You are on page 1of 21

Svijet sigurnosti

Stasale u miru i tisini


Odjednom nas u suijet bace kruti,
Plivamo na vala poursini,
Sue nas kusa, ponesto nas ljuti,
Drugo pak veseli i tako u trenu
Mijenjaju se stanja nase duse.
Osjecamo, al' osjeti venu,
Bucne rijeke zivota ih ruse.
Goethe
z okusam li iznaci prikladnu formulu za vrijeme prije prvoga
svjetskog rata, u kojem sam odrastao, mislim da cu biti najsazetiji ako kazem: bilo je to zlatno doba sigurnosti. Sve je u nasoj
gotovo tisucljetnoj monarhiji izgledalo kao sazdano za vjecnost,
a sama drzava doimala se poput jamca te trajnosti. Prava sto ih
je davala svojim gradanima imala su jamstvo u parlamentu, slobodno biranom zastupstvu naroda, a svaka je duznost bila posve
tocno odredena. Nasa novcana jedinica, austrijska kruna, bila je
u optjecaju u blistavim zlatnim kovanicama i time jamcila svoju
postojanost. Svatko je znao koliko ima, ili koliko mu pripada, sto
je dopusteno a sto zabranjeno. Tko je posjedovao imetak, mogao
je tocno izracunati koliko c'e mu kamata godisnje donijeti, cinovnik i casnik znali su pak tocno prema kalendaru izracunati godinu svoga promaknuca i godinu odlaska u mirovinu. Svaka je
obitelj imala svoj tocno odredeni proracun i znalo se koliko je potrebno za stan i hranu, za Ijetne praznike i reprezentaciju, a osim
toga bio je tu i obvezatni manji iznos za nepredvidene stvari, za
slucaj bolesti i troskove lijecenja. Tko je posjedovao kudu, smatrao
13

Jucerasnji svijet

ju je sigurnim domom vlastite djece i unuka, imanje i obrt nasljedivali su se s generacije na generaciju; dok je dojence jos lezalo u kolijevci, u kutijicu za ustedevinu ili u stedionicu vec bi
se stavljali prvi prilozi za njegov zivotni put, mala pricuva za
buducnost. Sve je u torn prostranom carstvu bilo cvrsto i nepomicno stajalo na svom mjestu, a iznad svega prastari car; no ako
on umre, znalo se (ili se barem vjerovalo) da ce doc'i neki drugi i
da se u dobro uskladenom redu nista nec'e promijeniti. Nitko nije
vjerovao u ratove, revolucije, prevrate. Sve radikalno, sve nasilno
doimalo se nemogucim u to razumno doba.
Taj osjecaj sigurnosti bio je najprizeljkivanije dobro milijuna
ljudi, njihov zajednicki zivotni ideal. Jedino uz tu sigurnost zivot
je bio vrijedan zivljenja i sve siri krugovi zahtijevali su svoj dio
toga dragocjenog dobra. U prvo su vrijeme u njemu uzivali samo
posjednici, no postupno su do njega dogurale i siroke mase; stoIjece sigurnosti postalo je zlatno doba osiguravateljstva. Ljudi su
osiguravali kuc'e od pozara i provala, polja od tuce i nevremena,
vlastito tijelo od nesreca i bolesti, kupovali rentu za starost, a djevojcicama u kolijevku stavljali policu kao buducl miraz. Naposljetku su se udruzili cak i radnici, izborili urednu nadnicu i zdravstveno osiguranje, posluga je stedjela za stare dane i uplac'ivala u
pogrebnom drustvu novae za vlastiti pokop. Samo onaj tko je bezbrizno mogao gledati u buducnost, uzivao je potpuno u sadasnjosti.
U torn dirljivom uvjerenju kako se vlastiti zivot moze do
najsitnijeg procijepa ograditi od svake moguc'e provale sudbine bilo
je uza svu umjerenost i skromnost svjetonazora i poprilicne, opasne obijesti. Devetnaesto je stoljec'e u svom liberalistickom idealizmu iskreno vjerovalo da se nalazi na pravom i nepogresivom
putu prema najboljem od svih svjetova. S prezirom se gledalo
na ranija vremena i njihove ratove, gladi i revolucije kao na razdoblja u kojima je covjecanstvo jos bilo nezrelo i nedovoljno prosvijec'eno. A sada je bilo samo jos pitanje nekoliko desetljeca e da
bi posljednje zlo i nasilje bili konacno nadvladani. Vjera u takav
neprekidan, nezadrziv napredak u to je doba doista dobila snagu prave religije; ljudi su u taj napredak vjerovali vise nego u
Bibliju, a njegova su evandelja naizgled danomice neprijeporno
dokazivala nova cuda znanosti i tehnike. I uistinu je sveopci napredak potkraj toga miroljubivog stoljeca bivao sve ociglednijim,
14

Svijet sigurnosti

sve brzim, sve raznovrsnijim. Na ulicama su noc'u umjesto turobnih svjetiljki gorjele elektricne zarulje, trgovine su svoj zavodIjivi novi sjaj sirile od glavnih ulica sve do u predgrada, ljudi su
zahvaljujuc'i telefonu mogli razgovarati na velike udaljenosti, juriti u kolima bez konja dotad nesluc'enim brzinama, dici se u zrak
u ostvarenu Ikarovu snu. Iz otmjenih kuc'a komfor se sirio u
gradanske; vodu vise nije trebalo nositi sa zdenca ili iz hodnika,
nije vise bilo prijeko potrebno mukotrpno pripaljivati vatru u
stednjaku, higijena je uzimala maha, a prljavstina nestajala. Ljudi
su bivali Ijepsi, snazniji, zdraviji otkako im je sport poceo celiciti
tijelo, sve su se rjede mogli vidjeti na ulicama grbavci, hromi i
bogalji, a sva ta cuda bila su zasluga znanosti, tog arhandela napretka. Napredak se ogledao i u drustvenom zivotu; iz godine u
godinu pojedinac je stjecao sve vec'a prava, pravosude je postalo
blaze i covjecnije, pa cak i problem nad problemima, siromastvo
sirokih masa, nije vise izgledao nerjesiv. Sve siri krugovi drustva
ostvarivali su pravo glasa, a time ujedno i moguc'nost legalne zastite vlastitih interesa. Sociolozi i profesori natjecali su se u sto
zdravijem, pace i sretnijem oblikovanju zivljenja proletarijata stoga i nije cudo sto je to stoljece samodopadno uzivalo u vlastitim postignucima i svako dogotovljeno desetljec'e smatralo tek
stubom na putu ka sljedec'em, jos boljem. U barbarske ispade, poput ratova izmedu europskih naroda, vjerovalo se isto tako malo
kao i u vjestice i sablasti; nasi su ocevi potpuno bili ispunjeni vjerom u nepogresivu snagu strpljivosti i razumijevanja. Iskreno su
vjerovali kako c'e granice sto ih stvaraju razlike izmedu narodnosti i vjeroispovijesti postupno isceznuti u zajednistvu humanosti i time u miru i sigurnosti, tim najveclm dobrima podarenim
ljudskom rodu.
Lako je danas nama, koji smo rijec sigurnost odavno izbacili iz svog rjecnika, s podsmijehom gledati na optimisticku opsjednutost idealistickog narastaja nasih oceva mislju da tehnicki napredak covjecanstva mora neizbjezno poluciti jednako tako
brz moralni napredak. Mi koji smo u novom stoljecu naucili da
nas nijedan ispad kolektivnog zvjerstva ne iznenaduje, mi koji
od svakog novog dana ocekujemo nesto jos gore nego sto je bilo
jucer, postali smo mnogo sumnjicaviji glede moguc'nosti moralnog odgoja covjecanstva. Morali smo dati za pravo Freudu kad
je u nasoj kulturi, u nasoj civilizaciji, vidio samo tanki sloj sto
15

Jucerasnji svijet

ga svakog trena mogu razoriti destruktivne sile podzemlja, postupno smo se moral! naviknuti zivjeti bez tla pod nogama, bez
prava, bez slobode, bez sigurnosti. Odavno smo, boreci se za vlastiti opstanak, odbacili vjeru svojih otaca u brz i neprekinut razvoj covjecnosti; nama, odgajanima na surovosti, cirri se banalnim
onaj brzopleti optimizam naocigled katastrofe koja nas je jednim
jedinim udarcem gurnula za tisuce godina unatrag u nasim humanim nastojanjima. No ako je to i bio samo privid, bio je to zacudan i plemenit privid kojim su se zanosili nasi ocevi, privid covjecniji i plodonosniji od parola danasnjice. I postoji nesto u meni
sto se na neki tajnovit nacin, usprkos svim spoznajama i razocaranjima, ne moze potpuno odvojiti od tog privida. Ono sto coyjek
u djetinjstvu upije u sebe iz duha vremena ostaje neizbrisivo. I
unatoc svemu sto mi danomice ulazi u usi, sto sam sam ili zajedno sa sudruzima po sudbini dozivio, unatoc svim ponizenjima
i iskusenjima, ne mogu se posve odrec'i svoje mladenacke vjere,
da c'e svijet ipak jednom ponovno poci naprijed. Cak i iz ponora
uzasa u kojem danas besciljno tumaramo poluslijepi, izmucene
i slomljene duse, uvijek iznova podizem pogled prema onim starim zvijezdama vodiljama sto su sjale nad mojim djetinjstvom i
tjesim se naslijedenim uvjerenjem da ce ovaj pad jednom biti samo
meduigra u vjecnom ritmu kretanja prema naprijed.
Danas, kad je velika oluja odavno raznijela taj svijet sigurnosti, napokon pouzdano znamo kako je on bio samo kula u zraku. Pa ipak, moji su roditelji zivjeli u njemu kao u kakvoj kuc'i
od kamena. Ni jedan jedini put nisu neka oluja ili nekakav ostar
vjetar prodrli u toplinu i udobnost njihova zivljenja. Istina jest,
bili su i posebno zasticeni: bili su imucni ljudi koji su postupno
postajali bogati, pace i vrlo bogati, a to ih je u ono doba pouzdano stitilo sa svih strana. Njihov mi nacin zivota u tolikoj mjeri
izgleda tipicnim za takozvano fino zidovsko gradanstvo, koje
je beckoj kulturi podarilo tako vazne vrednote i iz zahvalnosti
za to bilo potpuno istrijebljeno, da pripovijedajuci o njihovom
ugodnom i necujnom zivljenju pricam zapravo nesto posve bezlicno: na isti nacin kao i moji roditelji zivjelo je u Becu, u onom
stoljecu postojecih vrijednosti, deset ili dvanaest tisuca obitelji.
Obitelj moga oca potjecala je iz Moravske. U malim pokrajinskim mjestima zivjele su ondje zidovske zajednice u najboljoj
slozi sa seljastvom i sitnim gradanstvom; tako im je bila potpuno
16

Svijet sigurnosti

strana potistenost s jedne i okretna, prodorna nestrpljivost, svojstvena istocnim, galicijskim Zidovima, s druge strane. Krsni i snazni od zivota na selu, koracali su sigurno i mirno svojim putem kao
sto seljaci njihova zavicaja koracaju poljem. Oslobodivsi se rano
ortodoksne religioznosti, postali su gorljivim zagovornicima onovremene religije napretka i bili u politickoj eri liberalizma uvazeni zastupnici u parlamentu. Posto su se iz zavicaja preselili u
Bee, neocekivano su se brzo prilagodili visim kulturnim slojevima,
a njihov osobni uspon bio je u tijesnoj svezi sa opcim napretkom
toga doba. I po tim oblicima prijelaza iz jedne drustvene klime
u drugu nasa se obitelj mogla smatrati tipicnom. Moj djed s oceve
strane prodavao je manufakturnu robu. A onda je, u drugoj polovici stoljeca, u Austriji otpocela industrijska konjunktura. Mehanicki tkalacki stanovi i strojevi za predenje, uvezeni iz Engleske,
doveli su uslijed racionalizacije do nevjerojatnog pojeftinjenja u
usporedbi s dotadasnjim rucnim nacinom tkanja, a zidovski trgovci, zahvaljujuc'i trzisnom daru zapazanja i djelatnom pregledu
medunarodnog stanja, prvi su u Austriji shvatili nuznost i korisnost prijelaza na industrijsku proizvodnju. Osnivali su, najcesce
s malim kapitalom, one na brzinu improvizirane tvornice, u prvo
vrijeme na vodenicni pogon, koje su se postupno prosirile u mocnu cesku tekstilnu industriju, premocnu u cijeloj Austriji i na
Balkanu. Dok je dakle moj djed kao tipicni predstavnik ranije
epohe samo trgovao gotovim proizvodima, moj je otac vec odlucno
stupio u novo doba, osnovavsi u sjevernoj Ceskoj u tridesettrecoj
godini zivota malu predionicu, koju je godinama polako i oprezno
razvijao u poveliko poduzece.
Takav oprezni nacin sirenja unatoc primamljivo povoljnoj
konjunkturi bio je posve u duhu vrernena. Bio je uz to i posve u
skladu sa suzdrzanom i nimalo posjednickoin naravi moga oca.
On je usvojio geslo svoje epohe - safety first; bilo mu je bitnije
da ima solidno jos jedna od krilatica toga vremena poduzece s vlastitim kapitalom, nego da ga pomoc'u bankovnih kredita i hipoteka prosiri do velikih razmjera. Cijelog zivota ponosio
se time da njegovo ime nikada nitko nije vidio niti na nekoj zaduznici niti na mjenici, i da je njegov racun u banci, naravno najsolidnijoj, banci Rothschild, kreditnoj banci, uvijek bio pozitivan.
Zazirao je od svake zarade u kojoj bi bila ma i najmanja sjenka
rizika i cijeloga svog vijeka nije sudjelovao u poslovnom pothvatu
17

Jucerasnji svijet

zajedno s nekim drugim. To sto se s vremenom bogatio i bivao sve


bogatijim, nije mogao zahvaliti vlastitim smionim spekulacijama
ill osobito dalekovidnim potezima, nego prihvac'anju opc'enite metode toga opreznog vremena da uvijek trosi samo skroman dio
prihoda i shodno tomu iz godine u godinu osnovnom kapitalu
dodaje sve znatnije svote. Kao i vecina iz njegovog narastaja, moj
bi otac smatrao zabrinjavajuce rasipnim covjeka koji bi lakomisleno trosio vec' i polovicu svojih prihoda ne misleci na buducnost,
sto je i opet bio stalno spominjan izraz iz toga doba sigurnosti.
Zahvaljujuci torn neprekidnom umnazanju dobiti, za imucnog je
covjeka bogacenje u toj epohi sve veceg blagostanja bilo stvar pasivnog ponasanja, to vise sto je drzava i od najvecih prihoda uzimala
na ime poreza tek nekoliko postotaka, a drzavne i industrijske dionice donosile su visoke kamate. I ta se pasivnost isplacivala. Jos
uvijek se nije dogadalo, kao u vremenima inflacije, da stedljiv
covjek bude pokraden, a solidan prevaren, i upravo su najstrpljiviji, oni neskloni bilo kakvim spekulacijama, ostvarivali najvec'e
dobitke. Zahvaljujuci toj prilagodbi opcem sustavu svoga vremena moj je otac vec u pedesetoj godini zivota slovio za vrlo imucna
covjeka cak i u medunarodnim razmjerima. No nacin zivota nase
obitelji sa zadrskom je slijedio sve brzi porast imetka. Postupno
smo sebi poceli priuscivati sitne udobnosti, preselili se iz manjeg
stana u vec'i, u proljece popodnevom unajmljivali kola, putovali
drugim razredom spavacih kola, ali tek u pedesetoj godini otac
je sebi prvi put dopustio luksuz otputovati s majkom zimi na mjesec dana u Nicu. Sve u svemu, nacin uzivanja u bogatstvu koliko
ga covjek ima a ne koliko ga pokazuje ostajao je posve nepromijenjen; i kao milijunas otac nikada nije pusio uvozne cigare nego kao car Franjo Josip svoju jeftinu Virginiju - obicni erarski
Trabuco, a kad bi kartao, uvijek je to bilo za male uloge. Nepokolebljivo je ustrajavao u suzdrzanosti, u svom udobnomi diskretnom nacinu zivota. lako neusporedivo ugledniji i obrazovaniji
od vecine svojih kolega izvrsno je svirao glasovir, pisao vrlo njegovanim i jasnim stilom, govorio francuski i engleski uporno
je odbijao svaku pocast i svaku ponudenu mu pocasnu duznost,
za cijelog zivota nije ni prizeljkivao niti prihvatio nikakav naslov,
nikakvo odlicje, iako su mu ih kao krupnom industrialcu vrlo
cesto nudili. Nikada nikoga ni za sto ne moliti, nikada ne biti prisiljen zamoliti ili zahvaljivati, taj skriveni ponos znacio mu je
mnogo vise nego bilo kakva javna pocast.
18

Svijet sigurnosti

No u zivotu svakog covjeka neizbjezno nastupi trenutak kad


se u predodzbi vlastitog bitka susrece s likom svoga oca. Ta bitna
sklonost prema osobnom, prema anonimnosti nacina zivota, pocinje se u meni sada iz godine u godinu javljati sve snaznije, iako je
zapravo u proturjecju s niojim pozivom, koji u neku ruku i ime i
licnost silom cini dijelom javnosti. Pa ipak, iz istog skrivenog ponosa oduvijek sam odbijao svaki oblik javne pocasti, nisam prihvatio nikakvo odlicje, nikakav naslov, nikakvu predsjednicku
duznost u bilo kakvoj udruzi, nikada nisam bio clan neke akademije, odbora ili ocjenjivackog suda; mucno mi je pace i sjediti
uz svecani rucak, a sama pomisao da bih nekoga za nesto trebao
zamoliti - pa cak i kad se moja zamolba tice nekog treceg - susi
mi usta prije nego sto sam izustio i prvu rijec.
Znam koliko su takvi obziri neprimjereni u doba kada covjek
moze ostati Slobodan jedino zahvaljujuci lukavstvima i bjegovima
i kada, kako je to mudro rekao stari dobri Goethe, odlicje i pocasni naslov u metezu mogu sprijeciti pokoji udarac. Medutim,
moj otac u meni i njegov skriveni ponos sile me slijediti ga i ne opi->
rati mu se; jer njemu mogu zahvaliti za ono sto mozebitno jedino
mogu smatrati posve svojim: osjecaj unutarnje slobode.
Moja majka, djevojackim prezimenom Brettauer, bila je drukcijeg, medunarodnog podrijetla. Rodila se u Anconi, u juznoj Italiji, i talijanski je bio jezik njena djetinjstva jednako kao i njemacki; uvijek kada bi s mojom bakom ili sa svojom sestrom govorila
o necemu sto posluga nije smjela cuti, govorila bi talijanski. Rizoto i tada jos rijetke articoke, kao i ostale osobitosti juznjacke
kuhinje, bili su mi znani vec od najranije mladosti i uvijek kad
bih kasnije dolazio u Italiju, od prvog trenutka osjecao bih se kao
kod kuc'e. Medutim, majcina obitelj nije bila talijanska, nego svjesno medunarodna; Brettauerovi, prvotno vlasnici banke, razasuli
su se - po uzoru na velike zidovske bankarske obitelji, ali, razumije se, u mnogo skromnijim razmjerima - vrlo rano iz Hohenemsa, mjestasca na svicarskoj granici, diljem svijeta. Jedni su posli u St. Gallen, drugi u Bee i Pariz, moj djed u Italiju, jedan od
ujaka u New York, i taj im je medunarodni kontakt podario svojevrsnu ugladenost, prosirio obzore i osnazio obiteljski ponos. U toj
obitelji nije bilo sitnih trgovaca, nije vise bilo mesetara; bili su
tu samo bankari, direktori, profesori, odvjetnici i lijecnici, svaki
od njih govorio je nekoliko stranih jezika i prisjecam se kako su
19

Jucerasnji svijet

za stolom kod tete u Parizu bez ikakvih teskoca u razgovoru prelazili s jednog na drugi. Bila je to obitelj koja je vrlo brizljivo drzala
do sebe i kad bi neka djevojka od siromasnije rodbine stasala za
udaju, cijela bi obitelj prikupila pozamasan miraz kako bi sprijecila djevojcinu udaju ispod nivoa. Mog su oca kao krupnog industrijalca doduse stovali, no moja majka, iako u najsretnijem
braku s njim, nikada nije dopustala da se njegova rodbina izjednacuje s njezinom. Taj ponos da potjecu iz dobre obitelji kod
svih Brettauerovih nije bilo moguce iskorijeniti, i kad bi u poznijim godinama rieki od njih htio iskazati osobitu naklonost prema meni, izjavio bi s visoka: Ipak si ti zapravo pravi Brettauer,
kao da time zeli priznati Ipak si se uvrgao u pravu stranu.
Ta vrsta plemstva, sto su je za sebe prisvajale mnoge zidovske obitelji na osnovi vlastitog osjecaja modi, mog je brata i mene
jos kao djecu kadikad zabavljala a kadikad Ijutila. Uvijek iznova
slusali bismo da su ovo fini a ono manje fini ljudi, a kod svakog prijatelja istrazivalo se do u potankosti i podrijetlo rodbine
i podrijetlo imetka. To neprestano klasificiranje, zapravo glavna
tema svakog obiteljskog i drustvenog razgovora, pricinjalo nam
se tada iznimno smijesnim i snobovskim, jer je zapravo kod svih
zidovskih obitelji rijec jedino o razlici od pedeset ili stotinu godina: jedni su prije a drugi kasnije napustili isti zidovski geto.
Tek mnogo kasnije postalo mi je jasno da taj pojam 'dobre' obitelji, koji je nama djecacima djelovao poput parodisticke farse
umjetno stvorene pseudoaristokracije, izrazava jednu od najdubIjih i najtajanstvenijih teznji zidovskog bica. Opcenito se smatra da je bogatstvo stvarni i tipicni zivotni cilj svakog Zidova.
Posve pogresno. Obogatiti se, za njega je samo prijelazni stupanj,
sredstvo za postizanje pravog cilja, a ni u kojem slucaju sam cilj.
Bitno htijenje Zidova, njemu svojstven ideal, jest uspon u sferu
duhovnog, u visi kulturni sloj. Vec u istocnom, ortodoksnom zidovstvu, gdje su i slabosti i prednosti cijele rase mnogo ocitije,
ta premoc teznje prema duhovnom nad pukim materijalnim dobrima vrlo zorno dolazi do izrazaja: pobozan covjek. znalac Biblije, uziva u zajednici tisucu puta veci ugled od bogatasa; cak i
najimuc'niji ce svoju kc'er radije udati za pukog siromaha duhovnjaka nego za trgovca. Ta nadredenost duha proteze se u Zidova
jedinstveno kroz sve staleze; cak i najsiromasniji pokucar, koji
svoju robu nudi uokolo po svakom vremenu, pokusat ce i uz najvec'a odricanja barem jednom svom sinu omoguciti studij, a cast
20

Svijet sigurnosti

je za cijelu obitelj ako u svojoj sredini iraa nekoga tko se procuo


na podrucju duhovnog - bilo profesora, znanstvenika, bilo glazbenika, kao da je on vlastitim postignucem jgod^rio plemstvc)
svima ostalima. Postoji nesto u Zidovu, moralno sumnjivom,
omrznutom, sitnicavom i neduhovnom, vezanom uza sve oblike
trgovine i poslovanja, sto nesvjesno tezi nadic'i sve to i uzdici se
u cistiju sferu duha, u kojoj vise ne vlada novae, kao da time zeli
- govoreci Wagnerovim rjecnikom - i sebe sama i cijelu rasu otkupiti od prokletstva novca. Stoga se kod Zidova gotovo uvijek
teznja za bogatstvom iscrpljuje u dva, najvise tri narastaja, i
upravo najmocnije dinastije dozivljavaju da im sinovi nisu skloni
preuzeti banke, tvornice, te izgradene i razgranate poslove otaca. Nije cudo da je lord Rothschild postao orintolog, da je jedan
Warburg postao povjesnicar umjetnosti, jedan Cassirer filozof, jedan Sassoon pjesnik; svi su oni slijedili isti, nesvjesni nagon za
oslobadanjem od pukog zaradivarija novca, a mozda se u tom
odrazava i potajna zelja da bijegoni u svijet duha napuste i zidovstvo i ukljuce se u opc'e ljudsko. 'Dobra' obitelj, prisvajajuci
takvu oznaku, ima dakle u vidu mnogo vise od iskljucivo drustvenog ugleda; njezin je ideal zidovstvo koje se oslobodilo ili se zeli
osloboditi svih mana, skucenosti i uskogrudnosti sto mu ih je nametnuo geto, i to time da se prilagodava drugoj kulturi ili, ako je
to moguce, univerzalnoj kulturi. Cinjenica da je taj bijeg u svijet
duhovnog neproporcionalnim zaposjedanjem intelektualnih zanimanja zidovstvu postao isto takvom zlom kobi kao i prije njegovo
ogranicavanje na svijet materijalnogjedanje od vjecnih paradoksa sudbine zidovske rase.
Gotovo ni u jednom gradu Europe teznja za svijetom kulture
nije bila toliko strasna kao u Becu. Upravo stoga sto monarhija,
sto Austrija vec stoljecima nije pokazivala nikakve politicke ambicije, a nije ni u svojim vojnim pothvatima imala posebnog uspjeha, rodoljubivi se ponos usmjerio na zelju za umjetnickom premoci.
Iz starog carstva Habsburgovaca, koje je nekoc vladalo Europom,
izdvojile su se odavno najvaznije i najdragocjenije provincije: njemacke i talijanske, flamanske i valonske; netaknut u svom starom
sjaju ostao je glavni grad, cuvar dvora, zalog tisucljetne predaje.
Rimljani su podigli prve zidine toga grada kao utvrde, kao osmatracnice koje ce latinsku civilizaciju stititi od napada barbara, a
vise od tisucu godina kasnije o te se zidine razbio osmanlijski nasrtaj na svijet Zapada. Ovdje su boravili Nibelunzi, ovdje je besmrtno
21

Jucerasnji svijet

sedmozvijezde glazbe svijetlilo cltavom svijetu: Gluck, Haydn i


Mozart, Beethoven, Schubert, Brahms i Johann Strauss, ovdje su
se stjecali svi tokovi europske kulture; na dvoru, medu plemstvom,
u narodu, njemacki se krvno srodio sa slavenskim, madarskim,
spanjolskim, talijanskim, francuskim, flamanskim, a genijalnost
toga grada glazbe bila je upravo u tome sto je sve te suprotnosti
harmonicno stopio u nesto novo, jedinstveno, u austrijsko i becko.
Otvoren i podaren posebnim smislom za novo, taj je grad privlacio najrazlicitije silnice, ublazavao njihovu napetost, oslobadao
ih i medusobno pomirivao; bilo je ugodno zivjeti ovdje u torn ozracju duhovnog sporazumijevanja, i svaki je gradanin ovoga grada,
posve nesvjesno, bio odgajan u duhu nadnacionalnog, kozmopolitskog, odgajan za gradanina svijeta.
To umijece prilagodavanja, njeznih i muzikalnih prijelaza,
bilo je vidljivo vec u samom izgledu grada. Stoljecima polako rastuci i sirec'i se organski iz zatvorenog kruga, grad je s dva milijuna zitelja bio dovoljno velik da omoguci svu raskos i raznovrsnost velegrada, a da ipak ne bude prevelik i otcijepljen od prirode
kao sto su to London ili New York. Posljednje kuc'e grada ogledale
su se u mocnoj matici Dunava ili gledale na prostranu ravnicu, ili
se pak gubile u vrtovima i poljima, ili opet uspinjale uz blage brezuljke posljednjih, zelenilom suma omedenih izdanaka Alpa; jedva da se moglo osjetiti gdje pocinje priroda a gdje grad, jedno je
prelazilo u drugo bez otpora i proturjecja. U sredistu se pak primjec'ivalo kako se grad sirio poput debla sto dodaje god na god; a
umjesto starih zidina utvrde sredisnju, najdragocjeniju jezgru okruzivala je Ringstrasse sa svojim raskosnim zdanjima. Unutar
nje stare su palace dvora i plemstva u kamenu cuvale povijest;
ovdje kod Lichnowskih svirao je Beethoven, ovdje kod Esterhazyja
gost je bio Haydn, ondje u starom Sveucilistu prvi je put zazvucalo Haydnovo Stvaranje svijeta, Hofburg je vidio generacije
careva, a Schonbrunn Napoleona; u katedrali Svetog Stjepana
ujedinjeni su krscanski knezovi na koljenima zahvaljivali Bogu
za spas od Turaka; Sveuciliste je u svojoj zgradi vidjelo bezbrojne
blistave umove znanosti. A izmedu svega toga uzdizala se ponosna i raskosna nova arhitektura svjetlucavih avenija i bljestavih
trgovina. Medutim, staro se ovdje nije sukobljavalo s novim, kao
sto se ni klesani kamen nije sukobljavao s netaknutom prirodom.
Bilo je divno ovdje zivjeti, u ovom gradu koji je gostoljubivo prihvacao sve strano i rado poklanjao sebe. U njegovu zraku, punom
22

Svijet sigurnosti

vedrine Pariza, bilo je lako i prirodno uzivati u zivotu. Jer Bee je


bio, i to se zna, grad uzitaka, a sto je kultura doli izmamljivanje
onog najfinijeg, najnjeznijeg, najsuptilnijeg iz grube materije zivota uz pomoc umjetnosti i ljubavi? Ljudi toga grada, sladokusci
u pitanjima kulinarstva, Ijubitelji dobrog vina, hladnog, trpkog
piva, biranih kolaca i torti, imali su velike prohtjeve i u suptilnijim uzicima. Glazba, pies, kazaliste, druzenje, ukusno i dopadljivo
ponasanje, sve se to ovdje njegovalo kao posebna vrsta umjetnosti. Ni u zivotu pojedinca, a niti cijele zajednice nisu na prvom mjestu bili vojska, politika ili gospodarstvo; ono sto bi prosjecni becki
gradanin svakog jutra najprije procitao u novinama nisu bile raspre u parlamentu ili dogadaji u svijetu nego program kazalisnih
kuc'a, koje su u usporedbi s drugim gradovima iniale neshvatljivu vrijednost u javnom zivotu. Carski je teatar, Burgtheater, bio
naime za Becanina i Austrijanca mnogo vise od obicne pozornice
na kojoj su glumci igrali kazalisne komade; bio je to mikrokozmos
koji je odrazavao makrokozmos, saroliki odraz u kojem je drustvo samo sebe promatralo, bio je to jedini pravi kortes dobrog
ukusa. Dvorski je glumac gledaocu bio uzorom u odijevanju, pokazivao mu kako treba uc'i u prostoriju, kako c'e voditi konverzaciju, kakve ce rijeci upotrijebiti kao covjek od ukusa, a kakve ne.
Kazaliste nije bilo samo mjesto zabave nego ziv i rjecit primjer dobrog ponasanja, pravilnog govora, a sve ono sto je bilo i u najdaljoj
vezi s dvorskim kazalistem bilo je okruzeno aurom postovanja kao
kakvom svetackom aureolom. Ministar predsjednik ili najbogatiji veleindustrijalac mogli su u Becu prolaziti ulicom a da se nitko
za njima ne bi ni osvrnuo, ali dvorskog glumca, opernu pjevacicu
- njih bi odmah prepoznala svaka prodavacica i svaki fijakerist;
mi djecaci s ponosom smo jedni drugima pricali kako smo u prolazu vidjeli nekoga od njih (cije smo slike i autograme svi skupIjali), a taj je kult licnosti isao tako daleko da se prenosio i na njihovu okolinu: Sonnenthalov1 frizer ili fijakerist Josefa Kainza2 bili
su uglednici kojima su svi potajno zavidjeli; mladi kicosi ponosili
su se cinjenicom da su sivali odijela kod krojaca svojih uzora.
Svaka obljetnica, svaki pokop nekog od velikih glumaca bio je
1 Adolf Ritter von Sonnenthal (1834-1896), glumac, reziser i direktor
Burgtheatera, dobio plemstvo za svoj kazalisni rad. (nap. prev.)
2 Josef Kainz (1858-1910), glumac Burgtheatera. (nap. prev.)

23

Jucerasnji svijet

dogadaj i zasjenjivao sva politicka zbivanja. Najveci san svakog


beckog knjizevnika bio je da mu djela budu izvedena u Burgtheateru, jer je to znacilo neku vrstu dozivotnog plemstva i ukljucivalo citav niz pocasti kao sto su bile dozivotne besplatne ulaznice,
pozivi na sve sluzbene priredbe; covjek je tako postajao gostom u
jednoj od carskih kuca ijos se uvijek sjec'am svecanog cina kojim je
meni bila ukazana ta cast. Prije podne me je direktor Burgtheater a
pozvao k sebi u ured da mi nakon prethodne pismene cestitke i
usmeno priopci kako mi je drama prihvacena za izvodenje u Burgtheateru; kad sam uvecer stigao kuc'i, cekala me je njegova posjetnica. On je meni, dvadesetsestogodisnjaku, uzvratio formalni posjet; kao autor u carskom kazalistu postao sam vec samim
prihvacanjem moga djela za izvedbu Gentlemanom, a direktor
carske institucije bio je prema meni duzan odnositi se aupair1.
A ono sto se dogadalo u kazalistu posredno je pogadalo svakog
pojedinca, pa cak i onoga tko s tim nije imao nikakve izravne veze.
Sjecam se primjerice iz najranije mladosti kako je jednog dana
nasa kuharica suznih ociju utrcala u sobu: upravo su joj bili ispricali da je umrla Charlotte Wolter - glasovita prvakinja Burgtheatera. Groteskno u toj neobuzdanoj tuzi bilo je naravno to sto
ta stara, polupismena kuharica ni jedan jedini put u zivotu nije
bila u otmjenom Burgtheateru, a Wolterovu nije vidjela vlastitim
ocima ni na sceni ni u javnosti; ali velika nacionalna glumica u
Becu je u tolikoj mjeri bila svojina cijeloga grada da su cak i oni
koji s njom nisu imali nikakve veze njenu smrt osjecali kao katastrofu. Svaki gubitak, svaka smrt nekog omiljenog pjevaca ili
umjetnika neminovno su prerastali u opcenarodnu zalost. Kad
je razrusen stari Burgtheater, u kojem se prvi put zaorio Mozartov
Figarov pir, cijelo se becko drustvo kao pri pokopu okupilo u
dostojanstvenoj potresenosti u njegovim prostorijama; a tek sto
se zastor spustio, svi su pojurili na pozornicu da ugrabe barem
trijescicu od dasaka na kojima su igrali njihovi omiljeni umjetnici, te je kao kakvu svetinju odnesu kuc'i. Jos desetljecima kasnije u desecima gradanskih kuca mogli su se nac'i ti neugledni
komadici drva pohranjeni u skupocjenim kutijama, kao sto se u
crkvama cuva iverje svetog kriza. Ni mi nismo postupili nimalo
razumnije kad su rusili takozvanu dvoranu Bosendorfer. Ta mala
1

Kao prema sebi ravnom. (nap. prev.)

24

Svijet sigurnosti

dvorana, u kojoj su se iskljucivo odrzavali koncerti komorne glazbe, bila je ustvari posve beznacajno zdanje bez ikakve arhitektonske vrijednosti, nekadasnja skola jahanja kneza Liechtensteina,
jednostavnim drvenim oblogama adaptirana za glazbene svrhe.
Medutim, ta je dvorana imala rezonanciju poput stare violine i za
poklonike glazbe bila posvec'eno mjesto, jer su u njoj koncertirali
Chopin i Brahms, Liszt i Rubinstein, a mnogi su glasoviti kvarteti ovdje bili izvedeni prvi put. I sada je trebala ustupiti mjesto
nekoj novoj gradevini; nama, koji smo ovdje proveli nezaboravne
trenutke, bilo je to posve neshvatljivo. Nakon sto su utihnuli posljednji taktovi Beethovena, sto ga je kvartet Rose svirao divotnije nego ikad, nitko nije ustajao. Galamili smo i pljeskali, neke
su zenejecale u ganucu, nitko nije zelio shvatiti da je to rastanak. Ugasili su svjetla u dvorani e da bi nas rastjerali, no nitko
od cetiri ili pet stotina glazbenih fanatika nije napustao svoje
mjesto. Pola sata, sat, ostali smo tako, kao da svojom prisutnoscu
zelimo iznuditi ocuvanje starog, posvecenog prostora. A kako smo
se kao studenti peticijama, demonstracijama, napisima, borili da
se ne unisti kuc'a u kojoj je umro Beethoven! Svaka od tih povijesnih kuc'a u Becu bila je kao dio duse koju vam netko pokusava
istrgnuti iz tijela.
Ta fanaticna ljubav prema umjetnosti, a posebice prema kazalistu, vladala je u Becu u svim stalezima. Zapravo je Bee u svojoj stoljec'ima dugoj tradiciji bio posve jasno uslojen, ali istovremeno kako sam to jednom napisao i iznimno dobro harmoniziran grad, nalik skladnom orkestru. Dirigentski podij jos uvijek je
pripadao carskoj kuci. Carski Burg nije bio samo srediste u prostornom smislu, nego i u kulturnom smislu centar visenacionalne
monarhije. Oko te tvrdave tvorile su palace austrijskog, poljskog,^
.eskog, madarskog visokog plemstva neku vrstu drugog zastitnog
zida. Zatim je slijedilo fmo drustvo: nize plemstvo, vise cinovni-^0, industrijalci i stare obitelji, a nakon njih sitno gradanstvo
: proletarijat. Svi ti slojevi zivjeli su u svojim krugovima, pa cak i
u svojim predjelima grada: visoko plemstvo u palacama u srediru, diplomati u trec'em okrugu, industrijalci i trgovci u blizini
Ringstrasse, sitno gradanstvo u unutarnjim okruzima, od drugog
i j devetog, a proletarijat u predgradu. No svi su se ophodili sa svirna u kazalistu i za velikih svecanosti, primjerice za cvjetnog kor:a u Prateru, gdje je tristo tisuc'a ljudi odusevljeno pozdravljalo
25

Jucerasnji svijet

gornjih deset tisuca u njihovim divno ukrasenim koeijama. U


Becu je sve sto je bilo sareno i poprac'eno glazbom bilo povod za
svecanost: i crkvene procesije, kao ona za Tijelovo, vojne smotre,
dvorska glazba; cak su i pokopi nalazili odusevljenu publiku, i
svaki Becanin, koji je drzao do sebe, prizeljkivao je lijep sprovod s raskosnim kolima i sto brojnijom pogrebnom povorkom;
pravi je Becanin cak i vlastiti pokop pretvarao u predstavu za
druge. Ta osjetljivost za sve sareno, zvucno, svecano, to uzivanje
u kazalisnom kao obliku zivotne igre i odraza zivota, bilo na pozornici ili u stvarnim prostorima, ujedinjavalo je citav grad.
Nije bilo nimalo tesko naci zamjerki toj teatromaniji medu Becanima, koja je u otkrivanju i najsitnijih pojedinosti iz zivota svojih ljubimaca ponekad doista prelazila u grotesku, a nase
austrijsko ravnodusje u politici, zaostalost u gospodarstvu u
usporedbi s odlucnim njemackim susjedom moglo se mozebitno
jednim dijelom i pripisati toj pretjeranoj sklonosti uzivanju. Ali
na podrucju kulture to je naglasavanje umjetnickih dogadanja
stvorilo nesto jedinstveno - nevjerojatno stovanje svakog umjetnickog ostvarenja u prvom redu, a potom, kroz stoljetnu praksu,
iznimnu upuc'enost, te zahvaljujuci upravo toj upucenosti naposljetku iznimno visoku razinu u svim kulturnim djelatnostima.
Umjetnik se uvijek najbolje osjeca, a i dobiva najvise poticaja upravo ondje gdje ga cijene ili cak precjenjuju. Umjetnost dozivljava
vrhunac ondje gdje postaje zivotnom potrebom cijelog naroda. I
tako, kao sto su Firenca i Rim u doba renesanse privlacili slikare i stvarali od njih svjetske velicine, jer je svaki od njih osjecao
da samo u neprestanom natjecanju pred ocima cijeloga gradanstva mora nadmasiti i sve druge i sebe sama, tako su isto i glazbenici i glumci u Becu bili svjesni svoje vrijednosti u gradu. U
beckoj Operi, u beckom Burgtheateru nista se nije previdalo; svaka pogresna nota odmah bi bila primijecena, svaki pogresni ulazak prigovoren, svako skracivanje izvrgnuto pogrdi, i taj nadzor
nisu provodili samo profesionalni kritici na praizvedbama, nego
iz dana u dan i budno, neprestanim usporedivanjem izostreno uho
cjelokupne publike. I dok je u politickom, administrativnom i moralnom zivotu sve bilo prilicno lagodno, a ljudi dobrohotno ravnodusni prema svakojakim povrsnostima i blagonakloni u pogledu
svakojakih prijestupa, u stvarima umjetnosti nije bilo milosti:
tu je na kocki bila cast grada. Svaki pjevad, svaki glumac, svaki
26

Svijet sigurnosti

glazbenik morao je naprestano davati sve od sebe ili bi propao.


Bilo je divno biti Ijubimac Beca, ali to nije bilo lako ostati: popustanje se nije prastalo. Svaki od nas je u tim mladim godinama
izgradio ostra, neumoljiva mjerila umjetnickih ostvarenja za cijeli zivot. Tko je u Operi pod vodstvom Gustava Mahlera upoznao celicnu stegu u najsitnijoj pojedinosti, kod filharmonicara
ushicenost i pomnju u sviranju kao nesto samo po sebi razumIjivo, taj je danas vrlo rijetko posve zadovoljan nekom kazalisnom
ili glazbenom izvedbom. No time smo ujedno naucili da i sami
sebe strogo sudimo u vlastitom umjetnickom stvaralastvu: uzorom
nam je bila i ostala razina kakvu su mladi umjetnici u rijetko kojem gradu na svijetu morali zadovoljiti. Ali to je poznavanje pravog ritma i poleta bilo duboko usadeno i u narodu, jer je cak i
mali covjek, sjedeci u wHeurigenu*1, od glazbenika zahtijevao
isto tako dobru glazbu kao sto je od gostionicara zahtijevao dobro
vino; u Prateru je i opet puk posve tocno znao koja vojna kapela
najbolje prasi, da li Deutschmeister ili Madari; tko je zivio u
Becu vec je iz samog zraka upio u se osjecaj za ritam. I isto tako
kao sto se ta muzikalnost kod nas knjizevnika ogledala u osobito njegovanoj prozi, kod drugih je osjecaj za takt ulazio u ponasanje u drustvu i u svakodnevni zivot. Becanin bez osjecaja za umjetnost i smisla za formu bio je nezamisliv u takozvanom fmom
drustvu, ali cak i u nizim stalezima poprimao je i onaj najsiromasniji izyjestan instinkt za Ijepotu iz same prirode, iz ljudske
vedrine, i prenosio ga u svakidasnji zivot; nije bilo moguc'e biti pravim Becaninom bez te ljubavi prema kulturi, bez tog smisla, istodobno i uzivalackog i ispitivackog, za najsvetiju suvisnost zivota.
Medutim, za Zidove prilagodavanje uvjetima naroda ili zemlje u
kojoj borave nije samo izvanjska zastitna mjera, nego i duboka
unutarnja potreba. Njihova zelja za domovinom, za smirenjem, za
predahom, za sigurnoscu, za prisnoscu sili ih da se strasno vezuju uz kulturne sredine. I jedva da se igdje - osim u Spanjolskoj u
petnaestom stoljecu - takva veza uspostavila sretnije i plodonosnije nego u Austriji. Boravecl vise od dvije stotine godina u carskom gradu, Zidovi su se ovdje susretali s vedrim, pomirljivim
pukom koji je pod povrsinom neobveznog krio isti duboki poriv
1 Tip pucke

tocionice, pretezito u beckom predgradu Grinzing. (nap. prev.)

27

Jucerasnji svijet

za duhovnim i estetskim vrijednostima, toliko vazan i Zidovima


samima. A nasli su u Becu i vise od toga. U posljednjem je stoIjecu briga za umjetnost izgubila svoje stare cuvare i zastitnike:
carski dvor i aristokraciju. Dok je u osamnaestom stoljecu kci
Marije Terezije u glazbi poducavao Gluck, Josip II. s Mozartom
vodio raspre o njegovim operama, Leopold III. i sam skladao, kasniji carevi Franjo II. i Ferdinand nisu imali nikakvih sklonosti
prema umjetnosti, a nas car Franjo Josip, ne procitavsi, pa cak i
ne uzevsi u ruku u svojih osamdeset godina nijednu knjigu osim
vojnog imenika, otvoreno je izrazavao odbojnost prema glazbi.
Isto je tako i visoko plemstvo napustilo svoj negdasnji polozaj zastitnika: prosla su bila zlatna vremena kada su Esterhazyjevi
primili pod okrilje Haydna, kad su se Lobkowitzi, Kinskyjevi i
Waldsteinovi natjecali u cijoj ce palaci biti praizvedba Beethovenova djela, kada se grofica Thun spustila na koljena pred
demonskim umjetnikom preklinjuci ga da ne zabrani izvodenje
Fidelija u Operi. Wagner, Brahms i Johann Strauss ili Hugo
Wolf vise nisu medu visokim plemstvom nalazili ni najmanju
podrsku; da bi se nlharmonijski koncerti odrzavali na staroj razini, da bi slikari i kipari uopc'e mogli prezivjeti, za to se sada moralo pobrinuti gradanstvo, i upravo se zidovsko gradanstvo dicilo
i ponosilo time sto je medu prvima moglo pomoci da se slava becke kulture odrzi u starom sjaju. Oduvijek su Zidovi voljeli taj
grad i sazivjeli su se s njim do u dubinu duse, ali tek zahvaljujucl ljubavi za becku umjetnost osjetili su se potpuno prihvacenima i pravim Becanima. U javnom zivotu imali su inace zapravo
vrlo malo utjecaja; sjaj carskog dvora zasjenjivao je svako privatno bogatstvo, visoki polozaji u drzavnoj upravi bili su nasljedni,
diplomacy a rezervirana za aristokrate, vojska i visoko cinovnistvo
za stare obitelji, pa Zidovi nisu ni pokusavali uc'i u te povlastene
krugove. S osjecajem za mjeru postovali su tradicionalne prednosti kao nesto samo po sebi razumljivo; sjec'am se primjerice kako
je otac cijelog zivota izbjegavao jesti kod Sachera i to ne iz stedIjivosti - jer je razlika prema drugim hotelima bila smijesno mala
nego iz onog prirodnog osjecaja distance; bilo bi mu neugodno
i djelovalo bi neprimjereno sjediti stol do stola s princom Schwarzenbergerom ili Lobkowitzem. Samo su prema umjetnosti svi
imali ista prava, jer je Ijubav prema umjetnosti u Becu slovila
za zajednicku obvezu svih, a neizmjeran je udio sto ga je zidovsko
28

Svijet sigurnosti

gradanstvo imalo u pomaganju i podrzavanju becke kulture. Oni


su bill prava publika, punili su kazalista, koncerte, kupovali knjige,
slike, posjecivali izlozbe i sa svojim prilagodljivim, predajom neopterecenim smislom bill posvuda pobornici i zagovornici svega novog. Gotovo sve velike umjetnicke zbirke devetnaestog stoljeca
osnovali su upravo oni, gotovo sve umjetnicke pokusaje omogucili su oni; bez neprestanog poticajnog zanimanja zidovskog gradanstva Bee bi, zbog ravnodusnosti dvora, aristokracije i krscanskih
milijunasa, koji su radije drzali ergele trkaclh konja i uprilicivali
lovove nego poticali umjetnost, u istoj mjeri zaostajao u umjetnosti za Berlinom kao sto je Austrija politicki zaostajala za Njemackim Carstvom. Tko je u Becu zelio ostvariti nesto novo, tko
je kao gost izvana u Becu trazio razumijevanje i publiku, bio je
upucen na to zidovsko gradanstvo; kad je jedan jedini put u doba
antisemitizma poduzet pokusaj osnutka takozvanog nacionalnog
kazalista, nije za taj pothvat bilo moguc'e iznac'i ni autore ni glumce, a ni gledaoce; nakon nekoliko mjeseci nacionalno kazaliste
jadno je propalo i upravo na torn primjeru postalo je prvi put svima jasno: devet desetina od onoga sto je svijet slavio kao becku
kulturu devetnaestog stoljeca bila je kultura koju je poticalo, hranilo ili samo stvaralo zidovsko gradanstvo.
Upravo posljednjih godina naime - slicno kao i u Spanjolskoj uoci isto tako tragicne propasti - becki su Zidovi postali i
umjetnicki djelatni, ali ni u kojem slucaju na osobeno zidovski
nacin, nego su zapravo zahvaljujuci nevjerojatnoj mocl uzivljavanja onom austrijskom i beckom podarili najsnazniji izraz.
Goldmark, Gustav Mahler i Schonberg postali su u glazbenom
stvaralastvu medunarodne licnosti. Oscar Strauss, Leo Fall,
Kalman doveli su tradiciju valcera i operete do novog procvata,
Hofmannsthal, Arthur Schnitzler, Beer-Hofmann, Peter Altenberg podigli su becku knjizevnost na europsku razinu kakvu nie bila dosegla ni u doba Stiftera i Grillparzera. Sonnenthal i Max
Reinhardt pronijeli su slavu kazalisnog grada diljem cijelog svi;eta. Freud i ostale velicine s podrucja znanosti svratile su poglede na staro slavno Sveuciliste - posvuda su kao znanstvenici,
virtuozi, slikari, redatelji i arhitekti, kao novinari zauzimali neprijeporno visoke i najvise polozaje u duhovnom zivotu Beca. Svojom strastvenom ljubavlju prema torn gradu, svojom, zeljom za
crilagodivanjem uspjeli su se potpuno uklopiti i bili su sretni sto
29

Jucerasnji svijet

sluze slavi Austrije. Osjecali su svoje austrijanstvo kao poslanje


pred svijetom i - potrebito je to iz razloga pravednosti i postenja i ponoviti - dobar dio, ako ne i preteziti dio onoga cemu se
Europa, cemu se Amerika danas divi kao izrazu ozivljene austrijske kulture u glazbi, knjizevnosti, kazalistu, umjetnickom obrtu,
stvoren je iz beckog zidovstva, koje je opet u torn doprinosu dostiglo
vrhunac svoje tisucljetne duhovne teznje. Stoljecima besciljna intelektualna energija spojila se ovdje s vec pomalo umornom tradicijom, hranila je, ozivila, usavrsila, osvjezila novom snagom i
neumornim poletom; tek c'e iduc'a desetljeca pokazati kakav je
zlocin pocinjen Becu time sto se taj grad, cija su kultura i smisao bili upravo u susretu najheterogenijih elemenata, u njegovoj duhovnoj internacionalnosti, pokusalo nasilno nacionalizirati
i provincijalizirati. Jer genij Beca - osebujno muzikalan - oduvijek je u sebi uskladlvao sve nacionalne, sve jezicne suprotnosti, njegova je kultura bila sinteza svih zapadnjackih kultura; tko
je ondje zivio, osjecao se slobodnim od ograda i predrasuda. Nigdje
nije bilo lakse biti Europljaninom i znam da dobrim dijelom
imam zahvaliti torn gradu, koji je vec u doba Marka Aurelija branio rimski, univerzalni duh, sto sam rano naucio njegovati u srcu
ideju zajednistva kao najvec'e blago.
Zivjelo se dobro, zivjelo se lagodno i bezbrizno u torn starom Becu,
a Nijemci na sjeveru gledali su pomalo srdito i prezirno na nas
susjede s Dunava, koji su, umjesto da budu marljivi i drze se
cvrstog reda, uzivali u zivotu, dobro jeli, veselili se na svecanostima i u kazalistu i uz to stvarali velicanstvenu glazbu. Umjesto njemacke marljivosti koja je naposljetku zagorcila i razorila zivot
svim drugim narodima, umjesto tog neobuzdanog htijenja da budu ispred svih, te teznje prema napretku, u Becu se uzivalo u lagodnu cavrljanju, njegovalo se ugodno druzenje i s dobrohotnom,
pa cak i pomalo lijenom blagonaklonoscu bez imalo zavisti dopustalo svakom da dode na svoje. Zivjeti i pustiti druge da zive bilo je glasovito becko geslo, i ono mi jos i danas djeluje covjecnije
nego svi drugi kategoricki imperativi. Bilo je to geslo koje se dokazivalo u svim krugovima. Bogati ili siromasni, Cesi ili Nijemci,
Zidovi ili krscani zivjeli su unatoc povremenim zadjevicama u miroljubivu zajednistvu, pa cak su i politicki i socijalni pokreti bili
liseni one jezive mrznje sto je tek kao otrovni ostatak prvoga
30

Svijet sigurnosti

svjetskog rata prodrla u krvotok vremena. U staroj se Austriji


sukobljavalo kavalirski, jedni su druge grdili u novinama, u parlamentu, ali bi nakon svojih ciceronskih tirada isti ti zastupnici
prijateljski sjedili uz pivo ili kavu i jedan drugome govorili ti; cak
kad je i Lueger kao voda antisemitske stranke postao gradonacelnikom, u privatnom se druzenju nista nije ni najmanje promijenilo, a moram priznati da ja kao Zidov nisam dozivio nikakav prezir ni otpor u skoli, niti na sveucilistu, a ni kao pisac. Mrznja jedne drzave prema drugoj, jednog naroda prema drugom, jednog
drustva za kavanskim stolom prema drugom, nije nas svakodnevno zaskakivala iz novina, nije odvajala covjeka od covjeka i
naciju od nacije; tadajos onaj osjecaj krda i gomile nije bio tako
gnusno jak u javnom zivotu kao sto je danas; sloboda u postupcima svakog pojedinca bila je danas jedva da je to i zamislivo posve razumljiva stvar; trpeljivost se tada nije smatrala slaboscu
i mekustvom nego hvalevrijednom etickom osobinom.
Vijek u kojem sam roden i odgojen nije naime bio vijek strasti. Bio je to sredenijytiet j asnejlojeyitostji blagih prij elaza, svijet lisen uzurbanosti. Ritam novih brzina nije se jos bio prenio
sa strojeva, automobila, telefona, radija, zrakoplova na covjeka,
vrijeme i starosna dob imali su svako svoja mjerila. Zivjelo se sporije, a ako pokusam sebi predociti likove odraslih, koji su gospodarili mojim djetinjstvom, primjecujem da su mnogi od njih vrlo
rano postali korpulentni. Otac, ujak, moji ucitelji, prodavaci u trgovinama, filharmonicari za svojim notnim stalcima, bili su vec
u cetrdesetoj ugojeni, casni muzevi. Koracali su polako, govorili odmjereno i u razgovoru gladili svoje njegovane, cesto vec prvim sjedinama prosarane brade. No sjedine su bile samo novi
znak dostojanstva i covjek u godinama svjesno bi izbjegavao
ste i neobuzdanost mladih kao nesto neprilicno. Cak i u svom
najranijem djetinjstvu, dok otac jos nije bio napunio cetrdesetu,
ne pamtim da sam ga ikada vidio kako se zurno uspinje ili spu~ta stepenicama ili bilo sto cini u zurbi. Hitnja nije bila samo nesto
neotmjeno, nego je stvarno bila i nepotrebna, jer se u torn graianski ustaljenom svijetu s njegovim nebrojenim osiguranjima
: zastitama nikada nije dogodilo nesto iznenadno; nedac'e sto su
se zbivale vani, na rubu svijeta, nisu prodirale kroz dobro podstavljen zid sigurnog zivota. Burski rat, Japansko-ruski rat, pa
:ak i Balkanski rat nisu prodrli ni palac duboko u egzistenciju
31

Jucerasnji svijet

mojih roditelja. Preskakali su izvjestaje s bojista u dnevnim novinama na isti nacin kao i sportski odjeljak. I doista, sto ih se ticalo
to sto se dogadalo izvan Austrije, sto je to mijenjalo u njihovu zivotu? U njihovoj Austriji toga doba zatisja nije bilo drzavnih prevrata, nije bilo naglih padova vrijednosti; ako bi katkad dionice na
burzi pale za cetiri ili pet postotaka, to bi se vec nazivalo slomom i namrstena ceia govorilo se o katastrofi. Vise iz navike
nego iz stvarnog uvjerenja tuzili su se na visoke poreze, a oni
su u usporedbi s onima poslije rata de facto bili neka vrsta sitne
napojnice drzavi. U oporukama se do u potankosti izracunavalo
kako unuke i praunuke zastititi od gubitka inianja, kao da vjecne sile nekom nevidljivom obveznicom jamce sigurnost, a u meduvremenu covjek ugodno zivi i mazi svoje sitne brige kao kakve
domace zivotinje, kojih se ustvari i ne boji. Zbog toga se uvijek i
protiv volje moram smijati kad mi slucaj tutne u ruke novine iz
tih dana, pa citam u uzbudenom tonu pisane clanke o opcinskim
izborima, prisjetim se kazalisnih komada u Burgtheateru i njihovih sitnih problemcica ili nerazmjernog uzbudenja u nasim
mladalackim rasprama o zapravo beznacajnim stvarima. Kako
su liliputanske bile sve te brige, kako tiho to doba! Da, bilo je bolje
narastaju mojih roditelja i praroditelja; zivjeli su svoj zivot mirno, pravilno i jasno od pocetka do kraja. Pa ipak, ne znam da li
im na tome zavidim. Jer tako su zivotarili s onu stranu svih istinskih gorcina, svih hirova i udara sudbine, vegetirali mimo svih
onih kriza i problema sto razdiru srce, ali ga istovremeno i nevjerojatno sire! Kako malo su znali, uljuljani u sigurnost, posjednistvo i lagodu, da zivot moze biti i prekomjernost i napetost i
vjecna neocekivanost i napustanje uhodanih kolotecina; u svom
dirljivom optimizmu i liberalizmu nisu mogli ni slutiti kako svaki
novi dan sto svice pred nasim prozorom moze razoriti nas zivot.
Cak ni u najmracnijim snovima nisu mogli sanjati koliko covjek
moze biti opasan, ali niti koliko snage posjeduje u sebi da prezivi
opasnosti i odoli iskusenjima. Mi, gonjeni svim brzacima zivota,
mi, otrgnuti od svojih korijena, mi koji uvijek pocinjemo iznova
ondje gdje su nas dotjerali do kraja, mi, zrtve ali i poslusni sluge
neznanih misticnih sila, mi za koje je lagoda postala nedostiznom
bajkom, a sigurnost djetinjim snom - mi smo osjetili napetost medu stozerima svijeta i jezu yjecito^novog svakom zilicom vlastita tijela. Svaki trenutak nasih goama bio je vezan uz sudbinu
32

Svijet sigurnosti

svijeta. Patec'i i radujuci se zivjeli smo u vremenu i povijesti daleko izvan granica naseg osobnog sitnog bitka, dok su se oni prije
nas ogranicavali vec sami u sebi. Stoga svaki od nas, pa cak i onaj
najneznatniji iz naseg narastaja, zna danas tisucu puta vise o zbilji
od najmudrijeg medu nasim predima. No nista nam nije bilo poklonjeno; za sve smo platili punu i postenu cijenu.