Professional Documents
Culture Documents
EKONOMSKI FAKULTET
SAŠA AKSENTIJEVIĆ
KRITIČKI PRIKAZ
Rijeka, 2010.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
SAŠA AKSENTIJEVIĆ
KRITIČKI PRIKAZ
Stranica
SAŽETAK..................................................................................................................... 1
2.1 Naslov................................................................................................................ 7
2.4 Literatura.......................................................................................................... 8
3. ZAKLJUČAK......................................................................................................... 9
SUMMARY.................................................................................................................. 10
PRIKAZ KNJIGE AUTORA
SAŽETAK
1
1. SINTETIZIRANI PRIKAZ DJELA
Knjiga The ugly truth about Milton Friedman djelo je dvaju autora, Lyndon H.
LaRouche Jr. i David P. Goldmana u izdanju njihove vlastite izdavačke kuće New Benjamin
Franklin House iz New Yorka, prvi put izdano 1980. godine. Lyndon H. La Rouche
kontroverzan je autor, ekonomist i politički aktivist iz Sjedinjenih Američkih Država rođen 1922.
godine. Osam puta je bio kandidat za predsjednika države iz demokratskih i laburističkih redova,
osnivač je poznatog La Rouche pokreta, te autor više stručnih djela iz područja ekonomije,
politike, povijesti, psihoanalize i filozofije. David P. Goldman, suradnik Lyndona H. La
Rouchea, ekonomist je i autor djela ekonomsko-političke tematike. Zbog podrške Ronaldu
Reaganu, njihova suradnja je prekinuta 1982. godine, kada je David P. Goldman zauzeo
rukovodeću poziciju u banci „Bank of America“. U svojim analizama često se koristi
demografskim analizama i koristi ekonomiku te primjenjuje holistički pristup jer smatra da su
glavni uzroci nestajanja nacija zapadnjački sekularizam, nefleksibilnost Islama i nepostojanje
striktnog sustava društvenih normi u Aziji.
Knjiga je opsega 350 stranica, sadržaja strukturiranog u osam logički povezanih poglavlja
čiji opsezi su uravnoteženi i variraju od 28 do 48 stranica. Svako poglavlje se sastoji od nekoliko
potpoglavlja čiji broj se kreće od dva do šest. Knjiga ima predgovor u kojemu se autori
zahvaljuju suradnicima i uvod, no nema klasični zaključak kao izdvojeni dio knjige. Umjesto
zaključka, autori koriste kombinaciju posljednjeg poglavlja koji predstavlja njihovu viziju,
odnosno alternativu sustavu koji oštro kritiziraju i dodatak knjizi, koji je u biti stenogram
intervjua s Miltonom Friedmanom po pitanju onih teza koje smatraju osobito kontroverznima.
Na početku knjige se nalaze kazalo te popis ilustracija dok se na kraju osim već navedenog
nalaze citirani izvori i pojmovno kazalo.
Djelo je napisano na američkoj inačici engleskog književnog jezika. Znanstveni je stil
prirodan, sustavan i pregledan. Knjiga se ne poziva na izdvojene recenzente.
2
monetarizma prema kojima se na fizičke ekonomske pojave može utjecati isključivo
promjenama u ponudi količine novca u opticaju.
Autori u predgovoru navode kako je dobra reputacija Miltona Friedmana među
američkim konzervativcima rezultat monstruozne prijevare i obrata teza te da je krajem
sedamdesetih godina 20. stoljeća primjena teorije monetarizma rezultirala depresijom u
američkoj ekonomiji. Oni smatraju da su rezultat praktičnog prihvaćanja Friedmanove teorije
ekonomska kriza u Čileu, pad kupovne moći usporediv s Velikom Depresijom i 22-postotna
inflacija u Velikoj Britaniji odmah nakon što je Friedman postao savjetnik vlade Margaret
Thatcher. Autori uvod dijele na tri podpoglavlja a u jednom od njih navode svoje reference kao i
zalaganje za primjenu ekonometrijske metode u ekonomskoj znanosti.
U prvom poglavlju s naslovom „What is Fascist Economics“ (hrv. „Što je fašistička
ekonomija“) objašnjava se da je Milton Friedman kao izvore svoje ekonomske misli i praktične
uzore imao ministra ekonomije u doba nacističke Njemačke, Hjalmara Schahta, poznatog po
tome da je omogućio prvi put u povijesti čovječanstva punu zaposlenost u nekoj državi
suzbijajući hiperinflatorna kretanja iz ranih 20-tih godina 20. stoljeća i zadužujući se kreditno
kod engleske Centralne banke, efektivno prepuštajući njemačku industriju Velikoj Britaniji i
čineći je špekulativnom igraonicom engleskog kapitala što je rezultiralo krahom ekonomije
1931. godine i usponom totalitarnog režima. Posljedica tog kraha je dolazak na vlast nacističkog
poretka. Uspoređujući situaciju Njemačke tijekom 30-tih godina, autori povlače paralelu s
američkom ekonomijom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća te demonstriraju da
su na fizičkoj razini nove investicije jedva dovoljne za amortizaciju kapitalnih dobara i zamjenu
postojeće obrazovane radne snage, posljedica čega je bila monetarna kriza. Greška monetarista je
u tome, smatraju autori, što ne prepoznaju da je problem u fizičkom sloju stvarne ekonomije,
nego smatraju da je jedini kriterij uspješnosti ekonomije održavanje stabilne razine cijena.
Posljedica toga su kontrola dohodaka radnika, cijena, kredita i naposljetku – racioniranje.
U drugom poglavlju s naslovom „Ruff versus Friedman“ (hrv. „Ruff protiv
Friedmana“), daje se pregled djela Jacquesa Rueffa, francuskog ekonomista koji je bio
ekonomski savjetnik francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea. 60-tih godina prošlog
stoljeća postao je glavnim zagovornikom povratka zlatnom standardu i protivnikom dolara kao
svjetske rezervne valute, smatrajući da će to dovesti do inflacije u svim svjetskim ekonomijama.
Jasno i metodično obrazlaže se zašto je Rueff smatrao da bi cilj ekonomske politike trebao biti
organizacija kreditnog sistema na način da se partikularni interesi pojedinca povežu s ciljevima
nacionalne ekonomije s krajnjim ciljem prevladavanja zajedničkih interesa nad općim. Sustavni
se pristup očituje u povezivanju modernih i klasičnih ekonomskih škola po pitanju odnosa
monetarne sfere i politike s jedne strane te realne ekonomije s druge strane te načinu na koji se
identificira utjecaj ekonomije na politiku i demografsku bazu svake države i obrnuto. Autori na
temelju prethodnih teorijskih spoznaja, te korištenjem povijesne metode, objašnjavaju razvoj
događaja u nacionalnoj ekonomiji Francuske nakon Drugog svjetskog rata te čime je uzrokovan i
kako je riješen enorman deficit proračuna. Poglavlje završava zaključkom da je za uspješno
vođenje ekonomske politike potrebno shvatiti razliku između produktivnih i neproduktivnih
investicija a jedini praktično uspješan model nacionalne ekonomije onaj je koji promatra
ekonomiju kao moralnu znanost čiji uspjeh ovisi o uspješnosti podizanja individualnog morala i
intelektualne snage populacije te nacionalnog osjećaja svrhovitosti, što Milton Friedman smatra
posve nepotrebnim.
3
„The fraud of free enterprise“ (hrv. „Prijevara slobodne trgovine“) je naslov trećeg
poglavlja u kojemu se na stručan i dokumentiran način pokazuje povezanost učenja Miltona
Friedmana s onim Davida Humea, 200 godina prije, ali i Čikaškom školom ekonomske misli
koja je jedna od glavnih predstavnica neoliberalne ekonomske misli sa glavnim doprinosima u
obliku teorije slobodnog tržišta i racionalnog očekivanja, no podržavajući održavanje niske
razine poreza i regulaciju privatnog sektora. Oštro se naglašava subjektivno mišljenje autora
kako monetarizam Miltona Friedmana ne zaslužuje biti nazvan školom ekonomske misli, već se
radi o vještini profesionalnog laganja s ciljem socijalne kontrole koji nakon što razori nacionalne
ekonomije nužno završava totalitarnim režimom. Argumenti za ovo mišljenje iznose se u
nastavku poglavlja pa se tako naglašava da je klasična engleska politička ekonomija u biti sustav
slobodne trgovine usmjeren protiv mlade američke republike koji završava ratom, da je ista
politička ekonomija tijekom 18. i 19. stoljeća bila uzrokom opijumske trgovine koja je
financirala njene glavne teoretičare poput Adama Smitha, Davida Ricarda i Jamesa Milla te čak
iznosi neke crtice iz osobnih života tih teoretičara pokušavajući ih diskreditirati korištenjem
argumentuma ad hominem. Na zanimljivom primjeru Austrijske škole i Društva Mont Pelerin na
jasan način se obrazlaže zašto autori smatraju da je laissez faire princip neodrživ – on naime
stvara poremećaje u ekonomiji koji su aktualni i danas.
„Oxford Monetarism and Hitler's Vienna“ (hrv. „Monetarizam oksfordske škole i
Hitlerov odnos prema Beču“) je centralni dio djela razrađen u četvrtom poglavlju. Činjenica je
da se monetarizam kao paradigma pojavljuje još od vremena vitezova okruglog stola, pa sve do
današnjeg dana i povezuje niz naizgled nepovezivih osoba, škola ekonomskog mišljenja,
političkih sustava i uređenja, od fabijanaca, Austrijske škole, ekonomske doktrine i prakse
Europske Unije, pa sve do ministra ekonomije nacističke Njemačke. Potaknuti takvom pojavom
autori su sustavno i temeljito dali svoj doprinos analizi geneze monetarizma kao pravca
ekonomske misli i identificirali ga u kombinaciji nauka Oxfordske i Austrijske škole koja je
definirala orijentaciju Čikaške škole misli kroz imenovanje Miltona Friedmana kao redovnog
profesora 1960. godine. Naglašava se da je sustav stopostotne bankovne rezerve koji u teoriji
propagira Friedman neodrživ jer svodi posao banke na naplaćivanje usluge držanja novčanih
depozita bez mogućnosti sekundarne emisije novca.
Naslov petog poglavlja je „Monetarism Invades America“ (hrv. „Monetarizam osvaja
Ameriku“). Ono je posvećeno objašnjavanju negativnog utjecaja koji je imala engleska, osobito
Oxfordska škola ekonomske misli na američku ekonomiju putem Čikaške škole kao svog
glavnog subverzivnog eksponenta. Ova činjenica potkrepljuje se argumentima koji govore u
korist teze da je financijska katastrofa koja je za vrijeme Velike Depresije uništila živote milijuna
Amerikanaca bila isplanirana od strane britanskih ekonomskih eksponenata s čijih izvora je
Friedman crpio inspiraciju za svoj ekonomski nauk. U smislu ove činjenice, autori smatraju da se
zasigurno ne radi o prirodnoj osveti protiv pretjeranog i neopreznog optimizma mlade nacije, već
o osmišljenoj akciji ekonomske destrukcije drugoga za svoj račun i u svoju korist. Autori vladaju
superiornim informacijskim instrumentarijem koji koriste u svrhu dokazivanja teza unutar ovog
poglavlja te opisujući osobe i događaje koji su uključeni u procese kako ih oni percipiraju koriste
puno biografskih i faktualnih povijesnih podataka i citata iz novina, knjiga, znanstvenih dijela i
publikacija iz 19. i 20. stoljeća.
Posebno je podpoglavlje posvećeno načinu na koji je prema autorima engleska centralna
banka izazvala Veliku Depresiju 1929. godine. Engleski lobi koji je uzrokovao Veliku Depresiju
4
na račun američke ekonomije bio je aktivan godinama prije 1929. godine, pod utjecajem
Mitchellove teorije poslovnih ciklusa. Londonski financijski krugovi su ucjenjivali ostatak
svijeta za trošak servisiranja ratnog duga u iznosima definiranim Versajskim mirovnim
ugovorom iz 1919. godine što autori dokazuju činjenicom da je servisiranje duga po obvezama
proisteklim iz ratova praktično jednako svim drugim kreditnim linijama izdanim svim
inozemnim dužnicima po svim drugim svrhama korištenja. Autori poentiraju na činjenici da su
monetarni potezi izvedeni od strane Velike Britanije nakon Prvog svjetskog rata imali takav
utjecaj na politički poredak u sljedećih dvadeset godina da su neki od kreatora takve monetarne
politike zaslužili sjediti na Nuernberškom suđenju.
„The Undead of Economics“ (hrv. „Zombiji ekonomije“) je naslov šestog, ujedno i
najkraćeg poglavlja u kojemu autori dublje ulaze u povezanost modernih škola ekonomske misli
sa striktnim provođenjem politike monetarizma povezujući praksu monetarizma s totalitarnim
režimima. U ovom poglavlju autori čine najveći otklon od znanstvenog stila pisanja i ulaze u
područje špekulacije koja je teško dokaziva, proglašavajući ad hoc društvo Mont Pelerin dijelom
nacističke organizacije. Osobito optužujuće su teze iznesene vezane uz odnos Milton Friedmana
prema legalizaciji opojnih sredstava koja bi povećala nacionalni proizvod i izvoz države što se
dokazuje isječcima iz nekih njegovih djela, televizijskih nastupa i prakse kolumbijske države
sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća.
Pretposljednje poglavlje naslovljeno je „The Worst Economist in the World“ (hrv.
„Najgori ekonomist svijeta“). U njemu se teorijski i praktični rad Friedmana dovodi u direktnu
vezu s američkim recesijama iz 1953., 1957., 1960., 1969. i 1970. godine. Nadalje, Friedmanovo
djelovanje u vladi Margaret Thatcher se uz niz izvedenih dokaza ocjenjuje glavnim krivcem za
četverostruki rast inflacije u Velikoj Britaniji 1980. godine u prvih godinu dana po preuzimanju
funkcije, što se nikada prije niti poslije nije dogodilo niti u jednoj industrijaliziranoj zemlji. Uvod
u posljednje poglavlje je znanstveno utemeljena analiza korelacije između potrošnje energije
unutar američke ekonomije i rasta produktivnosti u periodu između 1954. i 1977. godine iz koje
se onda izvodi zaključak da je nakon osnivanja američke svemirske agencije 1959. došlo do
snažnog rasta tog omjera te autori izračunavaju da je svaki dolar investiran u NASA-u rezultirao
transfernim rastom od 4 dolara u ostalim granama ekonomije. Kritika Friedmana izvodi se iz
predstavljenog istraživanja pošto po njegovim teoretskim postavkama ovako nešto nije moguće,
već je temelj rasta ekonomije primarno manipulacija novčanom masom. Poglavlje se zaključuje
epizodnom ulogom Čilea sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji je u rukama Friedmanovih
učenika postao „diktaturom vjerovnika“ te ulogom Friedmana kao ekonomskog savjetnika
izraelske vlade koja 1980. godine trpi inflaciju od 200 % godišnje uz deficit robne razmjene, te
platne bilance.
U posljednjem poglavlju „The Basis of Real Economics“ (hrv. „Osnove realne
ekonomije“) koje autori iznose umjesto zaključka donosi se perspektivni dio djela okrenut ka
budućnosti. Tu se vrši odmak od klasičnog zaključka i na način da se u biti u ovom poglavlju
donose neke nove spoznaje što se u klasičnom zaključku ne čini, no i tu se, u okviru cjeline djela,
osjeti da donošenjem novih spoznaja, kontrastnih u odnosu na postavke Miltona Friedmana i
monetarizma, autori žele čitatelju pokazati „pravi put“ u okviru makroekonomije. Polazeći od
manjkavosti bruto nacionalnog proizvoda kao mjerila proizvodnje nacionalne ekonomije autori
analiziraju količinu energije uložene u ukupnost nacionalne proizvodnje i dolaze do zaključka da
je čak i za održavanje postojeće razine nacionalnog proizvoda količina uložene energije u
5
porastu. Iznosi se zanimljiva usporedba između svijeta fizike i ekonomije po kojoj ekonomija
djeluje poput pritiska kroz medij ekspandirajući volumen: određena količina rada koja djeluje
kroz zadanu količinu radnog kapitala izvodi svoju aktivnost na zadanoj razini produktivnosti.
Autori dosta pretenciozno smatraju da se samo korištenjem tzv. LaRouche-Riemann modela
hidrotermodinamike ekonomskih procesa mogu dati odgovori na izazove moderne ekonomske
politike država.
6
2. KRITIČKA OCJENA DJELA
2.1 Naslov
7
Sadržaj je teško pratiti iz razloga što nije izložen kronološkim tijekom, s obzirom na
glavne teoretičare ili praktičare opisane u djelu. Štoviše, ne koristi se niti epizodni način
izlaganja kod kojega bi se oko pojedinih „epizoda“ ekonomskih tijekova objašnjavali potezi
glavnih aktera. Bilo bi logičnije da se ili poglavlja izlože kronološki ili da autori identificiraju
glavne povijesne epizode koje žele komentirati i onda u okviru odvojenih poglavlja kronološki
izlože tekst.
Djelu nedostaje logična povezanost između poglavlja jer je jedina poveznica njihova
očita netrpeljivost prema Miltonu Friedmanu koja je ipak dobro dokumentirana i potkrijepljena
uvjerljivim dokazima.
Tekst je pisan pregledno. Koristi se američki sustav pisanog oblikovanja odlomaka.
Grafički stil je uredan, nazivi poglavlja su pisani oblikom i veličinom slova koja odgovaraju
smještaju odlomka unutar kazala. Ilustracije su izvedene na primjerenoj razini, uz uvodni tekst i
objašnjenje te su navedeni izvori. Većina ilustracija je djelo autora.
Sva poglavlja imaju svoje uvode. Jedna od jakih strana knjige je činjenica da su pojedini
zaključci poglavlja najjasniji dijelovi teksta jer se u njima s nekoliko snažnih i jasnih rečenica
bez previše znanstvenih termina naglašava čime su autori dokazivali svoje teze u tekstu koji
prethodi. Završetak djela bio bi primjereniji ukoliko bi sadržavao klasičan zaključak a poglavlje
posvećeno autorovoj viziji metrike realne ekonomije prebačeno u perspektivni dio djela.
Djelo daje drugačiji pogled na ekonomsku školu monetarizma, u većini svog opsega
koristi znanstveni instrumentarij no osobno neslaganje autora s vodećim autorima monetarizma
rezultira otklonom od znanstvenog u dijelovima koji govore o njihovim privatnim životima i
skrivenim motivacijama.
2.4 Literatura
Djelo sadrži popis literature i korištenih bibliografskih jedinica, no one nisu razdvojene na
knjige, znanstvene i stručne članke, enciklopedije, rječnike, leksikone i ostale izvore. Koristi se
američki sustav pozivnih bilježaka koje su razdvojene prema poglavljima što uz pojmovno
kazalo na kraju poboljšava preglednost iznesene materije.
8
3. ZAKLJUČAK
Knjiga „The Ugly Truth About Milton Friedman“ predstavlja jedinstveno i originalno
djelo koje na znanstven ali i popularan način obrazlaže povijesni razvoj monetarističke
ekonomske misli i ekonomskih škola koje monetarizam uzimaju kao temelj za svoje objašnjenje
funkcioniranja nacionalnih ekonomija. U djelu se prezentiraju povijesne poveznice koje su autori
identificirali kao čimbenike od značaja za objašnjavanje negativnog utjecaja monetarizma na
način da se povijesni događaji dovode u vezu s ekonomskim poremećajima u odvijanju
funkcioniranja nacionalnih ekonomija, kao direktne posljedice mjera monetarne politike.
Djelo je metodološki koncipirano na način da pruža jednu od mogućnosti pogleda na
utjecaj monetarističke teorije na nacionalne ekonomije, no doprinos djela bi bio još veći kada se
ne bi osjetila netrpeljivost prema osobnosti Miltona Friedmana i kada bi se periodički poremećaji
u funkcioniranju nacionalnih ekonomija pokušavali objasniti i u drugim sferama, kao što su
socijalni razvoj društva i politička situacija. Autori ne dokazuju u dovoljnoj mjeri hipotezu da
totalitarni režimi svoje izvorište imaju isključivo u monetarnoj sferi ekonomije a čini se da
nedostatak argumenata pokušavaju nadoknaditi manje ili više argumentiranim napadom na
ličnost Milton Friedmana.
Ovo djelo može biti dobra nadopuna postojećeg znanja svih koji žele saznati više o tome
koliko devastirajući može biti utjecaj monetarne politike na vlastite i tuđe ekonomske sustave i
dobar putokaz za dalje promišljanje na temu regulacije i deregulacije svjetske ekonomije, što je
osobito aktualno sada, u doba oštre kritike neoliberalne paradigme koja se jednim svojim dijelom
naslanja upravo na teoriju monetarizma.
9
SUMMARY
10