You are on page 1of 36

UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIKIH NAUKA


ODSJEK ZA SIGURNOSNE I MIROVNE STUDIJE

HEGEL
SEMINARSKI RAD IZ FILOZOFIJE

Mentor:

Student:

Br. indeksa:

------

-------

------

Sarajevo, januar 2016

SADRAJ

UVOD ................................................................................................................................. 3

IVOT I DJELO ................................................................................................................. 4

HEGELOVA FILOZOFIJA................................................................................................ 6

3.1

Demistificirana filozofija ............................................................................................. 6

3.2

Ideja je bit svega ........................................................................................................ 12

3.3

Panlogizam ................................................................................................................ 12

3.4

Dijalektika ................................................................................................................. 13

3.4.1

Trojedinost teze, antiteze i sinteze ..................................................................... 13

3.4.2

Dijalektika samopostavljanja bitka .................................................................... 14

3.4.3

Dijalektika-mo negativnog miljenja ............................................................... 15

ENCIKLOPEDIJSKI FILOZOFSKI SUSTAV ................................................................ 16


4.1

Logika ........................................................................................................................ 16

4.2

Filozofija prirode ....................................................................................................... 16

4.3

Filozofijs duha ........................................................................................................... 17

4.3.1

Subjektivni duh .................................................................................................. 18

4.3.2

Objektivni duh .................................................................................................... 18

4.3.3

Apsolutni duh ..................................................................................................... 19

OBITELJ ........................................................................................................................... 21

GRAANSKO DRUTVO.............................................................................................. 22

HEGEL I NJEGOVA UMNA DRAVA ......................................................................... 23

7.1

Prosvjetiteljstvo i Bog ............................................................................................... 25

7.2

Hegel i opravdavanje nacistike diktature ................................................................. 27

7.3

Koncept vjenog mira ................................................................................................ 29

7.4

Jedino drava je individuum .................................................................................. 31

7.5

Stav prema smrtnoj kazni .......................................................................................... 33

7.6

Nekritiko velianje velikih filozofa...................................................................... 34

LITERATURA: ................................................................................................................ 36

1 UVOD

Georg Wilhelm Friedrich Hegel spada meu najdublje,


najsistematinije i svakako najgenijalnije mislioce svih
vremena. On predstavlja vrhunac najplodnijeg razdoblja
u povijesti njemake (i ne samo njemake) filozofije, to
traje oko pedesetak godina (otprilike od izlaska prvog
izdanja Kantove Kritike istog uma 1781. pa do
Hegelove smrti 1831.).

Slika 1: Hegel1

Glavni su predstavnici te epohalne povijesne misli klasine njemake filozofije Kant, Fichte,
Schelling i Hegel, a ta je misao ne samo aktualna i relevantna sve do naih dana, nego jo
uvijek stoji kao nezaobilazna osnova za razumijevanje nae suvremenosti, kao i za razrjeenje
bitnih problema nae sadanjice. Hegel je stvaralac koji na najprimjereniji nain je izrazio bit
europskog duha modernog vremena (graanskog svijeta), pa je ujedno filozof koji je najdublje
utjecao na revolucionarnu misao i djelo Karla Marxa.

1https://www.google.ba/search?q=HEGEL&biw=1708&bih=821&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwjE9vnMm

qjKAhXDqnIKHVWtDA0Q_AUIBigB&dpr=0.8#imgrc=Q5C01n48ym5CFM%3A

IVOT I DJELO

Hegel je roen u Stuttgartu 1770. g., gdje je zavrio osnovnu kolu i gimnaziju. Otac mu je
bio vii financijski slubenik. Studij teologije i filozofije zapoinje u Tbingenu 1788., gdje
se sprijateljuje s poznatim romantikim pjesnikom Hlderlinom i pet godina mlaim
Schellingom, filozofom koji je odigrao veliku ulogu u Hegelovu filozofskom razvoju (a
poslije Hegelove smrti bio je otar kritiar njegovih osnovnih stavova, naroito racionalizma i
panlogizma, ime je ujedno u Brlinu izvrio zadatak, dobiven i od pruske vlasti, da suzbije
tada veliki i razoran utjecaj Hegelove filozofije). Kao tbingenski student zajedno s
Hlderlinom i Schellingom gorljivi je pristalica francuske revolucije, a poslije zavrenih
petogodinjih studija vraa se kui u Stuttgart.
Budui bez sredstava za ivot, Hegel postaje kunim uiteljem najprije tri godine u Bernu, a
zatim etiri godine u Frankfurtu na Majni. Kroz to vrijeme ozbiljno studira Kantove i
Fichteove spise, kao i radove Schellinga, s kojim je stalno u filozofskoj prepisci. Ujedno u
tom razdoblju pie i svoje prve spise. Tek 1801. dobiva Hegel Schellingovim posredovanje
svoje prvo univerzitetsko mjesto privatnog docenta u Jeni, gdje je sa Schellingom izdavao
asopis Kritiki urnal za filozofiju i u njemu objavio nekoliko svojih prvih radova. U
jenskom razdoblju (do 1806.) Hegel pie neke svoje poznate radove o logici, metafizici i
prirodnom pravu, a uoi Napoleonove bitke kod Jene 1806. dovrava svoje uveno i moda
najznaajnije djelo Fenomenologija duha, koje objavljuje 1807.godine.
Uz pomo svog dobrog prijatelja Niethammera. On mu je kao naelnik u bavarskom
ministarstvu prosvjete osigurava mjesto direktora gimnazije u Nrnbergu, i na tom je mjestu
Hegel ostao punih osam godina. U Nrnbergu je Hegel napisao i svoje glavno djelo Logiku, a
tu se ujedno u svojoj 41. godini oenio kerkom jednog baruna i s njom imao dva sina.
Potom postaje Hegel profesorom na univerzitetu u Heidelbergu, gdje se ponovno nastavlja
njegova univerzitetska karijera, i gdje vec postaje poznat kao znaajan filozof, a slavan e
postati po pozivu u Berlin, gdje je od svog uvenog nastupnog predavanja 1818. ostao sve do
svoje smrti od kolere 1831.godine.

Glavno djelo iz tog razdoblja bila je poznata i kontroverzna Hegelova Filozofija prava. Uz
Enciklopediju napisanu veim dijelom jo u Heidelbergu, a kasnije preraivanu i dopunjavanu
i jo nekih manjih spisa, meu kojima je navaniji Ratlika izmeu Fichteova i Schellingova
sistema filozofije, Fenomenologija duha, Logika, Filozofija prava i Filozofija povijesti jedina
su djela koja je izdao sam Hegel. Sva ostala djela izdali su poslije njegove smrti njegovi
uenici i sluai, kao to su: Estetika, Povijest filozofije, Filozofija religije i dr.

3 HEGELOVA FILOZOFIJA

Hegelova filozofija predstavlja toliko svestran, dubok i u sebi dosljedno logian


misaoni sistem da mu po toj sistemskoj sveobuhvatnosti i misaonoj konzekventnosti u
povijesti filozofije nema gotovo ni prethodnika ni nasljednika. Stoga ne zovemo uzalud
Hegela novovjekim Aristotelom. Hegelu je u svemu stalo do sistematinosti upravo stoga to
smatra da filozofija bez sistema ne moe u sebi imati nieg znanstveno-objektivnog i nunog,
da bi takvo nesistemtino, dakle i sluajno i subjektivno miljenje bilo plod neobaveznosti,
nosilo peat prolaznosti, iskazivalo stanje stvari kakvo je u tom asu za nas i nae mnijenje, a
ne kakvo je za sebe i po sebi. Hegel znai filozofsku kulminaciju onog opeg kulturnog duha
toga doba koji eli potpuno obuhvatiti i sasvim iznova stvaralaki interpretirati sva podruja
prakse i teorije, cjelinu svijeta, njegove biti i njegove bogate i raznolike pojavnosti. Nema
kae Hegel zatvorena bit univerzuma u sebi sile koja moe pruiti otpor smionosti
spoznavanja, ona se mora rastvoriti pred njim, pokazati mu svoje dubine i dati ih na
uivanje. I bez obzira na to to je za Hegela polaznom pozicijom uvijek bila ideja, ope,
zakon, to je, dakle, njegov sistem klasian primjer objektivnog idealizma, njegova je
cjelokupna grandiozna filozofska zgrada izvanredno puna i bogata realnog, ivog materijala,
pa mu je filozofija esto realnija i od mnogih materijalistikih ili realistikih koncepata.

3.1 Demistificirana filozofija

Ono to danas predstavljaju poznati glumci i pjevake zvijezde bio je, u prvoj polovici 19.
stoljea, njemaki filozof Georg Hegel. Njegova temeljna ideja bila je kako su svi fenomeni
koji nas na ovome svijetu okruuju dio jednog zajednikog Duha koji s vremenom te iste
fenomene prepoznaje kao dijelove sebe i onda ih reintegrira. Taj proces reintegracije Hegel je
nazvao dijalektikim, a nama laicima poznat je kao povijest. Za sada zvui pomalo
zbunjujue, zar ne?

Ipak, ono to nam je ve sada sigurno poznato jest injenica da smo mnoge stvari koje danas
znamo nauili na temelju neega iz prolosti. Tako, na primjer, uimo govoriti jezik, a potom
ga mijenjamo koristei ga, a na jednak nain uimo i o drutvenim institucijama kao to su
obitelj, Crkva ili drava sve one nastale su nadogradnjom naih spoznaja o institucijama
koje su im prethodile u prolosti. Ponekad se promjene dogaaju tako brzo da ih moemo
jasno opaziti unutar jedne generacije,a ponekad tako sporo da u trenutku dok ih proivljavamo
zapravo nismo ni svjesni kako svjedoimo povijesnoj promjeni. Jedan od takvih primjera jest
naa svijest. Svatko od nas zna da je svjestan, kako sebe, tako i okolia. No to to zapravo
znai 'biti svjestan'? Odgovor na ovo pitanje zvui nekako samorazumljivo, ini nam se kao
da je to neto to jednostavno znamo, i neto to se zapravo nikada nije mijenjalo. Drugim
rijeima, meni danas pojam 'biti svjestan' znai isto to je znaio i nekom mom pretku koji je
ivio u Srednjem vijeku. Ukoliko je to tono, na temelju svega ovoga mogli bi zakljuiti da je
svijest kao koncept za sve u povijesti uvijek bila jednaka. S ovim bi se sloio Hegelov neto
stariji kolega kojeg smo u ovom feljtonu ve predstavili, Immanuel Kant.
Ali ne i sam Hegel koji se u svojoj filozofskoj misli kritiki obruava na svog kolegu. Kant
je, naime, smatrao kako naa svijest postoji a priori, prije no to steknemo bilo kakvo
iskustvo te da je stoga potpuno neovisna o bilo kakvom povijesnoj razvoju. Za Kanta itavo
nae poimanje svijeta oko sebe dolazi a priori i nije mu potrebno prethodno iskustvo.
Meutim, ono to on dalje zakljuuje jest to da svijet kojeg vidimo uvelike ovisi o stanju
naeg uma te da zahvaljujui njegovim ogranienjima zapravo nikada ne vidimo svijet onakav
kakav on stvarno jest. Hegel ovome nalazi zamjerke tvrdei kako Kantova ideja o 'stvarnom
svijetu' zapravo ne znai nita za Hegela sve ono to se manifestira u naoj svijesti zapravo
postoji. Nadalje, ono to Hegel takoer zamjera Kantu jest to to potonji svoju filozofsku
misao temelji na prevelikom broju pretpostavki o svijetu oko sebe, njegovom podrijetlu i
njegovim obiljejima. Stoga Hegel odgovara: 'Pokuat u razumjeti svijet bez ikakvih
pretpostavki.' Uostalom, znamo onu poznatu izreku o pretpostavkama one su majka svih
pogreaka.
Najgora Kantova pretpostavka, kae Hegel, jest ona da je svaka kategorija u nama i koja nas
okruuje nepromjenjiva i neovisna. Hegel kae: 'To nije tono, svaka kategorija jest
dijalektika, podlona promjeni.' To ukljuuje i nae iskustvo, koje se takoer mijenja, a time
se, posljedino, mijenja i svijet oko nas. Drugim rijeima, naa svijest nije naprosto ono to u

ovom trenutku mislimo ve je ona dio dijalektinog procesa. Ono to nam Hegel takoer u
svojim filozofskim promiljanjima govori jest kako svaka ideja, koju jo moemo nazvati i
tezom, u sebi sadri i svoju antitezu to moemo rijeiti samo uvoenjem nove, razvijenije
ideje, koju emo onda nazvati sintezom. U trenutku kada se suoimo sa sintezom postajemo,
prema Hegelu, svjesni injenice da je ranija kontradikcija izmeu teze i njene antiteze zapravo
bila samo privid te produkt naeg manjkavog razumijevanja problematike.

Kako bi bolje pojasnio svoju teoriju, Hegel u svom djelu Znanost logike navodi primjer u
kojem objanjava to znai pojam 'postojati'. Da bi u potpunosti razumjeli taj pojam, moramo
takoer razumjeti onaj koji predstavlja njegovu suprotnost, a to je 'nitavilo'. Meutim, Hegel
nam dalje objanjava kako je pojava ovih suprotnosti zapravo samo konflikt izmeu dva
aspekta jednog, vieg koncepta, a to je 'nastati'. Kad kaemo da je neto nastalo, zapravo
elimo rei da se to pomaknulo od faze nitavila u fazu postojanja. Prema tome, pojam
'postojati' s kojim smo poeli zapravo ne postoji sam po sebi ve predstavlja samo jedan od
aspekata ireg pojma 'nastati'.

Ono to ovdje takoer treba naglasiti jest to da pojam 'nastati' nije ovdje uveden izvana, takav
kakav jest, kako bi pomogao rijeiti konflikt izmeu pojma 'postojati' i pojma 'nitavilo'.
Naprotiv, Hegel nas ovdje ui kako je pojam 'nastati' ve bio sadran unutar pojmova 'biti' i
'postojati' te kako smo samo trebali dublje analizirati ta dva pojma kako bi doli do tog
logikog zakljuka. Gore navedena teorija o tezi, antitezi i sintezi samo je poetak
dijalektikog procesa koji se dalje ponavlja, na vioj razini. Drugim rijeima, im se pojavi
neka nova sinteza nju nadomjeta jo novija antiteza koju onda nadomjeta nova sinteza, i
tako u beskonano. Hegel kae kako su sve ideje meusobno povezane na taj nain, a
postupak pomou kojeg otkrivamo te veze meu idejama naziva dijalektikom metodom.
Kada govorimo o Hegelovoj dijalektici, primijetit emo da se u njoj esto koriste pojmovi
kao to su 'proizai', 'razviti' i 'pokrenuti'. S jedne strane, ti pojmovi govore nam kako ova
filozofska metoda poinje bez ikakvih pretpostavki i kree od najmanje kontroverzne toke
doputajui potom sve snanijim i istinitijim konceptima da sebe razotkriju u dijalektikom
postupku. S druge strane, Hegel nam takoer poruuje da gore opisan razvojni proces ne
predstavlja samo interesantni logiki postupak ve da se radi o stvarnom razvoju kojem
moemo svjedoiti kroz povijest. Na primjer, ukoliko usporedimo ovjeka koji je ivio u
Antikoj Grkoj i onog koji je ivi u sadanje doba, oni, prema Hegelu, ne samo to e
razmiljati o razliitim stvarima ve e i njihovi naini razmiljanja biti drukiji. Drugim
rijeima, njihove razine svijesti su razliite i ovise o razliitim stupnjevima razvoja svijesti
kroz povijest.

Slika 2: Nain na koji mi danas razmiljamo, potpuno je drugaiji od naina razmiljanja naih
predaka- kae Hegel

Hegelova ideja da se priroda svijesti mijenja kroz povijest je revolucionarna. Dok


predstavlja svoju jedinstvenu filozofsku misao takoer nam kazuje kako se ponekad pomak u
kolektivnoj svijesti drutva reflektira kroz misli i postupke pojedinca i navodi primjer
francuskog vojskovoe Napoleona Bonapartea iji postupci su pridonijeli znaajnim
povijesnim promjenama. Ono to Hegel takoer eli naglasiti jest to da do povijesnog
napretka nikada ne dolazi sluajno. Obzirom na injenicu da se radi o dijalektikom procesu,
on u sebi mora sadrati odreen smjer te odreenu konanu, odredinu toku.
To odredinu toku Hegel naziva Apsolutnim duhom, a pritom misli na budue stanje
svijesti koje se vie ne moe pripisati pojedincima ve koje pripada realnosti oko nas u
cijelosti. Na toj toki znanje postaje kompletno i savreno, a sam Duh u sebi objedinjuje
dijalektiku sintezu koja obuhvaa i znanje i osobu koja to znanje posjeduje. Nadalje, Duh ne
samo to obuhvaa cjelokupnu realnost, on je takoer svjestan sebe kao pokretake snage koja
je dovela do konanog obuhvaanja cjelokupne realnosti.
Meutim, pitanje koje ovdje moramo postaviti jest sljedee: a to je sa svijetom oko nas koji
se mijenja neovisno o tijeku ljudske povijesti? to zapravo znai kada kaemo da je stvarnost
oko nas takoer povijesno obiljeena? Hegel na to ima odgovor. On kae kako je ono to
zovemo 'prirodom' ili svijetom oko sebe takoer Duh. Priroda nije nita drugo ve sustav
promjena u kojem jedna istina nastaje iz neke prethodne.

10

U doba kada je Hegel predstavio svijetu svoje teorije svijetom filozofije dominiralo je gledite
kako postoje dvije vrste entiteta na svijetu. Jedna su stvari koje postoje u fizikom svijetu, a
druga su nae misli o tim stvarima. Hegel se takvom razmiljanju suprotstavlja tvrdei kako
nije istina da su sam fiziki objekt i nae poimanje istoga dvije razliite stvari. U trenutku
kada dosegnemo stanje Apsolutnog duha uvidjet emo kako je ta razliitost samo iluzija jer
emo u tada shvatiti da su pojmovi 'misao' i 'priroda' zapravo objedinjeni u Duhu. Sve to
postoji samo je jedna realnost, a to je realnost Duha.

Slika 3: Hegel navodi Napoleona kao primjer pojedinca koji je inicirao povijesni pomak u drutvu

Kao to moemo vidjeti, Hegelov pogled na svijet i na realnost koja nas okruuje poprilino
je uzdrmao filozofske krugove u trenutku svog nastajanja. Ba kao i on, koji je inspiraciju za
svoje ideje pronaao u filozofskoj misli Immanuela Kanta, isto je uinio i njegov njemaki
kolega Arthur Schopenhauer.

11

3.2 Ideja je bit svega


Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno,
sveobuhvatno, sveopa bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako
da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svretku ono je to doista jest.
Spoznaja je mogua, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da
subjekt spozna i pronikne objekt, te da ovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, mogue
je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i ovjeka proima ista
umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i
insistira na tome "da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt.
Svijet proima jedinstvena zakonitost.Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i
zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto to i ontologija.

3.3 Panlogizam

Hegel time potvruje i domilja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: miljenje i bitak su
istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma
od prvih njegovih poetaka u Heraklita i Parmenida. Moemo je zatim pratiti u Platona i
stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izrie u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: "Pojmiti
ono to jest zadaa je filozofije, jer ono to jest - jest um" i " to je umno, to je zbiljsko, a to
je zbiljsko to je umno." Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel
razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (sluajna - prolazna egzistencija,
ono to je samo mogue, pa moe i ne biti kao to jest), a dijelom je zbiljnost - nuni bitak, to
u sebi sadri bit. Dok se u obinom ivotu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je
mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek trai ideju, ono umno, misao kao
osnovu, bit to se u svemu ostvaruje.

12

3.4 Dijalektika

Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna znaajka


Hegelovog uenja. Ona proima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo
metoda, posebno ne samo kakva vanjska vjetina, nego "dua i pojam sadraja": ona je
sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog
i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i
ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje.

3.4.1 Trojedinost teze, antiteze i sinteze

Dijalektiki je hod trolan: sainjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada


imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije.

Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma;

antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba;

sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, trei je stupanj stupanj posredovanja koji ukljuuje prva dva odreenja i istovremeno ukida njihove
suprotnosti u jednom visem jedinstvu.

U proimanju tih momenata i njihovom stalnom meusobnom prevladavanju i ukidanju


odvija se neprekidan razvoj pojmova, ivota i zbilje uope. Svaki nii stupanj ukinut je,
ouvan i prevladan (nadmaen) viim stupnjem.
Glupan nikada ne primjeuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s
jednostavnim, jednolinim, pri kojima se moe odmarati i u kojima se nita ne dogaa. A kad
bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u miljenju dogaa sukob, da se
uzdiu prigovori, koji ga obogauju i sadrajno pokreu. A nije uvijek A, mora se rei i B; no
upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdie

13

se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizae novo jedinstvo
suprotnosti u nezadrivu dijalektikom razvitku". (E. Bloch)
Ulogu sinteze u "shemi trojedinstva" objanjava Windelband kao prevladavanje razliitosti
izmeu afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). "Oni su u njoj ukinuti u trostruku
pogledu: njegovo je jednostrano vaenje prevladano, njihovo je relativno znaenje sauvano i
njihov je izvorni smisao pretvoren u viu istinu" (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao
Hegelova termina "ukinuti" slino tumai i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u
svojoj knjizi "Kako itati Hegela":
Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili ponitene u onome to je u njima
fragmentirano, relativno, djelomino ili pristrano, tj. u onome to ih ini lanima, kad se jedna
od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uope. One su takoer s druge strane
odrane ili sauvane u onome to je u njima bitno ili openito, tj. u onome to u svakoj od njih
objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon,
sublimirane, tj. uzdignute na viu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujui
jedna drugu, teza se i antiteza oslobaaju svojega jednostranog i ogranienog, naime
"subjektivnog" karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt
'objavljenog' stvarnog". (A. Kojeve)
Sinteza nije zavretak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle poetak
trolanog niza.

3.4.2 Dijalektika samopostavljanja bitka

Dijalektika u Hegela nije neka vanjska vjetina, ve imanentno izvoenje bitka samog,
samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe ini
samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi neto drugo. Samopostavljanje naime
nije iscrpljeno u svome cilju, ve u svome izvoenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, ve je
zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem. Samopostajanje ive supstancije jest
kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukijom sebi. To je
nastajanje nje same poput krunice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao
poetak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvoenju. Ideja se tako pokazuje kao miljenje

14

koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi
suprotstavlja.

3.4.3 Dijalektika-mo negativnog miljenja

Marx kae da je u Hegela proturjenost vrelo svekolike dijalektike. "Hegelova dijalektika


shvaa svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije." (E. Bloch). H. Marcuse
istie dijalektiku kao mo negativnog miljenja, negaciju kao sredinju kategoriju dijalektike.
Doista, proturjeje je pokreta dijalektikog napretka. Hegel naglaava da se ivot duha ne
strai smrti i ne uva unitenja, ve podnosi smrt i u njoj se odrava; on ne odvraa pogled od
negativnog, ve je on mo koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraa ga u bitak. Ta
mo duha jest subjekt - "duh je beskonana subjektivnost Ideje".
Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; ovjek je: smrtan, konaan,
slobodan historijski individuum.

15

4 ENCIKLOPEDIJSKI FILOZOFSKI SUSTAV


Hegelovo uenje odlikuje sistematinost u najviem smislu. Hegel tei tome da ostvari ideal
sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same. Istina je cjelina, a nije komad novca
koji se gotov moe dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju
filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog
razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logike ideje,
koja je ponajprije golo bie = sve = nita, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao
najviem obliku aposolutnog duha.

4.1 Logika
Hegelova logika nije vie tzv. formalna logika aristotelovskog tipa u liku tzv. kolske
filozofije, nego dijalektika logika koja ima pretenzije da u eteru iste misli pojmovno
izvede i to dijalektiki, tj. historijsko-stupnjevito logiki, jedno iz drugoga itavu
kategorijalnu strukturu svijeta kako prirode, tako i duha. Stoga se Hegel na tu kategorijalnu
strukturu izvedenu u logici stalno iznova poziva u itavu svom obimnom djelu, a
paradigmatiki to dolazi do izraaja npr. u njegovoj povijesti filozofije, gdje se svakom
znaajnijem filozofu razvojno-dijalektiki dodjeljuje po jedna kategorija kao sredinje mjesto
njegove filozofije.

4.2 Filozofija prirode


Filozofija prirode najslabije je mjesto itave Hegelove misli idanak tradicionalnoj
pretenziji metafizike sveobuhvatnosti, iz vremena kad poput antike filozofije filozofija
preuzima ulogu jo nerazvijene prirodne znanosti, pa se priroda namee kao predmet
filozofijskog domiljanja. Tako je Hegelova filozofija prirode od njegovih najranijih spisa
ostala puka konstrukcija.

16

4.3 Filozofijs duha

Po Hegelu duh je ideja koja je dola sebi, koja je postala svesna sebe, koja zna za sebe. Ideja u
svom prvobitnom logikom biu jo je nesvesna, jer je ista apstrakcija, u prirodi ideja je
takoe nesvesna, ali se nalazi u konkretnom obliku, u duhu ona je konkretna i zna za sebe.
Trojna podela vlada i u filozofiji duha, i tri osnovne forme njegovog razvia su,
l. subjektivni,
2. objektivni, i
3. apsolutni duh.
Subjektivni duh je pojedinana svest koja je u vezi s jednim telom, objektivni duh je duh koji
se javlja u mnoini individua, u socijalnoj zajednici, apsolutni duh je duh koji obuhvata ideju
kao apsolutno znanje za sebe. Prema ovim stupnjevima Hegel deli filozofiju duha na tri dela,
na filozofiju subjektivnog, filozofiju objektivnog i filozofiju apsolutnog duha. Stupnjevi
subjektivnog duha su, l. dua, 2. svest, i 3. duh. Nauka o dui je antropologija, nauka o svesti
fenomenologija, nauka o duhu psihologija. Psihologijom se moe nazvati i cela filozofija
subjektivnog duha, ali Hegel taj izraz upotrebljava samo za jedan njen stupanj. O objektivnom
duhu postoje dve nauke:
l. filozofija prava i
2. filozofija istorije.
O apsolutnom duhu postoje tri nauke:
l. filozofija umetnosti ili estetika,
2. filozofija religije, i
3. filozofija filozofije, ili istorija filozofije fiIozofski shvaena.

17

4.3.1 Subjektivni duh

Subjektivni duh sainjavaju antropologija, fenomenologija duha i psihologija, pri


emu se antropoloki i psiholoki problemi isprepleu, a fenomenologija duha kao dio
subjektivnog duha vrlo je kratak saetak bitnih momenata Fenomenologije duha. Svakako je
udno to je fenomenologija duha kao povijest ili znanost iskustva svijesti, koja kao takva
daleko nadilazi ak i tretiranje svijesti na stanovitu spoznajne teorije, spala ovdje na rang
jednog momenata subjektivnog duha, ali je oito da se to ini zapravo ipak na volju sistema.
Onaj pak antropoloko-psiholoki pristup toj problematici eli prikazati jedinstvo tjelesnog i
duevnog i njihovu unutranju nerazdvojivost, to je u skladu s Hegelovom dijalektikom
milju, za koju ne postoje ni dualizmi, ni samostalni entiteti, koji ne bi bili unutranje
povezani na nain uzajamnog prevladavanja. Tek na viem stupnju, na nivou tzv. zbiljske
due koja posve proima svoje tijelo i vlada njime, postaje ona svijest koja zna sebe u razlici
spram tijela, jer se s njom, tj. s pojmom svijesti nalazimo ujedno i na stanovitu samosvijesti.
To je pak ve prijelaz na stupnjeve fenomenologije duha: svijest, samosvijest i um. Time
dolazimo i do pojma duha, ije je bitno obiljeje spoznavanje. Duh se tako pojavljuje kao:
teorijski, praktini i slobodni. Taj trei stupanj mora biti prijelaz na objektivni duh, i identian
je sa slobodnom voljom, koja je sama osnova i bitni problem filozofije objektivnog duha, to
znai da je na djelu objektiviranje duha.

4.3.2 Objektivni duh


Osnova itavog podruja objektivnog duha za Hegela je sloboda ili slobodna volja.
Zbiljska slobodna volja miljena je ovdje kao jedinstvo teorijskog i praktinog duha. Volja je
pak slobodna inteligencija. Govorei o ideji slobode naglaava Hegel kako su nesporazumi
oko zbiljskog duha i slobode u povijesti imali goleme praktine posljedice, pa ukazuje na to
da je ideja slobode kao takve proizvod novog doba, graanskog svijeta. itavi dijelovi
svijeta, Afrika i Orijent, nisu tu ideju nikada imali i jo je nemaju; Grci i Rimljani, Platon i
Aristotel, kao i stoici nisu je imali; oni su naprotiv znali samo da je ovjek zbiljski slobodan

18

po roenju, ili jainom karaktera, pomou obrazovanja, filozofije. Ta je ideja ula u svijet s
kranstvom, prema kojem individuum kao takav ima beskonanu vrijednost... Utoliko se
Hegelov misaoni napor kree u pravcu onoga to e on nazvati beskonanom vrijednou
subjektiviteta i pravom subjektivne volje, to se onda potvruje kao okosnica modernog
pojma humaniteta i najvii domet graaskog duha.

4.3.3 Apsolutni duh

Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u
obliku predodbe i uvstva i konano u filozofiji u istim pojmovima kao duhu
najprimjerenijem i najsavrenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrauju:
1.) ideju umjetniki lijepog ili ideal,
2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetniki lijepog i
3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantinih: slikarstva, glazbe
i poezije).
Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i
u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnou:
da sadraj umjetnikog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude
apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinano. Ideja i njeno oblikovanje
trebaju biti primjereni jedno drugom. Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome
oblikovanju: simbolina je umjetnika forma vie isto traenje likovnog predstavljanja nego
ve stvarnog prikazivanja. Ideja jo u sebi samoj nije nala formu i ostaje prema tome samo
borba i tenja prema njoj. Ideja je tu apstraktna i neodreena, trai svoj lik i ima ga izvan
sebe u osjetilnoj grai. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolika forma
najadekvatnije se oituje u arhitekturi.Klasina umjetnost ima kao svoj sadraj i oblik i ideal.
Ona dosie ideal ljepote, a najizrazitije se oituje u kiparstvu. Nedostatak je klasine
umjetnosti to je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vjean, ne ista duhovnost.
Filozofija je najvii oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zakljuak
umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izloio kao filozofsku disciplinu upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska uenja izraz su samoosvjetenja duha

19

svoga vremena, a ujedno i nuni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih
sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logike dedukcije pojmovnih
odreenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici.

20

5 OBITELJ

Obitelj, prvi moment ili stupanj obiajnosti (koju sainjavaju samo roditelji i djeca, a ne
porodica, u koju spadaju svi koji su po rodu srodnici, i tu je na djelu graansko-kapitalistiki
raspad stare rodovske zajednice ili zadruge) smatra Hegel osnovnom elijom drutva. Kako
on sad pred sobom ima modernu, graanski oblikovanu i strukturiranu obitelj u nastajanju,
ona je miljena kao elija graanskog drutva kako se ona politiki-socijalno i ekonomskipravno izgrauje naroito poslije velike francuske revolucije.

21

6 GRAANSKO DRUTVO

Graansko drutvo odreuje Hegel kao sistem potreba. Ve je ovo karakteristino za


Hegelovo vienje same biti tog drutva, jer je to upravo radikalno kritiko odreenje, koje
dalekoseno po svom smislu anticipira kasniju Marxovu kritiku graanskog drutva. Sistem
potreba za Hegela je samo eufemizam za one odnose to ih npr. Hobbes odreuje svojim
uvenim, graanskom ustrojstvu bitno primjerenim, stavom: Homo homini lupus. Jer,
sistem potreba odreuje najnii mogui nivo komuniciranja ljudi u jednom drutvu bitno
privatnih vlasnika, iji se interesi u rezultanti sukobljavanja na planu oposti ispoljavaju u
vidu ne slobode nego vanjske nunosti. Utoliko je Hegel ujedno i radikalni kritiar
graanskog drutva, ali je pritom gajio iluziju da se bitna njegova proturjeja daju razrjeiti i
prevladati na njegovim vlastitim pretpostavkama, tj. pukim nadsvoenjem tih proturjeja i
cjeline samoga graanskog drutva pomou drave! Uz obitelj i dravu, graansko drutvo
kod Hegela predstavlja konstitutivni element razvoja objektivnoga duha. Graansko drutvo,
kao posredujui, drugi stupanj smjeten izmeu ostala dva- naime izmeu obitelji i dravepredstavlja prijelazni oblik razvoja objektivnoga duha koji kao takav unutar drutvenopolitikog zbivanja kulminira u dravi kao svome ozbiljenju.

22

7 HEGEL I NJEGOVA UMNA DRAVA

Drava je za Hegela sredstvo pomou kojeg on eli razrijeiti sva proturjeja graanskog
drutva. Ona se shvaa ne samo kao najvii stupanj objektivnog duha, nego i kao dijalektikopovijesna realizacija obiajnosne ideje. To pak znai prije svega da su u ideji drave sadrani,
implicirani i bitno konstitutivni svi preanji momenti i stupnjevi, a prije svega pravo i
moralitet. Za Hegela je nezamisliva drava i njena politika aktivnost, koja se ne bi primarno
temeljila na pravu i moralu, budui da je drava primano miljena kao garant slobode
ovjeka-pojedinca, kao i cjeline drutva, koje tu slobodu samim sobom ne moe garantirati i
realizirati. U tome je njezino filozofijsko i povijesno znaenje, dok se politiko-pravni
aspektmanifestira u nastojanju da se drava shvati kao instrument prevladavanja bitnih
proturjenosti koje na drutveno-politikom planu razdiru graansko drutvo u njegovu
temelju. ovjek biva roen u jedan realno egzistirajui svijet, taj svijet njemu prethodi, taj
svijet u svojemu pokretu i dinaminosti odreuje ovjeka i ovjek je njegov produkt. Ono to
ini tu dinaminu realnost realnou nazivamo, po glagolu biti, bitak. Taj bitak jeste sama
stvarnost, ista aktivnost. I jezino gledajui glagol biti se ne moe staviti u pasiv. Meutim
taj bitak se manifestira na tri razliita naina ili modusa. Prvi modus je modus realiteta i to je
ta upravo opisana faktina realnost.
Drugi modus sainjavaju ideje toga realitita u naoj spoznaji, te nazovimo taj modus
jednostavno modus idealiteta. Kada imamo npr. pred sobom jedan realni stol, te ako smo
psihofiziki normalni sa zdravim razumom onda spoznajemo taj stol onakvim kakav on jest.
Faktiki stol i spoznati stol su identini, ali naravno samo modalno identini. Tu ne postoji
nikakav Kantov das Ding an sich", kojega ne moemo spoznati, te spoznajemo samo pojavu
stola. Naglaavam realno egzistirajui stol i spoznati stol su modalno identini. Realni stol
nije u naoj glavi. U modusu realiteta vlada princip kontradikcije ili protuslovlja: ako neto
jeste, onda ne moe u isto vrijeme i pod istim uvjetima i ne biti.

23

Slika 4:Hegelova filozofija

Meutim u modusu idealiteta mi moemo u isto vrijeme misliti da neto jeste i nije. Tu nema
protuslovlja, taj istovremeni da i ne" je u ovom modusu mogu i kako on funkcionira, ve
emo vidjeti. Idealitet, logiki gledajui, predstavlja mogunosti. A mogue je sve ono, emu
se nita ne protivi da jedanput i bude. Kada se ovjek odlui za jednu od tih mogunosti, onda
to postaje opet realnost i to nuna realnost. Kada hou kupiti kartu za kazalite i kada je ta
odluka izvrena, onda je to postala nuna realnost. Taj trei modus je modus nunosti.
Modus bitka od kojega Hegel polazi je modus idealiteta. Bitak je za njega idealitet i to samo
idealitet. Realitet je samo prolazni stadij kroz koji prolazi Apsolutni duh u procesu svoga
samoostvarenja. U idealitetu se nalaze samo ideje i one, samo one su uzroci svih stvari, a ne
realni bitak. U tome modusu idealiteta dakle ne vrijedi princip kontradikcije, mogue je
istovremeno da i ne". To je prvi razradio Platon tvrdei da u toj zajednici ideja, koinoia
eidon, svaka ideja sadri u sebi i svoju kontradiktornu suprotnost. Tako npr. ideja pravde
sadri u sebi inkluzivno i ideju nepravde, jer bez nepravde bila bi i ideja pravde nemogua. To
se odnosi takoer i na prirodne procese.

24

7.1 Prosvjetiteljstvo i Bog

Taj stav da su ideje uzroci stvari preuzima takoer i platonski


orijentirana kranska filozofija iz koje se je kasnije razvila
transcendentalna filozofija. Tako Duns Scotus u 13. stoljeu
tvrdi da su realno egzistirajue stvari samo positio extra
causas", tj postavke izvan uzroka. Samo kod njega se te ideje
kao uzroci svih stvari nalaze u Bojem umu. On je njih
proizveo i pomou njih on stvara ovaj realni svijet. Meutim
kroz prosvjetiteljstvo kranski Bog je gurnut u stranu ili
dokinut, a ovjekov um je postao stvoritelj tih ideja i on si po
njima stvara svoj vlastiti svijet, svoju vlastitu realnost.
Slika 5: Hegelova Fenomenologija duha

Modus: Modus bitka od kojega Hegel polazi je modus idealiteta. Bitak je za njega idealitet i
to samo idealitet. Realitet je samo prolazni stadij kroz koji prolazi Apsolutni duh u procesu
svoga samoostvarenja. U idealitetu se nalaze samo ideje i one, samo one su uzroci svih stvari,
a ne realni bitak. U tome modusu idealiteta dakle ne vrijedi princip kontradikcije, mogue je
istovremeno da i ne". To je prvi razradio Platon tvrdei da u toj zajednici ideja, koinoia
eidon, svaka ideja sadri u sebi i svoju kontradiktornu suprotnost. Tako npr. ideja pravde
sadri u sebi inkluzivno i ideju nepravde, jer bez nepravde bila bi i ideja pravde nemogua.
To se odnosi takoer i na prirodne procese.
I to to je s kranskog stanovita zastupao Duns Scotus je isto jedan sklizak teren. Kod
Suareza (umro 1617.) je to dovelo do toga da je i sam Bog, koji je stvorio te ideje, postao
ovisan od njih, postao ovisan od svog vlastitog ordo essentiarum, kako ga on naziva.
Hegel nadograuje tu Platonovu tezu zajednitva suprotnih ideja uvodei tzv.princip
negativnog identiteta. To znai slijedee: realni stol je npr. pozitivno identian sa samim
sobom, ali on je isto tako negativno identian sa svime to nije stol. Stol je znai negativno
identian s ne-stolicom, s ne-ormarom, s ne-zidom itd. Hegel naziva taj princip identitet

25

identiteta i ne-identiteta", to u Njemakom idealizmu, a posebno kod Schellinga igra jednu


veliku ulogu. I na taj nain je potvrena teza da se neto moe tvrditi i pod istim uvjetima i
nijekati, istodobno da i ne". Hegel je vrlo dobro znao, a to je potvrdio i Heinrich-u Heine-u,
da su tu moe dijalektiki izvrati, prevrati i podvaljivati ad libitum, te to i proima do dana
dananjega sve mogue pravce hegelijanizma, a genijalnu savrenost u tome je postigao
Lenjin. Hegel, mislei i na to, dao je u svom djelu Fenomenologija duha" slijedeu definiciju
istine: Istinito je bakhantika opojenost, u kojoj svaki njezin lan nije nepijan". Znai svaki
njezin lan je pijan. Hegel je savreno manipulirao sa jezikom. Te sintagme istodobnog da i
ne", identitet identiteta i ne-identiteta", te negacija negacije" proima i njegovu dijalektiku
opeg"(Allgemeines) i posebnog"(Besonderes). Jezikom moderne logike radi se
pojednostavljeno o klasi i njezinim raznoraznim elementima.
Evo jednog primjera takove dijalektika i manipuliranja jezikom iz jednog apsurdnog igrokaza,
u kojem se radi o borbi za pomirenje izmeu gospodara i sluge. Gospodar" je onaj Ja koji se
nalazi u stanju tenje za apsolutnim identitetom, ali ostaje prebivati u beskonano
nezadovoljenoj udnji" za tim. Sluga" je samosvijest, koja sama sebe postavlja i odreuje
kao suprostavljeni predmet te onda nastavlja:...." Ali drugi je takoer samosvijest. Tako
nastupa jedan individuum prema drugome. Tako neposredno nastupajui oni su predmeti
jedan drugome, samostalne pojave, u bitak ivota uronjene svijesti, - jer predmet si je odredio
ivot uronjene svijesti su jedna za drugo kretanje apsolutne apstrakcije, da unite sav
neposredni bitak, da bi bili samo isti negativni bitak sebi jednake svijesti, koja jo nije
dovrena, ali koja se jedna za drugo nije predstavila kao isti za-sebe-biti", tj kao
samosvijest....Svaki od njih je sam sebi siguran, ali nije si siguran drugoga, te zbog toga ta
njegova sigurnost o sebi nije istina, jer njegova istina bi bila samo onda, kada bi se njegov
vlastiti - za-sebe-biti" njemu predstavio kao samostalni predmet,ili, to je isto, kada bi se
predmet predstavio sebi kao ista sigurnost samoga sebe..." itd. Mislim, dragi itatelji, da
Vam je ovaj zalogaj Hegelove dijalektike bio dosta.

26

7.2 Hegel i opravdavanje nacistike diktature

Vratimo se opet onoj polaznoj tezi o zajednitvu


suprostavljenih ideja, koje su u filozofiju ule preko
Platona, a Hegel ih je preuzeo. Meutim dok je to kod
Platona bila samo podloga za diskusiju i prepiranje sa
sofistima, kod Hegela je to postalo kruta zbilja. Znai
u ideji pravde je inkluzivno sadrana i ideja nepravde,
jer da nema nepravde ne bi bilo i pravde. Isto tako
moemo rei, u ideji diktature je sadrana i ideja
demokracije, jer da nema demokracije ne bi bilo ni
diktature. Pogledajmo si poblie samo jedan povijesni
primjer.

U Treem Reichu postojala je jedna velika skupina utjecajnih filozofa i pravnika, koji su na
fakultetima predavali Hegelovu filozofiju, prije svega njegovu filozofiju prava, i s njome
podupirali i opravdavali nacistiku diktaturu. I kod samog Hitlera su nadolijevali ulje na vatru
smatrajui njega mesijom, kojeg je Hegel nagovijestio u svojoj Povijesti filozofije rekavi da
e doi jedan veliki vladar, koji e morati i da uniti poneki nevini cvijet". Premda su se oni
razlikovali u mnogim aspektima i nijansama, Evanelje" Fhrerovog programa za njih je bio
totalni rat i taj rat je od tih hegelijanaca bio opravdavan kao obeanje njihovog najveeg
mislioca Hegela. Navodim ovdje samo neka od tih imena i razdoblje njihovog zemaljskog
ivota: Friedrich Blow(1890-1962), Hermann Glockner(1896-1979), Theodor L. Haering
(1884-1964), Otto Koellreutter(1883-1972), Gerhard Dulckeit(1904-1954), Karl Larenz(19031993) i drugi. Meutim oni su poslije 1945 godine i dalje predavali na svojim fakultetima
Hegelovu filozofiju i sa istim Hegelovim teorijama podupirali su i uvrivali demokraciju.

27

Ta Hegelova dijalektika istovremenog da i ne", istovremenog zajednitva kontradiktornih


ideja i to protuslovlje je za Hegela pokreta kako u prirodnim tako i u drutveno-povijesnim
procesima, a posebno u povijesnim dogaanjima, kao npr. poboanstvenje Francuske
revolucije i njezine osude, jer bez osude nema ni poboanstvenja, Napoleona kao inkarnacije
Svjetskog duha i istodobno njegove osude, jer bez osude nema ni inkarnacije itd., omoguilo
je da si je svatko mogao skrojiti svoga Hegela kako je htio. Marxistiki filozof Georg Lukacs
je strastveno tvrdio da se Hegel moe samo marxistiki ispravno interpretirati. To su i ostali iz
njegovog jata tvrdili, isto tako neomarxistika Frankfurtska kola i zagrebaki praksisovci.
Nasuprot tome Julius Binder tvrdokorno zastupa miljenje da Hegelova filozofija ima svoje
ostvarenje samo u totalitarnoj nacistikoj dravi. Ostali nacistiki hegelijanci su se upravo
natjecali u tome, tko e to bolje dokazati. Liberalno-graanski sljedbenici Hegela svojataju ga
opet samo za sebe. Tako Alexandre Kojeve nakon dugogodinjih istraivanja o Hegelu, koja
su mu i omoguila veliku karijeru u jednom francuskom ministarstvu, dolazi do zakljuka, da
svatko tko upije Hegela u sebe moe rei, slino kao Nietzsche, ja sam Bog". To Kojeve u
jednom intervjuu kae za sebe, a taj intervju je objavljen u istoimenoj knjizi Ich bin Gott".
Poznato je takoer da su svi ti diverzni pravci i krivotvorili neke Hegelove citate u namjeri da
ih prilagode svojim interpretacijama, a to je dolazilo posebno do izraaja pri prevoenju na
strane jezike. Zato ja koristim samo originalna njemaka izdanja.

28

7.3 Koncept vjenog mira

Ne obazirui se na Kantov izrazito


negativan stav o crncima, kojega smo ve upoznali, dobro je poznato, da je Kant razvio jedan
koncept drave, gdje sve drave tee za uspostavom vjenog mira, i taj koncept je za svaku
hvalu. U potpunoj suprotnost tome stoju Hegelova umna drava. Ona je drava
sile(Machtstaat). To jasno proizlazi iz njegove dijalektike glede konstitucije drave, koju je on
prije svega razvio u svojoj Filozofiji prava, koju u po navedenim paragrafima i citirati.
Svojatanja: Julius Binder tvrdokorno zastupa miljenje da Hegelova filozofija ima svoje
ostvarenje samo u totalitarnoj nacistikoj dravi. Ostali nacistiki hegelijanci su se upravo
natjecali u tome, tko e to bolje dokazati. Liberalno-graanski sljedbenici Hegela svojataju
ga opet samo za sebe. Tako Alexandre Kojeve nakon dugogodinjih istraivanja o Hegelu,
koja su mu i omoguila veliku karijeru u jednom francuskom ministarstvu, dolazi do
zakljuka, da svatko tko upije Hegela u sebe moe rei, slino kao Nietzsche, ja sam Bog".
To Kojeve u jednom intervjuu kae za sebe, a taj intervju je objavljen u istoimenoj knjizi Ich
bin Gott".
Bitnost Hegelove dijalektike nagoni nuno, poevi od udorea i slobode pojedinca, obitelji ,
stalei i graanskog drutva, do organske sinteze opeg i posebnog u dravi. Drava je uzrok i
djelovanje svega, ona je utjelovljenje ideje, a ideja je, vidjeli smo u ovom platonskom nainu
filozofiranja, uzrok i uzor svega. Drava odreuje i obvezuje to je udoree i to pojedinac
treba raditi(Paragraf 261 i dodaci). Drava je sama po sebi udoredna cjelina, ostvarenje
slobode, i ona je apsolutna svrha uma, da je sloboda stvarna"(Paragraf 258 i dodaci).

29

U Hegelovoj dravi je umnost dakle identina sa idejom i ta umna ideja stupa ujedno u
vanjsku egzistenciju". Sjetimo se one ve citirane izreke od Duns Scotusa, da je egzistencija
samo positio extra causas". Razlika je u tome da je kod Duns Scotusa ideja u Bojem umu, a
kod Hegela je drava po sebi ideja. Drava je po Hegelu, i u tome se slau svi njegovi
interpretatori, najintimnija povezanost cijelog fizikog i duhovnog ivota, svih potreba
njezinih graana, svega bogatstva, ona je ono, to je Platon oznaio kao cjelovitost ideje:
ivo dinamino bie". Hegelova drava ne moe poivati na jednom dravnom ugovoru, jer
bi se time oitovala samovolja individuuma. Drava je cilj sam po sebi, njezini lanovi se ne
mogu od nje odijeliti (Paragraf 75 i dodaci).
Drava je stvarnost udoredne ideje"(Paragraf 257).Dravni um kao dijalektiko jedinstvo
opeg i posebnog predstavlja u politikoj praksi totalnu diktaturu, jer njezini graani ija je
najvea dunost to, biti lan drave" i tu dravu moraju priznati kao Boanstvo, koje im se
ukazalo u ovome svijetu(Paragraf 75). Samo drava zna u svojoj openitosti, to
hoe(Paragraf 270). U dravi se ne mora nita imati, to nije umnost drave(Paragraf 272), te
u istom Paragrafu 272 i dalje nadodaje: Drava se mora oboavati kao neko ZemaljskoBoanstvo". Ako je to tako onda graani tu umnu dravu" moraju ili oboavati ili se protiv
nje boriti. U posljednjem sluaju oni postaju rak-rana organske cjeline i moraju naravno biti
odstranjeni. Dijalektika povezanost dunosti i prava graana nalae da ono, to drava
zahtjeva kao dunost, to je ujedno i neposredno pravo individualnosti, jer to nije nita drugo
nego organizacija pojma slobode"(Paragraf 261 i pridodaci). Znai ono to drava nalae kao
dunost je ujedno i pravo njezinih graana, jer su dunost i pravo dijalektiki usko povezani.
Graani tu ne mogu nita sami odluivati. Svaki pojedinac u Hegelovoj umnoj dravi dobiva
svoju slobodu" time da se podloi njezinoj svemoi do samoportvovanja. U organizmu
drave su obitelj i stalei lanovi, koji su za- sebe krugovi, i u njoj(tj.dravi op.m.) ne smije
se nijedan momenat oitovati kao neka neorganska masa"(Paragraf 303). Obitelj i stalei ine
samo podlogu drave, oni pruaju pojedincu mogunost, da dokine svoju subjektivnost
(Paragraf 201).

30

7.4 Jedino drava je individuum


Poto je po Hegelu drava stvarnost konkretne slobode, onda prema tome nije potreban ni
ustav. Meutim Hegel se boji da bi bez ustava dolo do razbuktalosti subjektiviteta, kojega on
obavezno eli dokinuti. Zato ustav ima funkciju integracije u dravu i zakoni postaju
institucije umnosti(Paragraf 263). Gdje je sloboda tamo su i zakoni, a gdje su zakoni tamo je i
sloboda. Po ustavu graanin postaje podlonik drave u izvravanju svojih dunosti, ali zato
kroz izvravanje svih zapovijedi od strane drave, on tu nalazi i svoje ispunjenje i zatitu
svoje osobe i privatnog vlasnitva(Paragraf 261).
Pravo Kada Hegel pie o apstraktnom pravu onda naglaava osobnost ovjeka, koja treba i
druge respektirati kao osobe(Paragraf 36). Ali to apstraktno pravo ima svoju funkciju samo
kao nii stupanj dijalektikog razvoja, kao prolazni stadij, u kojem apstraktna volja jo nije
postala realnom(Paragraf 104). Kada ona to postane, onda je pojedinac samo dio zajednice,
te kada spozna tu konkretnu openitost, onda je on slobodan. Tako slobodan, on se ve nalazi
u okovima dravnog uma.
U izvravanju dunosti spadaju i ratovi. Po Hegelu je rat udoredno stanje, u kojem idealitet
posebnog dobiva svoje pravo i postaje stvarnost"(Paragraf 324). Tek borba drava u
povijesnom procesu ostvaruje ideju slobode kao Svjetski duh u svojoj punoj istoi. Svaa
drava moe se odluiti samo kroz rat"(Paragraf 334). Vojni suverenitet drave Hegel ne
ograniuje samo na obrambeni rat, negi i na osvajaki: Ako je cjelina postala sila i iz svoga
unutranjeg ivota provalila izvana, time onda obrambeni rat prelazi u osvajaki"(Paragraf
324). To je za Hegela samorazumljivo. Kant, koji je postulirao vjeni mir, se je ovdje
vjerojatno tri puta okrenuo u grobu.
Po Hegelu mir vodi do otupljenja ljudi i bolesti pojedinaca, dok je zdravlje mogue samo u
jedinstvu organizma, a organizam je drava. Jedino drava je individuum..."(Paragraf 324).
Drava ima apsolutnu mo protiv pojedinanog i posebnog, protiv ivota, vlasnitva i
njegovog prava"(Paragraf 323). Meutim drava implicira i egzistenciju drugih drava, i
Hegel njih naziva duhovi naroda". Iznad ovih konanih duhova stoluje Svjetski
duh(Weltgeist), kao opi duh, koji nad tim konanim duhovima izvrava svoje najmonije
pravo u svjetskoj povijesti, a to je svjetski sud(Paragraf 340). Taj Svjetski duh nije neka

31

boanska mo, on nije ni neto od konanosti kao Objektivni duh, nego on je uzdignut u
podruje apsolutnog, beskonanog duha.
Svjetski duh, ma to god to bilo, je svjetski sud i on ini drave, narode i pojedince svojim
oruem. U svjetskoj povijesti dobiva ona drava apsolutnu mo, koja se upravo nalazi na
onome stupnju, kojeg mu je ideja Svjetskog duha pripremila(Paragraf 344). Svi oni koji tvrde
da Hegel nije glorificirao rat, neka se zacrvene, ovo nekoliko navoda dokazuju nedvosmislenu
suprotnost.
A onima iz liberalno-graanskog tabora hegelijanaca, koji tvrde da je Hegel imao prije svega
individualne slobode u vidu,evo nekih eksplikacija. Hegel negira antiki pojam slobode
postulirajui identitet dravne sile i udorea. Prirodno pravo, koje je do tada bilo
samorazumljivo, te koje su kasnije Suarez, Grotius, Pufendorf i ostali obogatili i s pravom
naroda, je za Hegela neto individualistino, koje vodi samo do cijepanja slobode. Ono to i
Rousseau u svom contra social pie: ovjek je roen slobodan zajednika sloboda je
posljedica prirode ovjeka", je za Hegela nezamislivo. Sloboda, koju Hegel u svojoj umnnoj
dravi doputa svakom pojedincu, bez obzira na vjeru, jeste samo zadovoljavanje potreba
graanskog drutva. Normalna ljudska prava i politike slobode ne dolaze u obzir. Za Hegela
je biti ovjek nezamislivo izvan drave. Slobodu on identificira sa dravnim pravom, a
individuum se mora na to priviknuti, da je konkretna sloboda postigla svoje ostvarenje u
umnoj dravi.
Dodue, kada Hegel pie o apstraktnom pravu onda naglaava osobnost ovjeka, koja treba i
druge respektirati kao osobe(Paragraf 36). Ali to apstraktno pravo ima svoju funkciju samo
kao nii stupanj dijalektikog razvoja, kao prolazni stadij, u kojem apstraktna volja jo nije
postala realnom(Paragraf 104). Kada ona to postane, onda je pojedinac samo dio zajednice, te
kada spozna tu konkretnu openitost, onda je on slobodan. Tako slobodan, on se ve nalazi u
okovima dravnog uma.

32

7.5 Stav prema smrtnoj kazni


Na sljjedeem stupnju dijalektike prava, a to je moralnost i iznad toga na najviem stupnju
prava, a to je udoree, subjektivna volja je potpuno podvrgnuta opoj volji drave. Hegel
uvijek naglaava da iznad subjektivne slobode stoje uvijek po sebi i za sebe postojei zakoni
i ustanove"(Paragraf 144). Tu dijalektiku Hegelovog filozofiranja se u cjelosti mora prouiti,
da se ne bi izvlaili parcijalni i samovoljni zakljuci. Koliko je Hegelu stalo do individuuma
vidi se i u njegovom stavu prema smrtnoj kazni. Ako je graansko drutvo doseglo stupanj
udorea, onda se onoga, koji je ukrao jednu repu moe kazniti sa smru, a isto tako s nekim
koji je napravio stotinu puta vee nedjelo, blago postupati(Paragraf 218). Znai ne radi se tu o
konkretnim ljudima, nego o tome da ideja umnosti, koja se inkarnirala u dravu , bude
zasiena. Ideje se ne mogu mjeriti faktikim injenicama.
Isto tako njegov odnos prema siromanim ljudima pokazuje totalni prezir prema toj
populaciji. U cijeloj tradiciji srednjeg vijeka bilo je zakonski regulirano da drava brine o
osiromaenom dijelu puanstva, to je ve prema politikoj i ekonomskoj situaciji i raeno.
Hegel postulira da se ukine siromatvo(Paragraf 244) ne radi gladi, nego da ne bi nastao
Pbel, a to znai svjetina. Ta svjetina ili rulja nastaje onda, kada se ta skupina ljudi ne brine
dovoljno za svoju egzistenciju. Ako doe do toga, onda to znai u krajnjoj liniji da se oni nisu
htjeli identificirati s dravom, a drava treba onda da ih prepusti njihovoj sudbini i prosjaenju
(Paragraf 245). Hegel ide takoer tako daleko, da bi takvim ljudima trebalo uskratiti i usluge
religije, kao krtenje, pogrebe itd.
Kada smo ve kod religije, onda treba kao prvo naglasiti, da Hegel eli religiju podiniti
dravi. Nakon svega iznesenog, to nikoga ne zauuje. On smatra da su samo drave koje su
dosegle stupanj udorednosti u stanju pomiriti se" sa Svjetskim duhom. To je mogue iz toga
razloga, jer je kranstvo stvorilo podlogu za to. Pod kranstvom Hegel podrazumijeva samo
protestantizam, jer katolianstvo po njemu ima jedan lo pojam o Bogu, lou dravu, lou
vladu i loe zakone i zato se s katolianstvom ne moe napraviti jedan uman ustav. Meutim
graanima njegove umne drave je zagarantirano pravo na vlastitu religiju, naravno i na
katoliku. U protestantizmu je po njegovom miljenju um naao svoje ostvarenje u dravnom
poglavarstvu, jedan nazor kojega Hegel preuzima od Luthera, koji sa svoje strane smatra da
Bog to upravo tako hoe i da je to Boji red.

33

Iako je religija subjektivno gledajui neto autonomno i podlono samo savjesti, Hegel
usprkos te konstatacije zahtjeva da religija bez ogranienja treba priznati primat dravne sile
kao utjelovljenja udorednosti. Ukoliko religija, ako je istinita i bez nekog negativnog i
politikog pravca protiv drave, nju(tj.dravu op.m.) prizna i potvrdi, onda ona(tj.religija
op.m.) ima za sebe svoje stanje i svoj izriaj" (Paragraf 270). Kao mali dodatak htio bi jo
kratko referirati Hegelov stav prema enama. On zastupa pravo ena na naobrazbu, ali isto
tako smatra da se to kod njih razvija vie u atmosferi predobi i ivotnog iskustva. Za
znanost, filozofiju i izvjesne produkte, gdje se zahtijeva openitost" tj.apstrakcija, za sve to
ene nisu stvorene. ene su domiljate i imaju smisla za ukus, ali ideale one nemaju.
Karakteristina razlika izmeu mukarca i ene je kao izmeu ivotinje i biljke. ena se
mirno razvija i ima osjeaje, a mukarac brani svoj poloaj mislima i tehnikim dostignuima.
Na koncu Hegel zakljuuje: Ako ene stoje na vrhu vlade, onda je drava u opasnosti, jer
one se na ponaaju po zahtjevima openitosti nego po sluajnoj sklonosti i
miljenju"(Paragraf 166).

7.6 Nekritiko velianje velikih filozofa


U ovom kontekstu elio bih jo proiriti temu i osvrnuti se na fenomen velianja i sluinakog
odnosa prema velikim" filozofima i nekritikog preuzimanja njihovih ideja.
Kada je vicarska filozofkinja Magdalena Aebi na vie stotina stranica dokazala, da Kantova
logika poiva na krivim zakljucima kroz quaternio terminorum tj. uporabom vieznanih
termina, to je dovelo do velikih zabluda sve do Heideggera, onda su mnogi , nemajui
nikakovih protudokaza, nju poeli kao enu omalovaavati. Nazivali su je jednostavno
gospoica Aebi". U 19. stoljeu se omalovaavanje sastojalo u tome, da se je nekoga
nazivalo polunaobraenim, ili bi rekli on je idov, ili da on ima sifilis. Semantika
omalovaavanja se je danas neto promijenila.

34

Sluganstvo: Kao to u Njemakoj postoji jedan dio inteligencije, koji s leinarskom


poslunou"(Kadavergehorsam) slijedi svoje velike" filozofe, duhovne voe, sijae korova i
kovae lanog novca", tako i kod Hrvata ima jedan mali dio obrazovanog svijeta, koji boluje
od sindroma beko-germanskog konjuarstva. Oni slijede isto to kao i ti gore navedeni. U
srpnju sam bio izloen raznoraznim omalovaavanjima od strane hrvatskih hegelijanaca,
izmeu ostalog da sam von Roko Polje". Naravno, u Rokom Polju nema gospodske
Hegelove dijalektike i prema tome tamo se ne moe biti skrueni hrvatski konjuar.
Kod Kanta se moe rei da je on uveo u filozofiju takvu terminologiju, za koju se moe rei
da su to nita drugo nego uplje umotvorine. Ne postoji nikakav transcendentalni Ja", niti
postoji das Ding an sich", niti postoje sintetiki sudovi apriori" u Kantovom smislu, niti
postoji razlika izmeu razuma(Verstand) i uma(Vernunft). To sam pokuao, kroz mala vrata,
u nekoliko navrata uvesti u diskusiju, i u tome nisam jedini. Moj Doktorvater, tj.onaj kod
kojega sam doktorirao, prof. Otto-Joachim Grsser, voditelj neurofiziolokog odjela na
Fiziolokom Institutu Berlin-Dahlem, u svijetu poznati neurofiziolog, zastupao je kao
kantijanac, isto to miljenje. Na istraivaki rad je bio na podruju mozga(Hirnforschung).
Postoji samo zdrav razum, koji poiva na zdravom ljudskom tijelu. Razlika izmeu razuma i
uma je samo u jezinom izriaju i gramatici. Isto tako ne postoji isti um", te praktiki um",
te Urteilskraft. To su sve izmiljotine. Cijelu tu Kantovu terminologiju nitko od filozofa, koji
su neto vaeega i trajnog uveli u duhovni svijet, nije preuzeo. Spomenimo samo: de
Morgan, Peirce, Russell, Frege, Wittgenstein, Quine, Kripke i dr. Kada smo ve kod dijeljenja
i cjepanja uma onda bi se to moglo nastaviti u nedogled. Tako je Peter Sloterdijk napisao
jedno djelo sa naslovom Kritika cininog uma". Ja bih predloio strunjacima da napiu i
knjigu Kritika pasjeg uma", a kao podlogu za to djelo moe posluiti ovaj medicinski vic:
Bio jednom jedan bogat ovjek, koji je teko psihiki obolio. Progonile su ga misli da e ga
ugristi neki pas. Kada je stanje postalo nepodnoljivo, morao je biti hospitaliziran. Nakon
godinu dana hospitalizacije, terapije su se pokazale uspjenim. Bio je potpuno izlijeen.
Njegov izlazak iz bolnice je bilo veliko slavlje. Meutim dva dana kasnije on se opet vraa
natrag te ree lijenicima: Vi ste mene dodue izlijeili od moje teke bolesti, ali mi niste
rekli to pas misli o svemu tome".

35

8 LITERATURA:

Boris Kalin; 2004. godine; Povijest filozofije kolska knjiga; Zagreb;


Danko Grli ; 1982. godine; Leksikon filozofa Naprijed; Zagreb;
G. W. F. Hegel; 1987. godine; Fenomenologija duha predgovor Milana Kangrge
Naprijed; Zagreb.

POPIS SLIKA

Slika 1: Hegel ............................................................................................................................ 3


Slika 2: Nain na koji mi danas razmiljamo, potpuno je drugaiji od naina razmiljanja
naih predaka- kae Hegel ....................................................................................................... 9
Slika 3: Hegel navodi Napoleona kao primjer pojedinca koji je inicirao povijesni pomak u
drutvu ...................................................................................................................................... 11
Slika 4: Hegelova filozofija ..................................................................................................... 24
Slika 5: Hegelova Fenomenologija duha ............................................................................ 25

36