Vrijednost ivota

Adonide
2000

Sadraj
Kad drava ubija
Ubiti ili ouvati?
Svi smo ubojice .
Dio ivota . . . .

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

3
5
6
7

Salvador Dal, slavni panjolski slikar, napisao je da ga nita ne moe toliko uzbuditi kao prizor
vagona treega razreda puna radnika, poginulih u eljeznikoj nesrei. to ne znai da je on bio ravnoduan prema smrti, duboko ga je pogodila na primjer smrt njegovog prijatelja, princa Mdinavija,
u cestovnoj nezgodi. Dal je jednostavno smatrao da je samo smrt princa vrijedna oplakivanja. Nema
nikakve veze s vagonom krcatim leevima radnika.
Ovo ne smije izgledati kao nekakva nastranost osobe poznate po svojoj ekscentrinosti. U biti, smrt
ljudskoga bia predstavlja vaan dogaaj samo drugim ljudima. Samo oni koji su ga nadivjeli vrednuju okolnosti smrti i razinu panje. Dakle, vanost koja se pripisuje ovom dogaaju (u stvari, potpuno
uobiajenom) ne ovisi o samom dogaaju. Ovisi ponajprije kako osoba koja komentira taj dogaaj
poima smrt i kakvo miljenje ima o pokojniku.
Svi smo mi naviknuti razlikovati takozvanu prirodnu smrt od navodne nasilne smrti. Ako preskoimo komine aspekte ova dvaju pridjeva, moemo se usredotoiti na njihovo znaenje: jednu smrt
smatramo na neki nain zakonitom, onu prirodnu, dok ovu drugu smatramo vjetakom, tj. onu
nasilnu. Prirodna bi smrt dakle bila djelo sudbine, udesa. Kad se umre, umre se! Da li je osoba napustila ovu zemlju na kraju svoga ivotnoga puta, starosti radi, ili je pak neizljeiva bolest uranila taj
trenutak, izgleda da i ne pravi neku razliku. Sve to pripada redovitom toku stvari. Meutim, nasilna
se smrt dijeli na dvije kategorije: jednoj pripada smrt uzrokovana nezgodom, a druga je posljedica
odluke jedne svijesti, bila umirueg (samoubojstvo) ili druge osobe (ubojstvo). Upravo ovaj posljednji
oblik smrti, svjesne, uzrokuje vee zgraanje i uznemiruje ljudsku duu.
Gradei, u biti, neku vrstu hijerarhije razliitih naina umiranja, koju namee moral, granice izmeu ovih razliitih definicija smrti pretapaju se ovisno o okolnostima. Na primjer, iako nas smrti
prouzrokovane nezgodom nasilne ponekad iznenade svojom mnogobrojnou, malokad potiu
na raspravu ili izazivaju osobitu preneraenost. Isto vrijedi i za uestale smrti na radnom mjestu na
koje se rijetki obaziru, poto je ovaj svijet sve vie uvjeren u potpunu prirodnost svoga drutvenoga
ureenja. Mada kapitalizam nije jedan od brojnih oblika koje drutvena struktura moe poprimiti, a
predouje nam se kao jedna jedina mogunost na raspolaganju, oito je da nam sve smrti koje uzrokuje izgledaju neizbjene, plod zle sudbine no ipak neminovne. Stoga, radnik koji izgubi ivot pod
preom ili padom sa skele, umire dakako nasilnom smru, ali njegova se smrt ionako smatra prirodnom a ne ubojstvom. Na isti nain promatramo osobu ija je smrt posljedica karcinoma: rtva
neizbjene sudbine. Nikad ne znamo koga e nesrea zadesiti. Meutim, to rei ako je taj karcinom
posljedica napose zagaujue tvornice? Ne dokazuju li brojna suenja koja se redovito vode protiv
multinacionalnih kompanija, zbog teta nanesenih industrijskom proizvodnjom, odgovornost njihovih rukovoditelja za ove tragine dogaaje? Mogu li se ove smrti ubrojiti meu nasilne, ili ne mogu?
Kao to moemo vidjeti, im uemo u dublju analizu problema sva se razlikovanja raznih naina
umiranja poinju kolebati. A potpuno se urue ako pokuamo razmisliti o iskreno svjesnoj smrti,
izvan okvira predodbi koje nam namee moral Dravnoga Interesa, ako se suoimo s pitanjem da li
je zakonito usmrtiti drugo ljudsko bie. Oigledno je da pitanje postavljeno na ovako apstraktan nain
ne moe ba pobuditi zanimanje, radije zgraanje, dok e odgovor biti samo jedno odrjeito ne. U
krajnjoj liniji, tko bi ikad mogao opravdati ubojstvo? U stvari, to inimo svi mi tijekom naega ivota.
Nekoliko nedavnih epizoda iz crne kronike pomoi e nam da bolje shvatimo ovu tvrdnju.

Kad drava ubija

U SAD-u je dravni stroj smrti i dalje u pogonu, bez zastoja. U Teksasu su poetkom kolovoza
izvrene dvije smrtne kazne u roku od pola sata, mala montana traka. Jedan od osuenika proglaen

je duevno poremeenim u vrijeme dogaaja u kojem je uestvovao, no to mu nije potedilo ivot.

Ove su egzekucije kao i obino bile prethoene i popraene brojnim polemikama.
Pitanje smrtne kazne rjeivo je s nekoliko rijei: odluiti da li drava ima pravo ubiti. Ve znamo da
drava putem iznimke legitimne obrane to pravo dodjeljuje napadnutom pojedincu. Meutim, drava opravdava ratove koje pokree pozivajui se na tu istu iznimku, pod isprikom izvanrednoga stanja.
Paradoksalno je da rezon koji odobrava sline pothvate u biti brie tu iznimku u istom onom trenutku
kad hini da je potvruje: vojna nas vjetina ui da je napad najbolja obrana. Da se ne bi objavljeni
rat doimao kao neopravdano nasilje, drava mora dokazati da brani nekoga ili neto: amerika vojska
bombardira Irak ili Srbiju u svrhu obrane jednog principa. Ovaj primjer dokazuje kako svaki napad
moemo nazvati obrambenim, budui da se napadom uvijek brani neki vii interes ili princip. No,
potreba da se opravda obrana na djelu, da se drugi prikae kao agresor, laov, nije stvar sluajnosti, jer
je u biti djela potrebno uskladiti s pravilima igre koja su u demoliberalnom drutvu u rukama medija.
Isto vrijedi i za osuenike koji bivaju pogubljeni na elektrinoj stolici. U svojstvu graana oni pripadaju dravi. U svojstvu osuenika nisu udovoljili obavezama drave. Drava koja je ve raspolagala
njihovim ivotima moe dakle raspolagati i njihovom smru. Krivina je presuda samo odavanje poasti pravilima igre: krivi ili ne, u emu je razlika?
Glede mene, odbio sam ustupiti odgovornost za moj vlastiti ivot drutvenoj organizaciji zvanoj
drava, ali ta mi je odgovornost zaplijenjena, bez da me itko ita pitao, niti da li sam sluajno imao
neku bolju ideju u vezi toga. Drava je dakle zapljena najprije mojega ivota a zatim svih ostalih, ona
je zbroj svih ovih zapljena. Navedeni skup zapljena proizvodi pravila igre koja se zovu zakoni, kojima
me pokoravaju i koje, koliko mi je mogue, ne potujem. No, nije da ne potujem ovaj ili onaj zakon
kad mi se za to ukae prilika ili zato jer se ne slaem s pokojim detaljem, ja to inim iz principa, ja sam
protiv cjelokupnoga zakona. Neprikladan mi je svaki zakon drave poto se svi temelje na uzurpaciji
mojega suuesnitva.
Ova je rasprava o smrtnoj kazni pokrenuta da bi naglasili moralistiko licemjerje obiju strana. Pobornici smrtne kazne podravaju Rousseauov Drutveni ugovor: ako smrtna kazna sprjeava da jedno
ljudsko bie ubije drugo, dobivamo aritmetiku korist u ljudskim ivotima. Uostalom, protivnici
smrtne kazne bi vrlo rado bili potpisali, po toj raunici, ubojstvo Hitlera (zar nije i on bio ljudsko
bie?). Drugi pak pobornici vjeruju u razuvjeravajuu mo smrtne kazne, ali i ovdje je rije o istoj
matematikoj raunici, mada nije provjeriva.
Zatim postoje oni, vrlo rijetki, koji odobravaju smrtnu kaznu iz istih razloga koji su naveli Lacenairea, uvenog kriminalca devetnaestoga stoljea, da je priziva za sebe: bolje smrt negoli doivotna
robija. Suoeni s izvjesnou doivotnoga zatvora, beskrajne kazne, mogli bi se i sloiti s navedenom
afirmacijom. No, tko potie tue pogubljenje trebao bi se barem zdravorazumski suzdrati od prie o
svetoj vrijednosti ivota.
to se pak tie protivnika smrtne kazne, oni nemaju ni konkretnih argumenata. Imaju samo moralno pravilo ispunjeno svetou o onome to nazivaju ivot, te ovu vjersku zapovijed isprepliu s
licemjerjem laike dobrote. Protivni su smrtnoj kazni sve dok im netko ne siluje ker, zlostavlja psa,
ukrade novanik. Protivni su smrtnoj kazni, ali zatim prizivaju vojsku i policiju. Protivni su smrtnoj
kazni, ali istovremeno rade za neku vojnu industriju. Protivni su smrtnoj kazni, no ne pruaju ruku
siromanima koji e moda umrijeti od gladi.
U ratu, u svakom ratu (stoga i u onom zvanom svakidanji ivot), ubiti i biti ubijen su sasvim logike
mogunosti. Kad drava ubije iz nepanje, iz ekscesa ili radi vlastitoga Interesa, smatra se pravednim,
ne samo na temelju pravila koje ona postavlja, ve i zbog graanskoga rata u toku. Oigledno je da
drava podrava i propagira pojam potivanje ivota u svrhu primjene mjera sprjeavanja, kako bi
smanjila broj pretrpjelih gubitaka u ovom ratu. Namjera joj je zamijeniti smrt zatvorom (kad kriminalac riskira smrt riskira i ivot, kad riskira zatvor riskira da bude osuen na preivljavanje), a negira
4

pojedincu moralnu mogunost ubojstva, osim kad ga treba obraniti od napada njenih neprijatelja. Drava u biti nije protivnik ubojstva (svretka ljudskoga ivota), ona jednostavno eli moralni i pravni
monopol nad njim. Dati svoj pristanak dravi znai pristati i na njen monopol nad ubojstvom.

Ubiti ili ouvati?

U Toscani je prolog ljeta deko pogoen neizljeivom boleu umro zahvaljujui pomoi jednoga
prijatelja, kojem se obratio. Nije imao hrabrosti sam to izvriti. Roditelji, koji su bili upoznati sa sinovim oajem i beznaem, smjesta su izjavili da uope ne zamjeraju prijatelju koji je ubio njihovo dijete.
Ovaj sluaj dokazuje kako se autentini odnosi meu pojedincima nee nikada moi uokviriti u ikoju
drutvenu normu, i da svaki zakonik jami i titi samo slobodu drave.
Zabrana eutanazije je najoitiji dokaz svetosti ivota u obliku pukog biolokog ouvanja. Samovoljno se, a priori, odluuje da je izmeu bola i smrti, bol kudikamo bolji izbor. Kad se netko nalazi
pred dilemom biti hendikepiran, do te granice da ne moe vie dostii ciljeve koje je sebi postavio,
ili dokrajiti nepotrebnu patnju, sa svih ga strana podsjeaju na zabranu smrti: poevi od zakona i
praznovjerja pa do drskosti svemonih lijenika. Postoje osobe koje su ve godinama u nepovratnoj
komi, odravane u ovom larvalnom stanju u ime vjerske superiornosti preivljenja, mada su postale
definitivno nesposobne voditi vlastiti ivot.
Iako eutanazija ima brojne neprijatelja (usprkos preprekama humanitarne ideologije), moe se osloniti i na sve brojnije prijatelje. Osobno smatram da bi eutanazija morala biti dozvoljena, osim po elji
samoga bolesnika, u sluaju njegova gubitka svijesti i na zahtjev najbliih, partnera ili prijatelja (poto
roaci kroz zakonska prava i koristoljublje esto osnauju svoju tiraniju nad bolesnicima). Eventualne
greke i prekoraenja koja bi se mogla pojaviti zasigurno ne bi bila ni traginija ni brojnija od terapeutske upornosti. Terapijska upornost poistovjeuje ivot s preivljavanjem u korist iskljuivo ovog
posljednjeg, koje danas lijenici nasilno primjenjuju, bazirajui svoju mo na povrnom znanju.
Eutanazija, in pruanja smrti, stoji na granici izmeu ubojstva i samoubojstva jer predmet eutanazije moe biti i netko drugi. Nedavno je jedan Englez izvrio samoubojstvo nakon to su novine objavile
njegovu fotografiju popraenu imenom i adresom na popisu navodnih pedofila. Naspram skandala i
moguih neprijatnih posljedica sline reklame ovjek je radije izabrao suicid. Sumnjam da je sljedbenike humanitarne religije ganuo gubitak ovog ljudskog ivota, koji je oito izgubio na vrijednosti zbog
seksualne orijentacije.
Protivnici samoubojstva takoer temelje svoju teoriju na istoj ideji: ouvanje degradirajueg ivota
i njegovo pretvaranje u preivljavanje. Razliiti oblici samoubojstva, od vjeanja pa do trovanja tabletama, sve do brojnih formi jeftinoga nihilizma, sadre sve priznate nemogunosti ivota, ali rijetko si
gladne osobe oduzimaju ivot jer ne mogu preivjeti: ba je ovo osnovni razlog tabua ivota. Budui
da bi rasprava o nesposobnosti realizacije vlastitoga ivota na javnom mjestu prijetila svrgnuem onih
koji rukovode tuim ivotima i izbjegavaju istraiti druge mogunosti. Jedan je samoubojica u prolom stoljeu rekao: A vi, bucmasti popovi, rumeni, akademski, jezuiti svake sorte i svakoga otrova,
da li bi me takvom briljivou podsjeali na zadau da vam ne ide bestidno u korist? Kad ne bi imali
toliko koristi od mog ivota, zato bi vas zanimala moja smrt?.
Ako uzmemo u obzir da danas nijedan ivot ne dosegne granice svih svojih ansi, samoubojstvo
bi trebalo biti in koji odaje poast bistrini svjesnosti ove rezignacije. Ako samoubojstvo oznaava
nadasve odsutnost vlasnitva nad ivotom oznaava i prisustvo svjesnoga izbora okonanja
ivota, naspram njegovog pretvaranja u svoju suprotnost, otuenje i ivljenje bez prava na ivot. Samoubojstvo e harati meu ljudima sve dok ne pronau put koji vodi ka srei.

Pretpostavljam da bi ovakav obrat perspektive barem revolucija dodijelio preivljavanju najprikladniju ulogu alona ivota i shodno tome pretvorio dar smrti sebi i drugima u jednakovrijedan
in, budui da bi novi pojam potivanja ivota implicirao i sasvim drugaiju odgovornost pojedinaca.
Govorili o patetinoj nadi ili o minimalnoj potrebi, u svakom sluaju ova predodba nadilazi smeteno
grizoduje u koje je danas ambalairano samoubojstvo.

Svi smo ubojice

Smrt je oduvijek bila tabu tema. Tabui su zabrane namijenjene odravanju integriteta organiziranoga svijeta, a istovremeno i dobroga fizikoga te mentalnoga zdravlja onih koji se tabua pridravaju:
tko prekri tabu osporava svjetski poredak i ba zbog toga mora biti kanjen. Meutim, tabui predstavljaju zabrane samo unutar zajednice koja ih je usvojila, te stoga vrijede samo za njene pripadnike.
U prolosti je u mnogim drutvima bilo zabranjeno ubiti samo lana vlastite zajednice, dok je ubojstvo
stranca bilo dozvoljeno. Jedino je ubojstvo sebi slinih osuivano, do te granice da neka drutva nisu
ak ni kanjavala zloince (za mnoga eskimska plemena svako je ubojstvo bilo nehotino). U sluaju
kanjavanja prekritelj bi bio udaljen bez sredstava za preivljavanje, ali ne ubijen. Moemo dakle
shvatiti znaenje koje su neki naunici pripisali arapskoj definiciji klana: grupa u kojoj nema krvne
osvete. Osveta je bila, uz brak, sredstvo za ispoljavanje odnosa izmeu razliitih drutvenih grupa:
osveta je priliila ratnom stanju, vjenanje miru. Izmeu pripadnika iste grupe, istoga klana, iste obitelji, nisu bili dozvoljeni osveta i brak (iz ega proizlazi tabu ubojstva i seksualni). Osveta i brak morali
su ujedinjavati i udaljavati samo one osobe koje nisu bile ve vezane identitetom imena i osobine.
No, danas postoji samo jedna zajednica koja sve snabdijeva imenom i identitetom: zajednica Kapitala. Prvo smo potroai, a zatim ene ili mukarci, zapadnjaci ili istonjaci, bogati ili siromani. Ako su
nam doputeni seksualni odnosi, ali s ogranienjima, ne znai da se moemo i meusobno istrijebiti.
U ime mira, onoga to nas ujedinjuje mir trita vodio se rat protiv onoga to nas razdvaja
rat protiv Pojedinca. Sad nam je jasnije zato je vladajui moral pretvorio potivanje ivota u svoj
omiljeni refren: potivati ivot, poimati ga svetim, nikad ne pribjegavajte nasilju.
Danas je tolerancija, u svakodnevnom obliku kojeg nam nameu Mediji, postala obavezna i ograniavajua prisila u neposrednoj slubi drave. Kao to je tolerancija u doba Inkvizicije bila poziv na
toleranciju prema lomaama i netoleranciju prema herezi, na isti nain tolerancija modernoga demokratskoga humanitarizma poziva na snoljivost prema postojeem i nesnoljivost prema onima koji se
njemu opiru. Ah, da, zato to ispod cementa supermarketa pulsira nikad uspavana jedinstvenost naih
elja, naih interesa, naih sklonosti, naih snova, koji nas meusobno razlikuju. Ako bogati moraju
tolerirati siromane a siromani moraju tolerirati bogate, ini mi se da je sva ta silna tolerancija na
iskljuivu korist prvih. Kad dobro razmislim, tko govori o toleranciji ima puna usta trulog lea. Tajnu
koju nemate hrabrosti otkriti, lako u vam objelodaniti: nitko ne tolerira sve, kao to nitko ne tolerira
nita. Svatko od nas tolerira neke stvari, osobe i ideje, dok ne tolerira druge. Bez izuzetaka. Iz tog je
razloga humanitarna ideologija potivanja ivota pokvareno licemjerstvo.
Licemjeri su svi oni koji govore o svetoj vrijednosti ljudskoga ivota. Licemjer je demokratski
politiar koji, kad nije pobornik smrtne kazne, glasa za pokretanje humanitarnih bombardiranja;
njegovi glasai koji pred ekranom nazdravljaju smrti jednog mafijaa; andari, legalizirane ubojice, i
njihovi prijatelji; svi oni koji bi ubili tiranina ali u ime nekog plemenitog ideala; pojedinci samoubojice,
svi oni koji prakticiraju eutanaziju i njihovi prijatelji; silovane ene koje bi ubile svoga silovatelja.
Svatko je u stanju nastaviti listu ovih primjera.
U biti, svi smo ubojice, barem potencijalne. Ako nam ruke ve nisu ukaljane krvlju, mogle bi se
okrvaviti u svakom trenutku, samo je stvar okolnosti. Dok s jedne strane kliemo svetom ivotu, s
6

druge pak mislimo da ga ne zavrjeuju ba svi. Ali, to onda daje vrijednost ljudskom ivotu? ivot koji
treba potovati razlikuje se od onoga koji ne zasluuje potovanje, jer postojanje ovog prvog sadri
nama zajedniku perspektivu. I jedino ta perspektiva odreuje pred naim oima vrijednost pojedinca,
a ne apstraktna pripadnost ljudskom rodu. Pripadnost moe postati vrijednost samo u potpunom
nedostatku tonijih podataka. ivot sasvim nepoznate osobe moe nam izgledati nepovrediv, ali im
bi saznali da je ubojica djece naa bi ruka potraila pitolj. Koristim se jednostavnim primjerom koji
je u stanju potaknuti na jednodunu suglasnost: ubojica djece. Dodue, svi mi imamo na umu neke
druge ivote kojih bi se rado rijeili, ivote u kojima ne pronalazimo vrijednosti koje bi trebalo titi.
Meutim, perspektiva ivota, kad je perspektiva naa, moja, nikada nije suvina. Ono to mislim,
to radim, volim, u to vjerujem, sve je to moj svijet. Kad ga ne bih posjedovao moja bi egzistencija
na ovoj zemlji bila suvina. Bio bih na sve sposoban za obraniti, razviti i ostvariti ovaj moj svijet. ak
i ubiti. Zato ne? Indiferentan sam prema smrti osobe koja dovodi u opasnost ovaj moj svijet. to ne
znai da imam namjeru ubiti svaku osobu koja se razlikuje od mene, naprosto njihova smrt ne bi nita
izmijenila u mom trenutnom ivotu. Usred ravnodunosti prema svakodnevnom masakru, oplakujem
samo meni sline, ija se djela makar djelomino podudaraju s mojim eljama. Samo me njihova smrt
pogaa, ostalih ne.
Ako prosudim da je za ostvarenje mojih elja potrebno pobiti jedan dio ovjeanstva, to u uiniti?Moram slijediti svoj cilj ili odustati zbog navodno viih principa, ali bez obrazloenja te superiornosti? Ne postavljam ovo pitanje jer mi je namjera pobiti dio ovjeanstva (mada bi skup osoba koje
vladaju naim ivotima zasluio vie truda oko postizanja ovoga cilja), ve da bi oskrnavio tabu smrti,
prepreku ostvarenju svih elja.

Dio ivota
Smrt je potresna. No, ono to uznemiruje nau duu nije tobonji instinkt ouvanja, koliko nezadovoljstvo to nismo uspjeli realizirati sve ono prema emu svatko od nas tei. Smrt uvijek prerano
stie. Zbog ove je ukupnosti (koju je danas nemogue ostvariti) uostalom svaka smrt neprihvatljiva.
Naravno, poimanje smrti nije svugdje jednako. U Somaliji bi, gdje se umire zbog gladi i zbog oruja,
bilo nemogue uvjeriti siromahe, kao u Europi, da mogu umrijeti zadovoljni nakon to su proveli ivot
na tako nezadovoljavajui nain, ili da je smrt nedaa, bez obzira na rtvu.
Ope miljenje da su ivot i smrt suprotnosti je posljedica zloupotreba zabrana kojima je nae drutvo opteretilo smrt. ivotu najvie tete nanosi podrazumijevati smrt kao neto spoljano: smrt je dio
ivota budui da je ona njegov kraj, njegova granica, njegov rub. Smrt je kraj, prebitan kraj za jedan
ivot, stoga ju ne moemo prepustiti sluaju. No, bitnost naina umiranja znaajna je samo osobi kojoj
je stalo do naina ivljenja.
mudro izbjegavajui elemente smrti, mi ciljamo samo na ouvanje ivota, dok ulazei
u prostor koji nam mudrost savjetuje da izbjegnemo, mi ga ivimo.

Anarhistika biblioteka
Anti-Copyright

Adonide
Vrijednost ivota
2000
Objavljeno u asopisu Diavolo in corpo, br. 3, 2000, Italia
S talijanskog prevela: Erika Preden
anarhisticka-biblioteka.net