You are on page 1of 15

Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Home ---\\ Veljačić

Pisma sa pustinjačkog otoka


Čedomil Veljačić

Puni mjesec nad Kolombom Posjete pustinjacima Jedina knjiga na pustom otoku Posjeta
pustinjačkoj školi

Priroda oko mene Pabbađđa -- odlazak u beskućnike Kozak iz vječnosti Punća Koći
Unapređenje -- i odlazak

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Punća Koći

“Isposniče, nađi udaljeno boravište u šumi, u podnožju stabla, na obronku brijega, u


uvali, u planinskoj spilja, na groblju, u gaju, na otvorenom polju, uz stog sijena! Na
povratku s prošenja hrane isposnik treba da sjedne skrštenih nogu i da uspostavi
pažnju pred sobom. Odstranivšd težnju za svijetom, on tada boravi u duhu lišenom
težnje, pročišćava duh od težnje. Odstranivši ljagu zlovolje, boravi u
dobronamjernosti duha. U samilosti i milosrđu prema svim bićima pročišćava duh od
zlovolje... Tada prozirnije jednu stranu svijeta duhom dobronamjernosti, a isto tako i
drugu stranu svijeta, i treću i četvrtu, iznad sebe, ispod sebe i poprijeko. Tako boravi
prožimljući cijeli svijet svuda i u svakom pogledu duhom dobronamjernosti koja je
dalekosežna, prostrana, neograničena, bez neprijateljstva, bez zlovolje...”

(Mađđhima-nikayo, govori 107 i 127 et passim)

Prije nego što mogu da pomišljam na to da iz usredotočenosti pune i osnažene pažnje u jedan
oštri vrh uputim zraku svoje ili bilo čije blistave i spasonosne “ideje” u bilo kojem smjeru,
potrebno je da svoje misli i ugođaje, razlivene u uspomenama s triju kontinenata starog svijeta
(koji su mi jedini neposredno poznati) priberem u sidrištu određenom za tu svrhu u zaleđu svog
pustinjačkog otoka. Upravo na putu u to sidrište zalutao sam u prethodnom pismu u niz povezanih
i nepovezanih priča izbliza i daleka, i nisam stigao dalje od kolibe gdje je tada boravio naš
hodočasnik, “Kozak iz Vječnosti”. Sidrište kojemu sam se uputio u neposrednom je zaleđu te
kolibe. U njemu je preko dana stalno usidren jedan tuđi, sasvim neobičan brod čiji izgled ne
smiruje nego i dalje potiče maštu.

Na prvi pogled to moje sidrište podsjeća više na opise mjesta gdje se navodno ponekad uglibe
leteći tanjuri. — Eto tu preda mnom, nešto me je u početku mamilo da pomislim, zaglibio je i
zarastao u trnje durerovske grafike jedan od prvih prototipova letećih tanjura. Seljaci iz raznih
močvarnih krajeva svijeta, a najviše iz južnoameričkih (tako sam čitao u novinama) od vremena

1 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

do vremena tvrde da su vidjeli slijetanje i uzlijetanje letećih tanjura, metalno sjajnih zvrkova koji
u glibu šikare izdube poveliko gnijezdo. Ovdje u mojem sidrištu takvom gnijezdu, u udubljenju
obale, odgovara mangrove. To je splet visokog nadzemnog i nadvodnog korijenja čijim mršenjem i
razmršavanjem đungla postepeno korača s čvrstog kopna u glib jezera. Uvalicu o kojoj govorim
više tvori razmeđe u smjerovima rasta dviju velikih skupina mangrova nego formacija same čvrste
obale. “Vozilo” usidreno u zaljevu mangrova pristupačno je jedino preko te neobične strukture
kvrgavog drvenog mosta.

Brod koji je tu usidren preko dana nije ipak svemirskog porijekla nego je sretnim okolnostima
stečena svojina našeg najstarijeg sluge, Pćma-dase (“rob ljubavi”), nazvanog u selu Punći Koći
(“mali vlak”) zbog svojih neobičnih saobraćajnih sredstava, sposobnosti i navika. Tim snažnije me
jedna razbijena iluzija podsjeća na drugu, i na treću. U ambijentu ledenih grenlandskih oluja
škotski je pjesnik George MacBeth opjevao motiv sličnog nebeskog porijekla:

“Lord God of wings, forgive this hand


That stole from Thee. These holv bones
Where Thy long shadow ran I give
Thee back, repentant. From Thy dead
Steel bird's ripped belly ...
................ Thy lofty skull
Smoothed by the Greenland wind, I stole
With my scarred hands ........

... U tmurnoj i blatnoj sjevernonjemačkoj zimi svirao mi je prije mnogo godina Igor Ozim
Rahmanjinovu sonatu za violinu iz koje odzvanja škripa snijega i pucanje leda ...

U ovdašnjem konkretnom slučaju leteći tanjur, privatno vozilo Roba Ljubavi, saobraća samo po
mrkloj noći, a sve su noći jednako mrkle u đungli. Kad se razmotri iz blizine, vidi se da ta
alurninijska papuča nije svemirskog porijekla u tolikoj mjeri u kolikoj se pričinja na prvi pogled
onome tko je zapazi skrivenu u njenom gnijezdu izvan obale. Pa ipak, prva pretpostavka nije bila
potpuno iluzorna. Čamac se sastoji od čahure avionskog motora. Avion je navodno bio japanski,
pa je čamac Dasin ratni plijen, iako o vazdušnim borbama i pobjedama na ovom dijelu neba nije
nikad bilo objavljenih podataka prema izjavama onih koji se sjećaju ratnih vremena.

Prijelaz od sidrišta u pozadini otoka do Dasine kuće na kopnu tu je vrlo kratak, ali on treba da ga
prevali prije zore, oko pet sati ujutro, i navečer oko devet kad početak čeznutljivog tuljenja naših
triju kuja objavljuje okolici da se na otoku sve već smirilo i da nema ničega osim pasje strehe što
bi bilo primamno i vrijedno ozbiljnog njuškanja. (Samostanska područja su ujedno skloništa za sva
“dahom obdarena bića” koja drugdje “obični ljudi” smatraju opasnim i suvišnim, pa ih vlasnici ili
dobrotvori više-manje kradomice naseljavaju među pustinjake — iz čistog milosrđa.) Povremene
prekide noćnog mira korskim tuljenjem pasje straže, u noćima prošaranim mjesečinom kad je to
tuljenje najsnažnije, tumači njihovom zabunom da u pukotinama tame naziru šuljanje prividnih
likova. Da li su ti likovi ljudske ili životinjske spodobe i duhovi, i to maha-thero bez daljnjeg
razlikuje po intonaciji laveža. Inače, kad se mlade kuje razbježe bilo kuda, stari pas počinje tuliti
za njima sa svoga ležaja gdje ostaje napušten u tami koja je za njega već preimućstvo vječnosti,
jer je u posljednje vrijeme naglo oslijepio. Neki dan ih je po njuhu slijedio do mostića u
pristaništu. Kad ih tamo nije zatekao, tromo se okrenuo i obilazeći oko maha-therinih nogu pao u
vodu.

Noćno vozilo Roba Ljubavi za mene je postalo, kao i njegovo sidrište na otoku, simbol plovidbe

2 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

vlastitog duha nad arhetipskom kaljužom podsvijesti u vježbama kontemplacije. U procesu


pročišćenja “izljevi” podsvijesti postaju u umjetnosti života nadrealistički prijelaz iz kiča
konkretnosti u apstraktnost poništenja, u gašenje oblika i boja. Služeći se istom slikom splavi,
Buddho je to krajnje dostignuće nazvao “drugom obalom”.

Jedan od najtežih prijestupa redovničke discipline sastoji se u hvalisanju magijskim


“sposobnostima” koje ne posjedujemo. Usprkos dužnom strahopoštovanju prema toj disciplini bez
koje nema opstanka ni u “vanjskom” a ni u “unutarnjem” ljudskom svijetu, ne mogu ipak odoljeti
napasti da sam uočio nesumnjivo porijeklo radnih navika našeg Daše u njegovom prethodnom
utjelovljenju i obitavalištu koje mi je dobro poznato: Kurseong u istočnim Himalajama.

Primijetio sam najprije da se po dana-sali na svojim ravnim tabanima kreće uvijek naprijed i
natrag kao po nevidljivim tračnicama pod vidnom presijom izazvanom svrbežom hemoroida. Na
izlazu iz pocrnjelog tunela kroz koji dolazi iz kuhinje, klepet zdjela nanizanih na dugom stolu, kad
ih “prikopčava” na crne kuke svojih kandži, u uzročnom je ritmu s njegovim trzanjem desno i
lijevo pri zastajkivanju i posluživanju. Poslije ručka, kad zavesla veliki čamac naše redovne
poštanske pruge preko jezera, gusti dim njegova ćeruta (cigare nedozvoljene na pustinjačkom tlu)
diže se tim veselije iznad obale nad “bijelim” turbanom turskog ručnika kojim veslač omotava
glavu, više iz straha od vlage i prehlade, nego da se zaštiti od tropskog sunca. Protiv sunca služi
kaubojski šešir engleskog kolonijalnog stila, dio službene uniforme policijskog i poštanskog
osoblja, kojim se u svom svojstvu nosača zaključane poštanske vreće redovno služi mlađi
pomoćnik Punći Kočija, po imenu Banda (“Rođak”). Redovno zakašnjavanje te zvanične pruge na
povratku razjašnjava se preprekama kao što je kalfi, balla (crni pas) ili događajima kakav ću
opisati na kraju ove priče.

U toj stravi neodoljivih noćnih povrataka s odgovornim teretom poštanske vreće prozreo sam
konačno tragični čvor koji povezuje Dasin sadašnji život s prethodnim: Kurseong je glavna stanica
na polovici pruge malog vlaka koji se uz strmi i šumoviti obronak Himalaja penje iz Siligurija u
Darđiling. Nešto ispod te stanice smještena je velika središnja ložionica, sklepana od valovitog
pleha. Kao većina himalajskih višekatnih palača, sazidanih u svojim gornjim dijelovima od istog
(rashodovanog) materijala, i ložionica djeluje džinovski u odnosu prema građi od koje je
napravljena. Taj utisak pojačava topli i zapareni, iskreći dim koji se probija kroz šavove ložionice,
a po noći postaje još vidljivije svjetlucanje gomile žara koji se rasipa ispod lokomotiva što su
izvršile svoj zadatak.

Jedna od tih sitnih lokomotiva bio je, bez svake sumnje, naš sadašnji Punći Koći — svakako jedna
iz prve serije. Ostale još uvijek vuku svoje vagončiće prve i" treće klase do Kurseonga i od
Kurseonga, gdje ih zamjenjuju i napajaju parom i žarom. Tako napojen i opojno sjajan i nas je
Punći Koći u svojem prethodnom utjelovljenju jednog tmurnog predvečerja u razdoblju kiša, u
ranim danima svoje kompanije, pojurio prema odredištu po redu vožnje i, vjerojatnije više silom
prirode nego vlastitom nepažnjom, survao se u jednom od sezonskih odrona zemlje u ponor
odakle ga je bilo nemoguće izvući. Da nije bilo tako, još bi i danas svladavao željeznom snagom
neobične himalajske serpentine, ili tačnije zerpentine. Ti su zavoji, naime, zbog oskudice prostora,
konstruirani u obliku slova Z s produženim krakovima na gornjem i donjem uglu:

Vlak se zatjera u ta izduženja, a zatim natraške izlazi iz jednoga i vozi do drugoga gdje ponovo
mijenja smjer, tako da lokomotiva opet vozi naprijed, a vagoni slijede pozadi.

3 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Za nadoknadu te prostorne skučenosti na većem dijelu puta graditelji pruge su iskoristili pri kraju
puta široku mogućnost zaravni na vrhu strmog obronka, blizu tibetanskog samostana Gum, koju bi
pruga trebala da siječe. Umjesto toga vlak obilazi cijelo polje u kružnom zamahu, a pruga na kraju
“spirale” prolazi sama ispod sebe. Kratki ostatak vožnje uz cestu do Darđilinga sliči na izlazak iz
cirkuskog “Luna parka”. Na tom izlazu iz spirale, na blagoj nizbrdici, vlak dočekuje vrisak djece
koja se takmiče u uskakivanju i iskakivanju. U tome im daju dobar primjer stariji pravi putnici koji,
kad se vlak približi njihovoj kući uz cestu, izbacuju prtljag i iskaču.

Od svega toga naš je Dasa sačuvao u svojoj organskoj, ali još ne produhovljenoj strukturi tek
nesvjesnu uspomenu u načinu klizanja na ravnim tabanima od stola do stola uz spoticanje na
rupama i naborima kokosovog lauftepiha po sredini sale. Međutim, nepravedna priroda dala je
meni, a ne njemu, mogućnost da prepoznam i odgonetnem porijeklo tog neobičnog zbivanja u nizu
“akauzalnih koincidencija”, kako je okultne pojave te vrste nazvao C. ć. Jung. Drugi su znanci i
znalci identificirali to željezničko porijeklo tek instinktivno, a samog Dasu priroda je nadarila jedino
čuđenjem kao sposobnošću koju u prošlom životu još nije imao.

“Plivanje protiv struje” (prema Buddhinu uputstvu), ili plovidbu u nadrealističkom čunu punći-koći,
kako je ja predočavam u svom slučaju, preko kaljuže podsvijesti remeti, osobito u početnom
stadiju, u plitkim vodama, zapljuskivanje muljem i zapletanje u korov plićaka. Buddhina utjeha:

Kao što iz hrpe đubreta bačenog na cestu


može da iznikne lotosov cvijet opojna mirisa, primamljiv,
isto tako iz bezvrijedne gomile zaslijepljenog svijeta
prosijeva mudrošću učenik potpuno budnog...

(Dhamma-padam, 58—59)

— djeluje na moju plovidbu po svoj prilici kao kuća Roba Ljubavi, koja se nazire bijela u raslinju
druge obale, na svog gospodara. A kad se čun istrgne iz korova, ni dublja prostranstva vode nisu
mirna.

Ujutro, iza podneva i navečer, kad idem u dana-salu, silazim redovno do glavnog pristaništa na
drugoj strani otoka, do jedinog mjesta uz jezero gdje je vidik otvoren, nezarašten u đunglu. Odrazi
večernjeg neba, ljubičasti i zelenkasti oblaci, koliko su god primamljivi, ne ulaze u svijet moje
arhetipske simbolike kao jutarnji prizori od kojih se svaka, i najsitnija podvodna pojedinost upija u
pažnju. Jer jutarnja ljepota jezera proizlazi iz same vode, s njene površine, iz njene dubine.

Za godinu dana vidio sam ovdje samo jednog jutra, potkraj posljednjeg zakašnjelog vala kiša u
decembru, pravu maglu nad vodom. Inače, često rano ujutro, površina jezera se isparava, a
magličasti se pramovi vijugavo vuku nad vodom slično strujama koje su dovoljno jasno vidljive,
osobito u odnosu prema povremenim srebrnastim krugovima na mirnim dijelovima površine. U
početku mi se činilo da ti krugovi, široki po nekoliko metara, prate plivanje kabara ili zmija, jer mi
je izgledalo da im mogu slijediti smjer. Ipak i taj se smjer, u odnosu prema snažnijoj struji,
prebrzo gubi, dok kružni valovi ostaju neporemećeni. Što duže traje, sve jasnija postaje prividnost
njihova kretanja.

Moje je razumijevanje prirode redovno netačno. Krugovi na vodi činili su mi se previše veliki i
trajni da bi bili posljedica ribljeg skoka. Pomišljao sam i na podzemne izvore u zaljevu, na sliku
Buddhine usporedbe drugog stepena zadubljenja đhđnam, moga idealnog dometa utihnulosti, sa
svježim podvodnim vrućima, ali sam se uvjerio da se krugovi ne ponavljaju trajno na istom
mjestu.

4 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Kad sam napisao ovu stranicu, sišao sam do jezera. Bilo je predvečer. Stajao sam na pristanišnom
mostiću i promatrao vodu obustavivši razmišljanje kao i obično u promatranju prirode. (“Čisto
promatranje” te vrste, ako se doista provodi i vježba, nema ni prvenstveno ni isključivo spoznajnu,
nego pretežno estetsku vrijednost katarze. Niži stepeni kontemplacije koincidiraju često s
uživanjem u “prirodi” stvari, čini mi se da se odatle prirodno rađa i jednostranost panteističkog
pogleda na svijet.) — Iznenada, manje od dva metra ispred mene, prsnula je tmasta površina
vode. Bio je to skok cijelog jata riba nad površinu. Nastao je krug valova dovoljno snažnih da se
ne staloži nekoliko minuta, povoljno osvijetljen blagim nagibom sunčevih zraka. Doba izlaska i
zalaska sunca osobito je povoljno za odražavanje ove pojave. Osim toga to su i sati, osobito
predveče, kad se na rahloj i vlažnoj zemlji, obično nedaleko od obale, otvaraju gejziri iz kojih
naviru jata krilatih mrava. I slab vjetar ih lako sunovraća u vodu iz visine od približno dva metra
koju doseže biološka snaga što ih izbacuje iz podzemnog vrela njihova rođenja.

Ta mi je pojava postala primamljiva zbog jedne književne asocijacije koju je izazvala: U


Katha-upanlšadi (11,3,17) izražen je jedan od osnovnih principa yoge ovako: “Unutarnje biće
treba izvući iz tjelesnosti, kao vlat iz zaliska trstike, silom.” — Sveti Hipolit (4.vji.e.) opisuje
učenje indijskih brahmana na osnovu svjedočanstava dobivenih iz Južne Indije o brahmanskim
naseljima na obalama rijeke Tungabhadra. On izražava istu misao najprije barbarskijom slikom,
svojstvenijom tadašnjem Mediterancu: “Kao netko tko je navukao na sebe ovnujsku kožu,
brahman izlazi iz tijela u koje je obučen, da bi jasno ugledap taj logos nazvan Bogom”. A zatim
dodaje usporedbu koja je mnogo tipičnija za indijske opise: “Kad izlaze iz tijela, brahmani su kao
ribe kad skoče iznad vode i u čistom uzduhu ugledaju Sunce”.

U nadrealističkoj slici oplovljavanja baruština podsvijesti u olupini čamca Punći Koči prve su se
prepreke mojih napora koncentracije javile u dva oblika: jedne kao likovi na obali koji nailaze,
zaustavljaju se, promatraju moje tdmaša (“cirkuske”) pothvate, a zatim se udaljuju bez
neposrednog uplitanja u moj posao, zaostaju zasjenjeni šipragom (još uvijek imam utisak da tako
stoje i gledaju dokle je njih volja, a ja ne moram da im obraćam pažnju); druge kao zapljuskivanje
ili kuljanje kroz pukotine razlabavljenih aluminijskih ploha muljevite tekućine, zatalasanog ljigavog
taloga koji Buddho naziva “izljevima” (asava) u svijest. One su gadnije jer su sablažnjivije, ali ih je
upravo zato lakše odstraniti. Nagli prekid daha to redovno postiže u potpunosti. Pretpostavka je
vjerojatno ne samo uvježbanost, nego i intelektualni prekid s najizrazitijom čuvstvenom pobudom
kršćanske religioznosti i pobožnosti — strahom od grijeha i grižnje savjesti. Savjest je izraz
čuvstvenog vrednovanja “sebe” koje isključuje mogućnost neposrednog uvida u stvari “kakve
jesu”. Svijest o “sebi” i ne može da sadrži predmetno bilo šta što nije pogrešno (a-kusalam), jer je
i sama u svojoj psihičkoj pojavnosti pogrešna. Čišćenje je, dakle, dokidanje (“gašenje” —
nibbanam) samoga sebe, a ne ostvarenje ljudskih pozitivnih ideala. Nezavisno od toga isključivo
buddhističkog gledanja na svijet, poznato mi je također da je svakoj vrsti indijske religioznosti ta
kršćanska tlapnja pod grijehom zazorna i bolesna pojava. U to me je neposredno uvjerio
Ramakrišna.

U Ramakrišninoj sobi (polovinom 19. vijeka), među šarenim slikama bogova “svih vjera”, nalazi se
i slika Isusa koji hoda po vodi i izvlači svetog Petra koji tone, jer mu se pokolebala vjera. Ta je
priča iz kršćanskog Evanđelja djelovala neobično privlačno na Ramakrišnu. Od tadašnjeg snažnog
pokreta “kristijanizacije” hinduizma u kalkatskom Brahmo-samađu odbilo je Ramakrišnu upravo
kršćansko poniženje čovjeka na biće opsjednuto strahom od grijeha: “Grijeh — to je sve što se
čuje u vašem Brahmo-samađu. Bijednik koji stalno ponavlja: 'ja sam rob, ja sam rob', postiže
jedino to da zbilja postane rob. Tko dan i noć ponavlja: 'ja sam grešnik, ja sam grešnik' — taj
doista postaje grešnik. Treba imati takvu žarku vjeru u Boga da možeš reći: 'Šta?! Zar grijeh može

5 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

da prione uz mene kad uvijek ponavljam ime božje? Kako bih mogao biti grešnik? Otkud bi još
mogli postojati okovi za mene?” (Razgovor s Kešabom 27.10. 1882.)

I bez takvih uvjerenja koja su strana buddhizmu, mogu reći iz vlastitog iskustva da njegovanje
kontemplativnog zadubi jenja nije borba s “grižnjom savjesti”. Smetnje prve vrste znatno više
zaslužuju da budu tu i tamo ocrtane, zabilježene, pa čak i analitički “obrađene”. (Poslije svake
vježbe kontemplacije potrebna je retrospektivna analiza.) Prirodna je pretpostavka da ni te
smetnje nisu nedužne kako izgledaju na prvi pogled. U tom mi se smislu sada čine značajne
smetnje koje su se ponavljale u prvim sedmicama mojih vježbi toliko redovno da su im zatim
nosioci “uloga” prirodno izblijedjeli krivnjom vlastitog pedantizma i presušenja fantazije. Ne moje
fantazije! Pokušat ću razjasniti u nastavku zašto su se baš te smetnje, srećom za mene, pojavile u
to doba, iako je njihova nadražajna snaga za maštu i savjest bila i ostala prosječno površna.
Izgled? mi iz tog primjera da događaji koji nisu ostavili dubljeg traga u životu, združeni s
asocijacijama koje također nisu ostavile dubljih tragova, ipak mogu da djeluju vrlo izrazito na
oblikovanje čvrstih arhetipskih tvorevina.

Prva slika. Mlada Parskinja Aban stoji na otoku pješačkog prijelaza na određenom raskršću Oxford
Streeta u Londonu i čeka zeleni signal. Naglasak je cijele slike na njenom neobičnom šeširu,
crnom, od prozirnog lakog materijala, s velikim ovalnim obodom. Vrlo joj dobro pristaje. U
realnosti nisam ni jedanput vidio Aban sa šeširom. Sjećam je se jedino u sari ju ili u uskim
sportskim hlačama. Nakon prvog čuđenja javlja se početna smetnja u pomisli da je Aban trebala,
nekako baš u to doba, da ode u London na duži boravak. Možda je moja vizija autentična? Možda
zbilja u tom trenutku stoji na tom mjestu, dostojanstveno zadovoljna svojim novim, ako ne i
prvim, šeširom. Taj utisak zatim pojačava moje vlastito sjećanje na tu istu tačku u Londonu. Time,
međutim, biva pokolebano prvo pouzdanje u vjerodostojnost moje vidovitosti, ali ga nadomješta
ugodna zamjedba temeljnog ugođaja iz kojeg je u dva skoka izrasla cijela “smetnja”. — Bilo je
ljetno dopodne, možda u isti sat, vedro i sunčano, slično ovom blagom februarskom danu na Sri
Lanki, više godina prije nego što sam upoznao Aban u Indiji. Vraćao sam se iz biljetarnice opere
Covent Garden neobavljena posla. I to je sve čega se sjećam na toj tački. Kako sam spomenuo,
slika se vraćala redovno duže vremena dok se nije izlizala kao stari film. Od tada je prošlo godinu
dana a da s tim motivom nisam imao primjetljive smetnje. Karakteristično je, ne samo za moje
poznanstvo s Aban (u tome bih najlakše mogao da sam sebe zavaram), nego za čitav kompleks
mojih smetnji u prvim mjesecima, među kojima je ovo samo jedna, prva, ali ne i ugođajno
najsnažnija slika blijeđenja prošlosti, da je moje ljetovališno poznanstvo s Aban i s njenom
majkom, prije dvije godine u Darđilingu, bilo vrlo srdačno, ali ne i sentimentalno, zahvaljujući,
dakako, prije njenom nego mojem zdravom i realnom stavu prema životu, a i širem kompleksu
društvenih odnosa u parskoj sredini koja me je u to doba usvojila (najprije kao “vjeroučitelja”,
jedinog od prisutnih ljetovališnih gostiju koji je imao sobom i jednu od parskih — zoroastrovskih —
svetih knjiga).

Kao početnoj smetnji ovoj slici nisam pridavao posebnu važnost. U to doba nije još prošlo dugo
vremena otkad sam Aban sreo posljednji put, na njenom bračnom putovanju u Kašmiru, pred
odlazak u London, koji je trebao da približno koincidira s mojim odlaskom na Cejlon. Nikakve
druge asocijacije osim ovih nekoliko slučajnih koincidencija u našim putovanjima svijetom, iako se
nikad nismo dopisivali, nisu mi dolazile na pamet otkad je slika prestala da se vraća kao smetnja,
pa do sada kad sam je umjetno evocirao. Sada, međutim, prvi namjerni dodir toga zapretenog
žarišta razotkriva u mojem sjećanju sasvim nove vidove njegova razumijevanja.

Rekao sam da mi je od prvog časa bilo jasno da je neobičnost slike, a i smetnje, izazivao šešir.

6 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Zašto, to se uopće nisam pitao dok je trajao cjeloviti utisak. Sada mi se prije svega ostalog vraća
u sjećanje to zašto, koja je arhetipska simbolika iskonski odvojena od svog nosioca u smetnji. Taj
ine je šešir, uz male razlike u materijalu, ali ne i u boji i obliku, impresionirao u dva navrata ranije
u povijesti slikarstva. Prvi puta na svjetlokosoj glavi gole Venere L. Kranacha (?), na čije tijelo se
kupe savršeno realistične muhe. Ta je slika neposredno poslije rata bila izložena duže vremena u
Palazzo Venezia u Rimu dok nije vraćena u Njemačku s ostalim ratnim plijenom. — Drugi puta,
desetak godina kasnije, na Rubensovom triptihu u katedrali svetog Bavona u Antwerpenu,
umjetnički najukusnijoj staroj crkvi u koju sam ikad ušao. Odlučio sam na prvi pogled da je to za
mene najbolje Rubensovo djelo — uz jedan od manjih čistih krajobraza, koji je izraz zlatnog
bogatstva boja, tipičan za zalazak sunca u kasnom žetvenom ljetu Flandrije. (I taj je Rubens bio
izložen u Palazzo Venezia, koliko se sjećam, istovremeno i na istom zidu, a snažniji je od cijelog
niza istovrsnih Rubensovih studija u galeriji u Bruxellesu.) — Na jednoj strani antwerpenskog
triptiha Bogorodica dolazi u posjetu majci, prije Isusova rođenja, u jednostavnoj putnoj haljini, s
tipičnim šeširom. Ta je Rubensova verzija prirodno djelovala snažnije na oličenje moga
arhetipskog kompleksa, pa je u tom obliku ušla i u flamanski ciklus moje lirike (1953—1955, na
engleskom). Tada je Tintoretto (s istog zida u Palazzo Venezia) poslužio kao sviješću zasjenjena
asocijativna veza s tematikom sredozemnog istoka, koja je u to vrijeme bila kontrapunkt mojih
nordijskih nadahnuća (“ ... And meet the spider within ... — Are there still such places in Beirut?
...”)

Rukopis božične pjesme iz Bruggea nemam kod sebe. — Kritički stih je sadržavao predosjećaj
ressentimenta koji se ispoljio tek dvije godine kasnije u slomu jednog prijateljstva što sam ga
održavao u predalekom rasponu između istoka i zapada:

Christmas was nearing. The snowflakes were few


to cover the dirt. Yet some angels flew
down to earth. Some noble spirits were excited.

Old Belfirv's crovvmed head bade to convoke


his peers of old and <new, with them to evoke
the mystery of birth. Both you and I were among those invited.
.....
Rubens' Madoimas with brimmed hats did resent.

Sve je to srećom potpuno izostalo iz svijesti u mojoj lanjskoj smetnji. Isplovio je jedino šešir,
dospio u London i našao se na glavi osobe koja je i u ovom slučaju tačno na izmaku dviju godina
postala smetnja, a vjerojatno je (po psihoanalitičkoj matematici) značila žarišnu tačku u skupu
osoba među kojima mi se nikad nije činilo da je bila najvažnija. Zbog te sretne okolnosti
“subjektivnog” uvjerenja vraćala se neko vrijeme statički, bez fantazije — a zatim je bez
poteškoća i napora izblijedjela. Neke druge uzbudljive figure iz iste skupine stigle su za njom i
zadržale se upornije i ćudljivije u mojoj mašti. Aban je ostala pasivni gledalac mog intimnog
života.

Pa ipak, kao bol zuba kojemu se izvadi živac, tako iščezavaju i duševne smetnje. Zašto? — Moja
duboka izvjesnost o tome osniva se na jednom od najzapanjivijih unutarnjih doživljaja iz
djetinjstva. To je bio prestanak moje prve ljubavi. Taj potpuno introvertni doživljaj obuzimao me
je dvije godine, od desete do dvanaeste godine života. Zatim sam preselio u drugo mjesto. Ništa
novo se nije dogodilo što bi moglo djelovati na promjenu mojih osjećaja. Jednog dana su mi rekli
da je djevojčica (mojih godina), u koju sam još uvijek vjerovao da sam zaljubljen, u posjeti kod
zajedničkih znanaca u istoj kući. Istoga časa sam osjetio da od mojih dubokih i mučnih osjećaja

7 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

nije preostalo više ništa. Zbog toga mi je bilo vrlo neugodno. Uspio sam da izbjegnem susret.

U početnom razdoblju mojih vježbi kontemplacije, prije godinu dana, moje je prvo otkriće bilo još
jedanput da osjećaji, bar u mojem posve ličnom slučaju, gube žalac zbiljskog života u prilično
taČno ograničenom roku od po dvije godine. U ovom slučaju to je otkriće značilo s jedne strane
ogromno moralno olakšanje S druge strane, istovremeno sam bio svjestan da sam, ako se nisam
prevario u računu, otkrio veliki skandal ljudske savjesti za koji nisam nikada ni slutio da djeluje u
pozadini čitave moje moralne filosofije, stava prema životu, a vjerojatno i etičkog htijenja u
ljudskoj prirodi “uopće”. Nikada nisam slutio da su te granice “praktičnog uma” tako ornamentalno
ocrtane šestarom spinozijske geometrije.

Za razliku od filosofske poruke koju sam izveo iz prestanka svoje prve ljubavi, ovog puta, pod
znatno većim teretom moralnih odgovornosti koje je život tovario na mene decenijama dok ih
nisam stresao u jednom trenutku bez mnogo kolebanja kao gnjilež prezrelih plodova, dostajao mi
je neznatan prvi poluugodan-poluneugodan utisak baroknog šešira koji sam prepoznao na otočiću
usred struje Oxford Streeta. Važno je postalo pitanje: Da li ću ikada uspjeti da raščistim
staretinarnicu uspomena koje se sklapaju i rasklapaju neprekidno od sitnih, atomskih djelića
stvarno doživljenih i knjiških, razbijenih i izlomljenih slojeva i raspona svjetskih kultura u čija sam
prekrižja zapao, u krugu širine Ekvatora na kojem sam se upravo našao, u ponoru u čijem se
zjapu pramen svjetlosti moga duha upravo zaustavio na rasponu Mohenđo-dara u Indiji i Ura u
Haldeji — pet, deset ili više hiljada godina uspomena čije se snažne keramičke i proćućene boje (u
mojoj zbirci iz iskopina Kaušambija) ljeskaju na raspuklinama moje pretovarene svijesti? Nije li
ludilo jednostavnije rješenje? — Ne! Ludilo suvremenog čovjeka je korak iz jednog svjetskog rata
u drugi, iz drugog u treći... Učinit ću sve što mogu da izumrem u plemenitoj šutnji zabačenosti, ne
“negdje”, nego ovdje na kraju svijeta.

Jednogodišnje iskustvo do sada mi potvrđuje i dalje da se nisam znatno prevario u svom


pučkoškolskom računu: Grižnja savjesti gubi svoj žalac nakon dvije godine. Ono što preostaje, kao
krhotina zuba kojemu je izvađen živac, tek je smetnja savjesti oko koje se kupi slina egzistencije.
No smetnje kontemplacijskih vježbi nisu ovakve “smetnje savjesti” nego zbiljske žive smetnje —
mlađe od dvije godine, ili stare upravo dvije godine, pripremljene da im se posljednjim bolnim
zamahom istrgne već omamljen živac. — Preostaju smetnje neposrednog ugođajnog ambijenta.
Krhotine savjesti ostaju za spoticanje “zdravog razuma” u obavljanju preostalih svakodnevnih
poslova. U posljednje vrijeme ustalio mi se, već nekoliko mjeseci, običaj da svakog jutra dok se
umivam po mraku u otvorenom predvorju svoje kolibe i mučim se da poluslanom vodom sperem
sapun iz ušiju, ponavljam uvijek jedan te isti odgovor, vrlo razborit i jasno formuliran, pred
jednom te istom krhotinom savjesti kao pred oltarom. Prije nego što se uspravim iznad lavora da
uzmem ručnik s konopa, ogledam se kroz đunglu da vidim počinje li nebo prosijevati ili još ne.
Zatim idem dalje svojim poslom. Odluka da treba ušutjeti sve je lakše sprovodiva čim pažljiviji
postaje uvid u zbivanje in stotu nascendi duševnog toka. Jer, duša je neprekidno in stotu
nascendi. Upravo na osnovu tog uvida Buddho negira njen opstanak (a u novijoj psihologiji je
slično postupio W. James).

Tekst iz Visuddhi-magge (“Put pročišćenja”, Buddhina katharsis) koji sam ovdje želio dodati u
zagradi suviše je zanimljiv u potpunosti svog književnog izraza, a da bih ga mogao znatno
skraćivati. Navodim ga opširnije za meditativne duhove:

“... Zatim svaki pojedini korak dijeli u šest dijelova: dizanje noge, pomicanje
naprijed, pomicanje u stranu, spuštanje prema tlu, spuštanje na tlo i odupiranje o
tlo... Na tih šest dijelova na koje je razdijelio korak primjenjuje tri obilježja

8 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

egzistencije prema kriteriju onoga što u svakoj fazi zastarijeva. Kako? — To treba
shvatiti ovako: Počela i vrste posredne tvarnosti koje sudjeluju u dizanju noge
prestaju postojati s tim dijelom pokreta i ne traju do pomicanja noge naprijed; zato
su nepostojani, bolni, lišeni vlastitosti. Isto i u sljedećim fazama... Tako se slamaju
tvorevine kao što prskaju sjemenke sezama sasute na vrelu tavu... Priroda tvari
ispoljene iz svijesti postaje nam očita u promatranju radosnog i žalosnog izraza.
Tvarni kompleks koji se ispoljava u času kad je netko radostan gladak je i nježan,
dodir mu je svjež i mekan, dok je tvarni kompleks koji se ispoljava kad je netko
žalostan naboran, oronuo i ružan... Život, osoba, radost i bol — to je sve što se
stječe u svijest prohujalog trenutka... Prirodna tvar je ime za spoljašnju tvar koja nije
zavisna od osjetila, a javlja se početkom ekspanzije nekog svijeta u cikličkom
nastanku... Trenutačnost opstanka te tvari postaje nam jasna ako promatramo
izdanak cvjetnog stabla ašoka. Tvar koja se ispoljava kad je mladica nježno ružičasta
iščezava ne dosižući do vremena kad boja postane zagasito crvena... žućkasta ...
svijetlo pa tamnozelena... povenula...”

(Buddhaghoso, Visuddhi-maggo, XX, 61—74. 5.v.n.e.)

Bijeg u Gulmarg. — Javljaju se prirodno i vedre nedužne smetnje. Jedna od najsnažnijih bio je
dugo vremena upornom redovnošću Dalaj-lama. — Ni s koje strane ne znam kako da shvatim
svoju privrženost Tibetancima. Nikad ranije nisam osjetio ljubav ni “razumijevanje” za bilo koju
vrstu ljudskih zajednica, a najmanje po kriteriju narodnosti. Patriotizam mi je uvijek bio odvratan,
a to je i danas u svakom obliku. Ipak, moji su osjećaji prema Tibetancima kao Tibetancima od
prvih susreta po njihovim prljavim selima u istočnim Himalajama bili ganutljivi. U tome nema ni
teosofske mistike ni bolećive sentimentalnosti, a pogotovo ne patriotskog sučuvstva. Prvo svojstvo
kojim me je osvojio Dalaj-lama, dok ga još nisam lično poznavao, bila je potpuna odsutnost
izbjegličkog ogorčenja u njegovu liberalnom i zdravom političkom stavu (u govorima koje sam
lično čuo, ne u izjavama objavljenim pod njegovim imenom). Nezavisno od svakog tibetanskog
mitosa — iako mi ni on nije stran još iz mladosti — u realnom životu Tibetanac je za mene nešto
sasvim drugo, gotovo oprečno mističnoj fantaziji. On je potvrda rusćovskog ideala čovjeka. Tim
snažnije što su moji prvi bliži doticaji s njima počeli u školama i na izletima s djecom u
Himalajama. Kao odraz svega toga vedrog uzbuđenja koje može da me dotjera do suza,
Dalaj-lama je postao najveselija “smetnja” moga kontemplativnog mudrovanja. Javljao se od
početka (pa dok i on nije izblijedio) kao i ostali gledaoci moje plovidbe, na obali — kršan momak
koji se grohotom smije. U ozbiljnim, filosofskim diskusijama, koje su mu tada bile možda
najomiljeniji hobi, ako tako smijem da se izrazim o Njegovoj Svetosti, provale tog smijeha znaju u
najmanju ruku da smetu sugovornika svojom neočekivanošću, ali me nikad nisu ostavile hladnim.
Nikad nisam pomislio ni to da je izlišno dalje govoriti o stvarima koje su usprkos svojoj ozbiljnosti
znale izazvati njegov smijeh — nikad podrugljiv podsmijeh, nikad pristojnu nedoumicu. — Uz
njega se nekada javljao i ozbiljni lik njegove sestre na čijem je licu jedan nedavni nesretni slučaj
pogdjekada izazivao izraz traumatične zabune.

Sta poduzimam protiv tih smetnji? Buddho je i u ovom slučaju bio posve jednostavan u svojoj
sistematičnosti. Njegova je metoda četverovrsna: neposredno odstranjivanje nepoželjnih stanja
koja su se već pojavila kao smetnje; nedopuštanje da se pojavljuju nove smetnje te vrste;
njegovanje povoljnih motiva koji već postoje u klici i kojima nepovoljne treba zamijeniti;
razvijanje još nepostojećih povoljnih stanja. Sa stanovišta modernih psihoanalitičkih pretpostavki i
predrasuda, druga vrsta metoda, nadomještanje i zaobilaženje nepovoljnih motiva, sublimacija,
ima prednost pred jednostavnim odbijanjem i odstranjivanjem. Ovdje sam se na to pitanje

9 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

osvrnuo zbog jedne fantastičnije mogućnosti koja mi se učinila privlačni ja. Tu sam obrambenu
mjeru nazvao nostalgičnim “bijegom u Gulmarg”.

Gulmarg je “put cvijeća” u Kašmiru, nevelika uvala u himalajskim vrhuncima na visini iznad 3000
m. Pristupačan je i kao ljetovališno mjesto pješacima, jahačima i nejakima koji putuju u
nosiljkama. Od maja do septembra, kad nije pod snijegom, uvala je prekrivena niskom travom i
sitnim cvijećem, obrubljena sa svih strana granicom vječnog snijega. Odasvud, na raznim
visinama ispod tog ruba, raznim brzinama preko kamenja i kroz meko tlo poljane teku i šume
bujni potoci. Kad se iziđe iz kotline, na obilasku njenih oblina izvana, spuštaju se strme šume
ukrašene veličanstvenim deodarima u veliku kašmirsku kotlinu oko Srinagara. Uz podnožja strmih
obronaka, plodno i močvarno područje “himalajske Venecije” odvojeno je obrubom bijelih nanosa
kamenja s planina. Tu se bujice raspršuju u plodna jezerska područja. I neprekidni šum voda koji
dopire iz tih dubina snažan je i neobičan. Na izlazu kroz kapiju gulmargske kotline (na suprotnoj je
strani zaleđe strmog snježnog zida čije je sljeme granica s Pakistanom) jedan kružni put vodi
nadesno više od milju po obronku do sedla preko kojeg se ponovo stiže u dolinu. Na vrhu tog sedla
bila je izgrađena skupina tipičnih anglo-islamskih ljetovališnih vila. Te drvene kuće u Kašmiru nisu
nikad sagrađene od punih greda, nego od dasaka koje jedna drugu natkrivaju u kosini, ali nikad
potpuno ne obrubi ju ju, tako da u neožbukanim prostorijama uvijek puše. Pod teretom snjegova i
te otmjene ljetovališne daščare s gotsko-islamskim ekrerima i viktorijanskim atrijima gnjiju i već
se prilično brzo napuštene urušavaju. Takvo je bilo naselje na kraju moga omiljenog puta, a
mostići na tom putu već su u stanju raspadanja, ali još, upotrebljiv za opreznog pješaka.

Moj “bijeg u Gulmarg” upravo je bijeg tom stazom prema naselju od Čijeg napuštanja nije moglo
proći mnogo godina. Na luku od blizu 90° od polazne tačke nalazi se mjesto gdje se zaustavljam.
Šuma koja se spušta niz obronak nije gusta, ali obronak nije krševit. Iz nejasnih razloga, na
mjestu na kojem se zaustavljam spušta se trak nepošumljene ledine, upotrebljiv kao pašnjak,
strmo do dna. Dno, možda niže i hiljadu metara, s te strane nije otvor kašmirske doline nego
korito snažne rijeke koja teče u suprotnom smjeru, prema jugoistoku, između dviju planinskih
kosa. Ipak je moguće pogledom pratiti dio njenog toka na preskoke kroz nekoliko zavoja. Dalek
šum te snažne rijeke doseže do moje visine s neopisivom veličanstvenošću. Taj se prizor vratio
pred moje oči jednog tmurnog dana dok sam u pustinjačkoj kolibi obrasloj cejlonskom đunglom
čitao Buddhin govor, “Budite poput Mjeseca” (Samyutta-nikayo, XVI, 2): “Poput Mjeseca treba da
se krećete, prosjaci, udaljeni tijelom, udaljeni duhom ... isto onako, prosjaci, kao kad se neki
čovjek nagne da pogleda u stari zapušteni bunar ili niz obronak planine ili niz provaliju rijeke,
udaljen tijelom, udaljen duhom”.

Još uvijek smatram da zorno zauzimanje takvog stava udaljavanja od provalije najbolje pomaže
laganom i opreznom odstranjivanju smetnji na putu kontemplacije. Dah koji pobuđuje predodžba
ove vrste izaziva ugođaj otuđenosti i svježine planinskih vrhunaca, ukoliko ne potpadnemo pod
sugestiju predodžbe prije nego dopremo do željenog ugođaja, i tako budemo zavedeni kao što se
najprije dogodilo meni u bjekstvu na Gulmarg.

Dok sam u Gulmargu sjedio, najradije prije podne, na debeloj niskoj grani stabla u maloj zaravni
preko puta opisane provalije, shvatio sam da bi upravo ta uvalica pod planinskim vrhom bila
najidealnije mjesto na svijetu na koje bih se mogao povući do kraja života.

— A zima pod snijegom veći dio godine?

Začudo, ne mogu se sjetiti da sam u Gulmargu razmišljao o takvim okolnostima i pojedinostima.


Međutim, ovdje u prosjačkoj kolibi na Sri Lanki, prvi postranični i plašljivi pogled prema pozadini

10 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

gulmargskog prizora u mašti bio je jednako sudbonosan za moje sanjarenje o spasu u Gulmargu
kao Orfejev kolebljivi osvrt na Euridiku u podzemlju. Nalijevo od grane na kojoj sam sjedio rub mi
je oka u toj kriptičnoj reminiscenciji zahvatio jedan prizor moga nesuđenog “ašrama” koji je
fatamorgana tu za mene upravo sagradila. Doduše, nije mi se svidjelo već na prvi pogled da to
konačno sjedište moje duhovne djelatnosti ima svijetlo ožbukane zidove, da nije sagrađeno od
oblih debala jelovine kao kućice po bosanskim planinama u mojem djetinjstvu. Disciplinirano obilje
cvijeća djelovalo je također suviše građanski. Ipak sam samosvjesno odmah ušao u tu poklonjenu
vilu. U radnoj sobi na prvom katu visila je u suncu nad kaminom velika fotografija Dalaj-lame.
Posljednji orfejski udarac zadao mi je sluga na ulazu u prizemlje. Tibetanac mojih godina; pitam se
još uvijek u nedoumici da li zbilja sasvim nepoznat iz realnog života. Na široko nasmijanom
kršnom licu bore su se sjekle u krupnim četvorinama. Protanjene pletenice povezane plavom
vrpcom iznad širokog čela nisu bile pod njegovim uobičajenim smeđim šeširom. U jednom uhu
tirkiz veći od jednog kvadratnog centimetra...

A na ponovnom zaokretu pogleda u “realnost” —

vječna ljepota jednostavnih slika:


nježne boje cvijeća na sočnoj livada
pod ljetnim prstenom snijega,
još nježniji miris u podnožju smreka,
lelujav nad strminom u podnevnom povjetarcu.
Zvukovi nad pozadinom žubora potoka i rijeka
sa svih razina sve blažeg obronka,
u svim brzinama prštavog mlaza i potmulog toka
(zašto vijugaju mlade rijeke kroz mekanu zemlju dolina?)
— dva vrapca (mužjak s prsima tamne bakrene boje
kao sod svježe vode)
prhnu pa zacvrkuću od žbuna do žbuna;
nečujni zasjek krila velikih ptica
izmediu dva vrhunca, šumovitog i snježnog,
nečujni blijesak i nečujni kovitlac
uzleta i sleta u "krugu;
utamljeni pokret žarkih podnevnih boja jahača u kasu
preko poljane.

Sjecanje na ljetnikovce mogulskih vladara uz jezero,


na duge lijene maćuhica i ruža
uz razine vodoskoka i starome vodopada
niz zasjeke frula u 'kamenu za zvučni odboj voda.

Post scriptum 15 godina kasnije, kad sam se naselio u poluruševnom škotskom svratištu na
obronku najvišeg vrha Sri Lanke Piduru-tala-gale (približno visine Triglava, s prostranim
travnjakom na zaravni vrhunca):

Put razrovan bujicom,


blaži uspona,
šiprag, rododendroni,
tihi travnjaci.
A zatim me prigrli

11 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

duh planine i nosi


dokle hoće sam.

A na povratku želja
da sjedim bez umora
tiho u zadubljenju.

— Treba ići sam.

I tako dalje zloupotrebljavam često puta iluziju neobičnog vozila i ratnog plijena našeg poštenog
Daše za svoje nadrealističke letove nad urušenim svijetom. Da odam počast, na kraju, okviru
kojim me je snabdio u ovom pismu, zaključit ću s jednom nemilom zgodom koja se tiče samo
njega i njegova poštenja.

Neke je večeri kasno dovezao svojom poštanskom prugom jednog nadobudnog mladog
Sturmfuhrera obnovljene njemačke vojske. Znak raspoznavanja Sturmfiihrera u civilu bio je veliki
žuti brk ulašten u oštrobridno četverouglast oblik lineala od 20 cm. Dasin znak raspoznavanja,
dokaz istine i poštenja, bio je zub koji mu je gost izbio pesnicom da se ukrca u čamac. Kad ga je
maha-thero upitao šta se dogodilo, SUirmfunrer (koji nije stigao dalje od ulaznih vrata u našu
dana-salu) je odgovorio pretjerano korektnim engleskim magnetofonskim izgovorom: “I am afraid
I had to do so.” — Dasa je tražio pet rupi ja za prijevoz! Pet rupija, tadašnja protuvrijednost
jednog dolara, bila je osnovna jedinica cijene koja se ovdje može tražiti od stranog turista — ako
se uopće već nešto traži na taj način. Naravno da u području pustinjačkog naselja skupljanje i
primanje novca nije dozvoljeno. Posluga bi trebala da se zadovolji diskretnim bakšišem, a ako je
bakšiš premalen, trebalo bi da primalac prstom pokaže da postoji još po neki zaslužni i važni član
posluge koji je bio ili će biti potreban za izvršenje usluge. Međutim, to interno pravilo našeg
morala za laike nije bilo poznato Stunnfuhrera i nije moglo biti obrazloženje njegova postupka.
Kad je razjasnio svoj slučaj i nije naišao na odobravanje, zamolio je maha-theru da “smije izraziti
svoje zbogom” (to bid his good-bye) i nestao u noći. Kuda i kako, to smo se pitali iza njegovih
leđa. — Ehrenfrage!

Prošla je godina dana moga boravka ovdje. Turistička sezona je opet u punom jeku...

Post postscriptum... A zatim je prošlo još desetak godina od mog odlaska i odsustva s
pustinjačkog otoka do posljednje posjete (do sada). (Prvu godinu tog novog razdoblja u svom
pustinjačkom životu, iako ona još nije važila kao konačno napuštanje otoka, opisao sam u priči
“Rala-hamijeva aranja — sveta šuma pod crnim stijenama”, 1968.) Posljednja posjeta koju želim
da spomenem u dodatku bila je povodom smrti i sprovoda mog učitelja, maha-there, koji me je
tamo zaredio i nakon nekoliko godina “unaprijedio” u konačno i potpuno zaređen je (upasčmpadd),
na koje ću se osvrnuti u posebnom poglavlju. No sprovod učitelja uključio je neočekivano i
posljednje posmrtno zbogom njegovom sluzi i počast simbolu njegove tragične plovidbe kroz
zaleđa života (“back-waters”), završene u barovitom šipragu opisane pruge Punći Kočija, ne bez
fatalne analogije sa slutnjom o njegovom prethodnom životu. S himalajskih odrona kao da je bio
odbačen u baruštinu đungle na suprotnom kraju indijskog potkontinenta, skupa sa svojim
smrtničkim vozilom. Da nije možda utješno za nastavak njegovih vrludanja strujanja opstanka
(samsaro) da je iz najkrućih oblika prapočela “Zemlja” prebačen ovom zgodom u sljedeće
razblaženije agregatno stanje elementa “Voda”? — Sa stanovišta zakulisnog promatrača njegovih
nastupa na pozornici svjetskih zbivanja (kako je u Bhagavad-giti simbolički opisan tok
preporađanja svih živih bića), nastavak ove rekonstrukcije triju karika lanca u fantaziji “svjedoka”
(sdkšin) kakav sam u ovom slučaju mogao biti ja, — evo šta se dogodilo:

12 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Na dan maha-therina sprovoda njegovi preživjeli drugovi, koji su već odavno napustili pustinjački
otok, i učenici koje je on tamo kasnije zaredio, a među koje sam spadao i ja, stigli su posebnim
autobusom iz Colomba gdje su se sakupili u Vađir-arami, matičnom samostanu cejlonskog reda
kojemu se nedavno priključila i prvobitno nezavisna naseobina evropskih pustinjaka na našem
otoku. U vrtu seoskog hrama na pribrežnoj obali jezera gdje smo čekali na čamac povećavalo se
mnoštvo posjetilaca, ali prijevozna sredstva su bila nedostatna. Velikog čamca, kojim je ranije
Punći-koći održavao našu glavnu saobraćajnu prugu, nije više bilo. Umjesto toga unajmljena su
dva ribarska čamca istesana u deblima velikih stabala u koje je moglo da stane, uz stanovitu
opasnost, jedva desetak putnika svrstanih u jednom redu u korito trupca. Stabilnost trupa prividno
je povećavao motor prikačen za krmu, posebno dobavljen za ovu svrhu.

U pristaništu na otoku bio je nasukan i izvinut na obalu stari veliki čamac s razbijenim bokom koji
je već gnjio. Iznad njega u gustom granju bio je vertikalno uglavljen mali svemirski brod pokojnog
Daše. U njemu se utopio jedne, možda i ne suviše burne noći. Njegove plovidbe u tom vlastitom
prijevoznom sredstvu bile su isključivo noćne. Po danu je vozio veliki teretni čamac koji je sada po
zakonu akauzalne sinhronosti svijeta ležao također razbijen ispod olupine privatnog svemirskog
tanjurića. Dasina bijelo okrečena kućica bila je na bližoj pribrežnoj strani jezera u zaleđu otoka.
Ujutro bi dolazio na posao prije naglog tropskog svanuća, iza 5 sati, a kući se vraćao po mraku,
oko 9 sati. Bilo mi je nevjerojatno da nije znao plivati ni on, koji je spašavao život drugima,
pomažući im vješto da se uz njega uhvate za rub izvrnutog čamca u toliko nesretnih slučajeva od
kojih je nekoliko bilo poznato i meni, osobito smrt jedne majke s malim djetetom, ali ne u
Dasinom pouzdanom velikom čamcu, nego u malom ribarskom dubu kakve iznajmljuju djeca uz
obalu jezera. Nagađanje drugih koji o njegovom nesretnom slučaju nisu znali više od mene, bilo je
da se u mraku zapetljao u puzavce među podvodnim žiljem pa da zato nije mogao da se izvuče iz
prevrnutog čamca.

U dobrim starim vremenima, naravno, da sve to nije bilo tako. Stari njemački pustinjački pionir
Nvanatiloka nije dozvoljavao boravak na otoku nikome tko nije pred njim položio ispit iz plivanja.
O tome mi je živopisno pričao ovom zgodom jedan od najstarijih veterana, Ceh, Čije polaganje tog
ispita izgleda da je bilo prilično švejkovsko, u doba kad je i Hašek bio u modi.

Poslije podne, nakon kratkog obreda i ne predugih govorancija, lijes je smješten na dva
motorizirana debla koja su nas dovezla na otok, povezana u splav postoljem kratkim koliko je bilo
neophodno da se na njega smjesti lijes pod žutim baldahinom. U ostatku dvaju podvojenih trupaca
mogli su da stoje, kao na predrenesansnim slikama ribarskih scena iz Evanđelja, hijerarhijskim
redom patrijarh (tačnije “veliki vođa” — mdhanayaka) reda i još nekolicina redovnika i pomoćnog
osoblja za paljenje posmrtne lomače na trećem, nenaseljenom, “švicarskom” otoku, nazvanom
tako po nekom biologu koji se ovdje neko vrijeme bavio proučavanjem, početkom 20. vijeka, još
prije osnutka pustinjačkog naselja. (Možda je taj vremenski slijed interesa za otoke naveo Lady de
Silva na misao da otkupi te otoke i da ih pokloni novodošlom buddhističkom misionaru Nvanatilćki
za prvi zapadnjački pustinjački dom.)

Posmrtni obred u buddhizmu ostat će za mene jedan od najsnažnijih utisaka lapidarnosti klasičnog
stila. Ni rođenje, ni vjenčanje, ni smrt u buddhizmu nisu sakramenti, zapravo i nemaju nikakve
veze s religijom odricanja od svijeta. Jedino je smrt potresni dokaz Buddhine prve “plemenite
istine” o implicitnim uzrocima i posljedicama neminovnosti patnje. Zato i na sprovodu
buddhističkih laika redovnici imaju prvu riječ koja upravo svojom kratkoćom potresno estetski
odudara od nepredvidivog niza dugačkih govorancija koje za njom slijede, a održavaju ih pozvani i
nepozvani laici, hazarski galamdžije i advokati. — Ono što pripadnici Buddhina prosjačkog reda

13 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

imaju da odrecitiraju jesu posljednje Buddhine riječi na samrti:

“Nepostojani su sastojci bića. Tek što se pojave, pojave se raspadaju, a njihovo gašenje je sreća.”
(anicca vata sankhara — uppada vaya dhammino
uppajjitva nirujjhanti — tesam vupasamo sukho)

Pustinjački otok ima i svoje groblje. Na najvišoj tački, gdje se krševito zemljište strmo spušta u
jezero, iza maha-therine kućice i biblioteke na samom rubu otoka, podignut je spomenik
utemeljitelju, Nvanatiloki, poslije njegove smrti 1957. godine. Vrh mramornog spomenika ukrašen
je velikim guščjim perom u tintarnici. To je simbol njegovog književnog i prevodilačkog
misionarskog rada. U pozadini je nevelik krug gdje bi trebale da se pokopaju urne nas ostalih
sljedbenika, svaka pod malim zaobljenim kamenom, nešto manjim od kilometarskih oznaka uz
ceste. Ali, iako ih je u međuvremenu tu pomrla već nekolicina, dva Engleza i jedan Cejlonac, na
brisanom prostoru groblja stršio je još uvijek samo jedan kamen — na grobu jednog Poljaka iz
Kanade, koji nikada nije “nogom stupio” ovamo, niti je bio zaređen, iako je to želio. Svoju je
skromnu ostavštinu poklonio za dalju izgradnju ovog naselja, a pepeo mu je poslan ovamo,
srećom još pravovremeno da bude sahranjen. Male barokno iskićene urne s pepelom ostalih, koji
su ovdje bili redovnici — poznatog engleskog pali učenjaka i plodnog prevodioca Nanamolija i
njegovog prijatelja i suputnika od ratnih vremena u Italiji, za kojim je ostala skandalozna (iako ne
jednoglasno usvojena) uspomena osnivača hipijevske sekte, uz najstarijeg pokojnika, opisanog u
ranijem pismu po ambicioznoj tituli — Purger “Neizmjernost Znanja” još se uvijek pomjeraju na
policama biblioteke — ne mogu da doznam zašto — a takvo će isto po smrtno poštovanje, izgleda,
sada biti odano i našem maha- theri. To me je pomalo uzbudilo ovog popodneva dok sam s
ostalima čekao povratak čamca, jer su svi pokušaji da dobi jem objašnjenje odbijeni upornom
šutnjom. Jedino od Čeha sam doznao da je poslije samoubojstva Engleza, koje je iza zvalo
skandal, on taktikom prepada na starješine telegrafski pokrenuo postupak da se pokojnika pokupi
iz đungle gdje je živio kao osamljen pustinjak, da ga se preveze na otok i spali, nakon nekoliko
dana nadimanja i truljenja leša. Za ključio sam da se iza svega toga čekanja na policama krije
pseudo-kolonijalistička tvrdokornost najstarijeg i najneautentičnijeg “Evropljanina”, a možda i još
ponekog tko se ovim bojkotom groblja opire vlastitoj posmrtnoj zajednici sa skandaloznim
bratom-heretikom čiji pepeo se ipak nitko ne usuđuje da saspe u jezero kroz prozor biblioteke.

A za mene bi i u vlastitom slučaju to bio najljepši i najbuddhističkiji postupak. Jer i ja bih želio da
moj pepeo, ako ne može biti vraćen prapočelima vjetru i vodi, ili dat za hranu najuspješnijim
stvorovima koje je priroda uspjela da proizvede u ovom biološkom ciklusu (u kojem je čovjek tek
najpovršniji rubni pokušaj neuspješnog samousavršavanja prirode na periferiji ovog životnog
kruga) gdje
je potpuni sklad postignut jedino u žarištu stvaralačkog napora — u biljkama.

Moj posljednji odbojni ostatak taštine pri pomisli na smrt jeste odvratnost prema pokapanju lesa u
grob. Želim da budem spaljen, a sada, eto, i da ne budem odložen na policu zbog bilo čijeg hira.
Sada, dok pišem ovaj post-scriptum, (1980.) moglo bi se dogoditi i to da katoličke časne* sestre,
od čijeg milosrđa najviše ovisim na fizički najvišem mogućem vrhuncu bjekstva od svijeta,
povodom moje smrti proglase da sam umro kao katolički pokajnik.

Nije neobično da takve zabune budu dobronamjerno izazvane smrću pustinjaka moje vrste, već
zato što je jedino uvjerenje koje sam još uvijek spreman propovijedati u svojoj neposrednoj okolici
to, da smatram sve religije u izvornim oblicima jednako vrijednima, a u institucionalnim oblicima
jednako nevrijednima i izopačenim do te mjere, da zbog jednako prijateljskog stava prema svima
odbijam i izbjegavam posjete hramovima i crkvama svih vjera i sekti, kako onih zajednica koje me

14 of 15 4/13/2007 4:02 PM
Veljaeia: Kozak iz vječnosti file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

priželjkuju, jer im ne pripadam, tako i onih koje me se klone iz inferiornog straha pred nasrtljivom
konkurencijom, a to je lokalno “hramsko svećenstvo” koje smatra da mu pripadam... — Ne znam
da li bih na samrti imao volju i snagu da odbijem posljednjim ljudskim prijateljima —
samaritancima posljednju želju da me još jedanput obrate — želju onih koji preživljuju, a ne
onoga tko umire.

Razmišljanja o vrijednosti ovakvog prosjačkog testamenta prekinuo je konačno večernji porast


uzbuđenja oko mene zbog zaborava onih u čamcima da i nas pokupe. Možda se i njima činilo već
prekasno da odustanu od kratice. Tek kad smo otišli u dana-salu da se odmorimo, popijemo čaj i
rasporedimo za noćenje u svojim negdašnjim leutima (pustinjačkim kolibama), došao je glasnik da
nas pozove u čamac koji se netko s druge obale sjetio da pošalje po nas kad je vozač autobusa
prebrojavao ukrcane pred polazak.
Na pristanište smo stigli opkoljeni znatnim brojem laičkih posjetilaca, pretežno mladih i bezglavih,
koji su htjeli da se prikače uz nas makar i izvana. Navala je u mraku izazvala neminovnu opasnost
nesretnog slučaja. Kad se čamac počeo kretati izlazeći u luku iz pristaništa, još u plitkoj vodi,
počeli su ispadati oni koji su se držali vanjskih rubova. Mi koji smo stajali unutra nastojali smo da
uravnotežimo nagib. To nam ne bi uspjelo da se Čeh nije razmahao svojim štapom, koji je gotovo
veći, iako ne deblji od njega, da razjuri obijesne obješenjake. Ja sam izbacivao sandale japanke
koje su plivale na vodi što je počela da zapljuskuje u čamac. Tako smo se spasili od posljednjeg
pokušaja zlih duhova da i nas povuku u svoj vir smrti.

To je bio posljednji rastanak od učitelja postavljenog po službenoj dužnosti, kojemu sam i usprkos
tome (za razliku od većine drugih mlađih podređenih u asketskoj disciplini) ostao uvijek prijateljski
sklon i cijenio pouku koju je znao i volio da mi pruži za razliku od onoga što je trebao da nam
pruži, a to bi bilo i suviše oskudno, da je nekome doista bilo potrebno. Naučio sam od njega o
životu nadzemnih, zemaljskih i podzemnih životinja — od arhitektonskih sposobnosti ždralova,
preko opasne umiljatosti mangusa, sve do otmjene povučenosti zmija i njihovih ličnih obilježja u
posebnim slučajevima. Naučio sam i ono o čemu me on nije poučavao, jer njemu samom nije bilo
potrebno, da svoj dobronamjerm" odnos prema bujnom životu đungle zadržim uvijek u šutljivom
asketskom rastojanju čistog promatrača.

Od Punći-koćija se nisam rastao istim mahom. On ostaje trajniji i spontaniji simbol donkihotske
plovidbe po muljevitim ušćima opstanka koje ovdje bar na stanovitim udaljenim i isturenim
sprudovima okeana, pročišćavaju krokodili.

KOLOFON

“Ljudi umiru kao stoka.”


(Hemingway povodom prvog svjetskog rata.)

Osnivač religije sikha, pandžapskih serdara, “Guru Nanak bio je omiljen i poštovan i kod hindusa i
kod muslimana. Toliko su ga cijenili da su poslije njegove smrti, 1539. g., i jedni i drugi zahtijevali
da sahrane njegovo tijelo prema svojim vjerskim obredima. Tada je tijelo bilo prekriveno
tkaninom, a ujutro kad su došli da ga odgrnu, pod pokrivačem su s čuđenjem zatekli samo hrpu
najljepšega cvijeća”.
(Svami Suddhasatvananda)

Rev. 1/4/2007

www.geocities.com/budizam/texts/veljacic/punca.html

15 of 15 4/13/2007 4:02 PM