You are on page 1of 18

Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Home ---\\ Veljačić

Pisma sa pustinjačkog otoka


Čedomil Veljačić

Puni mjesec nad Kolombom Posjete pustinjacima Jedina knjiga na pustom otoku Posjeta
pustinjačkoj školi

Priroda oko mene Pabbađđa -- odlazak u beskućnike Korak iz vječnosti Punća Koći
Unapređenje -- i odlazak

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Priroda oko mene

“Jer, čovjek je skrovit kao spilja, a životinja otvorena kao ravnica.”


Mađđhima-nikayo, 51)

Početkom marta (1966.) zahvatila me je denga-groznica, nova bolest uvezena prije nekoliko
godina iz Afrike u Južnu Aziju s politikom afro-azijskog bratstva i jedinstva, čiju vezu garantira
brojna indijska kolonija osobito duž istočnih obala Afrike. Bolest traje sedmicu dana, a osjećaj
tjelesne i duševne slomljenosti, koji odgovara gripoznom stanju, traje još jednu sedmicu.

Srećom, za vrijeme moje bolesti počele su kiše. Kišilo bi svakog poslijepodneva, a često i dugo u
noć. Mirisi naglog tropskog gnjiljenja đungle ponekad su postajali neugodni. Ipak je prevladavao
osjećaj ugodne svježine.

Naviknut na indijska kišna razdoblja, očekivao sam da će se takvo vrijeme nastaviti bar nešto duže
od mjesec dana, a veselilo me je da nema neprekidnih kiša kao ponegdje u Indiji. Međutim, već
nakon nešto duže od jedne sedmice kiša je prestala, a počelo je ljetno razdoblje “lijepog”
vremena. (Kasnije sam shvatio da su mart i septembar ovdje razdoblja redovnih kraćih i blažih
kiša između ljetnog i zimskog monsuna.) Ali ni razdoblje lijepog vremena nije proteklo bez
povremenih kiša. Zanimljivo je da mi nitko, ni Evropljani koji ovdje žive već nekoliko godina, a
pogotovo Cejlonci, ne znaju reći ništa o tim “razdobljima”. Godišnjih doba izgleda da ima malo
previše ovdje u blizini ekvatora, iako neka od njih imaju vrlo ravnomjerna obilježja, kao ove
nedavne kiše, ali prebrzo prolaze i lako se zaboravljaju u naglom toku bujne prirode.

Ipak, za mene će kratko razdoblje martovskih kiša ostati u nezaboravnoj uspomeni. Po noći, za
vrijeme kiše i lomljave, koja nije prouzročena snažnim vjetrovima nego težinom zbog brzog
natapanja i sagibanja visoko i široko isprepletenog raslinja, — po noći sam često imao osjećaj da
se nešto događa na “gornjem katu” moje prizemne kuti (kolibe). Ujutro, pogled kroz male prozore

1 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

zasjenjene rešetkom protiv komaraca svakog me je dana sve više rastuživao. To je bilo doba
opadanja ogromnog potamnjelog lišća visokih kokosovih palmi. Sivo-smeđi povenuli listovi dugi po
nekoliko metara prekrivali su podnožje đungle kao kosturi pretpotopnih nemani s uzdignutim
glavama iznad beskrajnih rebara. Činilo mi se da je pod njima neprozirno i bujno zelenilo podnožja
bilo ugušeno i opustjelo za nekoliko dana. Neobični spletovi tankih i visokih krivudavih stabala
puzavaca, stabala koja u težnji da prodru do sunca rastu protiv svih pravila zemljine teže u
raznosmjernim krugovima i osmicama, postajali su mi sve uočljiviji.

Palme s okruglim listovima na vjetru klepeću kao razvaljene daščare. Skupina visokih stabala
bambusa koja u popodnevnom suncu, osobito pod tankom patinom oblaka, sjaje čistom zlatnom
bojom, sada škripe kao nepodmazana vrata.

Plašio sam se, kao u Indiji, da lišće s mnogih stabala ne opadne potpuno. Poneka od njih tek tada
ogoljena procvjetaju. Tako je cvjetalo u Madrasu stablo “hramskog cvijeća”, snažnih sočnih latica
bijelih ili osjenčanih žuto ili crveno, na vrhu svake pojedine grane lijepog srebrnastog stabla. Ali
ovdje nije tako. Na čistini ispred biblioteke, na vrhu otoka u kratkoj aleji tih stabala svaki je
rascvjetani vrh zaokružen u pravilan buket listovima koji su napola već zeleni, a drugim dijelom
još nježno žućkasti. Lišće koje neprekidno vene i opada, i mlado lišće koje često djeluje kao da je
u cvatu, podjednako je izrazito u zelenkastoj tami listova u punoj snazi. Mlado je lišće nekih
stabala nekad vrlo neobično. Nježne svilenkaste rese bakrenog i žutog pjegavog mladog lišća
jednog tipičnog stabla, duboko zaklonjene pod krošnjom razvijenih grana, toliko se razlikuju da
sam ih dugo smatrao cvjetovima tog stabla. Sličan duguljast i šiljat oblik imaju i mnogo manji
listovi drugog stabla, gdje mlado lišće nježno žuto dozrijeva širenjem tankog grimiznog obruba. Na
putu ka kupalištu, okrenutom zapadu, neobična prozračnost tog lišća zapanjila me je kad sam ga
opazio prvi put nakon bolesti. Neka džinovska stabla s ogromnim lišćem imaju posve nježne bijele
i žućkaste cvjetiće kao vršci jorgovanovog grozda. Ponekad se na zavoju puta nađu opali cvjetovi
jasmina. Uzalud gledam naokolo i iznad sebe odakle su pali ovamo. Zrake sunca prodiru kroz
đunglu do mladog zaštićenog lišća i nježnih cvjetića slično popodnevnom povjetarcu. Jedan je od
najljepših prizora u popodnevnom zatišju moga predvorja, osobito u oblačnim danima i pred kišu,
motrenje prodiranja povjetarca kroz đunglu u tankim, tankim pramenovima. U polukrugu pred
sobom već poznajem okrugle kite i crvenkaste vrhove nekih grana od kojih se redovno provuku
prvi pramenovi lahora. Okolno lišće iste grane, a i obližnji vrhovi drugih stabala, sve oko tih uskih
kanala ostaje začarano tiho i nepomično. Ponekad me na povratku s ručka na zasjenjenom putu
zaustavi po jedna isturena kita lišća koje se kreće samo za sebe, puno životne gipkosti. Tada
tražim smjer pramena vjetra u okolici odakle prodire iz pozadine baš do te tačke i kuda nastoji da
preskoči dalje, na drugu stranu puta. Kasnije sam naučio da su poznato najveseliji pojedinačni
listovi gumijevca koji rastu kao rašireni prsti iz jednog zgloba, a često se jedan jedini list vrti kao
čigra zahvaćen pramenom vjetra toliko tankim da ostali prsti istog dlana stoje potpuno mirni i
ravnodušni oko njega. Pokušao sam da taj efekt vrćenja jednog jedinog prsta izvedem na svojoj
ruci, ali nisam nikad uspio. -- Sve mi jasnija postaje osnovna dogma ovdašnjeg narodnog
vjerovanja da bogovi žive u stablima. Ćudljivost nekih djeluje doista demonski.

U tom pogledu mi je najprije pred očima jedno mango-stablo, pitomo i plodno, ali već staro i
snažno razgranato. Jedna od njegovih najdebljih grana zakreće naglo jednim gležnjem u pravom
kutu u novi smjer. Prolazeći ispod tog mjesta uvijek doživljavam osjećaj nasilnosti i srdžbe u tom
davnom pokretu koji -- kao većina nepromišljenih koraka u stranu — nije potpuno uspio da osvoji
prostor za širi zamah daljeg razgranjavanja u većoj slobodi. Nije me čudilo, mnogo kasnije, kad
sam u Advarskom biltenu čitao da je jedno lijepo staro stablo mangoa koje resi ulaz u staru zgradu
biblioteke, a još nikad u svom životu nije donijelo ploda, najedanput izvan sezone, pred novu

2 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

godinu urodilo bogatim plodom.

Inače su zaokreti osnovnih grana pod pravim kutom jedan od dva glavna principa u kosturnoj
građi đungle. Drugi je princip pravilnih i prostranih izbočenih i udubljenih lukova. Osobito u blizini
obale stabla najčešće već iz korijena rastu vodoravno van obale. Najveći pehlivan među stablima
je obična kokosova palma sposobna da raste, ako treba, ravno kao svijeća iz samog korijena u bilo
kojem smjeru. Nikad neću shvatiti zašto u plantažama kokosovih palmi (tipične plantaže bogatih
Cejlonaca, oko kojih nema drugog posla nego da se svakih nekoliko mjeseci oberu plodovi)
zasađenih u ravnim linijama, a ponekad i natapanih geometrijskim kanalima, stabla ipak
podsjećaju na šibice razbacane na listu računske teke, ili na japansku igru “mikado”. Jedina
razlika, prilično česta, jesu grbavi lukovi na bilo kojem ograničenom dijelu palme koja prije i
poslije toga raste ravno kao da ništa nije >bilo.

Ostala se stabla ne povijaju tako lako ni uz obalu. Neka kao da pravo ne shvaćaju tu životnu
nuždu. Njih vlastita priroda prisiljava na to okovima korijenja visokog preko metar nad tlom. Ono
savija grbaču glavnom deblu kadgod pokuša da je podigne, a to se kod nekih vrsta dešava u
pravilnim razmacima većim od metar. Pred tom prijetnjom okovanih stabala (koja će na kraju ipak
“umrijeti okomito”, po modelu Th. Wildera), neke se druge vrste sunovraćuju samoubilački prema
zemlji već s nekoliko metara visine, pa s krošnjom izvrnutom naopako stižu do podnožja gdje bilo,
iako je možda trebalo da se priklone vodi. I u tom prednjači jedna vrsta palme.

Normalna lučna konstrukcija, neusiljena i nevezana, često služi usklađenom i sigurnom silasku do
vode. Stablo nekada u luku uranja u vodu, a zatim ponovo izranja u određenom ravnom smjeru.
Ali ima i stabala te vrste u blizini obale koja su bila prinuđena da rastu uporedno s obalom, pa
umjesto u vodu, na predodređenoj geometrijskoj tački zaranjaju u zemlju da se kasnije i ona u
jednako pravilnom luku opet uzdignu nad površinu.

Tako se istovremeno sa mnom i okolna priroda oporavljala od rušenja i ogoljelosti. Na jednoj


strani, sasvim blizu moje kuti, gdje je ranije bio zatvoren zid raslinja đungle, pojavila se sada u
raskrčenoj pozadini jedna vrlo plemenita mlada palma s prostranim lepezastim naboranim, ali ne
izrezanim lišćem koje se razvija već pri dnu biljke, gotovo iz korijena. Na neke su me ljepote u
kosturnoj građi prirode upozorile životinje.

Znanac iz Delhija

Tog znanca želim da spomenem prvoga, ali ne pod imenom koje su mu dali engleski prirodopisci, a
koje je uvredljivo — jungle crow, “vrana iz đungle”. Suglasio sam se s ostalim ljudskim
poznanicima koji ga također cijene da ga svrstamo u porodicu tetrijeba. To mnogo bolje odgovara
njegovoj plahoj pustinjačkoj ćudi i gotovo ritualnoj tajanstvenosti oplemenjenog opreza njegovih
kretnji. Dužina tijela odgovara vraninoj, a i osnovna plavkasto-crna boja perja, izuzev krila koja su
kraća i zaokruženi ja, skladne i neupadne smeđe boje. U njih je zavijen kao starica iz sjevernjačkih
priča u svoj šal. Ta boja odgovara više našim ovdašnjim monaškim ogrtačima nego tamnije
smeđim fratarskim mantijama. Oči su mu boje sjajnog crvenkastog jantara.

Po kretnjama i glasu više podsjeća na goluba, samo mu je rep izrazito dug i izvježban u kretnjama
kraljevske veličanstvenosti, osobito prilikom šetnje alejama gdje se polako i osvrćući se udaljuje
ispred mene dok držim dužno odstojanje, da na podesnom prohodnom mjestu skrene u
unutrašnjost šume (jer smeđi sagovi uvenulog lišća gdje se zadržava više odgovaraju izgledu
šume nego đungle, a on ih obazrivo odgrće i čisti od buba na poleđini). Glas mu je dublji i
dostojanstveniji od golubovog gukanja i nikad ne gubi određenu tužnu notu, a pjesma mu se ne

3 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

oteže u beskraj. On je jedina ptica koju redovno mogu pronaći pogledom na grani kad se javi iz
visine, jer me je upravo on svojim oglašavanjem upozorio na ljepotu i veličanstvenost lukova
kakvima neka od spomenutih stabala grade mostove što se blago uzdižu ka srednjim visinama
đungle do kritičnih tačaka naglog proloma ili pravokutnog zaokreta prema strminama — kao
prometom preopterećeni Haura most pred glavnom željezničkom stanicom u Calcutti. Po tim
lukovima moj znanac iz Delhija ovdje najradije polagano šeće, gotovo puzeći nad lišćem,
preskačući ponekad s jednog luka na drugi, jer ne voli mnogo da leti.

Nazvao sam ga tim imenom prilikom svoje prve kratke posjete pustinjačkom otoku u novembru
(1965.) kad mi je susret s njim rano ujutro na zaokretu puta nedaleko od moje kuti bio jedno od
prvih i najmilijih iznenađenja ovdje. Nisam ga susreo nigdje na svojim putovanjima od prošlog
ljeta u Delhiju. Njegova me je prisutnost ovdje tog jutra pred doručak osokolila kao znak dobre
budućnosti i prijatnog udomaćenja. Kasnije sam primijetio da ga na njegovim poslovnim putovima
po unutrašnjosti đungle prati ženka na određenom odstojanju, a i na njegove kratke pjesme s
vrhova sivih i zelenih slavoluka odgovara gdje-kada s kojeg malo nižeg palmina lista. Ponekad
pred podne približi se mojoj kuti, popne se na granu mladih stabljika koje tvore ravni zid mog
dvorišta prema đungli, pa u visim mog predvorja motri moj stan jednim ćilibarskim okom.

U Delhiju nije bilo tako. Stanovao sam u univerzitetskom parku, u prizemlju Gwyer Halla, blizu
glavnog ulaza, gdje je moj stan zatvarao pravi kut s krilom glavne zgrade. Taj je ugao bio zasađen
žbunovima poludivljih ruža. Kamenim pločama popločani izlaz iz mog predvorja završavao je
konačno i bezrazložno u vrtu pred niskim gustim žbunom čempresa. Odatle dalje moj saobraćaj sa
susjedima i društvenim prostorijama nije bio predviđen i ostao je u neizvjesnosti, osobito kad bi
padala kiša, a trava postajala podvodna.

Jednog popodneva, oko četiri sata, kad spokojstvo potpune ljetne tišine ljudi i životinja počnu
remetiti bande majmuna, čuo sam prvi put glas moga sadašnjeg ptičjeg znanca. Više od njegova
glasa privuklo je moju pažnju šuštanje malog čempresa. Izašao sam pred vrata, shvatio da
čempres šušti vrlo zvučno, ali nisam vidio ništa u njemu, a ni oko njega, ni majmune ni tragove
druge opasnosti. Tada se iz čempresa pomolila lijepa plavo-crna i smeđa ptica, ogledala se naokolo
i opet se povukla u neprozirnu dubinu. Ali stablo je bilo premaleno da se u njemu udobno smjesti.
Nešto kasnije vidio sam novog znanca na travnjaku pored ruža kako se oprezno ogledava, motri
okolicu i traži hranu. Imao je namjeru da se tu privremeno nastani. Tako smo se upoznali kroz
trnje ruža u delhijskom đulistanu.

Kabare

To su veliki gušteri, dugački 1-2 metra. U engleskom se zovu iguane. Obrambeno oružje im je
snažni, dugi i šiljati rep, trokutast u presjeku i oštar. Njim mašu kao kandžijom kad se pojavi
neprijatelj ili kad ih netko smeta pri poslu. Ne grizu, a hrane se sitnom hranom u truleži, uključivši
puževe koje proždiru sa cijelom rožnatom kućicom. Poslastica za kabare su ptičja jaja -- ali to je
posebna tema priče. Kad plivaju po jezeru ili se šuljaju kroz đunglu, neprekidno izbacuju i uvlače
dug i tanak, ljigavo sivi jezik koji izgleda kao cjevčica od plastične mase.

Dok sam bio bolestan, izgledali su mi u svom tromom kretanju na prijelazima puta pored moje
kuti kao da su potomci onih pretpotopnih gmazova čijim je kosturima nalikovalo opalo lišće
kokosovih palmi na opustošenom dnu đungle. Obično čujem šuškanje suhog lišća kad se vraćaju
prema obali ispod moje kuće gdje izgleda da stanuju. Čini mi se da za njima zaostaje i stanoviti
smrad koji je izrazit, ali bi mogao biti i biljnog porijekla. Ovamo se povlače u zatišje ovih dana
(upravo i sada dok ovo pišem) i na parenje.

4 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Jednog prijepodneva, kad sam izašao u predvorje, naišao sam na jednu od dvije velike kabare
našeg otoka kako se sunča raskrečena nasred dvorišta kao obični sobni gušteri koji su u tropskim
zemljama vrlo omiljeni sustanari i čistači zidova od komaraca i gamadi. Ali ta vremena tromog
ljenčarenja kabara oko kuće sada su prošla. Počela je sezona velikog lova o kojoj ću pričati
kasnije.

Jedna veća, vjerojatno mužjak, ukrašena je na crnom hrptu lijepim i pravilnim sivo-žutim
prstenastim prugama. Druga, ženka, okićena je na približno istim razmacima žućkastim
cvjetovima s pet oblih latica. Sve kabare nisu obojene jednako pravilno i lijepo. Osnovna smjesa
boja sastoji se u nepravilnom prodiranju pjega svjetlosive boje trbušnih ljuštura u crni ogrtač leđa.
Kabare su brze i okretne u trčanju i plivanju. Ali kad vrebaju na plijen ili mu se oprezno približuju,
pohlepa im je daleko veća od straha pred neprijateljima. Kad zapnu nasred puta u takvom
raspoloženju, teško ih je potjerati kamenjem i često ne preostaje drugo nego promijeniti smjer
vlastitog puta, jer kabara računa na snagu svog repa i ne propušta mirno slučajnog prolaznika na
uskom putu, ako joj mrsi račune.

U posljednje vrijeme su u neprijateljstvu sa svima — ljudima i životinjama -- u određenim


granicama bojnog polja, ispod stabala gdje su se prije nekoliko sedmica ugnijezdili ždralovi.
Jednog sam jutra naišao na posve epski položaj na bojištu. Velika kabara bila je opkoljena psima
koji su režali na nju. Uzdigla je glavu i vrtjela repom nepomično zaustavljena usred kruga koji se
nije smanjivao. Pustinjaci i posluga neko su vrijeme sakupljeni, na povratku s doručka, napeto
očekivali rasplet do kojeg, naravno, nije došlo, a tada su rastjerali životinje.

U vezi s takvim neostvarenim ratnim pothvatima valja reći nešto i o našim psima i mačkama. Sada
na otoku ima pet pasa. Dva stara mužjaka, jedan gotovo posve crn, drugi crno-smeđ, i jedna
mlada ženka s dva psića, sve troje gotovo sasvim bijeli s malo žućkastih pjega. Sve te pse, a i
mačke, donose na otok da ih ne ubiju ribari koji u svojim uskim čunovima, istesanim iz debla
jednog stabla, naokolo miniraju vodu i tako love ribe koje su najobilatije oko otoka. Ovdje se
nakon ručka darivanje hrane pustinjacima nastavlja hranjenjem životinja obilatim ostacima. Psi,
mačke i vrane skupljaju se na hranu oko istog velikog lavora, a i nepripitomljene životinje
dobivaju i nalaze svoj dio na određenom mjestu. Ribe se ne bi mogle ubrojiti u posve
nepripitomljene; one se oko podne jate uz obalu iza kuhinje.

Ima samo jedan izuzetak. To je crni pas, malo mlađi od tamnosmeđega, samac, potpuno netrpeljiv
prema ostalima, iako nenasrtljiv, tim više što su mu stražnje noge već polu-paralizirane, dok
najstariji pas nije nikad sam ni napušten od ostalih životinja. Kad sam došao ovamo prije dva
mjeseca izgledalo je da je dobri stari pas na umoru, ispružen pred ulazom u dana-salu. Vrat mu je
bio zavijen krpom stare monaške haljine, a lice oteklo. Maha-thero, veliki poznavalac životinjskog
života i navika, njegovao ga je i povijao mu duboke gnojne rane na vratu. Za otekline je rekao da
nisu opasne i da su nastale od poremećaja gomilanjem “elementa uzduha”. Tako je nekako doista i
bilo. To me je podsjetilo na tibetansku medicinu. Kad sam bio u posjeti kod Dalaj-lame (1965.) u
Himalajama, jednog sam dana s tibetanskim i švicarskim liječnikom i s američkim “lamom
Aleksandrom” (koji je služio kao prevodilac) obilazio bolesnike i “bolnička odjeljenja” po kolibama i
pod strehama po šumi, većinom ispaćene i izgladnjele, otekle i sasušene izbjeglice koji su nedavno
pobjegli iz Tibeta. Svakoj je bolesti najprije ustanovljen uzrok u poremećenom odnosu Četiriju
elemenata (uzduh, voda, sluz i vatra).

Našeg je starog psa izranio njegov crni netrpeljivi drug iz ljubomore kad su se na otoku pojavili
ženka i kučići. Kad mu je postalo nešto bolje, kučići su, sada već naglo poodra-sli ali još uvijek
obijesno djetinjasti, u doba obiteljskih sastanaka i “mirovanja” na suncu i pod strehom uvijek

5 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

nježno prilazili starom ranjeniku i pažljivo mu lizali gnoj s rana dok je on s mukom okretao bolna
mjesta prema njihovim njuškama.

Crni netrpeljivi pas živi sam na suprotnoj strani dana-sale. Nikad ne dolazi po hranu s ostalima.
Ako mu se posebno ne donese, ne jede uopće. Pitao sam da nije možda u mladosti bio stručno
izvježban lovački pas ili čuvar. Ne, i njega su ostavili ovdje kao mlado kuče. Nije imao nikakvog
odgoja. Takva mu je ćud od rođenja. Nitko ne sumnja da je on u svom “prošlom životu” bio neki
neobuzdani monah i monaški nayako (“vođa”, tj. starješina samostana) koji se ogriješio tipičnom
nasilnošću i podmuklošću. Isto tako većina lokalnih bhikkhua spontano pretpostavlja i izriče da je
crna zmija poionga (poskok), od čijeg trostrukog uboda je umro mladi američki hipi u mantiji koji
je legalno naslijedio kućicu engleskog samoubojice -- o čemu sam pisao u prošlom pismu, po
prethodnom dogovoru na predodređeni dan samoubojstva -- da je ta crna zmija bila preporođeni
samoubojica. -- A u pogledu pasa, primijetio sam često i kasnije po pustinjačkim naseljima da su
pustinjački psi doista sasvim neobični karakteri. Neki su po prirodi siledžije koji sami sebe teško
obuzdavaju, drugi su stare dobričine, a treći su ustrašeni neurotičan i imaginarni grešnici koji
uvijek cvile za samilošću i straše se pustinjačke samoće i ljudske odsutnosti.

Ždralovi dolaze na otok u martu, grade gnijezda i uzgajaju mlade do majskih kiša. Maha-thero je
promatrao njihov način podizanja naselja. Za svako gnijezdo treba najprije naći čvrst oslonac.
Zatim ždral nalazi i donosi osnovnu prečku, smjesti je na izabrano mjesto, a onda oprobava
čvrstoću njenog smještaja drmanjem same prečke i grana na koje je položena dok se dobro ne
uglavi. Oko te prečke savija se gnijezdo. Ove godine takvo promatranje ne bi bilo jednostavno, jer
su se ždralovi smjestili na vrhove najviših stabala uz pristanište. Ali lani je bila potrebna
neprekidna pažnja i pomoć ptičjim gostima, jer su sagradili gnijezda na nižim spletovima korijenja
stabala uz obalu. Tamo su bili izloženi svačijem napadu i jedva da je koje mladunče preživjelo.
Tada je počelo tjeranje kabara, koje uprkos svojoj prividnoj glomaznosti i nespretnosti i ove
godine pokušavaju da se penju na visoka stabla da kradu jaja, pa ih nekada treba obarati dugim
bambusovim štapovima koji inače služe kao držalo za nož kojim se sijeku kokosovi orasi.

Inače su ždralovi vrlo nemirne i prilično bučne ptice. Zovu ih “noćnim ribarima”. Donoseći hranu u
gnijezdo noću se često razgalame i remete mir i tišinu. Osim toga, ženke su sposobne da kvocaju
dan i noć u gnijezdu. S ponašanjem mladunčadi još nemam iskustva. Tlo ispod stabala gdje žive
potpuno je bijelo, a neugodni miris, osobito ujutro, pojačavaju otpaci riba, gdjekada i čitave manje
ribe koje su valjda uspjele da iskoče iz gnijezda, kako bi ujutro dočekale kabare i ostale
sladokusce koji se tu jate. Redovno ima na zemlji i po nekoliko olupina razbijenih svjetloplavih
jaja.

Kako lišće cijele godine neprekidno i ravnomjerno niče, buja, vene i opada sa stabala, potrebno je
stalno čistiti putove i predvorja. To je redovni posao pustinjaka neposredno poslije doručka. Pri
tome se ispoljavaju razni majstorluci, a još više ćud pojedinaca. Svatko za tu svrhu ima čvrstu
lepezastu metlu od palminog lišća (za čišćenje kuće upotrebljava se gusta i mekana metla od
dugih vlakana kokosovog oraha) i štap s dugim čavlom na dnu za nabadanje lišća. Upotreba tog
štapa služi i vježbanju koncentracije, života u čistoj sadašnjosti, koji je osnovni ideal meditativne
higijene u buddhizmu. Gdjekada, naravno, i taj štap postaje nervozni hobi kao i lepeza koja u
klasičnoj govorničkoj vještini treba da služi za netremično usredotočenje propovjednikova pogleda,
učvršćena isto tako nepomično u njegovoj ruci. Takva su mnemotehnička sredstva neophodna za
recitiranje napamet čitavih “košara” sutta (Buddhinih govora). Osim toga, nenametljiva
nepomičnost duhovnog govornika veliki je govornički ideal a ujedno i najsnažnije sugestivno
sredstvo za slušaoca.

6 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Lišće koje vene odlikuje se često neobičnom ljepotom boja i reljefnošću režnjeva (lijepi lepezasti
listovi “hljebnog stabla” veliki su nekad i preko 30 cm). Njihovo uklanjanje štapom u pažljivoj
šetnji po stablima nadsvođenim alejama omogućava često dublje uživljavanje u prirodu nego tiho
sjedenje i promatranje, jer i sama priroda ima svoj opći spori tok kretanja koji se najdublje
doživljava kad promatrač i sam sebe uskladi s njime. Doživljaj prolaznosti života prirodno postaje
redovni pratilac budne svijesti tek pod starost. Promatrajući pomno lišće koje opada, taj prirođeno
tjeskobni doživljaj može ponekad i da se rasprši u sjaju smirujuće ljepote i da nam prožme duh
neslućenom dubinom.

Čišćenje prolaza ispod stabala gdje su se ugnijezdili ždralovi spada u područje našeg “pojca”. Tako
nazivam mlađeg od dvojice najstarijih pustinjaka na otoku. Drugi je “purger”. Čini mi se da nije
sasvim neumjesno opisati ovdje i njih dvojicu, dosljedno motu ovoga pisma. U opis svih
stanovnika otoka nemam se namjeru upuštati, također zbog okolnosti spomenutih u motu.

Pojac i purger

Na jutarnjem putu s doručka na posao čišćenja lišća pojca prestiže purger pod gnijezdima
ždralova. Po kiši i po suncu obadvojica su na ovom opasnom dijelu puta pod kišobranima, pojac
pod običnim crnim, poprskanim bijelim salitrenim gnojivom kojim ždralovi oplođuju stjenovitu
podlogu otoka, gdje plemenita i navlas zasađena stabla rastu teško i sporo. Purgerov je kišobran
zaštićen po otmjenim purgerskim običajima bijelom presvlakom a ispod nje je žut. -- “Purgeri” su
potomci holandskih osvajača, nazvani burghers, jer se nisu udaljavali iz grada gdje su se po
narodnoj predaji bavili isključivo nabavljanjem cimeta (uz ostale mirodije), a ne i zatiranjem
buddhista kao Portugalci prije njih. Umjesto toga, na veliko čudo domaćeg stanovništva, počeli su
progoniti katolike koji su se morali skloniti u unutrašnjost pod zaštitom buddhističkog maharađe u
Kandyju. Još i danas se najotmjenija četvrt Colomba, sadašnja diplomatska četvrt, naziva
Cinnamon Gardens -- vrtovi cimeta. Iako su već 1796. Englezi dokončali tu cimetnu idilu kršćana
koji progone kršćane i buddhista koji štite svoje bivše progonitelje, naš purger, dugačak i
uspravan kao zapaljena svijeća, izgleda po kretnjama i crtama lica (osobito oko nosa) kao da je
holandski djed Audrey Hepburn. >

Pojac je manje upadljiva ličnost, iako ni on nije lišen efekata vezanih uz naslov pod kojim ga
spominjem. Predodžba “pojca” mi je iz djetinjstva ostala usječena u pamćenje u liku jednog starca
iz pravoslavne crkve, koji je stanovao u susjedstvu u mračnoj prizemnoj sobi s ikonama u uglu.
Bio je samac. U polusvjetlu kandila često sam ga gledao s tajanstvenim strahom kako moli
poluglasno predvečer kad je i za mene bilo vrijeme da se vraćam kući iz igre. Sraz -- jednako
priželjkivan kao i neočekivan -- tih dvaju raspoloženja, dječjeg i staračkog, ispunjao me je
sjetnom ljepotom mistike za koju se upravo u to doba, prije desete godine života, budila u meni
najsnažnija sklonost.

Našem je pojcu ovdje svega 75 godina (a purgeru preko 80). Na prvi se pogled drži dobro za svoju
dob zbog izrazitih crta koštunjavog lica i odmjerene odsječnosti stava i pokreta. Ipak me svim
time podsjeća više na navike starog glumca, koje često splasnu kad se, na primjer, poslije duge
dostojanstvene šutnje uobičajene u našoj dana-sali, zametne razgovor na sinhalskom jeziku s
maha-therom i nikome se od mlađih slušača ne odlazi u samoću vlastite kolibe, makar o čemu da
raspravljaju starci. Međutim, u svečanim zgodama uobičajeni pokreti ruku koji služe za
spo>razumijevanje s poslugom u njegovom su slučaju vrlo rječiti i podsjećaju više na magiju
obrednih čina u indijskim hramovima nego na klasični jezik izražajnih pokreta (mudra) od kakvih
je izgrađena koreografija indijskih plesova. Ti se moji utisci pojačavaju i pod utjecajem

7 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

uobičajenog prizora koji ću opisati na kraju ovog odlomka.

Naš je molitveni obred vrlo skroman i svi bi trebali da ravnomjerno sudjeluju u recitaciji, ali to ne
čine -- iz neznanja. Pojanje, strogo uzevši, u buddhizmu uopće nije predviđeno, ali se s vremenom
uvriježilo. Kod nas uz pojca recitira jedino maha-thero, ali nema dovoljno sluha da se uskladi s
pojcem. Cejlonski monasi su i u tom pogledu preuzeli indijsku vjeru da pravilna intonacija stihova
(mantram) iz svetih knjiga izaziva posebne zvučne titraje i snage u eteru (akašah) kojima
svećenik može da se služi za dobrobit vjernika. Sam Buddho je, naravno, i u tome zauzeo stav
svoje čuvene odgojne i ćudoredne ironije, poznate osobito iz rasprava s brahmanskim
svećenstvom kad je bila riječ o njihovu pjevačkom zanatu:

“Onaj tko predaje otegnutim pjevačkim glasom može da očekuje pet nedaća: I sam
može da se zanese vlastitim glasom; drugi mogu da se zanesu njegovim glasom;
građani mogu međusobno prigovarati da Buddhin učenik ne pjeva ništa bolje ni
drukčije od njih; tko pazi na zvuk glasa ne može istovremeno da pazi i na sadržaj
govora; sljedbenicima daje loš primjer.”

(Anguttara-nikdyo V, 209)

Utemeljitelj pustinjačkog naselja na našem otoku, Nijemac Nyanatiloka (1911.), u primjedbi uz


svoj prijevod ovog teksta dodaje: “Često se događa i redovnicima na Cejlonu da im predavanje iz
dostojanstvene intonacije prelazi u obično pjevanje. To je, međutim, izrazit prijestup sedmog
asketskog zavjeta” (ne sudjelovati u plesnim, pjevačkim i ostalim predstavama).

Ipak i sam je Buddho, po običajima svoga vremena i kulture, volio da sažimlje zaključke svog
učenja u kratke stihove, a ako su mu tu uslugu učinili sljedbenici koji su ga kanonizirali (“u tri
košare” pali tekstova), posljedice se time ne smanjuju. Istina je da je po Buddhinoj definiciji
“čovjek nasljednik vlastitih djela” -- a gdjekada možda ipak i tuđih, kako nas uče ovakva iskustva,
a još više narodna vjera u “prenosivost zasluga” (na mile pokojnike), od koje uglavnom živimo u
svakodnevnoj praksi gdje treba da vrijedi pravilo: “Redovnik dostojan žrtve, gostoprimstva i
darova najplodnije je tlo na svijetu za zaslužna djela”.

Takva je dublja pozadina pojčevog dostojanstva. Purger, međutim, (redovničko mu ime znači
“neizmjernost znanja”) kad prođe opasno područje ždralova, ima običaj da se zaustavi pred
basovom radionicom. Bas znači “majstor” za sve zanate, od zidarskog, kovačkog i tesarskog do
onoga koji ovdje najviše zanima starostu purgera, a to je pravljenje i slaganje začina za betelov
list koji se dobro nadjeven dugo žvače i od kojeg se još dulje naokolo pljuje mirisna crvena slina,
tipična boja gradskih ulica i prizemnih kuća u Indiji. Među nama purger je jedini stalni uživalac tog
blagog opojnog sredstva čije se djelovanje na njemu ipak primjećuje zbog starosti.

Ako sam pravilno shvatio, ovaj je indijski narodni običaj najniži u skali orijentalne narkomanije
služio za uzor i nadahnuće Aldousu Huxleyju za njegovu “moderniziranu” verziju yoge u
posljednjem romanu Otok, na osnovu “mokša-meditacije”, sredstva za pospješenje “duhovnog
napretka” i povremenog “oslobađanja” (mokša) od svjetovne patnje. U tom smislu i ovdje tipična
propala “inteligencija” lokalnih narkomana govori o drogama kao “palijativnim sredstvima” protiv
patnje, čiju je neumitnost dokazao Buddho. Glavni je sastojak u smotuljku betela nasjeckani
narkotični oraščić (koji raste na fantastično tankim i visokim palmama) i premaz od živoga kreča,
te duhan narezan u duge široke rezance, a cijeli je nadjev lista dobro, dobro smekšan tucanjem u
posebnom kamenom ili drvenom avaniću koji spada u radionički pribor basa.

Iako je žvakanje “bulata” (na zapadu je poznatiji indijski naziv “pan”) maltene pretjerano nazvati

8 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

opojnim sredstvom, ono je bilo jedan od dva glavna razloga zbog kojih sam starog purgera
usporedio sa zapaljenom svijećom. Drugi je povod i podstrek mojih asocijacija njegova atavistička
nordijska sklonost ka svijetlim bojama. Odjeća koja se poklanja bhikkhuima obično je od
svijetložutog platna. Tu odjeću treba obojiti u našoj redovničkoj “sekti” (kako su Englezi po svojim
kalupima nazvali “redove” bhikkhua koji su isključivo historijskog porijekla, a uglavnom se ipak
razlikuju po kišobranima) u smećkastu boju najsličniju boji cigle. Bojenje i pranje odjeće je
redovno isti posao. Postoji određeno lišće oporog mirisa koje se kuha u kotlu vode. Ono služi kao
deterdžent. Pravo bojenje se vrši također u boji dobivenoj kuhanjem posebne vrste korijenja. Sve
je to jednostavan posao koji se obavlja oko glavnog bunara. Međutim, purger ne voli da boji svoju
svijetložutu odjeću dok je nova. Kasnije, kad mu je netko opere u boji koja je karakteristična za
naš red (burmanskog porijekla, nazvan Amarapura-nikayo), pušta da se boja postepeno ispere i
izblijedi. Zbog toga sliči na “hramsko svećenstvo” “sijamske sekte”. Njegova svijetložuta donja
haljina pod bijelim ogrtačem dolazi osobito do izražaja na drugoj kritičnoj tački gdje se svakog
jutra ponovo susrećem s njim i s pojcem. Poslije doručka purger svaki dan sitničavom urednošću
čisti velikom palminom metlom glavnu aleju na gornjoj zaravni otoka, između biblioteke i velikog
bunara. (Ostali svoje dijelove metu tek povremeno, ili to prepuštaju posluzi, a jutarnje
raščišćavanje prolaza i dvorišta obavljaju tako da nabadaju svježe opalo lišće na šiljati štap.) Iz
sredine njegove prostrane glavne aleje, obrubljene na jednoj strani stablima bijelog “hramskog
cvijeća”, na drugu stranu vodi puteljak do glavnog zahoda, prostranog i s tekućom vodom, kojim
se služi nekolicina stanovnika te strane otoka, među njima i ja. Najbliži susjed i najredovitiji
korisnik te nusprostorije je pojac. Pošto sam ustanovio njegovo vrijeme upotrebe, nastojim, u
znak poštovanja prema njemu, da stižem nešto kasnije, poslije čišćenja vlastitog dvorišta.
Međutim, u posljednje vrijeme me opasnost učestalih prijepodnevnih kiša tjera gdjekada da
požurim. I tada već izdaleka s purgerove aleje mogu ustanoviti da li ispred zahoda visi za mene
povoljan ili nepovoljan znak. Povoljan je znak pod strehom pred ulazom naopako obješena kanta
za vodu koja još dugo nakon upotrebe kapa u krugu. Loš znak za mene je na kuki za kantu
obješen pojčev crni kišobran.

To su ljudski jutarnji redoslijedi. Kasnije, Neizmjernost Znanja obavlja često propovjedničke


dužnosti s velikim ushićenjem na simpoziju prilikom darivanja hrane za ručak. Pošto se dayake
svaki dan mijenjaju, njegova je propovijed uvijek ista. Završni dio je priča o dobrom i milosrdnom
vladaru: “Purana kale...” (“U starini vremenima ...”). Priča nije bez veze s koječim što u novim
vremenima možda nije baš sasvim u redu, a vrijedno ju je zabilježiti upravo zbog toga što
pripovjedač nije potpuno svjestan te razlike:

-- U davnim vremenima neki maharađa je povremeno obilazio zemlju da vidi kako ljudi žive i jesu
li zadovoljni i snabdjeveni svime što im treba. Jednoga dana, dok se vozio čamcem po vodi, čamac
je udario u obalu i presjekao jednu ribu. Zbog tog veslačeva nemara maharađa je bio žalostan i
nezadovoljan cijeli dan ... Tako nekako završava priča. A zatim slijedi ručak. Stanovništvo u ovom
kraju je pretežno ribarsko. More, jezero i rijeke obiluju ribom. Riba se ubija (protuzakonito, ali
isključivo) minama. To je svakako nepovoljno za naš otok i podesna tema za dayake iz bliže
okolice. Ipak, nakon svoje vegetarijanske predike, koju nije teško podržati citatima iz Buddhinih
govora (npr. o “pet zazornih zanata: trgovanje oružjem, trgovanje živim bićima, mesom,
alkoholom i otrovima”), Neizmjerno Znanje se ne protivi neposrednoj okrepi dobrom ribom.
Kasnije, u privatnom razgovoru, ribari padaju u njegovu još dublju nemilost. S ribarima se upravo
završava kozmološko poglavlje njegove lične i originalne dogmatike, koja zaslužuje posebni
odlomak.

Osnovnu sam dogmu našao ispisanu na koricama raznih knjižica koje mi je starac donio u danima

9 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

bolovanja da ne budem bez dobrog štiva. U tim se marginalijama prvenstveno buni, kao protiv
svetogrđa, da pisci govore o Buddhi kao “čovjeku...”, da ističu toliko njegov humanizam i
isključivost tog humanističkog interesa u njegovu učenju. Nasuprot tome naš starac rezonira
ovako: Buddho je iznad bogova. To neosporno slijedi iz svih tekstova. On je “učitelj bogova i
ljudi”. Ako je tako, onda su bogovi svrstam između ljudi i buddha, pa je u najmanju ruku
svetogrdno svoditi Buddhu na ono što je ljudsko. Usporedba s bogovima već je umjerenija. Time
je zadovoljena osnovna potreba Neizmjernosti Znanja da učvrsti položaj bogova na njihovom
vlastitom mjestu i da čovjeka zadrži na dvostrukom božanskom rastojanju od Buddhe. Odnos
“boga i šeširdžije” podignut je na drugu potenciju, a buddhizam postaje super-religija. Bez toga bi
u današnjim bezbožnim vremenima kozmologija ostala bez svog mjesta u svijetu, propala bi u
ništavilo, a svijet bi ostao bez svijeta Boschove, Rembrandtove i Rubensove mitologije koja se
atavistički rasplamsala u našem starom purgeru. A iznad svega ne bi bilo pravilnog stava odmazde
prema ribarima. Jer kao što bogovi treba da drže dužno odstojanje između čovjeka i Buddhe, tako
su se i đavoli, moralno podljudska bića, ispriječili između kopnenog čovječanstva i ribara.

Dogma br. 2: “Đavo se straši ribara, ribar se ne straši đavla”. Ovdje treba zorno shvatiti kako
izgleda taj cejlonski ribar i njegovo trostruko carstvo (rijeke, jezera i more).

“Purana-kale”,u prošlim vremenima, pred više od deset godina, došao je na ovaj pustinjački otok,
da tu boluje i umre, jedan buddhistički pjesnik i misionar, najplemenitiji lik u cejlonskoj
buddhističkoj književnosti ovoga stoljeća, Soma Thero. Među pjesmama u kojima je opjevao
prirodne ljepote otoka, kroz patnju bolesti koja ga je davila, nalazim i dva odlomka o ribarskim
temama:

U razini s usnom mora i neba


ribarov maleni čun uštavljen smeđe od sunca
poskakuje gore i dolje k'o majmun pod plaštom od riđe krpe
nad nemirnim morem sumnje i strasti...

Otuda ide čovjek koji se dugo igrao s vatrom


dok zatiruć' barutom ribu nije raznio vlastite ruke,
Pa ipak, kusavih ruku još uvijek sjedi na panju
sličnijem prangiji nego ribarskom brodu.
On sada obire vodu rukama pomagača,
spokojstvom vodomara uči ih prastari zanat.
Ravnodušan prema brzini kojom leti vrijeme,
on dobro zna da nad njim vreba smrt kao on nad ribom...

Stariji oci brojnih obitelji i predvodnici dayaka često imaju doista neobičan izgled. Crte im lica
gdjekada upadnu u udubinu između očiju i izbočine zuba i time poprimaju posebni izgled blagosti
laoceovskih simboličkih dolina okruženih postrance ispoljenim kostima lica. Neobičnost im
pojačava sitni perčin prorijeđenog i posijedjelog vijenca kosa, vezan u čvor na potiljku.

-- Ali to nisu oni pravi. U dana-salu dolaze samo dignified and respectable persons,
“dostojanstvene i ugledne osobe”. Na njih se ne odnose priče o krađama i umorstvima.

Ribarski tipovi služe im kao lađari i ostaju usidreni među granjem uz obalu na strani suprotnoj
našem pristaništu. Tako me je nekoliko puta upozorio maha-thero kad su dolazili dayake iz
obližnjih sela. Inače redovno naši čamci idu ujutro po goste na stanicu ili na dogovoreno mjesto.
Kad se dogodi da dođu vlastitim prijevozom, potrebno je da dobro zaključam vrata za sobom i da
na vidnim mjestima ne ostavim ništa svjetlucavo ili što bi inače moglo privući pažnju znatiželjnih

10 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

pogleda djece koja dolaze u izvidnicu. Pamti se da su ti veslači znali da iziđu iz svoje busije i
drijemeža dok su im gospodari u dana-sali dvorili pustinjake vlastitim rukama, i onda...

I inače treba izbjegavati davanje zavodljive prilike znatiželjnicima koji idu naokolo da se pred
svakim pustinjakom poklone ničice pred njegovim vratima. Kao što ni kabare ne gmižu sporo iz
tromosti i nespretnosti, nego znaju da prošušte kroz lišće kao strijela, tako je i čovjek po prirodi
sklon vrebanju i ne razlikuje se od drugih životinja po daru pažljivosti koji se mi naprežemo da
razvijemo u uzvišeno sredstvo meditacije i čistog nespekulativnog saznanja. Dar našeg
maha-there da opaža život prirode i spretnost da se ophodi vješto sa svakim “dahom obdarenim
bićem”, “sićušnim i ogromnim”, a da ga ne povrijedi, nije samo hobi nego iskonski seže i do
saznanja takvih dubina skrovitosti i potmulosti.

U razbojničke priče nemam namjeru zalaziti, jer ih nisam doživio. Sve što znam o tome, kako je
bilo nekad i kako je sada, odnosi se samo na upozorenja i predostrožnost:

“Pažnja je život svijesti. Tko je nepažljiv, taj je kao mrtav.”


(Dhamma-padam, 21)

Radije ću se u sljedećem odlomku u vezi s još jednim "karakterom" mojih priča, bližim slobodnoj
prirodi, osvrnuti na klasičnu temu o zmijama i maha-therinim iskustvima s njima. Jer zmije su
posebno carstvo u vjerskoj kozmogoniji tropskog svijeta, na visokoj razini, zapravo višoj od ljudi.
U uzlaznoj hijerarhiji hvalospjeva zmijski se carevi spominju npr. u složenici stiha
"deva-naga-mahiddhika" -- “bogovi i zmije s velikim magijskim moćima”.

-- To su mjesto zadržale i u ruskim narodnim pričama.

-- Zadržale?

-- Ne, pardon! O zmijama se nikad ne govori u ženskom ili srednjem rodu.

Ali i te su priče usko vezane uz prirodno carstvo voda, bar u našem slučaju, i u utjecaju na razvoj
kozmogonije Neizmjernog Znanja. Mitske moći voda djelovale su, izgleda, oduvijek toliko snažno i
odbojno na uobrazilju starog purgera da je još u godinama svoje najmoćnije borbe sa snagama
zla, nedugo nakon zaređenja na ovom otoku otišao na čvrsto tlo gdje je nastavio svoju borbenu
djelatnost do osamdesete godine života. Tek tada je, još uvijek neslomljen, ravan i okretan, ipak
odlučio da se vrati i umre ovdje u tišini i udobnosti većoj od svega što je mogao da nađe lutajući
među mračnim duborezima ruševnih portugalskih vila što su se konačno pretvorile u samostanska
sjedišta hramova koji su se postepeno proširili do njih i s njima srasli na seoskim imanjima.

Ovo se teološko poglavlje ispoljava prvenstveno u negodovanju i opomenama Neizmjernosti


Znanja mladim njemačkim Ñanama s drugog otoka da ne plivaju po jezeru. — Voda je stara i
ustajala, hiljadama godina bez priliva i odliva. Dubine su nagle i mračne, zarasle podvodnim
povijušama koje mogu plivača zahvatiti i vezati uz dno — odakle se po noći i nevremenu izdižu
aveti, demonska bića kojima mogu odoljeti jedino ribari. Ali ni ribarski položaj na vodi i uz vodu
nije sasvim siguran. Upravo ovih dana, uoči punog Mjeseca u maju, najvećeg buddhističkog
praznika u godini (koji odgovara Božiću, Duhovima i Uskrsu kod kršćana), imali smo slučaj
istjerivanja vraga u jednom pribrežnom selu. Od sutona do iza ponoći čulo se bubnjanje. Tjerači
vraga, posebno pleme čarobnjaka, plesali su pod maskama s buktinjama pod bradom. Vatra ne
smije da im oprži kožu premazanu čarobnim uljem. Iza ponoći glavni tjerač treba da siđe u neki
grob i da legne pored mrtvaca. Mrtvac i grob vjerojatno moraju biti kršćanski, jer se buddhisti kao
i hinduisti spaljuju, tako da i nije lako naći neophodan grob. Tamo izgovara svoje magične formule

11 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

dok se na površini polagano javljaju đavlove životinje: vol, pas i mačak kojemu nije odsječen rep
po pravilu predostrožnosti što se inače primjenjuje protiv vraga. Svakoj životinji vračev pomagač
treba da dade određenu hranu. Ako se zabuni, vrač neće izići živ iz groba. Takvim opasnostima
odgovara i cijena istjerivanja vraga. Ipak, u svim slučajevima ne treba ići tako daleko i duboko.
Vrag često napušta i bez toga i sunovraća se u jezero da na vrijeme nađe novu žrtvu na suprotnoj
obali. I tako se hajke nastavljaju iz noći u noć.

U svojoj posljednjoj borbi protiv prastarih vodenih aveti Neizmjernost Znanja služi se posebnim
vlastitim izumom, cijevi od bambusa kroz koju pojačava odjeke svojih molitvenih napjeva protiv
uroka predvečer, dok se ostali pustinjaci okupljaju u dana-sali da tiho mrmljaju hvalospjeve
Buddhi Tathagati.

Moralna poruka: Nije zgodno kad se purger nazove Neizmjernost Znanja.

Mangup Kiri-Kiri

Prije osnutka pustinjačkog naselja, početkom ovoga stoljeća, ovo su po predaji bili otoci zmija.
Običaj da se ovamo donose stare, napuštene i opasne životinje možda je postojao od ranije.
Naselje se sastoji od dva otoka povezana uskim prijelazom dugim dvadesetak metara. Na drugom,
manje izgrađenom, pustinjačkijem “njemačkom” otoku nalazi se najveća, najstarija, prilično
ruševna zgrada negdašnjih gospodara (od kojih je Lady de Sylva kupila otoke i poklonila ih
osnivaču pustinjačkog naselja, Nijemcu Nyanatiloki, 1911.) -- Ima četiri sobe, prostrane
nusprostorije, unutrašnje dvorište i vanjsku terasu. Tu sada stanuju tri mlada Nijemca i jedan
stariji privremeni gost, Amerikanac. Osim te zgrade postoje još dvije pustinjačke izbe. U jednoj,
zaraštenoj đunglom, živi već 12 godina “šutljivi Nijemac” koji izlazi samo na ručak. Uz njegovu je
kuti vezana glavna i posljednja priča našeg maha-there o zmijama.

On pamti da je u toku godina preko dvadeset pasa stradalo od isto toliko zmija koje su ti psi
potamanili, jer pas napada zmiju često bez straha i nepromišljeno. Posljednji od tih nesretnih
slučajeva bio je remek-djelo vještine našeg maha-there. U borbi psa i kobre oba su protivnika, kao
i obično, bila teško ranjena. Maha-thero je po lavežu psa primijetio da se događa nešto ozbiljno i
odmah se našao na poprištu. Shvatio je da psu nema spasa. Kaže se da zmije pate od hemofilije i
da im je i najmanja rana nezalječiva, bar da ne zarašćuje sama od sebe, i zmija neizbježno umire
u svojoj jazbini u roku od nekoliko dana. Čuo sam takve priče i od asamskih plantera u
Himalajima, gdje su i djeca Debendranatha Takhura (oca pjesnika Rabindranatha Tagore) išla da
uče nemušti jezik ptica. Jedan od njihovih mlađih drugova u tom poslu pričao mi je pod svoje stare
dane kako su zbog zaštite ptica u svom šantiniketanskom gaju običavali nositi praćke, pa kad bi
čuli poznatu graju svojih ptica požurili bi da sruše zmiju sa stabla. To je često uspijevalo, a zatim
bi kroz nekoliko dana motrili sporo umiranje ranjene zmije.

Naš maha-thero je, međutim, svojom poznatom vještinom (koju je stručno usavršio kao mladi
bhikkhu u Burmi, zemlji čuvenoj po zanatu hvatanja zmija, gdje ih i jedu), zgrabio kobru za vrat i
odnio je u svoju kuti. Tamo ju je nekoliko dana liječio i zaliječio, a zatim ju je odnio u velikoj
limenci za mlijeko u prahu na obalu izvan naselja do jednog velikog termitnjaka, izvora
najomiljenije hrane za kobre, održao joj je kratku prodiku protiv upuštanja u borbu s prividnim
neprijateljima i pustio je na slobodu. Naš maha-thero tvrdi da zmije po očima poznaju dobru ili zlu
namjeru čovjeka, a bhikkhua i po odjeći, pa ga ne napadaju, ako se on sam ne uzbudi od straha i
ne da im povoda.

Inače je dovoljno poznato opće pravilo nasrtljivosti i nenasrtljivosti tzv. divljih životinja, zakon

12 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

đungle. To je pravilo nadležnosti na određenom vlastitom području. Ako životinja osjeti da joj je
ugroženo lovište, onda nasrće, i još gore, postaje razdražljiva. Takvo stanje živčane
neuravnoteženosti u krdima divljih životinja postaje nekada trajna i neizlječiva pojava u
“nacionalnim parkovima”, ili “svetištima za divlje životinje”, kako se to naziva ovdje i u Indiji, kad
ih se nastoji nasilno potisnuti i ograničiti im boravište u predodređenim područjima. U Indiji se u
posljednje vrijeme sve češće raspravlja o takvim slučajevima ponovnih, neprirodnih razgraničenja,
osobito kod slonova čije ponašanje nekada dovodi do neizvodivosti ljudskih tehničkih projekata. Na
primjer, na mjestima gdje se pokuša željezničkom prugom ili autoputom presjeći njihove od
davnine uhodane prolaze do vode ili pašnjaka, slonovi neće nikada popustiti ni prihvatiti novo,
tehnički možda i za njih povoljnije rješenje, nego će se boriti za svoju djedovinu do posljednjeg
sve bješnje, što opasnost postaje veća.

Nasuprot tome “lukavost zmija” sastoji se u njihovoj prilagodljivosti i uviđanju prednosti


“miroljubive koegzistencije” s nadmoćnim neprijateljem. One nastoje da se što dulje održe u
ljudskim naseljima koja prodiru u njihova područja i da zaobiđu opasnost koliko god je to moguće.
U slučajevima kakav je naš na otoku položaj im brzo postaje beznadan čim se pojave stručni
čovjekovi suradnici, redovno posebno dopremljeni mangusi. Kaže se, doduše, da su i kabare
sigurna zaštita od zmija. Kabara, naravno, proguta i kobru kao i sve ostalo na što naiđe, ali zatim
po nekoliko sedmica boluje i ne miče se iz jazbine dok ne probavi tu izuzetno tešku hranu.

Na našem otoku ima više divljih mangusa (engleski mangoose, koji je postao dalmatinski
“mungos”) od kojih sam vidio samo jednoga koji je također pokušao da se prišulja primamnom
području ždralova. Sliči na malu riđu lisicu. Inače su zvanični zaštitnici otoka od zmija dva pitoma
mangusa bez potomstva. Obadva su mužjaci, a razlika je u zvaničnom položaju među njima
ogromna, veća nego po starosti. Veći i stariji, glavni pratilac maha-there, redovno mrzovoljasto
gunđa na drugoga koji je slabiji i zato manje pitom. Kod svakog obroka u dana-sali naš glavni
“mangup” sjedi na rubu klupe kraj ulaza, naslonjen na taban gospodarevih skrštenih nogu. To je
jedina ličnost o čijim mangupskim podvizima može ovdje mnogo da se priča. Kad ga nazivam
ličnošću, onda u prvom redu mislim na stvarni i neposredni izraz njegova lica. To je prije svega
izraz neizmjerne znatiželje savršeno okretnih bića, neophodno svojstvo za vršenje njegova zanata.
Između žustrih očiju i uzdignute sitne njuškice titra podrugljivi smiješak svojstven spretnijima, koji
ipak ne prekoračuje mjeru prijazne predusretljivosti.

U tom pogledu vrijedna je pažnje najprije njegova prividna velikodušnost, iako vrlo tanka
presvlaka društvene učtivosti koja ne seže dalje od nekoliko upadljivih glumačkih gesta, osobito
pred brojnijim skupovima pobožnih dayaka za ručkom. Tako, kad na komadu papira dobije svoj
odrezak čvrstog kiselog mlijeka bivolice (klasična indijska hrana za svete osobe sadhue), spreman
je da velikim pokretom svoje male njuške servira taj papir svome podređenom drugu koji mu ga
uvijek užurbano vraća iza svakog zalogaja. Na taj način “poslužavnik” prelazi od jednoga drugome
po više puta. Ali, čim se iscrpi zajednički interes, rukovodilac bez vidljivog povoda najuri
podređenoga iz trpezarije uz najveću graju koju može da proizvede i lamatanje rukama. Srećom
opseg glasa mu je prilično skroman, a podsjeća na zvuk škrebetaljke u crkvi na Veliki petak.

Shvatljivo je, dakle, da je pantomima njegov glavni glumački izraz. Pri tome ruke, već po
izrazitosti crta zaslužuju posebnu pažnju. Kad prilikom svojih “službenih” obilazaka poslije podne
nakon što mine najveća žega, svrati u posjetu ako me vidi da sjedim u predvorju, pokreti njegovih
sitnih ruku s izrazitim crtama dlanova dok otvara vrata i prvi učtivi pogled prema meni navode me
nekada podsvjesno da se osvrnem gdje je ostavio kišobran. Naravno, kišobran je za takvog kicoša
nesuvremen pribor, još k tome u službenom pohodu: Ti obilasci nisu toliko strogi da se ne bi

13 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

pridružio komadić puta svakome tko naiđe, bar tako dugo dok zadovolji znatiželju i vidi kuda tko
ide. Pri posjetima se drži propisa učtivosti doklegod mu to dopušta znatiželja i lični interes.

Zapravo su dirljive posjete svih životinja, osobito poslije podne ako počne kiša, iako dobro znaju
da ne mogu dobiti ništa, jer je pravo redovnika na jelo ograničeno na prijepodnevne sate, a u
pustinjačkim izbama nema nikad hrane, nego se u najboljem slučaju četveronožni posjetioci — a i
dvonožni i “dvaput rođeni” (ptice i brahmani) mogu napiti vode. Mladi psi ne prođu nikad pokraj
kuće da ne pokucaju na kapiju. Čak i gđa Kabara se u dokonim časovima rado sunča u pometenom
dvorištu.

U sobu ne puštam nikoga, pogotovo ne mangupa, jer bi on nakon uobičajenih nekoliko minuta
učtivog mirovanja na krilu postao štetan iz obijesti. Nekad je dovoljno dugme na košulji da mu
poremeti mirno držanje. Kad nije siguran kako sam raspoložen, smjesti se najprije na zidiću
terase, spljošten, s nogama tromo obješenim na obje strane. S bradom naslonjenom na zid kao na
jastuk, ne mičući glavu gleda desno i lijevo, unutra i van, i čeka gdje će se prije pojaviti šta
zanimljivo. Nekad uporno za vrijeme kratke posjete nastoji da otvori vrata i uđe u sobu, praveći se
da ne shvaća uvredljivu okolnost što su zaključana.

Njegova mi je prva posjeta ostala u dirljivoj uspomeni. Dok sam ležao bolestan u krevetu, došao
je jednoč predveče u predvorje, pokušao da uđe, a kad nije mogao otvoriti vrata, skočio je na
prozor zagrađen mrežom za komarce, uhvatio se rukama za dvije željezne šipke pred rešetkom i
gledao kimajući mi glavom doklegod je mogao da se drži u tom nespretnom položaju.

U posljednje vrijeme naši su odnosi nešto ohladili, zapravo mojom krivnjom. U prvom redu nailazi
na zaključana vrata. Zatim, djelovalo je koješta što sam čuo i vidio o njegovim manguparijama.
Tako sam npr. čuo da je u staroj “njemačkoj” zgradi bio rado viđen gost u početku kad su došli
mladi Ñane — njih petorica u jednom odredu. Zgrada je bila napuštena i ruševna, dobro lovište za
mangupa. Pokazao je da se razumije u sumnjive i prljave zakutke života na plemićkim zamcima.
Kad je potamanio nekoliko zmija koje su se zatekle na tavanu i u nusprostorijama i razjurio
miševe, odlučio je da po koji od tih zakutaka iskoristi kao dobar domaćin za vlastitu spremu.
Jednog je dana došao s velikim komadom nepojedene zmije da je pohrani za crne dane na tavanu.
To je bio kraj prijateljstva tamo.

Ja sam ga vidio samo jedanput kako trči s plijenom u zubima pokraj moje kuti, suviše uzbuđen da
se obazre na mene. Bila je to povelika riba koju je vjerojatnije ukrao u kuhinji nego polovno
nabavio od ždralova. Drugi put sam ga zatekao u basovoj radionici kako jede vranu. Pri tome sam
mu najviše zamjerio podlost koja se bez sumnje ispoljila u hvatanju vrane. Primijetio sam da
vjerojatno zbog toga ni druge životinje ne vole da jedu s njim iz iste zdjele, iako ih njegovo
muvanje po dvorištu, a i vani, često zanima i privlači. Ponekad se zabuši u rupe uz obalu gdje žive
veliki crni rakovi, pa kopa, kopa užurbano kao krtica. Tada se oko njega iskupe znatiželjne vrane u
nadi da će i za njih ostati nešto od plijena, ako šta bude u toj rupi. A ako ne bude...

Upravo sada, od jučer, ne miče se, koliko mu je to moguće, s dasaka u potkrovlju basove
radionice gdje je obješena krletka s mladim ždralom koji je ispao iz visokog gnijezda. Iako je
povelik, nije lako došao k sebi, a bas ga je pravovremeno spasio od pogibelji. Već mu je prilično
dobro. Mangup bezobrazno sjedi usred tuđe kuće i razmišlja kako da se dočepa plijena. Trebalo bi
izbaciti sve daske i masu druge starudije, slomljenih stolica i vreća s krpama, da ga se istjera.

I tako se događa u posljednje vrijeme kad se sretnemo na putu da digne nos prema meni, zastane
i u nedoumici promatra kretanje moga štapa, a kad se zaustavim da nabodem suhi list, uhvati mi
se rukama za štap, digne nogu kao pas, popisa se na njega i s indignacijom ode svojim putem.

14 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

Zapravo mi ni to nije krivo. Ako naiđe ona zmija iz priče, i mangupski miris mi može pomoći.

Ali tek sada na kraju primjećujem da sam zbog manguparija zaboravio ispričati glavnu zmijsku
priču na pravom mjestu, gdje sam govorio o privrženosti životinja zavičaju.

Jedan se stari kobra-rađa sa zmijskim draguljem na čelu navodno zadržao sve do danas na
drugom otoku. Nije ga lako vidjeti jer svakog jutra otpliva s otoka na kopno i tamo se zadržava i
izdržava do predvečer, a ovamo se oprezno vraća samo na spavanje u svom starom podzemnom
dvoru. Čini mi se da ta priča nije sasvim bez osnove, iako je već prilično stara i čuli smo je češće
puta od maha-there svi osim, po svoj prilici, “šutljivog mudraca” u podnožju čije kuti zmija
stanuje. Pretpostavka je da za njega priča i nije važna, jer je on jedini od svih stanovnika ovih
otoka izvan i iznad svjetovnih opasnosti. — Ispričat ću u jednom od sljedećih pisama kako je
godinu dana nakon moga dolaska taj šutljivi yogi otišao s otoka slično Hesseovom Siddharti
(najomiljenijem buddhističkom heroju za hipije). I za mene je on bio i ostao kroz svih sljedećih 15
godina jedini pustinjak od kojeg sam nešto naučio, mada upravo iz poštovanja prema toj pouci
nisam s njim nikada na otoku progovorio ni jedne riječi: “Tko meditira, taj ne govori. Tko govori,
taj ne meditira”. Tek nakon 5—6 godina, kad sam se i ja već odselio s otoka i nastanio se u nešto
brdovitijoj plantaži kakaoa, stigao je jedne večeri pred najveći buddhistički praznik, dan punog
Mjeseca u maju, pred moja vrata. Bio je potpuno iscrpljen i bolestan, tako da sam ga nakon
nekoliko dana morao odvesti u Kandy liječniku. Već 15 godina ne stanuje nigdje, bar ne dulje od
nedjelju dana. Svakih nekoliko godina dovedu ga dobri ljudi koji ga nađu iznemoglog na putu u
naš matični samostan u Colombu, Vađir-arama, na liječenje od dizenterije, malarije i svih vrsta
glista i parazita. — Ali postao je govorljiv, vrlo govorljiv — kao i svi mi šutljivi pustinjaci u
zgodama društvene “dekompresije” — kako ja nazivam tu pojavu iz vlastitog psihološkog iskustva
i promatranja na samom sebi. Od tada ovaj moj utihnuli mudrac i “dobri prijatelj” (to je službeni
naziv za učitelje meditacije još od Buddhinih vremena) nije nikad prolazio područjem gdje sam
živio u samoći a da ne svrati na koji dan. Pričao mi je kako najradije živi u divljim napuštenim
spiljama negdašnjih pustinjačkih naselja, često i mjesecima na istom nepristupačnom mjestu,
čekajući smrt mirne duše, o mnogim doživljajima s divljim životinjama pa i s opasnim zmijama s
kojima izgleda da se najlakše sporazumijeva recitirajući im slavne Buddhine stihove o “sveopćoj
ljubavi” (Metta-karaniya-suttam) koji snažno djeluju svojim vibracijama i na kičmu slušaoca, a ne
samo na sluh (za koji evropska znanost tvrdi da ga zmije uopće nemaju). Pričao mi je i detalje.
Smirena zmija više neće da ode svojim putem slijedeći recitatora kuda god je vodi dok izgovara te
magične stihove.

Ali dok smo još bili zajedno na pustinjačkom otoku (da završim prekinutu priču koja se nekako
lomi na svakom zaokretu rečenice), jedne sam večeri pred zalazak sunca obilazio prohodni dio tog
otoka. Put se penje najprije prilično strmo, usječen u sjeverni obronak. Prolaz ispod kuće šutljivog
Nijemca, zato je uvijek uzorno pometen i čist. Na zaokretu prema velikoj staroj kući otvara se
prilično slobodan vidik prema stražnjoj obali jezera, manje nastanjenoj, koja nam je najbliža.
Nedaleko od te obale je i treći mali otok, sadašnji “zmijski otok”, na koji naš “kralj kobra” nije
pristao da preseli. Na tom se otoku vrši i spaljivanje mrtvaca iz pustinjačkog naselja.

Gledajući niz strminu učinilo mi se da prema našoj obali pliva jedna kabara. Primijetio sam da joj
se gornji dio tijela uz površinu vode neobično lijepo ljeska u posrednom zelenkastom osvjetljenju
koje pri zalasku sunca obasjava tu sjeveroistočnu stranu jezera poluzaklonjenu otokom. Tada je
neočekivano moja kabara nestala pod površinom, desetak metara daleko od obale, i nije se više
pojavila. Čini mi se da kabare ne rone, a pogotovo da se ne zadržavaju pod vodom. Možda je to
bio naš izgnani zmijski car koji se približio tajnom ulazu u svoj dvor u punom grimizu sutona i tu

15 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

se blizu obale pritajio iz opreza prema urotnicima, čekajući da padne mrak.

Red je na kraju da razjasnim i ime lica kojemu je u naslovu posvećen ovaj odlomak pisma --
mangupa Kiri-kiri. Kiri na sinhalskom jeziku znači “mlijeko”. Opisao sam njegovu ljubav za kiselo
mlijeko, a voli i slatko. Ali da mu je to postalo ime, ili tačnije rečeno prezime, doznao sam od
našeg pojca. Predvečer kad se skupljamo na posljednju šalicu čaja u dana-sali i zadržavamo pred
ulazom pod stablom divlje paprike, koje je visoko blizu 2 metra i puno sitnih plodova jedva većih
od centimetra a strahovito ljutih, kojima u nešto manjem žbunju obiluju sve ovdašnje đungle, stari
pojac ima običaj da se pojavi iza ugla s pogačicom ćapatija pa stojeći ispod paprike doziva
“kiri-kiri”, lomeći komadiće i bacajući ih na pola puta prema uglu đungle u travu. Tada se iz tog
ugla pojavi “divlji” mangus i u dva-tri skoka dođe na određeno mjesto, pokupi svoj zalogaj i
pobjegne natrag u guštik. I tako uvijek ponovo za svaki zalogaj. Ime Kiri-kiri odgovara
škrebetavom glasu mangusa, bar njegovoj prvoj frazi kad se oglasi. Kasnije pomoćnik na kojega
se naš stari majstor ljuti ponizno odgovara malo tišim guđenjem. Ta dva glasa skupa — ton
mangupskog dijaloga — dobro odgovaraju imenu slavnog mangusa u iKiplingovoj priči
“Riki-tiki-tawi”.

Cvrčak i meditacija

"Zvuk je trn za prvi stupanj zadubljenja."


(Anguttara-nikayo, V, 134)

Prije nekoliko dana naš je pojac otišao “na dopust”. Pl-rit (večernji obred) postao je vrlo tih. S
moga mjesta u dana-sali vidi se ljepša, dublja strana otoka, najprije obrub narančastog cvijeća, a
u pozadini visoka stabla potpuno zastiru nebo. Oko šest sati, kad se skupljamo, sunce upravo
zalazi. U jedva čujnom ritmu hvalospjeva Buddhi, njegovoj nauci i prosjačkom redu njegovih
sljedbenika promatram najprije kako se gase narančasta svjetla cvjetne ograde u sutonu. Zatim
se, prije potpunog mraka, pale preda mnom u daljem rastojanju neobične zvijezde đungle. To su
sitne pukotine među gustim lišćem šume kroz koje prosijavaju tačke sutonjeg neba. Pošto vjetar
ne prodire kroz đunglu nikad ravnomjerno ni na rasponu od nekoliko metara, poneki dijelovi tih
fantastičnih sazvježđa titraju kao nad burnim morem, dok su drugi potpuno mirni. Neka od tih
sazviježđa znaju biti vrlo pravilna. S poluglasom našeg pirita gasi se i to fantastično nebo. Ljeska
se još samo pozlaćeni Buddho u čijem je podnožju mala petrolejka. Tada maha-thero skloni novinu
kojom je bila zasjenjena veća petrolejka na stolu pred njim. Slijedi posljednja dnevna šalica čaja.

U sedam sati sam već u svojoj kuti. Do osam čitam, a zatim posljednji sat prije spavanja provodim
u meditaciji. Smatra se da bi kasnije noću vrijeme za to bilo povoljnije zbog dublje tišine. Za sada
naši ždralovi dobro i marljivo iskorišćuju cijelu noć za ribolov i vrlo su bučni. Najnevjerojatnija je
upornost kvocanja ženki, neprekidno po danu i po noći.

(Nedavno sam čitao jedan idiličan opis života sijamskih bhikkhua thudonga, lutalaca i potpunih
beskućnika. Bhikkhu gdjekad ustaje nedugo iza ponoći, prikači lampion na stabio bambusa i
pokušava meditirati hodajući gore-dolje utrtim puteljkom. Ali graja cvrčaka i u to doba, kad sve
ostale životinje spavaju, zna tamo biti zaglušljiva.

Moj je pratilac u večernjoj meditaciji samo jedan cvrčak. Već dugo vremena čujem njegov glas
uvijek iz istog ugla u dvorištu. Uvjerio sam se na svoje veliko nezadovoljstvo da cvrčkovo cvrčanje
nije monotono, bar ne toliko koliko bi trebalo da bude da prema njemu uravnotežim disanje, jer na
to zapravo želi da me prisili.

“Slušanje tišine” u vježbanju meditacije jednako je dile>tantska pojava kao kad loš glumac sluša

16 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

vlastiti glas dok recitira na pozornici. Ali ja sam jedva i još nepotpuno prešao stepen duhovne
sabranosti gdje postepeno isključenje djelovanja viših osjetila kao intelektualne podloge dovodi
konačno svijest pod preuveličani utjecaj najnižeg, dodirnog osjetila. Na svakoj tački kože koju
uspije da nadraži trun prašine, kapljica znoja, neprimjetni pokret dlake, a vjerojatno i zagrijavanje
određenog dijela kičme uz naslon, osjet svrbeža naglo raste i sužava se u ubod čim na njega
padne oslobođena “zraka pažnje”. Osnovno pravilo okomitog držanja kičme bez oslona u fiziologiji
yoge odnosi se najprije na ovu opću početničku pojavu. Kasnije sam naučio da ta hipersenzibilnost
kože može prirodno da se koncentrira na područje čela koncentracijom pažnje na centar (ćakram)
između očiju. Ta je pojava i evropskim fiziolozima (u Schulzovom “autogenom treningu”) poznata
kao fiziološki “doživljaj aure”, a vježba se koristi za rashlađenje glave i protiv glavobolje.

Često mi je teže da odvojim pažnju od cvrčkovog cvrčanja nego da uskladim s njim vlastito
disanje. Tada njegovi poremećaji ritma znaju biti vrlo neugodni. Ponekad zašuti dulje vremena i
tako dozvoli mojoj pažnji da se udalji od njega i da utone ispod praga neodrživih zamjedbi
praznine i tišine svijeta oko mene. Kad mu je cvrčanje dovoljno dugo ravnomjerno, postižem isto
neprimjetno odvajanje privremenim usklađivanjem disanja s njegovom pjesmom. Voljnim otporom
nije moguće svladati glavnog protivnika sabranosti — zvuk. Inače buddhistička meditacija
isključuje primjenu vježbi disanja tipičnih za yogu. Predmet vježbe je pažnja, a ne disanje. Zato
disanje treba da ostane prirodno. U nekoliko kasnijih pisama pokušat ću da opišem meditaciju kao
disciplinu (ne “tehniku”!) svagdašnjeg života, put njegova “pročišćenja” -- katharsis.

Marginalije

– Ne veselim se životu, ne veselim se ni smrti.


Iščekujem kraj svog roka, kao nadničar isplatu.
– Ne veselim se životu, ne veselim se ni smrti.
Iščekujem kraj svog roka razborito i strpljivo.
(Thera-gatha 607 et passim)

– Koliko smo sposobni da se odvratimo od htijenja, toliko potičemo buđenje napuštenosti.

* * *

– Onda na što treba da čekamo? I gdje da čekamo? Jedva da još znam tko sam i gdje sam.
– Nitko od nas to ne zna, čim prestane da sebe obmanjuje.

* * *

– Pa ipak još uvijek imamo svoj put?


–- Taj trag, međutim, iščezava napuštanjem, a potpuno je utrnut u napuštenosti.
(M. Heidegger,Gelassenheit)

...Kome je razriješenost postojbina,


tome je kao ptici u zraku teško naći trag.
(Dhamma-padam 92)

-- Postoje, dakle, dvije vrste mišljenja, od kojih je svaka opravdana i nužna na svoj način:
kalkulativno mišljenje i meditativno mišljenje.

* * *

17 of 18 4/13/2007 4:01 PM
Veljaèiæ: Priroda oko mene file:///C:/My%20Web%20Sites/Budizam%20-%20Saj...

-- A tada? Tada će čovjek zanijekati i odbaciti svoju vlastitu posebnu prirodu -- po kojoj jeste
meditativno biće.
(M. Heidegger, Govor u spomen kompozitoru K. Kreutzeru)

* * *

Postoji patnja, ali ne onaj tko pati.


Postoje djela, ali ne onaj tko radi.
Postoji razrješenje, ali ne onaj tko razriješen biva.
Postoji put, ali na njemu putnika nema.
(Visuddhi-maggo, XVI, 90)

Rev. 1/2/2007

www.geocities.com/budizam/texts/veljacic/priroda.html

18 of 18 4/13/2007 4:01 PM