You are on page 1of 4

Čudo u Olovu - Ivo Andrić

Sve sto se radjalo i zivelo u Bademlica kuci bilo je veselo, lakomisleno i


nasmijano. Samo Kata Bademlicka, zena najstarijeg od brace Bademlica, bila je
izuzetak. Bila ja visoka, koscata, plava, modrih ociju prodirna i hladna pogleda.
Dovedena prije dvadeset i sest godina u tu bogatu i prostranu kucu, ona je iz
godine u godinu bivala sve mracnija, teza i cutljivija. Nije bila srecna sa
covjekom, a nije joj se dalo u djeci.

Njen covjek, Petar Bademlic, najstariji brat u toj bogatoj porodici, ozenio se
vrlo kasno. O njegovoj mladosti svasta se pricalo. Pa i kad je Katu doveo, iako
vec izmozden i uveo, imao je u rijeci, pokretu i narocito u osmijehu jos uvijek
nesto od onog svog bijesa i nevaljalstva. To je bio jedan razliven, tup i culan
osmijeh, koji se na crnomanjastim licima Bademlica javljao kao pecat koji se ne
da sakriti. U njemu je bilo nesto sto je nju, koja je dolazila iz zdrave i svjeze
livanjske porodice, kroz sve ove godine, i do dana danasnjeg, ispunjavalo
strahom i gadjenjem.

S djecom je bilo jos gore. U prvih dvanaest godina izrodila je devetoro djece,
gotovo sve muske, i sva su joj redom umirala kad bi dosla u najljepse godine.
Poslije desetog djeteta jedva ostade ziva. Otada prestade i da radja. To je
posljednje dijete bilo je zensko, i ono ostade zivo. Sve do seste godine djevojcica
je rasla; bila je sitna, ali plava i tako mila da se svijet u crkvi za njoj okretao.
Licila je u svemu na majku i njenu zdravu livanjsku rodbinu. ALi kad joj bi oko
sest godina, poce da opada i ruznja. Odjednom se zgrci u koljenima i povi u
pasu, ogrubi joj lice i natekose ocni kapci. Tako, zgrcena, uvijek poluotvorenih
usta, puzala je c jednog minderluka na drugi i lezala godinama u mracnim i
studenim sobama Bademlica kao kucna nesreca i bozje pokaranje. Sad joj je bila
petnaesta godina. Ali se slabo razvijala tjelesto, a jos slabije dusevno. Nije mogla
da se ispravi ni da hoda dok je ko ne pridrzava. Govorila je malo, samo
najobicnije stvari, i muklo i nejasno. S majkom se najbolje razumjevala. A stara
Bademlicka je lebdila nad tim djetetom; nije pustala nijedne sluskinje oko nje,
nego ju je sama prenosila, hranila, mila i presvlacila.

Cinila je sve sto je mogla da je izlijeci. Posto je obisla sve ljekare i vracare, i
probala sve lijekove i sve sto joj je ko kazivao, i uzalud placala mice i molitve,
ona se jednog jutra pred Bogorodicinim oltarom zavjetova da ce o Maloj
Gospojini bosa otici u Olovo i odvesti bolesnu kcer Gospinom vrelu kod
manastira.

Kao svi ljudi koji su mnogo zla podnijeli i mnoga umiranja vidili oko sebe, i koji
zive odvojeno i samo u sebi, ona je u svemu vise vodila racuna o silama onog
svijeta koji se ne vidi, i bila im prisnija i bliza. Kad je ucinila zavjet, dugo se jos
molila, i kad se digla, ponovila je svoju molitvu i svoj zahtjev Bogorodici.

-- Ja vise ne mogu. Nego, daj od dva derama jedan: ili mi je ozdravi, ili je uzmi
sebi, u raj, kao i ono devetoro.

Nekoliko dana poslije toga zavjeta, krenuli su putnici, prije svitanja, iz


Bademlica kuce. Stara je povela sa sobom zaovu, boginjavu staru djevojku. S
njima su isla i dva momka da djevojcicu nose, jer se nije mogla drzati na konju.

1
Vodili su dva konja u povodu, za povratak. Svitalo je kad su izisli na prve visove
iznad Sarajeba. Djevojcica, koja se dotle mnogo zalila, neckala i plakala, sad je
pocivala u jednom narocito udesenom plitkom sepetu, koji su nosili momci na
dvije sohe provucene sa strane. Zamorena i opijena svjezinom, spavala je, sa
glavnom na desnom ramenu. Pokatkad bi, kod potresa, otvarala oci, ali videci
nad sobom zeleno granje, nebo i rumen sjaj, ponovo bi ih zatvarala i, misleci da
sanja, smijesila se finim smijeskom bolesna djeteta koje se oporavlja.

U neko doba prestade uspon. Prolazili su gustim sumama, a put je bio siri i
blazi. Tu vec pocese da susrecu, u skupovima, svijet iz ostalih mjesta. Bilo ih je
tesko bolesnih, koji su, natovareni kao vrece na konje, muklo jecali i kolutali
ocima. BIlo je ludih i bjesomucnih, koje su rodjaci pridrzavali i smirivali.

Stara Bademlicka je isla ispred svojih, probijala se izmedju svijeta i, ne


gledajuci ni u koga, molila sapatom krunicu. Nosaci su jedva stiazli. Dvaput su se
odmarali u bukovoj sumi pored puta. Za vrijeme rucka prostrijese po travi
zagasit iram i na njega polozise bolesnicu. Ona je protezala utrnule noge i zgrcen
stas, koliko je mogla. Prepade se kad pored sebe vidje majcine noge, bose,
pomodrile i sve krvave od nenavikla puta. Ali stara uvuce brzo noge pod dimije, a
djevojcica, padosno zbunjena tolikim novim stvarima oko sebe, zaboravi odmah
na to. Sve je bilo novo, neobicno i radosno: gusta i tamna sumska trava, teske
bukve, sa pecurkama kao policama na srebrnastoj kori, price koje su padale
konjima na zobnice, i sirok vidik sa svijetlim nebom i duguljastim oblacima koji
sporo brode. I kad bi konj odmahnuo glavom i ptice poletile ustrasene oko njega,
djevojcica je, iako umorna i sanjiva, morala da se smije, dugo i tiho. Gledala je
kako momci jedu sporo i ozbiljno, i u tom je takodje bilo nesto smijesno i veselo.
I sama je slatko jela. Pruzala se na svom cilimu koliko je vise mogla. Razgrnuvsi
rukom hladnu travu, ugleda cvijet, zvan babino uho, sitan i jarko crven, pri crnoj
zemlji, kao izgubljen. Viknu lako od uzbudnjenja. Stara, koja je bila od umora
zadrijemala, prenu se i ubra joj ga. Mala ga je dugo gledala i mirisala, drzeci ga
na dlanu, a onda ga je pritisnula na obraz, i kad osjeti kako je kadifast i hladan,
zaklopi oci od slasti.

Pred vece stigose u Olovo. Oko manastirskih rusevina i presvodjenog basena,


iz kojeg se muklo culo kako pada topla voda Gospina vrela, bio je jedan vasar
svijeta. Gorile su vatre, peklo se, kuvalo i jelo. Vecina je spavala na ravni. U
jednoj dascari je bilo mjesto za imucnije i bolje. Tu se smjestise Bademlicevi.
Obje zene su ubrzo crvsto zaspale. A djevojcica je cijelu noc provela kao u
nekom polusnu, gledala kroz prozor zvijezde nad crnom sumom: toliko zvijezda
koliko ih nikad nije vidjela. Osluskivala je glasove koji svu noc nisu prestajali da
zamore oko vatara, i tako se zanosila u san; pa bi je onda konjsko rzanje ili
nocna svjezina budili; slusajuci ponovo zagor i glasove, nije mogla nikako da
razabere i da sazna: kada sana a kad je budna.

Sutra u rano jutro odose vrelu.


Prvo se ulazilo u jednu nisku i polumracnu sobu, u kojoj se svlacilo. Podnice su
bile mokre i natrule. Pored zidova su stajale drvene klupe na kojima su
ostavljane haljine. Otale se niz tri drvena basamaka silazilo u vecu i malo
svijetliju prostoriju u kojoj je bio basen. Sve je bilo od kamena. Kroz je bio
kamenit, sveden, a visoko pri vrhu bili su mali okrugli otvori, kroz koje je padala
cudna svjetlost u mlazevima. Koraci su odjekivali i kameni svod je uvecavao i
vracao svaki i najmanji zvuk. Sum vode odbijao se od svodova i umnogostrucen i

2
uvecan ispunjavao cio prostor, tako da se moralo vikati pri govoru. A ta vika se
opet lomila i udvajala pod svodovima. Isparavanje je otezavalo dah. Sa zidova i
svodova se cedila voda, ispod koje se hvatala zelena siga, kao u pecinama.

Voda je padala u debelom mlazu iz jednog kamenog oluka. Bila je topla, bistra,
puna srebrnastih mjehurica; razlivala se po kamenom basenu, i tu je od sivih
ploca dobivala zelenkastu boju.

Naizmjence su se kupali, muskarci pa zene. Kad je dosao red na zene, nastade


guranje, prepirka i dozivanje. Jedne su odjevene, samo se izule i gaze vodu koja
im je do koljena, druge se skinule sve do kosulje. Nerotkinje cuce do vrata u vodi
i sklopljenih ociju sapucu molitve. Neke hvataju vodu s mlaza u dlanove i ispiraju
grlo, usi i nozdrve. I svaka je toliko zauzeta molitvom i mislju o ozdravljenju da
niko ni od koga ne zazire, kao da jedna drugu i ne vide. Mlo se poguraju i
porjeckaju radi mjesta, pa odmah opet zaborave i svoju prepirku i jedna drugu.

Stara Bademlicka i zaova joj uvode djevojku u vodu. Iako su svi zaneseni i
zabavljeni svak o sebi, opet njima svi prave mjesta, jer bogat i otmen svijet ne
gubi nikad i nigdje svoje prvenstvo.

Onako zgrcena, djevojka drhti i boji se vode i svijeta. Ali se pomalo sve dublje
spusta u vodu, kao da zeli da se sakrije. I da je ne pridrzavaju izpod pazduha,
ona bi sjela na dno. I ovako joj je voda dolazila do podbratka. Nikada u zivotu
nije vidjela toliko vode ni cula toliko glasova i cudne jeke. Samo pokatkad, kad bi
usnila da je zdrava, da moze da hoda i trci, sanjala je da se sa ostalom djecom
kupa u nekoj vodi, i da joj po tijelu poigravaju, ovako kao sada, bezbrojni svijetli
i sitni mjehurici. Zanosila se. Kao iz sve vece daljine cula je glasove zena oko
sebe. Osjeti kako je nesto golica po ocima. Steze cvrsce vjedje, ali golicanje ne
prestade. Konacno s mukom otvori oci. Kroz jednu od onih okruglih rupa na
svodu prodirao je mlaz sunca i padao joj na lice. U svijetlu je titrala i dizala se
vodena para, kao sitna prasina, zelena, modra i zlatna. Bolesnica je isla
pogledom za njom. Odjednom zadrhta i trznu se nekoliko puta, pa poce s
naporom da se dize iz vode. Iznenadjene, majka i tetka joj pocese da je pustaju,
pridrzavaju je sve slabije. A zgrcena i uzeta djevojcica odjedno mse ispravi, kao
nikad dotle, pusti ruke koje su je podrzavale sa strane i, jos uvijek malko
pognuta, podje polgano i nesigurno kao malo dijete. Rasiri ruke. Na tankoj i
mokroj kosulji ukazase se malene dojke tamnorumenih vrhova. Izmedju teskih
trepavica bljesnu vlazan sjaj. Pune usne se razvukose u neocekivan, tup i culan
osmijeh. Podize glavu i, zagledana gore, visoko , u onaj mlaz svjetla, viknu
odjednom nekim neocekivano jasnim i prodirnim glasom:

-- Eno ga, silazi na oblacima! Isuse! Isuse! Aaah . . .!

Nesto stravicno i svecano bilo je u tom glasu. Sve se zene povise pod njim.
Niko se nije usudjivao da podigne glavu i pogleda bolesnicu ili njeno prividjenje,
ali sve su ga osjecale nad sobom. Neke pocese na sav glas da se mole, neke su
se zagrcavale i molitva im se pretvarala u plac i glasno jecanje. Culo se kako se
biju rukama u mokre grudi. I svi su ti glasovi bili neobicni i cudni, kakve ljudi
daju od sebe samo onda kad su u zanosu od bola ili radosti, i kad zaborave
ljudski obzir i stid. A zvonka jeka je te glasove uvecavala i otezala, i sve se to
mijesalo sa hukom vode koja je jednolicno i sumno padala sa visine.

3
Jedina koja nije prignula glavu bila je stara Bademlicka. Ona se popela na drugi
basamak, tako da je samo do clanaka jos bila u vodi, i otale napregnuto i strogo
posmatrala kcer, i njene pokrete kao u snu, i nov smijesak na njenom licu. I onda
odjednom, odgurnusi zaovu, pridje djevojci, obujmi je oko pasa, poduhvati
drugom rukom ispod koljenja, i gnjevnim, krupnim koracima, kao da skriva neku
sramotu, iznese je u sobu gdje su bile haljine.

Tu je bilo polumracno i tiho. Spusti dijete. Ogleda se. Nema nikog. Mala je od
nagle promjene drhtala i, ponovo zgrcena, lezala na goloj zemlji; ali joj je na licu
jednako ostao onaj razliven i nezdrav osmijeh culnog blazenstva.

Iz banje su dopirali glasovi molitve i povici o cudu i ozdravljenju. A stara je


stajala nepomicna, porazena, jos stroza i teza nego obicno. Jer, jedino ona je
znala da je to Bademlica smijesak, i da tu nema zdravlja i da je sve bilo uzalud. I
kao da je jedva cekala da pobjegne od svijeta i da ostane nasamo sa
Bogorodicom, s kojom ima jos nerijesen zavjet, ona se okrenu prema mracnom
kutu i prosapta priguseno i ostro:

-- Uzmi je sebi! Uzmi je sebi!

Ponovila je nekoliko puta te rijeci, i nije se ni osvrtala na djevojcicu koja je


drhtala pored njenih nogu.