You are on page 1of 34

Prinosi

SVETA TAJNA JELEOSVEENJA SAKRAMENT BOLESNIKOG POMAZANJA


Dodirna toka za jedinstvo krana*
Darko B. Jeli, Novi Sad Radomir B. Buji, Beograd

UDK: 272-55-056.24
Struni rad
Primljeno 8/2014.

Da svi jedno budu,


kao ti, Oe, to si u meni i ja u tebi,
da i oni u nama jedno budu (Iv 17,21)
Saetak
U ovom radu prikazana je, u tri dijela, sveta tajna jeleosveenja,
odnosno sakrament bolesnikog pomazanja. U prvom dijelu izloeno
je svetopisamsko utemeljenje ove svete tajne, s posebnim osvrtom
na tekst Jakovljeve poslanice (Jak 5, 14-15). U drugom dijelu, uz
liturgijske tekstove i svjedoanstva otake tradicije, obrazloena je
liturgija svete tajne jeleosveenja. Trei dio posveen je zapadnoj
tradiciji, posebno dokumentima Katolike crkve koji govore o
sakramentu bolesnikog pomazanja, kao to su dekreti Firentinskog,
Tridentskog i Drugoga vatikanskog sabora, te Obrednik bolesnikog
pomazanja i skrbi za bolesnike pape Pavla VI. Dodane su i glavne
odredbe iz Zakonika kanonskoga prava te tumaenja Katekizma
Katolike crkve. U zakljuku smo ustvrdili kako je mnogo vie
zajednikih elemenata u teologiji i liturgiji svete tajne jeleosveenja
/ sakramenta bolesnikog pomazanja nego to ima razlika, te kako
to moe biti jedan od znaajnih elemenata u pribliavanju Istone i
Zapadne crkve.
Kljune rijei: Sveta tajna jeleosveenja, bolesniko pomazanje,
bolest, smrt, ekumenski dijalog.

100

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

Uvod
Mnoge su rane na Tijelu Kristovom nastale tijekom povijesti.
I prije formalnog raskola, zbog razliitih povijesnih okolnosti
na Istoku i na Zapadu, Crkva je na razliite naine ranjena
podjelama. Dok su neke rane bile stvarne i duboke, druge su
bile minorne, ali su zaslugom (ne)odgovornih ljudi dovedene
do stupnja neizljeivih. Veliki raskol godine 1054. najvea je i
najbolnija rana koju su ljudi uinili na Tijelu Kristovom. Svakog
iskrenog kranina ta rana mora boljeti. Stoga je nuno neprestano
razmatrati mogunosti i naine za njezino zacjeljenje i iscjeljenje.
S tom nakanom krenuli smo u razmatranje svete tajne pomazanja
bolesnika (jeleosveenje, sakrament bolesnikog pomazanja) jer
nam se ini da bi ona mogla biti znaajna dodirna toka na putu
prema jedinstvu. Tajna pomazanja bolesnih jedan je od izraza i
svjedoanstava Crkve o stalnoj brizi za svoje lanove. Iako nam
povijesni pregled njezina razvoja svjedoi da se nije uvijek jednako
podjeljivala, a ni shvaala, ipak je taj izraz brige, neosporno,
zajedniki za Istonu i Zapadnu crkvu.
1. Ulje i pomazanje bolesnih
Ulje i njegovo terapeutsko djelovanje u njezi bolesnika, ali i
njegova religijska i svakodnevna upotreba bili su veoma znaajni
u drevnim civilizacijama i kulturama starijim od idovske, kao
i u antikoj grko-rimskoj civilizaciji, sve do dananjih dana.
Suvremena medicina takoer koristi ulja u terapeutske svrhe.1
1.1. Pomazanje uljem u Svetom ismu
U Starom zavjetu veoma se cijeni pomazivanje uljem. Ono
se smatra lijekom (Iz 1,6) i znakom radosti (usp. Iz 61,3). Sveta
*
1

Hrvatskom jeziku prilagodio Ante Mateljan. Neki liturgijski izrazi i citati


(otakih tekstova i obreda) ostavljeni su u izvornom obliku.
U tom pogledu znaajna je tzv. aromaterapija koja, po rijeima strunjaka,
predstavlja slojevito umijee lijeenja koje koristi eterina ulja aromatinih
biljaka i drvea kako bi uvalo zdravlje tijela i smirenosti uma. Korijeni ovog
(...) umijea vode daleko u prolost. Ona predstavlja praktian vodi kroz
brojne upotrebe biljnih esencija od simptomatskog lijeenja svakodnevnih
bolesti do holistikog pristupa lijeenju tijela, uma i due. Prema: Aromatea,
strukovno udruenje za promociju i razvoj profesionalne aromaterapije;
http://www.aromaterapija.co.rs/Standard.aspx?IdS=31&item=4

101

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

su se mjesta pomazivala uljem: mjesto Bojeg javljanja Jakovu


(Post 28,18), rtvenik (Izl 29,36), ator sastanka (skinija) sa svim
njegovim dijelovima (Izl 30, 22-29). Pomazivani su kraljevi (1Sam
9,27-10,1; 16,1.10-13), sveenici (Izl 30,30), a katkad i proroci (1Kr
19, 13-16), to je uvijek znailo da su izabrani od Boga i osnaeni,
odnosno obdareni milou za slubu koja im se dodjeljuje. Sveto
pismo takoer svjedoi da je ulje pomazanja sveto i da slui samo za
pomazivanje i posveenje, a ni za kakve drugaije namjene: Onda
kai Izraelcima ovako: Ovo je moje posveeno ulje za pomazanje od
koljena do koljena. Ne smije se polijevati po tijelu obinoga ovjeka;
ne smijete praviti drugoga ovakva sastava! To je posveeno i neka
vam bude sveto! Tko god takvo napravi, ili tko ga stavi na kojeg
svjetovnjaka, neka se odstrani od svog naroda (Izl 30, 31-33). S
pomazanjem kraljeva povezano je i mesijansko pomazanje. Padom
dinastije kralja Davida nastaje ideja da e se pojaviti kralj kojeg
e pomazati Jahve i koji e osloboditi idove od ropstva i ostvariti
Boje kraljevstvo. Na tog pomazanika se, po idovskoj predaji,
odnose stihovi psalma: Ustaju kraljevi zemaljski, i knezovi se rote
protiv Gospodina i Pomazanika Njegova (Ps 2,2).
Novi zavjet, slijedei starozavjetnu idovsku tradiciju, na vie
mjesta svjedoi o praksi pomazivanja uljem: u radosti (usp. Heb
1,9), u znak dobrodolice i poasti (usp. Lk 7, 36.38.44-46), kod
lijeenja ozljeda (usp. Lk 10,34), pri sahranama (usp. Mt 26, 7.12;
Iv 12, 3.7; Mk 16,1; Iv 19,40). Krist Gospodin, pouavajui narod,
lijei ljude. Takoer, on alje apostole i daje im vlast da lijee (usp.
Mk 3, 14-15; Lk 9, 1-2), a oni, vrei njegovu zapovijed, idu meu
narod, propovijedaju i lijee bolesti, pomazuju ljude uljem (Mk
6, 12-13) i to ine u njegovo ime (Dj 3, 2-8; 9, 33-34; 14, 8-10).
Vidimo, dakle, da se Gospodin brine za zdravlje ne samo kako bi
udesnim iscjeljivanjima potaknuo na vjeru nego i stoga to je
zdrav ovjek sposoban bolje i lake sluati rije Boju i vriti je. U
vrijeme Isusova zemaljskog ivota mesijanska su oekivanja bila
toliko izraena da su ga htjeli proglasiti kraljem (usp. Iv 6,15). Sam
Isus, tumaei u nazaretskoj sinagogi rijei Izaijina prorotva: Duh
Gospodnji na meni jer me pomaza, posla me da radosnu vijest
donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima
navijestim slobodu i osloboenje sunjima; da navijestim godinu
milosti Gospodnje i dan odmazde Boga naega; da razveselim
oaloene na Sionu (...) (Iz 61,1), svjedoi da je on onaj o kojemu
se upravo italo, Mesija, Pomazanik Boji: Danas se ispunilo ovo
Pismo to vam jo odzvanja u uima (Lk 4,21). Isus sebe naziva
Kristom, Pomazanikom Bojim (usp. Mt 16,20; Lk 24,26).
102

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

Apostoli takoer svjedoe za Krista da je Pomazanik. Na


pitanje to misle tko je on, apostol Petar klie: Ti si Krist, Sin
Boga ivoga (Mt 16,16; usp. Mk 8,29 i Lk 9,20). Propovijedajui
satniku Korneliju i domu njegovu, Petar im objavljuje kako Isusa
iz Nazareta, Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je,
jer Bog bijae s njime, proao zemljom inei dobro i ozdravljajui
sve kojima bijae ovladao avao (Dj 10,38). Krani, koji su
vrlo brzo nakon Kristova uzaaa ponijeli to ime, smatraju se
pomazanicima njegovim (2 Kor 1,21).
1.2. Jakovljeva poslanica
Na crkvenu upotrebu pomazivanja uljem upuuje apostol Jakov
u svojoj poslanici koja predstavlja okruno pismo judeokranima
u dijaspori. Stoga ne udi to uz ostala obiljeja vezana za idovsko
podrijetlo adresata, govori i o pomazivanju uljem. U Jak 5,14 stoji:
Boluje li ko meu vama? Neka dozove starjeine Crkve! Oni neka
mole nad njim, maui ga uljem u ime Gospodnje. Ovaj redak
nam svjedoi da je u pitanju teka bolest, zbog koje bolesnik ne
ide sveenicima, nego zove da oni dou. Naravno, to ne implicira
da se radi o umiruem bolesniku. Prezbiteri su starjeine Crkve,
s time da treba imati na umu da u to vrijeme jo nije dolo do
jasnog diferenciranja slube episkopa i prezbitera, u dananjem
smislu rijei. Apostol ne govori nita o posveenju ulja, niti o tome
odakle je ulje kojim se pomazuje, pa se moe zakljuiti da je ono
doneseno s euharistijskog zbora, ime je smatrano posveenim.
Doneseno je kao dar zajednice svojem bolesnom lanu, silom
prilika odvojenom, kao znak molitvenog sjeanja i potvrde njegove
pripadnosti euharistijskoj zajednici.2 in pomazanja ukljuuje
molitvu nad bolesnikom i pomazivanje, s obzirom na podneblje,
maslinovim uljem. Ni ulje, a ni pomazivanje nemaju magijsku
mo, tj. ne djeluju sami po sebi, nego su povezani s molitvom
prezbitera, to podrazumijeva da im djelotvornost dolazi od
samoga Gospodina. Pomazivanje se vri u ime Gospodnje, to
znai snagom Gospodnjom. U Starom savezu prizivanje imena
Jahvinog znailo je da se neto inilo snagom njegova imena, a
apostoli su snagom Isusova imena izgonili zle duhove i iscjeljivali
ljude (usp. Lk 10,17; Dj 3,6).

N. Miloevi, Sveta tajna jeleosveenja u drevnim liturgijskim spisima (od 1. do


8. veka); u: Srpska teologija u dvadesetom veku, knjiga 12/2012., str. 54.

103

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

Jak 5,15 nastavlja: pa e molitva vjere spasiti nemonika;


Gospodin e ga podii i ako je sagrijeio, oprostit e mu se. Iz
rijei da e molitva spasiti bolesnika, s obzirom na to da apostol
ne govori o umiruem, nego o bolesniku, moglo bi se zakljuiti
da se spasenje u ovom kontekstu odnosi na fiziko ozdravljenje.
Rijei Gospodin e ga podii podsjeaju na to da se novozavjetno
znaenje rijei podii odnosi kako na uskrsnue od mrtvih (usp.
Mt 9,25; 17,23; 27, 52.63; Lk 7,14; Iv 12,9), tako i na podizanje
iz bolesti, ozdravljenje (usp. Mt 9,6; Mk 1, 30-31; 9, 26-27), pa se
moe rei da se na ovome mjestu izraz podii odnosi i na jedno i
na drugo (tim prije ako se bolest shvaa kao posljedica poremeaja
odnosa s Bogom); odnosno znai da e, osim tjelesnog zdravlja,
Bog dati i duhovnu krepost kojom e bolesnik nadvladati bolest.3
Govorei o molitvi i pomazanju bolesnika, apostol Jakov govori u
kondicionalu: i ako je sagrijeio, oprostit e mu se. To znai kako
on ne smatra da je bolest obavezno posljedica osobne grenosti
bolesnika.
Dakle nauk apostola Jakova o bolesnikom pomazanju
moglo bi se saeti ovako: (1) Primatelj pomazanja je bolesnik,
a ne umirui; (2) Djelitelji pomazanja su prezbiteri Crkve; (3)
Djelotvornost pomazanja je u molitvi, a ne u pomazivanju po sebi;
(4) Uinak pomazanja je kako povratak tjelesnog zdravlja, tako
i duhovno osnaenje bolesnika; (5) Molitva i pomazanje mogu
bolesniku podariti oprotaj grijeha.4

1. Sveta

tajna jeleosveenja u Istonoj crkvi

U neposrednom postapostolskom razdoblju bolesnike


pomazuju posveenim uljem, a nerijetko im se daje i da ga piju,
radi tjelesne okrepe i lijeenja. Znaenje pomazanja uljem za
oprotenje grijeha ni u postapostolskom razdoblju nije toliko
istaknuto. To je u skladu s Jakovljevom poslanicom u kojoj se
govori u kondicionalu: i ako je sagrijeio, oprostit e mu se (Jak
5,15), to znai da se ne pretpostavlja osobna grenost bolesnika.

104

Usp. M. Sraki, Bolesniko pomazanje sakramenat nade i okrepa u bolesti,


Bogoslovska smotra, 48 (1978.), 3-4, str. 257.
Isto, str. 258.

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

2.1. Svjedoanstva do IV. stoljea


Najstarije svjedoanstvo o posveenju ulja, koje se prinosi na
euharistijski zbor (sabranje) i koje posveuje episkop, daje nam
Hipolit Rimski (III. st.) u svom djelu Apostolska predaja (217. g.):
Ako neko prinese (=donese) ulje, neka on (=episkop) blagodari na
isti nain kao za prinoenje hleba i vina; neka ne kae istim reima,
nego u istom smislu, govorei: Kao to si, Boe, osveujui ovo ulje
Ti davao svetost (=osveenje) onima koji su bili (njime) pomazani i
koji su ga primali, kojim si (uljem) Ti pomazao careve, svetenike
i proroke, tako neka ono daje osnaenje (=ukrepljenje) onima koji
ga okuaju i svetost (=osveenje) onima koji ga upotrebljavaju.5
Origen (III. st.) shvaa bolest u moralnom smislu kao
neposrednu posljedicu grijeha, te povezuje bolesniko pomazanje
s pokorom (pokajnim pravilom), dok u samom inu pomazanja
uljem vidi simboliku milosti Duha Svetoga i spominje polaganje
ruku prilikom pomazanja bolesnika.6 Liturgijsko-kanonski spis
Apostolske Ustanove (IV. st.) sadri molitvu posveenja ulja (i vode)
za ozdravljenje, koju izgovara biskup, a, ako njega nema, prezbiter:
Gospode Savaote, Boe sila, (...) Ti i sada kroz Hrista osveti vodu
ovu i ulje za ime onoga koji prinese (...) i daj im silu ozdravljenja,
osloboenja od bolesti, isterivanja demona (...).7
Episkop Serapion Tmuitski (IV. st.) u svojem je Euhologionu
(oko 350. g.) ostavio dvije molitve. Prva je molitva posveenja,
a druga je molitva hirotesije, pomazanja. Molitva za posveenje
ulja pokazuje da je ono koriteno za okrepu i lijeenje bolesnih:
Blagoslovimo imenom Jedinorodnog Isusa Hrista materije ove i
prizivajmo ime stradalog, raspetog i vaskrslog i (Onog koji) sedi
desno od Neroenoga, na vodu i ulje ovo: Podari isceliteljnu
silu ovim materijama (stvarima), da bi svaka groznica, svako
demonsko umnoenje i svaka bolest kroz pijenje i pomazivanje
(bila) odstranjena, i da bi uzimanje ovih materija bilo isceliteljno
lekarstvo, sredstvo ka zdravlju u ime Jedinorodnog Tvoga Isusa
Hrista, kroz koga Tebi slava i sila u Svetom Duhu, u sve vekove.
Amin.8 Da je posveivanje ulja bilo vezano uz euharistiju, svjedoi
5

7

8

Ipolit Rimski, Apostolsko predanje, br. 5. u: Episkop Atanasije Jevti, Dela


apostolskih uenika, str. 386-387.
A. Mateljan, Otajstvo supatnje - sakrament bolesnikog pomazanja, CuS, Split,
2002., str. 54.
Prema: N. Miloevi, Nav. dj., str. 55.
A. Dmitrijevski, Evhologion Serapiona, episkopa Tmuitskog, Istina. asopis
Pravoslavne eparhije dalmatinske, Edicija posebnih izdanja; Molitva za one koji
prinose ulje i vodu; str. 25.

105

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

molitva hirotesije (u kasnijim vremenima nazvana glavopreklona):


ovekoljupe, Boe istine, neka narod ovaj bude udostojen
priea Tela i Krvi. Tela njihova neka budu iva tela; due
njihove neka budu iste due; daruj taj blagoslov za ouvanje
zajednice i za utvrenje svakog blagodarenja; pomozi svima i uini
ih izabranicima kroz Jedinorodnog Tvog Isusa Hrista u Svetom
Duhu, i sada u sve vekove. Amin.9
Oporuka Gospodina naega Isusa Krista (Testamentum Domini,
IV./V. st.) svjedoi o posveenju ulja namijenjenog za ozdravljenje
bolesnih, koje se posveuje na euharistijskoj liturgiji: Ako jerej
osveuje jelej za isceljenje onih koji pate, govori ovako tiho,
postavivi posudu (sa uljem) ispred rtvenika (oltara): Gospode
Boe koji si nam dao Duha Uteitelja (...) Hriste koji si nas osvetio
(...) ti koji si lekar svake bolesti i svake slabosti, koji daje dar
isceljenja (...) nispolji na jelej ovaj, koji je slika Tvoje vrednote,
dar izbavljenja Tvojim blagim sastradavanjem za (...) isceljenje
bolesnima (...)10
Iz svih spomenutih spisa vidi se da se posveenje ulja
namijenjenog za pomazivanje bolesnika obavljalo na euharistiji,
a budui da se u to vrijeme ne zna za prisutnost na liturgiji bez
sudjelovanja, to podrazumijeva prieivanje, logino je da su uz
ulje bolesniku donoeni i euharistijski darovi kako bi se priestio i
time u potpunosti bio u kranskom zajednitvu s braom.
2.2. Svjedoanstva od IV. do VIII. stoljea
U razdoblju od etvrtog do osmog stoljea nema sauvanih
dokumenata o svetoj tajni jeleosveenja.11 Najstariji sauvani
rukopisni dokument o obredu bizantskog liturgijskog tipa je
Barberinski molitvoslov (Codex Barberini; gr. 336) s kraja VIII. st.
U njemu, kao i u Serapionovom Euhologionu, postoje dvije molitve.
Molitva posveenja ulja glasi: Gospode, koji milou i milosrem
Svojim isceljuje patnje dua i tela naih, Ti sam, Vladiko, osveti
jelej ovaj, da onima koji se pomazuju njime bude na isceljenje i
na osloboenje od svake strasti i bolesti, bolesti telesne, plotske i
duhovne neistote, i svakoga zla (...).12 Molitva pomazanja glasi:
Gospode, Oe milosra (...) koji si nas pouio preko Tvojih Svetih
9

Isto, Rukopolaganje (hirotesija) poslije blagoslova vode i ulja, str. 26.


Prema: N. Miloevi, Nav. dj., str. 56.
11
N. Miloevi, Nav. dj., str. 57.
12
Isto, str. 58.

10

106

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

Apostola da se jelejem i molitvom prezvitera isceljuju bolesti


naroda; zapovedi da jelej ovaj bude na iscelenje onima koji se
pomazuju njime, za osloboenje od svake bolesti i svake slabosti
onih koji od Tebe oekuju spasenje. (...) jedini lekaru dua i tela,
isceli i slugu Tvoga jelejem Tvoje blagosti, (...)13
Iz molitava koje nalazimo u Codex Barberini 336 ne moe se
vidjeti razlika u shvaanju i obredu jeleosveenja izmeu IV. i VIII.
stoljea. Ako nema razlike u ova dva razdoblja, to onda znai da
se shvaanje i slijed podjeljivanja nisu mijenjali. Jeleosveenje se
shvaa kao tajna pomazivanja bolesnika za ozdravljenje i povratak
u euharistijsku zajednicu. Koristi se ulje prineseno na euharistiji
i bolesni se njime pomazuje, a nakon toga se prieuje, ime se
i vidljivo uvruje njegova pripadnost zajednici Tijela Kristovog.
2.3. Svjedoanstva od VIII. do XIII. stoljea
Od vremena nastanka Codex Barberini 336, krajem VIII. st.,
do X. st. obred svete tajne jeleosveenja u bizantskom liturgijskom
tipu uglavnom je konstantan, i sastoji se od dvije molitve posveenja ulja i pomazanja. Od X. st. nastaju promjene. Najstariji
pisani dokument u kojem se vidi sve vea kompleksnost obreda
(uslonjavanje akolutije) jeleosveenja je kodeks Grottaferrata .
. IV iz X. st.14 On sadri tropare, sugubu i mirnu jekteniju, tri
molitve osveenja ulja, prokimen, Apostol, alilujarij, Jevanelje, a
molitvu pomazanja, nakon liturgije, ponavlja sedam sveenika, to
se obavlja poslije veernje ili prije jutrenja.15
Kodeks Parike nacionalne biblioteke Coislin 213 iz 1027.
godine ide korak dalje u kompliciranju obreda, predviajui da
jeleosveenje, uz sav sloeni obred kao kod prethodnog kodeksa,
podjeljuje sedam sveenika (svaki pojedinano izgovara molitvu
posveenja ulja) tijekom sedam dana, sluei sedam liturgija u
kapeli doma bolesnika, a na kraju pomazujui elo, ui, grudi,
ruke, kako bolesnoga, tako i svih prisutnih, a potom obilazei cijeli
dom (pa i talu), pomazuju vrata i dovratke.16
Kodeks Sinajske biblioteke 973 iz XII. stoljea predvia da
ovu svetu tajnu obavlja sedam sveenika u sedam crkava, sluei
13

Isto.
N. Miloevi, Sveta tajna jeleosveenja u rukopisnim Molitvoslovima (8. do 13.
vek), u: Srpska teologija u dvadesetom veku, knjiga 13/2013., str. 55.
15
Isto.
16
Isto, str. 56-57.
14

107

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

sedam liturgija (s pripadajuim antifonima, alilujarima i itanjima),


a obred svete tajne sastoji se od dvije cjeline, koje obavlja svaki od
sedam sveenika; svaka cjelina obuhvaa Trisveto, antifon, mirnu
jekteniju, molitvu osveenja, 50. psalam, molitvu pomazanja i
pomazanje bolnoga i naroda, uz pjevanje tropara i antifona, a
potom odlaska u dom bolesnog i pomazivanja postelje.17 Ostaje
nejasno kako se slui u sedam crkava jednoga grada (i koliko
naselja ima sedam crkava), odnosno nije jasno je li ikada postojala
mogunost sluenja ovako kompliciranog obreda ili je to ostalo
samo kao zamisao.
Kodeks Sinajske biblioteke 960 iz XIII. stoljea vrhunac je u
kompliciranosti obreda. Prema njemu sveta je tajna uklopljena u
jutrenje koje se slui uveer i u liturgiju sljedeeg dana; slui sedam
sveenika tijekom sedam dana, a sadri sedam jednakih dijelova,
od kojih svaki obuhvaa mirnu jekteniju, Trisveto, prokimen
Apostola, Apostol, alilujarij, Jevanelje, sugubu jekteniju, molitvu
pomazanja i pomazivanje.18
Iz ovih je svjedoanstava razvidno da od X. st. dolazi
do znatne promjene, kako u shvaanju smisla svete tajne
jeleosveenja, tako i u vrenju obreda. Od tajne kojoj je cilj
istaknuti jedinstvo i zajednitvo bolesnika sa zajednicom, koji je
zbog prirode stvari odvojen od nje i njezine molitveno-euharistijske
podrke za ozdravljenje i potpuno vraanje bolesnika u nju, dolo
se do shvaanja da je cilj jeleosveenja, kao potrebe pojedinca,
ozdravljenje samo po sebi. Stoga se i naglasak stavlja na viestruko
(sedmerostruko) pomazivanje bolesnika i prisutnih.
2.4. Suvremeni obred
kolsko dogmatsko bogoslovlje, ne bez utjecaja zapadne
skolastike, koristei se juridikim jezikom, definira svetu tajnu
jeleosveenja tajnom odreenom za ozdravljenje tijela,19 ali i za
okrepu due oprotenjem neispovjeenih grijeha,20 pri emu
se kod umirueg bolesnika ne dogaa glavni uinak, nego samo
drugi, oprotaj grijeha.21 Materija ove tajne je ulje koje ublaava
tjelesne boli i daje snagu tijelu. Sedmokratnim pomazivanjem
17



19

20

21

18

108

Isto, str. 58-60.


Isto, str. 60-61.
D. Staniloje, Pravoslavna dogmatika III, str. 130.
Isto.
Isto.

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

bolesnikova tijela uljem (u znaku kria po elu, nosnicama,


obrazima, ustima, prsima i rukama na obje strane) priziva se na
njega milost Boja koja oslobaa od duevnih i tjelesnih boli.
Subjekt svete tajne jeleosveenja je, dakle, bolesni pravoslavni
kranin, to ne pretpostavlja da je nuno toliko bolestan da nema
nade na ozdravljenje, budui da je ve iz rijei apostola Jakova
razvidno da e Gospod podii bolesnika, dok se iz samog obreda vidi
da bolesnik, zatraivi blagoslov od sveenika, odlazi. Nad zdravim
i umrlim kraninom jeleosveenje se ne obavlja, a kod jedne te
iste bolesti se ne ponavlja.22 Istie se individualni odnos bolesnika
s Kristom, odnosno popravljanje tog odnosa, jer ozdravljenjem od
duevnih i tjelesnih patnji i strasti i oprotenjem grijeha, ovjek
moe ivjeti istim ivotom koji e Bogu pokloniti kroz sluenje.23
Oitovanje jedinstva i zajednitva bolesnika sa zajednicom, kroz
svetu tajnu jeleosveenja, kao i molitveno-euharistijska podrka
zajednice za ozdravljenje i potpuni povratak bolesnika u nju ili, u
sluaju smrti, utjehe da e i onda on biti nedvosmisleno prepoznat
kao lan Tijela Kristovog, uglavnom se ne spominje u dogmatskokanonskoj pa ni u liturgijskoj literaturi kolskog bogoslovlja.
Shvaanje jeleosveenja kao svete tajne za postizanje zdravlja
razvilo se usporedo sa shvaanjem jeleosveenja kao svete tajne
oprotenja grijeha. Osim dobivanja tjelesnog i duevnog zdravlja
(V. Raki kae: duevnog, a ponekad i tjelesnog zdravlja)24,
pomazivanjem uljem i itanjem sveenikih molitava prima se
oprotenje neispovjeenih grijeha.25 Obavlja se nad onim koji se
pokajao, dok se nad onim koji ne eli da se ispovjedi ne obavlja.26
U cilju to djelotvornijeg uinka ienja due i tijela od bolesti
i grijeha, jeleosveenje se kombinira s ispovijedi i prieu
(redoslijed: pokajanje, jeleosveenje, prieivanje).27
Suvremeni obred svete tajne jeleosveenja izraava gotovo
podjednako smisao ozdravljenja i smisao oprotenja grijeha.
Gledajui ukupno (itanja, pjevanja, prokimeni, molitve), izraeniji
22

Usp. V. S. Raki, Pravoslavna dogmatika, II, str. 160; L. Mirkovi, Pravoslavna


Liturgika, II deo (Svete tajne i molitvoslovlja), Beograd, 1983., str. 143; N.
Mila, Pravoslavno crkveno pravo, str. 729.
23
D. Staniloje, Nav. dj., str. 132.
24
V. S. Raki, Nav. dj., str. 159.
25
Usp. D. Staniloje, Nav. dj., str. 130.
26
N. Mila, Nav. dj., str. 729.
27
Usp. L. Mirkovi, Nav. dj., str. 143-144.

109

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

je karakter ozdravljanja, a gledajui sadraj molitava, izraeniji


je karakter oprotenja grijeha (osim ako se uzme da se molitva
pomazanja ponavlja sedam puta). Neke molitve sadre oba izraaja,
dok molitva posveenja ulja Gospode, koji svojom milou i
suosjeanjem lijei... (sadrana jo u Codex Barberini 336 iz
VIII. st.) i molitva pomazanja Oe sveti, lijenie dua i tijela, ti
si poslao Jedinoroenog Sina... (sadrana u molitvoslovima od
IX. st. pa nadalje, koja se u suvremenoj akolutiji sedmerostruko
ponavlja), izraavaju iskljuivo smisao ozdravljenja.
U molitvama i himnima uglavnom se istie individualni odnos
bolesnika s Kristom, odnosno moli se za ozdravljenje od duevnih
i tjelesnih patnji i strasti, i oprotenje grijeha: (...) da bi oni koji se
pomazuju ovim uljem koje preporaa, bili strani protivnicima, pa
da zasijaju u sjaju tvojih svetaca, nemajui mrlje, ni ljage (...) pa
da prime nagradu nebeskog poziva.28; (...) isceli svoga sluitelja
(...) podigni ga sa bolesnike postelje (...) Odagnaj od njega svaku
bolest i nemo, da bi ustavi (...) sluio sa svakom zahvalnou
(...),29 dok se samo u naznakama spominje jedinstvo i zajednitvo
bolesnika sa zajednicom: (...) ovoga koji sa verom pristupa (...)
oisti od svake bolesti i udostoj tvoje nepropadljive hrane,30 (...)
podigni ga sa bolesnikog odra i muenike postelje; podari ga
svojoj Crkvi zdrava i neoteena (...)31
Jedna molitva u suvremenom obredu jeleosveenja posebno
upada u oi. To je peta molitva sveenika. Ona ima posve
neeklezijalni karakter. Sveenik govori u svoje ime: Gospode
Boe na (...) mene neznatnog, grenog i nedostojnog sluitelja (...)
pozvao si u sveti i previsoki stepen svetenstva, da uem u onaj
deo iza zavese, u svetinju nad svetinjama, kuda sveti aneli ele da
privire i da uju anelski glas Gospoda Boga, te da svojim oima
vide kako izgleda sveto prinoenje, i da se naslauju boanstvenom
liturgijom. Udostojio si me da kao svetenik vrim tvoje nebeske
tajne, da ti prinosim darove i rtve (...). U ovoj molitvi je do krajnjih
granica izraena disciplina arcana, to se vrlo rijetko moe nai
u obredoslovnim tekstovima. Istie se da sveenik ima previsok
stupanj sveenitva, zahvaljujui kojem on prinosi rtve u svetinji
nad svetinjama, potpuno zaboravljajui zajedniko sluenje zbora
(saborno sluenje sinaksisa).
28



30

31

29

110

Prva molitva sveenika.


etvrta molitva sveenika.
Stihira, gl. 4. asocira na Euharistiju.
Trea molitva sveenika.

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

Suvremena parohijska praksa (preuzeta iz manastirske


prakse) da se ova sveta tajna vri kao opa molitva za zdravlje
svih prisutnih, i onih ija se imena dostave, te kao pokornika
disciplina pripremanja za priest uoi hramskih slava, velikih
blagdana ili u redovitim mjesenim intervalima, oslanja se na
shvaanje jeleosveenja iskljuivo kao svete tajne ozdravljenja
i oprotenja grijeha. Takoer, u nau parohijsku praksu sve
vie ulazi donedavno nepoznat obiaj podjeljivanja svete tajne
jeleosveenja u toku Strasne sedmice (Velikog tjedna), preuzet iz
Grke crkve. Takav obiaj spominje Lazar Mirkovi u priruniku
liturgije, s napomenom da je to obiaj donesen s Istoka i da o
tome ne postoje nikakva nareenja u crkvenim ustavima,32 a
arhiepiskop Averkije Tauev pie da se obiaj podjeljivanja
jeleosveenja zdravima u Velikom postu rairio u novije vrijeme,
kao i obiaj da jednom godinje, na Veliki etvrtak, arhijerej
tvori jeleosveenje nad zdravima.33 Da ovaj obiaj ipak nije
sasvim nov i da see u daleku prolost, razvidno je iz kodeksa
Parike nacionalne biblioteke Coislin 213 iz 1027. godine, gdje
se daje uputa o itanju prokimena, Apostola i Jevanelja, ako se
jeleosveenje obavlja u prvu subotu asnog posta ili u Lazarevu
subotu. To moe znaiti da je ve tada bio obiaj podjeljivanja ove
svete tajne u svetoj etrdesetnici, ali i ne mora. Moe biti i da je to
samo uputa o tome to raditi ako se tada obavlja, a da to i nije bilo
redovito vrijeme podjeljivanja.
Praksa stavljanja knjige evanelja na glavu bolesnika na kraju
podjeljivanja svete tajne, kao znak dodira samoga Krista Gospodina,
datira iz XIII. stoljea.34 Djelitelji Svete tajne jeleosveenja su
prezbiteri (prema Jak 5,14-15), dok episkopi nisu lieni prava da
vre ovu Tajnu, jer oni vre sve Tajne.35
Zahvaljujui prihvaanju od idova svetosti i simbolike broja
sedam,36 jeleosveenje je preraslo u sedmostruku Tajnu, koju
obavlja sedam sveenika. Razni autori se slau da u sluaju
nemogunosti prisutnosti sedmorice sveenika taj broj ne mora
32

Usp. L. Mirkovi, Nav. dj., str. 143.


Usp. Arhiepiskop Averkije (Tauev), Liturgika, str. 169-170.
34
Usp. A. Mateljan. Liturgija Svete tajne jeleosveenja; bolesniko pomazanje u
istonoj crkvenoj praksi, Sluba Boja, 51 (2011.), 3-4; str. 252.
35
L. Mirkovi, Nav. dj., str. 141.
36
Sedam darova Duha Svetoga (Iz 11, 2-4), sedmokratno obilaenje sedam
sveenika oko Jerihona (Jo 6, 13-16), sedmokratna Ilijina molitva za kiu (1Kr
18, 42-45), oienje Naamana Sirijca od gube nakon sedmokratnog uranjanja
u Jordanu (2Kr 5,14).
33

111

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

biti ispunjen, ali se ne slau o tome koliko je sveenika potrebno.


Sv. Simeon Solunski (XV. st.) kae: Ne treba se mnogo brinuti za
broj, jer broj nije propisan od apostola. No, iako nije propisan broj,
ipak se treba drati starog predanja i treba da su sedam prezvitera,
kako je stari obiaj, a u nevolji i manje, naime tri... A samo jedan
svetenik neka ne vri jeleosveenje. (...) Jer kae apostol: neka
prizove prezvitere, a ne jednog prezvitera.37
Inzistiranje na sedam sveenika u uvjetima turskog ropstva
dovelo je do bezizlazne situacije, jer je bio problem nai i trojicu. To
je pomoglo da se doe do drugaijeg rjeenja, pa tako sv. Nikodim
Svetogorac (XVIII. st.) kae: Dozvoljeno je da i sveto jeleosveenje
u nekim krajevima i mestima Bugarske, ili i drugim eparhijama,
vre ne samo tri svetenika, nego i dva i jedan usled nedostatka
svetenika koji u onim krajevima vlada, a reeno je da ovo biva
iz nude. Jer je bolje i da samo jedan svetenik vri Tajnu, nego
da ona bude uskraena svima tamonjim hrianima i, naravno,
bolesnicima, te da time budu uskraeni oprotaja grehova, koji im
se ovom Tajnom daruje. Osim toga, ako jedan svetenik sam vri
sve druge Svete tajne, i one koje su znaajnije od jeleosveenja,
zato ne moe sam vriti i jeleosveenje? Ono pak to kae Sv.
Jakov: Pozvavi crkvene prezvitere, podrazumeva one koji postoje,
ali ne i one kojih nema, niti ih je tamo mogue pronai.38
Nikodim Mila doputa manji broj sveenika, ali ne precizira
koji je to broj,39 dok Lazar Mirkovi navodi da drugi u sluaju
oskudice vie svetenika i u sluaju potrebe da se pomogne
bolesniku, dozvoljavaju da ovu Tajnu vri i jedan svetenik.40
Nakon procesa unoenja sve vie elemenata u obred jeleosveenja, zbog nemogunosti opstanka jednog tako kompliciranog
obreda, krenulo se u suprotnom smjeru u pojednostavnjivanje.
Meutim, jednostrano shvaanje jeleosveenja kao svete tajne
ozdravljanja, a ne molitvene pomoi i potpore zajednice svojem
bolesnom lanu, kako bi se on, ako ozdravi, vratio u euharistijsku
zbor, a ako ne ozdravi, bio okrijepljen spoznajom da ga zajednica
nije zaboravila u njegovoj patnji, dovelo je do toga da se
u naknadnom obrednom pojednostavnjenju zadri viestruko
(sedmostruko) pomazivanje, svako praeno itanjima i troparima,
a da se iz obreda izostavi upravo najvaniji dio, sveta liturgija.
37



39

40

38

112

Citat dostupan preko: L. Mirkovi, Nav.dj., str. 142.


Citat dostupan preko: J. M. Fundulis Liturgike nedoumice, str. 281-282.
N. Mila, Nav.dj., str. 728.
L. Mirkovi, Nav.dj., str. 142.

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

Postavlja se pitanje kako u dananje vrijeme vriti svetu tajnu


jeleosveenja, kada se ne moe skupiti sedam sveenika. Profesor
Jovan Fundulis predlae da se, ako jeleosveenje vri manji broj
sveenika (ili jedan sveenik), neizostavno zadri molitva posveenja
ulja, a da se izostave kanoni i male jektenije nakon evanelja, da
se broj tropara smanji, dok od molitvi sveenika treba uzeti onoliko
koliko sveenika sudjeluje, uz odgovarajui broj svetopisamskih
itanja.41 Uz prihvaanje ovakvog rjeenja usudit emo se rei
kako smatramo da nije uputno vriti svetu tajnu jeleosveenja kao
zamjenu za bogosluenja dnevnoga kruga (kao to ta bogosluenja
ne bi smjela biti zamijenjena drugim molitvama), tj. da bi svakako
trebalo odsluiti dnevno bogosluenje (veernje i jutrenje), gdje bi
se otpjevalo i proitalo ono to pripada tim slubama, a u nastavku
sluiti jeleosveenje, i tada ne bi bilo potrebe za pjevanjem tropara,
stihira i kanon s jeleosveenja.
Poseban je problem kako uklopiti sluenje jeleosveenja
sa sluenjem svete liturgije. Takvo sluenje bilo bi najloginije i
najispravnije s obzirom da je shvaanje Crkve, izloeno rijeima
sv. Dionizija Pseudo-Areopagita, kako svaka sveta tajna ima
svoje ispunjenje u euharistiji, odnosno da se ne moe smatrati
zavrenom ako svoju potvrdu ne dobije na euharistiji.42 Problem
je u tome to u parohijskim uvjetima dananjice ne postoji
svrsishodnost sluenja veernje liturgije, zbog nemogunosti
prieivanja uslijed ivotnog ritma vjernika, a takoer nije
podesno sluiti ni u jutarnjim satima, osim nedjeljom, zbog
nemogunosti okupljanja zajednice radnim danom. Moda bi
rjeenje bilo sluenje veernjega i jutarnjeg bogosluja petkom
uveer, a liturgije i jeleosveenja subotom ujutro. Meutim,
zbog poznatog crkveno-duhovnog stanja naeg naroda, teko je
oekivati da e se narod okupiti i prethodne veeri i sljedeeg jutra.
Jedino to ostaje kao mogunost jest priest bolesnika esticama
nakon jeleosveenja ili na sljedeoj liturgiji.
Treba napomenuti da u sluaju vrenja jeleosveenja nad
bolesnima u parohiji postoji apsolutna opravdanost okupljanja
sinaksisa na molitveno i euharistijsko zajednitvo. Ipak, i dalje
ostaje pitanje opravdanosti podjeljivanja svete tajne jeleosveenja
u parohijskoj crkvi nad zdravima, kao parohijskog dogaaja.

41
42

J. M. Fundulis, Nav. dj., str. 282-283.


Usp. Dionisije Pseudo-Areopagit, O Crkvenoj jerarhiji, 3, I., str. 23-25.

113

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

3. Sakrament bolesnikog pomazanja u Zapadnoj crkvi


Zapadna crkva bolesniko pomazanje ubraja u jedan od sedam
sakramenata (svetih tajni).43 Sakramenti su djelotvorni znakovi
milosti ustanovljeni od Isusa Krista i povjereni Crkvi, kojima nam
se podjeljuje boanski ivot.44 Oni su vidljivi znakovi nevidljive
Boje milosti (blagodati), i dogaaji spasenjskog susreta s Kristom,
posrednitvom Crkve, a svrha im je uspostavljanje stanja ivota
u milosti, u zajednitvu i jedinstvu s Bogom, to Crkva smatra
integralnim zdravljem.45 Budui da postoji interakcija izmeu
tjelesnoga i duevnog zdravlja, sakrament bolesnikog pomazanja
Zapadna crkva shvaa kao sakrament kojim se dobiva tjelesno i
duevno ozdravljenje. Akter spasenja u svim sakramentima, po
uenju Zapadne crkve, jest sam uskrsnuli Krist, koji ivi u svom
Tijelu Crkvi.46 Tako on i u sakramentu bolesnikog pomazanja
ozdravlja, podie, prima i snai bolesnog vjernika.
Zapadna teologija promatra problematiku bolesnikog
pomazanja kroz prizmu tjelesne i duevne bolesti te procesa
lijeenja. Kao to neka bolest moe biti akutna, ali moe postati
i kronina, o emu ovisi i terapija koja e se primijeniti, tako
od stanja i oblika bolesti zavisi i crkvena terapija. Medicina
e kod akutnog poremeaja primijeniti terapiju koja e najbre
mogue djelovati na suzbijanje bolesti, dok e se kod kronine
bolesti primjenjivati dugotrajna terapija, njega i pomo. Tako i
Crkva, ako je u pitanju akutna bolest, eli molitvom i bolesnikim
pomazanjem akutno rijeiti problem poremeenoga tjelesnog i
duhovnog zdravlja, dok u sluaju tjelesne iznemoglosti ili stanja
grenog naina ivota Crkva primjenjuje dugotrajnu terapiju
kroz obrede bolesnikog pomazanja, molitve, ispovijedi, duhovnog
vodstva i pokore, sve u cilju oienja od grijeha i preusmjeravanja
na put kreposnog ivota, a time i postizanja duhovnoga i tjelesnog
zdravlja.

43

Sedam sakramenata su: Krst (baptismum, krtenje), Potvrda (confirmatio,


miropomazanje), Euharistija (eucharistia), Pokora (poenitentia, pokajanje),
Bolesniko pomazanje (unctio infirmorum, jeleosveenje), Sveti red (ordo,
rukopoloenje), enidba (matrimonium, brak); Usp. Katekizam Katolike crkve
Kompendij, HBK, Zagreb, 32006., str. 75.
44
Katekizam Katolike crkve, HBK, Zagreb, 1994., br. 1131.
45
A. Mateljan, Mala knjiga o vjeri i zdravlju, CuS, Split, 2009., str. 17.
46
Isto.

114

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

3.1. Od apostolskog doba do Karolinga


Temelj sakramenta bolesnikog pomazanja u Zapadnoj crkvi
je Poslanica svetog apostola Jakova (Jak 5, 14-15). Meutim,
kroz povijest se mijenjalo razumijevanje ove svete tajne i, shodno
tome, i liturgijski obredi. Sve to je prije reeno za apostolsko i
neposredno postapostolsko razdoblje vezano za Istonu crkvu,
apsolutno vrijedi i za Zapadnu crkvu. Iznijet emo samo neke
izvore i specifinosti zapadne tradicije. Tako se u Gelazijevom
sakramentaru s poetka V. st. (i u redakcijama iz VI. i VI II. st.)
nalazi molitva kojom se moli da ulje primi snagu djelovanjem
Duha Svetoga, da moe lijeiti tijelo: Poalji, Gospode, s nebesa
svoga Duha Utjeitelja na ovo ulje (...) za obnovu duha i tijela. Tvoj
blagoslov neka bude svakome, tko njime bude pomazan i tko ga
bude upotrebljavao, lijek za tijelo, duu i duh; da odgoni svaku
bol, svaku slabost, svako zlo due i tijela (...)47
Galsko-vizigotska molitva iz VII./ VIII. st. U ime Tvoje
(In tuo nomine) takoer svjedoi o bolesnikom pomazanju kao
sredstvu lijeenja bolesti i slabosti: Kad podijelimo u Tvoje ime
ovo ulje, kao pomazanje i kao pie, za tjelesno podizanje bolesnika,
neka od njih odmah odstupe sve sile boli. Neka poslui kao lijek
onima koji imaju vruicu i koji trpe od proljeva. Neka bude lijek
nepokretnima, hromima, slijepima i svim bolesnicima.48 To da
se posveenjem ulja i bolesnikim pomazanjem daruje tjelesno
zdravlje, svjedoi i milanska molitva Domine, Sancte, gloriose
(prije IX. st.).49 Meutim, molitva Domine Iesu Christe (takoer
prije IX. st.) istie vezu izmeu bolesti i grijeha, podrazumijevajui
da je bolest kazna za grijeh.50
Moe se rei da u ovom razdoblju ipak prevladava shvaanje
bolesnikog pomazanja kao ina kojim se prima ozdravljenje, dok
je govor o primanju oprotenja grijeha rjei. Ne postoji percepcija
da je bolesniko pomazanje priprema za smrt, odnosno Boji
sud. Sama primjena ulja u razdoblju od III. do V. stoljea na
Zapadu je ea oralno (pijenjem), nego pomazivanjem.51 Iz ovoga
vremena znaajni su dokumenti koji tumae ovaj sakrament.
Prvo tumaenje nalazimo u pismu rimskog biskupa Inocenta I.
47

Prema: A. Mateljan, Otajstvo supatnje - sakrament bolesnikog pomazanja, str.


55.
48
Isto, str. 56.
49
A. Mateljan, Nav. dj., str. 56.
50
Isto.
51
Isto.

115

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

biskupu Decenciju, oko 416. godine. U njemu se govori o tome tko


je djelitelj, a tko primatelj ove svete tajne. Nakon navoenja rijei
iz Poslanice svetog Jakova, papa, tumaei tko moe biti primatelj
sakramenta, tko posveuje ulje, a tko ga primjenjuje, kae: Nema
sumnje, to treba prihvatiti, i razumjeti o bolesnim vjernicima,
koji mogu biti pomazani svetim uljem krizme, posveenim od
biskupa, a pomazivati smiju ne samo sveenici nego i krani
u vlastitoj nudi ili nudi svojih.52 Kada navodi tko ne moe
primiti bolesniko pomazanje, kae: To se pak ne moe uiniti
pokajnicima, jer je vrsta sakramenta. Kako bi se, naime, mogla
podijeliti jedna vrsta (sakramenta) onima kojima su uskraeni
ostali sakramenti?53 Ovo pismo je na Zapadu prihvaeno i vrlo
brzo je dobilo obvezujui, kanonski karakter, tako da se formirala
praksa da ulje za bolesniko pomazanje, kao i ulje krizme (sv.
miro), posveuje iskljuivo biskup.
U govorima o bolesnikom pomazanju Cezarije Arleki (VI.
st.) istie vezu izmeu bolesnikog pomazanja i opratanja grijeha,
ali ne povezuje ovaj sakrament s pripremom na smrt. tovie,
naglaava vezu s euharistijom: Kada doe bolest, bolesnik
prima Tijelo i Krv Kristovu; ponizno trai ulje koje su blagoslovili
sveenici. Zatim mae svoje tijelo da bi se na njemu ispunilo
ono to je pisano (i navodi Jak 5, 14-15).54 Beda asni (735.)
takoer tumai da bolesniko pomazanje ima uinak ozdravljenja
tijela. Od VIII. stoljea polako nestaje praksa da laici mogu sami
nositi, dijeliti i samostalno upotrebljavati posveeno ulje, to ostaje
iskljuivo u nadlenosti sveenika. Sam in primjene ulja postaje
znaajniji i naglaeniji od posveenja koje obavlja biskup na Veliki
etvrtak (poevi od VII. st.), ime se eli istaknuti biskupska vlast
u vrenju svih sakramenata. Posveenje ulja obavlja se na kraju
misnog kanona (anafore).
Dakle, moe se rei kako je znaajka ovog razdoblja da
se bolesniko pomazanje shvaa uglavnom kao sakrament
ozdravljenja tijela i duha, rjee oprotenja grijeha, a nikako kao
posljednje pomazanje pred smrt. Zatim, pravo posveenja ulja
pridrano je biskupu, i to na euharistijskoj liturgiji (s vremenom
iskristalizirano na Veliki etvrtak), da to posveenje sadri molitvu
epikleze, da pomazivati bolesnike u poetku mogu i prezbiteri i
laici, a poslije samo prezbiteri.
52

Prema: A. Mateljan, Nav. dj., str. 57-58.


Isto, str. 58.
54
Isto, str. 59.
53

116

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

3.2. Doba Karolinga i skolastike


Karolinka epoha, s drutvenim, kulturnim i teolokim
reformama, donijela je promjene i u praksi sakramenta bolesnikog
pomazanja. Za razliku od prethodnog razdoblja, kada je teite ove
svete tajne bilo na posveenju ulja, sada se teite prebacuje na
sam in pomazanja. Javljaju se pitanja o mjestu, redoslijedu i
broju pomazivanja, pojavljuje se raznovrsnost molitava i oblikuju
se precizna pravila za slavljenje ovoga sakramenta.
Za razliku od prethodnog razdoblja, kada se bolesniko
pomazanje obavljalo kod svake bolesti i slabosti, u ovom vremenu
sve vie ovaj sakrament postaje posljednje pomazanje, odnosno
priprema za smrt. Usporedno s tim sve se vie naglaava grijeh kao
uzronik bolesti, tako da ovaj sakrament poprima neke znaajke
svete tajne pokajanja te se propisuje da nakon bolesnikog
pomazanja i ozdravljenja bivi bolesnik mora vriti pokornika
djela (post, djela kajanja, zabrana braka ili pune upotrebe braka
i sl.). Sve ovo uinilo je da su vjernici poeli odlagati primanje ove
svete tajne do pred samu smrt. Posljedica je shvaanje sakramenta
bolesnikog pomazanja kao posljednjeg pomazanja. Zbog isticanja
da je bolesniko smrtno trpljenje zadovoljtina, nuna za oprotenje
grijeha i osloboenje od njegovih posljedica, ovaj sakrament se
od pomazanja za zdravlje i ivot pretvorio u pomazanje za smrt,
unctio ad mortem. Posljedino, i naziv se mijenja u sacramentum
exeuntium, sakrament onih koji izlaze iz ovoga ivota. Ipak, unato
ovoj promjeni, tekstovi molitava nisu mijenjani te su i dalje
izraavali pronju za ozdravljenje.55 Ovom pomaku pridonijeli su i
najvaniji tumai bolesnikog pomazanja u ovom razdoblju, Petar
Lombardo, Bonaventura, Duns Skot i Toma Akvinski. Uviajui
da nakon bolesnikog pomazanja ne dolazi uvijek do ozdravljenja
tijela, skolastika teologija zakljuuje da tjelesno zdravlje ne moe
biti jedini cilj ovog sakramenta, pa uvodi uenje da je primarni
cilj primanja bolesnikog pomazanja primanje duhovnog lijeka, a
onda, ako je to korisno za duu, i tjelesnog ozdravljenja.
Budui da je teite stavljeno na oienje od grijeha,
bolesniko pomazanje se shvaa kao posljednje oienje due
pred smrt, pa se stoga smije obavljati samo in extremis, na kraju,
tj. na izlasku iz ovog ivota. Naravno, ako je ovim sakramentom
uklonjen grijeh, a grijeh je uzronik bolesti, proizlazi da i zdravlje
nastupa in extremis. Kako se istoni grijeh i kasniji teki,
55

Isto, str. 64.

117

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

smrtni grijesi briu sakramentima krtenja i pokore, sakrament


bolesnikog pomazanja (sada shvaan i nazivan sakrament
posljednjeg pomazanja), koji takoer oslobaa od grijeha, tome
dodaje i ienje od lakih grijeha i ostataka grijeha, a takoer
pomae i kod bolesti tijela, koje su (zakljuujemo, drugotne
vanosti u odnosu na duu) posljedice bolesti due.56 Ekstremni
stav ima Duns Skot, koji kae da bolest, patnje i stradanja imaju
ulogu ovozemaljskog istilita i zamjenjuje onostrane istiline
muke. Tako ovjek koji je po krtenju i pokori oien od velikih
grijeha, a ima lake grijehe to mu prijee put u vjenu slavu,
predsmrtnim patnjama i sakramentom posljednjeg pomazanja
dobiva brisanje tih lakih grijeha i otvora mu se put u slavu. Stoga
je potrebno bolesniko pomazanje obavljati u trenutku kada
bolesnik vie nije svjestan, kako vie ne bi mogao grijeiti, odnosno
kako bi ostao oien u trenutku smrti.57
Toma Akvinski takoer tumai sakrament bolesnikog
pomazanja kao in koji uvodi ovjeka u vjenu slavu. On naziva ovu
svetu tajnu sakramentom ozdravljenja, a pod tim podrazumijeva
najprije duhovno zdravlje, dok je tjelesno zdravlje vie kao usputni
element koji nije iskljuen, ali je podreen duhovnom spasenju, jer
je tijelo orue due, a orue slui glavnom djelatniku, nuno je
da raspoloivost orua bude takva te odgovara glavnom djelatniku;
stoga i tijelo ima raspoloivosti koje odgovaraju dui. Prema tome
od nemoi due, a to je grijeh, ponekad nemo prelazi na tijelo (...)
Prema tome bilo je prikladno da se protiv grijeha upotrebi neki
duhovni lijek ukoliko od grijeha proizlazi tjelesna nemo, pa se
tim duhovnim lijekom katkada lijei tjelesna nemo, naime kad
je korisna za spasenje. A za to je odreen sakrament bolesnikog
pomazanja.58 Iako Toma Akvinski takoer dri da je bolesniko
pomazanje sakrament koji Crkva daruje kao posljednje sredstvo
koje priprema ovjeka za ulazak u vjenu slavu, ipak ne kae da je
on rezerviran za posljednje trenutke ivota, nego za teke bolesnike
koji su izloeni neposrednoj opasnosti od pribliavajue smrti. Za
razliku od Duns Skota Toma zahtijeva da za primanje bolesnikog
pomazanja bolesnik bude svjestan i u onakvom stanju u kakvom

56

Usp. V. Devetak, Pastoralno liturgijski vid sakramenta bolesnikog pomazanja,


Sluba Boja 19 (1979.) 3, str. 236.
57
Usp. A. Mateljan, Nav. dj., str. 66.
58
Toma Akvinski, Suma protiv pogana, IV, 73 (sv. II, 1093-1095).

118

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

biva primatelj svete priesti.59 Djelitelj sakramenta bolesnikog


pomazanja je sveenik.
Kanonsko sankcioniranje bolesnikog pomazanja kao
posljednjeg pomazanja, uz stavove o djelitelju, materiji, mjestima
i uinku pomazanja, kao i molitvenoj formi, daje Firentinski sabor
(1439. g.) u dekretu za Armence Exultate Deo: Peti sakrament
je posljednje pomazanje, ija je materija maslinovo ulje koje je
posvetio biskup. Ovaj sakrament se ne smije podjeljivati osim
bolesniku za kojeg se boji da e umrijeti; njega treba pomazati po
ovim mjestima: po oima zbog gledanja, po uima zbog sluanja,
po nosnicama zbog mirisanja, po ustima zbog jela ili govora, po
rukama zbog dodira, po nogama zbog hodanja, po slabinama zbog
uivanja koje se u njima budi. Forma tog sakramenta je ova: Po
ovom svetom pomazanju i po svom preblagom milosru, oprostio ti
Gospodin to god si sagrijeio gledanjem i slino za druge udove.
Djelitelj tog sakramenta je sveenik. Uinak pak je ozdravljenje
duha, a i samog tijela ukoliko je to korisno za duu.60
Obrednici VIII. do IX. stoljea imaju zajedniku formulu
za sva pomazanja, i ona naglaava tjelesni uinak: Maem te
svetim uljem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, zazivajui milosre
istoga Gospodina i Boga naega, da uzmaknu sve boli i neprilike
tvoga tijela, da ti se povrati zdravlje i snaga (...).61 Obrednici IX.
do XII. stoljea sadre obred pomazanja pet osjetila, s odnosnim
molitvama za svako pomazanje, koje govore o zdravlju tijela, ali i o
opratanju grijeha, npr.: Pomazujem ti oi posveenim uljem da,
togod si sagrijeio nedoputenim gledanjem, bude iskljueno po
pomazivanju svetim uljem (...)62 Obrednici od X. stoljea sadre
takoer obred pomazanja pet osjetila s molitvama koje govore o
zdravlju tijela i opratanju grijeha, ali za razliku od prethodne
skupine, molitva je istovjetna za svako pomazanje: Ovim svetim
pomazanjem i Bojim blagoslovom otpustio ti Gospodin sve to si
sagrijeio gledanjem (doticanjem, sluanjem, mirisanjem, hodom)
(...)63

59

Usp. V. Devetak, Nav. dj., str. 236.


H. Denzinger P. Hnermann (ed.), Enchiridion symbolorum, definitionum et
declarationum de rebus fidei et morum (Zbirka saetaka vjerovanja definicija i
izjava o vjeri i udoreu), UPT, akovo, 2002., (dalje DH), br. 1324-1325.
61
Prema: A. Mateljan, Nav. dj., str. 62.
62
Isto.
63
Isto.
60

119

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

3.3. Tridentski sabor


Tridentski sabor (1545.1563.) je, meu ostalim, odran
kao odgovor na protestantske napade na Rimokatoliku crkvu,
njezinu organizaciju i uenje, te radi opovrgavanja protestantskih
teolokih teza, ali i kao reformni sabor. Martin Luter izriito negira
sakramentalnost bolesnikog pomazanja navodei kao razlog to
to nema potvrde da ga je Krist ustanovio. On u izvjetaju iz Jak 5,
14-15 vidi samo dar ozdravljanja koji je dan apostolima. Katolikoj
crkvi zamjera to bolesniko pomazanje daje umiruima, iako se
u Jakovljevoj poslanici spominju bolesnici, a ne umirui i to ga
obavlja jedan sveenik, a u poslanici pie da se pozovu sveenici
(mnoina). Luter takoer smatra da kada bi bolesniko pomazanje
zaista bilo sakrament, ono bi uvijek bilo djelotvorno, tj. uvijek
bi ozdravilo bolesnika. Ipak misli da bolesniko pomazanje, kao
obred ustanovljen od Crkve, ne moe tetiti, nego moe dobro doi
vjernicima. Jean Calvin bolesniko pomazanje smatra izmiljenim
sakramentom.
U Dekretu o sakramentima pokore i bolesnikog pomazanja
Tridentski sabor govori o nazivu, ustanovi, djelitelju, materiji i
uinku bolesnikog pomazanja, te o molitvenoj formi. U uvodnom
dijelu govori se o razlogu sakramenta: Svidjelo se svetom saboru
tom uenju o pokori dodati ono to slijedi o sakramentu posljednjeg
pomazanja, za koji su oci mislili da nije samo zavrni dio pokore,
nego i itavog kranskog ivota, koji bi trebao biti neprestana
pokora. (Sabor) najprije izjavljuje i ui o njegovom ustanovljenju,
da je preblagi na Spasitelj, (...) premda je najveu pomo pruio u
ostalim sakramentima kojima e se krani dok ive moi sauvati
netaknutima od svake vee duhovne nedae, ipak je kraj ivota
utvrdio kao nekom najsigurnijom zatitom (...).
Prvo poglavlje govori o ustanovljenju sakramenta posljednjeg
pomazanja: To sveto pomazanje bolesnika ustanovio je Gospodin
na Isus Krist kao pravi i istiniti sakrament Novoga zavjeta, to je
kod Marka dodue samo naznaeno[usp. Mk 6, 13], a apostol Jakov,
Gospodinov brat, ga je preporuio i proglasio. (...) Materija je ulje
posveeno od biskupa; naime pomazanje najpogodnije predstavlja
(in) kojim se milost Duha Svetoga na nevidljiv nain umazuje u
duu bolesnika; forma pak su one rijei:Po tom pomazanjuitd.
Drugo poglavlje tumai uinke tog sakramenta: Sadraj pak
i uinak tog sakramenta (...) je naime ta milost Duha Svetoga,
ijim pomazanjem se oprataju grijesi koje jo treba okajati, i briu
ostaci grijeha, a dua se bolesnika olakava i utvruje, pobuujui
120

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

kod njega veliko pouzdanje u Boje milosre, ime se bolesnik


ohrabruje kako bi lake podnosio neugodnosti i bolesti (...) te kako
bi postigao zdravlje tijela ako bi to koristilo spasenju due.
U treem poglavlju govori se o djelitelju i vremenu kada se
mora podjeljivati, te (...) da su pravi djelitelji tog sakramenta
prezbiteri Crkve; tim izrazom se na tom mjestu podrazumijevaju
ne stariji po godinama ili narodni prvaci, nego biskupi, ili sveenici
koje su oni pravilno zaredili. Takoer se govori da to pomazanje
treba podijeliti bolesnicima, posebno pak onima koji tako opasno
boluju, da se ini kako se nalaze na kraju ivota, zbog ega se ono
naziva i sakrament umiruih. Ako pak bolesnici ozdrave poslije
primanja tog pomazanja, mogu se ponovno okrijepiti zatitom tog
sakramenta, ako su upali u drugu slinu ivotnu opasnost. (...)64
Iako se u Dekretu, u ijem naslovu stoji bolesniko, a
ne posljednje pomazanje, govori o posljednjem pomazanju i
sakramentu umiruih, ipak se ne kae da se to pomazanje vri
samo nad umiruima, nego se izriito veli da se podjeljuje bolesnima
(uz dodatak posebno onima za koje se ini da se nalaze na kraju
ivota). Dakle, ini se da unato izostanku eksplicitnog izraza
Tridentinum shvaa bolesniko pomazanje upravo u eshatolokom
smislu, kao sacramentum exeuntium.
Posttridentski Rimski obrednik objavio je papa Pavao V. godine
1614. U njemu su proglaeni obrasci i propisi, s naglaenim
eshatolokim shvaanjem, za podjeljivanje sakramenta bolesnikog
pomazanja, koje treba podijeliti bolesniku pred smrt, ali dok je
jo pri svijesti. Djelitelj pomazanja je sveenik. Obred poinje
molitvom zaklinjanja, a potom slijedi pomazivanje oiju, uiju,
nosa, usta, ruku i nogu. Molitvena formula uzeta je iz Dekreta
za Armence Firentinskog sabora (1439. g.): Po ovom svetom
pomazanju i po svom preblagom milosru, oprostio ti Gospodin
to god si sagrijeio gledanjem, (i slino za druge udove). U istoj
bolesti sakrament se moe podijeliti samo jednom, a u sluaju
druge bolesti iste osobe moe se ponoviti.65
3.4. Drugi vatikanski sabor
Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) spominje sakrament
bolesnikog pomazanja u etiri dokumenta. U Konstituciji o svetoj
64
65

DH, br. 1694-1700.


Ovo se posve slae sa stavom pravoslavnog kolskog bogoslovlja. Usp. L.
Mirkovi, Nav. dj., str. 143.

121

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

liturgiji (Sacrosanctum Concilium, SC) ukratko su objanjeni narav


sakramenta, redoslijed sakramenata za bolesnike i sam obred
bolesnikog pomazanja: Posljednje pomazanje, koje se jo, i to
bolje, moe zvati bolesniko pomazanje, nije sakramenat samo
za one koji se nalaze u skrajnoj ivotnoj pogibelji. Sigurno je ve
prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti
ili starosti nalazi na poetku smrtne pogibelji; Uz odijeljene
obrede bolesnikog pomazanja i popudbine neka se sastavi
povezan obred prema kojemu e se bolesniku podijeliti pomazanje
poslije ispovijedi, a prije primanja popudbine; Broj mazanja
neka se uprilii okolnostima, a molitve kod obreda pomazanja
bolesnika neka se tako izmijene da odgovaraju raznim stanjima
bolesnika kad primaju taj sakramenat.66 Primjetno je da ovaj prvi
dokument Drugoga vatikanskog istie kako je umjesto posljednje
pomazanje bolje koristiti naziv bolesniko pomazanje, budui da
to nije sakrament namijenjen iskljuivo umiruima. Kod umiruih
bolesnika odreuje redoslijed podjeljivanja sakramenata (pokora,
bolesniko pomazanje, priest),67 te kako molitve treba prilagoditi
vrsti bolesti.
Dogmatska konstitucija o Crkvi (Lumen Gentium; LG), govorei
o vrenju opeg sveenitva u sakramentima, o bolesnikom
pomazanju veli: Svetim pomazanjem bolesnika i molitvom
sveenika cijela Crkva preporuuje bolesne trpeem i proslavljenom
Gospodinu, da im olaka boli i da ih spasi (usp. Jak 5,14-16),
dapae ih potie da se slobodno sjedinjuju s Kristovom mukom i
smru (usp. Rim 8,17; Kol 1,24; 2 Tim 2, 11-12; 1 Petr 4,13), i tako
doprinesu dobru Bojega Naroda.68 Ovdje se naglaava potreba
sudjelovanja u Kristovim patnjama. Iako se ne spominje posljednje
pomazanje, ipak se ini da se jo uvijek dri kako je ono priprema
za smrt.
Dekret o slubi i ivotu prezbitera (Presbyterorum ordinis; PO)
naglaava da su prezbiteri djelitelji bolesnikog pomazanja, ali i to
da su svi sakramenti, pa tako i sakrament bolesnikog pomazanja,
povezani s euharistijom: Prezbiteri, slubenici sakramenata
Euharistije (...) bolesnikim, uljem pridiu bolesne (...) Ostali
sakramenti i djela apostolata, kao i sve crkvene slube, tijesno su
66

Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Kranska sadanjost; Zagreb, 41986.;


SC, br. 73-75.
67
Ovo potpuno koincidira sa stavom pravoslavnog kolskog bogoslovlja; usp. L.
Mirkovi, nav. dj., str. 143.
68
LG, br. 11.

122

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni (...)69


Dekret o Istonim katolikim crkvama (Orientalium Ecclesiarium;
OE) kae: Na temelju spomenutih naela mogu se istonim
kranima, koji se u dobroj vjeri nalaze odijeljeni od Katolike
crkve, podijeliti sakramenti pomirenja, euharistije i bolesnikoga
pomazanja ako sami od sebe to zatrae i ako su pravo raspoloeni,
tovie, i katolicima je doputeno zatraiti iste sakramente od onih
nekatolikih sluitelja u ijoj Crkvi postoje valjani sakramenti,
kad god to svjetuje potreba ili prava duhovna korist, a pristup je
katolikom sveeniku fiziki ili moralno postao nemogu.70
3.5. Red bolesnikog pomazanja i skrbi za bolesnike
Nakon Drugoga vatikanskog sabora papa Pavao VI. objavljuje
1970. godine Red posvete ulja katekumena, bolesnika i krizme, a 30.
11. 1972. godine i obrednik (trebnik) Red bolesnikog pomazanja
i skrbi za bolesnike. Tu se osim obreda bolesnikog pomazanja
nalazi i apostolska konstitucija Sacram unctionem infirmorum
(Svetim bolesnikim pomazanjem), koja propisuje: (...) do sada je
za valjanost ovog sakramenta bilo propisano maslinovo ulje, kojega
na nekim podrujima uope nema ili se teko moe nabaviti; stoga
smo (...) odluili da se ubudue (...) moe koristiti i drugo ulje,
koje je dobijeno od biljaka (...) to se tie broja mazanja i udova
koji se mau, uinilo nam se prikladno pojednostaviti obred. (...)
Naom apostolskom vlau odreujemo da se u latinskom obredu
ubudue uvaava sljedee: sakrament bolesnikog pomazanja
dijeli se onima koji su teko bolesni tako da se mau po elu i
rukama propisno blagoslovljenim maslinovim uljem ili (...) kojim
drugim biljnim uljem, pri emu se samo jedanput izgovaraju ove
rijei: Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrem
neka ti pomogne Gospodin i milost Duha Svetoga, da te slobodno
od grijeha spasi i milostivo podigne. (...) Ovaj sakrament se moe
ponoviti ako bolesnik poslije pomazanja ozdravi, pa opet padne u
bolest; ili ako tijekom iste bolesti nastupi vea pogibelj.71

69

PO, br. 5.
OE, br. 27.
71
Pavao VI., Apostolska konstitucija Svetim bolesnikim pomazanjem u:
Rimski obrednik: Red bolesnikog pomazanja i skrbi za bolesnike, Kranska
sadanjost, Zagreb, 1984., str. 9.
70

123

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

Obrednik donosi upute o tome kada i kako obavljati ovaj


sakrament: redovnim obredom; u sklopu liturgije (mise);72 na
velikom skupu vjernika; u isto vrijeme za vie bolesnika, u sklopu
euharistijske liturgije ili izvan nje; zajedno s drugim sakramentima
(pokore, priesti, krizme); bez priesti; u posebnim sluajevima;
uvjetno pomazanje. Za razliku od stava Tridentskog sabora, po
kojem se ovaj sakrament ponovo moe obaviti nad istom osobom
samo u sluaju da ozdravi pa onda opet oboli, ali od druge bolesti,
konstitucija, koja se nalazi u ovom obredniku, ne pretpostavlja
drugu bolest kao pretpostavku za ponavljanje pomazanja.
Primjetno je da ova konstitucija, iako govori o teko bolesnima
kojima se podjeljuje bolesniko pomazanje, ne spominje smrtno
bolesne, odnosno ne spominje da ovaj sakrament predstavlja
posljednje pomazanje. Takoer, za razliku od saborske konstitucije
Lumen Gentium, ne spominje bolesniko pomazanje kao
ohrabrivanje pred smrt. Dakle, sakrament bolesnikog pomazanja
ponovo je shvaen kao pomazanje bolesnika, a ne (obavezno)
umiruih. Stoga se moe rei da, za razliku od teologije Tridentskog
sabora koja ima eshatoloki pristup bolesnikom pomazanju i vidi
ga kao pripremu za smrt, teologija Drugoga vatikanskog sabora
(i nakon njega) gleda na sakrament bolesnikog pomazanja kroz
soterioloku prizmu i vidi ga kao susret bolesnika s Kristom, koji
je istinsko uskrsno zdravlje i ivot.
to se tie sakramentalnog ina Red bolesnikog pomazanja i
skrbi za bolesnike, kae: Pomazanje se dijeli mazanjem bolesnika
po elu i rukama; prikladno je formu tako podijeliti da se prvi
dio govori pri mazanju ela, a drugi pri mazanju ruku. (...) No,
nema prepreke da se, s obzirom na prirodu pojedinih naroda, broj
mazanja povea ili da se bolesnik pomae na drugim mjestima
tijela, to e se predvidjeti pri sastavljanju posebnih obrednika.73
to se tie djelitelja sakramenta, obrednik kae: Samo
je sveenik vlastiti djelitelj bolesnikog pomazanja. Redovno
obavljanje te slube pripada biskupima, upnicima i njihovim
suradnicima, sveenicima kojima je povjerena pastva bolesnika
ili staraca u bolnicama i poglavarima redovnikih zajednica (...).74
Red bolesnikog pomazanja i skrbi za bolesnike kategorian
72

Ovo implicira da redovni obred ne pretpostavlja redovno vrenje ovog


sakramenta unutar euharistije.
73
Rimski obrednik: Red bolesnikog pomazanja i skrbi za bolesnike, Prethodne
napomene; br. 23-24.
74
Isto, br. 16, 18.

124

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

je kad se radi o umrlim osobama: Bude li sveenik pozvan kod


bolesnika koji je ve umro, neka se za njega pomoli Bogu da mu
oprosti grijehe i da ga primi u svoje Kraljevstvo, a pomazanje neka
mu ne daje. A onda slijedi problematina reenica: Ako se pak
sumnja da li je bolesnik doista umro, moe mu se podijeliti taj
sakrament uvjetno.75
3.6. Postkoncilska recepcija i dokumenti
Ako moemo vjerovati Hubertu Jedinu, jednom od najveih
poznavatelja crkvene povijesti i opih crkvenih sabora te zbivanja
oko njih, koji tvrdi da se misao jednog opeg sabora poinje
razumijevati i ivjeti tek nakon pedeset godina, nalazimo se u tom
vremenu. Ma koliko sluali da su doneseni dokumenti podloni
raznim tumaenjima i skloni dvostrukim formulacijama, njihovu
postojanost ne moemo osporiti. Govorei o recepciji Drugoga
vatikanskog sabora, katoliki teolog Ante Crnevi kae: Iz
crkvene obnove liturgije valja zakoraiti u liturgijsku obnovu
Crkve. Liturgijska obnova stoga prelazi u razdoblje otajstvenoga
dinamizma u kojem slavljeno otajstvo treba preobraziti zajednicu
koja slavi.76
Iako je Drugi vatikanski sabor donio zaokret i otklon od
tridentskog eshatolokog pristupa prema soteriolokom poimanju
bolesnikog pomazanja, ipak se ne moe rei da su skolastiki i
tridentski stavovi pali u zaborav. Javljaju se teolozi koji oivljavaju
eshatoloki pristup,77 govorei da se rijei Jak 5,15, kako e
molitva vjere spasiti nemonika, i Gospodin e ga podii odnose
na uskrsnue (a njega nema bez smrti), te da bolest i smrt
predstavljaju nasljedovanje Krista, kao i da ovakvi stavovi ne
pomiu Kristovo djelo lijeenja bolesnika u drugi plan, nego se u
dvojbi izmeu tjelesnog ozdravljenja i smrti, opredjeljuju za smrt
kao odluujui trenutak za spasenje.78
Zakonik kanonskoga prava (Codex iuris canonici) Zapadne
crkve,79 kao znaajni postkoncilski akt, donosi propise o
75

Isto, br. 15.


A. Crnevi, Liturgijska obnova u svijetlu poslijesaborskih smjernica,
Bogoslovska smotra 75 (2005.), br. 3, str. 759.
77
A. Mateljan, Otajstvo supatnje - sakrament bolesnikog pomazanja, str. 87-88,
fusnota 130.
78
Isto, str. 88.
79
Papa Ivan Pavao II. 23. sijenja 1983. apostolskom konstitucijom Sacrae
76

125

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

bolesnikom pomazanju, koji su vrlo eksplicitni i ne trebaju


objanjenja. Budui da u kanonskom obliku izraavaju ovo to
je ve sadrano u obredniku Pavla VI., samo navodimo najvanije
kanone: to se tie primatelja sakramenata, u kanonu 843 se
veli: Posveeni sluitelji ne mogu uskratiti sakramente onima
koji ih prikladno trae, koji su valjano raspoloeni i kojima se
pravom ne zabranjuje primanje sakramenata. Pastiri dua i ostali
vjernici duni su, svatko prema svojoj zadai u Crkvi, brinuti
se da se oni koji trae sakramente priprave za njihovo primanje
potrebnom evangelizacijom i katehetskom poukom, pazei na
odredbe koje je izdala mjerodavna vlast. Katoliki sluitelji
doputeno podjeljuju sakramente samo katolikim vjernicima,
koji ih isto tako doputeno primaju samo od katolikih sluitelja
(). Kad god to trai potreba ili savjetuje istinska duhovna korist i
samo ako se izbjegne pogibelj zablude ili ravnodunosti, vjernicima
kojima fiziki ili moralno nije mogue doi do katolikog sluitelja
doputeno je primiti sakramente pokore, euharistije i bolesnikog
pomazanja od nekatolikih sluitelja ije Crkve imaju valjane
spomenute sakramente. 80
Podjeljivanje sakramenta vjernicima koji nisu u punom
zajednitvu s Katolikom crkvom mogue je pod odreenim
uvjetima: Katoliki sluitelji doputeno podjeljuju sakramente
pokore, euharistije i bolesnikog pomazanja lanovima istonih
Crkava koje nisu u potpunom zajednitvu s Katolikom crkvom ako
to dotini svojevoljno trae i ako su pravo raspoloeni; to vrijedi i za
lanove drugih Crkava koje su po sudu Apostolske Stolice, to se
tie sakramenata, u istom poloaju kao i spomenute istone Crkve.
Ako je smrtna pogibelj ili ako, prema sudu dijecezanskog biskupa ili
biskupske konferencije, to zahtijeva druga teka potreba, katoliki
sluitelji doputeno podjeljuju spomenute sakramente i drugim
kranima koji nisu u potpunom zajednitvu s Katolikom crkvom
i koji ne mogu doi do sluitelja svoje zajednice, a svojevoljno to
trae, samo ako s obzirom na te sakramente oituju katoliku vjeru
i ako su pravo raspoloeni.81 Ipak, trai se prethodno savjetovanje
mjesnog biskupa ili biskupske konferencije s drugom Crkvom, s
kojom ne postoji potpuno zajednitvo.
disciplinae leges proglasio je ovaj Zakonik, koji je stupio na snagu 27. studenog
1983. Usp. Matija Berljak, Bolesniko pomazanje prema novom crkvenom
zakoniku, Bogoslovska smotra 53 (1994.), 4, str. 300.
80
Zakonik kanonskoga prava (Codex iuris canonici), Glas Koncila, Zagreb, 1996.,
kan. 844.
81
Isto, kan. 845.

126

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

Za primanje sakramenta trai se dob upotrebe razuma


te barem moralna sigurnost da bi vjernik zatraio primanje
bolesnikog pomazanja kad bi mu to bilo mogue, a iskljueni su
oni koji tvrdokorno ustraju u grijehu.82 Podjeljivanje pomazanja
rezervirano je za sveenika, koji se treba strogo drati liturgijskih
propisa.83 Uz to potie duobrinike i blinje bolesnika da se
pobrinu kako bi bili na vrijeme okrijepljeni ovim sakramentom.84 U
smislu pastoralne skrbi svakome je sveeniku doputeno nositi sa
sobom blagoslovljeno ulje da bi, ako je potrebno, mogao podijeliti
sakrament bolesnikog pomazanja.85
Posvetu ulja redovito obavlja biskup, a u izvanrednim prilikama
to moe uiniti i sam sveenik: U podjeljivanju sakramenata za
koje su potrebna sveta ulja sluitelj mora upotrijebiti maslinovo
ili drugo biljno ulje koje je biskup, i to nedavno, posvetio ili
blagoslovio, () upnik neka pribavi sveta ulja od svojega biskupa
i neka ih pomno i dolino uva.86 Ulje koje se upotrebljava za
bolesniko pomazanje mogu, osim biskupa, blagosloviti: 1. oni
koji se u pravu izjednauju s dijecezanskim biskupom; 2. svaki
prezbiter, ako trai potreba, ipak u samom slavljenu sakramenta.87
I Katekizam Katolike crkve pripada pokoncilskim dokumentima Katolike crkve. Govor o bolesnikom pomazanju svrstan je
u poglavlje Sakramenti ozdravljanja, zajedno sa sakramentom
pokore i pomirenja (pokajanja). Govorei o djelitelju, vremenu
podjeljivanja, primateljima i uincima sakramenta, na katekizamski
nain ponavlja nauk Katolike crkve:88 Crkva vjeruje i ui da je
jedan od sedam sakramenata napose odreen za potporu onima
koje kua bolest: to je bolesniko pomazanje. (...) Svjedoanstva o
mazanju bolesnika blagoslovljenim uljem susreu se od starine u
liturgijskoj predaji i na Istoku i na Zapadu. Tijekom stoljea sveta
se pomast sve iskljuivije dijelila umiruima, pa je stoga i dobila
naziv Posljednja pomast. Ali unato takvu razvoju, liturgija nije
nikada prestala moliti Gospodina da bolesnik zadobije i tjelesno
zdravlje, ako mu je korisno za spas. 89 Slijedi upuivanje na
82



84

85

86

87

88

89

83

Usp. Isto, kan. 1004-1007.


Isto, kan. 846, 848.
Isto, kan. 1001.
Isto, kan. 1003.
Isto, kan. 847.
Isto, kan. 999.
Prema: Katekizam Katolike crkve, br. 1514-1532.
Isto, br. 1511-1512.

127

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

apostolsku konstituciju koja ureuje slavljenje sakramenta te


objanjava da nije sakrament samo za one koji se nalaze u
skrajnjoj ivotnoj pogibelji. Sigurno je ve prikladno vrijeme za
njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na
poetku smrtne pogibelji.90 Ovaj se sakrament moe ponoviti ako
bolesnik po primljenoj pomasti prizdravi, a onda nastupi druga
teka bolest. U tijeku iste bolesti sakrament se moe ponoviti ako
nastupi pogoranje (...).91
Slavlje sakramenta moe biti pojedinano ili u zajednici, bilo
da biva u obitelji, bolnici ili crkvi, bilo za samo jednog bolesnika
ili za skupinu nemonika. Veoma je prikladno da se slavi unutar
euharistije kao spomen-ina Gospodnjeg Vazma. Ako to okolnosti
svjetuju, slavlju ovog sakramenta moe prethoditi sakrament
pokore, a za njim uslijediti euharistija. (...). Rije i sakrament
jesu nerazdvojiva cjelina. Sluba Rijei, kojoj prethodi pokorniki
in, uvodi u slavlje. Kristove rijei i apostolsko svjedoenje
oivljuju vjeru bolesnika i zajednice da bi od Gospodina iskali
snagu njegova Duha. Slavlje sakramenta ima ove glavne dijelove:
starjeine Crkve (Jak5,14) - u utnji - polau ruke na bolesnike;
nad bolesnicima mole u vjeri Crkve;to je epikleza vlastita ovom
sakramentu; slijedi pomazanje uljem, to ga je, ako je mogue,
blagoslovio biskup. Ti liturgijski ini ukazuju koju milost ovaj
sakrament daje bolesnima. 92
Uinak ovog sakramenta je: (1) posebni dar Duha Svetoga, to
jest milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba
vlastitih tekoj bolesti ili starakoj nemoi () koja obnavlja
pouzdanje i vjeru u Boga, jaa protiv napasti Zloga, to jest napasti
obeshrabrenja i tjeskobe smrti.Ta potpora Gospodnja snagom
njegova Duha privodi bolesnika k ozdravljenju due, a takodjer i
tijela, ako je to volja Boja.I povrh toga ako je sagrijeio, oprostit
e mu se (Jak 5,15). Slijedi (2) sjedinjenje s mukom Kristovom
jer bolesnik prima snagu i dar da se tjesnje sjedini s Kristovom
mukom: bolesnik na neki nain bivaposvecenda donosi plodove
po suoblienju s otkupiteljskom Kristovom mukom. Trpljenje,
posljedica istonog grijeha, prima novi smisao: postaje udionitvo
90

Isto, br. 1514. To je citat iz konstitucije Sacrosanctum Concilium, Drugog


vatikanskog koncila.
91
Isto, br. 1515. Citirajui konstituciju Svetim bolesnikim pomazanjem Pavla
VI., ali s interpolacijom druga (teka) bolest, kao da se vraa na Dekret o
sakramentima pokore i bolesnikog pomazanja Tridentskog sabora i njegovo
shvaanje ovog sakramenta.
92
Isto, br. 1517-1519.

128

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

u Kristovu spasiteljskom djelu. To je ujedno i eklezijalni uinak,


(3) milost crkvenog zajednitva jer slavei ovaj sakrament Crkva
se, u opinstvu svetih, zauzima za bolesnikovo dobro, a bolesnik,
po milosti sakramenta, sa svoje strane pridonosi posveenju
Crkve i dobru svih ljudi za koje Crkva trpi i za koje se, po Kristu,
prinosi Bogu Ocu. Konano, ono je i (4) priprava za posljednji
prijelaz, budui dovruje nae suoblienje sa smru i uskrsnuem
Kristovim, to ga je sakrament krtenja zapoeo. On nadopunjuje
sveta pomazanja koja obiljeavaju sav ivot krsana: krsno je
pomazanje u nama zapeatilo novi ivot, a krizmeno nas ojaalo
za ivotnu borbu; ovo posljednje pomazanje je poput vrste utvrde
koja brani svretak naega zemaljskog ivota u vidu zadnjih borbi
pred ulazak u Oinski dom.93
Dakle, svrha je posredovanje posebne milosti (blagodati)
Boje u situaciji bolesti i starosti, a vrijeme pogodno za primanje
svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti
poinje biti u ivotnoj pogibelji. Svaki put kada kranin teko
oboli, moe primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja,
kad se bolest pogorala.94 Djelitelj je sveenik, pri emu se navode
odredbe Konstitucije Pavla VI. i Zakonika kanonskog prava.
Uz to Katekizam Katolike crkve istie povezanost sakramenta
bolesnikog pomazanja s ostalim sakramentima, grupirajui ih u
sakramente na poetku i na kraju ivota: I kao to sakramenti
krsta, potvrde i euharistije ine jednu cjelinu, te ih nazivamo
sakramenti kranske inicijacije, tako se moe rei da sakramenti
pokore, bolesnikog pomazanja i euharistije, kao popudbine, tvore
na kraju kranskog ivota sakramente pripreme za Domovinu ili
sakramente dovretka zemaljskog hodoaenja.95
Iako se u navedenom tekstu citiraju i tridentske formulacije,
ipak je vidljivo da Katekizam Katolike crkve kao uinak
bolesnikog pomazanja ne stavlja na prvo mjesto brisanje grijeha
i eshatoloko ozdravljenje, nego milost pomoi i okrjepe. Ipak,
uza sve saborske zakljuke i mnotvo postkoncilskih dokumenata
i teolokih rasprava, recepcija uenja Drugoga vatikanskog sabora
o sakramentu bolesnikog pomazanja nije se na terenu mnogo
promijenila. Jo uvijek vlada neusklaenost izmeu teologije i
prakse crkvenog ivota. U narodu se bolesniko pomazanje shvaa
ponajvie pod eshatolokim vidom, tj. kao pomazanje pred smrt,
93

Isto, br. 1520-1526.


Isto, br. 1527-1529.
95
Isto, br. 1525.
94

129

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

a ne doivljava se kao sakrament ozdravljenja i ivota, nego kao


sakrament umiruih.96

Zakljuak
Teologija, kao govor o Bogu i o naem odgovoru na njegov poziv,
ujedno je i ivo promiljanje. U vremenu kada je otajstvo Crkve u
oima mnogih vjernika zamagljeno, a vrata srdaca velikog dijela
klera jo uvijek zatvorena, ovaj rad je pokuaj da, upoznajui se s
razlikama ili, bolje reeno, posebnostima unutar istone i zapadne
tradicije, bolje promotrimo nae sadanje djelovanje i vidimo koje
su to referentne toke nae crkvenosti. U Crkvi, ivom organizmu,
ne bi trebalo biti mjesta okotalosti, kako u rijei i poslanju, tako i u
bogosluju. Ma koliko se neki trudili da mumificiraju liturgijskosvetootajstvenu praksu Crkve, sam ih ivot demantira. Upravo
je na temeljima euharistije, pokajanja i bolesnikog pomazanja,
dakle, otajstvenoga u svetoj tajni, omoguen daljnji napredak u
ekumenskom dijalogu Istone i Zapadne crkve. Moda nas upravo
to produbljivanje moe podsjetiti na liturgijski imperativ: Ljubimo
jedni druge, da bismo jednoduno ispovijedali.97
Ovaj rad pokazuje da, unato razlikama u tradiciji Istone i
Zapadne crkve, postoji mnogo zajednikih elemenata u shvaanju
i slavljenju svete tajne jeleosveenja / sakramenta bolesnikog
pomazanja; ne samo iz apostolskog i neposrednog postapostolskog
razdoblja nego i kasnije.
Zajedniki elementi su:
(1) U apostolsko i postapostolsko vrijeme bolesniko pomazanje
se shvaa uglavnom kao in ozdravljenja tijela i duha, rjee kao
oprotenje grijeha (pri emu se ne smatra da je bolest obavezno
posljedica osobne grjenosti bolesnika), a nikako kao posljednje
pomazanje pred smrt. Djelitelji pomazanja su prezbiteri Crkve. Ne
postoje sauvane molitve posveenja ulja, jer je ono prinoeno na
euharistiji i donoeno bolesniku te se on se njime pomazivao, a
nakon toga se prieivao.
(2) U kasnijim vremenima, posveenje ulja namijenjenog za
pomazivanje bolesnika obavljalo se na euharistiji.
(3) Postoje dvije molitve: molitva posveenja ulja i molitva
pomazanja.
96
97

Usp. A. Mateljan, Mala knjiga o vjeri i zdravlju, str. 31.


Poziv na jedinstvo na Liturgiji bizantskog liturgijskog tipa, koji ima pandan u
Rimskoj liturgiji.

130

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

(4) Tijekom povijesti poinje se naglaavati viestruko pomazivanje bolesnika i prisutnih, u svetoj tajni koju podjeljuje vie
sveenika (na Istoku sedam, na Zapadu sedam ili tri).
(5) Shvaanje jeleosveenja kao svete tajne za postizanje
zdravlja evoluiralo je u paralelno shvaanje jeleosveenja kao
tajne oprotenja grijeha, gdje se dobiva oprotenje neispovjeenih
grijeha, lakih grijeha i ostataka grijeha. U cilju to djelotvornijeg
ienja due i tijela od bolesti i grijeha, jeleosveenje se kombinira
sa ispovijedi i prieu (uz redoslijed: pokajanje, jeleosveenje,
priest).
(6) Nad zdravim i umrlim kraninom jeleosveenje se ne
obavlja.
(7) Na Istoku je, kroz kolsko bogoslovlje, do danas zadrano
da se jeleosveenje kod iste bolesti ne ponavlja, dok se u sluaju
druge bolesti istog ovjeka moe ponoviti, a na Zapadu je ta
odredba sankcionirana u Dekretu Tridentskog sabora.
(8) Istie se individualni odnos bolesnika s Kristom.
Jeleosveenjem se popravlja odnos s Kristom jer ozdravljenjem i
oprotenjem grijeha vjernik moe dalje ivjeti istim ivotom koji
e Bogu pokloniti kroz sluenje.
(9) Djelitelji svete tajne su episkopi i prezbiteri.
(10) Jeleosveenje se shvaa kao sveta tajna pomazanja
bolesnika, a ne (obavezno) umiruih.
Razlike su sljedee:
(1) Za Istonu crkvu i njezino kanonsko bogoslovlje djelitelji
svete tajne jeleosveenja su prezbiteri, dok episkopi nisu lieni
prava da vre ovu Tajnu, jer oni vre sve Tajne. Na Zapadu je
pravo posveenja ulja redovito pridrano biskupu na euharistijskoj
liturgiji (s vremenom svedeno na Veliki etvrtak), a prezbiteri su
djelitelji pomazanja.
(2) U kolskom bogoslovlju na Istoku je do danas zadrano da
se jeleosveenje kod iste bolesti jednog oveka ne ponavlja, dok na
Zapadu, od Drugoga vatikanskog, pojavljivanje druge bolesti nije
pretpostavka za ponavljanje pomazanja.
(3) Posveenje ulja namijenjenog pomazanju bolesnika na
euharistiji se na Istoku kasnije gotovo izgubilo, a na Zapadu je
ostalo kao mogunost.
(4) Kontroverzno mjesto u zapadnoj tradiciji je uenje i praksa
da se ovaj sakrament ostavlja za vrijeme neposredno prije smrt,
te je pretvoren u sakrament umiruih. Vano je rei da je ovo
bilo shvaanje u vremenu od skolastike, preko Tridentskoga pa
131

D. B. Jeli - R. B. Buji, Sveta tajna jeleosveenja

do Drugoga vatikanskoga, koji, meutim, bolesniko pomazanje


ponovo shvaa kao pomazanje bolesnika.
Dakle, budui da su u pogledu svete tajne pomazanja
bolesnika razlike izmeu Istone i Zapadne crkve veoma male,
tovie, zanemarive, mogue je da, uz obnovu razumijevanja ove
svete tajne iz vremena drevne Crkve, upravo ona bude dodirna
toka koja e omoguiti dalji napredak u ekumenskom dijalogu.
Naravno, cilj nije brzi, bespogovorni i bezuvjetni intercommunio,
pod svaku cijenu i na preac, nego bolje meusobno upoznavanje
i iskazivanje dobre volje i ljubavi da se ide putem zacjeljenja
rana, sve do konanog cilja, a to je istinsko zajednitvo. Za to
je neophodno razumijevanje injenica koje nas povezuju, a koje
mogu posluiti kao polazne i dodirne toke od kojih bi se krenulo
i koje mogu biti od pomoi na tom putu prema zajednikom cilju.
Na ovaj zakljuak moglo bi se upitati: Zato krenuti od dodirnih
taaka, poi linijom manjeg otpora i prvo razmatrati povezujue
imbenike, kad oni sami po sebi nisu (veliki) problem? Zato prvo
ne rijeiti bolna pitanja koja ozbiljno stoje na putu zacjeljenja
rana, pa tek onda prijei na dodirne toke? Takva pitanja su
legitimna, ali drimo da je dobro na dugakom i trnovitom putu
koji predstoji do konanog zajednitva najprije rijeiti ono to je
lako rjeivo, ne bi li to bila svijetla koja e nam osvjetljavati put
i okrjepljivati nas da ne klonemo i ne odustanemo. Stoga, neka
nam ne dozlogrdi initi dobro; ako ne sustanemo, u svoje emo
vrijeme eti (Gal 6,9).

THE MYSTERY OF HOLY UNCTION - SACRAMENT OF THE


ANOINTING OF THE SICK
A point of contact for the unity of Christians
Summary
This paper presents in three parts the Mystery of Holy
Unction, i.e. the sacrament of Anointing of the Sick. The first part
exposes the Scriptural foundation of this holy mystery, with special
reference to the Letter of James (Js 5, 14-15). In the second part
the liturgy of the Mystery of Holy Unction, as well as the liturgical
texts and testimonies of patristic tradition, is explained. The third
part is devoted to western tradition, particularly to the Catholic
Church documents that speak of the sacrament of Anointing of the

132

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 1, 100-133

Sick, such as the decrees of the Council of Florence, the Council


of Trent and the Second Vatican Council as well as The Rite of
Anointing and Pastoral Care of the Sick of Pope Paul VI. We have
also added the main provisions from the Code of Canon Law and
interpretations of Catechism of the Catholic Church. In conclusion
we have stated that there are many more common elements in
theology and liturgy of the Mystery of Holy Unction / sacrament
of Anointing of the Sick, than the differences, and that this can
be one of significant elements in drawing closer the Eastern and
Western Church.
Key words: Mystery of Holy Unction, sacrament of Anointing of
the Sick, illness, death, ecumenical dialogue.

133