You are on page 1of 4

U vodenici - Ivo Andrić

Jos od svanuca nose se sunce i magla zimskog jutra. Nit sunce moze da rastera
magle, niti magla moze da zaseni sunce. Tako se menja i osvetljenje u fra-
Petrovoj sobi, provetrenoj i mirnoj. Jedan prozor je malo podignut i od njega se
oseca hladan mlaz kako polagano i stalno nadolazi i gubi se u sobnoj toplini.

Fra Petar je lezao, potpuno odeven, pribran i nepomican, po nogama i do pasa


pokriven velikom sivom kabanicom. To je ta >>officirska<< kabanica za koju su
nekad neki revnosni fratri govorili da je protivna reguli i krojem i bojom, a za
koju je fra Petar odgovarao: Hvala Bogu kad je sve ostalo u manastiru i u
Provinciji po reguli, a Bog je velik i milostiv pa nece valjada zapeti za jednu
kabanicu. -- Sada, otkako je uzet i vezan za minderluk, ona mu je sluzila danju
kao pokrivac. Njen crveni porub na pesevima i rukavima blestao je jutros na
suncu, kao nov.

Dok smo tako bili u razgovoru, u sobu je usao momak Marijan, rumen i
dobrocudan decak, sa velikim plavim ocima i sirokom licu, sa tragovima dorucka
u uglovima usana. Dosao je da iznese sudove i uz put ispricao da je u velikom
dvoristu graja i trka. Doveli, kaze, mlinara iz Graovika. Usao djavo tamo u njega,
pa stekce i lomi se, pljuje crkveni prag i kao prut drhti od misnickog blagoslova.
A gvardijan kaze: nije, nego pijan. I kaze: da ga poliju vodom i dobro istabanaju,
pa ce proci.

To govoreci, momce pokupi brzo prazne sudove i istrca napolje da ne bi


izgubilo nista od onoga sto se dole u dvoristu desava i sto je za njega tako
strasno i toliko zanimljivo. -- Zatvorio sam vrata koja je decak u hitnji ostavio
samo pritvorena i okrenuo sam se u sobu.

Fra Petar je lezao na svom uzdignutom lezaju, sa glavom i gornjim delom tela
visoko podignutim. Donju polovinu tela pokrivala je sura kabanica sa crvenim
gajtanima i padala u sirokim naborima po zemlji. Na belom jastuku bio je oko
fra-Petrove glave savijen venas prosede kose. U licu, koje je belo kao kod ljudi
koji dugo leze i boluju, odudarale su zive smedje oci, guste obrve i jaki brkovi.

Sa lakim osmejkom, fra Petar je govorio kao za sebe.

-- E, ne moze narod zamisliti mlin bez djavola ni mlinara bez grijeha. Ono je,
kazu, bio jednom neki mlinar mimo ostale i tvrdo odlucio da ne gubi duze i da ne
krade od ujma i ne vara na dari. I da bi se sto bolje sjecao Boga i duse, objesio u
mlinu jedno raspelo. Pa, ha mu ruka podje dublje u tudji arar, ili kantar pritegne
na njegovu stranu, on pogleda u razapetog Isuskrsta i vrati odmah onu pregrst
brasna natrag. Tako danas, tako sutra, moj ti mlinar sve siromasniji i siromasniji.
Djeca gola, kuca prazna, i jos navalili i vjerovnici. Kad je vidio da ce pasti sasvim
na tanke grane sa svoga postenja, a mlinar ti ode u vodenicu, okrene se raspelu i
kaze: >>Oprosti mi, lijepi moj Isuse, ali ovako dalje ne moze. U ovoj vodenici
nema mjesta za nas obojicu; jedan od nas dvojice mora napolje.<< I tako mlinar
izbaci raspelo i pocne od toga dana da prikracuje svijet na ujmu i da stipka od
meljavine, kao sto cine i sve ostale njegove esnaflije. I otada, kazu, nema
izuzetka medju mlinarima.

1
Smejao sam se glano i dugo, a fra Petar je, sa lakim osmejkom, gledao preda
se kao da misli na nesto posve drugo i daleko.

Brzo su nestalo tragovi osmejka oko njegovih ociju. Gledao je pravo u svetlost
koja je sada plavila kroz prozor i od koje su njegove oci postajale jasne, a zenice
u njima tanke i ostre. Ne trepcuci, nekim dubljim glasom fra Petar je govorio
polagano.

-- Sala, maskara! Ne znam sta govori iz ovog mlinara, djavo li je rakija li je, ali
se sjecam da sam davno, kad se ovaj mlinar nije bio jos ni rodio, cuo djavola u
mlinu kod Graovika. Ima otada... Eto toliko ima: bio sam manji od ovog naseg
Marijana i sluzio kod fra-Filipa, ucio knjigu i cuvao krave.

Nema vise takvih fratara kao sto je bio pokojni fra Filip. To je bio nesmira
covjek. Tijesan mu je bio Dolac. Ja i danas ne znam kad je taj spavao. Jazuk sto
mu bog nije dao pasaluk mjesto zupe. Razgradjivao je plot, pregradjivao kapelu,
krpio, kradom od Turaka, krov na crkvi, prekopavao bastu koju su juce uskopali.
Timario je konja da pokaze kako se radi a kako se ne radi, samarao momka,
mjerio bir, dovikivao babu iz mutvaka, huktao, perjao, frktao, vikao. Nikom nije
dao dekike s mirom da sjedi. I kad bi mrak pao i vise se nista nije moglo napolju
raditi, sakupio bi nas u kucu da cesljamo vunu ili da trijebimo grah.

Kao da ga sada gledam. Bez habita, u pamukliji i plavim cohali caksirama,


tezak, crven u licu, sa kapicom zaturenom na potiljak, sjedio bi na tronoscu i
cesljajuci i sam bunu ispitivao nas nauk ili tjerao da pjevamo Credo. (?) Jedva
smo gledali od umora i sna, pobadali smo nosomu vunu i pogresno grgutali
melodiju. Ali fra Filip nas je dizao vukuci nas dusmanski za usi, da su nam suze
frcale, i krupnim hrapavim glasom popravljajuci pjevao:

-- ... et venturus, veeenturus est judicare vivos et mortus, mooortuoos. (?)

A kod svakog ponovljenog slova povukao bi jace za uho. Ne znam kako nam
svima nisu usi izrasle vise glave. Pa bi nam onda davao dobru i obilni veceru,
salio se s nama, pa bi nas onda opet brzo-brzo tjerao da peremo noge, molimo
Boga, i idemo spavati.

A prijet zore, sa prvim orozima, on je vec vikao, namjestao, orginjao i sve zivo
po kuci budio i tjerao na posao. Odsvud je, cini mi se, dopirao njegov tezak i
promukao glas:

-- Ustaj, besposlenjace! Protari te krmelje, nehljebovicu! O, muko Isuskrstova,


lijena svijeta!

Jedino je misu govorio lijepo i sabrano. Ali odmah poslije toga pocinjala je
huka i angarija.
Taj isti fra Filip je govorio da ne valja onaj domacin kome bar polovina kucne
celjadi ne zeli smrt.
Nego, ja se zapricao. I uvijek se zapricam kad se sjetim pokojnog fra-Filipa,
Bog mu dao pokoj vjecni!

2
Tu fra Petar prdje na svoju pricu o djavolu koji mu se nekad prikazao u
vodenici ispod Graovika.

Cuvaju fra-Filipove krave po strnistima, dete se jednog dana sklonilo u


hladovinu kod te vodenice. Uza samu vodenicu rastao je orah i grane su mu isle
pod kroz i plele se sa gredama. Mali se popeo na orah i izgubio u granama,
medju gustim liscem i jos nezrelim orasima. I kako deca brzo zaboravljaju
ozbiljne stvari i posloe a lako se predaju igri i dokolici, decak je sa oraha presao
na gredu pod krovom. Otud je, izmedju razmaknutih starih dasaka, pogledao u
mlin. Kroz tu pukotinu video je samo sredinu vodenice, onaj prostor medju
kosevima, sa punim i praznim vrecama od kostreti.

Bila je susa i radio je samo jedan zrvanj, na pola vode. Cuo je kako mlinar
nesto struze i kucka oko nacava, ali ga kroz uzak otvor nije mogao videti.
Odjednom cu kako se naglo otvorise vrata na vodenici. Pade sjaj po vrecama i
daskama i cim se vrata zatvorise, opet se ugasi. Ukrstise se dva glasa. Zenski,
ostar i uzbudjen, i muski, tezak i zabrinut, ali oba sapatom i nerazumljiva.

Decak prisloni jace lice uz daske, zaboravljajuci od cudnog ljubopitstva i na


krave i na sebe i na neobicno mesto na kom se nalazi. Sapat je postajao jaci, ali
se jos jendako mesao sa tutnjem vodenice i bio nerazumljiv. Malo-pomalo,
pocese da rastu njihovi glasovi i da se odvajaju od huke i badnja, podrhtavanja
kosa i ceketanja ceketala. Odjednom se izvi zenski glas, ostro i jasno:

-- E, lijepo, kad je tako, ti radi sta hoces, ali ja ovako dalje ne mogu, da se s
tobom vidjam a da njega trpim kraj sebe. Ne mogu!
-- Slusaj, prekide je covek.
-- Necu da slusam - vikala je zena.
-- Cekaj - govorio je muski glas priguesno - ama cekaj da ti kazem...
-- Ne cekam ja vise, nego ubij ga, kao sto smo dogovorili, pa me vodi kud
hoces i cini sa mnom sta znas.
-- Ama, stani...
-- Ubij ga! Ako si pri prijasnjoj rijeci, pa da bjezimo preko svijeta.
-- Stani! Znas li ti da ima zaptija u svijetu i da se za krv ide u Vidin il na
vjesala i da...
-- Ne znam nista. Ubij ga! - ciktala je zena jasnim glasom.

Mlinar je tada govorio nesto tiho i nerazumljivo, po svoj prilici sasvim


prislonjem uz zenu. Odmah zatim culo se otimanje, sustanje dimija:
-- Ne! Ubij ga, pa...

Tu se ponesose preko vodenice, u prepirci i otimanju, s kraja na kraj. U


drugom uglu gubili su se njihovi glasovi i postajali opet nerazumljivi, mjesajuci
se sa muklim pskanjem mlinskog kamena.

Tek tada se trgnuo decak i, kao razbudjen, jedva odvojio od vrelih dasaka po
kojima je bio polegao. Uhvati ga strah. Oseti kako mu naglo bije srce. Spusti se
brzo i oprezno niz orah i poce da bezi uza stranu.

Pod grlom mu je tukla krv, a u usima odjekivala lupa vodenice pomesana sa


zeninim glasom koji je nerazumljivo ponavaljao >>ubij ga<< pa >>ubij ga<<.
Nista nije razumeo od onoga sto je malocas slusao, niti je za njegove godine

3
moglo biti jasno sto moze da se plete izmedju zene i coveka u ovakvim
razgovorima. Osecao je samo da treba da trci sto brze i sto dalje. Bezao je tako
od samog nerazumljivog straha koji ga je pratio u stopu kao i tutnjava njegovog
rodjenog razigranog srca.

Tu je fra Petar prekinuo pricanje i zastao za trenutak. A zatim mu se glas


prelomi, podize i postade jasniji. Videlo se da ce, kao obicno, naglo i brzo zavrsiti
pricanje.

-- Nego, dok sam ja vrat lomio po mlinu i orahu, upade mi jedna krava u tudji
bostan. E, te veceri me je zbog toga fra Filip isibao dugackim cibukom od
udikovine na dva dana nisam mogao sjesti kako treba. U toj muci sam zaboravio
i nerazumljivi razgovor iz milna. Sta dijete nece zaboraviti? Ali sam dugo zazirao
od vodenice i klonio se toga kraja. Mlad sam bio i lud, i nisam znao ono sto cu
tek docnije, prolazeci svijetom i po narodu, razabrati: da taj djavo melje, suska i
sapuce po cijelom svijetu, svukud pomalo, a ne samo u mlinu ispod Graovika.