You are on page 1of 6

08. Decembar 2012.

u 07:33

Enes Kari: Kamen i kamenje u


politeizmu i monoteizmu

Enes Kari
FOTO: Stock

Pie: prof. dr. Enes Kari*


Odnos prema kamenu i kamenju u svetim knjigama i tekstovima semitskog monoteistikog ili
jednoboakog vjerskog izvorita, napose Kurna, saodreen je dugom povijeu semitskog
politeizma ili paganskog mnogobotva.
Jevreji, Ajsori, Amariani, Aramejci, Akaani, Arapi i drugi semitski narodi imali su dugu politeistiku i
idolopoklonsku povijest. Prasemitsko i semitsko idolopoklonstvo i mnogobotvo uglavnom se
rasplitalo oko razliitih kultova kamena. Isml Haqq Bursaw (Ruhu l-bayn, I, 81) tvrdi da je
veina kipova bila od kamenja (aksaru l-asnami kane mina l-hidreti). Semiti su ivjeli uz tri
nepregledna prostranstva, prvo, prostranstvo mora (Sredozemno more, Indijski okean, te potom
Atlantski okean), zatim dvaju plodnih polja i itnica (oko rijeka Nila u Egiptu, te Eufrata i Tigrisa u
Iraku), te uz velika prostranstava kamena (stjenovitih planina i pustinja).
Paganski Semiti impresionirani kamenom
Kamen je impresionirao idolopoklonske i paganske Semite prije svega svojom rasprostranjenou i
vrstinom, tvrdoom. Al-Isfahn u svome rjeniku Kurna (Mufradt, 107) ukazuje na to da
Kurnska rije kamen (hader) sadri intenciju, odnosno znaenje tvrdoe, al-Isfahn daje ovakvu
definiciju kamena (hader): to je poznata tvrda tvar/supstanca (al-haderu: al-dewharu as-salbu almarfu). On jo dodaje da su u arapskom jeziku rijei ahdri hidrah oblici mnoine od rijei
hader.

K tome, kamen je u dugim epohama drevnog svijeta bio glavno graevinsko sredstvo, napose u
velikih dravnim ostvarenjima kao to su drevni Babilon, Akadsko carstvo, Asirsko carstvo, Egipat,
Perzijsko carstvo itd., praktiki, sva drevna uda staroga svijeta bila su uveliko u pradomovini
Semita ili u njihovim bliskom susjedstvu (Piramide u Kairu, Semiramidini vrtovi u Babilonu, Svjetionik
u Aleksandriji, Hram u Efesu...), i sva su ova zdanja bila sazdana od kamena. Semiti su imali slavne
neimare koji su u kamenu oblikovali geometrijska tijela: Loptu, piramidu, kocku, kupu, kvadar, valjak,
prizmu, itd. Babilonska matematika i geometrija dvije su slavne etape semitske apstrakcije. (Drevni
monoteisti su smatrali da ukraavanje stambenih prostora geometrijskim tijelima: loptom, piramidom,
kockom, valjkom... ne predstavlja idolatriju, jer ne radi se o preinaavanju kamena, ili drugih
tvari/materijala, u ljudske ili ivotinjske likove.)
I otuda se uoava veliko oduevljenje islamske naune renesanse u vrijeme Abbasijskog carstva
spram matematike, geometrije i slinihapstraktnih nauka. Praktiki, kasniji razvoji kaligrafije u islamu
batine naglaeno odsustvo prikazivanja lika, te se ohrabruje posezanje za npr. floralnim i
geometrijskim elementima u dekoraciji prostora.

Faraonske i druge
grobnice Staroga Svijeta graene su od kamena
Kamene kue vjenosti
Osim rasprostranjenosti kamena, Semite je, kako smo ve ukratko naveli, impresionirala i
vrstina/tvrdoa i neprolaznost kamena. Na ovo, u drukijem kontektu, ukazuje i Annemarie
Schimmel (u knjizi Islam, State University of New York Press, New York, 1992., p. 7), tvrdi da su ...
peine i (kao to je to bilo uobiajeno za Semite) kamenje smatrani svetim i da su ispunjeni
blagoslovnom moi, barakah...Faraonske i druge grobnice Staroga Svijeta graene su od kamena i
politeistiki pagani su ih obilazili kao kue vjenosti. Paganski hramova drevnog svijeta prevalentno
su bili graeni u kamenu. K tome, u posvemanjoj rasprostranjenosti kamena diljem kopnenih dijelova
planete Zemlje, kao i u prevalentno kamenitim slojevima na kojima poivaju mora i okeani, te u
koritenju raznolikih vrsta dragog kamenja u svemu ovome nalaze se glavni razlozi semitskog (i
openito drevnogovjekovog) oduevljenja kamenom, te povezivanja kamenja kao vrste tvari sa
vjenim trajanjem.
Odatle samo neki od razloga da semitski (i openito drevni) politeizam i paganstvo preobraavaju
kamen u razliite vrste kipova, idola, kumira, te takvim magijskim komuniciranjem sa kamenom
posreduju prolaznog ovozemnog ovjeka i neprolaznu vjenost.
Kamen i kamenje u Kur'anu
Politeistike tradicije Semita koje su dale kipove od kamena, kamene idole, kumire i kamena svetilita
umnogome su utjecale na to da je opi odnos prema kamenu i kamenju u Kurnu (kao knjizi koja
beskompromisno promovira monoteizam) izrazito negativan. Na slina mjesta takvog
neodobravanjakamena i kamenja nailazimo i u Bibliji.

Kamenje (hidareh) ili kamen (hader) u Kurnu se spominju na dvanaest mjesta u razuenim
kontekstima, ali gotovo uvijek u kontekstu moralne osude klanjanja kipovima, idolima, kumirima,
statuama. Takoer, mnogo je komentatora Kurna koji smatraju zlato i srebro(oboje se spominje u
Kurnu) vrstama kamenja, a na stranicama ove svete knjige otro se zabranjuje gomilanje zlata i
srebra (yaknizune z-zehebe wa l-fiddate...). Usp. npr. devetu suru at-Tewbeh (IX:34) u kojoj se jo i
otro prijeti onima koji tako nagomilano drago kamenje, to jest zlato i srebro ne dijele na Boijem
Putu (lyunfiqneh f sebli llh).
Ipak, nekoliko je motiva na koje se Kurnski spomen kamenja usredotouje, a etiri su glavna:
1)Kamenje i ljudi kao gorivo Pakla; 2) Usporedba kamenja i ljudskih srdaca; 3) Boije udo
intervenira, pa u pustinjskom kamenu nastaje izvor vode; i 4) Kamenje kao sredstvo Boije kazne na
Ovom Svijetu.
Kamenje i ljudi kao gorivo Pakla
Ako se Kurn ita redoslijedom svoje knjike ustrojenosti, uoava se da prvi spomen kamenja dolazi
relativno brzo, druga sura (al-Baqarah, II:24) nudi jedan strani prizor Pakla ili Dehennema: Fa t-taqu
n-nara l-lati waquduha an-nasu wa l-hidarah!(... uvajte se Vatre [Pakla]! Gorivo njeno ljudi su i
kamenje...).
Sura at-Tahrm (LXVI:6) je u ovom pogledu izravno upozorenje samim vjernicima: O vjernici, uvajte
sebe i porodice svoje od Vatre, ije gorivo bie ljudi i kamenje.
Dakako, ovaj strani spomen ljudi i kamenja kao goriva u Paklu ima svoje objanjenje i svoj
kontekst. Prethodni, to jest 23. stavak sure (al-Baqarah) izravno je upuen politeistima, taj redak
predmnijeva da je Kurn Boija Rije, a ako politeisti sumnjaju u to, onda neka oni donesu makar
jedno poglavlje nalik poglavljima Kurna (fatu bi suratin min mislihi), neka u tu svrhu pozovu
upomo i svjedoke svoje (wa du uhadaakum). Svjedoci politeista ili jemci mnogoboaca su,
naravno, njihovi kameni kumiri, kameni kipovi, idoli, itd.
U Kurnskom predoavanju (i uzvienom imaginariju ove Knjige) na ovom je mjestu prisutan
snaan sarkazam, naime, budui da kameni kipovi sami sobom ne mogu svjedoiti, niti uope
govoriti, ljude se implicitno pita: Kako to da se klanjate onome to vam ne moe (po)svjedoiti?!, te
se, potom, iznosi strana prijetnja Paklom u kojem su gorivo ljudi i kamenje, to jest, politeisti i njihovi
kameni idoli. Naravno, uvijek postoji beskrajna Boanska milost koja prata i moe oprostiti ljudima
ovu stranu kaznu.
Na pitanje kako to da u Paklu (Dehennemu) mogu biti ljudi i kamenje, az-Zamahar (I:133) daje
sljedei odgovor: Li annahum qaran bihanfusahum fi d-duny hajsu nahath asnaman wa
dalh li llhi andadan... [Ljudi su sa kamenjem gorivo Pakla] jer su se ljudi [pagani] na Ovom
Svijetu poistovjeivali s kamenjem, klesali su iz njih kipove i smatrali ih takmacima Bogu.
I az-Zamahar, kao i brojni drugi komentatori Kurna, navode Kurnsku prijetnju ljudima (al-Anbiy,
XXI:98): Innakum wa m tabudna min dni llhi hasabu dahannam... I vi [ljudi] i ono emu vi mimo
Boga robujete, gorivo dehennemsko [tj. gorivou Paklu] ste!

Skamenjena ljudska srca


Ovim se ukazuje da je monoteistiki glas Kurna zapravo, osnova i potka te knjige. Taj se
jednoboaki glas neprestano razglaava, podupire seak i ovako stranim prijetnjama ovjeanstvu.
Razlog tome je u nekoj vrsti aksioma Kurna: da jeovjeanstvo koje vjeruje u kipove, idole, kumire
(ili u svoje nazorekao kipove, u svoje ideologije kao kumire) jedno neslobodno ovjeanstvo.
Predanost jednome i jedinome Bogu je istinska sloboda, upravo to zagovara Kurn.
Na ovom mjestu potrebno je spomenuti da erijat ne poznaje ovosvjetsko kanjavanje ljudi vatrom. Tu
se erijat pokazuje liberalnijim od idolopoklonskih semitskih zakona Babilona koji su npr. monoteistu
Abrahama (Ibrhma, a.s.) osudili na kaznu lomaom, jer je ustao protiv idolopoklonskog religijskog
poretka. (U ovom pogledu erijat koji se izvodi iz Kurna se moe sagledavati unutar jedne
davneteologije osloboenja.)
Usporedba kamenja i ljudskih srdaca jeste naredni, veoma snaan motiv, u Kurnu. Naime, Kurnski
je stav da samo bezosjeajnoovjekovo srce moe ostati gluho na Boanski poziv. Takvo srce je
okrutnije, grublje, hladnije ak i od kamenja. Ovdje se (u suri al-Baqarah, II:74) potcrtava da, naime, i
samo kamenje strepi pred strahom od Boga, pa kako to da, onda, ovjek ne pokae strepnju sa
svoje strane:
Potom srca vaa otvrdnue (qasat qulbukum), kao kamen ili jo tvra postadoe (aaddu qaswah).
A ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, ima i onoga koje puca pa iz njega voda kulja, a i onoga koje se
rui, doista, od strepnje pred Bogom!
udo vode u kamenu
Motiv Boijeg uda koje intervenira, pa u pustinjskom kamenu nastaje izvor vode - donosi se na dva
mjesta u Kurnu, npr. prizor iz sureal-Baqarah, II:60: I kada Ms [Mojsije] zatrai vode narodu
svome, naredismo Mi: Udari tapom svojim po kamenu (stijeni), [tad] iz kamena dvanaest vrela
provrije...
(Ovaj nadnaravni dogaaj opisuje se gotovo istim rijeima i u surial-Arf, VII:160). Poruka o
nadnaravnom udu koje za predmet i mjesto svoga dogaanja i ostvarenja ima kamen u ova dva
mjesta iz Kurna je posve jasna. Naime, opet je prisutan izdaleki sarkazam sadran u Boijoj Rijei:
U politeistikoj praksi ma koliko da se kamen moe isklesati, preobraziti i preinaiti u idole, kumire,
statue kamen, ipak, i dalje ostaje hladan i neplodan.

S druge pak strane, Boiji navjestitelj Ms, a.s. (Mojsije), kao slavni predstavnik monoteizma meu
Semitima, kao otri starozavjetni protivnik rabljenja kamena za izradu idola, kipova, kumira... - svojim
tapom i Boijim udom iz kamenja i stijena izvodi vodu, zapravo: izvodi ne samo jedno vrelo, ve
dvanaest vrela!
To ukazuje na izdaleku sugestiju da e monoteistika poruka koju donosi Ms (ili Mojsije) raznjeiti
(ona gruba i surova) ljudska srca, ona e postati izvorom vjere u Boga, kao to kameno stijenje
postaje izvoromivotodavne vode.
(Ovdje se treba prisjetiti da voda simbolizira monoteizam ili jednobotvo ili trijeznost. Kao to voda
ma koliko je ljudi pili- ne opija ovjeanstvo, tako ni monoteizam ne vodi krivim stazama i
stranputicama!)

Kurn ne spominje
sintagmu Crni kamen, taj vani drevni dio zdanja Kabe
Ovosvjetska kazna kamenom
Kamenje kao sredstvo Boije kazne na Ovom Svijetu jeste naredni, veoma snaan motiv Kurnskog
spominjanja kamenja.
Prema Kurnu, kamenje je tokom povijesti (i stranih katastrofa na planeti Zemlji kao to su erupcije
vulkana, zemljotresi u kojima se rue itava brda na ljudska naselja i gradove, itd.) jo na Ovom
Svijetu sredstvo za stranu Boiju kaznu koju su svojim zlim djelima zasluili nekoji dijelovi
ovjeanstva (usp. npr. sura Hd, XI:82): Pa kad Naa odredba doe, Mi uinismo da u stanitima
ono gornje bude dolje, i na njihkamenje od gline peene u talasima neprekidnim sruismo.
(Slian motiv sruivanja kamenja od gline peene amtarn layhim hidratan min siddl nalazi se u suri al-Hidr, XV:74). Takoer, sura az-Zriyt (LI:33) spominje skamenjenu glinuili
kamenje od gline (hidratan min tn).
Kao to Kurn ne propisuje spaljivanje vatrom kao ovosvjetsku kaznu protiv ljudi (na epizodu sa
bacanjem Ibrahima/Abrahama, a.s. na lomau aludira se kao na ogavni idolopoklonski zakon),
takoer Kurn ne promovira (i ne zapovijeda!) kamenovanje kao ovosvjetsku kaznu koju bi, zbog
nekog poinjenog grijeha, imali pravo izvriti jedni ljudi nad drugim ljudima.
Naime, svaki spomen kamenovanja u Kurnu odnosi se na izravne idolopoklonske i paganske
prijetnje davnim Boijim poslanicima, to jest, slavnim monoteistima, da e ih oni, politeisti i
mnogoboaki pagani, kazniti kamenovanjem. K tome, u Kurnu se ejtan ili sotona naziva arradm (onaj kamenovani, tj. prokleti), mistici bi kazali: ejtan je ar-radm, onaj kamenovani,jer je
ljude nastojao uiniti bezosjeajnim spram grijeha, ravnodunim, kao kamenje. Motiv Boanskog

kamenovanja ejtana (zvijezdama ili meteoritima) u Kurnu je spomenut u jednom predivnom


kontekstu.
Kur'an ne zapovijeda kamenovanje
Kad je posrijedi ovosvjetsko meuljudsko kanjavanje kamenovanjem, Kurn se na vie mjesta
spram tog ina vrlo negativno odnosi, te se i ovdje moe rei da se ova mjesta Kurna mogu
sagledavati unutar jedne svojevrsn teologije osloboenja.
Podsjetimo na to da se u Kurnu uvjerava ljude da e biti proivljeni na Onom Svijetu i da e se
proivljenje jamano desiti. Njihove kosti i zemne ostatke Bogu je lahko proiviti. tavie, bie
proivljeni makar da su postali kamenje ili eljezo! U ovom pogledu karakteristina je sura alIsr(XVII:49-50): I [pagani/mnogoboci] jo kau: Zar kada kosti i praina budemo mi, zar emo kao
stvorenja nova biti proivljeni?! Ti reci: Biete [proivljeni], taman da kamenje ili eljezo ste... (Qul:
Kn hidratan aw hadidan).
Recimo, posve na kraju, da Kurn ne spominje sintagmu Crni kamen (el-Hader el-Esved), taj vani
drevni dio zdanja Kabe, niti jednim jedinim retkom.

Autor je akademik, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Ovaj tekst je proitan na
okruglom stolu Poruke sa kamena univerzalna simbolika i semantiko bogatstvo zapisa sa steaka,
odranog 22. 11. u Kaknju.

Radiosarajevo.ba