademskih, tj. ipso facto sanjalakih
i nepraktinih tipova. Drugi uzrok takvog stava lei u
naizgled beznadnoj nepravilnosti ljudskog ponaanja ko
je se odupire ukalupljivanju u znanstvene zakone. Znan
stveno ispitivanje ljudskog ponaanja proturjei zdravorazumskim pojmovima slobodne volje i slinim krilati
cama, pa se stoga smatra apsurdnim i smijenim.
Kad injenice iziu na vidjelo, tj. kad se pokae da su
intervjui praktinog poslovnog ovjeka vie nego bes
korisni, ili da su prognoze ishoda izbora iskusnih poli
tiara i novinara beznadno pogrene (kao to se to, na
primjer, dogodilo 1945. godine kad je Gallupova anketa
prognozirala pobjedu laburista, a strunjaci tvrdili da
e veina glasaa glasati za konzervativce), miljenje lako
kree u suprotnom pravcu, i psihologu se pripisuju a
robne moi spoznaje i shvaanja za koje on nikada ne
tvrdi da ih posjeduje. U psihoterapiji esto nailazimo na
takvu mjeavinu poruge straha i oboavanja. Svaka je

nova znanost prijetnja uhodanim nainima miljenja, i

povijest uvijek iznova pokazuje takve dvosmislene reak
cije na gotovo sve novine.
Primjeri poruge ee mi padaju na um nego primjeri
oboavanja, no dovoljno je sjetiti se iroko prihvae
nog miljenja, za koje ne postoje ama ba nikakvi dokazi,
da e se psiholokim postupcima rijeiti svi problemi kriminalistike i da e psihoterapijom izlijeen kriminalac
nastaviti ivot kao koristan i poten graanin. Miljenje
da ne bi bilo ratova kad bi se svatko u mladosti psihoanalizirao jednako je raireno i neopravdano. Ta vjera u
arobnu mo psihologije vjerojatno smeta njezinu na
pretku ba kao i izravno odbacivanje. Ni u jednom se slu
aju ne priznaje da je psiholog znanstvenik koji provje
rene znanstvene metode primjenjuje na nova podruja i
u skladu s tim nitko ga ne ohrabruje da svoja istraivanja
vri tamo gdje je to jedino mogue u rudniku, radio
nici, logoru, zatvoru, tvornici ili u razliitim udruenjima.
Vrlo, vrlo polako takva se klima mijenja. Privatna in
dustrija, osobito ona u SAD, poinje uviati neograniene
mogunosti kontrole i prognoze koje nudi drutvena zna
nost, i u toj se zemlji oruane snage, dravna sluba, pa
i sama vlada (putem anketiranja) slue psiholokim me
todama selekcije, prognoze i ispitivanja javnog mnijenja.
Nema sumnje o tome da e utjecaj psiholokih metoda u
navedenim podrujima ubrzo porasti. U SAD se broj psi
hologa zaposlenih u industriji, u vladinim agencijama kao
i u raznim drugim praktinim i primijenjenim poslo
vima poveava iznenaujuom brzinom, a poeci takvog
razvoja mogu se zamijetiti i u Velikoj Britaniji. Neznanje,
strah i druge emocionalne prepreke prihvaanju znanstve
nog pristupa esto spreavaju najveu moguu primjenu
psiholokih otkria. Treba se nadati da e ire poznava
nje metoda drutvenih znanosti s vremenom ukloniti ove
zapreke. Danas je u SAD malen broj studenata koji di
plomiraju, a da nisu sluali kolegij psihologije. Kad po
mislimo da su meu tim golemim brojem ljudi i budui
voe i strunjaci u proizvodnji, upravljanju dravom, me-

dicini, pravu i bogosloviji, moemo s povjerenjem rei da

generacije koje dolaze nee psihologiju smatrati uljezom
ve poznatim prijateljem i pomonikom. Bila bi teta da
Velika Britanija koja je prednjaila u razvoju psihologije
(doprinosom poznatih psihologa kao to su Galton, Spear
man i McDougall) proigra priliku da sudjeluje u etvi
plodova.
Bilo bi pogreno misliti da psihologija moe utjecati
na politiku samo u neposrednim, praktinim aspektima.
Drugi naini njezina utjecaja moda su jo vaniji i fundamentalniji. Kao to smo istakli na poetku ovog po
glavlja politike se filozofije, barem djelomino, temelje
na ope prihvaenom miljenju o ljudskoj prirodi, pa
ukoliko psihologija doprinosi njezinu boljem shvaanju,
ona djeluje i na politiku filozofiju. Govorili smo o su
kobu koji je u SSSR-u izbio izmeu politikog uvjerenja
stvorenog na osnovi pretpostavke o jednakim sposobno
stima svih ljudi i znanstvenih injenica o nejednakosti
ljudskih sposobnosti i utjecaju naslijea. Pogledajmo
sada koliko su pretpostavke na kojima se temelji poli
tika demokracija u skladu sa znanstvenim injenicama.
Godinama sam studentima koji su na odsjeku za izvan
redni studij Londonskog sveuilita koji su upisali kole
gij socijalne psihologije, meu ostalima, postavljao i ovo
pitanje: Koji bi oblik vladavine bio najpodesniji a) kad
bi po sposobnostima svi ljudi bili jednaki i b) kad bi se
ljudi po sposobnostima razlikovali i kad bi te razlike bile
uroene? Vie od 90 posto odgovora glasilo je da bi idea
lan oblik vladavine u prvom sluaju bila demokracija,
a u drugom autokracija ili diktatura. Pretpostavimo li
da su drugu alternativu potkrijepile i injenice, tj. da
znanstvena istraivanja pokazuju da se ljudi raaju s ne
jednakim sposobnostima, moramo zakljuiti da je naa
vjera u demokraciju samo iluzija? Moemo li, s druge
strane, prihvatiti injenicu da je diktatura u Rusiji u skla
du s vjerom u ljudsku jednakost i odbaciti sve dokaze o
protivnom, meu njima i miljenje 95 posto izvanrednih
studenata Londonskog sveuilita?

injenica da i SSSR i SAD propagiraju vjeru u ljudsku

jednakost ne bi nas smjela zbuniti. Ako nas Rusi uvje
ravaju u neograniene mogunosti ovjekova usavrava
nja kao i u bitnu jednakost svih ljudi, ne smijemo za
boraviti da i Amerikanci kau da je jedan ovjek dobar
kao i drugi, ako ne i bolji od njega. Moda su se u za
kljuku o poeljnosti diktature u sluaju da ljudi po
sposobnostima nisu jednaki potkrale neke greke i moda
bismo, da ih nismo poinili, donijeli posve drukiju
odluku.
Prije svega oni koji tvrde da nejednakost prirodno vodi
diktaturi obino pretpostavljaju da e voe ili diktatori
biti najinteligentniji lanovi drutva. U povijesti vidimo,
meutim, da se to rijetko dogaa, a na temelju psiholo
kih eksperimenata moemo zakljuiti da je to vrlo ne
vjerojatno. U prolosti gotovo da i nije bilo izrazito in
teligentnih i nadahnutih diktatora. Kvocijent inteligen
cije najboljih meu njima iznosio je oko 130, t j . bio je
znatno ispod kvocijenta inteligencije stvarnih intelektual
nih divova. Eksperimenti su pokazali da drutvo obino
vode oni koji su neto malo inteligentniji od svojih su
graana, ali ne i previe bistri; interese, nain miljenja
i dokazivanja djeteta ili odraslog ovjeka iji kvocijent
inteligencije iznosi 160 i vie velika veina ljudi uope
ne razumije. Osim kad se radi o iskljuivo intelektualnim
pitanjima, vrlo inteligentan ovjek nee biti izabran za
vou ba kao ni netko vrlo glup. Prema tome vodstvo
u drutvu nikako nije sinonim za sposobnost ba na
protiv gotovo je sigurno da e u njoj bezobzirni ljudi koji
su na vlasti, a vlasti su se i dokopali zahvaljujui svojoj
bezobzirnosti istisnuti inteligentnije od sebe. U povijesti
je mnogo takvih primjera, a neki su od njih sasvim svjei.
Iako u diktaturi najsposobniji nikada nisu voe, to se
ne bi moglo kazati ni za suvremenu demokraciju. Primjer
za upravo reeno niz je tragikominosti koje su se dogo
dile kad je u politiku arenu uao John Stuart Mill. Mi
slim da nitko tko je ikada pratio govore lanova britan
skog parlamenta ili amerikog senata nee poricati kako

ti ljudi ne poznaju ak ni elementarne injenice, kako su

im govori esto proturjeni i siromani idejama, a inte
lektualno shvaanje skueno. U utrci za mjesta u vladi
ili parlamentu demokratske zemlje velika je inteligencija
optereenje (odnosno smetnja) ba kao i u diktaturi. Za
uspjeh u toj utrci potrebne su osobine kojima se mogu
pridobiti mase, a ne inteligencija. Usprkos suparnitvu
stranakih mainerija, u demokraciji inteligencija na kra
ju ipak ee dolazi do izraaja nego u krutom sistemu
diktature. Vjerojatno bi sistem starih Grka koji su svo
je visoke inovnike birali kockom za inteligentnog ovje
ka bio jo povoljniji, jer kocka nema predrasuda prema
inteligenciji.
Postoje li, barem teorijski, naini izbora politikog vo
e koji bi bili bolji od ovdje skiciranih? Malen je broj
psihologa koji su se usudili o tome nagaati, no mnogi
bi se od njih vjerojatno sloili s miljenjem Paula Horsta
da je najvii cilj psihologa koji se bave mjerenjem i
procjenjivanjem moe biti samo razvoj tehnika i instru
menata koji e omoguiti drutvu da do kraja iskoristi
injenicu da ljudi po sposobnostima nisu jednaki. Iako
e nam se Horstova preporuka moda na prvi pogled ui
niti neobinom, ona ipak zasluuje da o njoj razmislimo.
Jedna od oitih mogunosti koje on predlae je prihva
anje sistema kojim se slue pri odabiranju vladinih slu
benika (izbor na temelju psiholokim metodama provje
renih sposobnosti, napredovanje na temelju uspjeha u
radu). Horst predlae da se taj sistem proiri testovima
strunog znanja. Zato ne bi senatori i kongresmeni
Sjedinjenih Amerikih Drava pokazali svoje poznavanje
prirodnih znanosti, ekonomije, sociologije, politikih
nauka, kao i drugih znanstvenih podruja na kojima se
zasniva dobro zakonodavstvo. Moda bi bilo dobro za
traiti i od predsjednikog kandidata da pokae barem
minimum poznavanja sila koje utjeu na zdravlje nae
nacionalne strukture. Tada bismo problem poboljanja
strukture predstavnika vlasti mogli izravno rijeiti inzistiranjem na mjerenju relevantnih individualnih razlika

i na tome da se za inovnike u vladi odaberu samo naj

bolji.
To bi, naravno, znailo da bi se mjesta u dravnoj i
javnoj slubi popunjavala ispitima i testovima, a izbori
postali samo povijesna injenica. Horst, svjestan da je to
zbog ljudske sentimentalnosti i emocionalnosti u praksi
gotovo neizvedivo, predlae jo jedno rjeenje. Druga bi
se alternativa sastojala u tome da donekle proizvoljno
odredimo koje e se funkcije popunjavati ispitima, a
koje izborima, i da pritom uzmemo u obzir i individual
ne razlike meu biraima i samo najsposobnijima omo
guimo da glasaju. U prvom sluaju ispite bi polagali
kandidati, a u drugom glasai ime bi se postiglo da iz
bori ostanu slini sadanjima.
Ma to mislili o ovom prijedlogu, injenica je da nitko
ne smatra da zahtjev svjedodbe o pismenosti nije u
skladu s demokratskim nainom upravljanja dravom,
pa prijelaz sa pismenosti na znanje i sposobnosti moda
i nije tako revolucionaran kao to izgleda. Nekoliko go
dina osobno sam istraivao drutvene stavove pomou
upitnika u kojem je, meu ostalim, stajalo i ovo pitanje:
Mislite li da samo ljudima odreenog minimuma inte
ligencije i obrazovanja treba dopustiti da glasaju? U
gradskoj graanskoj sredini konzervativci tako misle u
55 posto sluajeva, liberali u 47 posto sluajeva, dok se
socijalisti s time ne slau iako se prijedlogu i ne protive
onako snano kako bismo to oekivali (39 posto ih smatra
da bi to bilo dobro). Odgovor radnike klase u cjelini
nije bio tako pozitivan, iako se s prijedlogom sloila znat
na manjina.
Na to pitanje slino su odgovorili i Amerikanci, Nijem
ci i veani iz ega se vidi da ni ljudi u tim zemljama
nisu posve zadovoljni tipom politiara kakvog namee
sadanji politiki sistem.
Horst se konano odluuje za kombinaciju svojih pri
jedloga. Shvatimo li individualne razlike zaista ozbiljno
i iskoristimo li ih pri pronalaenju ljudi najsposobnijih
za upravljanje dravom, zakljuujemo da bi moda bilo

dobro kombinirati oba pristupa. Kandidat bi, dakle, pri

je nego to mu dopuste da se kandidira, morao poloiti
kvalifikacioni ispit, a birai bi morali poloiti takav od
govarajui ispit prije nego to im se dopusti da glasaju.
Ove zamisli ne treba, naravno, preozbiljno shvatiti. One
su zapravo tako oevidno manjkave da se ni od koga ne
moe traiti da se njima pozabavi. Ipak ne treba ih ni
olako odbaciti kao bolesnu uobrazilju znanstvene fan
tastike. Je li na politiki sistem ba toliko savren da
ga ne bismo mogli usavriti? Jesmo li sigurni da najspo
sobniji i najkvalificiraniji uvijek uspijevaju doi na utje
cajne poloaje i stei politiku mo? Ukoliko na oba ova
pitanja ne moemo odgovoriti bezuvjetno potvrdno, pri
jedloge za mogua poboljanja treba razmotriti i suditi
o njima kao to i zasluuju.
Iznio sam samo jedan primjer iz kojeg se vidi kako
istraivanja na podruju suvremene psihologije mogu
utjecati na politiku. Paljiv e italac i sam na stranama
ove knjige nai primjere koji se mogu primijeniti na nae
politiko razmiljanje. Nadam se da e uvidjeti da ne
precizna, nepotpuna i nejasna predodba kakvu psiho
logija danas ima o ljudskoj prirodi nije u skladu s po
stavkama samo jedne politike stranke. Vjerojatnije je
da su i ljeviari i desniari spoznali neke psiholoke isti
ne koje, meutim, istiu na tetu ostalih jednako vanih
istina. Oito je da bi sinteza stavova bila poeljna, no ona
nikako ne bi smjela biti neka srednja vrijednost suprot
nih miljenja ve organski rast zasnovan na nezavisnom
i nepristranom znanstvenom istraivanju zakona ljudskog
ponaanja. Svima koji sumnjaju u korisnost psihologije
na tom podruju zbog navodne neizvodivosti njezinih pri
jedloga ili zbog njezine stvarne znanstvene nezrelosti,
moda bih mogao odgovoriti kao i Faraday u uvenoj
prilici kad je prvi put izloio mali model dinama koji je
upravo izumio. Tom zgodom jedna ga je dama upitala:
Zgodna stvarica, gospodine Faraday, ali emu slui?
Gospoo, odgovorio je veliki ovjek, emu slui di
jete?

Muradif

Kulenovi

EYSENCK ILI U M I J E E PSIHOLOGA

Nimalo ne pretjerujemo ako ve na poetku napisa o psi
hologu H. J. Eysencku upozorimo da se radi o jednom od
najvjetijih a dijelom i veoma spornih znanstvenika koji
djeluju u sferi velike tradicije bihevioristikih teorija psiho
patologije i kognitivnih teorija linosti. H. J. Eysenck napi
sao je mnogo knjiga i bezbroj rasprava, obiao je mnoge
zemlje, predavao na veini znamenitih sveuilita u svijetu,
osporavao mnoge teorije, i sam je bio osporavan, ali uza
sve to ne pokazuje znakove umora niti umanjuje svoju zna
tielju za psiholoke preokupacije ovjeka i drutva u ko
jem ivi. Sluao sam njegova predavanja u Londonu 1974.
godine i tada sam se uvjerio u njegovu dosjetljivost, svje
inu i veoma visprena reagiranja na neposredne upadice,
kritike ili pohvale prisutnih slualaca.
Eysenck (Stalno boravi u Londonu, gdje radi i predaje mla
dim naratajima. Po svojim knjigama, koje su prevedene na
sve velike svjetske jezike, poznat je u znanstvenim krugo
vima, a svojim smjelim tvrdnjama i obradama bitnih psi
holokih ljudskih tema pribliio se i irim laikim krugo
vima. Meu najznamenitije njegove dosad objelodanjene knji
ge ubrajaju se: Dimenzije linosti, Znanstvena studija
linosti, Ustrojstvo ljudske linosti, Psihologija politike,
Dinamika tjeskobe i histerija, Smisao i besmisao u psi
hologiji, injenica i izmiljotina u psihologiji.
Prema miljenju nekih njegovih dobronamjernih kritiara,
on zastupa visok stupanj znanstvene strogosti u izvoenju
psiholokih eksperimenata. On je veoma kritian prema
promaenim razmiljanjima o aktualnostima i sadanjosti
koja su prezentirana pod koprenom psihologije.

Sluao sam a i itao veoma otre reakcije na neke njegove

tvrdnje i interpretacije podataka dobivenih u pokusima, a
isto tako i zamjerke o navodnom njegovom utimavanju
i friziranju dobivenih podataka kojima je nastojao potvr
diti svoje pretpostavke. No uza sve to n e m a sumnje da je
Eysenck, jo uvijek, jedan od najplodnijih i najutjecajnijih
psihologa u svijetu javnog saobraanja. Nisam saznao da
je bilo koji od njegovih brojnih radova preveden na na
jezik. O njemu u naim sredinama nitko nije posebno pi
sao, ali ga zato esto spominju i navode p r i obradi raznih
psiholokih problema (kao i u nekim psiholokim pa i filo
zofskim studijama.
Na aktualnost i u nekim vidovima veliku znanstvenu vri
jednost Eysenckove prisutnosti u psiholokim istraivanji
ma, u nas je prvi upozorio Borislav Stevanovi u predgo
voru knjizi Psiholoki tipovi od C. G. Junga.* Vrijedno
je spomenuti da je Eysenck oivio Jungovo uenje o psiho
lokim tipovima i na taj nain aktualizirao njegovu misao.
Eysenck je veoma otar kritiar njemake idealistike psi
hologije i ve uobiajenih literarnih metoda u psihijatriji,
psihologiji linosti i klinikoj psihologiji usto je protiv
svih metoda koje nisu zasnovane na znanstvenom provje
ravanju.
Eysenaka ubrajaju imeu najagresivnije svjetski poznate
psihologe u osporavanju psihoanalize, iako priznaje neke nje
ne posebne teorije zauzvrat, i on je veoma esto na ni
anu psihoanalitike kritike. No bez obzira na ove arke,
psihoanalitiar David Malan, danas vjerojatno jedan od naj
znaajnijih znanstvenika u podruju evalvacije ishoda psi
hoterapijskih lijeenja, istie, dodue na svojim predava
njima, da je Eysenck najzasluniji za inauguriranje znanstve
nog, egzaktnog procjenjivanja rezultata psihoterapije, dok se
mnogi slau da je najproduktivniji psiholog linosti-, ako ne
u svijetu a ono sigurno u Velikoj Britaniji, gdje je proua
vanjem individualnih razlika i njihovim tumaenjem stekao
estoke neprijatelje u sredinama i grupama od kojih se
to najmanje moglo oekivati.
Znanstveno izuavanje individualnih razlika predstavlja je
dinstvenu temu koja objedinjuje Eysenckovu psiholoku zna
tielju. Problem individualnih razlika see duboko u povi
jest; poznata su prouavanja grkih filozofa jo iz estog
* K. G. Jung: Psiholoki tipovi, Matica Srpska, Novi Sad, 1977.

stoljea prije n. e. koji su pokuali racionalno odrediti pri

rodne inioce koji sudjeluju u oblikovanju naravi i indi
vidualnih razlika.
Eysenck je teorijski, eksperimentalno i istraivanjem raz
nih izvora ispitao sve znaajnije probleme iz oblasti indivi
dualnih razlika, on je ponudio mnoga rjeenja na temelju
strogo prikupljenih podataka. Njegovi doprinosi odnose se
i na prirodu i ustrojstvo linosti, porijeklo linosti, odnos
inteligencije i linosti, duevne bolesti, kriminal, javljanje
i oitovanje spolne naklonosti, politika uvjerenja.
Neprilike za ovog autora nastale su najvie u vezi s ana
lizom individualnih razlika na osnovi sloenih statistikih
tehnika, a najvie u vezi s izuavanjem i interpretacijom
prirode i porijekla rasnih razlika, zbog ega je u nekim
sredinama postao ozloglaen i izloen poruzi. Neki, kako
pie Richard Kirby, samozvani antirasisti i fiziki su na
pali Eysencka.
Kada bismo ukratko saeli znaajke Eysenckova rada, mo
gli bismo istaknuti tri podruja njegova intelektualnog, istra
ivakog i znanstvenog pothvata: prvo, panju zasluuje po
svojem beskompromisnom zalaganju za znanstvenu empirij
sku psihologiju koja se sastoji od eksperimentalno provje
renih i opih zakona ljudskog ponaanja i koja n a m mogu
pruiti korisna predvianja. Drugo, njegov vlastiti napor u
t o m istom smislu, napor koji je urodio otkriem osnovnih
dimenzija linosti od kojih je veoma poznata introverzija
ekstroverzija. Tree se odnosi na primjenu njegove teo
rije linosti u lijeenju poremeaja ponaanja. Njegov su
stav lijeenja zasniva se na bihevioralnom pristupu poj
mu to ga je u kliniku psihologiju uveo sam Eysenck.
Zanimljivo je spomenuti da je Eysenckov rad postao po
znat ne samo po radovima objavljenim u znanstvenim publi
kacijama i lancima kojih broj dosee 500 bibliografskih je
dinica, ve i njegovim veoma jasnim predstavljanjem i ob
razlaganjem istraivane grae i zornim i savreno jasnim
objanjenjima kojima se obraa itaocima, naroito onima
koji predstavljaju iroku italaku publiku.
Iako knjiga Upotreba i zloupotreba psihologije ne pre
doava i ono najbolje to je napisao Eysenck, ona ipak do
b r o ukazuje na osobnu znatielju i iroko podruje tema
kojima autor poklanja panju. U njima se zrcali njegov na
in rada i miljenja ikoji zasluuje da se bolje upozna, a
u pojedinim vidovima i primijeni p r i ralambi pojedinih
psiholokih zbivanja u ljudskoj jedinki i drutvu na ra
zini ponaanja i kognitivnih funkcija. Djelo H. J. Eysencka

veoma dobro i vjerno potvruje irinu prisutnosti i primijenjenosti psihologije koja zauzima veoma udno mjesto u
dananjem svijetu: njeni pronalasci i otkria izdano se
primjenjuju u klinikama, industriji, u odgoju i u oruanim
snagama gotovo svih modernih zemalja, dok su istovremeno
obrazovani ljudi oprezni i veoma kritiki prema zakonima
ljudskoga ponaanja to su ih otkrile psihologija, psihija
trija i psihoanaliza. Nerijetko i u prilinom broju ljudi su
sumnjiavi p r e m a primjeni znanstvenih metoda u proua
vanju ljudskih bia.
Prevedena knjiga Upotreba i zloupotreba psihologije jed
na je od onih knjiga koje pokuavaju razradom sloenih
problema u psihologiji umanjiti skepticizam uenih i obra
zovanih ljudi prema otkriima i spoznajama koje donose
discipline psiholoke znanosti.