Problem krae.

Clment Duval
Alfredo M. Bonanno

Clment Duval roen je u pokrajini Sarthe, u Francuskoj, 1850. godine. Dana 17. listopada 1886.
uhapen je u Parizu. Tokom hapenja zadao je nekoliko uboda noem inspektoru Rossignolu. 12. sijenja porotni sud ga osuuje na smrtnu kaznu.
Duval je pripadao skupini La Panthre des Batignolles, koja je okupljala drugove koji su slijedili
anarhistiku tezu tada poznatu pod imenom propaganda djelom.
U meuvremenu je poinio niz kraa, s drugovima, da bi financirao aktivnosti anarhistikog pokreta.
On sebe samog ne naziva lopovom, nego pokradenim, kao to emo vidjeti kasnije kada budemo
analizirali njegovu izjavu pred sudom.
Zadnja kraa, poinjena u jednoj bogatoj kui u rue de Monceau, popraena je poarom, kojim
Duval i njegovi drugovi ele unititi tragove bogatstva koje ne mogu ponijeti sa sobom. Ve sutradan
Duval je uhapen kod jednog utajivaa.
Na ispitivanju, tokom prvog dana suenja, brzo i direktno odgovara na pitanja predsjednika Brarda des Glajeuxa: Da, paraziti ne smiju posjedovati dragulje dok radnici, proizvoai nemaju kruha.
Samo se toga kajem, da nisam naao novac kao to sam oekivao, da bih ga uloio u revolucionarnu
propagandu, te sada ne bih bio ovdje na optuenikoj klupi, bio bih zauzet izradom bombi da bi vas
digao u zrak.
Brani ga odvjetnik Fernand Labori, mladi odvjetnik po slubenoj dunosti koji e kasnije braniti
Pinia, Vaillanta i jo neke anarhistike drugove te naposljetku, ve poznat, Dreyfusa. 23. veljae 1887.
osuda je pretvorena u doivotnu robiju na Francuskoj Gvajani.
Clment Duval je anarhist. Njegovi Memoari, mada bogati injenicama koje su ponekad neobine i
ispunjeni patnjama, bili bi samo jo jedna pria kao mnoge druge kada ne bi imali na umu ovo osnovno
opredjeljenje.
Suoivi se sa situacijom koju susree kada je napokon osloboen i vraa se na takozvanu slobodu,
uzevi u obzir i potekoe na koje robija nailazi pri ponovnom ukljuenju ne samo u drutvo nego
ponajprije u revolucionarnu borbu, Duval ipak na neki nain ali za robijom. To jest, iz nekog razloga
ali da nije umro uz drugove tokom ustanaka ili tokom jednog od mnogih bjegova, da nikada nije
izaao iz kaznionice. Zato?
Odgovor je oigledan. Duval je jednostavan ovjek, na koncu pripada nekom drugom vremenu,
ne eli prihvatiti male svakidanje kompromise. Ti kompromisi su brojni i on ih je vjerojatno teko
podnosio, nakon to je izaao s robije.
Njegove zadnje rijei, upuene drugovima, kojima zavrava Memoare:
Drugovi,
Nudim vam toan izvjetaj jednog ivota provedenog u paklu: na robiji.
Rekao sam vam otprilike to sam bio, to sam osjeao prije nego to sam otiao na robiju.
Kad sam izaao, pripovijedao sam vam svoj najintimniji ivot, da bih vas upoznao s rezultatima koji nijedan fiziolog ili profesionalni psiholog ne bi mogao dobiti, budui da nisu
osobno osjetili posljedice nenormalnog ivota.
I zato vam kaem:
Ako meu vama postoji netko koji vie ne moe ekati, koji je umoran od stalnog potlaivanja, izrabljivanja itd., i koji hoe izvriti pravdu, drugovi, idite do kraja.
Ali najprije dobro razmislite. Jer ako ste prostoduni i mislite da ete opet vidjeti vama
drage osobe, trebate znati da bi bilo jako iznenaujue susresti ih, poslije toliko godina
odsustva, onakve kakve bi trebale biti. Moe biti da e vam se, kao to se meni desilo,
beskonano zamjeriti i oklevetati vas. Osjetit ete bol to vi ili vai inovi nisu shvaeni
2

ili su izvrnuti. Zbog klevete vidjet ete kako vas vai najbolji drugovi, koji su vas nekada
potovali, sada naputaju, i ostat ete sami i nepriznati. Osim radosti da to ipak niste za
nekolicinu onih koji vas dobro znaju, potuju i cijene. Ovo mi je pomoglo da podnesem
mnoge mrnje.
Dakle, drugovi, ako djelujete, bolje da vas ubiju na licu mjesta, da vam odrube glavu.
Ali na robiju, nikada.
Kada Duval pie jednom od patrijarha anarhizma, Kropotkinovu ueniku i buduem potpisniku
Manifesta estnaestorice, Jeanu Graveu, pitajui ga da objasni osudu koju je francuski anarhistiki
pokret, u svojoj slubeno namjetenoj pristojnosti, iznio protiv Bonnota i njegovih drugova, dobiva
odgovor da je on, Duval, sa svojim inovima dao lo primjer i da je ba kroz njegov primjer velika
koliina svodnika poplavila pokret, pozivajui se na njegov sluaj da bi opravdali svoje apetite.
Kao to vidimo, nita novo pod suncem.
Logino je da tko ima kvantitativni pristup anarhizmu bude i zabrinut kada se ire, i ak kada se
tek pojave, epizode u kojima se direktno napadaju vlasnitvo i osobe odgovorne za izrabljivanje.
Vjerojatno bi bilo pretjerano zakljuiti da brige tih anarhista proizlaze od odbijanja borbe i da su
otvoreni za pregovore s dravom. Najvjerojatnije i oni sami zamiljaju anarhizam kao sukob u situaciji
gdje neprijatelj nastavlja, kao uvijek, tlaiti i izrabljivati.
No, oni smatraju da sukob treba povjeriti velikim klasnim pokretima, velikim dijelovima drutva
koji pate i trpe u tiini, a dok god se ovi pokreti ne pojave oni ekaju i ograniavaju se na poruke
kritika i primjedbi kako treba ekati pravi trenutak, da se ne bi razvodnile snage u individualnim
pobunama i besmislenim prohtjevima.
Skupina drugova koja sama, nakon dogovora meu svim svojim lanovima, zapoinje svoj put
kao Pantera kojoj je Duval pripadao na podrujima krae, poara i sabotae, ukratko na unitavanju dobara (a ponekad i osoba) tlaitelja, esto se optuuje da poduzima skok unaprijed, da slijedi
neki sporedni put koji gubi iz vida dugoroni cilj, tj. revoluciju velikih masa, svijesno upuenu svrsi
definitivnog osloboenja.
Zbog potpuno obrnutih razloga, rijetki drugovi koji su oduvijek spremni za neposredan i direktan in napada, ne vide ostale drugove koji podravaju ekanje i organiziranje velikih masa u svrhu
revolucije kao antagoniste.
Naprotiv, ovi drugovi vide itav jedan rad sainjen od objanjenja, propagande, organizacije pri
izrabljenima, kao neophodan rad, pun pozitivnih posljedica, jer, da bi saeli razmiljanje do krajnosti,
ako je istina da kraa napada vlasnitvo, ona postaje tek ubod igle naspram strahovite berbe ukraenih
glava koju jedan uspjeni narodni ustanak, mada kratak i prostorno ogranien, moe uiniti.
Ali, kraa se moe poiniti sada, sutra, i to s malobrojnim drugovima, a novcem se moe proiriti
revolucionarno djelovanje, moe se prisvojiti sloboda kretanja i vremena pljakakim namjerama onih
koji nude plau traei zauzvrat suglasnost, dok veliki masovni ustanak, revolucija koja e sruiti
odnose proizvodnje i vrijednosti, moe izostajati.
Ne samo kraa, nego i destruktivni napad, sabotaa, raspoznavanje jedne odreene osobe, one a
ne druge, ili bilo koje osobe koja pripada vladajuoj klasi, sve to je zasigurno pri ruci i ne spreava
rad ostalih drugova, organizaciju, dugoronu propagandu, rasprave i konferencije, skupove, novine,
knjige i sva ostala sredstva ime se, tradicionalno ili ne, iri anarhizam.
Duval je podravao pokret, i guru Jean Grave nije ga smio iznevjeriti u trenutku deportacije u
Gvajanu. Bonnot i drugovi nisu imali jasne odnose ovog tipa sa pokretom, izgleda da ga nisu direktno
podravali.
Moda, da su imali priliku da nastave sa svojim djelovanjem, glasnim ali tek zapoetim, podrali bi
ga, i dobar Grave se ne bi bio usudio da ih smatra svodnicima.
3

Kaem moda, jer ne mogu znati u kojem smjeru bi se bili uputili Bonnot i njegovi drugovi. I, na
kraju krajeva, ne mogu ni znati da li je razlog Graveove osude bio nedostatak podrke. Ali injenica je
da se nekoliko godina kasnije, za vrijeme Durrutijevih i Ascasovih financiranja Faureove Enciklopedije,
nisu pojavile sline osude sa strane borbenih kritikih jezika francuskog anarhizma. Naprotiv. Jo
nekoliko godina i blagoslivljajua radionica panjolskog rtvovanja e zauvijek izbrisati svaku slinu
zabrinutost. Isto se desilo sa Sabatom i Faceriasom. Isto bi se moglo desiti i danas, mada budui da
ne posjedujem informacije o onome to se danas deava, radije utim.
I meni se desilo da ujem kritike i zlobe prema drugovima koji su napadali vlasnitvo sad i odmah,
a to nisu bile samo osobe zabrinute zbog rizika za svoje dvorite, nego i ljudi koji su cjepidlaili kako
se ne bi upustili u operacije preopasne za njihovo kukaviko srce.
Kasnije, kada je opasnost prola, sud bi opet postao ekumenski, drugovi (neki od njih u meuvremenu mrtvi) bi se rehabilitirali, a njihova djela bi postala zanimljiva. A mislim samo na one najbolje
meu tim kritiarima.
Duval upozorava drugove o sudbini koja ih eka: oklevetat e ih i njihova djela nee biti shvaena.
Istina. Ne bi moglo biti drugaije.
Zamislite sa mnom, sumnjiavi itatelji ovih stranica, kao to se nadam da jeste, nekog anarhistikog druga koji radi kao inovnik u opini, jo jednog koji radi u banci, nekog nastavnika, nekog
sveuilinog profesora, nekog sindikalnog radnika, ili nekog nezaposlenog koji se stalno suoava sa
potekoama u obitelji jer ne moe nai stalan posao.
Zamislite, molim vas, nekog oca oaranog idejama slobode koje anarhizam iri, prelijepe ideje koje
otvaraju srce i razvijaju mozak, zamislite ovog oca koji se suoava sa svakodnevnim problemima o
obrazovanju djece, o odravanju jedinstva obitelji, zabrinut da ponudi nekakvu budunost svojoj djeci,
da zadovolji enine elje i zaradi neto za ivot. Tisue drugova ive u ovim gorkim proturjenostima.
Vidio sam najbolje meu njima kako stradaju pod teinom redovitosti pokreta i svetou potreba.
Njihovi snovi uvenu, ideje potamne, navika pobjeuje, gorina i razoaranje unitavaju svaki ideal.
Anarhija ostaje jedna prazna rije, ispunjena sjeanjima, raspolovljenim snovima, uspavljujuim
itanjima, pustolovinama doivljenim preko tree osobe. Ono to je do juer bilo pobuna, ili barem
elja da se napadne neprijatelj kako bi se osjetili ivima, sada je uredna smotra mrtvog nazora onoga
to znai biti anarhist. I ova smotra s vremenom postaje oprezno i ljubomorno uvanje granica i
odreivanja.
Dobri ljudi, ti anarhisti.
Veliki itai knjiga, svaki sa svojom dobrom knjinicom kod kue, gdje se uredno pokazuju klasici
anarhizma i sve to se o tome objavilo (moda ak previe).
Dobri ljudi, ali sumnjiavi. Ako netko podigne glas odmah se osjeaju napadnutim. A da ne govorimo o tome kada netko isprui ruku na tue vlasnitvo. Njihovi ponieni snovi trae osvetu.
Ali budimo iskreni, kako se jedan opinski inovnik, jedan bankar (vrsta koju autor vrlo dobro poznaje), ili nastavnik ne bi uznemirio zbog stava nekog druga koji je sposoban da digne ruku i napadne
tue vlasnitvo?
Ne kaem da inovnik, bankar, nastavnik, ako je anarhist, podrava vlasnitvo, naprotiv, kaem
da je protiv njega, ali samo u teoriji. Za njih se otklanjanje vlasnitva mora desiti istovremeno sa
socijalnom revolucijom, dakle u uvjetima kada bi njegovo postojanje bilo ustvari nemogue.
Svaki djelomini napad, naprotiv, ispituje sukob izmeu protivnika i pristalica vlasnitva, i budui
da se oni (inovnici, bankari, nastavnici) osjeaju protivnicima vlasnitva, uznemiruju se. Oni se dakle
moraju pitati: Ako smo protiv vlasnitva, zato onda ostajemo s ove strane? Zato ne uinimo neto
da ga odmah napadnemo?.
Tragino pitanje, na koje najloginiji i najjednostavniji odgovor postaje nemogu. Dakle, kada bi
odgovorili Istina je, trebalo bi ga smjesta napasti, a ne ekati da se rijei kroz revoluciju velikih masa
4

u pokretu, oni bi se nali u proturjenosti sa samim sobom, sa svojom svakodnevnicom, sa porezima

koje trebaju platiti, s djecom o kojoj se trebaju brinuti i sa svim ostalim.
Knjige o anarhiji, same po sebi, nisu nikada nauile nikoga da napadne vlasnitvo i vlast. Zasigurno,
to su vani elementi koji pomau razjasniti ideje drugova i predlau pravac akcije i razmiljanja. Ali
nije dovoljno.
Potreban je jo jedan element. Potrebno je srce, odluka, sudjelovanje, treba premostiti jednu moralnu frakturu koju nije lako premostiti. Kada pred oima naeg nastavnika, naeg bankara ili naeg
obinog inovnika prolazi lik kao to je Duval, on ih oara.
Ali to je laan osjeaj. Taj lik utjelovi sve to oni nisu nikad mogli uiniti, i to nikada nee moi
uiniti, i od tog nedostatka pate, i patei opravdavaju se, da bi na kraju doli do osuivanja direktnog,
neposrednog napada. Od opravdanja svoje slabosti do klevete zbog snage kojoj se moraju diviti u
drugima, lako je stii.
Ne elim staviti u prvi plan krau, sabotau, unitavanje ljudi i dobara kroz koje se ostvaruje izrabljivanje. Anarhistika revolucija je neto sloenije i zamrenije.
Ovdje temu sugerira lik Duvala, dakle ne govorim o tome zato to zub boli s ove strane. Revolucionarni projekti anarhista ne mogu se temeljiti samo na onih pet franaka doprinosa o emu je govorio
Malatesta, zabrinut za odluke svojih drugova.
Odluka da se krene u napad u malim skupinama nije nikako naprednija od borbe onih koji se kreu
drugaije, irei anarhistike ideje, na primjer dijelei novine, razgovarajui i analizirajui pojedinane
probleme u svakoj prilici, sudjelujui u posrednim borbama koje izgledaju bezizlazne, ali koje uvijek
mogu biti iskre za ustanike inove veeg opsega.
Ovdje se ne postavljaju zlokobna pitanja ljestvice ili zasluge. Problem je obrnut. Mnoge polemike
koje su oduvijek razdvajale anarhistiki pokret, mnoge klevete na koje se odnosio Duval, proizlazile
su od slijepih osuda odluke neposrednog napada od strane pristalica drugih strategija.
Jean Grave, kao dalek primjer, nije mogao biti pristalica takozvane propagande djelom, iji je
Duval bio jedan od zaetnika, i to zbog njegovog osnovnog pojma anarhizma, vezanog za postupno,
i beskrajno, obrazovanje masa, koje tei k slavnom revolucionarnom zavretku ime bi se izgradio
preko noi budui svijet slobode.
Naravno, ovaj njegov razliit pristup, sasvim ispravan, ne opravdava niskosti iznijete protiv drugova (na primjer protiv Bonnota i drugih) koji su drugaije djelovali. I danas, koliko se samo drugova
opredijelilo za jedan oblik anarhistikog djelovanja u realnosti i koji kleveu i ocrnjuju drugove koji,
danas kao juer, ustraju u direktnom i neposrednom napadu na osobe i stvari odgovorne za izrabljivanje? Ima ih zasigurno itava jedna legija.
Ali ograniimo se na problem krae.
Na kraju krajeva, svima nama je potreban novac, a to se moe rijeiti na dva naina: radom ili
kraom. Postoji jo jedan nain, koji ovdje iskljuujem zbog same definicije, to jest biti rentijer, bogat
posjednik, ali sumnjam da su takvi anarhisti postojali a da se nisu im prije oslobodili toga ime ih je
sudbina opteretila.
Naravno, ima ak poduzetnika koji, igrajui se zabludom da su individualisti i titei svoj interes na
najbolji nain, tvrde da su anarhisti. Ali ovdje se radi samo o rijeima, ne o sutini. Dakle, budui da
postoje samo dva naina da doemo do novca potrebnog za ivot, treba ipak odluiti.
Kada se opredijelimo za posao, nesumnjivo poteno postupamo. Tko sebe prodaje, uvijek to ini iz
najbolje namjere. Zbog vlastitog preivljavanja, zbog djece, zbog obitelji. I na ovom besprijekornom
stalku se okuplja, malo po malo, drutvena struktura nadzora i represije. Primarne potrebe stvaraju
sekundarne, od potrage za kruhom se prelazi na potragu za drutvenim statusom, da bi drugi priznali
nae vjetine i vrijednosti. Kua, automobil, godinji odmor, putovanja, nakit. Male stvari, naravno.

A koji bi anarhist mogao svojoj djeci oduzeti pravo na diplomu? Premda sva kritika razmiljanja
mogu dokazati da se radi o jednom obinom triku. Ali zato bi ba njegov sin trebao pasti na to? Zato
se njegov sin ne bi uspio popeti na drutvenoj ljestvici, da bi on sam na kraju odluio da to odbaci ili
prihvati, a da to ne bude zbog uvjeta koje su oeve odluke odredile. Ovdje se krug zatvara.
Radnik proizvodi izrabljivanje i izrabljivanje proizvodi radnika.
Prekid zaaranog kruga se preputa vanjskim elementima, nezavisnim od volje pojedinca: krize
kapitala, veliki sukobi izmeu velesila, opi potopi, nuklearne eksplozije. A kada sve to nedostaje:
iekivanje. Priprema, zaboga, to je to, anarhisti se uvijek spremaju, priprema i kritika analiza, itanje,
sve vie, sve bolje, i, zato da ne, ak itanje najekstremnijih i najotrijih tekstova.
Znam anarhiste koji svog maka zovu Bakunjin i svog psa Bonnot, a ne izlaze naveer poslije deset
strahujui od loih susreta ili da budu opljakani.
Duboke promjene koje su se pojavile u proizvodnji promijenile su i ulogu radnika. Duvalova su
vremena daleka. Danas je radnik, ako je to mogue, jo vie odgovoran za izrabljivanje u odnosu na
Duvalovo doba.
Bijeda i ope neznanje su odreivale krajnju potrebu za poslom, do te granice da vie nije bilo
vremena za razmiljanje: ili umrijeti ili prihvatiti komadi kruha. Glad i bolesti postavljale su esto
alternativu izmeu bijede i pobune, koja bi bila slijepa i bez izlaska.
Zato se gledalo na rad i njegovu ulogu na drugaiji nain (jer bilo je drugaije). Budue osloboeno
drutvo moglo se vidjeti kao nastavak dananjeg drutva izrabljivanja. Naravno, nastavak kroz (revolucionarni) frakturu, ali ipak jo uvijek nastavak. Radnik je bio ponosan na svoj zanat. Duval je bio
ponosan da je kova, da zna osobno rukovati jakim tvarima kao to su eljezo i metali, Lauthieru
je bio ast udariti neprijatelja svojim radnom alatom, ilom, dok se Marpaux u samim policijskim
izvjetajima opisivao kao dobar radnik, da se ograniimo samo na Duvalove drugove.
Ipak, u sutini, najizrabljeniji radnici, ekstremni slojevi bijede koji su se prodavali poduzetniku, bili
su veina. Piramidalna struktura proizvodnje, vrlo centralizirana, bila je u ruci malobrojnih vlasnika,
jednog tankog sloja rukovodilaca i efa, ali se zasnivala, na koncu, na masi siromaha koji su patili i
koji su bili izbaeni na ulicu uz najmanju promjenu trinih zakona.
Ovdje moemo ukljuiti jedno razmatranje koje se esto izostavlja.
Sindikalne borbe su povisile ivotni standard radnika, ako ne ba do blagostanja, barem do dovoljnih
financijskih mogunosti. Istovremeno su se promijenili sami radniki uvjeti i tvorniki ivot.
Poboljanja, osiguranja i mirovine pojaale su financijske i drutvene uvjete radnika. Reeno poboljanje polazne situacije, umjesto da se prevede u vee mogunosti borbe, to se podrazumijevalo
u naivnim tvrdnjama pristalica radnikih i sindikalnih borbi, pokazalo se na kraju kao poetak oslabljenja. Promjene post-industrijskog kapitalizma uinile su ostalo.
Ali ograniimo se ovdje na ovaj veliki problem oslabljene borbenosti, koje je uslijedilo nakon poboljanja ivotnog standarda radnika.
Sama po sebi ova stvar izgleda ba razumna i neto slino moe se potvrditi na bilo kojem polju
ljudskih odnosa. Uskoro emo vidjeti posebnosti s obzirom na samu represiju. Zato je onda jo danas
tako teko to razumjeti? Jer se ele ignorirati posljedice koje integracija u sustavu proizvodnje ima za
pojedinca.
Danas radnik proizvodi neto to mu se, u ekstremnoj podjeli rada, izmie i to dakle ne razumije,
ali mu se nudi kao preraen proizvedeni predmet, preraen u smislu drutvenog simbola, kao da to
moe dosei. Drugim rijeima, dananji je radnik samo djelomino isti onaj kova kakav je bio Duval,
naprotiv; na primjer, proizvodi automobile, ali nikada ne vidi u svojim rukama materijalno ostvarenje.
Raunala, roboti, sinkronizirani lanac, daljina, uskladitenje rasprostranjeno na teritoriju, sve to mu
uskrauje neposredni pogled na proizvedenu stvar, koja mu se kasnije nudi kao potroaki predmet

kroz trini i distribucijski sustav, koji pretvara stvar u simbol sposoban da daje neki status, dakle,
priznanje i dokaz individualnog uspjeha.
Protok predmeta pretvorenih u simbole, u kojima staru upotrebnu vrijednost zamjenjuje jedna skupina simboline vrijednosti i trine vrijednosti, skupina koja se ne moe tono razabrati, ne ograniava se samo na ekonomskom nivou (potronja i proizvodnja), nego obuhvaa cijelo drutvo, drutvo
simbola i potreba koje je gotovo nemogue izbjei.
Na ovaj nain radnik koji je s jedne strane postao bogatiji, s druge strane postaje siromaniji, izmjenjiva lanog protoka bogatstva koje ga ne bogati, nego ga ini sve nemonijim. Sukrivac naspram
neprijatelja izrabljivaa, koji ga uzdrava.
Dananja pobuna, i Duvalova pobuna, ne moe dakle proi kroz pozitivnu dimenziju rada. Vie
nee biti drugova koji e na sudu obraniti svoje krae i sve to su odluili napraviti te koji e tvrditi,
nekadanjim ponosom, da su bili svega lieni i da, dakle, imaju pravo na individualno vraanje dok
ekaju kolektivno vraanje.
Napad na vlasnitvo i na osobe odgovorne za izrabljivanje, sabotaa, puko unitavanje svega to
nas tlai, ne moe se vie raati iz nemogunosti da se nae neki posao, nego sve ee od svjesnog
odricanja od laskavih obeanja koje nudi posao.
Kritika rada nije jednostavan problem, i drugovi trebaju obratiti panju na to. Neu ovdje to produbljivati, budui da sam to ve uinio drugdje (Unitimo rad).
Vezana za isti odnos izmeu poboljanja uvjeta i smanjene borbene sposobnosti, nalazi se skupina
razmatranja koja slijede o represivnoj okolini u kojoj se Duval naao nakon presude.
Cayenne ostaje u svaijoj mati najvii stupanj grozote i surovosti. Kada, itajui roman ili gledajui
film, u sebi obnavljamo ista iskustva, zgraamo se. Pitao sam se to bi mi mogli i znali uiniti u istim
uvjetima. I oni meu nama koji su upoznali zatvor i muenje, na nain koji je sad uobiajena stvar u
svijetu u kojem ivimo, jo se pitamo kako bi reagirali naspram uvjeta muenja i zatvaranja kao to
su bili na Gvajanskim otocima.
Jedan povran odgovor bi bio da bi i mi, kao Duval i njegovi drugovi, pljuvali u lice muiteljima
na anarhistiki prkos. U to nisam ba siguran. Nisam u to siguran kao anarhist koji pokuava kritiki
sagledati stvari, nisam u to siguran kao ovjek koji je previe runih stvari vidio, a da ne bih znao
neto o ljudskom srcu, srcu svojih suvremenika.
Nema sumnje da smo oslabili. Svi, bez izuzetka. Ujednaavanje drutva u kojem ivimo pretvorilo
nas je u posrednike i oportuniste. Zasigurno ne hipotetski, ali konkretno jo treba vidjeti. Upoznao sam
drugove koji su naizgled htjeli prodrijeti svijet, ali koji su nakon pet, deset godina zatvora prihvatili
bilo koji kompromis da bi se izvukli iz situacije u kojoj su se nali. Naravno, nita strano: ni prijave,
ni prodaje drugova, nita od toga, samo suglasnost s prijedlozima drave. Na kraju krajeva, to trae
ovi nai suvremeni progonitelji? Jednu malu izjavu, znak poputanja, neki redak na papiru, nita vie.
Zato ne prihvatiti i izvui se iz nevolje?
injenica je da smo oslabjeli. Svi. Kako bi reagirali prema dravi koja bi nam, umjesto da nam
ponudi papir na potpisivanje, predloila godinu dana s lancima na nozi, na kruhu i vodi, na tropskim
temperaturama, zatvoreni u podrumu, s mievima kao jedinim drutvom?
Ishitren (i povran) odgovor bi bio da bi u ovom sluaju prihvatili vrlo brzo. Ali nije tako. Ovaj
odgovor ne shvaa ni problem ni moja razmatranja. Ne kaem da to su stvari gore, tim bolje za
revolucionarnu borbu, govorim neto drugo. Stvari se ne mogu pogorati zbog pohlepe bilo kojeg
muitelja iz predgraa. To se moe desiti (imao sam razna iskustva s tim), ali radi se o posebnim
sluajevima. Uvjeti u kojima se naao Duval podudarali su se s opom situacijom u svijetu kakav je
bio u ono doba, u tvornici, u obitelji, u svakodnevnici, dakle, i u zatvorima i u posebnim robijakim
uvjetima.

Drutvo nasilno i nemilosrdno, gdje vlasnici nisu inili nita, ili skoro nita, da bi sakrivali svoje
namjere, a izvritelji djela nie i vie pravde dosljedno su postupali. Manje licemjerja, manje lai,
manje brbljarija, manje asistencijalizma, manje demokracije. Tko je napadao vlasnitvo znao je to ga
eka. Tko je dijelio anarhistike letke mogao je dobiti do osam godina robije. Ali bilo je drugova koji
su dijelili letke, koji su lijepili plakate, i bilo je mnogo njih, i nije ih bilo strah, i nisu pravili raunice.
Zamislite, i danas mi anarhisti lijepimo plakate i dijelimo letke, i govorimo i kritiziramo, i sve ostalo,
ali s kojim rizicima se suoavamo? U najgorem sluaju nekoliko mjeseci zatvora. Ako bi se danas, zbog
nekog izuma vlasti, anarhistiko djelovanje kanjavalo sa osam godina robije, koliko nas bi nastavilo?
Malo, moda nitko. I to ne zbog toga to, pojedinano, dananji drugovi su vee kukavice od Duvala,
ili vie raunaju, nego zbog toga to opa drutvena situacija je takva da bi neka tako otra presuda
bila nelogina i ne bi se podudarala s evolucijom obiaja, i zbog toga bi bila nezamisliva, a kao i sve
nezamislive stvari ne moe se lako predoiti.
S druge strane, poboljanje opih drutvenih uvjeta nas je, kao to sam rekao, oslabilo, dakle uinilo
nas je nesposobnima za radikalizaciju sukoba.
Ako bi se to desilo, zbog endogenskih razloga s obzirom na strukturnu kompoziciju drutva, to jest
zbog nekog unutarnjeg pokreta u njegovim dijelovima, bit emo sposobni da se suoimo s preprekama
koje e se pojaviti (kao to se vidjelo u bivoj Jugoslaviji, barbarstvo je pred vratima ak najnaprednijeg
drutva i ne treba mu mnogo vremena da stigne).
Ali dok se ti objektivni pokreti ne pojave, s obzirom na nae individualne sposobnosti da se suoimo
s represivnom situacijom, u veini sluaja smo previe osjetljivi.
Namjetena pristojnost demokracije nas je oslabila, da bi udarila do kraja. Imamo dakle tisuu skrupula. Anarhisti, dobri ljudi.
Duval i njegovi drugovi nisu bili takvi. Ona vremena su bila previe drugaija od naih. I zato, dok
itamo njihova djela, sada, nakon toliko godina, riskiramo da se njima samo divimo i nita drugo, da
ih pretvorimo u utjena itanja.
Ali kad podignemo veo demokratskih lai primjetit emo da je razdaljina izmeu moi i onih koji
su pod njom ostala ista.
S jedne strane ukljueni, ve gotovo sasvim na sigurnom u svojim srednjovjekovnim tvravama,
spremni samo da pregovaraju bolje uvjete kako bi si osigurali stalnu mo, s druge strane iskljueni,
sve nemoniji, sve gluplji. Meu rezultatima demokratske strategije otkrivamo da nas je ova potonja
odvratila od koritenja svih sredstva na raspolaganju, bez iznimke.
Pretvorili su nas u dentlmene naviknute da razgovaraju i raspravljaju na skuptini, ali nesposobne
za borbu na no, koja je jo uvijek mogua dimenzija protiv tlaitelja. Dok nas oni, nai predragi
uitelji licemjerja, u bilo kojem trenutku mogu ekati iza ugla naoruani mitraljezima i sasvim mirno
nas ubiti, ili nas muiti u podzemlju nekog zatvora u predgrau i, daleko od oiju, mirno prijaviti nau
smrt zbog sranog zastoja.
Ali svaka kategorizacija malo vrijedi. Bezbrojni su bijednici koji podnose iskoritavanje bez pobune,
prihvaajui ono malo to im daju kao nadoknadu, sanjajui nemogue drutveno uzdizanje, a da
nikada ne skrenu s puta patnje i strpljenja.
Na isti nain, velik je broj plaenika koji podravaju mo snagom ruku ili bistrinom mozga, policajci
ili pjesnici udotvornih vrlina deurnog gospodara, ekaju i oni da se stvari poboljaju, sve do odlaska
u mirovinu.
Od najviih dunosti, gdje igra moi postaje oigledna, dunosti prepune odgovornosti i sramote,
sve do najglupljeg sluge drave, i, popreno, od zadnjeg proizvoaa koji pati gradei neto to uope
vie ne razumije, sve do inovnika, sigurnog u sebe i sitnog blagostanja koje mu se nudi, nitko nije
uistinu zadovoljan svojim poloajem.

ak ni vii slubenik koji zgre novac i dunosti, koji je ve osvojio vrst status, nije zadovoljan
svojim poloajem, i to se udno povezuje s onim jadnim izrabljenim koji pokuava preivjeti, ali,
gotovo nikada, ne bune se ni prvi ni drugi. Prvi zbog naizgled dobrih razloga ostvarenog blagostanja,
drugi zbog opet naizgled dobrih razloga nezadovoljstva i bijede.
Ali, mogu li blagostanje, odnosno bijeda, zadovoljiti ovjeka? Ili, u drugom sluaju, mogu li ga
automatski pretvoriti u pobunjenika? Ne. Treba neto drugo. A kada postoji to neto drugo, izbija
pobuna.
Dakle, bijeda sama po sebi nije dovoljna da stvori pobunjenika, kao, s druge strane, blagostanje
samo po sebi ne ini nekoga zadovoljnim sobom i svojom ulogom privilegiranog tlaitelja. esto bijeda
stvara jo veu bijedu, i u zamuenju svijesti vodi u prilagoivanje i trpljenje, ili ak u kransku vjeru
u bolji svijet nakon smrti. esto, vrlo esto, blagostanje stvara poudu za veom moi, drutvenim
uzdizanjem, nagomilavanjem i tuim priznanjem.
Ne radi se o apsolutnim obrascima. U svakom drutvenom sloju moemo nai pobunjenike. esto
bijeda kao glavni razlog nagona pobune nije ak ni dobra ni vrsta osnova.
Buntovnik remeti svoje poetno stanje, bila to bijeda ili blagostanje, on se tome protivi, i nije reeno da je lake boriti se protiv bijede, nema jasnoe na ovom polju, i trebalo bi opet razmatrati sve
banalnosti iz prolosti bez ideolokih zatvaranja.
Shvaanje ivota na drugaiji nain (a to bi drugo bila pobuna, ako ne upravo to) ne gradi se kroz
raskidanje sa starim nainom, nego probijajui se, remetei sheme i kategorije, kritizirajui zastarjele
i lane pojmove, uzbuujui elje, okreui ih prema apsolutno drugaijem, a i prema poznatom da
bude razliito i neprihvatljivo u staroj dimenziji.
esto se pobunjenik nae u situaciji da istovremeno shvaa i ne shvaa ono to mu se deava, dakle
da proturjei i sebe proturjei, da ide k novom, i dakle k unitavanju starog, a da ostaje zaljubljen u
osjeaje i sjeanja koji pripadaju starome. Ne postoji ravna crta koja oznaava pravac napretka. Nita
u nama ne umire za uvijek i ne raa se jednom zauvijek u novi ivot. Pobunjenik nije nikada svet u
svim svojim stranama. Nijedna pobuna ne sakralizira ivot ponad svake sumnje.
Nekada je mnogo nas poimalo revoluciju kao proces, ako ne jednostavan, onda barem linearan.
Najhrabriji od nas su posumnjali, ali na kraju krajeva ove sumnje su bile marginalni diskurs, s obzirom
na irenje pokreta koji je izgledao nezaustavljiv. Ideoloke zaljubljenosti, kao rane ljubavi, se teko
savladavaju. injenice su dovele do zrelijih razmiljanja.
Neki, pronalazei smrtni smisao u ovim razmatranjima, uredno su se povukli prihvaajui ponudu
moi i upustili se u suradnju za neke bijedne mrvice.
Drugi, pronalazei ivotni smisao u ovim razmiljanjima, proirili su svoj kritiki nazor, prouavajui pojmove koji su ranije izgledali neutemeljeni. Dakle, novi pojmovi ne izbacuju stare (koliko elje
za krajem sukoba ima kada se prolost ostavlja sa strane), nego ih remete do kraja, preobraavaju
ih tako da se razvijaju u nove pojmove. ivot bi bio samo jedna bezbojna i besmislena kupka kada ga
ne bi mogli iitavati kroz nastavak ideja i osjeaja.
Napokon smo shvatili da nijedna revolucija nee biti proizvod zbroja odreenih dogaaja, radilo
se o dogaajima pojedinca ili o opim drutvenim dogaajima. Sudbina kvantitativnog pristupa je da
stvara uvjete za dalji porast, i tako dalje u nedogled. Taj je smjer bezgranian.
Ali, nakon toga to smo to shvatili, jo ipak ne znamo to odreuje pobunu, konkretne individualne
radikalne odluke. Zato neki Duval djeluje kao to djeluje? Bijeda, temperament, anarhistika tiva,
uestvovanje na radnim mjestima koji vrve revolucionarnim poticajima, sluajnost? to stvara pobunjenika? Ne znamo. Ono to moemo pojedinano pokazati to su odluke i posljedice tih odluka, ali
razmatramo ih kroz iskrivljenost rekonstrukcije.
Srce, ili bolje reeno, osjeaji.

Mogu li osjeaji, naprotiv, biti imbenici reda, opreza i, na kraju krajeva, pristanka? Naravno da
mogu. Ne postoji jednakost izmeu osjeaja i pobune, jer bi to znailo da treba uspavati razum da bi
se pobunili.
Um i znanje, razmiljanja i uenje, mogu biti vani elementi revolucionarnog djelovanja, za koji
podrazumijevamo da poinje individualnom pobunom, ali nije to sve. Svako razmiljanje vodi k nekom
osvjeenju: to vie znamo, to se manje moemo sakriti iza isprike da ne znamo.
Ali svako osvjeenje ne vodi automatski k slomu ravnotee, k dimenziji napada. Znanje i misao
esto sprijee djelovanje, ne pomau mu da se razvije. Ponekad se deava suprotno, ali kako se moemo
orijentirati?
Ne postoji neko ope naelo, ak ni pravac koji bi bio barem razumljiv. Vrlo esto nisu povrijeeni
interesi koji potiu na pobunu, nego je povrijeeno dostojanstvo. A za odgovor protiv tlaitelja, za
odgovor koji se kasnije u toku dozrijevanja pretvara u napad, potrebno je jako malo.
Ropstvo samo jednog ovjeka na svijetu i moje je ropstvo, jer zbog njegove patnje ja nikada neu
moi biti slobodan. Kao to se vidi, tu smo preli puko zahtijevanje. Samo se kroz iskrivljenje obrana
vlastitih interesa (recimo, sindikalni diskurs) moe smatrati borbom protiv povrijeenog dostojanstva.
Zasigurno, putevi pobune su zavojiti, ali imaju neto zajedniko.
Duval sazrijeva kroz djelovanje u bijedi i u potekoama ivota, i kroz teoretsko prouavanje, diskusije, narodne skuptine. Kasnije, dosljedno, razmilja to initi, nabavlja sredstva za djelovanje (prije
svega novac), napada neprijatelja. Kada smo uvjereni u ono to inimo sve postaje jasno i nita nas
ne moe zaustaviti. Jedinstvo teorije i prakse, jednom kada se ostvari, ne moe se lako slomiti.
Drugdje: brbljarije, primjedbe, ekanja.

10

Anarhistika biblioteka
Anti-Copyright

Alfredo M. Bonanno
Problem krae. Clment Duval
anarhisticka-biblioteka.net