You are on page 1of 4

USKRSNI OBIAJI U SLAVONIJI

GRADITE KOD UPANJE


Uskrs je najstariji blagdan kranstva. S slavi se od prvih dana postojanja Crkve, svake godine
u vrijeme punog mjeseca neposredno iza proljetne ravnodnevice. U Hrvata, pa tako i u
Slavoniji uskrsni su obiaji duboko ukorijenjeni u svijest naroda, te zauzimaju sredinje
mjesto u itavom nizu proljetnih obiaja (koji su ponajprije obiljeeni proljetnim kienjem
zelenilom i cvijeem, ukraavanjem, darivanjem i raznim vjerovanjima vezanim uz jaja,
blagoslovom vatre i jela itd.) Obiaji, kako su ovdje zabiljeene, odnose se uglavnom na
drugu etvrtinu 20. stoljea, dokle see sjeanje danas najstarijih mjetana Gradita. U to
vrijeme slavonsko selo zahvaaju brojne promjene na ekonomskom, drutvenom, kulturnom
planu. ivot u zadrugama bio je ve tada prolost, robno-novana privreda je sve vie
potiskivala raniju naturalnu, strojevi su sve vie zamjenjivala stara orua i naine proizvodnje.
Mnogi obiaji nestaju, mnogima se gubi smisao, pa opstoje samo kao forma.
KORIZMA
Korizma zapoinje istom sridom (Pepelnicom). Poslije bunog, razuzdanog doba poklada
posvuda u selu bi zavladala tiina. "Nije se igralo ni pivalo, nije se ilo puno po divana, ve su
ene doma tkale, trikale, prele, vezle, eklale, necovale...". Nekada je za vrijeme cijele
Korizme bio nemrs (uzdravanje od mesa) koji je poinjao na Pepelnicu kad su se svi lonci,
upovi, tegle i rajlike ribali u pepelu i nisu se pravila jela s mesom do Uskrsa. U svakoj kui
gazda i gazdarica spremali su ono to e se jesti za vrijeme Korizme. Najee se jelo: grah,
papula (gnjeeni grah s bijelim lukom i paprikom), repe (krumpir), koseli kupus, rasol, rotkve,
kiselica, lutina orba (juha od rajica), ganci (palenta), provara (jelo od kukuruznog brana,
paklo se u penici), sir, med, pekmez, jaja, veliki valjuci (nokle) u supi, rezanci s makom i
orasima, tarana i valjuci u mlijeku, varenici (vrsta kolaa), pereci, pogaa, ista masnica,
kalotine (raskoljene i osuene jabuke), riba. O postovima i nemrsima su se esto pucale puce
(pravile kukuruzne kokice): "Jedna ena naloi vatru na banku (ognjitu), uzme veliko,
okruglo reeto za vijat gra i u njeg okrunji dva-tri klasa kukuruza, i onda, vri (iznad) te
vatre na banku vamo-tamo drma s tim reetom. Jo neko od dice stoji kraj te ene i naglas se
smije, da se puce bolje ispucaju. Uzme se i jedna iroka metla i rairi se vri reeta, da puce
ne poispadaju napolje".
Osim hrane, i nain odijevanja bio je prilagoen tom vremenu. Narodna nonja nije smjela
imati velikih ukrasa niti biti naroito bogata, ve se "spremalo loije". ene su nosile velike
kouve. Snae su mogle "svezat glavu u zlataru" (ali ne u noviju, ve u neto stariju, ako su
imale, najee od baka i svekrva). Stanje ene pokrivale su glavu tamnijom krpom. Obuvali
su se opanci, kasnije i crne ovane pone. Cure su se eljale u pletenice, ali nisu (kao ni
ene) vezale dukate. Na Gluvu nedilju cure i ene su se spremale u crninu (crne suknje i
bluze). O vanosti korizmene odjee pie i Josip Lovreti (bio gradiki upnik od 1902. do
1920. godine). te navodi kako je u Graditu nastojao obnoviti tradicijsko odijevanje koje je
polako nestajalo. Tako on zahtijeva od svojih upljana: "Prva nedjelja Korizme - obino
prisveajno odijelo. Druga nedjelja - iste koulje, ljokane marame i zapregovi, trea nedjelja
obine vezenke areno izraene i kousci... Na Veliki Petak sve ene i djevojke moraju doi u

najstroe pokajnom narodnom odijelu: bijele koulje raspletene ili pripletene, bijele krpe i
suknene pregae". Iz ovog vidimo, da se ve od doba Lovretia tradicijsko odijevanje polako
gubilo, uz domae materijale i odjeu domae izrade, javljaju se sve vie i oni kupovni:
narodnu u nonju zamjenjuje polugraanska. Mijenja se osnovna boja pokajnog odijela raniju bijelu boju zamijenila je crna.
U crkvi se za vrijeme Korizme vre pobonosti Krinog puta. Ranije se Krini put molio na
brdu, gdje je 1924. godine, za vrijeme upnika uke Mitrovia sagraeno 14 kapelica postaja krinog puta. Otuda i naziv "Kalvarija" za taj dio brda sa kapelicama.
esto bi se uveer, poslije veere znalo sakupiti nekoliko ena iz komiluka ili iz jednog kraja
u kui jedne od njih na tzv. molenje. Zajedno su molile i pjevale Muku (kako se ona inae
pjevala tada u Crkvi). Slijedeu veer bi se sastale kod druge ene, i tako redom.
U Korizmi svaka nedjelja ima jo od davnine svoje posebno ime. Tako se prva nedjelja naziva
ista, druga Paista, zatim slijede Bezimena, Sredposna, i Gluva dok se nedjelja pred Uskrs
naziva Cvitnica. Na Cvitnicu nabere se granica (vrbovih maca) i odnese se u crkvu. Ispred
oltara postavi se stol, a na njega se poslau granice. Za vrijeme velike mise sveenik
blagoslovi granice, a poslije ih djeca uzimaju i dijele narodu u crkvi. Te se "svete" granice
nose kui i uvaju se, najee zataknute za kri ili koju "svetu" sliku.
Na Veliki etvrtak zaveu se zvona. Mjesto zvona u crkvi se koristilo drveno klepetalo
(egrtaljka).
Na Veliki Petak djevojke i ene oblaile su u crkvu raspletane rubine sastavljane sa tri pruta,
crne bluze, zatim pritkivane vunene pregae (ukraene frandama sa strana i odozdo) i
kouie. Glavu su pokrivale bijelom maramom od tkanja, obuvale su gulicane arape i
opanke. Taj dan ne smije se kopati, sijati, saditi niti raditi bilo kakav drugi posao na zemlji "jer je taj dan Isus poloit u grob".
Na Veliku Subotu odvezuju se zvona. Na taj dan se obavljao i blagoslov vatre; u dvoritu iza
crkve naloila bi se vatra na zemlji. Nakon jutarnje mise sveenik blagoslovi tu vatru. Oni
koji imaju pele kod - kue ponesu od kue truda pa ga pripale na toj vatri i tako upaljenog
nose kui i stavljaju u pelinjak. Vjeruje se da e tada pele biti zatiene preko cijele godine.
Isto jutro osim vatre, odvijao se jo jedan obiaj, koji je, u svojim glavnim crtama odran i do
danas - blagosivalo se i svetenje. Ono bi se pripravilo jo na Veliki etrvtak ili Veliki Petak.
ene su uzimale razliite vrste hrane: od mesa slaninu, tanku i debelu kobasicu, kulen i unku
(od svakog se odree po jedan komadi), zatim hrena, bijelog i crvenog luka, sira i kuhanih
jaja. Sve se to poslae u pletenu koaricu i pokrije bijelim otariem (vezenim ili linganim)
Za tu prigodu pravio se i kruh - okrugli, premazan jajem. Takav se kruh nenaet, stavljao u
oveu bijelu platnenu torbu. Jedno od ukuana, obino mlaa ena ili djevojka nose svetenje i
kruh u subotu ujutro u crkvu. Stane u dva reda uzdu crkve. Sveenik prolazi izmeu redova i
kropi koarice svetom vodom. Nakon posvete svatko se uri kui da spremi svetenje za
sutranji dan. Ako koji od ukuana ive na stanu, uzme se dio od svetenja pa se i njima ponese
na stan. Taj dan ide se u crkvu klanjati Isusu poloenom u grob (polaganje Isusa u grob
obavlja se na Veliki Petak). U crkvi, lijevo od ulaza, pored drvenog kipa Isusa poloenog u

grob postavi se koarica u koju narod stavija novaca ili jaja. Neki su donosili i tkanja ili otarak
pa time pokrivali lik Isusa, esto u znak zavjeta. Predveer, uz zvonjavu zvona selom ide
praancion (procesija). Krene se od crkve, pa zatim drumom do "ulica", odatle se skrene u
Lisiak, a onda desno opet do crkve. Ukuani uzmu jednu, netko i dvije - tri svijee i stave u
pendere od druma (uline prozore), pa ih upale predveer, kad krene praancion.
USKRS
Rano ujutro sakupljaju se ukuani poslije najnunijih poslova oko stola. Redua donosi
korpicu sa svetenjem i posveeni kruh. Red je da svatko uzme po komadi od svih vrsta hrane
- prvo se uzme slanine, zatim tanke i debele kobasice, unke i tako dalje. Kulen se uzima
zadnji. Tog jutra ne smije se jesti nikakva druga hrana prije nego li se uzme svetenja. Na prvi
dan Uskrsa ukuani su uglavnom na okupu kod kue, rijetko se koga posjeuje. U goste
rodbini obino se ide sutradan, na drugi dan Uskrsa. Tog su dana mladi brani parovi
posjeivali enine roditelje, ak i ako su oni ivjeli u drugom selu. Djevojke i mlade snae
(nakon korizmenog razdoblja jednostavnijeg i skromnjieg odijevanja) oblae sveanu nonju,
bogato ukraenu i okienu: ljokane, zlatom ili svilom vezene rubine i opleke, zlatom ili
svilom vezene marame i zapregove (a mjesto marame mogla se nositi oko vrata i frandara od
arene, kupovne svile; isto tako, tko nije imao vezenog zaprega nosio je zapreg od arene svile
ili tofane zapregove sa garnirom na donjoj strani). Snae su vezale glavu u zlataru, a cure su
se eljale u pletenicu. Vezali su se i dukati. Ovakav nain odijevanja djevojaka i snaa - dakle
iskljuivo u tradicijsko narodno ruho - bio je zapovijeen od upnika. Iz tog vidimo da su
gradiki upnici donekle nastavljali Lovretiev rad na odranju narodnog ruha. Ovih se
zapovijedi veina djevojaka i pridravala, a ako bi se koja ipak osmjelila i na Uskrs ponovila
u kupovnu suknju ili bluzu, bila bi izgrena od upnika. Tek na drugi dan Uskrsa djevojke su
se mogle oblaiti po svojoj volji, dakle birati hoe li obui narodnu nonju ili polugraansku
odjeu.
Slijedom uskrnjih narodnih obiaja dolazimo i do onog koji se kao jedan od rijetkih zadrao,
iako bitno izmijenjen sve do dananjih dana - bojanja i ukraavanja uskrnjih jaja. arano jaje
je postalo simbol Uskrsa, a njegovo ukraavanje znatne je starine i see u pradavnu prolost.
Ono je dar djeci, ali ga poklanjaju jedno drugom i mladii i djevojke kao znak privrenosti i
ljubavi. Posluit e i djeci za vrlo omiljenu igru tucanja jajima. Simbolika i znaaj aranih jaja
davno su zaboravljeni, to je tradicija koja je izgubila svoje znaenje. Openito uzevi jaje,
posebno ono uskrnje (kojem su se nekad pripisivale i posebne magijske moi) predstavlja
mladost, jakost, zdravlje, plodnost i obilje. U Slavoniji, Srijemu i Baranji nekad su se arala
na poseban nain lijepo izraena jaja. U Graditu bi jo na Veliku Subotu netko od odraslih
ukuana (najee je to bio enski posao) pripravio djeci jaja za sutranji dan. Netko bi jaja
samo ofarbao, tj. obojio ih u jednoj boji, dok su oni s vie mate i dovitljivosti tako ofarbana
jaja znali vrlo lijepo i naarati. Obiaj je bio i da roaci i prijatelji koji na Uskrs dou u kuu
daruju domainovoj djeci jedno ili vie naaranih jaja. Na Uskrs, prije veernje mise (koje su
bile u 3 sata poslije podne) djeca su ta jaja nosila pred crkvu da se njima tucaju sa drugom
djecom. Djevojice su jaja nosile u korpicama a djeaci u platnenim vreicama. I odrasli su
znali, idui na misu ponijeti nekoliko jaja i njima darovati pred crkvom koje poznato dijete,
to je predstavljalo veliku radost za djecu. Sve je odjekivalo od djeje vike i galame: "ilja!

Tuba! Tko ima ilju? Jel ima tubu?" - djeca su na taj nain traila sebi protivnika za tucanje,
ovisno o tome da li im je na jajetu ostao itav iljasti ili tubasti dio jajeta. esto bi djeca
preostala jaja ponijela sutradan (na Uskrsni ponedjeljak) u kolu da se tucaju, a jaja bi se s
istom namjerom spremila i za Mladi Uskrs. Tucanje jajima nije bio obiaj samo meu djecom,
ve i meu mladiima i djevojkama, pa i meu mlaim ljudima. I odrasle djevojke su znale
idui na misu uzeti dva - tri jaja, zamotati ih u krpicu i zavezati oko pasa, ili bi ih iznijele van,
kada se u predveerje na ulici sakupi seoska mlade. Dogaalo se i da djevojka na Uskrs, pred
crkvom dobije jaja na dar od roditelja njenog momka. Tim oblikom milosti (dara) oni bi joj
stavili do znanja da im je po volji i da je prihvaaju za svoju buduu snaju (kasnije su se
mjesto jaja poklanjali medeni kolai, srca i ostali licitarski proizvodi).
Kad je rije o bojanju i ukraavanju jaja, vjerojatno najstarija, a time danas i najcjenjenija je
tehnika aranja jaja voskom. U Graditu, stariji ljudi se sjeaju da su "stari nekad tako arali",
ali nije mi poznato da li danas jo itko u selu poznaje tu vjetinu. Danas najea tehnika je
aranje jaja atvoserom (duinom kiselinom), vjerojatno preuzeta sa aranja tikvica. Na ve
obojeno jaje crtaju se are zailjenom metljicom (granica od metle) iji je iljak prethodno
umoen u atvoser. Na mjestima gdje je naneen atvoser nagriza boju, pa jaje na tom mjestu
ostane bijelo. Od bojila najee se upotrebljava lukovina - jaje se kuha u ljuskama od
crvenog luka. Stariji pamte jo neke postupke bojanja biljnim bojilima - tako se svjetla zelena
boja dobivala kuhanjem jaja u koprivama, a neto jaa, zasienija zelena boja dobivala se
kuhanjem jaja u mladom itu (ovaj se postupak primjenjivao kad su uskrsni blagdani bili u
travnju - kad je mlado ito izniklo ve dovoljno naraslo).
Meu arama na uskrsnim jajima najei su biljni i geometrijski ornamenti. Meu njima se,
kao najei, izdvaja motiv granice ili perca, koji se javlja gotovo kod svih araa. To je
oblik stilizirane granice sa iglicama poloenim ukoso, nalik na borovu granicu. Pored ovog
neto manje zastupljeni dolaze motivi zvani cvit, visibaba, fra (granica sa vijugasto
izvedenim listovima), rumarin (stabalce sa igliastim listovima) te srce. Poneki arai, iako
znatno rjee ukrasit e jaje apstraktnim geometrijskim ili biomorfnim ornamentom. Nije
rijetkost da se na jaje, uz are stavi i natpis; najee "Sretan Uskrs" ili samo skraenica "S
U". Ako je djevojka arala jaje s namjerom da ga pokloni momku, znala bi uz narisano srce
napisati "Od srca srcu". Ukoliko jaje ara osoba vina vjetini aranja tikvica esto e na
njenim tikvicama i jajima biti slinih motiva: grana sa irovima, zubra ili naroita vrsta
trokutastih i romboidnih geometrijskih ara. Pretpostavljam da su ovi motivi ipak prvobitno
postojali samo na tikvicama, a da su na jaja preneseni kasnije, jer ih koriste samo arai
tikvica, ali ne i ostali arai jaja.