You are on page 1of 15

Odavno je potrošena fraza da je Puškin početak svih početaka ne samo u

ruskoj književnosti, nego i u ruskoj umetnosti u celini, u ruskoj kulturi uopšte.
Njegova dela inspirisala su mnoge ruske slikare, osvetlila im ruske pejzaže, ona
ogromna prostranstva pod stepskim rastinjem i čuvenim ruskim šumama obraslim
crnogoricom i belom brezom, tamna ogledala mnogobrojnih ruskih jezera, okna
rudnika zlata na Dalekom Istoku u kojima su radili Puškinovi prijatelji, prognani
učesnici decembarskog ustanka 1825. u Peterburgu čuveni dekabristi, prve
lučonoše velikih evropskih slobodarskih ideja u Rusiji.

Njegova dela su svojom muzikalnošću nadahnula ruske kompozitore da ih uglazbe u
poznate melodije ruskih romansi u kojima su prateći tonovi veoma slični kineskom i
japanskom melosu pa smo tako počeli i u ruskom narodnom melosu da
prepoznajemo odjeke Dalekog Istoka. Zato bi onoj definiciji o početku svih početaka
valjalo dodati da je u Puškinovim delima ruski narod prvi put sagledao sebe samoga,
svoju dušu sa svim njenim lepim i ružnim stranama. U njegovim delima je
prepoznavao sve ruske predele kojima je Puškin prošao i osetio u njima onu lepotu
koju neposredno posmatrajući ih nije video. Tako, kada danas prođete parkovima u
Carskom Selu, gde se nalazi “Carskoselski licej” u kome je Puškin proveo svoju prvu
mladost, i vodiči i publika zastaju kod prudova, rundela sa cvećem, kraj potočića i
grmova na uzvisinama i zaravnima i sa zanosom izgovaraju Puškinove stihove u
kojima je svako mestašce u tim parkovima prepoznatljivo i do tančina opisano.

A ulazeći u Carskoselski licej (koji je danas muzej) mnogi se sećaju njegovih stihova
napisanih po završetku liceja i pisanih svake godine povodom susreta sa drugovima
iz liceja. Ti stihovi predstavljaju ceo jedan neoformljen ciklus u Puškinovoj poeziji. U
njima se može pratiti razvoj pesnikove misaonosti i njegov odnos prema životu i
svetu, njegovo shvatanje prijateljstva, drugarstva, ljubavi, dužnosti, smena Erosa sa
Tanatosom u njemu. Te pesme su sećanje na Carsko Selo, na đačko doba, na
mladost, na istorijske događaje koji su obeležili to vreme, pre svega na Napoleonovu
najezdu, na tajna društva koja su se početkom XIX veka u Rusiji formirala, na surovu
vladavinu Nikolaja I, na progonstva zatočenika slobodne misli u Sibir itd.
U tim sećanjima se smenjuju sećanja na mladalačku radost življenja, na raskalašne
burne neprospavane noći s čašom u rukama, razmišljanja o sumornom monotonom
životu službenika i porodičnih ljudi, svakodnevne brige, razočaranja, izneverene
nade i prevrtljivi prijatelji, ugasli zanos, vaj za prošlošću, neizvesna budućnost,
turobna sadašnjost i sigurna smrt.

Te lično doživljene teme su ustvari univerzalne, opšteljudske. Među njima je Puškin
sam najdublje doživeo i bol i radost ljubavi, razočaranje i prijateljstvo i prijateljsku

vernost, porušene ideale, raspršeni san o slobodi i osuđenost čovekovu na umiranje.
Mnogo puta je bio bolno ponižavan. Veoma stari i ugledni plemićki rod Puškinovih
nije bio bogat. Po znamenitosti roda imao je pravo da se upiše u prvu generaciju
vaspitanika Carskoselskog liceja, ali porodica njegove izabranice koju je strasno
zavoleo, nije smatrala da joj on može obezbediti siguran život, a još manje da će
doprineti dobrom udomljenju njenih pet sestara i nije se saglasila na njegov brak.
Prosio ju je tri puta, svaki put sa boljim materijalnim mogućnostima, a njoj se na
njegovu sreću nije javljala bolja prilika pa su mu je najzad dali. Svoju veliku ljubav
prema Nataliji Gončarovoj svojoj supruzi, opevao je u svojim najlepšim pesmama
ranog perioda. Ali na nju je bacio oko sam car Nikolaj I lično; proizveo je mladog
pesnika u svog paža i obavezao ga da sa svojom suprugom bude na svim
svečanostima i drugim primanjima u dvorcu. Ceo Peterburg, a naročito krug oko
dvora, znao je zašto. A on je trpeo to poniženje i da bi preduhitrio druge sam je na
svoj račun pravio grube šale.

Još jedna žena pred kojom mu je srce življe zaigralo, Amalija Riznić, supruga
tršćanskog trgovca srpskog porekla, koja je u svom salonu u Odesi skupljala
umetničku elitu toga crnomorskog grada i bila predmet opšteg njihovog obožavanja,
sama je bila neizlečivo bolesna od tada romantične pesničke bolesti, tuberkuloze i
rano je umrla. Njoj je Puškin napisao dve divne pesme:

“Hoćeš li mi oprostiti što sam u mašti zbog tebe ljubomoran bio
Ljubavi moje bezumno uzbuđenje
Ti si mi verna, pa zašto onda voliš uvek da plašiš moje uobraženje…”

Kad je bolesna krenula da potraži svojoj boljci leka u rodnom kraju bio je očajan.
Svoj očaj je ovekovečio u pesmi bez naslova koja počinje stihom:

“Zbog želje za obalama otadžbine daleke
Napuštala si ovaj tuđi kraj,
U nezaboravni i tužni čas taj
Ja sam dugo plakao pred tobom…”

Pesma je napisana očevidno kada je već do njega došla i vest o njenoj smrti, jer na
kraju pesme, on opla-kuje s nevericom i njenu smrt:

“Tvoja lepota, tvoje patnje
Nestale su u posmrtnoj urni
A s njima i poljubac novog sastanka…
Ali ja ga čekam, ti si na redu da ga daš…”

Za Puškina, međutim, ljubav nije bila samo lični doživljaj, nego jedna od večitih
pesničkih tema koju je on najčešće opevao kao neuzvraćeno, bolno, nesrećno
ushićenje, kao otmenu prigušenu tugu koja se savlađuje. Ljubav je u njegovoj poeziji
osećanje koje oplemenjuje, uzvisuje i zbog toga se patnja koju ona izaziva po pravilu
prašta, čak čini neku vrstu zadovoljstva koje nikako nema karakter mazohizma, već
je izraz poštovanja prema voljenoj ličnosti i priznavanja prava toj ličnosti na
slobodan izbor. Takva je, na primer, Tatjanina ljubav u “Evgeniju Onjeginu”, ili ljubav
Lenskog prema Olgi u istom romanu. Ona je dubok doživljaj koji suštinski menja
ličnost.

Takva je i ljubav u pesmi “Voleo sam vas” u ovoj zbirci. Ta kratka pesma ima skoro
dramsku strukturu koja je znak za dramatičnost doživljaja, a ta dramatičnost je
sasvim umirena i obuzdana u verbalno realizovanom iskazu. Lirski junak tu vodi
dvostruki razgovor: sa samim sobom i sa voljenom osobom. Pri tome replike
unutrašnjeg dijaloga sa samim sobom, nisu realizovane ali su sadržane u formulaciji
replike u razgovoru lirskog junaka sa voljenom osobom. On kaže:

“Voleo sam vas: ljubav još možda,
U duši mojoj nije zgasla sasvim…”

Između ove dve izjave stoje pitanje i odgovor postavljeno sebi: Da li sam vas voleo,
ili vas još volim? Odgovor je u stihu verbalno realizovan: Možda vas još uvek volim.
Sledećih šest stihova u ovoj oktavi su smirivanje tog dramatizma, opis svih atributa
ljubavi: pokoravanje voljenom biću, ljubomora prema njemu, iskrenosti i nežnosti.
Što je sve odgovor na pitanje “Šta je ljubav?”. Je li to težnja da se prisvoji ono što
vas privlači, što volite, ili težnja da se potpuno predate, prepustite onom koga volite

(pokornost ili ljubomora). Na to zapretano u konstrukciji i izrazima pitanje Puškin
odgovara: “Neka vam Bog da da vas drugi tako voli”. Svi Puškinovi iskazi o ljubavi
su u tim dilemama i sa sličnim ishodom. Taj postupak skrivanja dela nije samo
sadržina psihološkog reda. On je izraz shvatanja da se ljubav nikada do kraja ne
može rečima iskazati, zato što su reči racionalne, razumske kategorije, zasnovane
na našim razumskim psihizmima, a ljubav je emocionalna kategorija koja se
racionalnim sredstvima može samo opisivati, ne i iskazivati. Ona se potpunije
iskazuje muzičkim sredstvima. Zato su Puškinove pesme o ljubavi izuzetno
muzikalne i kako je to Andrej Beli primetio analizujući i u ovoj zbirci objavljenu
pesmu “Ne pevaj lepotice preda mnom”. Beli konstatuje da je duševni poriv u toj
pesmi praćen ritmičkim porivom, dok je slika stvarnosti data u manje više mirnom,
čak statičnom tempu. Slike stvarnosti su umirene dok su ritmom izražena osećanja
burna. Tim kontrastom u formi pesnik saopštava protivrečnost između svoga
duševnog stanja i stvarnosti oko sebe, kroz to on konstatuje poznatu ravnodušnost
prirode prema čovekovim intimnim preživljavanjima, burama i dramama u njemu. I
tako iz pesme u pesmu ljubav u Puškinovoj poeziji ostaje tajna, neodgonetnuto
stanje duha.

Za razliku od toga, mnoga od ovih “prokletih” pitanja koja su za pesnike njegove
generacije bila obavijena velom misterije za Puškina su bila razumna i umu
dostupna.
Smrt, na primer, u njegovoj poeziji je završna činjenica života. Život, zapravo nije
ništa drugo do umiranje i prvi krik deteta na izlasku iz utrobe materine je i prvi
korak ka smrti. Na pitanje koje on postavlja u jednoj od u ovoj zbirci navedenih
pesama:

“Dare uzaludni, dare slučajni,
Rad’ čega te meni sudba dodelila?
Il’ zašto te ona kleta,
Onda na smrt osudila?
Koja me to vraška sila
Dozvala iz ništavila,
Dušu strašću ispunila
I sumnjama uzbudila?
Nemam cilja nikakvoga:

Srce je pusto, prazan um,
Obhrva me teška tuga
Monoton života šum.”

- on u drugoj pesmi odgovara:

“Vreme je, prijatelju, vreme! Mira srce traži,
Dan za danom leti i svaki tren odnosi
Česticu našeg bića, a ti i ja zajedno.

“Spremamo se tek da živimo, a gle upravo mremo…” Pitanje koje se nalazi u
njegovoj pesmi, pitanje koje je ispunilo celu tu pesmu na isti način kao i on
postavljali su gotovo svi pesnici njegove generacije za koje su i život i smrt bili tajna,
misterija. Lirski junak u prvoj pesmi bolno ne shvata činjenicu da je život osuđen na
smrt, činjenicu da je Tanatos čovekov usud na rođenju i kad to naslućuje on se i
života odriče: “Živote zašto si mi dat?” pita se. Lirski junak u drugoj pesmi smatra
da je to čak dobro:

“Na svetu sreće nema, al’ ima mir i sloboda.
Odavno se umorni rob zaneo mišlju o bekstvu
U daleku obitelj rada i čistog blaženstva.”

To jasno znači da smrt nije smrtna kazna kao što je u prvoj rečenici imlicitno rečeno,
nego je upravo suprotno: prelaz iz mukotrpnog života koji iscrpljuje snage čovekove
u blaženstvo. On ignoriše i shvatanje da je život umiranje, tvrdnju apostola Pavla
koja je sušta dijalektika: “Ja umirem svakog dana” tj. svaki tren koji prođe nikad se
više neće ponoviti nikome, sve prolazi bespovratno. Ignoriše i tezu da je umiranje
jednog oblika uslov nastajanja, rađanja novih. On život i smrt ne stavlja ni u kakav
odnos.

Smrt je jednostavno po njemu izlaz iz mukotrpnog života u blaženstvo i ako se te
dve činjenice porede, iz njegovih formulacija izlazi da je smrt čoveku lakša od
života. I ne samo da je lakša, nego je i lepša. Život je mukotrpan, iscrpljujući,
nemiran, a smrt je spokoj, blaženstvo. Život i smrt su po njemu, dakle, suprotnosti.
A pošto su sastavni deo istog fenomena one su sjedinjene suprotnosti koje jedna
drugu ne isključuju, nego potvrđuju.

Kad postavlja ova večna pitanja i kada se o njima izjašnjava u svojim pesmama,
Puškin ne razmišlja kao filozof, ne umuje apstraktno, nego izvodi zaključke iz svog
ličnog iskustva, a ponekad i uopštava pojedinačne i posebne slučajeve. Njegove su
misli utemeljene na osećanjima, njegovi zaključci počivaju na ličnim utiscima i
doživljajima. Zato su njegove poetske slike sasvim konkretne, stvarne. Ali iz istih
slika proizilaze pesnikovi zaključci koji nisu ograničeni samo na jednu konkretnu
stvarnost, ni na jedno konkretno vreme. To su zaključci koji su postali univerzalne
istine i izdržali proveru mnogih decenija tokom skoro dva veka. U odnosu na svoje
vreme one su bile apsolutno nove i na nov način saopštene. U odnosu na potonje
generacije ruskih pesnika one su bile podsticaj za nova traženja i nove odgovore u
misaonoj sferi, nove oblike u formalnoj sferi. Iz njih je izašla Puškinska plejada
pesnika, odjeci njegovih ritmova i melodija su sasvim prepoznatljivi i razgovetni u
poeziji ruskih pesnika sredine veka: Feta, Tjutčeva, Polonskog, Majkova… Gogolja je
neposredno podstakao da napiše “Mrtve duše”, Ljermontovu je njegova smrt bila
povod za značajnu pesmu “Povodom Puškinove smrti”. U podtekst svojih dela utkali
su ga ruski simbolisti na kraju XIX veka i početku XX veka i to ne samo u svoju
poeziju, nego i u najbolja svoja prozna ostvarenja. Tako je, na primer, svet ostvaren
u njegovoj poemi “Bronzani konjanik” koju je on nazvao “pripovetkom u stihovima”,
dobio svoje potomke u romanu Andreja Belog “Peterburg”. Otmena stanovnica
Carskog Sela, Ana Ahmatova je s dubokim pijetetom prema Puškinu opevala
carskoselske parkove i statue u njima, skladnu gamu njihovih boja, u kojima
preovlađuju sve nijanse zelenoga koje se tokom godina menjaju u žuto, mrko i
rujevo. I možda najtačnije ga je u razvoju ruske književnosti obeležila Marina
Cvetajeva u svojim “Stihovima Puškinu” gde čitamo da je Puškin:

“Na okretnici
Ruske sudbine:
Genije uzleta
Trka,
Borbe.”

Čak je i Majakovski koji je potpisao onaj famozni manifest futurista u kome su ovi
pesnici izneli zahtev da se Puškin i sva klasična ruska književnost “zbace s
parobroda savremenosti”, i on je konačno priznao da je Puškin za rusku kulturu isto
toliko važan kao i futuristi, rekavši da će on (Majakovski) i Puškin u istoriji ruske
književnosti ostati “jedan pored drugog, Vi na P, pod slovom P, a ja pod slovom M”.

I ne samo u poeziji. “Početak svih početaka” bio je on i u velikoj ruskoj prozi, u
ruskoj dramskoj literaturi. Prvi je u ruskoj književnosti napisao dramu “Boris
Godunov” kako je sam u jednom pismu rekao “po pravilima oca našeg Šekspira”.
Razradio je tip “suvišnog čoveka” koji je kao književni junak kao crvena nit prošao
kroz celu rusku književnost “zlatnog veka” (XIX) u delima Hercena, Turgenjeva,
Ljermontova i dr. Predskazao je pojavu junaka Fjodora Mihailoviča Dostojevskog u
svom Germanu, junaku pripovetke “Pikova dama” i udario temelje ruskoj socijalnoj i
istorijskoj pripovetci u “Dubrovskom” i “Kapetanovoj kćeri”. Za ovu poslednju Marina
Cvetajeva kaže: “Puškin je bio pesnik. Ali nigde kao pesnik nije bio tako snažan kao
u “klasičnoj” prozi “Kapetanova kćer”!”
Tolstoj je u svojim dnevnicima zabeležio da je za nastanak romana “Ana Karanjina”
bilo presudno ponovno čitanje Puškina i da su prve slike kojima se nadahnuo za taj
roman bile iz Puškinovih dela. Dostojevski je na otkrivanju spomenika Puškinu u
Moskvi održao svoj čuveni programski govor. I opet Marina Cvetajeva je to najtačnije
rekla: “Puškin je sve njih zarazio ljubavlju. Rečju ljubav”.

I danas Rusi počinju život Puškinovim bajkama koje čitaju u detinjstvu, u njegovoj
ljubavnoj poeziji traže pouke i savete u prvoj mladosti. a pesme o smrti i rezignaciji
su im uteha u starosti. Tako ih Puškin prati celog života. I svaki novi susret sa
Puškinom je praznik. Ne samo za Ruse, već za sve one koji razumeju i zavole
njegovu poeziju. U tom pogledu više šanse imaju oni koji ga čitaju u originalu, koji sa
njegovom poezijom komuniciraju kao sa muzikom i obraćaju joj se na prijateljski
“Ti”. Neka je sretan i našoj publici ovaj novi susret sa Puškinom!

Mila STOJNIĆ

DIO GOVORA ODRŽAN PRILIKOM OTKRIVANJA SPOMENIKA A. S. PUŠKINU U MOSKVI,
NA SVEČANOJ SJEDNICI DRUŠTVA PRIJATELJA RUSKE KNJIŽEVNOSTI - 8. JUNA, 1880
GODINE

„Puškin je isključiva, a možda i jedinstvena manifestacija ruskog duha“ - rekao je
Gogolj. Ja ću sa svoje strane dodati još: i proročanska. Zaista, u njegovoj pojavi ima
nečeg neosporno proročanskog za sve nas Ruse. Puškin dolazi baš u samom početku
našega pravilnog samosaznanja, koje tek što se pojavilo i začelo u našem društvu
čitav jedan vijek poslije Petrovskih reformi, i njegov dolazak snažno pomaže
osvjetljavanju našeg tamnoga puta jednom novom svjetlošću, koja daje nove
smjernice. U tom pogledu Puškin je proročanstvo i putokaz. Ja dijelim djelatnost
našega velikog pjesnika na tri periode. Ne govorim sada kao književni kritičar:
dotičući se Puškinovog stvaralačkog rada ja hoću da protumačim moju misao o
njegovom proročanskom značaju za nas i da objasnim kako ja shvatam tu riječ.
Napomenuću, uzgred, da po mom mišljenju ipak nema čvrstih granica izmedu
pojedinih perioda Puškinove djelatnosti. Tako, na primjer, ja mislim da početak
Onjegina spada u prvu periodu pjesnikovog rada, a da je Onjegin završen u drugoj
periodi, pošto je Puškin već našao svoje ideale u svojoj zemlji, pošto ih je potpuno
shvatio i zavolio svojom vidovitom dušom, koja je umjela da voli. Često kažu da je
Puškin u prvoj periodi svoga rada podražavao evropske pjesnike -Parnia, Andrea
Šenie i druge, a naročito Bajrona. Nema sumnje, evropski pjesnici uticali su znatno
na razvitak njegovoga genija, i taj uticaj je djelovao kroz čitav njegov život. Pa ipak,
čak ni najranije Puškinove poeme nijesu bile samo podražavanje, u njima se već
izražavala vanredna samostalnost njegova genija. U podražavanjima se niđe ne
može naći toliko samostalnosti patnje i toliko dubine samosvijesti, koliko ih je Puškin
dao, na primjer, u Ciganima - poemi, koja po mom mišljenju spada čitava još u prvu
periodu njegovoga stvaralačkog rada. A da već i ne govorim o stvaralačkoj snazi i
zamahu, kojih ne bi bilo toliko da je on samo podražavao. U tipu Aleka, junaka
poeme Cigani, nazire se već snažna i duboka, potpuno ruska misao, koja je kasnije
izražena u tako harmoničnom savršenstvu u Onjeginu, đe se skoro taj isti Aleko
javlja, ali ne više u fantastičnoj svjetlosti, već u opipljivo-realnom i razumljivom
obliku. U Aleku Puškin je našao i genijalno ocrtao nesrećnog skitnicu koji se potuca
po svojoj rođenoj zemlji, onoga istorijskog ruskog paćenika koji se po istorijskoj
neophodnosti pojavio u našem društvu, odvojenom od naroda. On ga, naravno, nije
našao samo kod Bajrona. Taj tip je vjeran i bez pogreške pogođen, on je stalan i
trajno ukorijenjen u našoj ruskoj zemlji. Ti ruski beskućnici-skitnice potucaju se još i
do danas i njihovo skitanje, izgleda, neće se tako skoro svršiti. Oni, istina, ne idu
danas više u ciganske tabore, da u tom divljem i neobičnom ambijentu, kod Cigana,
traže svoje svjetske ideale i da se u naručju prirode odmaraju od haotičnog i
apsurdnog života našega ruskoga - inteligentnoga društva, ali zato udaraju u
socijalizam, koga za Alekovo vrijeme još nije bilo, idu sa novom vjerom na drugu

njivu i rade još na njoj revnosno, vjerujući - kao i Aleko - da će svojim fantastičnim
radom postići svoje smjerove i sreću ne samo za sebe već i za čitavo čovječanstvo.
Jer ruskoj skitnici je potrebna sreća čitavoga svijeta, da bi se mogao smiriti: od toga
on ne popušta nikako, - razumije se, dok se radi samo po teoriji. To je uvijek onaj isti
ruski čovjek, koji se javlja samo u raznim epohama. Taj čovjek, ponavljam, začeo se
baš početkom drugog vijeka poslije velike Petrovske reforme, u našem
inteligentnom društvu, otrgnutom od naroda, od narodne snage. Aleko, naravno, još
ne umije da pravilno izrazi svoju tugu: kod njega je sve to još nekako apstraktno, u
njemu vidimo samo čežnju za prirodom, žalbu na velikosvjetsko društvo, svjetske
težnje, plač za istinom, koju je neko neđe izgubio i koju on nikako ne može da nađe.
Ima tu malo Žan-Žaka Rusoa. U čemu se sastoji ta istina, đe bi se i u čemu ona
mogla manifestovati i kada je stvarno izgubljena - on, razumije se, ne može ni sam
da kaže, ali on pati, pati iskreno. Jasno je, žena, „divlja žena“, kako kaže jedan pjesnik, mogla mu je još ponajprije pružiti nadu na spasenje od njegove patnje, i on se
sa lakomislenom ali strasnom vjerom hvata za Zemfiru: „Evo, misli, đe je moj spas,
evo đe je, možda, moja sreća, ođe u naručju prirode, daleko od svijeta, ođe kod ljudi
koji nemaju civilizacije ni zakona!“ I šta se ispostavlja? - kod prvog sukoba sa
uslovima te divlje prirode on ne izdržava i prlja krvlju svoje ruke. Nesrećni fantasta
ne samo što nije valjao za svesvjetsku harmoniju, već nije bio potreban ni Ciganima
i oni ga ćeraju - bez osvete, bez zlobe veličanstveno i prostodušno:

O, ostavi nas, gordi čovječe
Divljaci smo, za zakon mi ne znamo,
Mi ne mučimo i ne kažnjavamo.

Sve je to, razumije se, fantastično, ali „gordi čovjek“ je realan i vješto pogođen.
Puškin ga je kod nas prvi pogodio, i to treba pamtiti. Ne, ta genijalna poema nije
podražavanje. U njoj se već naslućuje rusko rješenje problema, „prokletoga
problema“, u duhu narodne vjere i pravde: „Smiri se, gordi čovječe, i prije svega
skrši svoju gordost. Smiri se, besposleni čovječe i pregni na posao najprije na svojoj
njivi“, to je rješenje po narodnoj pravdi i po narodnom razumu. „Nije istina van tebe,
već u tebi samom: nađi sebe u samom sebi, potčini se sam sebi, zagospodari sam
sobom - i sagledaćeš istinu. Ta istina nije u stvarima, nije van tebe, nije tamo neđe
iza mora, ona je prije svega u tvom sopstvenom radu na samom sebi: pobijediš li
sam sebe, smirićeš se - i postaćeš slobodan, kako nikad nijesi mogao ni zamisliti,
započećeš veliko djelo i oslobodićeš i druge, poznaćeš sreću, jer će se život tvoj
ispuniti i razumjećeš najzad narod svoj i svetu istinu njegovu. Svesvjetske harmonije
nema ni kod Cigana ni niđe na drugom mjestu, ako je ti prvi nisi dostojan, ako si
zloban i gord i ako zahtijevaš „da ti se život dadne zabadava i ne pomišljajući da za
njega treba platiti“. To rješenje problema je u Puškinovoj poemi snažno

nagoviješteno. Ono je još jasnije izraženo u Evgeniju Onjeginu, poemi koja nije više
fantastična več opipljiva, realna, u kojoj je pravi ruski život utjelovljen sa toliko
stvaralačke snage i sa toliko savršenosti, kao nikad prije Puškina, a valjda ni poslije
njega.
Onjegin dolazi iz Petrograda - obavezno iz Petrograda, to je u poemi bilo nesumnjivo
neophodno, i Puškin nije mogao prepuštiti tako krupnu realnu crtu u biografiji svoga
junaka. U početku poeme on je još napola đilkoš i svjetski čovek, još je i suviše malo
živio, da bi mogao biti već razočaran životom. Ali ga već i tada počinje pohađati i
uznemiravati

Dosade tajne plemeniti demon.

U zabačenoj provinciji, u srcu svoje domovine, on se, naravno, ne osjeća kod svoje
kuće. On ne zna šta da radi tu, izgleda sam sebi kao gost u svojoj sopstvenoj kući.
Kasnije, potucajući se od dosade po svojoj rođenoj zemlji i po inostranstvu, on - kao
čovjek neosporno uraan i neosporno iskren - osjeća da je i u tuđini sam sebi tuđ.
Istina, i on voli svoj zavičaj, ali nema prema njemu povjerenja. Slušao je on,
naravno, i o domaćim idealima, ali im ne vjeruje. On vjeruje samo u potpunu
nemogućnost bilo kakvog rada na domaćoj njivi, a na sve koji vjeruju da je takav rad
moguć - i kojih je i onda kao i danas bilo malo - on gleda sa tužnim podsmijehom.
Lenskog je ubio prosto iz dosade, iz neke neodređene čežnje za nečim, ko zna,
možda iz čeznje za svjetskim idealom, -to i suviše liči na nas, to je vjerovatno.
Tatjana je sasvim drugačija: to je čvrst tip, koji stoji stabilno na svom podnožju. Ona
je dublja od Onjegina, - i naravno - pametnija. Ona već samim svojim plemenitim
instinktom predosjeća đe je i u čemu je istina, što se i pokazalo u završetku poeme.
Puškin bi, možda, bolje uradio, da je svojoj poemi dao Tatjanino ime, a ne
Onjeginovo, jer ona je neosporno glavna junakinja poeme. Ona je tip pozitivan, a ne
negativan, tip pozitivne ljepote, ona je apoteoza ruske žene i njoj je pjesnik odredio
da iskaže misao poeme u znamenitoj sceni poslednjeg Tatjaninog susreta sa
Onjeginom. Moglo bi se čak reći da se u ruskoj umjetničkoj literaturi nije skoro
nikada više ponovio toliko lijep pozitivan tip ruske žene - izuzev, možda, lik Lize u
Turgenjevljevom Plemićkom gnezdu. Ali Onjegin, vičan da gleda sa visine, nije
uopšte nikako shvatio Tatjanu, kada ju je prvi put sreo u zabačenoj provinciji, u
skromnom liku čiste nevine đevojke, koja je od samog početka osjetila pred njim
neku strepnju. On nije bio u stanju da u sirotoj đevojci zapazi njenu završenost i
savršenstvo, pa je možda nju zbilja smatrao za „moralni embrion“. Ona - embrion, i
to još poslije njenog pisma Onjeginu! Ako je u toj poemi neko embrion, onda je to
zacijelo samo on, Onjegin, to je neosporno. Ta on nju uopšte nije ni mogao shvatiti:
zar je on poznavao čovječiju dušu? On je apstraktan čovjek, nemirni fantasta kroz
čitav svoj život. Nije on nju shvatio ni kasnije, u Petrogradu, u liku otmene dame,

kada je, kako kaže u svom pismu Tatjani „razumijevao u duši sva njena
savršenstva“. To su, međutim, samo prazne riječi: ona je prošla kroz njegov život mimo njega, on je nije shvatio ni ocijenio; u tome i jeste tragedija njihovog romana.
O, da je nešto onda, na selu, kod prvog susreta s njom, stigao tamo iz Engleske
Čajld-Harold ili da se nekako tu obreo sam lord Bajron, pa videći njenu skromnu i
ustreptalo-zaplašenu ljepotu, da ga je upozorio na nju, - o! Onjegin bi smjesta bio
poražen i zadivljen. Ali, to se nije dogodilo i on, koji je tražio svesvjetsku harmoniju,
očitao joj je propovijed i postupio ipak sasvim pošteno, pa se onda, sa svojim
vaseljenskim bolom i sa rukama okrvavljenim u glupoj srdžbi, puštio u skitnju po
domovini, ne zapažajuči je, i klicao kletvu:

Ja pun sam snažnog života i mlad,
A šta da čekam - tugu, čežnju, jad!

Tatjana je to shvatila. U besmrtnim strofama svoga romana pjesnik je opisao kako je
ona posjetila dom toga čovjeka, za nju još uvijek čudnovata i zagonetna, da ne
govorim o umjetničkom savršenstvu, nedostižnoj ljepoti i dubini tih strofa. Vidimo je
u njegovom kabinetu kako razgleda njegove knjige, stvari, predmete, kako se stara
da iz njih odgonetne njegovu dušu, da riješi svoju zagonetku, pa najzad taj „moralni
embrion“ zastaje zamišljeno, sa čudnovatim osmijehom, naslućujuči rješenje
zagonetke i njene usne šapuču tiho:

Da nije on parodija tek jedna ?

F. M. Dostojevski

EVGENIJE ONJEGIN

Kako to kaže književnik Milorad Pavić, lik Onjegina sačinjavaju tri elementa. Prvo,
autobiografski element koji je u taj lik unio pjesnik. Puškin je svom junaku dao svoju

sredinu, svoje drugove, svoje probleme, a donekle i svoju sudbinu, čak i politička
ubjeđenja. Ali pjesnik je taj autobiografski elemenat jasno ograničio nazvavši
Onjegina svojim prijateljem i istaknuvši razlike između sebe i svog junaka.

Druga komponenta Onjeginovog lika je, po Miloradu Paviću, mnogo kompleksnija.
Riječe je o onim osobinama koje Onjeginov lik čine tipičnom pojavom, opštim likom
ruskog mladog čovjeka iz dvadesetih godina devetnaestog vijeka, sa tipičnim
problemima i tipičnom sudbinom. Riječ je o opštim i zajedničkim društvenim
pojavama izraženim kroz pojedinačan slučaj. To je tragedija čovjeka koji je prozreo
besmislenost svoje sredine i života koji ona vodi, napuštio sve to, ali nikako nije
uspio da uguši u sebi predrasude u kojima ga je ta sredina vaspitala. Iako je otišau u
selo, Onjegin nikada nije shvatio kakvo je ogromno vrelo snage običan narod koji je
živio pred njegovim očima. Odlično obrazovan i pametan čovjek, Onjegin lako
odbacuje lažni sjaj visokog društva. Ali kada mu neiskusna palanačka gospođica,
odgajana u porodici seoskih spahija, ponudi svoju ljubav i život, on je odbija,
nesposoban da se oslobodi društvenih konvencija i da umjesto njenog društvenog
položajan u njoj sagleda ženu koju će jednoga dana zavoljeti.

Tek pošto je Tatjanu sreo na visokom položaju prijestoničke hijerarhije, u sjaju i
taštini velikosvjetskog života, koji je i sam toliko prezirao, Onjegin je uspio da u njoj
otkrije onu vrijednost koju u palanačkoj gospođici nije bio u stanju da vidi. Tek tada
se strasno i iskreno zaljubljuje u nju. Bolje od svih kritičara, kaže Pavić, tu
protivrječnost u Onjeginovom karakteru istakao je Puškin Tatjaninim riječima u
posljednjim strofama romana.

Tako izgrađen lik Onjegina Puškin je učinio još reljefnijim suprotstavljajući mu lik
Lenskog, čovjeka obrazovanog u inostranstvu, oduševljenog filozofijom Kanta,
pjesništvom Getea i Šilera. Lenski iz Njemačke donosi nebouzdane slobodarske
ideje. Na tom polju Lenski je našao dodirne tačke sa Onjeginom i oni postaju
prijatelji. Ali, samo iz društvenih obzira, Onjegin prihvata dvoboj sa Lenskim, ubija
prijatelja i slomljen svojom nesposobnošću da se digne iznad društvenih okova
sredine, pada u još dublje razočarenje, u prećeranu duhovnu mlitavost i odaje se
sktitačkom životu.

Mnogobrojna umjetnička sredstva kojima je Puškin izvajao Tatjanin lik toliko
ispunjava tkivo romana da u njima ranije već ocrtane ličnosti Onjegina i Lenskog
dobijaju nova, cjelovitija značenja i tek u dodiru sa Tatjanom i njenom sudbinom
stiču svoju životnu i umjetničku potpunost. Svom dušom prava ruska đevojka,

Tatjana daje duboko nacionalno obilježje Puškinovom romanu. Ona je, kaže Pavić,
jedino lice u Puškinovom romanu koja svoju nesreću prima dostojanstveno, ne
gubeći ni u jednom trenutku ravnotežu zasnovanu na zdravoj podlozi ruske zemlje i
ruske tradicije. Tatjanin lik prvi je u nizu divnih karaktera ruske žene koje je dala
ruska književnost. Svi ti likovi, smatra Pavić, duguju svoj nastanak Puškinovoj
junakinji.

EVGENIJE ONJEGIN
(odlomak)

XXV

Ona se, dakle, Tanja zvala;
Čar i svežinu sestre njene
Priroda Tanji nije dala,
Da tim na sebe pogled skrene,
Ćutljiva, divlja, seti rada,
Bojažljiva ko srna mlada,
Sred porodičnog toplog krila
Ko tuđinka je ona bila.
Da mazi se ne beše sklona
Kraj oca i kraj majke svoje;
Sa decom ko i sama što je
Da skače nije htela ona;
Često, u prozor zagledana,
Sanjarila je celog dana.

XXVI

Sanjarenje - njen znanac stari
Od mladosti je njene rane
Krasilo maštom punom čari
Dokone, duge selske dane.
Prsti joj iglu nisu znali;
Da ukrašava derdev mali
Svilenom šarom - nije ona
Nikada bila mnogo sklona.
Tanji je draže bilo tada
Da se sa dobrom lutkom malom,
Sprema u igri i sa šalom
Za zakon što u svetu vlada,
I da joj deli opomene
Od svoje mame naučene.

XXVII

Al' sad, u ovim godinama,
Za lutke više nije znala;
O vestima i modi dama
Sa njima nije raspravljala.
Nestašluci joj behu strani;

Strašnih su priča drevni dani,
U tami zimske noći snene,
Obuzimali misli njene.
A kad bi dadilja dovela
Na livadu iz okoline
Decu da Olgi društvo čine,
Tanja da igra nije htela,
I klonila se smeha zvučnog
I zabavljanja njinog bučnog.