You are on page 1of 7

Veljaèiæ: Posjete pustinjacima file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Home ---\\ Veljačić

Pisma sa pustinjačkog otoka


Čedomil Veljačić

Pun mjesec nad Kolombom Posjete pustinjacima Jedina knjiga na pustom otoku Posjeta
pustinjačkoj školi

Priroda oko mene Pabbađđa -- odlazak u beskućnike Kozak iz vječnosti Punća Koći
Unapređenje -- i odlazak

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Posjete pustinjacima

Kandy

Kandy je bivša kraljevska prijestolnica Sri Lanke, mali grad u brdima (milijunskih sela i gradova
kao u Indiji ovdje nema), vrlo lijep i romantičan, s jednom od najljepših tropskih botaničkih bašča
koju sam do sada vidio. (Kasnije mi je postala privlačnija botanička bašča, stara preko sto godina,
u blizini Nur' Eliye, na mjestu gdje se odigrava glavni dramatski dio indijskog eposa Ramayanam,
na strmom obronku jednog od najviših vrhova Sri Lanke.) Prostrano zemljište univerziteta djeluje
kao nastavak tog botaničkog vrta između rijeke i bregova. U središtu grada je među bregovima
lijepo jezero s malim otočićem u sredini. Sve je to nekad bilo područje kraljevskog dvora
posljednje dinastije, dvora koji su razorili engleski kolonijalni okupatori. U području dvora nalazi se
blizu obale najčuveniji cejlonski hram s relikvijom Buddhina zuba. Tri puta dnevno u hramu se
prinose darovi u hrani, piću i cvijeću. Hrana se prinosi za redovnike (bhikkhu -- "prosjaci") samo u
podne, jer poslije podne ne smiju jesti “čvrstu hranu", nego jedino čaj bez mlijeka, s palminim
šećerom i limunom. Zato su količine hrane koje dobivaju u podne ogromne. Obred je u ovom
hramu popraćen dugotrajnom svirkom bubnjeva i truba.

Dalje od jezera, u istom smjeru, penje se put u divnu, još uvijek prirodnu i nenaseljenu tropsku
šumu (manje od 10º iznad ekvatora). Ta je šuma bila dio dvorskog parka. Tu je, nekoliko
kilometara daleko od grada, na uzvisini, pustinjačka kućica moga najstarijeg cejlonskog prijatelja.
Navečer, u svjetlosti automobilskih farova, kuća se pojavIjuje na dnu puta iz tame kao u bajci, s
malim trijemom i dva uska prozora, sa svake strane vrata. To joj je cijela širina (oko 4 metra). U
prizemlju je prilično velika radna soba i biblioteka, u pozadini su nusprostorije, a u potkrovlju dvije
spavaće sobe. U jednoj od njih sam tada stanovao tri dana. To je soba u kojoj je desetak godina
ranije umro u dubokoj starosti poznati njemački buddhistički učenjak i "beskućnik", bhikkhu
Nyanatiloka (povodom njegove smrti napisao sam članak objavljen u zagrebačkim "Krugovima".

1 of 7 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjete pustinjacima file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Njegov učenik i nasljednik je sada moj domaćin, Nyanaponika.

Vrijeme je bilo donekle tmurno i vrlo tiho (u oktobru pred početak glavnog južnoindijskog
monsuna), tako da sam često imao dugotrajni osjećaj da "čujem” potpuno mrtvu tišinu. Ljudskog
prometa oko pustinjačkog doma uopće nema. (U toku kasnijih godina postali su nasrtaji turista
sve primjetniji.) Poslove u gradu (donošenje hrane od dobrotvora) obavlja jedan sluga s biciklom.
Po danu naiđu majmuni, koji su mali i pitomi, igraju se s mačkom, gdjekad se potuku, ili se koji
popne na palmu pa iz visine od desetak metara baci pokoji kokosov orah koji popiju kad prsne.
Navečer sam promatrao ogromne šišmiše koji kao veliki jastrebovi lete visoko od šumskog jezera
oko kojeg žive prema selu u dolini s druge strane brijega. Iz pozadine kuće i s kraće šetnje na tu
stranu vide se najviši vrhunci Sri Lanke. Velikih divljih životinja uopće nema u ovom predjelu. Još
se ponekad pojavi noću pokoja mala srna, ali i one iščezavaju.

Na obronku u pozadini, u jednoj spilji nedaleko od arame (pustinjačkog "vrta"), živi jedan
pustinjak Cejlonac. Pod vanjskom stijenom, koja je streha spilje, zagradio je starim smeđim
monaškim ogrtačem prostor za meditiranje sa sjedištem usječenim u zemlju, gdje mi je prostro
hasuru i ponudio da pokušam meditirati. Sjedio sam skrštenih nogu dobar sat, zaokupljen
klasičnom temom meditacije o "zemlji". Osjećao sam se okružen žutom cejlonskom ilovačom, čiju
sam površinu pred sobom opažao intenzivnije nego normalno, kao beskonačnim blatnim
materijalom od kojeg se sastoji cijeli svijet i sva “dahom obdarena bića" na njemu. Pustinjak, koji
je nešto stariji od mene, dao mi je kasnije jednostavno i vrlo korisno razjašnjenje osjećaja tjelesne
i duševne lakoće koju osjeća onaj tko je zahvaćen u vječni pokret "točka zakona" kad to osjeti.
Pozvao me je da opet dođem.

Moj glavni domaćin uputio me je da nekoliko dana provedem na pustinjačkom otoku na jugu Sri
Lanke. Na putu iz Kandyja prošao sam željeznicom najljepše planinske predjele, unutrašnjost
zemlje koja je na srednjim visinama (oko 1000 m nad morem) vrt čajnih plantaža, a nešto ispod
toga u uvalama su njive riže. Sa svih strana se spuštaju visoki vodopadi sa šumovitih vrhunaca.
Vožnja motornim vlakom vrlo je ugodna. Razlika od Indije u čistoći i blagostanju stanovništva vrlo
je velika, a osjeća se i na putovanju.

Kad sam prešao najviši dio željezničlce pruge, stigao sam u malo nižem planinskom području do
pustinjačkog doma i samostana u izgradnji moga dugogodišnjeg prijatelja Čeha, koji tamo živi već
decenijama, iz ratnih vremena, uglavnom posve sam. Njegov je samostan na obronku čajne
plantaže, nedaleko ispod željezničke pruge i ceste. Najbliža naselja, s jednim većim cejlonskim
samostanom, nalaze se na suprotnom obronku. On svoj samostan i esperantistički centar
postepeno izgraduje češkom upornošću u blizini jednog starog mnogobožačkog seoskog svetišta. U
odredeno doba godine, pod jesen, poslije žetve, seljaci tu prinose žrtvene darove i vrše magične
obrede božici plodnosti. Najspektakularnije je hodanje po žaru koji ne peče bose tabane nikome
tko je u dovoljno dubokom ekstatičnom transu. Taj najprimitivniji vjerski kult, koji je narodna
vjera ogromne većine indijskog stanovništva, nema nikakve veze s kasnijom vedskom kulturom
koja je bila i prošla, a odron starijih primitivnih kultova ju je zakopao prilično duboko u toku
nekoliko tisućljeća. Ovdje je ta vrsta kulta protokulture pripitomljena i poistovjećena s
buddhističkim narodnim pričama iz Đataka o ženskim demonima koji su se obratili na vrlinu
milosrđa i neubijanja živih bića kad su čuli Buddhinu propovijed.

Sljedećeg dana vratio sam se u Colombo u uzorni dom Ramakrišnine misije u indijskoj tamilskoj
četvrti grada uz more. Tamo me je čekao jedan mladi njemački bhikkhu, takoder odani prijatelj
ove nebuddhističke misije sveopćeg vjeskog bratstva i snošljivosti s kojim sam se još u Kandyju
dogovorio da ćemo zajedno ići na pustinjački otok na južnom jezeru, gdje on živi već nekoliko

2 of 7 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjete pustinjacima file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

godina. Bez njega bih doista teško našao cilj koji mi se nije učinio toliko udaljen u prostoru koliko
u vremenu, u prošlosti koja ga postepeno čini nevidljivim. Takav je bar bio moj utisak na
posljednjem dijelu puta malim čamcem preko jezera k nejasnoj obali u naglom tropskom sutonu.

Pustinjački otok na narančinom jezeru

Jezero je udaljeno nekoliko stotina metara od morske obale. Cejlonska obala je kamenita, iako nije
visoka, a bakrenasti kamen je pjeskovit tako da more otplavi godišnje oko jednu stopu cijelog
otoka. Niski pojas tamnosmeđih razbijenih stijena služi donekle kao prirodna brana bujnom
zelenilu, osobito gajevima kokosovih palmi koji dopiru do ruba obale. Jezero se uokrug proteže
oko jednu milju u unutrašnjost, voda je čista i nezaraštena jer je proslana, a u bunarima na našem
otoku, isklesanim u kamenoj podlozi, pitka. Obale su do ruba u dungli, a i preko ruba, jer korijenje
velikih stabala prodire u jezero i isprepliće se u mrežaste mostiće - mangrove. Tako su obrisi obale
otoka neprimjetni s kopna, a smještaj dvaju otočića povezanih kratkim prijelazom nevidljiv,
neodražen od pozadine gdje počinju da se uzdižu brežuljci, iako su otoci upravo sa strane okrenute
prema nevidljivoj morskoj obali visoki dobrih desetak metara. Sve je obraslo đunglom.

Pustinjački otok, a i glavni dio pozadine, nalaze se pred nama u potpunoj tami, približujemo im se
kao srednjovjekovnoj slutnji koja raspiruje u mašti osjećaj povratka.

Voda je tropskih jezera i kad su posve čista od raslinja tmasta i neprozirna, bez odraza i sjaja,
valjda zbog tamnog taloga koji sačinjava dno, bogato životom koji legendarno ostaje čist od mulja
gdje se odvija. To su srebrne ribice koje žive u blatu (o čijoj je čistoći Ramakrišna na obali prljave
Gange pred Kalkatom ispričao tolike priče), a u slučaju ovog jezera izobilje oštrih bijelih školjki.

Električni vod prolazi kroz selo pored željezničke stanice, ali je većina kućica oko jezera
osvijetljena petrolejskim svjetiljkama. Mali je čamac tu uglavljen u mraku, nekoliko metara od
obale. Moramo se izuti da stignemo do njega kroz plićak.

Bhikkhu Nyanaramita mi pokazuje u vožnji bijeli zid seoskog hrama gdje putnik treba da čeka
čamac kad dolazi po poštu, a gdjekada i da prenoći, ako mu vlak zakasni. Pokazuje mi smjer u
kojem se nalazi otok. Iza polovice puta opažamo odande kretanje džepne svjetiljke, a zatim i
slabije svjetlo jednog fenjera u nešto sporijem pokretu. Iz guste tame oko tih žarišta izranja
konačno slika u rembrandtovskim bojama. Začađeni fenjer sada bolje osvjetljava oko sebe smeđi
monaški ogrtač i tmasti razmak izmedu dva pustinjaka koji nas čekaju. Obojica su mladi, u kasnim
dvadesetim godinama. Ta se dob, vrlo neopravdano u psihološkom pogledu, smatra
najpovoljnijom za "odlazak" u unutrašnji život. Buddho je napustio svoj kraljevski dvor u dvadeset
devetoj godini, u noći u kojoj se upravo stišala vreva prouzročena rođenjem njegovog jedinca
Rahule. Otac ga je nazvao tim imenom -- "Okov". Simbol je njegovog bijega osedlan konj bez
jahača, u plavozelenoj pomrčini. Jedan od mojih gostoprimaca na obali je Nijemac, visok i krupan,
s uredno podrezanom crvenkastom bradicom ispod propisno obrijane glave, a drugi je nizak
živahan Cejlonac, još pun srdačnih želja za ljudskim prijateljstvom.

Već sam ranije obaviješten s raznih strana da odaziva težnjama te vrste ovdje neću naći. Uzor
pustinjačkog raspoloženja sada je njemački muni (šutljivi mudrac) koji već preko deset godina živi
u zaraštenoj kolibi na drugom nenapučenijem otočiću. Odakle dolazi samo jedanput dnevno u
dana-salu (prostoriju za primanje darova) na ručak. To nije stalno načelo životnog poretka na
otoku. Stari nayaka-thero (starješina) okružen svojim životinjama -- dva stara olinjala psa i dva
utovljena mungosa, po profesiji tamanitelja zmija, koji se uvijek oko njega uvijaju kao mačke
uvijek je sretan kad se pruži prilika za dobronamjeran razgovor. U kućici na uzvisini otoka, strmo

3 of 7 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjete pustinjacima file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

nad vodom, odakle je još otvoren jedini vidik na jezero nezarašten u đunglu rado pokazuje zbirku
dragocjenih i skromnih Buddhinih kipova iz raznih zemalja i najvredniji dio biblioteke koju je ovdje
sakupio njegov učitelj Nyanatiloka Mahathero od početka stoljeća, otkad postoji ova pustinjačka
ustanova. Veći dio biblioteke sada je na gornjem spratu jedine jednokatne građevine, na nešto
nižoj zaravni otoka. Opseg je zgrade oko 4x4 metra, a njen crveni krov je jedina tačka koja se po
danu može vidjeti s okolnih obala jezera. U prizemlju je potpuno prazna, “graničnim" kamenima
izdvojena prostorija – sima -- gdje se dva puta mjesečno, na dane punog i mladog Mjeseca,
isposnici skupljaju na javnu ispovijed, ili tačnije (skraćeno) čitanje na brzinu 227 pravila
redovničke discipline, (pati-mokkho) čiji prekršitelji bi trebali da se javljaju kad na njih dođe red
(ali to ne čine, nego prethodno u dvorištu čučeći i sklopljenih ruku jedan drugom izjavljuju da su
"čisti" od svih tih grijeha).

Hrama "u pravom smislu" i legalno nema u samostanima tltera-vado buddhizma, jer je vjera u
bogove i trajnost duše strana Buddhinoj nauci i zamijenjena idealima asketskog "pročišćenja" i
meditativnog života: "utrnućem” (nirvanam) i ništavilom (šunyata) kuda vodi "put pročišćenja" --
buddhistička definicija (ateističke) religije. To je nulta tačka u krajnjoj perspektivi dugog i
uzaludnog patničkog lutanja niz "struju svijesti" -- put koji vodi oslobođenju od putnika:

"Postoji patnja, ali ne onaj tko pati,


postoji djelo, ali ne onaj tko djela,
postoji utrnnuće, ali ne biće koje se trne,
postoji put, ali na njemu putnika nema."

Tim snažniji utisak ostavilo je na mene te prve večeri jedino mjesto gdje se redovnici sastaju bar
jedanput dnevno, blagovaonica koja, neobavezno, služi i kao hram. -- Neobavezno, iako postoji
svuda, zato jer se jednostavni “molitveni” obred (pirit) obavlja tamo gdje postoji veći broj
isposnika jedino navečer, prije posljednje zdjelice čaja umjesto večere (uzimanje hrane poslije
podneva nije dozvoljeno), u doba kad stroži pustinjaci, čiji je životni ideal neprekidna meditativna
zadubljenost, više ne izlaze iz unutrašnjosti svojih koliba.

Ta je prostorija bila prvi prizor koji mi se pružio na otoku. Malo iznad pristaništa, to je pačetvorina
sa zidom oko metar visine, velikim približno 8x4 metra. Iznad zida je među stupovima ugradena
žičana mreža pod visokim strmim krovom, s urutrašnje strane pokrivenim daskama. Na zidu u
pročelju, između dvojih vrata (kuhinje i spreme) nalazi se udubina s brončanim, djelomično
pozlaćenim kipom Buddhe u meditativnom položaju, visokim blizu pola metra. Ispred njega je mali
stol sa čaškama cvijeća na pladnjevima i štapićima tamjana kojih se nekoliko krijesi u tami. Ispred
klupa oko ostalih zidova su uski dugi stolovi. Pored ulaza je mjesto starješine. Pred njim je na
stolu jedina petrolejska svjetiljka. Ona se zakloni kartonom na početku večernjeg obreda,
recitiranja Buddhinih izreka ili izreka njemu u pohvalu, sažetih u stihove. Svjetiljka osvjetljava
postrance samo zid na kojem je Buddhin kip. Recitiranje je slično recitiranju Veda, u muzičkom
ritmu ograničenom na tri note (uz nešto popularnijih sloboda u različitim stilovima), a traje oko
četvrt sata.

Pustinjaka na otoku ima sada devet. Dvojica ili trojica redovno ne prisustvuju tom obrednom
sastanku u vrijeme kojeg stiže i pošta sa stanice čamcem kojim sam se i ja dovezao.

Kad smo stigli, molitva i čaj su već bili završeni. Čekali su još samo poštu i naš dolazak.
Nyanaramita je po ulasku prostro ispred mjesta gdje sjedi starješina prostirku kakva se nalazi na
naslonu svakog sjedišta, pozdravio je maha-theru sklopljenim rukama najprije stojeći, a zatim
ničice na prostirci, i po treći puta uspravljen na koljenima prije nego je ustao, s ogrtačem

4 of 7 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjete pustinjacima file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

prebačenim preko lijevog ramena, dok mu desno rame u znak poniznosti ostaje golo. Isti je
pozdravni obred izvršio pred ostalim redovnicima čija se sjedišta nižu prema dnu prostorije i dalje
okolo po starješinstvu. Takav se obred pozdravljanja starijih vrši svake večeri iza recitacija
obrednih formula i tekstova (pirita). Svaki redovnik pozdravlja na isti način, počevši od od
starješine, sve one koji su ispred njega dok ne stigne do vlastitog mjesta.

Zatim sam predstavljen starješini i stojeći izmijenio s njim nekoliko riječi. O mojem dolasku
obavijestio ga je prethodno raniji starješina otoka. Gledao me je preko naočala blagim pogledom i
s mnogo pažnje cijelo vrijeme, i kasnije kad su mi donijeli čaj, a izuzetno kao posjetiocu ponudili i
nekoliko banana, za niskim stolićem i sjedalom kako se kod nas postavlja za djecu. Laici treba
uvijek da sjede niže. Po tipičnim samostanima navikao sam na lijepe minijaturne stolice
"ozbiljnog" izgleda, s pletenim i dovoljno širokim sjedištem, vrlo povoljne i za udoban smještaj pri
meditaciji za nas koji nismo navikli da dugo sjedimo skrštenih nogu na ravnom podu, a visoki
naslon bi smetao udobnom okomitom držanju kičme, propisnom u tom položaju. Niski naslon seže
do polovice leđa.

Na kraju, bilo je već prošlo sedam sati u mrkloj novembarskoj noći, dobio sam tri štapića tamjana
za svoju izbu kamo su me otpratila dva najbliža susjeda.

Unutrašnjost moje kolibe (u koju sam se i kasnije nastanio za dvije godine svog boravka na otoku)
velika je 3x4 metra. Na jednoj je pobočnoj strani smješten ležaj od dasaka s tankim madracem i
jastukom. Takav sam tvrdi ležaj imao već češće puta i u indijskim "prvorazrednim" hotelima
"evropskog stila", osobito u nekim himalajskim ljetovalištima čija se prostrana arhitektura, a
uglavnom i crni namještaj, održala iz ranog engleskog predviktorijanskog 19. vijeka. Na drugom
kraju sobe, pred malim prozorom s polu-zastorom od starog monaškog žutog ogrtača, sašivenog
od pravilno izrezanih manjih dijelova pamučne tkanine (koji su prema Buddhinoj uputi u starim
vremenima trebali da budu otpaci), nalazi se stol s dvije ladice i stari drveni naslonjač s probijenim
pletenim sjedištem nadomještenim uskom daskom prikovanom poprijeko. Sa strane je polica za
knjige. Iza uzglavlja ležaja je tipični stolić "narodne radinosti", osmerokut obrubljen duborezom,
prekriven čistim bijelim ubrusom, na kojem je bakrena petrolejska stolna svjetiljka pri kakvoj sam
odrastao u bosanskoj provinciji i proveo kasnije nekoliko ratnih godina na dalmatinskom otoku.
(Kasnije sam proveo još nešto više od deset godina u pustinjačkim kolibama uz petrolejke, tako da
sam u svojim šezdesetim godinama proračunao da sam blizu polovicu svog života proveo bez
električnog osvjetljenja u tri razdoblja - u djetinjstvu, u ratu i pod starost.) -- Na tri zida su tri
mala prozora. Prednja šira strana je nadsvođena, s obzidanom verandom. Po danu je soba prilično
mračna. Okolo kolibe je čisti prostor pjeskovite zemlje uži od dva metra, a zatim primamljivi zeleni
zid đungle sa svojom neobičnom, nenametljivom glazbom. Naranača na otoku nema. Tek sam
mnogo kasnije doznao od jednog indijskog sudruga da je žbunje na putu prema bunaru cimet.
Inače je koliba zasjenjena velikim i snažnim krošnjama divljih mangoa (koji se također mogu jesti,
samo su manji od pitomih) i visokim kokosovim palmama, čije lišće na vjetru klepeće kao
odvaljene daske.

Svaka kućica ima na udaljenosti od 20-30 metara na jednoj strani svoj zdenac obzidan kamenjem,
s vodom za pranje, a na drugoj strani nužnik. Puteljak u ovom posljednjem smjeru prema
stražnjoj obali otoka izgleda idealan za meditaciju u hodu, do malog zavoja pri kraju, gdje raste
krug visokih i zvučnih bambusa na čijim žutim deblima oko svakog gležnja tanke zelene crte
djeluju kao razlivene kapi vodene boje koja se cijedi u sve tanjoj okomitoj niti. Taj ravni komad
uskog puteljka izaziva sjećanje na uske i kratke, posve mračne i slijepe hodnike priključene
redovničkim ćelijama u debelim kamenim zidinama iskopina starog buddhističkog univerziteta u

5 of 7 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjete pustinjacima file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Nalandi. Ta šetališta utrnuća duha nisu bila duga ni deset koraka.

Dok sjedim prije podne na malom sanduku i jastuku skrštenih nogu u predvorju, vidim pred
sobom djeliće svjetlucavog jezera udaljenog desetak metara kroz pukotine zelenog "zida" đungle
na čijoj unutarnjoj plohi, sučelice meni -- rekao bih dahom života -- titraju crveni cvjetovi hibiska,
poprskani srebrnastom pjenom unutrašnjeg bogatstva iz napona gotovo nevidljivih žilica. Svakog
su jutra u drukčijem broju i razmještaju, uvijek jedno novo sazviježđe života, jedino iznenađenje
na zelenom svodu koji se zatvara oko mene. Nekoliko stepenica vodi iz te zasvođenosti do uskog
ravnog puta koji seže od jednog kraja otoka do drugog s najšire strane, šetalište dugo oko 300
metara. Na kraju koji se lagano uzdiže prema stjenovitom rubu jezera prozirni pleter razgranatog i
ponekad rascvjetalog raslinja djeluje kao rozeta crkvene apside. Manje od sto metara dalje od
moje kućice, s obje strane, nešto niže prema obali nalaze se još dvije izbe (kuti), jedna na
stražnjem zavoju otoka, mala gotovo kao pola moje, a visoka, s dva široka prozora i uskim
ulaznim balkonom. Tu stanuje mladi Cejlonac koji mi je od početka dirljivo odan i predusretljiv,
gotovo s ustrašenom pažnjom da u prolazu oko mog ugla ne poremeti mir mojih meditacija, a
ujedno užurban u gorljivosti vlastitih asketskih napora. U drugoj zgradi koja je veća i niža stanuje
učitelj pali jezika, bivši advokat, tih i ljubazan Cejlonac srednjih godina, koji obično ne prisustvuje
piritu (večernjem obredu).

Većina tih kućica, iako blizu jedna drugoj, ostaju nevidljive, utonule u svojoj osamljenosti izvan
glavnih putova, a uski prilazi su im gdjekada i namjerno zagrađeni prepriječenim ili zapletenim
granjem. Već sam prvog jutra (još prije prvih posjetilaca i gđe dr Ulrich iz Berlina) shvatio zašto.

Prije nego što sam i doznao za smještaj svojih susjeda, pokušao sam da sjedeći pod svojom
vanjskom strehom zaronim u doživljaj samoće svog novog podneblja. Toga je jutra titrao preda
mnom samo jedan hibiskov cvijet pod teretom vlastite čaške, uvijek malo preobilne za zelenu
peteljku. Odabrao sam rub nozdrva kao graničnu tačku strujanja vlastitog daha za iščezavajući
dodir s vanjskim svijetom u sažimanju “zraka pažnje”. Nisam se još oslobodio doživljaja
"cjelokupnog tijela daha” kad sam osjetio na sebi ljudske poglede. Više djece je u bojažljivoj tišini
nastojalo bradama dosegnuti vrh ograde. Na ogradi je bilo nekoliko većih i manjih knjiga koje su
mamile vrhove njihovih prstiju. Kao svete sličice u kršćanskom svijetu, tako su ovdje primamljive
knjižice koje djeca često ne znaju ni čitati, osobito one sasvim male koje sadrže po jedan kraći
Buddhin govor, objavljene za mir i sretan put pokojnika na trošak ožalošćene strane koja je ostala
osamljena na našoj obali patnje.

Sjetio sam se lanaca tibetanskih molitvenih zastavica oko kuća u himalajskim selima i nad
ponorima. Zapitao sam djecu kako su došla i nastojao da ih se oslobodim. Kasnije, kad sam došao
na ručak, sreo sam ih ponovo u dana-sali, u prizoru na koji je trebalo da se naviknem:

Gotovo svakog prijepodneva stižu skupine dayaka (donosioci darova) s hranom za bhikkhue, iz
bližih i daljih mjesta. Riječ bhikkhu, kojom je Buddho nazvao svoje sljedbenike, znači "prosjak”.
Postoje samo tri vrste darova koje oni mogu primati: hrana za jedan obrok svako prije podne, a na
posebne dane i u izuzetnim slučajevima, odijelo, lijekovi i sitne potrepštine kao što je sapun, igla i
konac i sl. Novac je isključen. I danas pustinjaci koji se nasele u spilje ili napuštene osamljene
kolibe, ili naišu u prolazu kroz naselja na putovanju, prose svoj dnevni obrok stojeći neko vrijeme
šutke pred vratima kuće. Onima čije je boravište ustaljeno i poznato, a to je ovdje ogromna
većina, posebno odani mještani po međusobnom sporazumu obezbjeđuju donošenje hrane iz dana
u dan prije podne. U našem slučaju hrana se dobrim dijelom priprema u kuhinji dana-sale i ispred
nje na dvorištu, a cijele obitelji, u čistim bijelim odijelima, dolaze da služe pustinjake po
jednostavnom obredu i da prime blagoslov. Taj blagoslov bhikkhu izražava izrekom: "sukkhi hotu”

6 of 7 4/13/2007 4:00 PM
Veljaèiæ: Posjete pustinjacima file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

-- "nek bude sretno” -- za onoga čiji je dar primljen, jer uvijek onaj tko dariva treba da bude
zahvalan zbog neminovnih posljedica dobrih i zlih djela, a ne onaj tko prima s darom i obavezu.
Tim dirljiviji su prizori odanosti i naivne vjere u tu “ovosvjetsku" ili "onosvjetsku” sreću koje su se
redovnici odrekli uvidjevši prolaznost ljudskih i božanskih svjetova pred neumitnim bezličnim
zakonom kojemu se može umaknuti jedino u ništavilo, vjere u sreću kojom ipak žele da urode
skromne žrtve njihovih dayaka.

Uz priče iz Đataka, o ranijim životima Buddhe, o njegovom postepenom usavršavanju do potpunog


“probudenja", medu buddhističkim vjernicima najpopularnije su izreke sažete u stihovima, koje se
pripisuju Buddhi, sadržane u Dhamma-padi. I uz njih su vezane poučne pričice iz Buddhina života.
Evo jednog primjera koji mi se čini prikladan uz ovu temu:

"Miris cvijeća ne ide protiv vjetra, ni sandalovine, ni jasmina, ni drugog žbunja;


protiv vjetra se širi mnris vrline, najuzvišeniji miris koji opija i bogove.” Primjer: Bog
pratilac svijeta (“stvoritelja” nema u indijskim religijama), Brahma, preobučen u
siromašnog tkalca, ponudio je dnevni obrok Buddhinu učeniku Kassapi, koji je upravo
tražio nekag siromaha da mu pruži mogućnost davanja milostinje još većem
siromahu. Raspravljajući kasnije o tom događaju Buddho je rekao da je miris
Kassapine vrline privukao pažnju vIadara bogova.

U Sri Lanki ima profesionalnih prosjaka-bogalja, ali nema bijede kao u Indiji. Zemlja je bogata i
svojim plodovima bez ozbiljnog napora može prehraniti i onoga tko ne želi ni da radi ni da prosi.

Bhikkhua na Sri Lanki bilo je u to doba (oko 1965.) 15.000 na deset milijuna stanovnika. Broj
pustinjaka nije ni izdaleka tako veliki. Istup iz reda nije ni zazor, ni sramota, nego se smatra za
stvar lične dozrelosti koju je čovjek uvijek spreman da precijeni. Već u Buddhino doba spominju se
oni koji su više puta izlazili iz reda i ponovo se vraćali. Buddho ih je nazivao budalama. Inače se
susreće priličan broj redovnika u "džepnom izdanju", djece iz hramskih škola koja prije 20. godine
ne mogu biti potpuno zaređena. Nepismenih ima vrlo malo. To su oni koji nisu sposobni da nauče
čitati i pisati, ili im u djetinjstvu nije bilo stalo da napreduju u školovanju. Kad su Englezi ovdje
izvršili prvi popis stanovništva zaprepastili su se kad su ustanovili koliko je neusporedivo manje
nepismenih na Ceylonu nego u Engleskoj.

* * *

Čitajući ove stranice čini mi se da bi se malo šta dalo dodati opisu pustinjačkog otoka, bar u
pogledu vanjske strane. Ljudski odnosi su tu izvan središta pažnje, ali postoje, jer izraz vlastitog
sebe ostaje glavni zadatak -- treba ga razgraditi. O tome bi se moglo pisati uvijek dalje -- na
nesreću isposnika.

Rev. 4/3/2006

www.geocities.com/budizam/texts/veljacic/posjete.html

7 of 7 4/13/2007 4:00 PM