You are on page 1of 41

DESPOTOVA PREDAVANJA

Grčka filozofija je jedina filozofija – sve ostalo su interpretacije grčkog.
Ući u filozofiju znači, dakle biti već na neki način u njoj.
Filozofija se javlja kad povijesno biće postaje svjesno sebe i svoje povijesnosti. Ona dakle proizlazi
iz sebespoznaje povijesnog bića i nije vezana ni uz dobro ni uz zlo. Filozofija se javlja u epohama
cvata i blagostanja u povijesti, ne u krizama (u krizama se obično javlja pesimizam, koji nije izvor
filozofije) (…) Filozofija se javlja s tragičnim iskustvom i uvidom da je i najbolji povijesni život –
ako ostaje na razini samo povijesnog, bivajućeg – u sebi besmislen (...) Filozofija se tada javlja kao
težnja same povijesti da sebe nadvlada. O tome govori Aristotel u Eudemu: U razgovoru između
Mide i Silena, na pitanje Mide, najsretnijeg i najmoćnijeg čovjeka, što je najveće dobro, Silen,
odgojitelj Dionizijev, veli: "Najbolje je duši da ne uđe u povijest i umre što prije". Tu nije riječ o
nekakvom "pučkom pesimizmu", već se time hoće reći da rađanje, ulazak bića u povijest, taj akt
ulaska u bivanje je strahota čovjeka. Povijesnost povijesti, odvajanje bića od bitka je najstrahovitije
što se može dogoditi. Rađanje, bivanje, ulazak u povijest od svega je veća tragedija.
Biće u bivanju razlikuje se od bića koje jest. U tome je porijeklo filozofije: u uvidu u bezbitnost
bića i, s druge strane, u bitak bića. Filozofija je težnja da se prevlada ono bezbitno u povijesti.
Onaj koji se čudi naslućuje da ne zna, svjesno ili nesvjesno zna da ne zna (…) Znanje neznanja je
neznanje od kuda smo, što smo i kuda idemo. Filozofija je bijeg od ovog znanja neznanja, a ujedno
je ono do čega se hoće doći u bjegstvu.
Sve što biva - nema istinski bitak, prividno je. Jedno jest ono što ostaje, što se ne mijenja, ono je
nadpovijesno i predpovijesno.
Spoznajemo bitak onda kada istinski jesmo. Doći u kontakt s onim što sve nosi, živjeti s njim u
skladu, to je živa spoznaja. Čovjek jest kad biva i spoznaje.
Povijesno biće koje ne misli gubi se u povijesnom svijetu, razilazi se po svijetu, ali ne ulazi ni na
koji način u bitak.
Ništa kao granica bića, kao ono drugo bića, to je isto u sebi, na neki način, takozvani nihil
absolutum i nihil relativum. Ovo nihil apsolutum, to je ono što nije, ništa naprosto, dok je nihil
relativum ono što nekako jest, a zapravo nije. Ta diferencija apsolutnog i relativnog jest ono što
odgovara diferenciji istinskog i prividnog bitka u postplatonovskoj metafizici, ali ponavlja problem
Parmenida. Ukoliko mislite i ukoliko samo u mišljenju biće jest, onda sve što nije mišljenje, sve što
jest ne-misaono, sve što se misliti ne da, sve što se zrije ili prakticira, ili proizvodi ili tehnificira ili
što se na bilo koji način nekako pojavljuje, zbiva – sve je to zapravo ništa u svemu. Zato i bivanje i
propadanje i nastajanje i kretanje itd. - to je sve ništa.
Od Heraklita, preko takozvane srednjovjekovne filozofije, pa onda preko Kanta do Hegela – istina
je jedna jedina, jedinstvena, u sebi identična. Svi mislioci uvijek misle, kada misle o stvarima, na
isti način o dotičnim stvarima. Predrasuda je kod obične svijesti da se, recimo, može početi misliti o
nečemu pa će onda doći netko drugi koji će o tom istom misliti bolje. Ako se odista o nečemu misli,
onda se da samo na jedan jedini način, i zato se svi veliki mislioci u temeljnim stvarima filozofije
uvijek slažu.
To, imati svoje vlastito mišljenje, misliti da je u mišljenju bitna vlastitost, misliti da imati svoj

vlastiti stav, dakle biti svoj vlastiti stav, da je to upravo misaonost mišljenja, takvi naravno koji
imaju takva svoja vlastita mišljenja, takvi su, po Heraklitu, gluhi za logos, i to gluhi unaprijed.
Mržnja – za razliku od ljubavi kao ljubavi spram bitka u njegovoj posvemašnjoj punini – ukoliko
nije tek nedostatak ljubavi nego i sama žudnja, dakle nešto pozitivno u sebi, onda i ona mora imati
svoj objekt kao ono na što smjera, k čemu je usmjerena. Ukoliko je objekt ljubavi bitak, onda objekt
mržnje može biti samo ništa. Stoga, ukoliko iskon mrzi samoga sebe, ukoliko je iskonska Mržnja
mržnja bitka spram samoga sebe, onda ta Mržnja kao nešto pozitivno mora biti žudnja samog
iskona za ničim. Paradoksalno to možete formulirati tako da je Mržnja iskonska ljubav ničega.
Ukoliko je Mržnja bitka ljubav ničega ili ukoliko, mrzeći bitak u sebi, biće ljubi ništa, onda kroz
takvu Mržnju ili kroz takvu, ako hoćete, pervertiranu ljubav, samo ništa ulazi u iskon ili u bitak
onoga koje jedino jest jedno (…) ta Mržnja iskona jest ono što Empedoklo zove velika mržnja.
TRI VRSTE ZLA: Objekt je mržnje – zlo. Zlo ili ništa jest ono koje mržnju unosi u iskon (…)
Kod zla se moramo ograditi od tradicionalno-metafizičkih distinkcija. Metafizika, do današnjih
dana, tamo gdje se o dobru i zlu misli, a ne samo moralizira ili etički rezonira, metafizika na
Aristotelovom tragu određuje zlo kao nedostatak dobra, kao tkz. privatio boni. Smatra se naime da
zlo nije negacija onog dobrog uopće, nego onog dobrog ili dobroga koje bi trebalo biti. I zato jer bi
nešto trebalo biti dobro, a nije dobrim postalo, zato je zlo; ono jest nešto, ali budući da nije u skladu
s onim što je moralo biti, ima neki defekt. I tako se u takvoj metafizici razlikuje nešto takvo što bi
se moralo nazvati malum naturale ili prirodno zlo (primjeri, recimo: bolest, smrt, nesreća,
sljepoća; sljepoća je najzgodniji primjer zato, jer čovjek bi, recimo, kao čovjek, ukoliko odgovara
onom što po svojoj prirodi mora biti, morao imati i vid – ukoliko vida nema, ukoliko ne posjeduje
vid, onda taj nedostatak jest zlo na njemu); dalje, malum intellectuale (primjeri: neukost, zabluda,
ograničena sposobnost shvaćanja; čovjek bi naime po svojoj prirodnoj sposobnosti morao biti takav
da misli, da spoznaje, da zna, da upotrebljava svoje spoznajne moći, a ukoliko to ne čini, ukoliko se
da, na neki način, voditi po tom svijetu od onih koji ni sami ne misle, onda je takav čovjek
personifikacija onog što metafizika zove malum intellectuale); napokon malum morale (primjeri:
grijeh, prekršaj, prijestup). Sve to skupa – prirodno zlo, intelektualno zlo i moralno zlo – jest
relativno zlo. Njima je zajedničko to, u prvom redu, da takvo zlo predstavlja jedan "negativan
pojam"; drugo,, da se takvo zlo nalazi u nekom subjektu (neko biće koje jest zlo) i treće, da ima
neki pozitivan uzrok koji je prouzročio to da biće ne bude onako kako bi trebalo biti.
Filozofija u svom najvišem određenju nema posla niti s nečim prošlim, niti sa sadašnjim, niti
budućim, ukratko: ni s čim vremenitim, kao što po svom najvišem određenju nema posla niti s onim
vječnim, nego, ukoliko je odista filozofija, mora biti ukorijenjena u samom porijeklu, u samoj
genezi vječnog i vremenitog.
Filozofija – kad je filozofija – usidrena je u samom porijeklu svega mogućeg i zbiljskog.
Filozofija kod Platona ne smjera dobrome u ovakvom ili onakvom liku, ne smjera dobrom kao
nečem što bi za neko od mogućih pojavnih bića, za neko od bića koje susrećemo u svijetu ili koje
smo mi sami, bilo neko dobro. Svako biće, utoliko ukoliko je živo, ukoliko ima neku tenziju u sebi,
ukoliko, dakle nešto hoće, hoće uvijek neko dobro. Dobro koje svako biće hoće jest dobro koje
odgovara tom njegovom prohtjevu. Ako netko tko živi isključivo u sferi društva ili društvenosti,
tome je vrhovno dobro nešto što je, jednostavno rečeno, društvena kategorija; netko tko svoj život
hoće provesti kao umjetnik, tome je najveće dobro životno neka estetska ili umjetnička kategorija;
netko tko hoće provesti svoj život kao podanik božji, tome je bog najviše dobro kojem je usmjereno
svo njegovo htijenje. Sve su to različiti mogući likovi dobra kao mogući objekti različitih volja.
Međutim, kod Platona nije riječ o ovom ili onom dobru koje bi odgovaralo ovoj ili onoj volji nekog
bića, koje se ovako ili onako usmjerava među bićima, nego je riječ o onom dobru samom koje
svako biće hoće ukoliko jest uopće biće. Dakle, ono dobro samo koje svako biće mora kao biće

htjeti, bez obzira na to što je ono inače po svojoj specifikaciji (bez obzira da li je neko biće čovjek,
bog ili puko prirodno biće), bez obzira na te specifične i generičke razlike, utoliko ukoliko su bića
bića, ukoliko hoće sva u cjelini (dakle kao bića, kao nešto što jest) ono posljednje, ono najviše
dobro, što svakom dobru u svijetu, podaje dobrotu, onda sva bića teže k onom dobru samom. I
naposljetku, ukoliko je uz spoznaju (koja smjera istini) i uz volju (koja smjera k dobru) još ostala
žudnja u svakom ili u cjelini bića, onda je ono čemu žudnja teži (pod žudnjom se misli neodoljivi
nagon za nečim, dakle neodoljivi nagon koji nema možda pred sobom jasno određen cilj, ali nagon
koji se tog nečeg k čemu teži ne može odreći), k čemu se žudi, bez čega se ne može, a da se pravo
zapravo ne zna što je to, je ono što Platon i čitava metafizička tradicija zove ono lijepo samo.
Filozofija se logički, naravski, dade raščlaniti u spoznaju, u htijenje i u žudnju.
Filozofija mora biti spoznaja istine, mora biti htijenje dobrog, mora biti žudnja onog lijepog i mora,
na koncu konca, biti ljubav, koja obuhvaća i težnju za spoznajom i volju za dobrim i žudnju za
lijepim.
Sokrat je ustanovio da ništa ne zna time što ga je Delfsko proročište proglasilo najmudrijim
čovjekom, a najviša zapovijest Delfskog proročišta jest. "Spoznaj samog sebe". Sokrat, smatrajući
da, kao najmudriji čovjek, ne zna ništa više od drugih nego samo to da ništa više, da upravo ono
bitno što nitko ne zna, ne zna, i zato jer je znao da ne zna, je cijeli svoj život misaoni proveo u sebespoznaji. Ono što se u udžbenicima povijesti filozofije zove "znanje neznanja Sokratovo" nije
puko znanje neznanja, nego je znanje neznanja bitnog. Nije riječ o tome da Sokrat ne zna,
recimo, kako se grade brodovi ili kako se vode ratovi (…) nego je u znanju neznanja riječ o tome
da je ono jedno jedino bitno, ono od čega sve što jest živi, da je to nepoznato.
O ŽUDNJI:
Što je to zapravo žudnja, kako to ukratko sa žudnjom stoji. Žudnja pretpostavlja, prije svega, da je
žudnja nečega: u žudnji se uvijek žudi za nečim; ne može se žuditi a da se žudi ništa. Žudjeti se
može uvijek samo neko biće, bilo moguće ili zbiljsko, ali žudnja je uvijek usmjerena spram nečega.
To je prvi i osnovni karakter žudnje. Drugo, ono biće koje nešto žudi, žudi to što ono žudi zato jer
ga nema, jer ga ne posjeduje. Ne može se žudjeti nešto što se ima. Kad se nešto žudi, kad se nešto
treba ili potrebuje, onda se to žudi zato jer se to nema. Biće koje žudi nema ono što žudi (…)
Međutim, ukoliko je žudnja žudnja bića, nečeg što jest, utoliko ukoliko je ono biće, dakle isključivo
utoliko ukoliko je biće, ukoliko netko žudi, onda ta njegova žudnja pretpostavlja to da on kao biće
nešto nema (…) Biće kao biće koje nešto žudi može žudjeti samo bićevitost koje nema ili, drugim
riječima, biće koje žudi mora biti i ujedno mora tako biti da nije u potpunosti ono što kao biće jest.
Biće koje je kao biće, ukoliko žudi, može žudjeti samo iz te bićevite, ako tako hoćete, praznine u
samome sebi. Iz ničega u samome sebi žudi žudnja, ako tako hoćete, biću. Jednostavno rečeno, ili
jednostavnije, u ontološkoj formulaciji: samo biće koje na taj način jest da nije ono što ono jest,
samo takvo biće može žudjeti svoju vlastitu mogućnost. I upravo kad biće žudi svoju
mogućnost, svoju bit, onda ono žudi bitno, ako tako hoćete, onda žudi kao biće, a ne žudi kao
neko gladno, žedno, nagonski usmjereno ili u nekoj težnji, bilo za spoznajom ili za nečim
drugim, rasplinuto biće.
Dakle, imamo dosad dva elementa žudnje: prvo, žudnja je uvijek žudnja nečega; drugo, ono biće
koje žudi, žudi na taj način da nema ono do čega mu je u žudnji stalo. Ova praznina, ovo nemati
ono što se žudi, to je ono što se u čitavoj metafizici naziva potreba. Vi ćete se u psihologiji, onda u
sociologiji i u svim mogućim današnjim društvenim teorijama sresti s nečim takvim kao što su
ljudske potrebe, društvene potrebe i tome slično. Ono o čemu je u metafizici riječ nije društvena
potreba, nije ljudska potreba, nije prirodna potreba, nije uopće čovjekova potreba, nego u
prvom redu potreba bića koje samo u sebi ima ništa u najstrožem smislu. Biće koje jest, a
samo u sebi ima ništa, i zbog toga jer u sebi sadrži ništa ili ima ništa u sebi, ništa koje ga
nagriza, ništa koje mu ne dozvoljava da bude ono što ono može biti nego, u svojoj zbiljnosti, u

svom fakticitetu, nije u skladu sa svojom mogućnosti, zbog toga biće ima potrebu, zato biće
potrebuje, zato, biće žudi... To je matafizički pojam potrebe – ništa u biću. Svi, naravno, onda
sociološki, psihološki, prirodnoslovni i ne znam kakvi drugi pojmovi potrebena neki način
nadovezuju na ovaj osnovni, metafizički pojam potrebe (…) Ono biće pak koje jest, dakle biće
koje je, bićevito biće, ono biće koje jest biće ili bićevito biće ne potrebuje ništa. Samo ono biće
koje nije odista ili koje nije zbiljsko, koje nije zaista, koje je ništa, biće koje ono ništa sadrži u
sebi, (dakle biće koje je između ničega i istinskog bitka na taj način da jest biće, ali u sebi sadrži
ništa), samo takvo biće može potrebovati ili osjećati žudnju.
Dalje, treći moment strukture žudnje jest to da biće koje žudi, ukoliko postane ono do čega mu je u
žudnji stalo, dakle, ukoliko ostvari svoju žudnju, da takvo biće ne ostaje pri tome da se zadovolji s
trenutačnim poistovećenjem s, jednostavno rečeno, objektom svoje žudnje, nego uvijek hoće biti
ono do čega mu je u žudnji stalo (…) Da bi uopće žudnje moglo biti, mora postojati neko biće koje
nije ono što jeste, kako bismo to rekli. Ali, da bi se žudnja odista zadovoljila (njegova žudnja kao
bića), mora to biće koje nije to što jest – dakle koje je pojavno, prolazno, postalo i iščezavajuće,
dolazeće i odlazeće biće – ukoliko uspije na neki način postati istinsko, ujedno i ostati zauvijek
istinsko. Ovaj eshatološki moment (da je u žudnji stalo do besmrtnosti, do toga da se uvijek bude
istinsko biće) je nešto što proizlazi iz same biti metafizičke potrebe: filozofija ne kao nešto puko
ljudskoga, ne kao težnja nekog pojedinog čovjeka, već je bit filozofije to da teži za besmrtnošću
(…) Transcendiranje svoje pojavnosti, svoje prividnosti, svoje prolaznosti, svoje vremenitosti,
svoje puke historičnosti je bit žudnje (…)
Da zaključimo razmatranje strukture žudnje, možemo reći da je žudnja elementarni ili osnovni
način života onog živog bića koje nije odista ono što bi ono moralo biti, pa zato, da bi odista postalo
istinski život, da bi odgovaralo toj svojoj mogućnosti, mora žudjeti svoje samonadilaženje, svoje
samotranscendiranje, i to tako da žudi svoje samonadilaženje zauvijek. To je žudnja u metafizičkom
smislu. Ono biće koje nije došlo do toga da mu je stalo da bude istinski, nego mu je stalo samo do
toga da na neki način namiri svoje nekakve vanjske ovakve ili onakve potrebe, takvo biće ne može
ući u filozofiju i nema posla s filozofijom.
Da ljubav nije nešto individualno. Predrasuda je modernog svijeta da misli da bi ljubav, shvaćena
kao odnos između muškarca i žene uglavnom, mogla biti nešto tako silno individualizirano da bi
netko mogao ljubiti samo jednu osobu. Onaj koji istinski ljubi, taj ljubi svakog lijepog čovjeka, još
dalje: svako lijepo biće. Istinski eros ne može biti žudnja za ovom ili onom pojavom, nego žudnja
za onim lijepim u svakoj pojavi. Dalje, onaj koji je došao tako daleko da je ustanovio da je ljepota
ono što svaku pojavu kao tjelesnu čini lijepom, taj ide dalje i dublje pa razmatra ljepotu duša. Tu se
može vidjeti da su neke duše pravedne, neke su praktične, neke su učene. U tom lijepom duševom
životu se otkriva dublji smisao ljepote, i onaj koji je tako daleko došao, taj neće više cijeniti ljepotu
tijela, jednog ili mnogo njih, svih lijepih pojava tjelesnih, nego će u prvom redu cijeniti ono što
bismo mi danas zvali duševnom ljepotom.
Sva prirodna znanost, materijalna, empirijska, mora pretpostaviti umni poredak onoga što istražuje,
i ukoliko to ne pretpostavlja, onda uopće nije nikakva znanost jer istražuje kaos, pa u najboljem
slučaju može služiti samo tome da sama uređuje kaos.
Smrtna duša, za razliku od umne i besmrtne, sadrži u sebi:
a) silne i nesavladive afekte kao što su veselje i bol, odvažnost i strah, bijes i nada;
b) bezumnu zamjedbu;
c) nagon (…)
Mjesto višeg dijela duše, onog božanskog, je u glavi, dok se niži ili smrtni dio raspoređuje u trupu
(umni dio, odvažni dio i požudni dio). Odvažni, srčani dio duše nalazi se u grudima, dok su nagoni
smješteni u donjem dijelu. Taj donji dio, detaljno izložen u Timeju i do kraja promišljen, označava
Platon onda metaforički kao divlju životinju u čovjeku, koje se može i mora pripitomiti tako da joj
se udovolji, ali naravski razborito (…) Ovu podjelu će još i Aristotel preuzeti, to je ta podjela duše

Isto tako. onda takav čovjek prakticira. ili teorija mogućeg liječenja. Bolesti duše ima dvije vrste: a) ludilo. nije njegova svrha to da bude ovo ili ono. Važno je to da se duševna briga sastoji u tome da se svakom dijelu duše daje ono što mu pripada. hoće biti ili funkcionirati unutar jedne od tih funkcija. živih bića ili životinja i čovjeka. svrha čovjeka kao bića u tome. b) neukost. kako duševnih tako i tjelesnih bolesti. Istinski život se ne može reducirati na umjetnost. obrambenu ili upravnu. da živi u skladu sa svojom bićevitošću. Filozofsko pitanje samoubojstva: U Fedonu se veli da će filozof htjeti otići čim prije iz ovoga života. baš biće. Sad se prije svega pita. su reducirani oblici života. a drugi život je bolji. tj.na tri dijela. Ako netko tko nema prirodnoga dara za jednu od mogućih funkcija u državi. To "znam da ništa ne . a uzrok je tome da se čovjek ne snalazi u svijetu onako kako to dolikuje onome po čemu je svijet u svojoj cjelini stvoren (…) Slijedi određena medicina. Ne može se htjeti postati pjesnik. Ali. Djelovanje u skladu s biti ili s idejom. a niti na bilo koju verziju istine. Tko se prepušta samo najnižem dijelu duše. to znači djelovati u skladu sa svojom vlastitom naravi i ujedno djelovati u skladu sa svojom vlastitom biti. filozof ili političar. da se udovolji svaki dio duše. raspoređena preko bilja. ako tako hoćete. taj na sebi pokazuje da čovjek nije neko. do boga. a ne u skladu sa svojom prirodnošću. određenje pravednosti glasi: "Činiti svoje i ne se miješati u drugo". koje je po Sokratu u Apologiji postavljeno – Sokrat uvjerava Atenjane da on zna da ništa ne zna. Aristokracija nije. vladavina neke grupe odabranih. ukoliko država stavlja na mjesto onih koji bi morali upravljati po svom najvišem određenju i pozivu one koji ne znaju upravljati. Bit pravednosti. s onim jest u sebi kao bićem jest sam život u svojoj nadprirodnoj punini. Tko pak živi u skladu sa svojom najvišom mogućnošću. taj radi na svojoj vlastitoj smrtnosti. na neki način. Ukoliko je čovjek više od prirodnog ili proizvedenog bića. nego "nebeska biljka". s druge strane. doličniji itd. praviji i filozofu sličniji. ukoliko se to po naravi svojoj već nije. te samo takovo djelovanje. nije dovoljno samo udovoljavanje svakom dijelu duše. da bude. nego je jedino i isključivo vladavina onog najboljeg samog. zašto onda filozof onda ne oduzme sam sebi život (…) Platonov odgovor na to osnovno životno pitanje. dalje. proizvodnu. koje dolazi od toga da se duša dade voditi isključivo tjelesnim. i to praktički lažna država. djeluje nepravedno. "zemaljsko raslinje". nego se svi ti dijelovi moraju dovesti u pravilni međusobni odnos. definicija. pitanje o smislu smrti. požudnim. naravski. dakle požudni. afektivnim. utoliko ukoliko je on upravo. onda je takva država po svojoj praksi nepravedna. bez ikakvog utjecaja uma. Što to znači? "Prakticirati svoje". ukoliko je to zaista tako da je ovaj život ništavan. ukoliko u proizvodnju šalje one koji ne znaju proizvoditi i ukoliko obranu svoju zasniva na onima koji nisu sposobni za obranu. lažna. nego je njegova svrha. koja također nastaje zbog tjelesne smutnje. reducirani pravi život. srčani i umni. Svi oblici života pa i umjetnički. Kome je do istine same taj ne može ostati u umjetnosti – on mora u filozofiju. koje je vođeno zajedničkom svrhom koja je identična za sve ljude utoliko ukoliko nisu prirodna ljudska bića nego utoliko ukoliko jesu živa bića takvo djelovanje omogućiti jest svrha ili zadaća onoj vrlini koju Platon naziva pravednošću. jer je taj život sam po sebi ništavan. Nepravedna praksa je praksa onog bića koje čini ono što ono nije i koje praktički hoće biti ono što ono nije. dakle nešto što jest. s tom bićevitošću.

nisu u stanju oboriti ovaj argument – ukoliko je zaista tako s tim da čovjek može biti uzrok geneze svoje vlastite ideje.znam" ne znači da se ne razumijem u to da s vama upravljam državom. nikakvoj pojavi. jedno od imutaka božjih. nego mora ostati na tom mjestu . ukoliko se postavi ona moderna teza da je čovjek slobodno biće. kao nešto što je bog proizveo. S druge strane. kao nešto što može uzrokovati esenciju. Što je to zapravo smrt? Da li je smrt nešto dobro za čovjeka ili nešto zlo kao što mnoštvo misli? . Slučaj Kirilova nije drugo nego dokaz za opstanak ovako shvaćene slobode. ako ja jesam slobodno biće. najjednostavnije rečeno. metafizika. tj. ali i ne mora proizvesti ideju. božji. ne znači da se ne razumijem u to da s vašim trgovcima ili drugačijim proizvođačima proizvodim ovakva ili onakva dobra. utoliko ukoliko jesu prirodni. Dakle. ukoliko je odista slobodan. Znanje neznanja. (I vidite. ukoliko je biće koje odslikava ideju i koje je konstruirano na temelju spoja različitih ideja kao takovo biće koje je proizvedeno od nekoga tko može proizvoditi na temelju ideja. nešto prirodno. na samoubojstvo. taj tehnički. zaključivanje ide ovako kod Kirilova: ako sloboda jest u meni. to je raspon ove problematike od Platonova Fedona do novijih filozofa. kao što je čovjek. To je jedan jedini mogući pravi argument protiv samoubojstva. formalnim ili državnim uredbama ili nečem drugom. ne znači da se ne razumijem u to da s vašim umjetnicima stvaram umjetnine. dakle nikakva ovakva površna. nego se mora izvesti djelom. i to je zaključak Kirilova. kao nešto takovo. znači znanje neznanja onog bitnog. da nas na drugom svijetu nešto još ljepše čeka. kao uzrok. kao takovo nema pravo na svoj vlastiti prirodni. Ukoliko je pak odgovoran samo i jedino svojoj vlastitoj slobodi. poziva u svijetu čovjek sam sebe ne može razdužiti. nego je djelo nečega što čovjeka kao čovjeka (utoliko ukoliko je i čovjek sam neko pojavno biće. Prema tome. čovjek je zajedno sa svim ostalim bićima utoliko ukoliko jest nešto proizvedeno. tako da Kant gotovo doslove citira Platona: čovjek ima dužnost spram boga zato jer ga je bog postavio s nekim zadatkom u svijetu. o tehnici kao stvaranju cjeline prirodnih bića i čovjeka u njoj. s tog zvanja. Kao produkt. u svojoj radikalnosti do kraja promišljena. onda ja mogu biti uzrok ne samo svoje egzistencije. ukoliko je pojavno. puko životna uvjerenja i nikakva esencijalistička filozofija. svakako: svatko od nas na sebi ima nešto što nije djelo čovjekovo. nego je odgovoran jedino svojoj vlastitoj slobodi. nego znači to da ne znam koja je prava svrha života. nešto što. utoliko ukoliko su prirodni. ničem sličnom odgovoran. do Hegela itd. onakvo biće u kojem se ideja priviđa) pripada (…) Dakle. slobodnost čovjeka upućuje čovjeka na taj način na samoga sebe da čovjek nije ničemu u ovome svijetu. tako shvaćena sloboda vama će literarno biti poznata iz Dostojevskoga. nikakvoj religiji. jedno od onih bića koja pripadaju bogu (…) Ako se prisjetite našeg izlaganja Timeja. nikakvoj instituciji. kao porijeklo geneze ideje jest sloboda koja može proizvesti ideju. onda čovjek ima pravo. zato jer čovjek. tako su i sva prirodna bića vlasništvo bogova zato jer su produkti. nego i svoje esencije. kad čovjek i sva prirodna bića ne bi na neki način. utoliko ukoliko je proizvedeno. dakle. A takav zaključak iz rezoniranja se ne može kroz mišljenje izvesti. vlasništvo onoga koji ga je proizveo. nisu sami proizveli (…) Svaki od nas nosi na sebi nešto što je od nečeg drugoga. egzistencijalna.. ako se sjetite onog što smo govorili o božanskoj produkciji. ja imam pravo na samoubojstvo. ontologija. ne može opozvati. nikakva krasnorječivost o tome da na tom svijetu može biti lijepo. proizvedeno. onda će vam taj Platonov argument protiv samoubojstva jedino tada postati jasniji. proizvedeni život. ili da će ovdje nešto biti ovako ili onako.) Ukoliko je sloboda uzrok porijekla ideje čovjeka i svega što jest. kako god se to već nazvalo. 6) imate taj problem naznačen u punoj oštrini. onda je ujedno. na taj način odgovoran toj slobodi da ju mora i dokazati upravo kao slobodu. dakle ukoliko je prividno biće. Zato jer ne znam što znači život po svojoj biti. mogu ukinuti proces proizvođenja egzistencije i esencije u njegovom korijenu na taj način da uopće to ne proizvodim. kod Kanta (u Metafizici ćudoređa. dušu. pa se s te dužnosti. kao i sva ostala prirodna bića. i to puno pravo. Naime. ukoliko imaju tijelo. Sloboda tako shvaćena. Nikakva uvjeravanja. zato ne znam niti što znači smrt po svojoj biti. Naime. ali i nešto što ne mora uzrokovati esenciju. tj. Kad toga ne bi bilo. ali ujedno i ne moram biti uzrok svoje niti egzistencije niti esencije. nikakvom uređenju.to je pitanje iz Apologije (…) Platonov odgovor glasi da filozof neće sam sebi život oduzeti – zato jer je filozof. Recimo. nečeg višeg (to možete zamisliti onda kao prirodu stvoriteljicu ili kao boga ili drugačije). Platonov odgovor na to zašto filozof sam sebi ne bi oduzeo život glasi. pa onda literarno do Dostojevskog itd.

otuđen. ujedno kaže da je ovaj tradicionalni argument protiv samoubojstva (zapravo ovaj citat iz Fedona) nedostatan zato jer garanciju za opstanak božji nemamo ni od kuda drugdje. obrat iz dužnosti prema bogu kao onome tko je uzrok geneze ideja i dužnost spram samog sebe – pri čemu je sopstvo čovjeka. tj. bilo prirodno. nego je prinuđena na to da sama iz sebe ideju proizvodi. nego se smatra da je čovjek uzrok samoga sebe. bilo drugačije proizvedeno biće. onda nema nikakvog argumenta protiv samoubojstva. prije nego što – kako se to obično kaže – umre. odmjereno spram ideje. Dakle. Ukoliko je pak taj prirodno-ljudski ili drugačije označeni život produkt nečiji. tj. Tako se pokazuje. prava smrt živjeti. Problematika samoubojstva jest zapravo posao onih koji se bave prividnim stvarima. dok bi filozofija bila pravi odgovor na to kako treba živjeti. onaj tko ne filozofira u ovom životu. prirodno-ljudski. ukoliko nije filozofijski život. Ono što čovjek sam od sebe može napraviti jest to da bude ili ne bude u skladu s idejom. Umna sloboda ne znači drugo nego uzrok geneze svih ideja. koji je u svojoj filozofiji ćudoređa i u svojoj metafizici koja je izvedena po pretpostavkama Kritike čistoga uma. tako i onoga po čemu se svijet proizvodi. pri čemu je ovo "sebe". zato je cjelina takovog svijeta nužno u sebi besmislena. . tako da sama u sebi ne posjeduje nikakvu ideju. istinski život onaj život koji odgovara ideji svega živog (ne koji tek nalikuje. sam sebi davati ciljeve i zadavati ciljeve. bilo božansko. tj. (spram istine kao ideje) da je prividni život. nije u istovetnosti s idejama. Svaki čovjek je roba ili postvaren. dužnost spram samoga sebe. Dakle. nego opstanak božji – to je izvođenje u Kritici praktičkoga uma – može biti zagarantiran samo kao postulat moraliteta. kao uzroka geneze idejnosti ideje. i samim time argument protiv samoubojstva. ne biti u skladu s idejom (…) Ova istinska smrt otpočinje već u sadašnjem životu kod onih koji se ne bave idejama. ako je cjelina svijeta zasnovana na slobodi. I zaključak kod Kanta glasi da je prava dužnost čovjekova. S druge strane. ne-zapravo i ne-autentično živi onda kad se ne bavi bitnim stvarima. slobodne umne volje. I to mrtav zato jer nije u istovetnosti s onim što daje istinu svemu što jest. Ukoliko je pravi. s obzirom na ideju – jednak s prividnom smrću. u obratu: nužno prinuđena da sama proizvodi svoj smisao. jednak – u svojoj biti. I sve onda ovisi o tome da li se jeste ili se nije poistovetio s idejom. tj. I ono što se danas recimo aklamira na sve moguće načine i na svim mogućim razinama kao izgradnja ovog ili onog u tom smislu da se mora sam sebi davati smisao. nego se ideja sama iz sebe u biti svega konstituira. iz te lažne egzistencije ne može izvući nego on sam! Ako je cjelina svijeta u svojoj mogućnosti lišena ideje. taj je već unaprijed. to je horizont problema. za razliku od onih koji su kao puko pojavno biće tekar slični idejama. ukoliko se cjelina svijeta tako izgrađuje da se spoznati sve što jest u svojoj istini ne može pomoću anamneze (prisjećanja). Dakle. A prividna smrt je puko fizičko odumiranje. već mrtav. ukoliko se ne pristane na to da je čovjek neko. sam sebi nabacivati projekte života i svega čega god hoćete. tj. onda čovjek ima pravo na to da sam sebi oduzme ovaj tjelesni. odumiranje onih koji nikada nisu bili u istovetnosti s idejom. tj. drugačije rečeno. ono što se svakodnevno zove životom. to nije drugo nego jedna dosljedna konsekvencija toga da ideja nije u biti svega što jest. to je raspon tematike. u svojoj biti – besmislen (…) I zato jer nema ideje u temelju. onda je i istinska smrt.dotle dok to bog kao proizvoditelj prirode i čovjeka hoće. nego koji odgovara ideji svega živog). zato jer ideja nije u biti kako duše tako i svijeta. prividnosti. društveni. ovo Ja koje je tu ono koje obavezuje svaku dužnost shvaćenu kao umna sloboda. onda je takav svijet u načelu. koji tek sliči. nego se mora konstruirati znanje svega što jest jer nema urođenih ideja. stoji na pretpostavci ovako shvaćene slobode kao casua sui. bitak ili život. I nitko ga iz tog otuđenja. Kant. onda čovjek nema pravo na taj bitak u smislu njegovoj ukidanja. nego mora poštovati onoga koji je proizveo taj bitak. i nitko ga iz te nebitnosti. To je onda Hegel izveo da je to kao sistem apsolutnog transcendentalnog uma.

ima materiju. dotle će se zbivati ono što je Aristotel promislio. nego je to supstancijalna odluka o tome da tijelo kao potencija života ne može imati primat niti nad životom najnižih prirodnih bića. dakle bilja i životinja. psihologije koje se bave pukim psihičkim procesima. kao moć zamjećivanja. uho.. prema Aristotelu. Ali ukoliko se prirodu misli onako kakva bi ona mogla biti. to je nešto somatsko. a učestvuju u toj svojoj vječnosti – utoliko ukoliko su fizička bića. nego mišljenje koje misli). po Aristotelu. ne održava vrsta u vulgarnom-biološkom smislu. vremenito. samu zamjedbu. Iz ovog razmatranja ove najniže potencije duše proizlazi ujedno to da je duša svrha živog bića. najnaravnije djelo duše (…) Kroz rađanje se. Ali tko hoće vidjeti što se u svijetu može postići. samo instrument. ima nešto hiletičko. pukim psihičkim pojavama. ne samo s filozofijom nego i praktički i poietički i na sve druge načine. kako god se dugo zbivalo. od osjetila treba razlikovati ono što se može zamijetiti (…) Sve te psihologije XX. onda u takvom mišljenju bog za čovjeka jest. utoliko ukoliko su somatska bića – kroz rađanje. sve moguće dubinske i ne znam kakve jesu tkz. O BITI DUŠE (ARISTOTEL): Najniža duševna potencija ili prva duša. konačno. Tijelo je dakle. pri čemu se ne zna pravo što znači ovo psihičko u tim pojavama i procesima. toliko isto i odvodi. To je prva i svim živim somatskim bićima zajednička moć duše. čovjek je u odnosu spram boga samo kroz mišljenje. kao potenciju gledanja. i to tako da ideja smrtnih bića vječno jest tako da kroz rađanje vječno zbiljskom ostaje. sva smrtna bića. U jednom malom psihološkom spisu "O mogućnosti proricanja u snu" ima jedno mjesto gdje Aristotel kaže: priroda nije božanska. Kao jedina moć svojstvena je ona samo bilju ili raslinju. stoljeća. i treće. dakle u cjelini njezinih konstitutivnih određenja. tj. i uz to ujedno i uzrok kretanja živog bića. dakle kao vid oka. od osjetila treba razlikovati. nego u metafizičkom. ono što još nije zbiljskim postalo. jest ishrambena i rađajuća duša. Rađanje je. Sve što će se god u svijetu zbivati.. nego što još uvijek zapravo od svrhe koliko god i privodi. recimo. I ne samo da sam čovjek postaje božanskim ako misli (ne božanski um. tj. nešto hiletičko (to može biti: oko. zapravo. najviši smisao i uopće jedini smisao rađanja – onog što se danas do kraja obezvrijedilo i obesmislilo u tom smislu da se govori o pukom umnožavanju pučanstva ili nečeg drugog – jest vječnost vrste ili vječnost biti onog bića koje jest ovakovo ili onakovo. nego mišljenje koje misli samo mišljenje. Bog nije ništa dok čovjek ne misli. antimetafizičke. Njeni učinci ili djela jesu rađanje i upotreba hrane iz čega onda dalje proizlazi održavanje rast i pad živih bića. ono biće iz kojeg je povijest iznijela na vidjelo supstanciju i cjelinu tih supstancija kao svijet. i to kao potenciju. utoliko dok ima svijeta. Za čovjeka. zatim. ima mogućnost. to naravno nije nikakav bijeg od tjelesnosti. nego je demonska. jer kad se kaže. taj ne treba studirati Aristotela. nos ili nešto drugo). u svojoj estetskoj danosti. onda se pri tome. organ osjetilnosti. pri tim reakcijama i dubinsko-psihološkim i analitičko-psihološkim još uvijek misli na neke . Dakle. ono što zovemo osjetilom. mogućnost je ono ništavno. kao sluh uha itd. taj to može samo kod Aristotela naučiti. Drugačije rečeno.Tko hoće najviše od filozofije. nego i prirodu čini božanskom i nebo čini božanskim jer ga kroz mišljenje uvodi u ono što ono može biti. onda je priroda božanska (…) Utoliko ukoliko je priroda priroda tekar u mišljenju i ukoliko je u najvišem stupnju mišljenje mišljenje koje se više ne odnosi spram fizičke supstancije niti spram nebeske supstancije. da čovjek ili neko drugo živo biće na nešto reagira. nemetafizičke. Demonska je zato jer kao priroda u svojoj prirodnosti. a kamoli nad životom čovjeka. psihologije bez duše. da spoznajnoteoretski kažemo. a ne iskonskog bića. sva prirodna bića jesu vječna samo u svojoj vrsti ili u svojoj ideji. Mogućnost je ono demonsko u prirodi. Druga potencija duše jest osjetilnost. dotle dok u tom svijetu ima svijeta. Kod osjetilnosti treba razlikovati: prvo. dakle dok je ono-koje-jest. somatsko i fizičko živo biće. Najviša svrha.

neke tjelesne čak psiho-fizičke ili kakve druge procese. dublja potencija duše. naime. čovjek je na neki način i vegetativni i animalni život i razumski život neba i umni život boga. nije riječ niti o procesima niti o duševim pojavama. užitak). naravski. nego u mišljenju kad doista misli i jest to što misli i prema tome nepogrešno i vječno jest svoja vlastita istina. koji nije ništa potencijalno. s fantazijom ili mišljenjem jest uzrok kretanja. više potrebe.) Da bi se doprlo do onog susptancijalno-bitnog nužna je jedna viša ili jedna. ako hoćete. koji nije dinamički. Što čovjek jest spoznaje se otuda i iz onoga što jest istina. ne bi bili duševni. dakle o supstanciji kao nosiocu svih mogućih pojava (.. Isto tako i božanski um čini da ideje svega što jest budu zbiljske ideje time što ih vječno misli. Ukoliko dakle biti jest isto što i biti supstancijalno. onda jest čovjek koji takvome bitku odgovara onaj čija bit jest sve ono što se supstancijalno može biti. nego u duši. ili samo na animalne funkcije (potrebe. veli Aristotel. mora nešto prihvatiti kao ovo ili ono. U umu je ideja onakova kakova ona jest zbiljska kada se misli. dakle. Stoga Aristotel veli da istraživanje ili historija duše mnogo doprinosi spoznaji sve istine. Žudnja. duša kao moć koja čini da se živa bića prostorno kreću. Sva se naime supstancijalna istina na neki način očituje u čovjeku. ukratko.. Zato se može reći da supstancijalni čovjek živi život svih bića. (…) Preostaje još posljednja potencija duše. ili samo na dijanoetičke funkcije bilo znanosti i teorije u užem smislu. Razbor i mnijenje – ova dijanoetička moć ili duša. Da bi mogao biti ispravan i neispravan ovaj um u duši ili razum. prvo je apatična. zbiljski može biti ili u nečim složenom ili u umu. a to je um. u umu su ideje na svome mjestu.kod Aristotela je tkz. oko prima tkz. ili što je bit svake duševne pojave. ekonomsku. i uvijek kad se metafizički o duši govori kao o biti ili supstanciji čovjeka. tj. Ova potencija . Ovdje u metafizici. recimo. Na koji način on to čini? Aristotel veli: božanski um je poput svjetlosti (…) Svjetlost ne proizvodi boje niti sama nije nikakova boja.empirijske. Zato je um mjesto ideje. potencijalni um duše postaje zbiljski um i tako otkriva noetičko svjetlo koje se dijelom naslućuje. patetičnog ili trpnog uma i poietičkog uma. onda ne misli ono što mu se izvana nekako nadaje kao predmet mišljenja. Ona može biti ili povezana s logosom i tada je volja ili s fantazijom i tada je požuda. niti teoretski um kojemu je svrha istina (…) Žudnja jest dakle preudvjet kretanja prostornog. dok božanski um ne može biti ispravan ili neispravan. bez čega duševne i pojave i duševni procesi. požude. Izuzetnost čovjeka u svijetu supstancije sastoji se u tome što je njegova bit da na neki način bude sve. taj tkz. Dodirujući u duhovnom aktu ovu zbilju božanskog uma. Ideja. na nju se ne može izvana djelovati. što je bit svakog duševnog procesa. Istina jest raspon čovjekova života. političku) ili samo . neke faktičke. dakle iznutra mora misaona sadržina dolaziti. bilo na praksu (etičku. To je razlika između tkz. Prostorno je kretanje uvijek radi nečega (ne: zbog. a dijelom pokriva. Na početku vidjesmo da čovjek jest takova supstancija kojoj pripada duša koja jest na neki načina sve. jer u sebi sabire sve supstancijalne potencije te on može djelovati poput svega. mora postojati još neki drugi. da se ideje daju misliti. Aristotel strogo određuje da je božanski um onaj koji na neki način čini. Dok. ili drugačije. um ne prima nikakve podatke izvana. um duše mora učiniti neke pretpostavke. održanja ili reprodukcije vrste (biljni život). utiske izvana. Stoga znači živjeti lažno i sebe varati ukoliko se čovjek reducira ili samo na biće ishrane ili. Po svojoj supstancijalnoj biti čovjek može prakticirati na način svih živih bića. nego o onome što omogućuje. neki viši um. mehanički) (…) Ovo kretanje ne može proizvesti niti vegetativna niti estetska duša. um duše – može biti ispravan i neispravan. može proizvoditi na način svih živih bića i može spoznavati na način svih živih bića. Sve ono što je odnos spram vanjskoga nije nikakvo mišljenje. Ako netko misli. nego koji je takav um koji čini to da se ideje mogu misliti. Da bi mišljenje uma uopće bilo moguće. a ipak čini mogućim da boje postanu zbiljske ili vidljive.

nego ta ideja kuće koju kućegraditelj zna jest nešto vječno. posreduje tehničaru u užem smislu na taj način da tehničar znade onda i izvesti tu ideju (…) Isto tako da bi se moglo ćudoredno djelovati. onda je prvi zadatak našeg vlastitog života da se filozofija iz metafizike kao supstancijalne istine. i ukoliko to teoretičar vidi. a svaka redukcija na praksu ili teoriju ili proizvodnju ili pak puki animalni. on je svo oko". bog nije vid ovog ili onog. ta svrha nije nešto što čovjek ili bilo koje drugo praktičko biće konstruira i donosi sa sobom u svijet. gola egzistencija bez biti. sav sluh". jer vi morate bitno znati što zapravo hoćete uopće. recimo. takoreći. čak vegetativni život. Kaže se: "bog je sav u gledanju. (Misleći u smjeru ove. No ako tome nasuprot ima išta izvornije od supstancije. ali vječnost postižu tako da za sobom ostavljaju drugo. niti samo neko svrhovito ili pak samo neko djelatno biće.) svake moguće prakse. ovo "oko" je jedan prenesen. niti samo materijalno (tjelesno. kao i izraz da misli sve u svemu. jedna filozofijska etika. nego je to ono što samo teoretičar. Aristotelov vječni primjer je to da onaj koji hoće izgraditi kuću. mora se prije djelovanja znati svrhu tog djelovanja. morate uopće prije znati što je (svrha. Zato Ksenofan kaže: "bog je ovo. Nietzsche je ove osamostaljene supstancijalne moći i njihove derivate označio kao idole ili lažne bogove. nego je čisti vid. puki pasivist bez otpora. nije ništa drugo nego je mišljenje. sve u svemu. uvijek nužno prethodi svakom prakticizmu. onda kroz taj teoretski uvid na neki način puko praktičkim bićima posreduje da bi mogla znati što zapravo hoće u svijetu. a ta (svrha. koji se usmjeruje na izgled ovog ili onog bića (što se onda zove esencija). ali iste vrste i tako na neki način održavaju svoju vječnost. obratno. nešto što ne stvara nikakav kućegraditelj. Ukoliko u svijetu supstancije hoće supstancijalno biti on mora biti supstancijalno sve. Ovaj bijeg nazvao je Nietzsche dekadencijom. njegov sav život. društveno ponašanje prošlih generacija ili veliki historijski primjeri ili nešto drugo. mora se imati nešto pred očima radi čega se djeluje. čisti gled onoga čega uopće ima. strogo gledano. dakle praktička djelovanja.) Vidite. svakodnevnom iskustvu. kojima se mole oni koji bježe od supstancijalne istine. moja op. a ta ideja kuće nije nešto što je onaj kućegraditelj koji zna kuće graditi stvorio. dakle isto tako analogija za sluh važi. sav jest mišljenje. ako je zaista najviši imperativ čovjeku da spozna samoga sebe kako bi u skladu s tom sebespoznajom istinski živio. izraz za ovo čisto zrenje. Čovjek nije ništa samo od onoga na što se unutar supstancijalnog bitka može reducirati ili. Ovo "gledanje". na-izgled stvaralački izobraziti. Bog nije određeni pogled na ovo ili ono.na proizvodnju. što samo pravi filozof u ovom zrenju same ideje vidi. ali isto. nego što oduvijek i zauvijek jest omogućeno i što onaj koji umije vidjeti tu ideju. njegov sav bitak se iscrpljuje u mislima. od toga ovisi kako ćete odista živjeti. filozofija prakse. bez obzira na moguća faktička djela i moguća ćudoredna htijenja. . Aristotel veli. onda je samo život u skladu sa svim supstancijalnim potencijama istinski život. Kako ćete filozofiju shvatiti. praktičko ili poietičko oslobodi za istovetnost s onim iz čega je povijest svijeta iznijela susptanciju kao istinu i svjetovnost svijeta. tako čovjek nije niti puka. sa svim derivatima ovih supstancijalnih potencija (…) Kao što nije u supstancijalnome bitku niti samo idejno biće. čista besmislica bez smisla. da prirodna bića ne mogu kao individue postati vječna zato jer u sebi uvijek imaju nešto materijalno. ili pak samo na život božanskog uma. taj poput pčele mora prethodno imati u svojoj glavi ideju kuće. sirovina radnog procesa bez ideje. ako tako hoćete. nije nešto što će vam otkriti. supstancijalne koncentracije. mogućnost gledanja ovog ili onog. Zato.) nije nešto što se može otkriti u tkz. na jednom mjestu. nego je nešto što je oduvijek i zauvijek bilo i što tekar teoretičar može vidjeti. Zadnje pitanje pred koje smo postavljeni stoga glasi: kako to zapravo stoji sa supstancijom? Jer ako je susptancija istina. onda je očito da nema posla od spoznaje biti svega što jest kako bi se spoznala svoja vlastita bit: Ako je istina svega supstancija. s Platonom. op. osjetilno biće). onda je istinski čovjek onaj koji na neki način i zbiljski jest sve. više ne kao nešto teorijsko. samo pseudo-metafizički bijeg u laž. naime individualno drugo.

čemu to da se bića ovog svijeta uvlače u pogon produkcije. svijet tehnike u užem. Sokrat uviđa da ono što mogu obrtnici. Razlika između političara u njihovoj mogućnosti i Sokrata. i zato svaki onaj koji ima pretenzije na to da apsolutno razumije povijest – ne zna zapravo što hoće. svijet industrije. Povijesnost povijesti je sama u sebi nešto iracionalno. znati sve ovo po čemu su ti ekonomičari. dok Sokrat. zbog čega ju provoditi u smislu unutarpovijesnih ciljeva. reproduciranje bića. nešto nespoznatljivo. da je mudriji od svakog političara po njegovoj mogućnosti – utoliko jer zna da ne zna – da se u politikologiji ne zna ideja dobrote. ukratko. nepodopštine i velike poduhvate božje. ono što bogove čini bogovima. Sokrat ide k proizvođačima. ono što svi ti proizvoditelji u tom svijetu znaju i umiju to je – unutar diobe znanstvenog i tehničkog rada – jedna određena vještina proizvođenja nečeg određenog (…) Razlika. nego je Sokratovo pitanje u tome: radi čega uopće ima prakse. dakle svjetovnjaci rada takoreći mudriji od njega) je to da. da li se smije ili ne smije. ono što mogu svi ti vještaci ili tehničari. od onih koji se logički politikom bave. k onima za koje se smatralo da najbolje znaju to kako se politički život mora organizirati (…) Ono do čega je Sokratu stalo. To je porijeklo ovog Sokratovog neznanja. samoga bitka. što je ono što boga čini bogom. ukoliko se kroz dotičnog kao filozofa sama stvar na neki način osvješćuje. nitko – to Sokrat ustanovljava – od političara. sa svojim vlastitim predodžbama. ne smjera na bit bogova. zato je pjesništvo. ipak ne bi znao ono jedno jedino do čega mu je samo stalo. U filozofiji je prva stvar da nemate posla sa svojim vlastitim mislima. to se može s filozofijom poput Aristotela. jer je to na koncu konca sve samo po sebi razumljivo. između njih i Sokrata (koji bi mogao kad bi htio. kad bi znao sve što oni znaju. Sokrat ide dalje i raspituje se kod pjesnika (…) Ono što Sokrat uviđa jest to da pjesništvo kao takovo. radi čega uopće ima politike. sastoji se u tome da političari kao političari ne znaju ideju dobroga spram koje bi svaka politika morala težiti i ujedno niti ne znaju da ne znaju tu ideju. ali ono što se s filozofijom može ukoliko se hoće ili ukoliko je stalo povijesnim bićima do istovetnosti s onim nadpovijesnim. a to je: zašto uopće produkcija. jer ne pogađa ideju ili bit i jer ne zna da ne pogađa ideju ili bit. onda je najviše što filozofija može ono što je Platon pokazao u filozofiji. što je ideja božja. moderno rečeno. ono što Sokrat hoće znati nije to kako provoditi neku praksu. znajući sve ono što političari znaju. unutar sfere prakse ili politike. brodograditelji. ne uviđa niti ne može kao čisti političar i kao čisti politikolog. ostaje dakle na površini. u prividu. proizvoditelji. nešto što on ne može prihvatiti kao najviši oblik mudrosti ili znanja (…) Nakon politike i nakon pjesništva. brodari. u onom izvanjskom. Ono pak do čega je Sokratu stalo jest upravo to da zna što jest bog. koja mora u politici i praksi biti prisutna ukoliko politika i praksa hoće biti nešto istinsko. isto tako ne zna. ponovno rađaju i uvijek iznova . tj. nego prikazuje samo ono izvanjsko božanskoga. za Sokrata. Filozof jest samo onaj. U dijalogu s tim svijetom rada. to je njegovo historijsko navođenje. ne iznosi na vidjelo esenciju. arhitekti. po čemu on jest ono što jest. prikazuje samo djela bogovska. od onih koji ostaju unutar čiste mogućnosti politike kao takove. dakle. u onom što je Platon označio tehničkim terminom privid i ne pogađa ono što svakoga boga (…) Pjesništvo. također uzetim u njegovoj mogućnosti. pri čemu se ne misli na nešto vječno u razlici spram puko vremenitog. to je svijet rada. ide ovako: Sokrat je pošao prvo političarima. ne pogađa ideju božju. kako ide taj put u to da Sokrat dolazi do samosvijesti o onome što on zapravo jest? Put Sokratov opet. Cjelina povijesnih bića u svojoj povijesnosti se kao takova ne da znati. od politikologa. nešto ništavno. zašto uopće proizvođenje. koji s njima dijeli znanje unutar njihove mogućnosti. No kako ide samo Sokratovo istraživanje. baš kao i oni. što je svrha političkog djelovanja. Zato jer pjesništvo ostaje u fenomenu. utoliko ukoliko je teologija. ono što mogu takozvani primjenjeni obrtnici. ovom modernom smislu. nego se misli na ono od kuda i sama vječnost vječnoga svijeta potječe. kao čisti praktičar uvidjeti. ne vidi. život bogova. ali zna da to ne zna (…) Na taj način uvidjevši. najvišu ideju kojoj bi svaka politika morala služiti. i utoliko jest filozof. nego da imate posla s mišljenjem samog života.Ono što se s filozofijom povijesno može. svijet produkcije. što je zapravo ideja. platonovski rečeno: što je ono dobro kojem svaka politika mora težiti ukoliko hoće u sebi biti smislena? (…) To dobro ili ideja dobroga. strožem.

da ih tako nazovemo. sve što ona ima i sve što bi mogla biti. jest ono specifično što Sokrata razlikuje od svega što povijesno jest. Ono što se pri tome misli nije proces odumiranja kako to sebi zamišlja historijska svijest.preporađaju. ma kako ona bila izvedena. dispozicija za filozofiju. Tko kao povijesno biće ne probudi u sebi samosvijest svoje povijesnosti i kroz filozofiju ne uznastoji oko poistovećenje s istinom i s onim bitnim. I stoga. Kao onaj koji umire ili može umrijeti pokazuje se nama kao ljudima ponajprije čovjek sam. da je. nepravi život. javlja se čitav spektar. da li to samo za takozvane materijalne potrebe. Vi ste čuli.) Dakle. to vam je poznato svima iz najpopularnijih verzija i tumačenja Nietzscheove filozofije kao obrat svih vrijednosti. ili to ima neku višu svrhu (…) Znajući da ne zna ono bitno. ma kakvi oni bili. ono iskonsko u svim mogućnostima znanja. kako bi Hegel rekao. psihološkom. u neku ruku. s jedne strane. da je mrtvo ono u nama što svakog od nas uopće čini time da jesmo ljudi. onom što se smije o bogovima i onom što se iskusilo o bogovima. teorijski i poietički može ne zna ono bitno. toliko marksizam poznaje svatko od nas. Odisej i Sokrat u svakome od nas. takozvana bit čovjeka. humanom. i to ne samo kao čovjek u svom svakodnevlju kao ovaj tu. antropološkom. u strukturalizmu se misli smrt biti čovjeka. pa niti samo čovjek uopće. u jednom od suvremenih filozofskim pravaca koji se zove strukturalizam (…) (kad se strukturalizam hoće ozbiljno uzeti. samo pri puko ljudskom. u pukoj historiji znači smrt i to prividno smrt. po svom najvišem određenju prošlost. smrti kao prestanka puke egzistencije čovjeka. recimo. Tko ne filozofira. taj i takav i za takvog je filozofija tek intelektualna inscenacija za praksu u onome što se zove igrokaz ili svjetsko kazalište. taj ne spada u atensku sudnicu. svjetsko-povijesna lutalica i onaj koji je svjestan neznanja bitnog u cjelini mogućeg povijesnog znanja jest naša osnovna pretpostavka. taj ne može ni dospjeti u filozofiju. pri pukom božanskom. da se govori o nečem takvom kao odumiranju ili ukidanju države. u najširem smislu. ružan neistinski. smrt državnosti države. dalje. Za njega. da je povijesno mrtva. nego da je umrlo. nego je ukidanje u strogom hegelijanskom smislu. nego po svojem pojmu. kao ova tu egzistencijalna individualnost koja u smrti zauvijek gubi sve što ona jest. ne mogu pomoći tome da je ono političko samo. vanbožanske i vanljudske slobode u sebi. do vanropske. da je pravnost prava sama na neki način utrnula. samo za nekakve ekonomske ciljeve. samo za takozvane svakodnevne potrebe. smrt morala i etosa. Dalje. u ovom rasponu između smrti biti čovjeka. ukidanje same biti države. po svojoj mogućnosti besmislena. za izvorom svega što jest. nego što je traganje za samim porijeklom svijeta. Tako duboko u sebe svatko do nas mora ući. ukratko koja u smrti gubi svoju egzistenciju i svoj puko egzistencijalni opstanak. Ova smrt politike i prava se iskušava na svim sektorima političkog. i zato jer zna da u ovim mogućnostima ovoga što se povijesno praktički. kao nedostatak najviše vrijednosti. taj višak znanja koji se sastoji u tome da se ne zna da se ne zna ono bitno. kad se uzme filozofijski bitno ta teza o smrti čovjeka. Gubljenje u pukoj povijesnosti i. heraklitovski govoreno. čovjekolikih smrti. dakle tko kao povijesno biće ne filozofira. nego ono najstrahotnije. čija je smrt najavljena. pravnog i moralnog života i nikakve naknadne teorije o tome kako bi politika mogla ili morala s empirijskog stanovišta gledano izgledati. što nije traganje za ovom ili za onom stvari u svijetu. za kakve to svrhe služi. kao gubitak istinskog življenja. nego spada na sud samog života. HISTORIJSKA I POVIJESNA SMRT: Smrt je. za onoga tko ostane pri samoj ovoj povijesnoj površini. ono najgore što bi se nekom povijesnom biću moglo dogoditi to je zao. Uz smrt države ide i smrt politike i prava. koja je najavljena u strukturalizmu. dakle da . Tko u sebi kao povijesno biće nije dospio. tako daleko – sa stanovištva svakodnevlja gledano – od sebe mora otići da dotakne u sebi ono što nije puko unutarsvjetsko lutanje. Ovaj slikoviti izraz "nedostatak najviše vrijednosti" znači da je ono vrijedno samo odsutno iz povijesti. tome sam život u najdubljem smislu sudi i mora suditi. fenomen povijesnog života. znači: ne da je netko od nas kao pojedinac umro. ono čega se je povijesnim bićima najviše bojati nije smrt. koja sloboda je neposredno i sama poviješću omogućena. što jednostavnije rečeno znači da je svaka postojeća država ne samo empirijski. i s druge strane.

prolongiraju tu smrt. po svom najvišem određenju. koja ga tekar rađa. Drugim riječima. to da mi danas zapravo više ne znamo čemu zapravo sveučilište. način: da se kako bog tako i čovjek kao vjernik istom u vjeri rađaju. svjetlost. po svom najvišem smislu mrtvo. Smrt nije ništa puko ljudsko. ne smrt čovjeka. bilo bitnog.. što nosi sve što jest u njegovoj . ne oglašava drugo nego ono isto što je i Nietzsche naznačio kao smrt božju. pa čak i u smrti takozvanih sunčevih sistema. Kierkegaardov egzistencijalizam. nego je smrt boga u prvom redu stvar boga samog. to da se bog tekar u vjeri rađa. Prava pak smrt prirode leži u smrti biti prirode. to znači da ne prethodi kao nosilac. nemogućnost da bog kao najviše povijesno biće bude u povijesti. nesveto itd. u hir. smrt umjetnosti koja je svima bliska iz znamenitog Hegelovog određenja da je umjetnost po svom najvišem određenju prošlost znači da je u svem puko historijskom egzistiranju umjetnosti odsutna sama supstancija. da svatko od nas smatra nešto vrijednim – usprkos svim time poluvrijednostima ona najviša vrijednost koja svemu vrijednom uopće daje čvrstinu. u tom smislu. da je ono što svemu što jest (tj. smrt vjere ili smrt religije koja ide tako daleko da se. svemu što opstoji) uopće daje smisao. jednostavno rečeno. ne tek uspostavlja. ukoliko se iskusi nedostatak najviše vrijednosti. u suvremenoj filozofiji iskazao jednom filozofijskom metaforom Martin Heidegger kao "svjetsku noć". naime da je umjetnost po svojoj biti. nego da je neophodni sastojak samog istinskog življenja. to je za takozvani novi vijek od njegovog samog početka jasno i nikakve reforme. ne smrt ovog ili onog bića. u onom što na tragu moderne znanosti i tehnike zovemo konstrukcija prirode. kao subjekt svakom mogućem religioznom odnosu.usprkos tome da ljudi. što jest to sveučilište. i to je onda uvjet mogućnosti i najviši uzrok tome da je bog sam za sebe i po sebi za povijest mrtav. dakle vjeru u ovom slučaju koja ga tekar uspostavlja. nego je znak da se. nego uzeto u svojoj čistoći. Naposljetku. cjelini bića. da je za povijesni bitak. ne mogu prikriti bitnu smrt. smrt intime. Ovaj nedostatak znanja o biti sveučilišta nije ništa puko ljudsko. povijesno gledano. nego u samom odnošenju iz sebe mora uspostaviti i to na taj spekulativni. u iščezivanju prirodnosti prirode. ne pokazuje se nekim pretjeranim profaniziranjem svijeta u tom smislu da je sve postalo sekularizirano. sjaj. povijesno postalo suvišno. pravu unutrašnju potrebitost za naš život na taj način da bez umjetnosti ne možemo živjeti. nego smrt bitka samog. Smrt boga se ne može iskusiti i ne iskazuje se tek nedostatkom dovoljne religioznosti. To znači ova teza o smrti umjetnosti. Mi smo još uvijek pri deskripciji fenomena smrti. ne smrt boga. ne tek doživljava. životinja. To je. ono najviše što bi umjetnosti davao pravi smisao. Dalje. recimo kod Kierkegaarda iziskuje nešto takovo da se vjera kao bogoljudski odnos. nego da treba nešto drugo. dakle ne boga kao bića koje se kroz vjeru ili religiju spram čovjeka odnosi. da je vjera iznad boga i iznad čovjeka kao vjernika jest signum za to da je bog po svom najvišem određenju mrtav. to znači da je bit bitka. kao odnos između boga i čovjeka. jest. Mrtav. povijest može bez boga biti povijest. dakle da umjetnost nije nešto takovo što bi postalo karakterom proizvodnje.. puko subjektivno u tom smislu da nismo dovoljno uviđavni za to. Dalje. društvo. puko čovjekovo. Ne više boga u relaciji spram čovjeka. nikakve renovacije. slobodno vrijeme. Napokon. da nije nešto što spada u dokolicu. Na koncu. bilja. da tako kažemo. Priroda sama u smrti elemenata. prestala biti. u luksuz itd. jedna aktualna tema. po svom najvišem značenju. da pređemo iz ovih velikih čovjekolikih tema: smrt osjećaja. bilo egzistencijalnog. u relaciji spram čovjeka. historija i ostali nešto u svijetu vrednuju. sama bit nečega takvoga kao što bi bilo sveučilište – to je za Platona akademija – na neki način obesmislilo. koji zapravo u svojem aktivizmu samo prikrivaju. To da je sveučilište. kod Kierkegaarda. daje ono spasonosno što bi ga moglo održavati u svom vrijednosnom bitku. smrt svake spontanosti u nama – su samo različiti oblici usmrćivanja čovjeka. još uvijek u rasponu tzv. Bitna smrt znači. po sebi mrtva. pokazuje nešto takovo kao smrt. pravi životni sjaj. smrt boga. nikakvi programi i nikakvi savjeti. Svjetska noć ili nihilizam povijesti. Na koncu. nikakve inovacije. Vidite. ne samo po svojoj egzistenciji i usprkos svojoj mogućoj egzistenciji. još unutar disciplina metafizike gledano. čovjekolikih smrti: smrt sveučilišta. Priroda kao konstrukcija jest mrtva priroda. za one koji su na neki način uvedeni u filozofijsku problematiku. da je za povijesni način života suvišan. ne smrt prirode. ali smrt božja.

društvenog. kao misaoni razgovor. nego u tom smislu da vezanost za taj svijet u njegovoj svjetovnosti. da postane ono što on nije. sljepilo za nešto što je više od tog svijeta znači ropstvo. nego koji strahuje od onog apsolutnog ništa samog koje. ali ne u smislu pukog razgovora. ušutjeti. Šutnja ne znači odustajanje od konverzacije. i treće: dijalog ne kao nešto "unutrašnje" ljudsko. dakle jednog i drugog. prenosi i da se s njim razgovara. to je isto što i ne baviti se više filozofijom. nego dijalog logosa bitka samog sa sobom.) Za razliku od ove bojazni historijskog bića pred historijskom smrću. Dijalog je. Dijalektika u svom najdubljem smislu nije puko razgovaranje. da je mrtvo. Da sve što jest mora iz ničega sebe samog uspostaviti. bilo to ljepši. od toga da bi netko držao predavanja ili da bi se nekako drugačije govorom zabavljao: šutnja u dubljem filozofijskom smislu znači to da se odustaje od bavljenja samim logosom. i raščlanjujući i spajajući istovremeno logos ne ostaje u imanenciji logosa. zato sve što jest mora iz ničega sebe samog proizvoditi. istom omogućuje golotinju te egzistencije. strah koji ne strahuje tek od historijskog kraja. do ideje svih povijesnih bića – tako da taj prodor apsolutnog ništa ne usmrćuje golu egzistenciju. je porijeklo – na historijskom Sokratovom stanovištvu – toga da Sokrat odlučuje da se ubije. nego obrnuto. dakle ne kao mišljenje. Odustati dakle od logosa. dijalog u smislu mišljenja. prirodnog i božanskog čak egzistencijalizma – ta smrt i taj prodor apsolutnog . znači robovanje odnosima i bićima u tom svijetu. Dijalog je nešto – s obzirom na onoga tko vodi. toga ljudskog. Znati ideju znači znati ono stalno. Filozof nije. nego je razgovor filozofijskog čovjeka s logosom samoga bitka. niti bjegunac iz svijeta. mišljenje koje kroz logos. nego smjera prema ideji. .čovječnosti i božanstvenosti i prirodnosti utrnulo. historijski strah) I STRAH KAO STREPNJA: Strah koji strahuje za gubitak egzistencije i time razmišlja o tkz. značilo bi za Sokrata. Bojazan je strahovanje historijskog bića za svoju historijsku egzistenciju u kojoj se otkriva konačnost historijskog bića (. bit nečega. ne u smislu neke diskusije u kojoj bi svatko iznosio svoje mišljenje (ako u filozofiji netko ima "svoje mišljenje" onda je to njegova stvar. I zato jer je mrtvo. niti onaj koji prezire povijesna bića.. Za one koji su nekako dalje doprli u svom filozofijskom studiju tu je instruktivan Hegel kao egzemplarni filozof nihilizma. kroz dijalog. ono čvrsto. do uvida u ono što nešto doista jest dolazi se. ujedno nastoji samu povijest obasjati najvišim. možemo nazvati bojazan. od razgovora. pod ovim pretpostavkama. čisto duševni život). nego onaj koji.bio to bog. da se odustaje od bavljenja onim kroz što bit svega što jest progovara. prema ideji. iz ničega sebe samog rekonstruirati itd. da izda samog sebe. kao smrt bitka samoga. ne u tom smislu da bi taj svijet bio nešto sasvim loše i nešto što sasvim treba negirati. mogućnostima nakon smrti (bilo to uništenje. kroz sebe samog upućuje sugovornike. u nešto zlo za koje se ne zna. između koga se vodi i o čemu se vodi – trostruko. Tamnica je za Platona čitav pojavni svijet. To je dijalog u svom čistom obliku (…) To je najviši spekulativni vrhunac. do uvida u gled. obzor filozofije. prvo: dijalog čovjeka samoga sa sobom. ne kao odnos između čovjeka i čovjeka. priroda ili čovjek – to je ono što se može označiti u ontologijskom izrazu i čistoći. prodrijevši u povijesnoj smrti do same biti svakog bića. Ono što Sokrat tu kaže da nitko ne zna jest to da nitko dijaloški. a ne stvar filozofije) kroz koji dijalog logos sam u jednom i drugom čovjeku. da se odustaje od toga da se sam govor bitka sluša. dijalektički kroz logos nije prodro do ideje smrti. STRAH KAO BOJAZAN (tkz. Znanje toga da je alternativa između smrti o kojoj se ne zna da li je dobra ili zla i bijega u laž. drugo: to je dijalog između čovjeka i čovjeka. baveći se onim najvišim iz čega povijest potječe. anđeoski.. ne znači odustajanje od diskusije. Do uvida u vid.

ovo nešto koje uopće može žudjeti. ta tenzija žudnje da poistoveti povijesna bića s tim da uvijek i vječno budu istovetna s idejom. Drugo pitanje glasi: ukoliko jest eros eros spram nečega. ili je to nekako na neki način vezan odnos? Vezanost tog odnosa se grčki izriče time da je eros žudnja. jednostavnije rečeno. onda se ne može erotički žudjeti samog sebe. treba označiti kao strepnju. kroz djelovanje te strepnje u sebi na taj način prolongira nihilizam. to je nešto. utoliko ukoliko je eros za ljepotom i utoliko ukoliko je eros za dobrotom. ovo nešto koje u sebi ima potrebu – a potrebu ima zato jer nije ono što žudi – čitav taj raspon je raspon onoga što bismo mogli nazvati platonističkom ontologijom. O ČETIRI MOMENTA EROSA I EROSU KAO DEMONU: Prvo Sokratovo pitanje. da je usmjeren na nešto i da se spram nečega odnosi. određenje erosa je to da je eros. spram ničega? Odgovor. strah od tog apsolutnog ništa u razlici spram historijskog straha kao bojazni. Prvo. usprkos tome da se može postovetiti s onim spram čega potrebu ima. Radi se o tome da je biće koje se žudi. postati ono k čemu ono žudi. nego što je istinska potreba toga da se uopće životno bude. Dalje. Ovo "biti istovetno samo sa sobom" je ontološko određenje ideje. kroz tu strepnju. onda ne bi mogao žudjeti to da bude lijep i da bude dobar. da ono biće koje nešto žudi mora ono nešto koje ono žudi na taj način žudjeti da mu to neophodno treba za njegov vlastiti bitak ili. dakle. i to iščezavaju. hegelijanski rečeno: Ovo "drugo samoga sebe". Raspon žudnje. ukoliko se erotički ima nekakav odnos uopće. glasi: da li je eros eros spram nečega ili ni spram čega. to je ideja. recimo. onda iz toga proizlazi da ono biće koje žudi u sebi nema ono što žudi. s druge strane. Tko se smrti boji – to je historijski nivo – taj ostaje samo u prividu. nego se mora erotički žudjeti drugo samoga sebe. Porijeklo je strepnje od smrti neznanje o njenoj biti. žudi to nešto zato jer u sebi ima potrebu pa. ono nešto koje je takovo da je u skladu samo sa sobom. tko od smrti strepi taj ostaje u povijesnom ništa i na taj način. sam po sebi ne može biti lijep i ne može biti dobar. Ovo "ne imati u sebi ono što se žudi" znači biti takvo biće koje ima nekakvu potrebu. koje je djelovanje erosa onda već na temelju ove strukture koju sad imamo pred očima prozlazi sljedeće: utoliko ukoliko je eros eros za nečim što ono biće koje erotički nešto žudi samo po sebi nije. koje nije u skladu samo sa sobom. koje se odista potrebuje. ukoliko se povijest definitivno bez filozofije zatvori nepovratno u apsolutno ništa. eros nečega. To je treći moment erosa. ako je to u elementarnim oblicima žudnje (žeđ. onda ta sklonost. nego jedina budućnost svijeta i povijesti. kad se razmisli da je žudnja žudnja spram nečega i to da se nešto žudi. iz analize toga što u tom ležu. U toj postalosti istovetnim ipak se skriva još i dalje jedna žudnja. glad ili nešto drugo) biće zadovoljilo svoju potrebu. glasi da je eros eros spram nečega: da ukoliko se erotički nešto žudi. ali ima žudnju u sebi. to je najopćije.ništa. za njegov vlastiti život. hoće i onda kad se poistoveti s tim i dalje biti ono s čim se želi poistovetiti. dakle: koje nije predmet ovakve ili onakve potrebe (žednje ili gladi. Ono što se u erosu hoće to je žudnja spram nečega. nego da se to želi ostati. postaje na neki način istovetno s onim što žudi. što je eros. Četvrti moment erosa jest to da biće koje žudi i koje ima u sebi potrebu može. proizlazi to. naime: da biće koje erotički žudi nešto. četvrti i odlučni moment u ovoj erotologiji. u kojem prodoru iščezavaju i bog i priroda i čovjek u svojoj vlastitoj biti. . ta žudnja otkriva to da ono biće koje se spram toga erotički odnosi nije to. ima potrebu u sebi da se uskladi s idejom: to je cjelina povijesnih bića. Drugim riječima eros. To je zadnji. Nešto pa. Imati u sebi potrebu. To je potreba ili nagon ili žudnja za besmrtnošću (…) Vidite. Recimo. ovo nešto koje se žudi. naravski. s druge strane. ili nečeg drugog). jer kad bi bio lijep i kad bi bio dobar. to znači biti nešto koje jest takovo nešto koje se kroz žudnju odnosi spram drugoga nešto. spram nečega. to je težnja za besmrtnošću (…) Ako se dalje pitamo. a ta žudnja se sastoji u tome da nije samo dovoljno to da se postane onim što se hoće biti. koje drugo nešto u svojoj potpunosti samo sobom jest ono što bi ovo biće koje žudi k njemu htjelo biti. Ukoliko je to takav odnos da ono što se žudi treba onom biću koje žudi na taj način da biće koje žudi ne može bez onoga što žudi biti. onda je nihilizam ne samo naša. najindiferentnije određenje erosa. Nešto koje je u skladu samo sa sobom. najneutralnije. koje je upravljeno Agatonu. nešto neutralno. kakav je to odnos? Da li je to puka nekakva teorija. kakav je.

Ako se uopće hoće biti čovjek. za razliku od onih koji su naivni i koji se samo refleksivno odnose spram svijeta. Filozofija je utoliko ukoliko je eros – ludilo. nizašto vrjednije i uzvišenije nego što je čovjek sam. i zato jer je otvoreno. onda bismo mi sami bili samo ljudi. Eros je dakle. određenje erosa. utoliko ukoliko zaista hoće biti čovjek sastoji se upravo u tome da ima sluh. to nije niti božansko niti ljudsko. Utoliko ukoliko je po svom kvalitetu nešto između. između lijepog i ružnog. da ima oko za nešto što je iznad njega samoga. koje je po svojoj naravi takovo da bez njega i kad njega ne bi bilo uopće ne bi bilo moguće posredovanje između božanskog i ljudskog – to je eros. zato ne samo da je moguće da smrtna bića na izvjestan način postanu besmrtna ili da učestvuju u besmrtnosti. utoliko ukoliko nije niti dobar niti loš. To je takvo povijesno biće koje je otvoreno spram nečega što je više od njega. Zašto? Platon veli eros kao demon nalazi se u sredini između jednog i drugog. nešto lijepo i zanimljivo.Kvalitativno. Kao veliki demon. između mudrosti i neukosti. ali je u sebi samom isto takovo da je otvoreno na neki način spram jednog i spram drugog. a to demonsko nije drugo nego jedna igra između božanskog i ljudskog. zato je čovjek po svojoj biti filozof. dakle. klasičnom platonizmu s početka. Eros je veliki demon. ukoliko je istinski nagon. onda je ideja nešto što je nagon u nama. da po sebi nije biti besmrtno niti smrtno. Ovo "između". demonologija. dakle. dakle. utoliko ukoliko se pita kakav je eros. nizašto svjetlije. niti dobro niti zlo. po kvaliteti svojoj nešto između bogovskog i ljudskog. Eros je. nešto što je između jednog i drugog. kao što su viši ciljevi. onda se mora filozofirati. Ukoliko se platonizam pravilno shvati. u kojoj igri se svatko od nas preporađa i istovremeno rađa u ono što bi odista mogao biti. niti smrtno niti besmrtno. ukoliko nije niti lijep niti ružan. a da može biti i jedno i drugo. koja bi čovječnost u sebi samoj uživala i sebe samu sobom samom hranila i koja niti sluha niti vida ne bi imala nizašto više. da se bog i čovjek uopće susresti ne bi mogli. između boga i čovjeka. ovo demoničko između. U starom platonizmu. eros je između dobra i zla. to ne zato jer bi to bilo nekakva posebna izuzetnost. između istine i laži. svakodnevnom životnom odnosu uopće znamo za nešto takovo kao što su bogovi. nego je nešto između. Diotima govori o trostrukoj strukturi erotike (…) Prvo: ono biće koje se erotički spram nečega odnosi želi ono spram čega se erotički odnosi. koji ne bi nizašto drugo znali na tom svijetu nego za svoju puku čovječnost. Dakle. kao što su više svrhe i tome slično. dakle hoće to. da se istina i laž. takvo nešto koje u sebi ima potrebu. niti bitak niti ništa. utoliko je i po svojoj biti nešto što nije niti bog niti čovjek. da ni u kakav kontakt doći ne bi mogli bez nečega što je po svojoj naravi neutralno spram božanskog i spram ljudskog. unutar moguće interpretacije Platona. a ne puki. nego zato jer se pomoću filozofije otvara odo demonsko u čovjeku. a da je ujedno u sebi samome i takvo da može postati božanskim i takvo da može postati ljudskim. nego je uopće moguće to da u jednom vulgarnom. animalni (dakle: puko povijesni nagon) otkrio. Upravo ovo između. i besmrtno i smrtno. ovo nagonsko otkrivanje ideje. naravski. Prava vrijednost čovjeka. Zašto? Ludilo se . Svrha je erosa to da se postigne besmrtnost. Drugo: hoće postati nalično tome što hoće. odmah nakon Krista se tkz. I samo zato jer je ovo demonsko takovo da ima u sebi i božansko i puko ljudsko. između bitka i ničega. da tobože ima nekakav ispravniji stav. smatralo jednom od osnovnih disciplina (…) Demonologija shvaćena bitno – to znači: shvaćena iz biti same filozofije – znači to da se božansko i smrtno. uz ostalo. ovo instinktivno. a ipak jest nešto: takvo biće. Treće: hoće uvijek ostati ono što hoće. taj takoreći animalni dodir s idejom. jer je u tom smislu demonsko biće. snalazi u svijetu. Može se reći: filozofija nije nešto takovo što bi recimo čovjeku bilo potrebno zato da se. niti mudar niti neuk. između smrtnog i besmrtnog i ispunjava tu sredinu tako da se sve povezuje sa sobom. to je ono što će Platon u Fedru označiti kao ludilo. da po svojoj najunutrašnjijoj sklonosti bude ono najviše. jer je u tom smislu demoničko biće. demon koji djeluje tako da povezuje ono božansko i ljudsko. da se orijentira. sastoji se u tome da eros nije lijep i da nije dobar (…) ono između što nije niti lijepo niti ružno. ne zato jer bi to bilo nešto naročito. niti lijep niti ružan. Kad demona u nama samima ne bi bilo.

recimo. na temelju ovakove elementarne teze koja glasi: sve što jest je jedno. koje glase da je jedno ili materija ili duh ili nešto drugo. njih navodim samo zato da bih vas upozorio na ovu kategorijalnu širinu samog dokaza. sve što jest je jedno i to jedno je duh. historijom i sličnim trivijalnostima.. uskraćen cjelini povijesnih bića i ugrabljen za ono što samu povijest omogućuje. nisu ovi aspekti bića – dakle: prostornost. Ove vrste kretanja vas tu ne trebaju zbuniti. se pomoću ovakovih metafizičkih doskočica. jedan formalni stav. da ima nešto kvantitativno. kad se nešto smanjuje ili povećava. to je takozvana promjena kvalitete: ako nešto iz hladnoga prelazi u toplo. Ono po čemu se mislioci koji se u tome slažu razlikuju jest to da se kaže: ukoliko sve što jest po svojoj biti jest jedno. somatskom. onda treba istražiti što jest to jedno. da ne nabrajam. Onda jedan kaže: sve što jest je jedno i to jedno je materija. po supstanciji jedno". onaj koji u tom smislu prezire najviše ciljeve svih onih skorojevića koji se bave politikom.. Na koncu. fizički ili nekakav drugi. to je biće u kretanju. bez obzira da se kreće prema kvaliteti. neko biće mijenja kvalitetu. Daljnja pretpostavka je to da to biće u kretanju može. Ono pak kuda smjera dokaz i na što se zapravo oslanja nisu vrste kretanja. o tome da rastu ili padaju epohe. iz lijepoga u ružno. Onaj koji se ne brine za sve ono za što se svi brinu. I na koncu takozvani ontologijski ili apriorni dokaz za opstanak božji iz samog pojma ovog. taj je lud. i 20. da se kreće u jednoj vremenskoj aritmetičkoj mjeri.. prema kvantiteti i prostorno kretanje. prema tome je utjecajnost i mogućnost djelovanja daljnja karakteristika onog bića koje je u kretanju. kretanje prema kvantiteti.. kvantitativno i prostorno kretati: to je biće ili supstancija. Pri tome je sasvim svejedno da li je riječ o biologijskom. bez obzira da li intelektualni. položaj i stav. . djelovati i na drugo biće. supstancija koja se kreće. produbljenom smislu ludilo znači odvraćenost od svega onog na što smo povijesno navikli. i imate tkz. te tri moguće vrste. koji se zove monizam ili nekako drugačije u ontološkometafizičkoj problematici. i imate materijalizam. kvantiteti ili prostorno. u nekom položaju.. fizičkom. i takva zbirka tih različitosti i tobože različitih filozofija vam je uglavnom sve ono što u 19. da ima nešto prostorno u bićima koja se kreću. Daljnja pretpostavka je to da svako takvo biće. bez obzira kojom se vrstom kretalo. recimo.. to je teza s kojom se određeni filozofijski nastrojeni mislioci unaprijed slažu. prvi mogući put dokazivanja. nema drugačijeg kretanja. Druga vrsta kretanja je prema kvantiteti: rast i pad. kad se određuje kretanje prema kvaliteti. ukratko: ukoliko nešto. koja se mora razumijeti u onome što je uopće kao takovu omogućuje. To je prima viae. da se mora na neki način ponašati. kretanje prema prostoru. idealizam. Dakle. Daljnja je pretpostavka takvog kretanja da postoji nosilac koji se može kvalitativno. u jednom dubljem. dade stvarati naizgled različite filozofije. da se cjelina bića u kretanju nalazi u međusobnim odnosima... Generalna teza glasi: "Sve što jest je jedno" ili "Cjelina bića su u svojoj biti. da može primiti neki utjecaj od drugog bića. na ovu osnovnu tezu koja se filozofski mora do kraja produbiti. Tri moguća dokaza za opstanak božji: metafizički dokaz u užem smislu. da ima nekakav stav. kretanje prema kvaliteti. fizički ili fizikoteologijski dokaz i moralni dokaz za opstanak božji. uže prirodnom rastu i padu. stoljeću možete naći kao "filozofiju". svjetovna i povijesna bića upućena i s čim se svakodnevno ophodimo.naravski može razlikovati. Dakle. Kretanja ima u prvom redu slijedećih: kretanje prema kvaliteti. ta se tema dade metafizički varirati kako god hoćete. ali lud u tom smislu da je odvraćen. Ukoliko se netko na temelju jedne temeljne moguće metafizičke pretpostavke za tu pretpostavku odluči. nisu ovi kategorijalni momenti. moralni. To nije slučajnost. a to je iskon. onda je to kvalitativna promjena i utoliko jedna od mogućih vrsta kretanja. To je. a isto tako da može i trpjeti. prema tome da iziskuje nešto takovo kao vremenitost. Međutim. onaj koji smatra da je sve ono što svi misle da je važno sasvim nevažno. kao puki medicinski fenomen i onda se s tim na svoj način može postupati.. Prvi mogući metafizički dokaz za opstanak božji je dokaz na temelju kretanja. Već vidite. o tome da tjelesa rastu i padaju ili je riječ. onda je pretpostavka svakog od ovih mogućih kretanja to da ima nešto kvalitativno. ali ne mora. Na koncu. od svega onoga na što su tkz. to je unutrašnja mogućnost same stvari.

svaka potencija. supstancijalnost na koncu konca – nego je ono što je porijeklo svake kvalitativnosti. ta bit. vječna. sama po sebi uzeta. kao neka esencija. neki idealni sadržaj koji opstoji i utoliko ukoliko kao sadržaj opstoji. nego je jedna božanski proizvedena činjenica. Stupnjevi su bićevitosti ili stupnjevi bitka: dobrota. sve i svo umjetničko uopće kao umjetničko omogućuje. Ta.. iz vječnosti onoga što je moguće. Svako biće. ako je naglasak na ovo jest svakog bića. da takvo biće koje je porijeklo. To da nešto jest. dakle da to samo po sebi nije nikakva nužnost. Unutar tog četvrtog dokaza iz stupnjeva bićevitosti uklapa se jedan specijalniji dokaz kojeg je vrijedno spomenuti. bilo kakva. utoliko. kvantiteta. I sad se pita: ukoliko se unutarpovijesna bića razlikuju po dobroti. A to da nešto jest u kretanju je bjelodana činjenica budući da života bez kretanja. nešto u sebi istinito.. ukoliko povijesno jest. u kojem sve prouzrokovano nekako životari i živi: to je uzrok u ovom strogom smislu causa a se. To je odnos kauzaliteta. uzrok po sebi. u tom svome da jest i što jest. nego mora biti najbolje i najistinitije. što je ili koje je to biće koje je porijeklo svake dobrote. dakle. onda je sasvim očito da porijeklo te slučajne cjeline mora biti takvo biće koje samo po sebi nije slučajno nego nužno i neizbježno postoji. Ti stupnjevi bićevitosti – koji nemaju ništa zajedničko niti s kategorijama. ta esencija. kvaliteta. svake istinitosti i svake ontologijske otmjenosti? Sasvim je jasno. niti s kauzalitetom. Svaka bit. ex eternitate possibilium. uopće nema. kao neko nešto u najstrožem smislu. Ovo umjetničko. sposobnost. jest temelj za taj treći mogući dokaz opstanka božjeg koji se svodi na to da se zaključuje tako: ako je cjelina bića. neki novi uzrok.. utoliko ukoliko jest. svaki umjetnik. nego na takozvani kauzalitet: to je dokaz ex efficientia. onda se pod tim pretpostavlja da svako umjetničko djelo. koje. nego u tom uzročnom lancu mora postojati neko biće koje je nosilac. niti nužnošću – jesu takoreći ona unutrašnja srž svakog bića. nego u ontologijskom smislu zdravlja).. Naime. časnost. utoliko je nešto istinito.. svaki učinak. barem potencijalna istinitost biti . svake prostornosti i svake vremenitosti. iz slučajnosti svijeta. nego može i ne biti. po svom pojmu. svake relacionalnosti. Uzeto u svojoj čistoći. bit države. iz stupnjeva bićevitosti. bit države. taj uzročnik pak ne može u beskonačnost dalje imati neki viši. utoliko je nešto dobro. pitanje o uzroku kretanja.. koje je temelj sve i svake uzročnosti. relacija. bit čovjeka su sami po sebi bit čovjeka. nešto zdravo (ne u medicinskom. nešto slučajno. daje svakom unutarpovijesnom biću dobrotu i istinitost. Naime sve što jest. pojam ili esencija umjetnosti je. svake kvantitativnosti.. svaka mogućnost. postavlja uzročnika. Treći mogući dokaz je ex contingentia. bit umjetnosti.. nešto svrhovito i vrijedno: to je bonum. Ta bit ili pojam umjetnosti. ne ovo ili ono svjetsko biće. utoliko je to svojevrsna idejna specifikacija. Drugi mogući dokaz za opstanak božji se ne oslanja na kretanje. svega povijesnog.. ono unutrašnje što sve umjetničko čini nečim umjetničkim nije nešto što se iscrpljuje u jednoj od mogućih umjetnina ili u jednom od mogućih umjetnika ili u jednom od mogućih umjetničkih doživljaja ili umjetničkih djela. Ta čista mogućnost. nego je ono što svu i svaku umjetnost.. i zato je spram svakog unutarpovijesnog umjetničkog pojavljivanja neutralno. unutarpovijesnog života. pa makar barem i moguće. Četvrti mogući dokaz je ex gradibus entitatis. Naime. To je čista mogućnost umjetnosti. istinitost i otmjenost. položaj. dakle. učinak kao takav. nešto neprobojno. svako biće unutarpovijesno. ontologijski dostojno ili nešto bićevito. utoliko ukoliko ima neko svoje što. nego da bi moglo biti i da nema svijeta i da ne postoji povijest i da nema ni čovjeka niti bogova. To je tkz.. svake supstancijalnosti. istinitosti i otmjenosti. Kad se kaže umjetnost. u takvom načinu zaključivanja. dakle ukoliko je nešto: čovjek ili država ili umjetnost. to iskustvo slučajnosti svega svjetovnoga.vremenitost. djelovanje i utjecaj. ono što čini sve umjetnosti umjetnošću je bit ili pojam umjetnosti.. neki drugačiji. Svako biće ima nešto dobro u sebi. više ili manje istinito. velim. niti sa slučajnošću. o prvom principu koji odjelovljuje to da uopće nešto jest u kretanju. cjelina svjetovnih bića ili povijest je takva cjelina bića koja ne opstoji nužno. Isto tako nešto istinito utoliko ukoliko odgovara samom bitku. svaki umjetnički doživljaj u sebi nose ono umjetničko. ima u tom svom jest. ima nešto istinito utoliko ukoliko je biće. ima nešto časno. samo po sebi ne može biti više ili manje dobro. nešto neuništivo. ta vječna bit nešto što svako umjetničko pojavljivanje kao umjetničko omogućuje i uopće ga čini umjetničkim. a da nije nužno. bit umjetnosti jest nešto što utoliko ukoliko uopće jest. Utoliko ukoliko je ta vječna potencija. taj vječni pojam. u svojoj čistoći. kao neko nešto koje omogućuje sve umjetničko.

Dokaz za opstanak božji na temelju ćudorednog poretka oslanja se na to da pravo ćudoređe. nego samo u tom i takvom biću koje u potpunosti odgovara ideji pravednosti. umno biće. Peti. onda taj red i poredak koji se red i poredak danas još nekako čuva. . Otuda se i dokaz takvog našeg zaključivanja za opstanak božji zove fiziko-teologijski ili teleologijski dokaz. pravo. ukoliko je uopće smisleno govoriti o bogu. da tako kažemo. nego fizički dokaz za opstanak božji je takozvani dokaz ex gubernatione. Ono što nas ovdje više interesira. na temelju ovih stupnjeva bićevitosti).. po kratkom postupku. nego je istinito utoliko ukoliko odgovara svim mogućim idejama... naravski. niti u moralu. pravo je temelj prave čovječnosti.. dokazivati opstanak božji pomalo je. onda je bog takvo biće koje odgovara samoj ideji pravednosti. O NIJEKANJU BOGA (O intelektualno-nemoćnim predodžbama boga): Metafizički dokazi se mogu rasplinuti tako daleko i dokazivati na temelju različitih unaprijed pretpostavljenih. Kad se govori o takozvanoj ontologijskoj istini.. nego utoliko i samo utoliko ukoliko učestvuje u istini. u tom smislu potencija za mogući istiniti unutarpovijesni život. na temelju kontigencije.čovjeka ili biti umjetnosti ili biti bilo čega drugog sama po sebi ne može biti svoj vlastiti fundament. onaj koji se oslanja na upravljanje. pretpostavlja neko biće koje daje uopće to da uopće ima nekakve nužnosti. to je unaprijed jasno. dakle. pravi temelj pravednosti. moral.. utoliko ukoliko je cjelina povijesnih bića svrhovito uređena. to je moguće porijeklo nijekanja opstanka božjeg na temelju ljudskog iskustva. Takvo pak biće koje može cjelinu povijesnih bića urediti i srediti. Dok se iz svijeta ili na temelju opstanka svjetskih bića na neki način. Moralni dokaz za opstanak božji: ćudoredni poredak mora imati nekog najvišeg zakonodavca. uže metafizički. Istinitost božja počiva u tome da je bog takvo biće koje odgovara. istinska pravednost ne može biti zasnovana niti sam u sebi. dotle se na temelju ovog supramundanog viška. koje može biti i bez boga. nego je samo u sebi u potpunosti istinito i to utoliko ukoliko odgovara takozvanom carstvu ideja. ne može čovjek.. da je složeno i usmjereno spram neke svrhe.. Naime. Dakle. to i takvo biće je ono najistinitije biće ili ontologijski istinito biće ili bog. Ukoliko boga uopće ima. Ali temelj pravednosti. temelj moralnosti sam po sebi ne leži niti u pravu. na temelju toga da u čovjeku ima nešto što se ne iscrpljuje u njegovoj svjetovnosti. nužno. Karakteristika umnosti leži u tome da je usmjeravač spram svrhe: to je biće koje sve što jest usmjerava spram neke svrhe. da je na neki način slobodan od svih ovih unutarsvjetskih karakteristika. svu istinitost svih vječnih mogućnosti povijesnog života. drugi. na tome se oslanja mogući dokaz za to da je čovjek takvo biće koje zapravo ne treba boga... inače ne više metafizički. onda moramo upozoriti da je bog. red. tj. da u sebi ima nekakav raspored. u tezi takozvane moderne fizike o nužnosti svih fizičkih pojava ili fenomena. s obzirom na istinitost svoju. u čovjeku. Tomin peti dokaz. tako da odgovara nekakvom poretku. Biće je koje odgovara ideji pravednosti bog sam. ćudoređe. takvo biće koje je ontologijski istinito ne samo zato jer bi odgovaralo nečijim predodžbama ili zato jer bi samo bilo u skladu s nekakvim predodžbama. bez obzira na svoje vrline biti temelj moralnosti.. Dakle. na temelju eficijencije.. Čovjek je ispod boga i iznad životinja ne zato jer ovo "biti čovjek" znači nešto izuzetno. To su dakle tri metafizička dokaza: prvi. Sva i svaka istinitost svake esencije. biće umnosti. usmjeriti spram neke svrhe jest samo po sebi.. ne do kraja propitanih mogućnosti čovjeka. jalov posao. ovaj moralni dokaz. i tu u potpunosti odgovara takozvanom carstvu ideja. nešto što je niže od moralnosti biti oslonac za moral. svake mogućnosti svake biti nekog bića mora imati neki posljednji temelj koji nosi svu istinitost svake esencije. pomalo nesuvislo.. svaka takva nužnost. ne može nešto što je niže od pravednosti. onaj metafizički koji se raspada u onih pet (na temelju kretanja. a niti u bićima. dokaz na temelju upravljanja. treći. i historijska i društvena i prirodna i svaka druga. moralnosti nije niti u bićima nižim od ćudoređa niti u ćudoređu samom. dade dokazati zapravo da boga ima. Takvo biće koje samo po sebi nije nikakva parcijalna specificirana istina. jer se razlikuje od nekog drugog bića ili pak nalikuje nekom višem ili nižem biću. nego obrnuto: moral..

ma koliko se prosvjetiteljski naizgled pokazivala. jer nisu znali. zaista nije vrijedan da.. kao o bogu i njegovim predstavnicima. koji glasi da je pokvarenost svećenika izmislila boga zato da bi varala narod. od prirodnih nepogoda. nego je u samoj biti povijesnog života skrivena jedna ništavnost kao princip. Tko misli da se društvenost čovjekova. zapravo otkriva najniže shvaćanje o čovjeku samom. naime za to ne da bi predstavljao boga za drugog čovjeka. to se može rubricirati po jednoj skali takoreći intelektualnih nemoći. već takva jedna teza da je porijeklo božje u pokvarenosti onih koji boga u svijetu predstavljaju. tako pokvaren. koji se svi pod titulom ateizma na neki način sabiru. sam po sebi ne može biti uzrok i porijeklo nekog drugog bića. nečemu što će doći. taj je sam tako u sebi po svojoj biti. nepismenost i neukost je porijeklo toga da se vjeruje u različite prirodne moći koje se personificiraju i kao personificirane shvaćaju kao nešto više. porijeklo zla u svijetu niti je bog. bez obzira bio on toga svjestan ili ne. sad ozbiljno uzeto. to znači predstavnikom božjim na zemlji i da jest svećenik. zbog toga jer želi kazniti ili na drugi neki način anatemizirati unutarsvjetska bića. katastrofa itd.. da je besmisleno. nije prosvijećen.Naravski da su dokazi za nepostojanje ili neegzistenciju božju. Kaže se da je zapravo strah porijeklo pojma boga. od ovih najjednostavnijih teza da je pokvarenost svećenika izmislila boga. kao porijeklo predodžbi božjoj. tko tako misli. a to sve prosvjetiteljske teze misle kad govore o tome da su pokvareni svećenici izmislili za narod boga. Reducirati porijeklo pojma boga na pokvarenost svećenika... Dalje se naravski to dade varirati: u svakom psihičkom čovjekovom stanju. recimo. zaboravlja to da porijeklo svih svjetskih katastrofa. dade se bitno razlučiti na dva načina: na taj način da se spram tih moći stoji ili u odnosu straha ili nade. kao potpuna nihilicija nije drugo nego pravi. Odnos spram tih božanskih moći koje se hipostaziraju kao nešto što bi bilo. preko teze da je. a ono što preostaje čovjeku jest to da se nada nečemu boljemu. ontologijski. nego znači elementarnu pokvarenost u samom shvaćanju biti čovjeka. više od čovjeka. On najpovršnijeg dokaza. bitno. već takva teza predstavlja određeno shvaćanje biti čovjeka. neukost naroda: narod živi u neznanju. naravski. tko tako misli o čovjeku. kao nešto božansko. dakle. dakle. taj jednako nisko misli o ljudskom društvu kao čovjeku. usprkos svojim aspiracijama za društvenost. s naličjem da je društvo pravi zavičaj čovjeka. stoji iza svih ovih strahota koje se u svijetu događaju.. recimo. kako god hoćete. to znači zastupnik božji. Nada i strah. ali ipak to sve skupa nekako ide. esencijalno. Fuerbachova teza. da ljudi. niti osvetoljubivost božja. a još manje čovjek. da je na neki način nesuvislo. utoliko ukoliko je pokvaren. nisu znali sebi objasniti porijeklo tih nezgoda i događaja pa su onda iz straha pred tim demonskim silama prirode izmislili neko biće koje. u onome što vjerojatno svi filozofijsko-historijski najbolje poznate: u tezi da pojam boga nije ništa drugo nego hipostazirana bit čovjeka. ukoliko se uspostavi kao jedini princip povijesnog života. tako iskvaren da zaista ono što smo označili kao povijesna smrt. onda to neznanje i neprosvijećenost. u strahu. svima poznatog. podruštvoviti itd. a to je odnos nade. dakle unutarpovijesno biće. Velim. u svakoj kondiciji ljudskoj možete pronaći fundament ovakvih predodžbi o bogu. a iza toga i ispred toga što će doći stoji jedno biće koje garantira neizbježnost tog nadolaska carstva sreće. legitiman zavičaj takvog jednog prosuditelja. živi među ljudima. ipak je to manje ili više nekako suvislo uređeno. ne samo da je trivijalno. ma koliko izgledala jako napredna i progresivna. duh se još nije razvio. Ovaj naivno shvaćeni strah kao porijeklo predodžbe ili pojma o bogu korespondira u jednom drugom mogućem odnosu spram boga. tko ima takve predodžbe kako o bogu tako i o njegovim predstavnicima na zemlji.. Ovi površni protudokazi za opstanak božji se svi koncentriraju. Kaže se: jadno je na tom svijetu. Takva teza. treba sve humanizirati. nego zato da bi drugoga čovjeka varao svojom božanstvenošću. Takva teza. uvijek vezani uz predodžbu o biti čovjeka. što zapravo rukovodi zbivanjima u svijetu. Sasvim je jasno da čovjek i kao unutarsvjetsko. teško je živjeti i tako dalje. ujedno guta sav povijesni život u zlu i u strahotama. Misliti da je bog projekcija čovjekove biti znači isto tako . od elementarnih nesreća.. kako se to kaže.. ali odrediti porijeklo opstanka božjeg u pokvarenosti svećenika ne znači jedan neutralni nedostatak u prosuđivanju. koja ništavnost. recimo. slobode. Tko naime misli da su zastupnici božji pokvareni. a isto tako i kao jedno svijet ili povijest nadilazeće biće. Onaj koji misli da je čovjek takvo biće da može postati svećenikom.

nego je nešto što iziskuje jedno drugo. niti stvar uvjerenja. dokaz koji se ne oslanja niti na pojam boga niti na iskustvo onih bića koja su nekako bogom posredovana. uzročnik takve nepravde. porijeklo. naravski. takva mogućnost kojoj ništa ne nedostaje. takoeći sistematsko apriorni dokaz za opstanak božji. odgovara svim mogućim idejama. Kod Descartesa imate isti taj dokaz. u trećem redu. Kod Anselma imate prvi takav dokaz koji se sastoji u tezi da je bog takvo izuzetno i najviše biće od kojega se ništa više ne da zamisliti. ništa temeljitije. to je bog sam.. tako ontologijski zdrav. ukoliko ga se adekvatno misli. ideja sama po sebi. da bi se ideja uopće mogla pojaviti. ono najdublje u svemu što jest obespravi do ništavnosti. jedan jedini mogući povijesni dokaz za egzistenciju božju: bog je takvo izuzetno. nego se oslanja na bitak sam shvaćen kao ideju. Vidite. pa prema tome je bog takva mogućnost koja sama sebi daje svoju aktualnost.. razmatran ovako. s najvišeg filozofijskog stajališta.. niti stvar religije. izvod glasi da je bog takvo biće od kojega se ništa savršenije ne da zamislit. Bog nije niti stvar vjere. niti stvar shvaćanja. taj sjaj i prosjev ljepote u svijetu nije nešto što ideja sama iz sebe daruje bićima. To je sva tajna. Kad biti. savršeno.. stoji u odnosu spram svih mogućih ideja.. nego "primanje pravde i uzajamno kažnjavanje zbog nepravde prema redu vremena". pravedno i otmjeno biće koje ima takvu moć da vrši najvišu nepravdu.. ništa korjenitije ne da zamisliti. da ju poveže s ništavnošću i slično. iz te esencije deducira neku egzistenciju. iz tog aspekta sagledano. koji je zapravo jedini pravi filozofijski dokaz za opstanak božji. neuko – kako s obzirom na boga tako i s obzirom na čovjeka. nego se odnosi na savršenost bića. onda mu.. Zato jer je povijest života nepravda – takoreći nepravda u ovom strogom ontologijskom smislu – zato ima boga. stoji jedan mogući. tj. . Naime. zato jer je bitak ideja. Konstruirati boga iz čovjeka isto tako kao i konstruirati čovjeka iz boga jest jednako promašeno i podjednako neuko – filozofijski. kod Leibniza. Zato jer je ideji nužno jedno vanidejno biće da bi se ideja uopće mogla pojavljivati zato da bi mogla biti povijest kao idejna povijest. ima u sebi takovu moć da ne samo da samo po sebi jest u skladu sa svim idejama. Taj dokaz. nego ideje iz svoje čiste idejnosti može uvoditi u svijet pojava. naravski. dokaz na temelju mogućnosti. u sebi sam tako ontologijski zreo. ukoliko ga se adekvatno predočuje. a koji otprilike glasi tako da se pod bogom prvo mora zamišljati nešto što je moguće. Ideji. ne može nedostajati nikakva ontologijska karakteristika. Nasuprot ovom aposteriornom. samo s tom korekturom da ne pogađa ovu ontologijsku puninu. sva tajna povijesnog života. pa niti ono što je najmanje u svemu... bezidejno. ništa punije... zato jer je bitak ideja samo zato je nužno da boga ima. i to je prava nepravda. DOKAZ IZ BITKA IDEJE: Čitav povijesni život skrivljen bogom i božanskom moći stoga nije drugo. koje je u stanju da ideju iz njene idejnosti uvede u svijet pojava. jeste nužno neko biće koje. To je aposteriorni. kao povijest ideje. jest porijeklo onoga što se unutar filozofije može nazvati teologijom. iskustvenom dokazu. iz sebe. naknadnom. a najviša nepravda nije to da se nekom čovjeku ili nekom posebnom biću nešto što njemu pripada oduzme. a budući da je bog. da bi ona ljepota uopće mogla zasjati. a to je egzistencija. istinit. Pa budući da je taj pojam sam po sebi. Zato. još manje privatna stvar ili nešto tome sličnoga. kod Leibniza. Ideja kao takova ili bitak kao ideja. nego da se izvor. Teza se sastoji u tome: ukoliko pod bogom takvo biće od kojega se ništa više. od biti božje. dobro. onda iz zamisli takve mogućnosti nužno proizlazi i njena realnost ili aktualnost. u prvom redu. to je. a krivac... njena egzistencija. ovo što se više ne da zamisliti. a najsavršenije je ono što je uzrok svog vlastitog bitka. i. To je dokaz za opstanak božji koji polazeći od same esencije.biti neuk u pogledu boga kako i u pogledu čovjeka. nego je unutrašnja nužnost bitka kao ideje. u drugom redu. ali s idejama usklađeno biće koje je moćno. istinito. kod Descartesa. Metafizički apriorni dokaz na temelju samog pojma boga: Historijski su ovi apriorni dokazi poznati kod Anselma. To je dokaz na temelju idejnosti ideje. na osnovu svoje idejnosti nema takovu moć da bi se mogla pojavljivati. I treći od ovih znamenitih apriornih dokaza. zato je nužno da boga ima.

nego je čovječnost čovjeka da je po svojoj mogućnosti svjetovno biće koje može postati poput boga s obzirom na odnos spram ideja. medicina. to iz-hođenje ima. U užem historijskom smislu se ta principijelna razdioba na tri razdoblja dijeli na šest razdoblja koja su poznata kao tok svjetske . niti sa poviješću. živa ideja istine i svega ostalog – to je najviša svrha i zadnja svrha filozofiranja. zato nije filizofija sama moguća. odnosi isključivo spram vansvjetskih i predpovijesnih ideja. po svojoj biti živa ideja ljepote. Što to znači? Sva napetost.. Znanje o svijetu. a jednom šest etapa. Bit čovjeka ili čovječnost čovjeka leži u tome da nije niti svjetovno biće (tj. historijskih. ontologijski-filozofijski rečeno: koja jesu u skladu s idejama. jednom tri. nego je bog uzrok nužnosti filozofije. I taj ex-cursus. To je principijelna podjela na tri razdoblja svjetske historije: prvo razdoblje u kojem ljudi i sva ostala stvorenja žive bez zakona i bez borbe sa svijetom. po svom predmetu. kao društveni bitak u sociologiji ili nešto drugo). nije filozofija sama zbiljska. Vidite. Zato jer je bog kao krivac svega što jest egzistira. sve što se u svijetu dade znati – ne zato jer se o tome loše zna. kao kemijsko zbivanje. što netko ne bi svladao svoju znanost ili što se neka znanost nalazi u začetku. tako i od onih koji su neuki. zato je nužno da postoji takovo biće koje je uzročnik i porijeklo toga se ideje pojavljuju. po svom predmetu – je sama po sebi. Sokrat kaže. zato jer zna da je istinski predmet istinskog znanja samo istina sama. niti djelomično s idejama usklađeno biće) niti božansko biće (tj. sav poticaj. astronomija. Božanska država je carstvo milosti. Uskladiti se s idejama. kad se istinski živi znači živjeti u skladu s idejama. s obzirom na svoj objekt. lažna. netko ne bi imao izgrađene metode znanja. i treće razdoblje milosti u kojem. matematika. Dok je istinska znanost znanost dijalektike koja se. sav poriv filozofiranja se svodi na to da ono bićem kojem je filozofija nužna postane takovo biće koje je u skladu s idejom. nego obrnuto. da je ono što on čini. onda bi bog bio suvišan. INTERPRETACIJE SVJETSKE HISTORIJE: Klasična Augustinova interpretacija svjetske historije: Svjetska je historija po Augustinu. Zato za Platona nije moguće istraživanje tkz. izvoj. usprkos borbi. dotle je cjelina svjetskih znanosti sve što se o svijetu dade znati. određuje svaku znanost i svako znanje koje se spram njega odnosi. po sebi lažno. Fizika. kemija. takvo biće koje je potpunom u skladu s idejama). da je misao božja. za razliku kako od filozofa. Bogovi su.istinski biti. svaka moguća vrsta unutar mogućih podjela znanosti. koja niti sa svijetom. kao zbivanje među ljudima. razvoj. zemaljska država je carstvo pakla. zapravo biti ne bi značilo idejno biti. i to s cjelinom ideja – to je zadnja svrha filozofiranja. u Apologiji. pa na koncu niti s bogom nema po sebi ništa zajedničko. Zato jer biti znači. prirodnih. dok su filozofi svjesni svoje neukosti i ništavnosti. i ovaj aposteriorni dokaz na temelju biti povijesti i ovaj apriorni dokaz iz biti ideje. antropologija. zato i isključivo zato se Platon bavi jedino znanošću ideja. ona bića koja su ostala vjerna svetom zakonu božjem pobjeđuju i ulaze u carstvo milosti. kao laž. svaka vrsta tkz. dakle kao dio slike koja kao cjelina već po sebi jest samo odraz istine. To nije signum stanja duha u Grčkoj ili Platonove nezainteresiranosti za takva područja i za takve vrste znanja. astronomskih. društvenih pojava itd. prema Augustinu. zapravo ishod. nego po svom objektu. Svrha je filozofiranja da se postane ravan bogu. i jedan i drugi dokaz se zapravo sabiru u tome da je bog zapravo porijeklo nužnosti filozofije. Dok neuki niti ne znaju da su neuki pa zato ne filozofiraju. Biti u skladu s čitavim takozvanim idejnim carstvom. nego zato jer je kao unutarsvjetsko (kao planetarij. Svaka unutarsvjetska znanost. da je služba. živa ideja dobrote. biti u sebi samome.. dotle su bogovi takva savršena bića koja jesu ono što ona mogu biti. drugo razdoblje u kojem žive ljudi i sva ostala svjetska bića pod zakonom u borbi za svjetovna dobra. kao fizičko zbivanje. nije čak niti samo nužna. za Platona. unaprijed lažna. specijalne znanosti – ne zato što ne bi netko dobro spoznavao. naime da filozofirajući živi. koji se odvija u rasponu između božanske države i zemaljske države. svjetsko znanje kao mit – za Platona je izrađeno u Timeju. dakle po onome što hoće znati.

za koji su u litavoj svjetskoj historiji živjeli u skladu sa svetim zakonom. jedan kao predstavnik carstva nebeskog. kao razvoj . Drugo razdoblje je razdoblje od Noe do Abrahama: to je razdoblje dječaštva svjetske historije. paleozoika. svjetsku historiju moguće je sagledati ili razumjeti iz kozmologijskog horizonta. i u tom šestom razdoblju rat se na neki način utapa u miru. prema okolnostima i načinu na koji se taj rad vrši. na dinamiku i tempo. kenozoika i na recentno. i razdoblje nadolaska vječne propasti i prokletstva za one koji su zakon izdali. kao razdoblje djetinjstva. a drugi kao predstavnik zemaljskog carstva. pri čemu se u prvom razdoblju još sve zemaljski talasa pa onda preko pomičnih bregova. u mjedenom gdje je rad najnaporniji. Peto razdoblje je od zarobljeništva babilonskog do Krista. čak fizikalni pristup. Najpoznatija. Hesidiova kozmologijska interpretacija svjetske historije: Isto tako. To je takozvana podjela historije svijeta na zlatno. sve se to uklapa na neki način u ovaj kozmologijski aspekt. u srebrnom gdje rad nekako lako ide. mezozoika. na neki način gubi u zaboravu. dakle puko znanstveno shvaćen. to je razdoblje djetinjstva svjetske historije koje razdoblje završava potopom i koje se zato.. Augustin navodi da je prvo razdoblje svjetske historije ono od Adama do Noe: predstavnici su tog razdoblja Kain i Abel. a varijacije na istu temu. a s druge strane s obzirom na respektiranje moguće duševnosti. bio taj kozmologijski apsekt i metafizički ili vilgarno-metafizički. Šesto razdoblje počinje s Kristom i završava s krajem svjetske historije kao takove: to je carstvo nadolaska milosti. Velim. Velim. prostora. Geologijska interpretacija svjetske historije: Jedna vulgarna interpretacija svjetske historije je poznata iz one klasične fizičke teorije koja nosi naslov ili je barem nosila naslov vulkanizma. feudalnog i kapitalističkog do socijalističkog i tako shvaćenog vulgarno političko-ekonomski shvaćenog socijalizma i komunizma. a danas se još predaje u školi i u školama kao razdioba razvitka Zemlje. poput djetinjstva čovječjeg. to su ove varijante na neki način u duhu Hegelovom izvedene. Najpoznatiji. da bi se u kenozoiku. Možda od novijih su najpoznatiji s jedne strane ona od Oswalda Spenglera u njegovom djelu Propast Zapada. onda se ta snaga počela na neki način usred centrifugalnih i centripetalnih sila rastvarati i nastala su prvo nebeska tijela pa onda i sav život zemaljski. Četvrto je od Davida do babilonskog zarobljeništva. ograničene na jedan aspekt duhovnosti ili čak na odnose duha spram prirode. gdje se kombinira moguće uže kozmologijski. vrijeme uvire u vječnost: to je carstvo mira i pomirenja koje završava zadnjim činom definitivne rastave. Tu je ona znamenita Laplaceova teorija o postanku neba: o tome da je svemir prvo bio kugla od plina u kojoj se na neki način koncentracijom stvorilo jedno čvrsto središte snage. možda najčišća: to je ontologijski pokušaj interpretacije historije svijeta na taj način da se svjetska historija hoće razumijeti. a onda iz života i sva ostala živa bića. koju Spengler razlikuje kao apolonijsku. faustovsku i magičku duševnost koje onda pružaju bazu za razdiobu svjetske historije. prema nužnosti samoga rada se i sam život svijeta dijeli: u zlatnome dobu gdje je rad suvišan. sadašnje razdoblje. jedna od mogućih teologijskih interpretacija svjetske historije. srebrno i mjedeno doba. Život u svijetu je shvaćen kao život svjetsko-ljudskog rada pa prema mukama i patnji. Najpoznatije je tu svakako ono što je Hegel izveo u svojoj filozofiji duha. Treća je mogućnost interpretacije svjetske historije iz antropologije ili iz biti čovjeka. specijalističke. Treće razdoblje je razdoblje od Abrahama do Davida: to je razdoblje mladenaštva. u svojim razdobljima naravski. kulturno-historijski najpoznatiji takav pristup je onaj Hesiodov. za nas danas najpoznatija je političko-ekonomska verzija o takozvanim društvenoekonomskim formacijama koje počinju s prvobitnom zajednicom pa idu preko robovlasničkog. sve su to teorije koje na neki način iz kozmologijskog aspekta. s obzirom na analize vremena. zakriveno potopom. definitivne vječne i neopozive rastave onoga što je pušteno u božansku državu i onoga što je prepušteno onom satanskom. To je klasična. preko vulkanskih bregova nastaju različite formacije Zemlje.historije. Različite varijacije na ovu kozmologijsku interpretaciju svjetske historije imate u svim mogućim pristupima toj takozvanoj svjetskoj historiji. koja podjela je izvršena pod aspektom rada i djelovanja.. I konačno četvrta. da bi se u tom kenozoiku pojavio život na Zemlji. pokušavaju interpretirati svjetsku historiju.. Darvinističke varijante o borbi za opstanak itd. na unutrašnju formu puko biološkog života. To je ta geologijska interpretacija koja dijeli svjetsku historiju na razdoblje azozoika.

kao oko ili kao uho bitka. je ona dioba svjetske historije na stari. čovjek je individuum. sebe samog postavlja. kao osoba. nije nikakav obrazovni zavod i nije nikakva zajednica znanstvenog rada. životinji koja proizvodi oruđa. čovjek kao stado božje. čovjek kao tehnika. Postati mudrim. Zatim romantičko shvaćanje: čovjek je nebeska biljka. Biologističko shvaćanje: čovjek je životinja. kao astrološka šifra u svim mogućim mističkim i polumističkim verzijama. kao čovječno čovječno biće. duh svijeta. postati poput boga jest svrha sveg i svakog filozofiranja. a s druge strane sistematski i metafizički strogo izveden pokušaj u Hegelovoj Logici. gdje se svjetska historija razumije kao odvijanje logičkih principa. nego za istinski život. društvenog kova ili drugačije. Sva poznata antropologijsko-filozofijska određenja čovjeka kreću se u unutarsvjetskom sklopu. čovjek koji kao takav proizlazi iz ničega i nema nikakvog smjera. Platonova Akademija nije puka filozofijska škola. To je čovjek u svim verzijama humanizma. Istinska filozofija otuda mora htjeti postati školom. čovjek kao egzistencija. Ona je iz biti filozofije. po svojoj najunutrašnjijoj srži. Čovjek ne shvaćen niti kao svjetsko biće. sebi-na-sebe-jedino-oslonjeno biće. sebe samog razvija. I zato svjetska historija. mora htjeti razviti se u sveučilište kao što i istinsko sveučilište mora biti utemeljeno isključivo i jedino u filozofiji. koja na neki način lebdi između teološkog. antropološkog i ovog ontološkog aspekta. ne za svjetski život. To su sva moguća unutarsvjetska razumijevanja biti čovjeka. Spinozina formula causa sui: to je sloboda onog bića koje po svojoj biti i po svojoj egzistenciji sebi prethodi i sebe samog proizvodi. već kao čisto sebi pripadanje. Dalje: čovjek je puko čovječno biće. to je čovjek kao slobodno ljudsko biće. Pita se. ima tri principa i tri razdoblja: razdoblje neposrednosti. čovjek kao društvo. naravno ne za ovo ili za ono u svijetu. To je s jedne strane nesistematski pokušaj i asistemski pokušaj Martina Heideggera koji svjetsku historiju razumije kao pošiljke istine bitka. iz biti povijesnog bića utemeljena "institucija" preobrazbe za istinu. čovjek kao ideal itd. srednji i novi vijek. a niti kao vansvjetsko biće. čovjek kao znanost. kao revolucionarni subjekt. svejedno da li se radi o radnoj životinji. To je čovjek kao nadčovjek kako ga je u spekulativnoj verziji izveo Nietzsche. posredovanja i pomirenja. Odgoj. antropoid. niti kao unutarsvjetsko biće. Moguće je još jedno shvaćanje čovjeka – shvaćanje čovjeka iz njega samog. na koji se način to oslobađanje može proizvesti? Put oslobađanja Platon prikazuje u sedmoj knjizi Države na . čovjek – u vulgarnim verzijama – kao mašina.ili kao odvijanje etapa samog bitka. pa imate shvaćanje da je čovjek – to je najniže shvaćanje – visoko organizirana materija. čovjek je svjetski duh. čovjek kao država. Najpopularnija verzija svjetske historije. U ovoj pedagogijskoj funkciji filozofije počiva unutrašnja nužnost toga da se filozofija mora razviti u ono što je Platon označio kao Akademija. kozmološkog. Postati mudrim naravno u smislu poistovjećenja s nadpovijesnim i vanpovijesnim idejama iz kojih bog proizvodi svijet. U tome leži nužnost toga da je Platon osnovao Akademiju. iz biti čovjeka. a što mi danas zovemo sveučilište. Filozofija je otuda po svojoj biti. Za razliku od svih movih pokušaja interpretacije svjetske historije. pedagogija. društvenoj životinji ili drugačije. koja se na neki način uključuje u sve ove aspetke zato jer sa svojom formalnom diobom može na neki način nakalemiti se na svako tematsko područje. isto kao i sistem logike. gdje se zapravo svjetska historija. čovjek kao pojedinac. izobrazba. kao klasa. odgoj. svjetska historija se u svojoj istinitosti dade razumijeti samo iz istine samoga svijeta. čovjek kao masa. uzrok je samog sebe i u tom smislu – kao bitni uzrok samog sebe – stoji nad samim sobom. usmjerenje u ničem. ukoliko je obrazovanje shvaćeno kao oslobađanje – kako ide put tog oslobađanja. Pa sve ono što se poznaje u povijesti umjetnosti pa i ono što se predaje u povijesti filozofije na neki način stoji pod tiranijom ove pseudofilozofijske razdiobe. kao ljudsko biće.

zato da bi cjelinu svijeta sabrao u zajednicu. koje. Naprotiv. Dijalektičar je onaj. niti razina tehnologije i pantehnikuma. ono što se zapravo neko vrijeme zvalo ljepotom duše u tom smislu da se radi o jednom duševnom dekoru koji nije nikako. ali takvo znanje koje nije svjesno svojih pretpostavki... nego kao znanje koje prethodi svakoj mogućoj vrsti proizvođenja.. da ga usidri u onome što je za Platona ideja. medicine itd.temelju prelaska iz nižih u više duševne moći. ni na koji način u sebi organiziran. koji pretpostavlja čak i ono predtehničko jest put oslobođenja u tom smislu da uvodi u slobodu ideje. ovaj put prelaženja iz bivanja u bitak. i to ne tako da bi sabirao iz biti njegove ili iz njegove istine. dakle fizički spontano u smislu tjelesnosti. da se poznaje isto tako istina kao i laž. nego je to svijet duševnih slika isto tako kao što je i svijet gimnastike svijet tjelesnih slika. u isto tako profanom shvaćanju zvali svijetom tehnologije ili tehnologike.. Svijet koji je nešto viši. dok bismo sve ovo drugo mogli zapostaviti. Bit te dijalektike u ovom pedagogijskom smislu je to da je dijalektika sinoptika – sagledavanje svega što jest u njegovom biti. Taj je put Platon naznačio kao prisjećanje. unutar bivanja to je odnos vjerovanja. skupa.. kako ima suviše materijala itd. nego onda i života. Tehnika ne kao vještina proizvođenja nečega.. koje ne zna otkud je kao znanje poteklo. Dakle maštovanje i vjerovanje zaokružuju svijet mnijenja. Taj put oslobođenja za Platona je trebalo proći i izvršiti u Platonovoj Akademiji. znanje koje su sofisti po Grčkoj prodavali. mora produbiti sebe i sve što jest do biti. ne samo duševnog odnošenja spram svijeta. Vjerovanje znači vjerovati u nešto što zapravo nije stabilno. zaokruži ovaj čitav svijet i da ga ukotvi. ali ipak na neki način uhvatljivo. je ono što bismo mi danas mogli prevesti kao maštovanje ili fantazija. isto tako se duša koja ima spoznajne moći u sebi. To je svijet kojeg prekriva takva vrsta ustanova. sad obrazovno gledano. što je promjenjivo. ali još uvijek unutar mnijenja.. nego samo zna u odnosu spram objekta kako to s izvjesnim objektom može stajati. mora. nego razina onoga što to sve moguće znanje i . kako se hrani materijalom. Svijet tehnike je za Grke isto tako svijet strategije i taktike kao svijet poljoprivrede. što je na koncu ono što može omogućiti da se dotakne sama istina bitka? To je za Platona dijalektika. iz metafizičkog mraka u svijet filozofijske svjetlosti. To je ono što bismo mi danas. Akademija je u tom smislu prava filozofijska škola ili pravo učilište izvan kojeg učilišta ostaje kako ono što bismo nazvali općim obrazovanjem tako i ono što danas zovemo tehničkim obrazovanjem a time isto tako i sve ono što bismo mogli nazvati fundamentalnim znanostima. . vjerovanje je izvjesna stabilnost u promjenjivosti. Taj umski kontakt s bitkom koji ima uspostaviti dijalektika je takva vrsta znanja i života koja nije nešto slobodno lebdeće u tom smislu da bismo se mogli baviti samo dijalektikom. Razina dijalektike je um. što se nekako kreće." Takva vrst unošenja znanja izvana je ono što se danas kritizira time da se kaže kako je nastava pasivna. To hvatanje nečega u onom što stalno izmiče je za Platona tehnika. Ovaj dijalektički put koji pretpostavlja sve znanosti i koji pretpostavlja i ono predznanstveno. bilo duševno spontano u smislu onoga što bismo mi danas zvali općim obrazovanjem. drugim riječima: da filozof mora biti prisan i s najnižim slojevima bitka i na temelju poznanstva s tim slojevima mora doći. koja ima u sebi klice filozofiranja treba iz metafizičkog mraka okrenuti spram filozofijskog svjetla. No. To je sve tehnika. To je uostalom i bit sofistike. odista okrenuti i to tako da se cijelo tijelo s okom okrene. ovo bitno određenje dijalektike kao sinoptike se sastoji u tome da je pretpostavka toga da se uopće dođe u kontakt s biti bitka to da se poznaje sav bitak. možemo nazvati politehnikumom. Ono o čemu je ukorijenjena Akademija kao istinsko učilište nije razina općeg obrazovanja. da se smatra da je duša na neki način prazna ploča po kojoj se može šarati po kakvoj se hoće logici. Posao dijalektike je prema tome to da nakon toga što je duša prošla ovaj put približavanja. da bi vidjelo.. Najniži stupanj. kao svijet umjetnosti u užem i u širem smislu: svijet tragedije." I ovo što paideia hoće postići – ovaj put oslobađanja – nije drugo nego obrat.to je ono s čim se sofistika bavila. koji sve što se vidjeti dade gleda zajedno. svijet lječništva. Ono što sama paideia hoće postići je ono što Platon kao put oslobođenja prikazuje u jednoj slici ovako: "Odgoj nije unošenje znanja izvana u dušu kao da bi se u slijepo oko unijelo vid. To je razina onog života u kojem se živi bilo somatski spontano. a niti razina fundamentalnih znanosti. Tome Platon suprotstavlja ono što u slici kaže: "Kao što se oko koje ima vid okrenuto prema tami. tehnološko.

ako se hoće. neku snagu. racionalna kozmologija i racionalna psihologija. Historijske istine radi mora se ovdje spomenuti čovjek koji je možda jedini bio zaista odgovorni intelektualac: Spinoza. U hiperteologijskoj Spinozinoj formulaciji: amor intellectualis Dei. nego odgovara sklopu samog bitka. ________________________________________________________________________ VIDOKRUG APSOLUTA – DESPOT Samo onaj tko se bavi istinom bavi se i odgovornošću. samostalan. Ukoliko se misli. to se odgovornost intelektualca sastoji u tome da iz ničega intelekta stvori intelekt kao takav. ono učilište u kojem se obrazuje neko biće za bitak sam i za istinu bitka mora u sebi obuhvaćati sve ove slojeve koji bitku odgovaraju. kao što je ideja. i biće koje je s jedne strane proizvedeno i utoliko je samo odsjaj i sjaj ideje. nema osjećajnog intelektualca. zato onaj zavod. Moguće su. Zato jer je bitak takav da ima u bitku nešto takovo kao bivanje. samoupravni intelekt što sam sebe uspostavlja odgovarajući svojoj odgovornosti i koji ne može biti odgovoran načelno ni spram čega drugoga doli spram onoga što ga kao intelekt omogućuje. Intelektualac je odgovoran samo božanskosti intelekta . a s druge strane u sebi ima mogućnost toga da bude istovetno u svojoj egzistenciji s idejama i zato da bude poput boga (dakle: biće koje u sebi ima i nešto prirodno i nešto božansko) – to je čovjek. unutar metafizike... samo tri vrste bića: biće koje u potpunosti odgovara idejama i u svojoj egzistenciji jest ono što ono idejno može biti – to je bog. nema borbenog. Odgovornost se inteligencije i intelektualca sastoji u tome da bude odgovoran biti intelekta. To je razina dijalektike.. Prava mjera filozofskog posla može biti samo istina. Bog. To je slobodan. Nema angažiranog. slika ili odsjaj ideje i koje je ujedno proizvedeno bogom – to je priroda kao cjelina prirodnih bića. ni čovjek. zato što je bitak takav da ima u njemu nešto što je stabilno na taj način da je neodređeno stabilno kao što je čisti broj. Intelektualac je personifikacija osamostaljenog intelekta. onda se ima misliti sama stvar. kao nešto što ima neku moć. kretanje itd. Kad ne bi bilo ničega. koje je tek privid ideje. onda ništa na tom svijetu: ni bog. Kako je opet čistoća i sama odgovornost moguća samo u slučaju da je intelekt sam istom ništa koje može postati sve.. priroda i čovjek su tri moguće specifikacije unutar metafizičkog života i otuda njima odgovaraju tri moguće metafizičke znanosti: racionalna teologija. Odgovoran biti danas znači baviti se onim što omogućuje kako u nama tako i u stvari istinski život. zato jer je bitak takav da u njemu ima nešto takovo kao što je bit. kad ništa ne bi bilo kao nešto opstojeće. Treba napomenuti da ova škola ili ovako zamišljena Akademija nije proizvoljno konstruirana niti na temelju biti čovjeka niti na temelju određenog pojma filozofije. biće koje u svojoj egzistenciji tek nalikuje idejama. ni priroda. nalazi se prava definicija intelektualca i njegove odgovornosti. Bez tog dijalektičkog sloja nema pravog učilišta ili pravog obrazovnog zavoda. kao što je linija. kad to ne bi bilo moguće. kao što je čisto tijelo.. ne bi bili mogući.sav mogući život u bitnom na neki način udružuje. Tko od intelektualca to iziskuje taj hoće da se on pretvori u nešto što on nije.

u cijelom rasponu od najnižih do najviših potencija. puke sljeparije.. neutemeljeni sistem odgoja i obrazovanja. društvenu i historijsku. isto tako kao što je društvo takovo društvo kakvu filozofiju ima. odvaži i na skok u ništa. Čisti um je um koji u mišljenju sebe proizvodi kao um. u svojoj ljudskosti tako očišćen. što na neki način nije sprijateljeno s govorom. Tko loše filozofira taj mora loše živjeti. uključi u procese svjetske razmjene rada (carstvo nužnosti. ukoliko je istinsko zalaganje. u skladu sa svojom filozofijom. eventualno. Ako je život objektivno loš. ukoliko mu je stalo do biti i istine onoga za što se zalaže. s jednim jedinim ciljem da čovjeka. bez prirode i bez čovjeka. po Marxu. carstvo ropskog vremena u koje spada i njegov rezervat slobodno vrijeme).. Čovjek. ili. Svaki čovjek živi svjesno ili nesvjesno. tj. i u ničemu sebe samoga otkrije svoju istinu. Ono. Naravno-teologijski i racionalno-psihologijski izraženo. a čovjek u svojoj akozmičkoj i vanbožanskoj . religija je odnos boga i čovjeka. ljudsku. usmjeri i osposobi za konkurenciju na tržištu radne snage i time. samo ono biće koje ne umije govoriti uopće i jest u svijetu rada. Kao rađalište istinskoga života Sveučilište se ne može reducirati na znanstveno-istraživačku propedeutiku svestranog uključenja u svijet iskorijenjenosti svakoga smisla.. onda je takav život usprkos svim objektivnim i subjektivnim faktorima samo odraz određene filozofije.. ma u kojoj se sferi javljale i ma iz koje sfere dolazile. Ne zalažem se ni za koji univerzitet. ako je sve u nečijem životu puno nesuglasica. Reforma kao takova. Tko nema prilike za filozofijsku svoju realizaciju. Specifičnost je reforme da je uništila jedan naslijeđeni. Nekog mislioca može se susresti samo u ponovnom mišljenju onog mislivog koje je on mislio. nije niti nešto takobivstvujuće niti nešto tubivstvujuće. da on nema niti esencije niti egzistencije jest. reduciranog (redukcija-način porobljavanja) na obezduhovljenu. odlučivši se za ozbiljenje svoje onostrane istine. bez obzira na svoje obrazovanje. Stvar Sveučilišta stoji pred pitanjem: ISTINSKO Sveučilište ili PRIVIDNO sveučilište. u vječnoj čistoj božanskosti. nesklada i slomova. Istinski je govor. uzet sam za sebe čisto ništa. Istina ljudskog božanskog bića jest vjera.. taj igra dvoličnu igru između igrača misli i igrača čina u kojoj je igri jednako tako lažna misao kao i čin. Samo ako čovjek u svijesti svoje zbilje poopćene kroz bit i opstanak postane svjestan svoje neistine. Ona je slobodni bogoljudski bitak. Bez toga uvida. ovdje uvid u ideju univerziteta. te na njegovo mjesto postavila sistem kao sistematsko uništavanje mogućnosti duha-čovjeka.. u kojoj Bog i Čovjek bivajući jesu u svojoj istini. Čovjek je takav čovjek kakovu filozofiju ima. tj. neprimjerena je ideji univerziteta. to je puki radnik. Vjera je samobivanje Čovjeka i Boga iz ništa njih samih. pa se. Jedini tko je antropo-teologijsko ozbiljenje filozofije proživo do kraja jest Soren Kierkegaard. Onaj tko odista filozofira taj svojim životnim prisustvom mora iskazati istinskost ili laž svoje filozofije. Jer svako zalaganje. bez obzira na studijsku spremu i profesiju. pred-postavlja uvid u bit stvari do koje mu je. istinska zbiljnost Boga i Čovjeka pod zakonom apsolutne slobode. ukoliko se bog uzme u svojoj akozmičkoj i vanljudskoj. I Bog. kako po svojoj istinitosti tako i po svojoj govornosti jači od svega onoga što u govoru može doći do riječi. neodgojenu i neobrazovanu radnu snagu pripremi.samog i otuda je Spinoza pravi intelektualac. zbiva se prigoda bogoodnosa ili vjera. sve su rasprave i sve akcije na univerzitetu i unaokolo njega.

boraveći u duhu. Život jest u svojoj životnosti življenje duše. u moralu i etosu. tko je jednom bio sve napustio. jednokratan. Dok su osobni i objektivni duh realni. ovaj je duh irealan. ili racionalne istine i bludnje u nama.vlastitosti. stalnim preformiranjem slojeva koji ga nose sudrži sebe u konzistenciji svoje osebujnosti. Živi duh je realan i poput svega realnog on je individualan. On opstoji samo za živi duh. Vezan uz materijalno. Ovaj je duh subjekt spoznaje. oslobođen onog bezlogosnog. u duhu tehnike i dinamici politike. Samo je onaj dospio do temelja sebe sama i spoznao cijelu dubinu života.T. koja istina sve istine i sve istinito čini istinama. živeći. Istina je svjetlo duše – SV. ipak o njemu ovisi kako će u danoj situaciji postupiti. ali sve izrecivo i iskazivo nije logično. Objektivni duh. ovaj objektivirani duh kao subjekt sadrži prednji realno-zbiljski plan i pozadinu duhovno-idealnu. Sva zemaljska bića imaju u sebi princip vegetativnosti. odvojiv od osoba. u kojeg se urasta i kojeg individuum mora usvojiti. On se održava tako da počivajući na elementima koji se mijenjaju. Kao ćudorednome biću njemu pripada sposobnost predviđanja. Sav život očitovanje je onog unutrašnjeg." Ono biti čovjekom vidi Aristotel prepoznajući čovjeka iz življenja života. on je realni živi duh koji se očituje u oblikovanju zajednice. . što se očituje u njegovim transcedentnim aktima čime se razlikuje od duševnog bitka. u životu jezika. djelovanja i stvaranja. Njegov život jest proces. AKVINSKI Pitanje nije u tome da li ova ili ona istina jest. ali niti supstancijalni proces poput prirodnih procesa. vrijednosno čuvstvo i sloboda. Ako naime istina nije. niti životni poput biologijskog održanja života. nego stalni proces identificiranja duha samog sa sobom. koji se preuzima. On se javlja u tri oblika. ili da li ovo ili ono istinito jest. u stanju znanosti i obrazovanja. i sam bio od svega napušten. objektivni i objetivirani duh. odnos duha i svijesti. nego. Samo duhovnome oku on se očituje u svojoj duhovnosti. komu je sve potonulo. u sferi umjetnosti i životnog stila. ako pak nešto istinito jest. Kao princip reprodukcije. Sloboda njegova leži u ovome kako. Duša se. da li istina jest. Kao apsolutni duh čovjek je odista sve. Objektivirani duh jesu stvorena djela duha. potrebno je da istina bude. jest porijeklo istinitog i lažnog za nas. BONAVENTURA Obdarenost se ne da steći učenjem već je se ima. Po naravi je on svojoj ekscentričan prema svijetu. Sloboda samog logosa. on je poput divlje zvijeri. Iako ne može izbjeći to da se nalazi u danoj situaciji. prolazan i konačan. Odlučno je za njega da nema svijesti o sebi. Osobni duh jest duhovna svijest za razliku od individuuma kao puke svijesti. i tko se našao sam s onim beskonačnim. kojeg je otkrio Hegel. Sve je logičko izrecivo i iskazivo. Otuda je smjer povijesnog života načelno neproziran. On se može samooblikovati i samoozbiljavati. predodređivanja. nalikuje bogu. nije niti supstancija niti samosvijest. vremenit. religiji i mitu. kao osobni. Biljka je očitovanje samo te životnosti. a ne konačnost i ograničenost čovjeka koji ima logos. kao neduhovno biće on je odista ništa. očituje mnogostruko. lišen duha. istinito je da istina nije. ishrane i održavanja života duša je ono što omogućuje biljni život. Biljno carstvo je carstvo vegetativne duše ili života koji je . Što on o sebi zna to on zna kroz osobu. Aristotel kaže: "Oduzme li se čovjeku osjetilnost i duh on biva sličan biljci.

održavanje i reprodukciju. ono dobro. u svome biti jesu to što jesu po osjetilnosti. ideale. moć onog vanvremenog prodire u ništavno vrijeme prolaznosti. znanost koja zna svoj predmet. Istina logike jest to da logička istina nije istina. ideal. Tko je pronašao pismo nije našao lijek za memoriju i mudrost. čovječanstvo.jer je prozrela njegovo porijeklo (prosvjetiteljstvo) – a neće niti ono puko prolazno. a ne bi – nikada – pisao. koje se niti hrani. upravo na papir i pripremivši tako pričin u kojem se pričinja kao da je naše ono što je izvan nas. a niti ima ono osjetilno u sebi. istinito je biće koje odgovara svojoj biti. ali pitanje je u tome što je upravo ono specifično što je princip čovječnog življenja. Življenje kao udjelovljivanje duha. ono nadosjetilno. kako mi kažemo. mi. No čovjek kao čovjek nije niti biljka niti životinja. uskoro neće znati ništa. političara. podudaranje nečega s nečim. svi su jednaki. zakon. utemeljitelja morala itd. iako nije bog. Mali čovjek jest mali jer živi malenim životom ništavne prolaznosti. Životinje. istinit je pojam koji odgovara pojmovnosti pojma. Veliki čovjek jest velik utoliko ukoliko kroz njega živi – misli sebe. koje udjelovljivanje u djelu jest sve što duh može biti. sveca. znanstvenika. To je posljednja volja posljednjeg čovjeka koji najduže živi. Samo je čovjek "živo biće koje ima logos". stvara se i djeluje – ono veliko. to biće je duh kao ono božansko. Istina se u metafizičkoj filozofiji razumije kao slaganje. niti održava. iako pretpostavljaju vegetativni princip. suvremenosti kao i sve puko živo. biti čovjeka. nalikuje bogu. Istinit je čovjek koji se ne pretvara da jest ono što on nije." Logos nema ni biljka ni životinja ni bog. onda bi bio. I mali i veliki čovjek jesu nemoćna volja za moć. tj. ono vječno. Putem duha život realizira ideje.. U skučenom horizontu malih.sveden na ishranu. Tko mnogo čita. nitko tako sebe oslovljava posljednji čovjek. ideja. nego je započeo uništavanje duše. . Time život sam zasijeca u život i postaje duh. . istinita je riječ koja izriče svoju stvar. boraveći u duhu. prošlo ili sadašnje. prolaznih stvari on vegetira u sadašnjosti. Čovjek jest na neki način i biljka i životinja i božansko biće. Nešto nije niti ono u trenutku sada. lijepo i istinito. Posljednji čovjek nije niti mali niti veliki. Kroz njega kao metafizičara. Nešto. niti ništa onoga prije ili poslije. Smrt se otkriva živom čovjeku niti kao dobra niti kao zla. vječno. Strahovati od smrti kao zla za život radi dobra jest mniti da se zna što se ne zna. Biće koje u svome življenju nema ni vegetativnosti niti osjetilnosti. istinski živio. ukoliko uopće jest. Svi. Kada bi znao. sve je dopušteno. Da bi slaganje nečega s nečim bilo uopće moguće mora nešto. Volja koja više neće nešto. "Velik je čovjek glumac svog vlastitog ideala. niti reproducira. sve je jedno. jest volja koja hoće ništa i uzvikuje: ništa nije istinito. Prividna mudrost smrtnoga straha sofistika je koja prikriva vlastito neznanje. jest življenje onog božanskog. umjetnika. jer uopće ne živi na zemlji. On isto tako u sebi ima i potencije duha. sa samim sobom ili sa nečim drugim. omogućivši premještanje znanja i onoga što se jest u nešto izvan duše. Nihilizam je posljednja volja nemoćne volje. nužno je vanvremeno. sve manje zna. On je čovjek jednakosti. Životinja kao životinja živi u okružju estetičkog. ono sveto itd. Tko mnogo piše. biće ili stvar uopće moći biti. Čovjek kao živo biće na zemlji ima u sebi nužno princip i vegetativnog i animalnog života." Ova igra u kojoj se ogleda ideja moguća je ukoliko se u velikom čovjeku život iz redukcije na trenutačno sada okreće onom vanvremenom. Ono ljudsko odviše ljudsko njihove jednakosti izlazi na vidjelo kada nemoćna volja povuče svoju posljednju konsekvenciju. "Oslobođen onog bezlogosnog. Da bi uopće moglo biti mora ono moći uvijek biti. Stvarajući i htijući ono vanvremeno život postaje duh ali ostaje rob nemoćnom voljom stvorenog istinskog svijeta.

koje jest sukob ovih momenata i istovremeno kao svijest toga sukoba njihova pomirba. obrazovani. to i takovo biće uopće ne bi moglo biti religiozno. neponovljiva je ljubav spram same stvari.Ukoliko je nesloboda "zapravo smrtna opasnost" za čovjeka.. ili ono otkuda i po čemu ta laž jest laž. Razlikuje se slobodni duh i neslobodni duh. sebe samu izabirajuća egzistencija. utoliko je ropstvo istinska i prava smrt čovjeka. tkz. napetost između sebe samu konstituirajuće egzistencije – apsolutna pojedinačnost – i sebe samu konstituirajuće esencije – apsolutna općost -. Pitanje smrti i života svodi se za čovjeka na pitanje istine i laži. identičan je s općošću ili s idejom onoga što je pravo. duh o sebi. bez unutrašnjega samoodnošaja ovih momenata – koji sebesvjesni samoodnošaj može u slobodi postati religiozitetom -. op. onda zapravo ne vrijedi ništa. te se otuda nužno u svakodnevnom. kako "prilike iziskuju" i kako nalažu promjenjiva uvjerenja. a zapravo biti što on nije. Porijeklo i bit. budući neprocijenjiva. da bi sloboda bila moguća.DESPOT Sistem je cjelina mogućih načina robovanja slobode. Slobodan ili obrazovani duh otvoren je za općenitost. U filozofiranju nema niti učenika niti sljedbenika. to ponajprije znači onaj čovjek koji u svojoj pojedinačnosti nije probuđen za općost. matematike i prirode. djelom nevjera. dublje od toga. i zapravo rospkoga duha. samo u glavi. To je neprobuđeni duh. u toj konačnoj sferi državno-političkog života. javnom i privatnom životu ophodi. To je čovjek koji je gluh za drugo. još dublje.) je po svojoj mogućnosti svaki rođeni čovjek kao prirodno biće. Pod neslobodnim se može misliti – prirodni duh. Istom ono biće koje jest unutrašnji raspon. Istinska smrt je čovjeku misliti i djelovati. Za razliku od neobrazovanog. usamljena. koji može biti stručnjak na bilo kojem području. Duh u prirodnome smislu. . Neobrazovani čovjek. ponaša i odnosi "od danas do sutra". čovjek koji u svemu vidi samo sebe. neobrazovani čovjek. o ideji pravednostii. i u toj identičnosti živi i djeluje. neobrazovan. može biti istinski religiozno. živjeti. Ateitam (bi) bila nužna teologija takovoga bića. Čovjek koji u ništavnoj konačnosti bića i stvari konzumira svoj prolazni svijet. Obrazovani duh jest duh principa. Prava umjetnost cijene nema. kao prava smrt. smrt je istine onoga biti čovjekom. i utoliko slobodni duh. recimo.. dijete. za razliku od barbarskoga duha. o ideji onog dobrog pojma nema. Ali biće koje bi bilo tek izvanjska sinteza puke svjetovne egzistencije i esencije – koje bi. kao teolog. te kroz to i može biti pavedan. bilo bi puka mehanička spojevina: rječju vjera. Prirodni duh (neslobodni. imalo pojam Boga. nego. bez apsolutnoga mišljenja i u njemu i kroz njega obrazovljivog pojma Boga. Biće koje bi bilo samo radikalna. u radnome tjednu djelovalo bezbožno a u nedjelju klečalo pobožno -. a da. ili bi. Bog racionalne ili naravne teologije nije svemoćan život nego je ime za mrtvo biće koje nemoćno robuje "zakonima" logike. ________________________________________________________________________ FILOZOFIJOM KROZ NEFILOZOFIJU . za druge i za cjelinu bića uopće. Istinska smrt čovjeka jest smrt njegove istine ili njegova živa laž. jest ropstvo. kao i svaka prava ljubav. Živi Bog nije Bog racionalne teologije. a pitanje istine i laži na pitanje ropstva i slobode. Postulatorni ateizam hoće reći nešto strahovito: ne da Boga nema. Biti bez sebe. izgubiti sebe u tuđini onog Drugog i Drukčijeg naprosto. ne biti pri sebi. Bog mora moći ne biti. Pravo filozofiranje.

manuelni i intelektualni rad) čovjeka u istovetnost s njegovim biti. bilo politike. Obrazovanje pak to nema svrhu u sebi kao "opće obrazovanje" koje bi njegovu kulturu sačinjavalo. prava ili filozofijska pedagogija nisu drugo negoli prevođenje cijelog. a ne boriti se slijepo za svoju sebičnost kao slobodu. ako je svrha istinske pedagogije zajednica istinski slobodnih bića. duhu vremena. zajedništva bitstva i punog vremena) na površinu onoga jest-sada-biti. jer se Bpga ne može o-govarati . to. ne traže svoju bit. koga pita i što pita. Koji jezik i koji govor bi uopće mogao biti primjeren Bogu i njega dostojan.i sebe. Mogućnost pedagogije jest u tome da čovjek filozofijski sebe kao dijete u svome biti i u biti svojoj prepozna. Što čovjek zapravo jest? Prethodno je za pitati: tko tu zapravo pita. Ako je čovjeku do istinskog odgoja i obrazovanja. Tko misli (mni) da zna tko je taj tko tu pita.. Ono ili onaj tko pita. kao ljubav rođena u križu i uskrsnućem preporođena. Bilo bi zaista pravo čudo da ima Boga koji bi mogao i bio voljan čuti i slušati takav govor. kulturi ili svjetskoj historiji. s jedne strane. okršaj s bitstvom nihilizma. onda filozof-pedagog mora biti političar. Svako drugo funkcionaliziranje bilo filozofije. Filozofija. Samo ono biće kojemu je prekrivenost njegove biti njegovom ništavnom prividnošću i pukom pojavnošću nužno traži ono bitno ili ono štostveno. Tko hoće odista biti slobodan. Paranoja liberalizma jest duhovna bolest krivog pojma sistema. nego tek hini da pita. kao plodonosna ljubav nerođene mudrosti. ne može govoriti. Zašto se današnji čovjek osjeća iz-bačen u svijet? Zašto više ne govori Bogu? Čovjek se osjeća iz-bačen jer jest tako da je iz-bačen kako iz vremena tako i iz sebe sama (iz svoga bitstva. samo je puko. još tu uopće nije niti upitano. naravi. Sistematizirati slobodu isto je što i porobljavati.viđenje čovjeka. Kao istinska sloboda ili slobodovanje istine čovjek je pri sebi. Taj i takav čovjek ne govori. bilo pedagogije. Kao istinsko robovanje ili robovanje istine on je u bitku svome bez sebe. čini se kao da se razumije samo od sebe. taj mora znajući htjeti slobodu.. Filozofijska pedagogija je filozofijski sebeodgoj i sebeobrazovanje čovjeka za njegov istinski i slobodni život. Ali čovjek je upravo ono "što je u pitanju". neljudsko robovanje nekoj državi. on brblja bilo znanstvenim bilo svakidašnjim jezikom onoga jest-biti. I odgoj i obrazovanje. i da duh svoj obrazuje. to jest. u smislu specijalnog. I otuda ne samo mogućnost nego. kao istinska.duh je principijelnog čovjeka koji u skladu s principima živi i djeluje. mogu možda smoći snage i odvažnosti za neodgodivim jedino nužni. a niti ima svrhu izvan sebe. već unaprijed zna odgovor na samo pitanje. i vjera. indiferentna spram toga raspona bitnog i pričina u njihovu vlastitom stvarnom bitku ne pitaju. za takovo samo. univerzalnog (tijelo-duša-duh. Čovjekom biti čovjeku je ono najteže. Bića. s druge strane. Ali ne zaboravi. Tek otuda mogućnost i potreba da tijelo i dušu svoju odgaja – odgaja za moguće obrazovanje -. usmjerenog obrazovanja za službovanje ili rad u nekoj posebnoj znanosti. pravi političar mora biti istinski pedagog. ili. Naprotiv. grupnim interesima. društvu. Današnji čovjek više ne govori Bogu. Filozofijska pedagogija prethodno mora biti odgoj i obrazovanje za filozofiju. profesionalnoj vještini ili umijeću ili političkom i društvenom djelovanju. i uopće ne pita. jest čovjek. kao pitanje. i nužnost pedagogije. Upitanost čovjeka što je u pitanju čini upitnim onoga tko pita.

nije čovjek. nije niti stvar volje. u nerazvijenim okolnostima još se zove kralj. zabavu i dokolicu. tehničari. proizvodeći svoje vlastito drugo. Taj jezik ne govori "o". samo-obmanu. štoviše. stvar (pojam stvari) kao misao pro-govoriti. rađalačkoj ljubavi ili erosu.. nego. i. naravno. pravnici. znanost. Radnik. od težine. istodobno proizvodeći privid slobode drugog. u državi. svoje zbiljsko (djelatno) robovanje. Bitni jezik je jezik bitnog. mora misao sama. Kapital. Kako povratiti izgubljeno? Prije svega tako. o-govorenje. istom sebe rađa. ogovaranje. u tom sebe razvijajućem svijetu što se uzdiže na razinu svjetske povijesti. su-misleno. kroz neplaćeni rad u nužnome radu. naravno. te stoga mora raditi da bi uopće mogla biti. za razliku od metafizike. uopće mogla pronaći mogućnost nevine. funkcija sistema (nitko i ništa). morala bi proniknuti porijeklo današnjice. utoliko je više čovjek nego kapitalist. jer ne samo da nismo "uistinu kakvi jesmo". Strah. profesionalni sportaši i financirani rekorderi. sami su-djelujemo (znali to ili ne) u proizvodnji svoga vlastitog nismo. sebi samome tuđe. i robovanja (Kapital) kao prividne slobode. nego zato. da mu nije biti ono tko ili što ono jest. ne zato jer "hinimo". događajima) bezbitni je jezik..onim sada-biti. misao stvari. a zapravo. tehniku. bezboštvo. s mišlju govorili. svećenici. mjera Kapitala je radno vrijeme kao mjera rada. Radno vrijeme nije drugo nego vrijeme sebeproizvodnje slobode kao robovanja. Da ono bijuće nije pri sebi. predsjednik države. nego da jest izvan sebe. istinskog filozofiranja i istinskog filozofa. . da se prestane tražiti na krivi način. to je čovjek koji kao čovjek sam proizvodi svoje nečovještvo. prevede li se kao Bogo-zborenje. uvjet mogućnosti kapitalske proizvodnje je "slobodna radna snaga". neproizvodnog rada. da jest svoja vlastita ne-istina. Radeći. bit. protu-prirodnost. smisleno. znanstvenici. .. Theo-logia. opijum. Čovjek pak koji funkcionira u nužnoj nadgradnji sistema. nego je njoj korijen u plodonosnoj. ono koje rad kao robu prospektivno kupuje. Govor "o" nečemu ili nekome (stvarima.jedan je od motiva filozofiranja. kupljenje i potkupljive filmske. čiste. na koncu dileri i prostituirani svake vrste i soja). proizvodi uvjete mogućnosti vlastite egzistencije) kao sebe i kao drugo sebe (sebe kao robu). a zapravo je plaćeni funkcioner. što je bitno za uvid u bitstvo "današnjeg vremena". Mora se zaboraviti svaku moguću opsjenu. Zaboraviti. estradne i druge zvijezde. između ostalog. kojeg kao nečovjeka proizvodi tuđi rad. Ako se to ne vidi. Zašto smo u strahu da ne budemo ljubljeni? Biti odista ljubljeno može samo ono koje je dostojno ljubavi. radi kao sloboda tako.. ta radna snaga proizvodi sebe samu (reproducira se. istodobno. niti moći. božanskosti Boga primjerene riječi. Danas se rijetko prikazujemo jedni drugima uistinu kakvi jesmo.. Već je kroz Platona izašlo na vidjelo: nema sreće za pojedince i narode bez istinske filozofije. da proizvodi svoju vlastitu neslobodu. Ukratko: porijeklo. neoskvrnjena izvitoperenim vremenom. Vratimo se k bitnome! Ne treba biti Karl Marx da bi se vidjelo: danas se naprosto ne možemo "Jedni Drugima uistinu kakvi jesmo" "prikazivati". Ili drugačije: čovjek u svome bitstvu sveden na slobodnu radnu snagu. bolje reći bijeg. filozofija je prazna riječ. za Kapital jednako tako nužne nadgradnje. predsjednik vlade itd. kibernetičari. ignorirati. Da bismo "suvislo". baš kao što su to na svojim odgovornim mjestima svi drugi (profesori. politiku. To je takova radna snaga koja ne ovisi ni o čemu i nema ništa. kibernetiku. Rijetkost. ne s "neiskrenosti". iznimnost susreta s onim "uistinu" tu se dodiruje s iznenadnošću nadnaravnog čuda. da bi. nije isto što i zanemariti. Moglo bi se i tako kazati: današnjica jest sebeproizvodeće nečovještvo. Filozofija u filozofiranju. Čemu tolika neiskrenost prema samima sebi i drugima? Predpostavka. Hinimo. niti uma.

i 21. bijuće. kako se to objavilo Platonu. Ne treba. riječ je o uvoju.. "U strahu smo". svjetska književnost itd. strogosti. ne ostavlja prostor nikakovoj "želji" za znanjem. napredovanje). kaže: vidim da ne vidim ono vidno (bitno. niti usmrtiv. besmisla). niti neusmrtiv. da ništa ne znam". koja . Ništa niti puko čovječje niti božje. dok u unutrašnjosti djeluje tiho. čovjek je. itd. podsjetiti. da informatički sustav nije sustav znanja (bitnog vida stvari). Ne radi se o pukom znanju neznanja. ali neumoljivo. po prirodi srodnom. možda iskrsne prilika za mogućnost istinske ljubavi i njoj odgovarajućeg dostojanstva. Čovjek nije postao Stranac. tuđe samom iskonu svega. to jest pravim gledom stvari. koje je tuđe sebi samome. jer se ono bitno tu zaista unaprijed (a priori) zna.. Živi li čovjek 20. jer "sada" (u ovome datome trenutku) u kojemu jesmo. zapravo nismo. Taj demon.. niti dobar niti zao. kako se kroz Heraklita čuje. svjetsko prvenstvo.. Posvemašnje otuđenje svega od svega i svega sa svime u svemu. iznenada se rodivši. Brak može biti crkveni. ne osjećamo više pozvani odgovoriti u vremenitosti vremena? Zato. a na rađanje dobrote u ljepoti (kao onog oslobađajućeg) smjerajuća. to sebeotuđujuće otuđenje jest današnji svijet. Razvoj (zapravo napredak. znanstveno-tehničkokibernetički "racionalitet". neprirodnom i nadprirodnom. Probudi li se taj strah do bezumne strave. "sustav informiranja" sustav sebe. što "historije filozofije" redovito falsificiraju kao Sokratov rijeci "znam. niti mudar niti lud. mješoviti. nema nas. te da je odmjereno znanjem. i utoliko k istinskoj egzistenciji. kaotičnog". je li to uopće spojivo s čovjekom. drugome. stoljeća svoju vlastitu ništavnost i prazninu. nazadku. Zašto se sada (u ovome datome trenutku) u kojemu jesmo. obezglavljenog.. kao tkz... niti bog niti čovjek. jer u tom strahu ipak sebi na neki način priznajemo da ljubavi nismo dostojni. Gdje i kada toga sklada nema.. kako kažete. do čega je zapravo stalo). Brak je puko historijska forma-pojava. valjda. kaotičnom svijetu? Mi živimo u nihilizmu koji se na površini. rođen kao stranac. svjetski rekord.). Koji su uvjeti potrebi da bi se u čovjeku probudio eros za traženjem svih bitnih pitanja o smislu čovjekova života i još "šire i još dublje"? Eros je. su-rađajući sam u proizvodnji te ništavnosti (praznine. da informacija nije znanje.? "Živi". Eros je prije svega potreba-oskudica.. Ljubav je život u slobodi istine.i sveobmanjivanja onim bezbitnim. to će reći. to nismo mi. putem globalizacije i globaliziranja. truloj egzistenciji. obezglavljenom. demon. građanski. svjetski rat. divlji.. razvija u "globalni svijet" "prebučnog. čista logika nihilizma. degradaciji. Živimo li uopće u jednom prebučnom. kao jedva još i sjeni bitnog. Na razini bitnog "razvoj" bi mogao biti samo napredovanje egzistencije k skladu s esencijom. znanjem neznanja onog bitnog probuđena.. tuđe svemu inom prirodnom. Stranac sebi samome (svome sebstvu) i stranac bitstvu svega što uopće može biti. nego o radikalnoj razlici između umišljenog nebitnog znanja (znanosti i sveznanja sporednih stvari) i pravog vida-znanja onog bitnog. Današnjica čini od čovjeka tuđinca.ozbiljnosti. Današnjica u svome bitstvu kao sebe sama afirmirajući nihilizam. upravo nemilosrdnosti istinske ljubavi jeste bijeg od filozofije. nadmetanja na svim razinama (svjetsko tržište.

lažna. tek mogućem čovjeku. Dakle. Politeia. iskrenost.ni čovječja. koja ubija i čovjeka i narode i čitav ovaj svijet.uglavnom onemogućuje. te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati. da radi slobode same sebe nadiđe u svojoj ograničenosti. Što ga k smrti vodi? Anonimna. Jedino "pravo" za preživjele je tu biti roblje. život naroda moguć je samo iz sebesvijesti njegove narodnosti. itd. Odgoj (i obrazovanje) djeteta i mladosti u čovjeku najviši je poziv i zvanje čovjeka: u rođenom. narod mora pokušati oživotvoriti. Sjetite se. O znanosti i njezinome značenju? Tkz. "Predoči naime sebi. sveučilišta. ne biti svoj. pravo da se bude svoj vlastiti privid. moraš filozofirati. sa svrhom oživotvorbe istinskoga dobra za sve. Samoubojstvo naroda je konstrukcija "nacionalnog identiteta" i stvaranje nacionalne države. ali nisi čovjek. i u snu i na javu nastoji se osposobiti za javno i slobodno. ne biti ono što jesi? "Ti nisi pri sebi". i na koncu. Škole. stvari primjereno govorenje. Što gledate na TV-u? "Na TV-u gledam što se zapravo događa kada "se" gleda TV. . obuzet pozivom. a zovu je Kapital. "ne znaš što radiš i govoriš". nema tek psihologijsko značenje. da ljudi žive u podzemnoj špilji. Što znači biti pri sebi? Prije svega što uopće znači biti? Što je sebstvo? Kako je uopće moguće ne biti pri sebi. ne nacionalni. da su ljudi u njoj odmala s okovima na nogama i vratu tako. nego ontologijsko: ti jesi. ni građanska. O prijateljstvu? Prijateljstvo. koju narodnost. stoljeću? Bitstvo umjetnosti odgovara bitstvu vremena. Jedino poznato ime za takav mogući pokušaj je filozofija. koja ima dug ulaz. Kakvo je stanje umjetnosti u 21. . prisnost." Prevedeno na današnji jezik: totalno audio-vizuelno manipuliranje robovima na dnu "bitka". koje to ne mogu. Pravi. bitna otvorenost. Pravi profesor. Studirali ste filozofiju. To je znanost u službu samoizgradnje nihilizma i nije drugo do sebeomogućujući temelj totalnoga robovanja. istinski odnos muškarca i žene. suvremena znanost spada u tro-bistveni sklop znanost-tehnika-kibernetika. poštenje. VII. To gledam "na" TV-u. a svijetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima za leđima. da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo preda se. Tako i umjetnost "ostvaruje" ("stvaralački") svoju likvidaciju. Moralo bi se biti istinski. Gdje sam? Stojim nad otvorenim grobom rodnog grada. pravi čovjek – da bi se moglo biti prijatelj sebi i drugome. a vidi "nešto" kao pomične (i zvučne) slike Ničega. razvije u slobodi sve svoje mogućnosti. "ti si lud". tj. Gleda oko u ništa. nepravedna moć. tj. bliskost. ako ti je do toga da odista budeš. institucije. oživotvoriti čovještvo. "pri sebi". ipak valjda mogući. početak. Tu prava više nema nitko. Vrijeme zahtijeva od svega što bi u vremenu moglo biti da se oslobodi. baš kao i čovještvo u čovjeku. ni prirodna. proizvode nečovjeka ili tek privid čovjeka. otvoren prema svijetlu.

biti povijestan. uz ostalo znači i sasvim osebujnu redukciju života upravo smo na to. Između neobrazovanog naroda. ekonomije. Nitko ne može ocijeniti ni prosuditi što se zaista zbiva s filozofijom. tkz. tako zaista filozofira.DESPOT Izbor studija filozofije nije nikakav puki izbor nego je prije svega životna odluka. to jest. perspektive političke. postati povijestan. filozofijski vezani uz Sveučilište danas u Hrvatskoj živimo. nikakav progres. za razliku od najbližih koji se pojavljuju. Studij filozofije u skladu sa životnim odlukom iziskuje da se sav u tome i pri tome bude. nego i što jesmo i činimo. niti svjetski. prava i medicine. moguće je narodu samo kroz sustavno obrazovanje njegovoga čovjeka. ili. misli se dakako na duhovnu sposobnost. nego znači. to su primitivci i barbari. osim onoga. teologijske. Znati jedan jezik (biti u njemu obrazovan) ne znači poznavati riječi. do informatike i tehno-logije svih usmjerenja). Uključiti se u "čislo izobraženih narodah". civilizacijom i kulturom. uključiti se u ono što se u povijesnom značenju naziva svijetom. gdje duhovna moć sebe samu osposobljuje za svoj vlastiti bitak. moramo se zamisliti nad time. Neobrazovan narod nije niti europski. Naime na duhovnome mjestu gdje duh sam iz sebe putem sustavnoga obrazovanja izrasta u svoju duhovnost. Traženje posljednjih uzroka. Odgovor na to pitanje ne može doći izvana. Obrazovanje nije nikakovo napredovanje. obrazovanje jest uzdizanje. znači moći misliti na tom i takovom jeziku. Ako je potrebno samo ono što je korisno i iskoristivo. . Sa stanovišta sustava obrazovanja. u svakom onom tko se za to i na to odlučio. strahuje od mogućnosti onog najstrahovitijeg. stvarnog svijeta. na samo što smo takovom odlukom učinili. suvišno i besmisleno. tehničke. U tome smislu ono je zbivanje na mjestu. nego naprotiv. i jedino onoga. U razlici spram cjelokupnog plana i programa obrazovnoga sustava na sveučilištu (od teologije. Definicija filozofije po Arnoldu glasi: "Filozofija je znanost koja se bavi posljednjim uzrocima i svrhama bitka". Svo govorenje o filozofiji iz bilo koje perspektive. fakultet jest osebujni bitak moći duha. Fakultet ili bit fakulteta otkriva sasvim adekvatno već samo njegovo ime – dolazi od latinskog facultas – facultas ili sposobnost. niti je uopće narod. Odluka za studij filozofije odgovara najunutrašnjijoj potrebi života samog. preko politologije. Takova jedna odluka. kad zaista vladaš nekim jezikom. sada i ovdje. što u cijelosti služi nečem u životu. dok u ovom konkretnom horizontu. Uman je onaj tko nije samo spoznao istinu. stvar je filozofije. Ne-obrazovan čovjek i ne-obrazovan narod ne spada u svjetsku povijest. Imajući u vidu životnost ove odluke. nasuprot proticanju vremena.________________________________________________________________________ FILOZOFIJA? .neobrazovani narod je privid naroda ili puko prirodna pojava. studij filozofije ne služi "u" životu ničemu. ljepotu i dobrotu u granicama za nas spoznatljivog. Filozofiju studira tek nominalno tko od studija traži samo višu i visoku stručnu spremu. U tom smislu je mjera tog i takovog "povijesnog zbivanja" u njemu samome. što je tu isto. da sebe kao život promaši i izgubi u ništavnosti lažnog življenja. ne znači poznavati pravila jezika. naime odluka života kao takovog. koji. i objašnjenje svrhovitosti svega što jest. ako se vrijeme tako razumije. nego . i ništa drugo. onda je filozofija apsolutno nepotrebna. To je najformalnije moguće određenje fakulteta kao takovog. biljke i životinje nema bitne razlike. znanstvene. kibernetičke i zgoljno pragmatičke sasvim je izlišno. jedno jedino. prirodnih znanosti. ne strahujući od smrti. svom i svakom vremenskom protjecanju usprkos.

Dakle: kršćanska filozofija=kršćansko ovosvjetsko bezumlje. karakter.) Ideja filozofije je istina filozofije. neophodno je stoga. Kao živo biće ili individuum. od njegova privida. Oslobođenje od vanfilozofijske uvjetovanosti prvi je korak k filozofiranju (tko hoće filozofirati mora se osloboditi sveg onog robovanja i u potpunosti se posvetiti onome što radi. čovjek ima svoje osnovne crte i obilježja.KANT Dvorniković kaže da onaj tko imajući tuđu filozofiju.. konsekvencija koju je među inima povukao Luther. ." Jedno je put stvaraoca. razvija se. Utoliko. baš isto tako kao i ideju. funkcionalno sabire kao središte ličnosti u jednu cjelinu. mimima. Da bi ideja i istinski živjela mora se filozofiranje osloboditi od privida filozofije. Karakter nije metafizička essentia. izuzev historije. Uvjet istinskog zajedništva . prethodno. Individuum jest to "što" on jest po svome karakteru. Ono što sve te crte. On nastaje. ono prirođeno. dolazi do nesrazmjera i otuda nužno do krize. Od neuma u filozofiji do bezumlja u stvarnosti vodi nužan slijed. Platon misli na ustrojstvo istinske i pravedne zajednice. svoje lice (fiziognomika. ono svjesno i nesvjesno u svojoj duševnosti. U susretu istinskog filozofa i političara Platon vidi jedini i nužni uvjet prave sreće u životu naroda. temperament svoj. niti na tradiciji. Kršćanska tradicija sama. Koliko ja mogu vidjeti filozofijski je moguće razlikovati samo istinsku filozofiju i prividnu filozofiju. Platon ne govori o "državi". Da bi život sam odista progovorio u filozofiranju. obilježja itd. transformira se i propada. životo-tvorno filozofiranje. mora zaboraviti na vanjski svijet i zbivanja u njemu. Istinsko zajedništvo ne može počivati niti na vjeri. Ulazeći u razmatranje političkog duha i karaktera Dvorniković kaže: "Dva su uglavnom puta za postizanje životnog cilja: prvo produktivni rad. Dvorniković može reći: "Od svega što nas uopće može da zanima na drugom čovjeku na prvom je mestu svakako njegova ličnost i njegov karakter".se i odlučio za njihovo oživotvorenje. Svrha pravog studija filozofije i nije drugo do osposobljavanje duha za svladavanje neuma. gestika) i lik. Istinsko filozofiranje je nemoguće u robovanju vanfilozofijskim "slojevima" života. a ponajmanje na krvi i tlu. tjelesno svoje ustrojstvo.. značajke svoje. osloboditi ga. op. Karakter jest ono po čemu neki individuum jest upravo taj individuum a ne neki drugi. vještina kojom se shodnim i taktičnim postupkom i ophođenjem s ljudima postižu izvesni rezultati". na tragu jednoga od apostola. i kao takav on je živo jezgro individuuma. i drugo. u skladu s njome i živi. Sloboda je ono bez čega nema istinske stvarnosti filozofije. prema Dvornikoviću. već je u najboljem slučaju moguće učiti filozofirati. tj. svojstva. tim i takovim individuumom. filozofiju drži bezumljem ovoga svijeta. svetoga Pavla. dalje. ima slobodu i utoliko je ličnost. Politeia nije "Država". Uvjet takovoga zajedništva jest istinsko. dosljedno. Filozofiju nije moguće naučiti. i čini individuum upravo ovim. naslijeđeno i stečeno. karakter čini individualnost individuuma. jest. Jer je karakter ono što individuum čini individuumom. drugo put političara. društveni put. taj živi tuđim životom. razvijanje i ispoljavanje sposobnosti i vrednoće u stvaranju bilo materijalnih bilo duhovnih dobara. Reducira li se život samo na neke ili čak samo na jednu od svojih potencija. točnije.

"trajno". od ničega i u ničemu jest sloboda volji. Tu volju čeka njen vjerni muž. . i u tome htijenju. nego baš svega ima. ništa bez smisla. ne htjeti "ovo ili "to". nikoje biće koje bi bitku odgovaralo i pripadalo. da sebe ne bi izgubilo. koja se zove biti ništa. čista volja? Niotkuda dolazi volja. Da ona u ničemu gospodari. Ono mora htijeti. Još i u bezvoljniku. Vraća ga k volji. da nema ničega. istinu i laž. Ništa je njezino odakle. Nemoguće biva. kroz tu moć hoće sebe stvarati. ali ne. volja u njemu hoće. najvišim ciljevima bitka i življenja skrblju odgovarajući duh. Da je od nečega. to je volja u tebi jača. i volja neće ono što što ono hoće. Ništa bi bez volje bilo zaista samo ništa. Uvis. Ne da mu van. od sebe i pri sebi samome. jest volja. Ali od ničega. Ništa je trajno u ratu. biti. ništa vraća k sebi. ništa hoteći sebe. nego upravo ništa kao biće onoga biti. Nemoguće svojom vlastitom voljom biva sve u svemu. Kroz volju svoju i ticala njena. I sve propada u ništa. Čudno. ništa bez bitka. ništa bez značenja. Nije to ni sveti ni svjetski rat. da ono hoće. jer samo u sveuništavanju i sveobnavljanju ništa može biti kao ništa. Ne da mu gore. Volja. ništavno ništa. stalno iznova hoće i stalno iznova mora htjeti. nego mora htjeti sve. Volja vuče dole. sebesvjesni. Jedno iznosi. To je volja. prikriva uz sebe i u sebe. Kada hoće da neće. ono biti samo kao ništa koje jest. i uvijek iznova samo htjeti. ne htjeti dobro ili zlo. Sveuništenje provodi volja kroz svoja htijenja. "vječno". Ono ne stvara "nešto". čini joj se. Zašto? Da bi se u nečemu uopće moglo biti. kada hoće više ne biti ona sama. Kroz svoju volju ništa hoće svoju moć. u ničemu volja mora biti. volja hoće da bude bez sebe. da sa sebe strese težinu. sve dok te ne nadjača i ne odbaci i ne ostane ona sama. oh. bezdan u sebi u koji bez propasti propada. hoće sebe kao sve i kao ono iznad svega. Nemoguće osvaja sve: i čovjeka i boga i svijet. to te lanac više zateže. kada hoće prestati htjeti. to je i užitak volje u volji. onaj tko zapravo hoće.jest slobodni. Volja ničega je volja nemogućega koje hoće da bude što biti ne može. U tome ratu zbiva se sveuništenje. Baš je ništa ono. čista volja. ne. Ali sveuništenje vodi u ponovnu izgradnju a ponovna izgradnja u ponovno uništenje. Volja mni. Nemoguće grabi istinu i usvaja ono biti. U ništa se ona uvijek iznova vraća. volja njegova na putu je u domovinu. odgovorni. ne bi bila "slobodna". volja sama. Ne. velika. da je ona ona sama. Ništa u volji je nezasitno. kao jedino koje jest. ništa ne može biti. Ništa je njezin dom i povratište. Kada hoće. nego sebe i svoje hoće. Sve-rat je rat ničega sa svime. Rat je to ničega sa svime. Da uzletimo. nemoguće ništa. U bezdanu ničega. to jest. vuče dolje. ono samo. Htijenje je lanac robovanja. Volja vuče k sebi. Sve je izloženo i uloženo u ništa. koji bez nje ne može niti tkati niti rastkivati. onda hoće da ne mora biti gospodar robovanja svega u svemu htijenju. Otuda se uvijek iznova iz rata u svemu. da strese sa sebe ovo dolje samo. manje možeš da poletiš. Ništa je njena sloboda. ništa sebe hoće. Volja prikriva. Biti ništa. Ne dopušta mu uzlet. noseći sa sobom svoj ratni plijen. ________________________________________________________________________ UVOD U FILOZOFIJU – DESPOT Volja: Odmorili se jesmo. Ali kroz volju ničega. odakle uopće volja. Htijenje htijuće zatvara u njega. U ničemu bez volje. moćna volja. iz ničega volja jest. Ali samo se jedno izuzima. Što više hoćeš da uzletiš. gospodar svekolikog robovanja. kroz tu volju. Ne htjeti "nešto". Ali i volja se vara. Nikakovo nešto. Što više hoćeš. da bi samo moglo biti. bivati. U svakome htijenju. to je ono što se u tome sve-ratu hoće. kroz beskonačna lutanja. sva moguća htijenja. na pobjedu. čini mu se. Jedno niti ništa ne može slomiti. da se otarasi sebe. Odakle volja? Volja jest od ničega. Volja u htijenju gospodari onim koje hoće. Puna. sebe uspostavlja. hoće da ropstvo samo ne bude. kojemu volja pripada.

Sve čišće i čišće vraća se ništa. Požar mogućnosti svih mogućnosti prava je svečanost ničega samog. tako se misli. Među svijetom se misli i govori sve i sva. nego ga mora moći sagledati u sasvim određenom vidu. ne može htjeti. pred-sudovi. da bi ono u tom sve-požaru bilo sve. otpor svoj. veliko. u svojoj nezasitnosti probuditi. Misli se i sudi se tako. Ne vidi li ona ono htjeto u onome što ono jest i kakovo ono jest (kao istinito i dobro). slobodna volja može htijeti što hoće. Volja kroz svoje htijenje onemogućuje naše htijenje. uzvišeno. to se više raspaljuje volja ničega. taj misli. Ništa bez volje ne može biti. kao ono što je volji "po volji". to isto misle i govore i pokušavaju činiti izuzetni. prestaje govoriti ja mislim i traži utočište u onome misli se.. spaljuje u sebi sve. tko zaista misli. ona jest volja ničega koja sebe hoće.. na koncertu. Bez otpora. Volja ničega mora se sve odupirati. Sve odvraćeno od ničega upravo je izazov volji. odakle ti sudovi. mora ništa. to jest istinski umjetnici. kroz njih umjetnost sama hoće do sebe .. I ta i takova volja nas hoće. Mišljenje govori drugačije. i tek ako ima više takovih mogućih. sebe jest. Svijet ne zna što misli i što govori. da samo ne bi u svojoj volji utrnulo. da mora moći sebe samu omogućiti u uspostaviti. i na koncu. ona naprosto hoće. nego slijepo hoće ono što ona zapravo neće. kako bi kroz sebe ništa omogućila. svoje ex i de. Svesagorijevanje i sveobnavljanje stalno je pročišćavanje i samopročišćavanje ničega u svemu mogućem i svega mogućeg u ničemu. Ovdje susrećemo oko volje. Kroz njih. Za te misli. Ono što mišljenje misli i govori. sve ostalo je zabava. čuva ono ljudsko. Volja mora prethodno vidjeti. koje rasplamsano u svojoj sve-volji. A što ona hoće. ponovno htjeti sve moguće izgraditi. Ovo htjeto. Iz pepela svega mogućeg. Sav svijet misli da je umjetnost nešto izuzetno. Čistoća. što čovjek i bog više bježe od ničega. sebe biva. nitko više ne zna odakle su u svijet dospjeli. pri lektiri. volja može izabrati i može se odlučiti. da bi kao volja mogla htijeti. Bez uvida u što svoga htijenja volja bi bila slijepa. Ali ono koje je u njima sudilo nije svijet sam. Ali. Samo istinska umjetnost jest umjetnost. Što biće manje hoće ništa. Sastavni je dio kulture. kada više ne zna na što bi se pozvao. Čovjek misli i razmišlja. o umjetnosti. volja ne može htjeti ono što ona zaista hoće. na izložbi ili u teatru ona podsjeća na dublji smisao. veliki. ništa je njena prava sloboda. mora ona prethodno znati što htjeti jest. Ničemu pripada volja. Ona ništa neće. Da bi mogla htjeti što hoće. mora biti moguće. Misli se. ukoliko su sudovi. Njena djela i tvorci njihovi susačinjavaju našu tradiciju. U slobodno vrijeme. dalje. da bi se ta volja mogla do kraja. Tko filozofira. Sve veće i veće ne-ništa potpaljuje i raspaljuje vatru-volju. volja kao volja. apsolutna čistoća svrha je i samosvrha sveuništavajuće i sveobnavljajuće volje ničega. Oni su unaprijed negdje doneseni i odnekuda u odgojem i obrazovanjem dospjeli među svijet. predrasude su ti sudovi. U izboru i odluci između takovih datih. ali ona neće. sastoji se sloboda izbora slobodne volje. Puka umjetnost. koja ih hoće sve više i više. Mi hoćemo uzletjeti u filozofiju. taj filozofira. Umjetnost. i u tome im jest prava veličina.. Ali volja mora moći ne samo vidjeti čisto "što" svoga htijenja. i tjerana je od ničega na to da može. sve čišće i čišće nadolazi sve moguće. u sve-požaru. da bi uvijek iznova. razonoda i razbibriga za svijet i puk.Ništa sebe stvara. Diferencija između filozofijskog mišljenja i svakog drugog otpočinje s pitanjem: što je ono što je uopće vrijedno toga da se misli? U mišljenju se ne smiješ dati dekoncentrirati od onoga što svijet misli i govori. recimo. Ta vatra ničega sjaji istom punim sjajem kada u njoj sagorijeva i pregorijeva sve što je uopće moguće. I da bi ništa sebe stvorilo i ništa treba svoje drugo. ona je moćnija i ona nas hoće upravo ondje gdje ona hoće. Prije svijeta su ti sudovi suđeni. Kao volja ničega volja je sloboda. a sve je slobodnija što je moćnija. Volja mora moći. ali ne voljom proizvedenih mogućnosti. što je otpor njihov veći. samo ništa moglo biti ono samo. moćnim učinila i uspostavila.

mišljenje je bit ili narav mislećega bića. tj. tj. jedincato. ________________________________________________________________________ FILOZOFIJA KAO SISTEM – BRANKO DESPOT Ne možemo naime prihvatiti misao. ne slušaj nikoga. Biti pri toj misli. ukoliko smo svjesni toga. kao potpuno biće biti i religiozan. Da bi Big kao Bog mogao biti u svojoj istini. doživljivost doživljivog i njegovo doživljavanje itd." Uzeto kao atribut. kao ono mudro. božanskog u svemu ljudskom. što misli. Mene pitaš za uvod u filozofiju. Religija je nužna zbog i radi prisustva onog višeg. onda se bar toga može osloboditi na taj način. Istinski bitak Boga jest bitak Boga kroz duh čovjeka.. Apsolutni mislilac. instrumentalizacije i svega ostaloga što iz toga proizlazi. ako je uopće. morao. svega što bi se moglo htjeti. koje u razlici spram svih mogućih bića. jest ono za čime filozofija u filozofiranju teži. jesi. sveg doživljivog. misliš. Ono mudro jest jedno: biti pri misli. s onu stranu sveg mogućeg. To i takovo biće koje se spram Boga u njegovu boštvu na njemu primjereni način može odnositi zove se u religijskome horizontu čovjek. Ta je ljubav čisti religiozitet Zašto je nužna? Ne čovjeku. Izvan filozofije. ali je strahovito biti što one jesu (NIŠTA. Bog ne može. pravi filozof. dok misli. treba takovo biće. U nju bi izvana da uđeš. što bi se moglo proizvesti.dospjeti. do koje dolazi tko god pravilno filozofira. u svojoj prirodi okrnjen čovjek.DESCARTES Descartes kaže: "Pod riječju mišljenje shvaćam sve ono. Bogu primjereni način odnosi. Ako se čovjek već ne može boriti protiv. ili što je isto. Uvijek se iznova oglašuje: religija nije nužna čovjeku nego Bogu. U filozofiju bi ti da uđeš. takovo biće. . religija nužna čovjeku. Lijepo je stvari promatrati. istinska ljubav kojom čovjek Boga ljubi jest ljubav Boga samog kojom on sam sebe ljubi kroz pravog čovjeka. ne bi mogao Bogom biti bez religioziteta. I samo to je tu čovjek. Jest biti pri misli koja kao ono jedno jedino. Samo onaj ulazi. duha. tko već u njoj jest. da ono. dakle jesam prva i od svih najsigurnija. Čovjek bi. funkcionalizacije. Mni se da je. Svi i sve ostalo koje tu dolje misli.) Ako filozofija jest apsolutna znanost onda je biti profesor filozofije jedno te isto što i biti istinski. Bog. Metafizički izraz ove jednosti i istosti jest amor intellectualis Dei. jest po svome bitku to da može biti jedno te isto s Bogom. kako se to vidi: automatizacije. Ako ti itko ushtije reći što je filozofija. na njemu. Stoga je ova spoznaja Ja mislim. da bi Bogom biti mogao. op. što se zbiva u našoj svijesti. uopće ne postoji. da se spram toga odnosi asketski. sveg znatljivog. u to isto vrijeme. samo misli da misli. Pravednosti mišljenja radi: da svako mišljenje na svome mjestu misli i da svoju misao misli. biti .. istinom hoće postati. ili. čemu bi se moglo nadati. Uvijek se iznova čini i pričinja da je religija nešto puko ljudsko. ukoliko nije defektan. znatljivost znatljivog i njegovo znanje. nego Bogu. omogućuje mislivost mislivog i njegovo mišljenje. koje se spram njega. Nećeš tako ući. koje mudrost i mudraca omogućuje.

kao jedno u svemu prisutni Duh ili ono Dobro samo. bez ikakova religioziteta propasti u vulgarnoj stvarnosti znanstveno-tehničko-kibernetičkoga bitka. Ako se i čini da je razumsko mišljenje=svo mišljenje i da nema drugog mišljenja osim mišljenja kao razumijevanja. Duh za duh. Ja religiozitet mora izboriti. Ja ne mora biti religiozno. kao svijet. I dok se za ono Ja kao religijsko ime čovjeka može kazati da ono jest sloboda kao borba sama. Ja se sebe-objavi ili samo-objavi Boga mora moći odazvati. analiziranja. koji odnos. ovdašnji. Za razliku od čuvstva konačnosti. i odnos spram tog Drugog i kroz to Drugo spram Sebe. Ali ono Ja i kao pojedinac i kao narod.otkriveni Bog. po porijeklu svome božanskoga bića. Njihov pravi odnos. Ono u svome bitku-borbi može ovu apsolutnu bitku izgubiti. računanja. ima jedna druga mogućnost duhovnoga bitka. Poraz u toj borbi jest istinski pad i istinsko otpadništvo. dotle se za Boga može kazati da on jest sloboda kao Ljubav sama. Ono Ja kao religiozno Ja ili novi čovjek jest slika i prilika Boga.. Temeljna dogma koja razlikuje Oca. Bog racionalne ili naravne teologije nije svemoćan život nego je ime za mrtvo biće koje nemoćno robuje zakonima logike. može se postaviti na sebe sama i u svojoj apsolutiziranoj konačnosti samo za sebe bez Boga biti. u horizontu konačnosti. Ljubav kao religijski pojmljeni Duh koji čini jedinstvo u trojedinstvu. do gole prirodnosti i čistog bestijaliteta. Takovo Ja koje kao svijet. koji kao osjećaj nadilazi konačnost kao takovu. Ja kao Ja mora u tome odgovoru moći sebe izgubiti. Ono samo o sebi nije religiozno. beskrajno ili beskonačno kao takovo. religiozni osjećaj ili čuvstvo takav je osjećaj koji izvan svakog prirodnog ograničenja osjeća ono bezgranično. čistoj. te negiravši se i sačuvavši se. nego je odnos između Jednog i Drugog. Ja kao pojedinac i kao narod. a Duh nije niti apsolutna općost niti jednorođeno ukonačenje u apsolutnoj strahovitosti smrti. Bez religioziteta ono se može izgubiti u goloj. ima nešto neiskazivo. neprikriven prirodnim i historijskim surogatima za Boga i čovjeka. neograničeno. živo bezboštvo. koje se pokazuje. kao svijet. istinsko. univerzalnoj povijesti. Sina i Duha Svetoga u spekulativnome horizontu odgovara strukturi onoga Ja. Istom u takovome duhu može se roditi istinsko bogo-čovječje zajedništvo: zajednica istinske ljubavi. osjeća ono biće. treba Bog ono Drugo. Svedeno na . To zajedništvo nije više ništa svjetskopovijesno. kao borba jest mogućnost religioziteta. čisti je ili beskonačni osjećaj. Bog u svojoj istini ne može biti bez drugog. pravo je. kao narod ili kao pojedinac. Kazano jezičko-analitički. iskonski istovjetno biće. koje se u lažnom religiozitetu može klanjati idolima ili i posve ogoljelo. matematike i prirode. za razliku od bitka-borbe koja jest Ja. usuprot tomu. Istinska pomirba čovjeka sa samim sobom i s Bogom i Boga s čovjekom u svetom zajedništvu slobode. koje izvan svakog datog ograničenja jest porijeklo svojeg vlastitog bitka. Bog kao Otac stoji na mjestu apsolutne općonsti. Kroz smrt smrti. kritiziranja itd. Živi Bog nije Bog racionalne teologije. i u smrti kao apsolutnome gubitku istom sebe za Boga izboriti. i može čak i još dublje pasti. jer u razlici spram svakog konačnog osjećaja i sebeosjećaja. U toj mogućnosti kao takovoj leži otuda mogućnost pada i otpadništva. to će reći. hoće samo sebe sama. može istinskoga Boga i promašiti. tj. slika i prilika triniteta. njoj odgovoriti. No ono Ja samo. jest religiozitet. Praksa je ove zajednice praksa apsolutne ljubavi i utoliko živi. Taj osjećaj onog beskonačnog u konačnosti. Životnije od života pojedinca i naroda to je zajedništvo istinskog slobodnog Čovještva i istinskog slobodnog Boštva. Bog kao Sin stoji na mjestu apsolutne pojedinačnosti. kroz samonegaciju svoga negativiteta ono mora moći proći. za čisto funkcionalni jezik koji je ostao bez riječi: ono mističko... interpretiranja. Ovaj je čisti osjećaj religiozan. u Bogu jest Ljubav. Usuprot mišljenju reduciranom na konačnost ima u duhovnome bitku – u negativno umskom bitku čovjeka – jedna mogućnost odnosa spram bitka koja kao konačna mogućnost nadilazi horizont konačnosti: ta mogućnost konačnoga bitka koja nadilazi konačnost jest umski osjećaj. mora se uzdići da bi se kao duhovno Ja rodilo i tako istinski bilo dijete Božje.

Bitan je ovdje moment odnosa. duh je principijelnog čovjeka. Filozofija je spoznaja onoga što jest. i zapravo ropskoga duha. kroz beskonačnu razliku beskonačno se razilazeća bića. jedno bez drugoga. tj. tako je još više. već se odnosi spram onog pravednog samog ili spram ideje pravednosti koja omogućuje istom pravi. Kao što se običava reći da je za svađu potrebno dvoje. Odnos u kojemu se samo jedno odnosi nije istinski odnos. i zato suverene moći i volje. Neobrazovani čovjek. o ideji pravednosti i.. dijete. pa se zato za njega i kaže da je pravi. planirane. programirane. Prirodni duh kao obrazovani duh jest slobodni duh. stvar je filozofije ono što jest pojmiti. Prava umjetnost cijene nema. Razum besmisleno kaže: ili ropstvo ili sloboda! Robovanje kao robovanje jest sloboda koja sebe samu kao slobodu negira. upravo da bi je bilo. obrazovani.. koji u skladu s principima živi i djeluje. i to takav odnos. Razlikuje li se ipak slobodni duh i neslobodni duh. identičan je s općošču ili s idejom onoga što je pravo. i utoliko moćne volje. Što prirodni duh o sebi jest to je obrazovani duh za sebe. nego je od drugoga. ali zato hiperintelektualizirane. Duh u prirodnome smislu. naime. duša je sveg mogućeg praktičko-političkog. Razum. neobrazovan. Čovjek koji u ništavnoj konačnosti bića i i stvari konzumira svoj prolazni svijet. onda se pod neslobodnim može misliti prirodni duh. Prirodni duh je po svojoj mogućnosti svaki rođeni čovjek ako prirodno biće. to ponajprije znači onaj čovjek koji u svojoj pojedinačnosti nije probuđen za općost. neobrazovani čovjek. To je čovjek koji je gluh za drugo. budući neprocjenjiva. jest praksa radikalnog. čovjek na svom mjestu na kojega se može računati i u kojega se čovjek može pouzdati. u horizontu politike i državnog života. To je duh koji se ne odnosi spram ovog ili onog u njegovoj pukoj ovosti. za ljubav nužno dvoje. ponaša i odnosi od danas do sutra. Religija je svijest Boga. o ideji onog dobrog pojma nema. pošten čovjek. još dublje. apsolutizirane. javnom i privatnom životu ophodi. u toj konačnoj sferi državno-političkog života. Biti obrazovan ne znači raspolagati mnogim znanjima. Primjerice. može ono htjeti sve i sva. Robovanje je život razumskog nihilizma. i utoliko slobodni duh. sebe sama kao takovog i radi sebe sama sebe htijućeg Zla.funkciju svoje vlastite čiste. to znači bitkom biti formiran u skladu sa svojom biti. taj i takav duh ne odnosi se spram svekolikih zgoda i nezgoda kao takovih. Iskonski istovjetna. Religija je odnos bića-bitka-svijesti-slobode i bića-bitka-Boga-slobode. Duh jest sloboda. Slobodan ili obrazovani duh je otvoren za općenitost. proizvoljno u većinsku jednost izabirane. za razliku od barbarskoga duha.. znanstvenog i racionalno-filozofijskog i teologijskog robovanja i porobljavanja. To je neprobuđeni duh.. te kroz to i može biti pravedan. apsolutnog. kao sloboda nije od sebe. istinski Bog bez čovjeka nije Bog kao što ni istinski čovjek bez Boga nije čovjek. Praksa svijeta takovoga Ja u kojemu čovjek još samo anonimno radi u totalnome pogonu. racionalne. te se otuda nužno u svakodnevnom tkz. . nije pri sebi. Ropstvo je život lažnog. i u toj samonegaciji. i u toj identičnosti živi i djeluje. čovjek koji u svemu vidi samo sebe. koji može biti stručnjak na bilo kojem području. samo kroz ljubav mogu biti jedno. nego se odnosi spram onog bitnog u svakom biću. od druge slobode. Obrazovani duh jest duh principa. ili. prepušten svojoj prirodnosti. samo ne ono istinski Dobro samo. u kojemu se jedno spram drugoga odnosi tako da izvan toga odnosa. Obrazovan. kako prilike iziskuju i kako nalažu promjenjiva uvjerenja. ona zapravo ne vrijedi ništa. uopće ne može da bude. za druge i za cjelinu bića uopće. a da. duh o sebi. nemoćnog duha. Za razliku od neobrazovanog. procesu samouspostave bezumne.