You are on page 1of 36

Toma Akvinski – Država

Čovjek bez razuma koji vlada (živi) prema požudama svoje duše (osjetilna duša) ništa se ne
razlikuje od životinje.
Vladavina biva nepravedna po tome što vladar zanemarujući zajedničko dobro mnoštva traži svoje
vlastito dobro. Vladavina je dakle to nepravednija što se više udaljava od zajedničkog dobra.
Čovjek, po naravi ima samo uopćenu spoznaju o svojim životnim potrebama i tek ga razum dovodi
od općih načela do pojedinačne spoznaje što je sve nužno za ljudski život. A nemoguće je da jedan
čovjek svojim razumom dođe do svih tih spoznaja. Zato je nužno za čovjeka da živi u zajednici, da
jedan drugoga pomaže, da se različiti ljudi bave različitim razumskim istraživanjima.
Žudnja za ljudskom slavom upropaščuje veličinu ljudskog duha, jer tko traži naklonost ljudi, taj
svim svojim riječima i djelima služi njihovoj volji. Tako u nastojanju da se svima dopadne, postaje
njihov rob.
"Što je oluja na moru nego oluja u duši" Kad je more mirno, brodom dobro upravlja i neiskusan
čovjek, ali kad se more uzburka olujnim valovima, čak i vješt mornar pada u nepriliku.
U prirodnom svijetu i opća i posebna vladavina. Opća je ona kojom su sva bića obuhvaćena božjom
vlašću, jer on upravlja svime svojom providnošću. Posebna pak vladavina, koja je veoma slična
božanskoj, nalazi se u čovjeku koji se zbog toga naziva malim svijetom, jer je u njemu prisutan
oblik opće vladavine. Jer kao što se sva tjelesna stvorenja i sve duhovne sile nalaze pod božjom
vladavinom, tako i razum upravlja tjelesnim udovima i ostalim duševnim silama. Prema tome,
razum ima u čovjeku na neki način onu ulogu koju Bog ima u svijetu.
Vlast je pak to uzvišenija što je prema višem cilju usmjerena.
Posljednja je svrha ujedinjenog naroda da živi kreposno... Dobar život je kreposni život, pa je,
dakle, krepostan život svrha ljudske zajednice.
Neko je biće naime to dostojanstvenije što se više pokazuje dostatnim samome sebi, jer čim nešto
treba, time dokazuje da je manjkavo.
Ljudima koji se predaju nasladama otupe osjećaji, jer naslada tih užitaka utapa dušu u osjetila tako
da ona ne može slobodno rasuđivati o užicima. Stoga po mišljenju Aristotela, naslada kvari razborit
sud. Osim toga, suvišni užici udaljuju ljude od kreposti poštenja. Ništa, naime, ne vodi ljude ljude
lakše na neumjereno pretjerivanje koje uništava kreposnu ravnotežu nego naslada, bilo zato što je
naslada po naravi pohlepna, pa polazeći od sitne prigode čovjek se strovaljuje u mamce sramotnih
naslada, kao što malo vatre zapali suho drvo; bilo zato što naslada ne utažuje čežnju, nego kad je
kušamo još više žeđamo za njom. Dosljedno tome, onima koji previše prianjaju uz naslade
omlahovi duša i nemaju odvažnosti da poduzmu bilo što teško i malodušni su u podnošenju napora i
u svladavanju pogibelji... Napokon, oni koji se prepuste nasladama često se ulijene, napuštajući
nužne poslove i važne dužnosti, samo se brinu za naslade na koje rasipno troše dobra što su ih drugi
sakupili. Tako postavši siromasi, a nesposobni da budu bez naslada na koje su navikli, predaju se
krađama i pljačkama da bi imali odakle zadovoljiti svoje požude. Stoga je štetno za grad da obiluje
suvišnim nasladama...
Umske kreposti: mudrost (spoznaja najviših uzroka), um (spoznaja osnovnih načela) i znanost
(spoznaja pojedinih područja stvarnosti).

U razumu se nalazi: moć (potentia) koja je usmjerena prema svemu što je spoznatljivo, sposobnost
(habitus) koja priklanja razum prema posebnim vrstama spoznaje (npr. neposrednom uviđanju) i
konkretan razumski čin (actus).
Zadaća je razuma da usmjerava prema svrsi.
Kad se čovjek udaljio od Boga, pao je u takvo stanje da je postao ovisan od nasrtaja osjetilnosti; i
tome je podložan svaki čovjek tim više što se više udaljuje od razuma.
Kao što razum vlada u čovjeku i zapovijeda drugim moćima (duše), tako razum mora usmjeravati i
naravne težnje koje pripadaju drugim moćima (duše).
U razumijevanju onoga što je rečeno valja poći od uzroka zašto je to rečeno; jer ne smije stvarnost
biti podređena govoru, nego govor stvarnosti. - HILARIJE
Politički poredak mora biti primjeren kulturnoj i ćudorednoj razini određenog naroda (tj. na kakvoj
je kulturnoj i ćudorednoj razini određeni narod takva će mu biti i vlast odnosno politički poredak,
op.)
Toma Akvinski čovjekovu narav prosuđuje veoma realistički, pa je uvjeren da većina ljudi nije
gradivo od koga se može sagraditi idealna država. Ne razum, nego sebično ugađanje vlastitim
sklonostima upravlja činima velikog broja građana: "Većina ljudi radije slijedi sklonosti osjetilne
naravi negoli razum... Većina ljudi se ne služi razumom... Ljudski je zakon namijenjen mnoštvu ljudi
od kojih je veći dio onaj koji nije savršeno krepostan."
Osjetilna je težnja ponajviše usmjerena prema onome što se protivi težnji razuma.
Mir uključuje slogu i još nešto dodaje. Zato, gdje god je mir, tu je i sloga. Ali, nije uvijek svugdje
mir gdje je sloga, ako se mir shvati u pravom smislu riječi. Jer sloga (concordia) zapravo označava
odnos prema drugome, kad se, naime volje različitih srdaca poput jedne u nečemu slože. No događa
se da čak i srce jednog čovjeka teži za različitim stvarima, a i to na dva načina. Na prvi način prema
različitim moćima težnji, te je tako osjetilna težnja ponajviše usmjerena prema onome što se protivi
težnji razuma, kako je rečeno u Poslanici Galaćanima 5,17: tijelo žudi protiv duha. Na drugi način,
ukoliko je jedna te ista moć težnje usmjerena na različite poželjne stvari, a istodobno ih ne može
dostići. Zato tu nužno dolazi do suprotnosti između gibanja težnje. A upravo usklađivanje tih
gibanja i jest bitno za mir. Jer čovjekovo srce neće biti mirno ako i ima ono što želi sve dotle dok
postoji još nešto što želi, a ne može istodobno postići. To usklađivanje nije bitno za slogu. Dok
sloga usklađuje težnje različitih osoba, mir povrh toga usklađuje i težnje jedne te iste osobe.
Mir se sastoji u smirenju i jedinstvu težnji. Ali, kao što se može težiti za pravim dobrom ili za
prividnim dobrom, jednako tako i mir može biti pravi i prividan. No pravi mir može biti povezan
samo s težnjom prema pravom dobru. Jer svako zlo, premda se po nečemu i pričinja dobrom, pa
djelomice smiruje težnju, ipak ima mnogo nedostataka zbog kojih se težnja ne može smiriti i ostaje
ometena.
Pravo se dobro posjeduje na dva načina, savršeno i nesavršeno, pa zato i postoji dvovrsni pravi mir.
Jedan je savršen i sastoji se u savršenom uživanju u vrhovnom dobru koje ujedinjuje i smiruje sve
težnje. A to je konačni cilj razumnog stvorenja.
Mir je jedinstvo nagnuća težnji.
Pravednost je ispravnost volje, koju se slijedi radi nje same. - ANSELMO

Razboritost je spoznaja onoga što treba željeti i onoga čemu se valja uklanjati; umjerenost je
obuzdavanje požude prema svemu onome u čemu se privremeno uživa; hrabrost je postojanost duše
pred svim onim što je privremeno tegobno; pravednost je ono što se po svima razlijeva kao ljubav
prema Bogu i bližnjemu. - AUGUSTIN
Razumom se mogu staviti u red ne samo unutarnja čuvstva duše, već i izvanjske djelatnosti i
izvanjske stvari koje čovjek upotrebljava.
Čuvstvima se nazivaju samo pokreti osjetilne težnje.
Katkad se dogodi da postoji neka greška u jednome, a da nema greške u drugome, kao kad netko
nekome ukrade stvar, ali ne iz pohlepe, nego htijući da mu naškodi, ili obratno, kad netko želi nečiju
stvar, ali je ne želi ukrasti. Prema tome, valjano usmjeravanje djelatnosti koje su upravljene prema
izvanjskim stvarima pripada pravednosti, a usmjeravanje onoga što se rađa iz čuvstava pripada
drugim ćudorednim krepostima koje se odnose na čuvstva. Pravednost priječi krađu onoga što je
tuđe jer se to protivi jednakopravnosti koja mora biti uspostavljena u vanjskim stvarima, a
darežljivost je priječi zato jer je izvorište krađe u neumjerenoj žudnji za bogatstvom.
Svaki je grijeh u volji. - AUGUSTIN
Smrtni grijeh je sve ono što je protiv božjeg zakona.
Svatko dobro sudi o onome što zna. - ARISTOTEL
Da bi sud bio čin pravednosti zahtijeva se troje. Prvo, da proizlazi iz sklonosti prema pravednosti.
Drugo, da proizlazi iz dostojanstva starješine. Treće, da se izriče prema ispravnom rasuđivanju
razboritosti. Kad god nešto od toga manjka, sud je nevaljao i nedopustiv. Prvo, kad je protiv
pravičnosti pravednosti, taj se sud naziva krivim ili nepravednim. Drugo, kad čovjek sudi o onome
za što nije ovlašten, taj se sud naziva neovlaštenim. Treće, kad ne postoji sigurnost razloga, recimo
kad netko na osnovi slabih nagađanja sudi o nečemu što je dvojbeno i skriveno, pa se takav sud
naziva sumnjivim ili lakoumnim.
Kao što kaže Ciceron, sumnju valja smatrati lošim mišljenjem kad proizlazi iz slabih indicija. Do
toga dolazi iz tri razloga. Prvo, kad je netko sam zao, onda po tome, kao da je svjestan svoje zloće,
lako i o drugima loše misli, prema onome što se kaže u Propovjedniku 10,3: Idući putem, glupan,
budući da razbora nema, sve ljude smatra glupima. Drugo, kad netko gaji loše osjećaje prema
nekome, pa ga prezire ili mrzi, srdi se na njega ili mu zavidi, tada i na osnovi slabih znakova loše o
njemu misli, jer svatko lako vjeruje u ono što želi. Treće, sumnja proizlazi i iz dugog iskustva, pa
stoga Filozof u drugoj knjizi Retorike kaže: Starci su najsumnjičaviji, jer su se često uvjerili u tuđe
mane. Prva dva razloga za sumnju očito proizlaze iz izopačena čuvstva. Treći razlog umanjuje ono
što se razumije pod pojmom sumnje utoliko što iskustvo pridonosi sigurnosti koja je oprečna pojmu
sumnje. Prema tome, sumnja uključuje neku poročnost, pa što je sumnja veća, veća je i poročnost.
Tri su stupnja sumnje. Prvi je stupanj kad čovjek na osnovi slabih indicija počne sumnjati u nečiju
dobrotu (ili u neku istinu, op.). To je oprostivi ili laki grijeh, jer sumnja, kako se kaže u navedenoj
Primjedbi na one riječi "Zato ne sudite prerano" iz Prve poslanice Korićanima 4,5: Spada na
ljudsku kušnju, bez koje nema ovog života. Drugi stupanj je kad netko na osnovi slabih indicija
smatra sigurnim da je drugi zao (ili da nema istine, jedno je sumnjati u opstojnost Boga, a jedno je
biti siguran da Boga nema, op.). Ako se radi o nečemu težem, to je smrtni grijeh budući da nije bez
prezira bližnjega. Zato se u Primjedbi na istom mjestu dodaje: Ako, dakle, ne možemo izbjeći
sumnje, jer smo ljudi, ipak se moramo suzdržavati od sudova, tj. konačnih čvrstih osuda. Treći
stupanj je kad neki sudac na osnovi sumnje nekoga osudi.

nego je svatko dužan da ga vjerno upotrijebi.4: "Nitko se koji vojuje za Boga ne upliće u svjetovne poslove". onaj koji ima umijeće vođenja nek ga podijeli s bližnjim: koliko god malo netko primio. Onaj koji ne obrani druga od nepravde.AUGUSTIN Svatko mora nastojati da o stvarima sudi kakve jesu. bilo zbog učestalih poroka u trgovini. jer kako se kaže u Knjizi Sirahovoj 26. "Onaj koji ima razuma nipošto nek ne šuti. nego i ono što je nalik na zlo. ne priklanjajući se ni jednoj ni drugoj strani. ni pomoću. pa ga stoga odvraća od onoga što je duhovno. AMBROZIJE Smrtni grijeh je ono što se protivi ljubavi koja je duhovni život duše. Zato Apostol u Poslanici Rimljanima 1. jednako je kriv kao i onaj koji je čini.32 kaže da su "zaslužili smrt ne samo oni koji griješe već i oni koji odobravaju onima koji to čine" Svećenici moraju odbaciti ne samo ono što je zlo. bilo zato što je usmjerena na zemaljski dobitak koji svećenici treba da preziru. A trgovina jest nalik na zlo. ni bilo kakvim pristankom. iako može. Povjereni se talent ne smije sakriti. Ali ima još jedan razlog: trgovina uvelike zaokuplja duh zemaljskim brigama.Onaj pobožno i pravedno živi koje sve prosuđuje cjelovito. jer onaj koji savjetuje i pomaže na neki način i čini. . ubrojit će mu se u talent" (Grgur).28: "Teško se trgovcu oteti grijehu usana". onaj koji je u izobilju nek ustraje u milosrđu. Ne smije se sudjelovati u zlom djelovanju ni savjetom. Zato Apostol i kaže u Drugoj poslanici Timoteju 2. .

Onima kojima je poznat uzrok i razlog (propter quid). naime. jer je u njima prisutno. a to je ona koja ima u vidu vrhovni predmet umovanja... oni su svrha i izvor spoznaje ostalih stvari. više se sastoji u znanju nego u djelovanju. Bližima mudrosti treba smatrati one umjetnike kojih se znanosti nisu pronašle radi koristi. nemoguće. ARISTOTEL Svi općenito smatramo da je mudrac onaj koji najpotpunije poznaje sve stvari. a ne oni koji su praktičniji. ali ne znaju zašto je tako. . Prema tome mudracima se zovu u prvom redu oni koji više znaju. Tko spoznaje općenitosti. Mudrost je između svih znanosti jedina za koju se opredjeljujemo radi nje same i slobodno. uživanje i tome slično. No ono što je najopćenitije ima na neki način uvid u sve stvari. A to su teorijske znanosti. Naime. Čovjek se pak jedino svojim umom može sjediniti s nematerijalnim bićima koja su iskon njegova uma i prema kojima se on odnosi kao nesavršeno prema savršenome. Svakim bićem upravlja ono što u njemu ima veću važnost. naime. nego radi samoga znanja. a ne obratno. Vlastito je pak djelovanje čovjeka kao čovjeka da spoznaje. učeniji su i mudriji od onih kojima je uzrok nepoznat. a um ne može shvatiti beskrajno. Svatko je to mudriji što dublje prodire u spoznaji uzroka. A ljudi od iskustva znaju da je nešto tako. Veće divljenje i s više prava zaslužuju naziv mudrosti one znanosti koje otkrivaju neki viši smisao nego one koje donose veću korist. kako i dolikuje. ljudi od umijeća poznaju ne samo činjenice nego i njihov uzrok i razlog: prema tome su mudriji i učeniji od iskusnih ljudi. Razboritost se sastoji u tome da se pomoću prošlih događaja zadržanih u pamćenju osigura budućnost.TOMA AKVINSKI – IZABRANO DJELO Rad se razuma sastoji u tome da iz jedne spoznaje uvodi u drugu. jer onaj koji teži za znanjem radi samoga sebe taj će svim silama težiti za najsavršenijom znanošću. Po tome se. pa samo utvrđuju činjenicu. Mudrost koja istražuje sve. To su pak osnovna načela i iskonski uzroci. a ne ona koja je izvor nekih drugih ciljeva prema kojima se možemo usmjeriti. poznaje na neki način i ono što ne obuhvaćaju. Međutim. I upravo se u tome sastoji čovjekova konačna sreća. kao što su životne potrebe. Spoznaja i znanje koji su svrha sami sebi najviše obilježuju onu znanost koja ima u vidu vrhovni predmet umovanja. jer pojedinosti su neograničene. Stoga čovjek po naravi teži za spoznajom i dosljedno tome za znanjem. To je. Mudracem smatramo čovjeka koji je sposoban da vlastitim umnim silama spozna teške stvari i one koje nisu lako dostupne spoznaji većine ljudi. ali ne u tom smislu da poznaje svaku pojedinu stvar. razlikuje od svih drugih bića.

treba pripomenuti da ima dvije vrste djelovanja. dakle. Konačno dobro za kojim teže sva bića predstavlja njihovo konačno savršenstvo. npr. A najopćenitije spoznaje su najviše udaljene od osjetilnog svijeta. Ono se pojavljuje u dva oblika. htijenje i shvaćanje. nego su cilj same radnje. Sve te radnje teže za nekim dobrom kao svojim ciljem. Istina je ono što jest. Filozofija ćudoređa se dijeli na tri dijela: Prvi raspravlja o svrhovitim radnjama jednoga čovjeka i zove se osobno ćudoređe (monastica). Ponekad pak uzima vanjski predmet da mu promijeni oblik.ISAAC ISRAELI Istina je ispravnost koju samo duh može uočiti. ciljevi se razlikuju tako da jedni teže za samim djelovanjem. kao kad obrtnik pravi krevet ili kuću. i to poslije dugo vremena i s primjesom mnogih zabluda. odnosno u razumu treba obratiti pozornost na razliku između teorijskog i praktičnog mišljenja. a zove se državništvo (politica).ARISTOTEL Svaka je stvar dobra samo u koliko sudjeluje u vrhovnom dobru i nalikuje na nju. To su dva pokretačka počela u čovjeka. Drugim riječima: cilj privređivanja nije gomilanje materijalnih dobara. Dakako. Drugi raspravlja o radnjama kućne zajednice i zove se gospodarstvo (oeconomica). konja za jahanje. vidimo da je najteža znanost ona koja je u najvećoj mjeri usredotočena na općenitosti. Djelovanje teži za dobrim ukoliko mu se priklanja. Stoga ljudi vrlo teško shvaćaju općenitosti. to jest za djelima ostvarenim izvan djelovanja. jer osjetilima spoznajemo pojedinačnosti. Naime. jer cilj je teorijskog mišljenja istina. prva je radnja odličnija od druge.. Razlog je tome taj što je mudrost najviše dostignuće razuma. u toj trećoj vrsti radnja cilj sama djela. Prema tome. naime. jer se odvija u samom djelatniku. Pravo je ime za to djelovanje radnja (actio). . stoga. Drugo djelovanje prelazi na neki vanjski predmet. Gledanje. Da bi se to jasnije uvidjelo. Treća je radnja slična nekom procesu nastajanja kojemu je cilj da neka stvar postane. Ponekad čovjek svojim razumom ne treba istraživati ono što nadilazi njegovu spoznajnu moć. Bogatstvo nije svrha nego sredstvo ekonomike. Prvi stupanj savršenstva im je oblikovnica (forma). Jedna se odvija u samom djelatniku. Ljudske radnje imaju dva počela (principia). U umu. te su. . a drugi djelovanje (operatio). to jest um odnosno razum i težnju (appetitus). Tako. a drugi za djelima. a pravo mu je ime proizvodnja (factio). Osjetilna spoznaja je zajednička svim ljudima. .AUGUSTIN Istina je podudaranje stvari i uma. Čovjek. npr.Ljudi vrlo teško shvaćaju stvari koje su posve udaljene od osjetilnog svijeta. Razumski spoznatu istinu o Bogu shvatio bi tek mali broj ljudi. dok u razumskoj težnji valja razlikovati izbor i izvedbu. ona je polazište svekolike ljudske spoznaje.ANSELMO Zadaća je mudraca da upravlja. ne smije težiti za onim što nadilazi njegov razum. .. ponekad čovjek uzima neki vanjski predmet samo za upotrebu. Treći raspravlja o radnjama građanske zajednice. treba prihvatiti vjerom. Stoga u prvoj i drugoj radnji nema nekog djela koje bi bilo cilj. kad mu to Bog priopći objavom. . a razum se posebno odlikuje time da spoznaje poredak.

nego iz slabosti ljudskog uma. premda on sam ne bi bio krepostan. vječno blaženstvo prema kojemu su usmjereni svi drugi ciljevi praktičnih znanosti. Među spekulativnim znanostima jedna se naziva vrednijom od druge bilo zbog sigurnosti. Budući da je. se. dok sigurnost u ovoj znanosti dolazi od svjetla božanskoga znanja koje se ne može prevariti.. Stoga je očigledno da je sveta nauka u svakom pogledu vrednija od drugih znanosti. onda je istinito da nema istine. jer je sklon takvu životu.. da netko prosuđuje na jedan način po sklonosti. naziva onaj koji promatra naprosto najviši uzrok cijeloga svemira. pa je tako neka vrst vjerovanja. jer ova znanost prvenstveno raspravlja o onome što svojom uzvišenošću nadilazi razum. neizbježno prisutna u polazištu svih. Nemoguće je izraziti što je Bog. Sveta nauka spada u tu drugu vrstu znanosti. a to je Bog. mogao bi suditi o kreposnim činima. kao što glazba vjeruje u načela koja prima od aritmetičara... polaze od načela koja su poznata naravnim svjetlom uma.IVAN DAMAŠĆANIN Što su neka stvorenja uzvišenija. A ipak i najmanji djelić spoznaje koja se može postići o najuzvišenijim bićima poželjniji je nego najsigurnija spoznaja o neznatnim stvarima. naime. to jest u znanju Boga i blaženih. No svrha je ove nauke. jer tko niječe njezino postojanje. ukoliko je praktična. Nadilazi ih u sigurnosti. jer sigurnost u drugim znanostima dolazi iz naravnog svjetla ljudskoga razuma koji može pogriješiti. a glazba od načela poznatih u aritmetici. Među praktičnim znanostima ona je vrijednija koja je usmjerena prema višem cilju. Najvećim mudracem. Onaj tko ima sposobnost kreposti. geometrija i njima slične. Neke. umjetnik koji određuje oblik kuće naziva se mudracem i arhitektom u odnosu na niže djelatnike. Sumnja u članke vjere koja se u nekih ljudi javlja ne proizlazi iz nesigurnosti stvari. Geometrijska optika polazi od načela koja su razjašnjena u geometriji. kao što su aritmetika. jer polazi od načela koja su poznata u svjetlu neke više znanosti. Budući da na mudraca spada da prosuđuje. osim metafizike. ispravno sudi o tome kako valja kreposno živjeti. A ova znanost nadilazi druge spekulativne znanosti s oba gledišta. Čovjek koji je poučen u moralnoj znanosti. Događa se. Drugi je način prosuđivanja po spoznaji.. naime. a sud o nižim stvarima se donosi po višem uzroku. dok druge znanosti proučavaju samo ono što je podložno razumu. Isto tako na području cijeloga ljudskoga života mudracem se naziva razborit čovjek koji usmjerava ljudske čine prema dužnoj svrsi. ne polazi od neprijeporno jasnih i kritički dokraja utemeljenih načela. to su Bogu sličnija. zapravo dopušta da istina postoji. zadaća mudraca da upravlja i prosuđuje. mudrost se uzima na dva načina prema dva načina prosuđivanja. Po sebi je jasno da postoji istina.. Npr. Ako je pak nešto istinito. Nadilazi ih i u pogledu građe. Prvi način prosuđivanja božanske zbilje pripada mudrosti ukoliko je dar Duha Svetoga. . Ima dvije vrste znanosti. jer dobro vojske usmjereno je dobru države. Prema tome.. nužno je da istina . nijedna znanost. Tako je politična znanost vrednija od vojne. Na primjer.Po Tomi. npr. bilo zbog vrijednosti građe. neobrazloženog prihvaćanja.. Ova znanost (sveta nauka) nadilazi i sve spekulativne i sve praktične znanosti. jer ako istina ne postoji. A drugi način prosuđivanja pripada ovoj nauci ukoliko se stječe proučavanjem. dakle. Druge pak polaze od načela poznatih svjetlom neke više znanosti: npr. tako sveta nauka vjeruje u načela koja joj je objavio Bog. na području graditeljstva. onaj se naziva mudracem na svakome području koji promatra najviši uzrok toga područja.

Drugo polazi od učinka i zove se dokazivanjem "da": polazište mu je ono što je prvobitno za nas. Stoga. ako nije bilo nikakva bića. naime. a giba se ukoliko je u stanju zbiljnosti. niti bi sada ičega bilo. recimo vatra. pa tako ni posljednji učinak. nego mora u stvarnosti postojati nešto nužno. jer ono čega nema može početi postojati samo po nečemu što postoji. čim se postavi neki učinak. istinito i plemenito. A po bilo kojem učinku može se dokazati da postoji njegov vlastiti uzrok (samo ako su nam njegovi učinci jasniji od njega). npr. Dokazi 5 putova: Prvi put polazi od gibanja: Sigurno je. Ako je dakle to drugo biće koje začinje gibanje i samo pokrenuto. koje uzrok nužnosti ne prima izvana. naime. Budući da nam je neki učinak jasniji od njegova uzroka. jer neke nastaju i propadaju. nisu sva bića moguća. Ukloni li se pak uzrok. osim ukoliko je u stanju mogućnosti u odnosu na ono prema čemu se giba. A nemoguće je da takve stvari postoje svagda. neke koje mogu biti i ne biti. dakle. Ali "više" i "manje" pripisuje se različitim stvarima prema različitom načinu približavanja nečemu što je u punini takvo. ne može biti i u mogućnosti takvo. ni srednjeg. da nešto bude istodobno i na isti način davalac i primatelj gibanja. npr. kad u tvornim uzrocima ne bi postojao prvi član. onda mora i ono primiti gibanje od drugoga bića. jednom doista ne postoji. No nije moguće da se kod bića koja primaju uzrok svoje nužnosti ide u beskonačnost kao ni kod tvornih uzroka. da nešto bude tvorni uzrok samoga sebe. nužno mu mora porethoditi postojanje uzroka. U beskonačnu Božju dobrotu spada to da dopušta zlo kako bi iz njih izveo dobro. A to je očito pogrešno. onda nekoć nije bilo ničega. Prema tome. ništa se ne giba. ukoliko nam Božje postojanje nije po sebi jasno. Prvo polazi od uzroka i zove se "zbog čega": ono polazi od naprosto prvobitnoga. onda ne bi postojao iskonski tvorni uzrok. već je istodobno u mogućnosti hladno. Naime. te ga tako stavlja u gibanje i mijenja ga. toplije je ono što se više približava punini topline. dakle. nužno je postaviti neko po sebi nužno biće. djeluje na drvo koje je toplo u mogućnosti da bude zbiljski toplo. nalazi nešto više i manje dobro. niti je to moguće. već samo s različitih gledišta: što je. nego je ono uzrok nužnosti drugim bićima. jer bi tada moralo postojati prije sebe. a ne nalazi se. bilo da ima više srednjih članova ili samo jedan.postoji. ni srednji tvorni uzroci. No kad bi se u tvornim uzrocima išlo u beskonačnost. onda bi također bilo nemoguće da nešto počne postojati. ili ga ne prima. A to je očito pogrešno. nužno je postaviti neki iskonski tvorni uzrok. ono što je zbiljski toplo. dakle. Dakle. Gibati. No kad bi to bilo istina. Prema tome. A sve što se giba. jer tada ne bi postojao neki iskonski začetnik gibanja. što se giba treba biti gibano od nečega drugoga. Prema tome. giba se od nekoga drugog bića. onda također ni sada ne bi bilo ničega. Ali ovdje je nemoguće ići u beskraj. Prema tome. a to je nemoguće. Treći put polazi od mogućega i nužnoga: U stvarima nalazimo. Drugi put polazi od pojma tvornog uzroka: U svim osjetilnim bićima postoji sustav tvornih uzroka. Naime. budući da učinci zavise od uzroka. jer ono što može ne biti. ono se može dokazati po učincima koji su nam poznati. a srednji je uzrok posljednjega. naime. Dakle. Naime. Sve. Četvri put polazi od stupnjeva koji se nalaze u stvarima: U njima se. jer drugotni pokretači gibaju samo zato što su pokrenuti od iskonskog začetnika gibanja. Npr. No nije moguće u tvornim uzrocima ići u beskonačnost. naime i osjetilom se ustanovljuje da se u ovome svijetu neka bića gibaju. Ako bi. niti bi dosljedno tome postojao neki drugi pokretač. Prema tome. tako je i u drugim sličnim slučajevima. Postoje dvije vrste dokazivanja. te prema tome mogu biti i ne biti. štap giba samo zato što ga pokreće ruka. . u svim sređenim tvornim uzrocima prvi član je uzrok srednjega. naime nije ništa drugo nego izvesti nešto iz stanja mogućnosti u zbiljnost. ne bi bilo ni posljednjega. zbiljski toplo. odnosno da giba samoga sebe. od učinka polazimo da spoznamo uzrok. A izvesti nešto iz mogućnosti u zbiljnost može samo neko zbiljsko biće. Sve pak što je nužno ili prima uzrok svoje nužnosti izvana. Nemoguće je. a ovo opet od drugoga. uklanja se i učinak. nužno je doći do nekog iskonskog začetnika gibanja kojega nitko ne pokreće. A nemoguće je da isto biće bude istodobno i u istom pogledu u zbiljnosti i u mogućnosti. sve stvari bile u mogućnosti da ne postoje. postoji nešto to je najistinitije.

Tako se čovjek naziva zlim ukoliko mu nedostaje bitak kreposti. . to je vrhunsko biće. Ćudorednim se pak dobrima nazivaju ona koja sama u sebi imaju razlog čežnje. kao što strijelac usmjeruje strelicu. Bitak je. Prema tome. vatra koja je vrhunski topla. . ili zao red ili se nazivaju tako jer zaostaju za onim što bi trebali biti ili se ne prilagođavaju onim stvarima kojima bi se trebali prilagođavati. Nijedno biće se ne naziva zlim ukoliko je biće. gdje su male. tvarni i svršni. osim ukoliko se po zlu lišava neki bitak. a ne između uzroka i uzrokovanoga. uzrok je svega što pada u taj rod. jer ono đšto je vrhunski istinito. No ona bića kojima nedostaje Spoznaja teže prema nekoj svrsi samo ako ih je tamo usmjerilo neko spoznajom obdareno umno biće. da je slika slična nekom čovjeku. dakle. ono što je po sebi predmet težnje. nego najmerno. nego ukoliko mu nedostaje neki bitak. osim što se s njima ne miješa.KNJIGA O UZROCIMA Među onim stvarima koje pripadaju istom prihvaća se uzajamna sličnost. Međutim. vrstu i red koji obilježavaju bitak vida. to se zlo uklanja nepostojanjem. Zlo lišava neki bitak. Nepostojanje nije po sebi predmet težnje. kao npr. što se pokazuje u tome da svagda ili vrlo često djeluju na isti način kako bi postigla ono što je najbolje. I tako se nepostojanje također slučajno naziva dobrim. a oko se naziva zlim ukoliko mu nedostaje oštrina vida. Korisnim dobrima se nazivaju ona koja nemaju u sebi razlog čežnje... ali zao način ili zla vrsta. mala su i dobra. . a nepostojanje samo slučajno. postoji neko umno biće koje sve prirodne stvari usmjerava prema određenoj svrsi. nego se za njima čezne samo ukoliko dovode do nekoga drugoga dobra. Iskonski uzrok upravlja svim stvarima. npr. ali ne da je Bog sličan stvorenju. npr. No uklanjanje zla nije predmet težnje. Peti put polazi od upravljanja stvarima: Vidimo. nego slučajno. Prema Aristotelu i Tomi četiri su vrste uzroka: tvorni. jer po volji se služimo svime što je u nama. uzimanje gorkog lijeka. vrsta i red opća su dobra u stvarima koje je stvorio Bog. Stoga ne uklanja svaki način. budući da su ponekad škodljive i nećudoredne. Svaki je način kao takav dobar (a to se može reći o vrsti i redu). gdje su te tri stvari velike. sljepoća lišava bitak vida. Prema tome. Svako biće obdareno voljom naziva se dobrim ukoliko ima dobru volju. Stoga je očito da svrhu ne postižu slučajno. to jest prirodna tijela. velika su i dobra. to jest ukoliko se događa da je uklanjanje nekog zla predmet težnje. zlim se nazivaju zato što su otuđeni i neskladni.DIONIZIJE Kažemo. ono što se naziva vrhunskim u nekom rodu. Stoga se ne naziva dobrim čovjekom onaj koji ima dobar um nego onaj koji ima dobru volju. I tako. a ne obratno. nema ni dobra. to jest ukoliko se teži za nekim bitkom čije lišavanje čovjek ne podnosi. . postoji nešto što je svim bićima uzrok postojanja. da neka bića kojima nedostaje spoznaja. dobrote i bilo kojega savršenstva. uzrok je svih toplih tijela. djeluju radi neke svrhe. vrstu i red. oblikovni.najbolje i najplepemitije te dosljedno tome vrhunsko biće. naime.AUGUSTIN Ovo troje: način. AUGUSTIN Ugodnim se stvarima navlastito zovu one koje nemaju nikakav drugi razlog privlačnosti osim naslade. naime. A slično tome može se na neki način kazati da je stvorenje slično Bogu. a gdje ih nema. nego samo način.

Neka bića pak spoznaju stanovita udioništva u njegovoj dobroti što seže do osjetilne spoznaje. A neka bića imaju naravnu težnju bez spoznaje. jer ga ne poznaju sva bića. da bi se Bog vidio. Dobro je ono za čim sve teži. u nama nastaje neka sličnost Božja. naime. vrstu i red. Zato se umska sposobnost stvorenja naziva nekim umskim svjetlom koje potječe od iskonske svjetlosti: bilo da se pod tim razumijeva neka naravna sposobnost. Kako će ono što je stvorive naravi moći vidjeti ono što je nestvorivo? . Dobar je Gospodin onima koji se u nj pouzdaju. naime. Budući. to jest svjetlost slave koja okrepljuje um da vidi Boga. Na sličan način to nije u skladu s razumom. to u obzir. A to je u raskoraku s vjerom. ako stvoreni um nikada neće moći vidjeti Božju bit.DIONIZIJE O Bogu se ne kaže da je stvar koja ne postoji u tom smislu kao da nikako ne postoji. . duši koja ga traži. Ali ono što je u sebi najviše spoznatljivo. preostaje da je stanovita udionička sličnost iskonskog uma. No dobro je u Bogu na način uzroka. No ta je tvrdnja neispravna. . Prema tome. Stoga na nj spada da drugim stvarima nameće način. Stoga iz toga ne slijedi da se ni na koji način ne može spoznati.. kad vidi učinak. traži se u vidnoj moći neka Božja sličnost da pomoću nje um bude sposobna vidjeti Boga.TUŽALJKE 3. naime. a teži se samo za onim što se poznaje. Svaka je stvar. da se čovjekovo konačno blaženstvo sastoji u njegovoj najuzvišenijoj djelatnosti. No za Bogom ne teži sve. Tako sunce koje je najviše vidljivo. onda ili nikada neće postići blaženstvo..25 Svaka se stvar može nazvati dobrom i bićem ukoliko ima udjela u onom biću koje je po svojoj biti prvo dobro. njegova bi naravna želja bila uzaludna. Ako. ukoliko ih neko više spoznajno biće upravlja prema njihovim ciljevima.IVAN ZLATOUSTI Bog nadilazi sve što postoji. Svako biće teži za svojim savršenstvom.Imati način.AUGUSTIN Bog je tvorac umske sposobnosti i um ga može vidjeti. Stoga bez daljnjega valja prihvatiti tvrdnju da blaženi vide Božju bit. konačno je savršenstvo razumnoga stvorenja u onome što je počelo njegova bivstvovanja. . um razumnoga stvorenja ne bi mogao dokučiti iskonski uzrok stvari. dakle. ne može vidjeti šišmiš zbog prejake svjetlosti. Doista. ili će se njegovo blaženstvo sastojati u nečemu drugome nego u Bogu. što znači da ga se ne može iscrpno spoznati. da spozna i uzrok. bilo neko dodatno savršenstvo milosti i slave. A budući da sama umska sposobnost stvorenja nije Božja bit. neki su ustvrdili da nijedan stvoreni um ne može vidjeti Božju bit. Čovjeku je. Kada Boga upoznajemo. I tako između bića koja teže za Bogom neka ga spoznaju prema tome kakav je sam u sebi: to je svojstveno razumskom biću. vrstu i red spada u pojam uzrokovanoga dobra. nekome umu nije spoznatljivo zbog toga što spoznajni predmet nadilazi um. pa se odatle u ljudi rađa čuđenje. . Budući da je sve spoznatljivo ukoliko je u zbiljnosti. Da bi se vidjela Božja bit od vidne se moći traži neka sličnost. urođena naravna želja. nego da nadilazi svaku spoznaju. dakle. utoliko savršena ukoliko dopire do svojega počela. Uzimajući. nego da je iznad svega što postoji ukoliko je sam svoj bitak. naime. a to je djelatnost uma. Sva bića težeći za vlastitim savršenstvom teže za samim Bogom. Bog koji je čista zbiljnost bez ikakve primjese mogućnosti po sebi je najviše spoznatljiv.

. A to povećanje umske sposobnosti nazivamo prosvjetljenjem uma. naime. a to nadilazi sposobnost osjetila.. može u uzroku spoznavati sve njegove učinke i sve razloge učinaka. Spoznato je pak u spoznavatelju na način spoznavateljeva bića. nužno je da spoznaja te stvari nadilazi narav toga spoznavatelja.. Tri puta kojim čovjek dolazi do spoznaje Boga: Via affirmativa-potvrdni put. Neki um spoznaje toliko više od onoga što Bog čini ili može učiniti koliko savršenije Boga vidi. nego ukoliko se umskim razmišljanjem odvajaju od nje.. jer gdje je veća ljubav. dakle. ondje je veća želja. ali ih ne spoznajemo ukoliko su u pojedinačnoj tvari. Naš se um. Zato po umu možemo spoznati takve stvari općenito. koja nadilazi njegovu narav. Stoga je nama prirođeno da spoznajemo naravi koje doduše imaju svoj bitak samo u pojedinačnoj tvari. dakle da naravna sposbnost stvorenog uma nije dovoljna za viđenje Božje biti. Stoga se ne može vidjeti ni osjetilom. A granice nečega tada se obuhvaćaju pogledom kada se u načinu spoznavanja te stvari stigne do kraja. budući je po svojoj naravi na neki način uzdignut iznad tvari.. može iznad svoje naravi uzdići do nečega višega pomoću milosti. Sve što se uzdiže do nečega što nadilazi njegovu narav treba biti primljeno nekom raspoloživošću. Ovoj je prirođeno spoznavati stvari ukoliko su u pojedinačnoj tvari. Budući. Spoznaja. Iscrpno shvaćanje: Viđenjem se shvaća ona cjelina koja se tako vidi da nijedan njezi ndio nije skriven onome koji vidi ili ona čije se granice mogu obuhvatiti pogledom (AUGUSTIN). Um koji više sudjeluje u svjetlu slave savršenije će vidjeti Boga. a želja na neki način čini želitelja sposobnim i spremnim za primanje željenoga. Stoga se nijedna takva moć ne može protezati dalje od tjelesnig stvari.. Stoga osjetilo spoznaje samo pojedinosti. Bilo kojem stvorenom umu nemoguće je iscrpno shvatiti Boga. naime. Nemoguće je da bi neki um vidio Božju bit svojim naravnim sposobnostima. Stoga. ili bilo kojim drugim osjetilom. No Bog je bestjelesan. ni maštom. to se događa zbog razlike u umnoj moći. . Ako jedan vidi Boga savršenije od drugoga. Vidjeti Božju bit pripada stvorenom umu po milosti. Svaka. Jednu koja je zbiljnost nekog tjelesnog organa. koji cjelovito poznaje uzrok. a ne po naravi. Stoga je spoznaja bilo kojega spoznavatelja u skladu s načinom njegove naravi. nego samo umom. takva moć je zbiljnost tjelesnog organa. Tko shvaća ono što je veće može shvatiti i ono što je manje. Ako.ARISTOTEL Onaj um. Više će pak sudjelovati u svjetlu slave onaj tko ima više ljubavi. savršenije će vidjeti Boga i bit će blaženiji. A iz toga slijedi da ga jasnije vidi onaj čija je umna moć po naravi uzvišenija.Boga je nemoguće vidjeti osjetilom vida. via negativa-niječni put i via eminentie-put vrhunskog odlikovanja. Zbiljnost je pak razmjerna onome čega je zbiljnost. dakle.. . odnosno moću osjetilnog djela duše. način bivstvovanja neke spoznate stvari nadilazi način naravi spoznavatelja. Duša ima dvije spoznajne moći. tko bude imao više ljubavi.. Stoga je potrebno da mu se nadoda neka nadnaravna raspoloživost da bi se uzdigao do tolike uzvišenosti. potrebno je da mu Božjom milošću poraste sposobnost shvaćanja. nastaje tako da je spoznato u spoznavatelju. Druga je pak spoznajna moć duše koji nije zbiljnost nekog tjelesnog organa.

Tako. kao što se volja nižega ravna prema volji višega. jer sve što je nesavršeno zavisi uzročno od savršenoga. trpna (passiva). koju treba Bogu pripisati u najvišoj mjeri. volja kao ono što zapovijeda. koji uvlači grijeh. A takav grijeh uvijek proizlazi iz nekog neznanja ili zablude: inače se ono što je zlo ne bi biralo kao dobro. Druga dobrota je ona koja je izvan biti nekog bića.AUGUSTIN Za sv. a ne iz stanja naravi. nego ga spoznajemo iz njegovih djelovanja ili učinaka. već prema stanju njegove naravi. Stoga je razumno misliti da je pasivno iskonsko počelo posljedica aktivnog iskonskog počela. potječe samo od strane izbora koji se ne drži dužnog reda. dakle. Dvije su moći: naime. a trpi svako ono biće koje je manjkavo i nesavršeno.. i kažnjivo zlo.. Svaka se stvar (čovjek) najviše poistovjećuje s onim što je u njoj najznačajnije. malum poenae. koja nipošto nije u Bogu.Po milosti dobivamo savršeniju spoznaju Boga nego po naravnom razumu.ARISTOTEL Prvi su filozofi mislili da u svijetu nema ničeg osim tijela. Što se stvorenja više približavaju Bogu. kao što biti razuman pripada ljudskoj biti. Na prvi način. Trpljenje je posljedica djelovanja. samo u božanskoj volji ne može biti grijeha: no u bilo kojoj volji stvorenja može biti grijeh. volja vojnika prema volji vojskovođe. Grijeh se može dogoditi u djelovanju slobodne volje na dva načina. a um i mudrost kao ono što usmjerava. Moć se shvaća kao ono što izvršava. izabirući nešto što je po sebi dobro. A iskonsko počelo mora biti najsavršenije. po tome djelatno počelo nečega... Na drugi način događa se grijeh po slobodnoj volji. Svaka volja bilo kojeg stvorenja nema ispravnosti u svojim činima. S obzirom na takvo dobro. Svaka je promjena stanovita smrt. to dolazi po daru milosti. . Dobrota nekog bića je dvostruka. npr. Djelatna moć je počelo djelovanja na nešto. promatra li se u samoj svojoj naravi. Tomu zlo se dijeli na moralno zlo ili grijeh. može Bog bića što ih je stvorio učinit boljima. malum culpae. to su više nepromjenjiva. i djelatna. ARISTOTEL Griješiti znači odstupiti od savršenog djelovanja. nego se ravna po božanskoj volji kojoj pripada konačna svrha. ali nije u skladu s rasporedom dužne mjere i pravila. Tomu je razlog što grijeh nije ništa drugo doli odvraćanje čina od ispravnosti koju treba imati. može griješiti: a svakome stvorenju kojem se dogodi da ne može griješiti. Svako je pojedino biće. S obzirom na to dobro. Bog nam nije poznat u svojoj naravi. ukoliko je zbiljno i savršeno. dok je trpna moć počelo trpljenja od nečega.. time što se izabire neko zlo: kao što čovjek griješi izabirući preljub koji je po sebi zlo. Tako nedostatak (defectum). Jedna pripada biti tog bića. Kako anđeo tako i svako drugo razumno stvorenje. a ne od strane izabrane stvari. koji je sasvim nepromijenjiv. . Bog ne može učiniti da neko biće bude bolje nego što jest.. kao što je čovjekovo dobro da bude krepostan i mudar. A budući da su primjetili kako su sva .

ili ga ne zapažaju. Usmjeriti drugoga prema svrsi može onaj tko je kadar samoga sebe privesti k njoj. Samo usmjerenje napadanja je od Boga. onda nije nužno da shvati svrhu radnje. op. tako ono kod ostalih bića proizlazi iz neke prirodne naklonosti koja se zove prirodna težnja... odnosno privodi k njoj. Naime. Dosljedno tome ljudske su radnje u pravom smislu riječi one koje proizlaze iz promišljene volje. Zato se kaže da su ljudske u punom smislu riječi samo one radnje kojih je čovjek gospodar. u Mateja 6. zbog čega se slobodno čovjekovo rasuđivanje naziva odličjem volje i razuma. jer su gospodari svojih radnji. S obzirom na napade zloduha treba promotriti dvije stvari: same napade i usmjerenost napada. Stoga se o izjelicama kaže u Poslanici Filipljanima 3. neminovno će iščeznuti sve ono što proizlazi iz pohlepe. žena je nešto nedostatno i neuspjelo. to jest dvojici od kojih jedan ne bi bio podređen drugome. onda je i spoznaje. Naša su djela pogrešna ili pohvalna ovisno o tome je li im svrha pogrešna ili pohvalna. usmjeravan je. npr. A nerazumna bića teže za nekom svrhom na temelju prirodne naklonosti.tijela promjenjiva te držali da su u stalnom tijeku.24 čitamo da "nitko ne može služiti dvojici gospodara". prije nego što se umom prosudilo. kao bića kojima potpuno nedostaje spoznaja. jer upravo ta svrha vlada njegovim cjelokupnim životom. vječnih zamisli nego samo ona koja bijaše sveta i čista kao što su duše blaženika. kao životinje.. neminovno iščezavaju i ostali uzroci (npr. A onaj tko u težnji za ciljem ovisi o drugome. . AUGUSTIN Osjećajem čovjeka vlada ono u čemu se on smiruje kao u konačnoj svrsi. . S obzirom na posebnu narav. dok je nerazumnom biću svojstveno da ga neko drugo biće pokreće. usmjerujući ih na dobro.. odnosno privodi svrsi.. Iz toga slijedi da jedan te isti čovjek ne može imati više konačnih svrha u životu od kojih jedna ne bi imala prednost nad drugom. No čovjek je gospodar svojih čina po razumu i volji. Međutim.ARISTOTEL Ako se u nizu međusobno ovisnih uzroka ukloni glavni uzrok. nego je po namjeri naravi određena za djelo rađanja. ako se ukloni pohlepa. koji se redovito znao služiti različitim zlima. pokrenuta u izvjesnom smislu od drugih bića. Samo napadanje proizlazi iz zloće zlih duhova koji zbog zavisti nastoje spriječiti duhovni napredak ljudi. i u tome smislu da samo sebe pokreće. kad izvršava nečiju zapovijed ili kad ga netko prisiljava da nešto učini. to jest da za konačnu svrhu života odabiru naslade želuca. Razumna bića privode sama sebe k nekoj svrsi.19 da je "njihov bog kruh". odnosno privodi k cilju. bez obzira na to zapažaju li taj cilj. A upravo to se događa u svijetu bez razuma. Ali kad ga netko drugi pokreće. Tako je Heraklit rekao "da se ne može dvaput zagaziti u istu rijeku" Nije svaka i bilo koja razumska duša prikladna za ono gledanje tj. smatrali su da ne možemo steći nakakvu sigurnost o istini stvari. Iz toga slijedi da je posebna odlika razumnog bića da teži za nekom svrhom. ono što je u stalnome protoku ne može se uočiti sa sigurnošću jer se izmijenilo. Volja je u razumu. Čovjek se razlikuje od nerazumnih stvorenja što je gospodar svojih čina. a ne sama po sebi.) Kao što određenje u razumnih bića proizlazi iz razumske težnje koja se zove volja. No u usporedbi sa sveopćom naravi žena nije nešto slučajno.. Kad čovjek sam radi nešto radi neke svrhe.

a to se obistinjuje i u ostala tri slučaja. op. jer kad ih postignemo. No isti Augustin izjavljuje da "nije svojstveno nerazumnim bićima da budu blažena". jer u Knjizi Sirahovoj 5. op. Ali s obzirom na stvarnost u kojoj se sastoji. još će gladovati". npr. Ali mišljenje o ljudskim dobrima ne valja tražiti u budala nego u mudraca. jer neki teže za materijalnim blagostanjem kao za konačnim dobrom. Glasovitost je nestalna. Ljudi koji griješe odvraćaju se od dobra u kojem se zbiljski nalazi konačna svrha života. zdravlje. . Konačna se čovjekova svrha sastoji u blaženstvu. jer svi teže za tim da postignu savršenstvo. Prvi razlog: budući da čovjekovo blaženstvo predstavlja neko vrhovno dobro. čast. Stoga se kaže u Knjizi Sirahovoj 24. Stoga je očigledno da se blaženstvo ne sastoji ni u jednom od spomenutih dobara. Novcu se pokoravaju svi tjelesni ljudi koji čine mnoštvo budala i koji poznaju samo materijalna dobra što se mogu nabaviti novcem. slava. koje traže sva bića. mudrost i slično. možemo govoriti o samom značenju konačne svrhe i drugo možemo uzeti u obzir stvarnost u kojoj se sastoji konačna svrha. a to zapravo označuje konačna svrha.. da samo po sebi zadovoljava čovjeka. ono ne trpi nikakvu primjesu zla. a ostale stvari preziremo. to se događa slučajno. preziremo ih pa težimo za drugima. ali se ne odvraćaju od traženja konačne svrhe koju pogrešno stavljaju u neka druga dobra.. O konačnoj svrsi možemo govoriti na dva načina. obratan je slučaj kad težimo za bogatstvima ili bilo kojim vremenitim dobrom. Što ga više imamo.) Što savršenije posjedujemo vrhovno dobro. op. nije potrebno nikakvo drugo dobro. još mu mnoga važna dobra mogu nedostajati. Uzmemo li. pod kojom se misli na vremenita dobra. Dakle. Prvo. nego ponajprije u onome tko iskazuje čast. kad postigne blaženstvo..).. blaženstvo se ne može sastojati u časti. Blaženstvo je u onome tko je blažen.) usmjerena prema duhovnim dobrima kao svome cilju. neki za požudom. iz čega nužno slijedi da čovjeku. Treći razlog: budući da blaženstvo predstavlja neko savršeno dobro. Četvrti razlog: čovjek teži za blaženstvom na temelju svojih unutarnjih počela. Iz toga vidimo da su sva tjelesna dobra (snaga. ljudi se ne slažu.12 piše da čuvanje bogatstva ponekad znači zlo za svoga gospodara. jer po svojoj naravi teži za njim. U tom smislu donosi Ivan 4. Tijelo je radi duše kao što je tvar radi oblikovnice i kao što su oruđa radi radnika da bi pomoću njih izvodio radnje. No to se ne može kazati o spomenutim stvarima. ako se ponekad pokazuje stalnom. Međutim. ona ne sudjeluju u konačnoj svrsi ljudskog života. to ga bolje poznajemo. Međutim. kad čovjek postigne neko od spomenutih odličja. a često dolaze pukim slučajem zbog čega se zovu "zgodne prilike". svi se ljudi slažu u njezinom traženju.. A sva spomenuta odličja imaju i dobri i zli.13: "Tko pije te vode".. Blaženstvo je trajno po sebi i traje vječito. to ga više ljubimo.29: "Oni koji me budu jeli. u obzir značenje konačne svrhe. Dakle.Narav teži samo za jednim. Mogu se navesti četiri razloga kojima se može pokazati da se blaženstvo ne sastoji ni u jednom od spomenutih vanjskih dobara (bogatstvo. No spomenute četiri vrste dobara uglavnom dolaze iz nekih vanjskih izvora. neki pak za nečim drugim. iz njega ne može proizaći nikakvo zlo drugome. vlast. kao što i mišljenje o tečnim stvarima treba tražiti u onih koji imaju izvrstan okus (zbog toga su uzori važni jer loš uzor=loš način života. kako kaže Augustin. "opet će ožednjeti". A čast nije u onome koga častimo. Drugi razlog: u pojam blaženstva ide to.

strah se sastoji u gnjevnom čuvstvu. uklanja također i strah. Etike da "neki izgledaju jaki iz neznanja. spoznaju i da su sretna. .Živa bića predstavljaju veću vrijednost nego ona koja samo postoje. Od svih stvari kojih se treba strašiti. Ropski strah: Kad se netko boji u prvom redu kazne.AUGUSTIN Čisti strah: Dijete se boji da ne bi uvrijedilo roditelje ili prijatelj prijatelja. jer ona sve promatra isključivo radi zdravlja. Strah se očito ne razlikuje samo po različitim zlima koje ulijevaju strah... a djelomice podliježe volji. nego prema različitim predmetima straha različiti su i strahovi. tako je i predmet straha buduće zlo koje se ne može lako izbjeći. može nam ulijevati strah.) Što se o nekim stvarima više razmišlja.. Iz toga se može zaključiti da nas ono što potpuno ovisi o našoj moći i volji ne treba strašiti. . bez obzira na situaciju ili trenutak. onda bismo i volove nazivali sretnima kad nađu grahorice da se najedu. Postoje dva lijeka protiv zla. nada i ljubav Stožerne kreposti: razboritost. pravednost. . Tome počelu nastoje biti slična sva bića prema mogućnostima svoje naravi: neka samo tako da jednostavno postoje. Čisti strah je strah koji se rađa iz čiste dječje ljubavi ili iz prave prijateljske ljubavi. Drugi lijek protiv zla jest lijek kojim se uklanja već prisutno zlo. op. nego isto tako prema naravi i raspoloživosti onih koje "hvata" (npr...4 Budući da strah proizlazi "iz predočbe budućega zla". strašnije su one stvari koje se. Žalost se odnosi na sadašnje. voljom se svladava grijeh i slabost. . Žalost i strah se podudaraju u jednoj točki: zlo im je naime zajednički predmet. op. op. Samo ono što ovisi o uzroku koji je izvan nas.. sve što uklanja predočbu buduće nesreće. ako se krivo učine. dijete i odrasla osoba=drugačiji strah.. a strah na buduće zlo.HERAKLIT FRAGM. ma kakvo društvo bilo. jakost i umjerenost Predmet je vjere iskonska istina ukoliko obuhvaća samo ono što je usmjereno prema Bogu. sve ovisi o nama. požudama.. neka tako da žive.. a neka tako da žive...ARISTOTEL Bogoslovne kreposti: vjera. i u najvećem blatu čovjek može ostati čist. Stoga Filozof kaže u trećoj knj. Strah nije samo jedan. Na sličan način zdravlje je predmet liječničke znanosti.) Strah djelomice proizlazi iz vanjskog uzroka. kako kaže Filozof. . a razumna bića veću nego ona koja samo žive. razlikuju se pak u dvije stvari.).DIONIZIJE Svrha je onakva kakvo je počelo. Čistim se strahom čovjek straši odvajanja od Boga. Kad bi sreća postojala u tjelesnim uživanjima (tj. a ne toga da se boji da ne bi uvrijedio roditelja ili prijatelja. Kao što je predmet nade buduće dobro koje se teško postiže. ne mogu ispraviti ili za koje nema pomoći ili je nije lako pronaći. a bježe kad spoznaju da su stvari drugačije od onoga što su očekivali". Prvim se lijekom spriječava da se buduće zlo ne dogodi. toliko nam više ulijevaju strah.. Zlo grijeha ima za vlastiti uzrok ljudsku volju (tj. taj se strah rađa iz sebične ljubavi. A takvih je malo. žalost se sastoji u požudnom čuvstvu.

sama po sebi hvalevrijednija od ostalih ćudorednih kreposti.) ne počne služiti razumom. Predmet vjere možemo promatarati s dva stajališta: prvo. Postoje tri roda ljudskih dobara koje čovjek može prezreti radi Boga. glavna volja. op. tjelesnim. op. unutrašnjem i vanjskom.. Moguće je da se čovjek vjernik na temelju ljudskog nagađanja u nečemu prevari. po kojoj se radi Boga prezire vlastita volja. Drugo. prisutno je u spoznavatelju prema njegovim mogućnostima. a zabluda je zlo uma. kad se čovjek pokorava i u onome što nije dopušteno (sukladno tome većina stvari se . tako je i praznovjerje svojevrsno očitavanje nevjere izvanjskim štovanjem. .. Prema tome. zasluga kreposnog čina sastoji u tome da čovjek. Stoga za ljubav nije važno je li Bog zaista nazočan u ovom ili onom čovjeku. dijete (čovjek. to je sam sadržaj koji vjerom prihvaćamo. naime. prezrevši stvorena dobra.. Kao što se grijeh sastoji u tome da čovjek prezrevši Boga.MUDRE IZREKE 3. a tu snagu razvijamo putem volje i spoznaje. Čovjek je podložan Bogu apsolutno. savršena. nerazborita. Istina je dobro uma. . prione promjenjivim stvarima.) Sveopća crkva ne može rasti u zabludi. snagom pobjeđujemo grijeh i sebe.) U onih bića koja su obdarena umom snaga djeluje u skladu s njihovom voljom i spoznajom (npr. u svemu. po kojima se radi Boga preziru neka druga dobra.. sukladno tome. Dok se. a najviša su duševna dobra. jer dotični se ljubi radi Boga. koliko je čovjekova volja i spoznaja razvijena tolika će mu biti i snaga. jer njome upravlja Duh Sveti koji je duh istine. U tom slučaju predmet vjere nije složena stvarnost. neznatnim se čini sve što je manje od toga.Sve što se spoznaje. A cilj je vredniji od onoga što vodi cilju. nego očitavanje vjere izvanjskim znacima. druga. U ljubav spada to da čovjek ljubi Boga u bilo kome. Niži trebaju biti poslušni višima. pa mu se zato mora u svemu pokoravati. i to u obliku izričaja. jest onaj koji prosuđuje i na neki način iščitava ono što spada na božansko štovanje. a u tom slučaju on je neka složena stvarnost. ne razlikuje se od nerazumnog živog bića. sa stajališta samog sadržaja vjerovanja. op. Tri vrste poslušnosti: jedna je dovoljna za spasenje. utoliko što se voljom čovjek služi svim ostalim dobrima (izvanjskim. od kojih je.. kad se čovjek pokorava u svemu onome što je dopušteno: treća.. Čovjeku koji snažno čezne za nečim velikim.IZIDOR Kao što bogoštovlje nije vjera. može se predmet vjere promatrati sa stajališta onoga koji vjeruje. moja op. srednja su tjelesna dobra. tako se. to je nemoguće. Misli na nj na svim svojim putovima. obratno. Ali da se prevari na temelju vjere. prione uz Boga. Među njima su najniža izvanjska dobra. kad se čovjek pokorava u onome na što je obvezan. sve vrline koje usavršavaju ljudski um potpuno isključuju zabludu (vrlina usavršuje um.6 Religiozan čovjek.) Stoga je krepost poslušnosti. a ne moći ljudske težnje.

. materijalna dobra ili pak isticanje "svoga znanja".. moja op.). estetske operacije koje nisu nužne kao što je povećanje grudi ili operacija nosa zbog toga što se čovjeku ne sviđa.Prema tome krepost istinitosti je ona pomoću koje se u ovim stvarima prosuđuje što je pretjerivanje. npr.FINK . čitajući ne poradi znanja da bi se mogli njime hvalisati već poradi znanja samog. moja op. pomanjkanje i prava mjera. svrha nam je znanje. ljubav prema Bogu-razborito.) Ako se žene ili muškarci urešuju s tom nakanom da druge potiču na požudu.DJELA APOSTOLSKA 5.. ako čovjek pati za nečim ispraznim može se reći da postoji isprazna. već samo Boga.) tako da prekoračuje granice. to jest ukoliko se tim stvarima (odjećom ili nečim drugim. Andronik donosi tri kreposti za vanjsko njegovanje: Poniznost – koja isključuje težnju za slavom.. moja op. posve beskorisna i plodonosna patnja. kao takve su dizanje ruku na Boga nastojeći popraviti njegovo stvaranje.. ljubav prema stvorenjima-nerazborito.. moja op. drugi je kad pomanjkanje služi kao sredstvo da se čovjek proslavi ili hvalisa. moja op. Podčinjenost kojom se čovjek čovjeku podlaže odnosi se na tijelo. E. Što se tiče pomanjkanja u vanjskim stvarima mogu se pojaviti dva oblika poremećaja: ljudska nemarnost (manjak marljivosti i napora.) Treba se više pokoravati Bogu negoli ljudima.može gledati ili kao razborite ili nerazborite. jednostavnost – koja isključuje pretjeranu zabrinutost za takve stvari. već ga ima u čovjeku koji se njima neumjereno služi. a ne na dušu koja ostaje slobodna. moja op. a ne hvaljenje njime ili isticanje vlastite pameti.). nastoje preobličiti" (npr. moja op. Ciprijan kaže da "dižu ruku na Boga.. Zadaća je naravnog ljudskog razuma unositi mjeru u vanjsko ukrašavanje. današnji fitness i teretane zapravo su tvornice požude jer mnogi vježbaju ne poradi zdravlja već im je namjera poticanje na požudu. smrtno griješe (npr. zadovoljstvo s onim što je nužno – što isključuje težnju za naslađivanjem (sukladno tome i patnju jer ako čovjek ima težnju za nečim ispraznim i ako to potom ne ostvari patiti će i zato je Majmonid u pravu kad kaže da ako čovjek ima težnju za nečim da tu težnju treba napustiti.) služi za vlastitu samodopadnost ili hvalisavost (nikada ne smijemo biti hvalisavi onime što radimo niti samodopadni već samozatajni. taj ili time nešto hoće označiti ili zaslužuje prijekor" (Augustin).).. "Tko god se služi vanjskim stvarima (odjeća. moja op..) No ako to čine iz lakoumnosti ili taštine. moja op. čine laki grijeh.) Umska krepost: usavršava čovjeka u pogledu spoznaje istine Bogoslovna krepost: usmjeruje čovjeka prema Bogu Na temelju vanjskog ukrasa donosi se stanovit sud o društvenom položaju čovjeka (isto tako na temelju onoga što čovjek priča-govori ili čak kako živi donosi se stanovit sud o čovjeku.29 U svemu onome što pripada unutrašnjim pokretima volje čovjek nije dužan slušati čovjeka. kad ono što je on oblikovao. U vanjskim stvarima kojima se čovjek služi nema nikakva poroka. sa druge strane ako je nekome profesija izgradnja tijela od koje zarađuje tada nije grijeh.

ARISTOTEL Svaka je stvar najbolje raspoređena kad je prikladno upravljena prema svome cilju: cilj je naime dobrobit svake pojedine stvari.22: "Blago čovjeku koji razmišlja o mudrosti... po prirodi je razumljivo. i koji se njome služe. . jer time (proučavanjem) čovjek postaje naročito sličan Bogu. nego iz mašte.ARISTOTEL Osjetilno zapažanje nije zapravo uzrok neistine.AUGUSTIN Upravo po Božjoj milosti. Čovjek je po svojoj prirodi slika Božja. jer "u drugovanju s njome nema gorčine. jer čovjek po prirodi teži za Bogom kao posljednjim ciljem. Obilježje je mudraca "promatrati najviše uzroke" Među svim ljudskim zanimanjima proučavanje je mudrosti najsavršenije. proučavanje mudorosti na poseban način združuje s Bogom po ljubavi. sposobna je za Božju milost. ne ukoliko postoji i živi. To se može lako vidjeti dok promatramo razne stupnjeve umskih sposobnosti. nego ukoliko misli. najkorisnije i najugodnije. postaju prijatelji Božji. Time što je ljudska duša učinjena na sliku Božju.16. ipak će uvijek napredovati i bit će mu to na korist. Onaj čiji je um jači.HILARIJE Da Bog postoji. ARISTOTEL Ima dakle umski spoznatljivih Božjih obilježja koja su dostupna ljudskom razumu. "žudnja za mudrošću dovodi do kraljevstva vječnog" kako stoji u Mudr 6. . Zato se kaže u Mudr 7. nego mašta. koliko god je to moguće uzdizati k besmrtnom i božanskom. Kažemo da duša u smirenosti i mirovanju stječe znanje i postaje razborita. a ima ih koja potpuno nadilaze snagu ljudskog razuma. makar i nikad ne dosegne cilja." A budući da sličnost izaziva ljubav. Različitost sudova o osjetilnim stvarima ne proizlazi iz osjetilnog zapažanja. i nema bola u zajedništvu s njom.ARISTOTEL Premda je malo toga što znamo o višim bivstvima. Moramo se.ARISTOTEL Tko sa strahopoštovanjem teži prema beskonačenome. koji je "sve mudro učinio. . i to zbog neke prirodne smetnje. najuzvišenije. Pametan čovjek teži za tim da se domogne takve sigurnosti koliko dopušta narav stvari." Najuzvišenije. . . Doista. .21. Najsavršenije.SUMA PROTIV POGANA – TOMA AKVINSKI Zadaća je mudraca upravljati. već samo užitak i radost". ipak ta "sitnica" većma budi našu ljubav i čežnju negoli cjelokupno znanje što ga posjedujemo o nižim bivstvima. od nje potječu varke osjetila. koja uzdiže ljudski um i cijeloga čovjeka do tolike visine. utoliko ima već udio u blaženstvu. Najugodnije. kako piše u Mudr 8." Najkorisnije jer se mudrošću dolazi u kraljevstvo besmrtnosti. . Zato i veli Mudrac u Sir 14. Uzmimo dva čovjeka od kojih jedan uočava neku stvar dublje od drugoga. shvaća mnoge stvari koje drugi ne može dokučiti. može ljudski um gledati Božju bit licem u lice.14: "Ona (mudrosti) je neisrpljiva riznica ljudima. jer ukoliko se čovjek posvećuje mudrosti.

Prema tome. očito je da jedan od njih (onaj koji zamišlja da je četiri jednako pet) čini manju pogrešku. . a to se događa kad je jedno s onim što se misli. Odličnija su bića primjerci manje odličnih. jer ako nijednom od njih ne nedostaje neka savršenost niti u njemu nema primjese neke nesavršenosti – a to je nužno da neko biće bude naprosto savršeno – nema ničega po čemu bi se razlikovali. Međutim to je nemoguće. A to je cilj. a njihova je savršenost mišljenje.20 Ako dakle (pogreška) nije jednaka.. takve stvari i čini. mašta. . ARISTOTEL Ako su dakle poricanja koja se odnose na božanske stvarnosti istinita. Pokazano je da je Bog savršen te da mu ne nedostaje nijedna savršenost. tako da je bliži istini (nego onaj koji kaže da je četiri jednako tisuću). Dobro je ono čemu sve teži. ako ima više bogova. On je naime svima u narav usadio spoznaju da Bog postoji. umom se po djelima vidi. On djelatelja pokreće na djelovanje. Dobro i savršenstvo cjeline imaju prednost pred dobrom i savršenstvom dijela. . najodličniji je pak predmet mišljenja Bog. onda je puno prikladnije da se nevidljive zbilje očituju s pomoću slika koje nisu slične (onomu što označuju) – DIONIZIJE Krepost svakoga pojedinog i čini dobrim onoga koji je posjeduje i njegovo djelo čini dobrim.. Znamo svaku stvar kad spoznajemo njezin uzrok. treba da postoji više tako savršenih bića. . Naime um je toliko savršen ukoliko u zbiljnosti misli. A među ostalim savršenostima što ih susrećemo u stvorovima.KLEMENT ALEKSANDRIJSKI Istina je izjednačenje uma i stvarnosti. . Prema tome nemoguće je pretpostaviti više bogova. tako da je ono što je tomu bliže. Mišljenje je savršenost bića koje misli. . ujedno istinitije. najveća je da poznaju Boga. jer nešto nazivamo savršenim tada kada postigne vlastitu krepost.ARISTOTEL Nutarnja osjetila: zajedničko osjetilo. DAMAŠĆANIN Ono nevidljivo Božje. Ako je dakle bliži.ARISTOTEL Istina je neka vrednota uma.ARISTOTEL Pojam se dobra sastoji u tome da je vrijedno težnje.ARISTOTEL Kakva je neka stvar.RIM 1. ARISTOTEL Svako pojedino biće teži za svojim savršenstvom kao za vlastitim dobrom. Savršenosti svih bića nalaze se u Bogu u najvišem stupnju. . jamačno postoji nešto istinito. nagonska slutnja. A krepost jest neko usavršenje. pamćenje i sjećanje.I.Bog ipak nije dopustio da budemo u potpunom neznanju. . a tvrdnje neprimjerene skrivenosti tajna. Naime umska se bićai ističu nad ostalima.

tako i prema istini. Shvatimo ljubav – bilo božansku.ARISTOTEL Volja je u području uma. a na temelju njega hoće se ostalo. Stoga se oni koji su u stanju pripravnosti uspoređuju s onima koji spavaju. Razboritost je sposobnost ispravnog razuma za ćudoredna djela. dok se za radost to ne traži. nešto posredno između mogućnosti i zbiljnosti. jer je on najveće dobro. .DIONIZIJE Svojstvo je ljubavi da pokreće k sjedinjenju. Uživanje potječe iz stvarnog sjedinjenja s dobrom. Ljudski je život dvojak. Umsko se zadovoljstvo doživljava u volji. U umskim stanjima nema trpnosti. bilo umsku. . a u nerazumskom žudnja i gnjev. to lakše može jednim pojmom spoznati više stvari. bilo anđeosku. Stoga. motrilački i djelatni. kao što se osjetilno zadovoljstvo doživljava u požudnoj težnji. bilo prirodnu – kao snagu koja spaja i združuje. . Stanje pripravnosti je nedovršena zbiljnost. U umskom dijelu naime ima htijenje (volja). strogo govoreći. a ne po svemu što god u nj ulazi. .DIONIZIJE Ljubav je počelo svakog čuvstva. .ARISTOTEL Umijeće je sposobnost ispravnog razuma proizvoditi tvorevine. U pravom pojmu ljubavi sadržano je da ljubitelj hoće dobro ljubljenoga. Za svakoga koji hoće glavna je htjena stvar njegov konačni cilj. . Bolje je bezvrijedne stvari ne spoznavati nego spoznavati. nego samo u sjetilnim.ARISTOTEL Spoznavanje se bezvrijednih stvari razlikuje od spoznavanja odličnih i promatranje bezvrijednih stvari smeta promatranju onih odličnih. nego radi same dobrosti i prikladnosti darivanja – to je čin darežljivosti. . No konačna je svrha sam Bog. nego je za pojam radosti dovoljno smirenje volje u htjenoj stvari. . jer cilj je po sebi htjen. bilo sjetilnu. Odličnost znanja ocjenjuje se po onom k čemu je znanje u prvom redu usmjereno. a radost od vanjskog dobra.ARISTOTEL Davati nešta ne radi koristi što je zbog dara očekujemo.Što je neki um u spoznavanju pronicaviji i bistriji. Kako se koja stvar odnosi prema bitku. uživanje potječe od sjedinjenja s dobrom.ARISTOTEL Svaka stvar naime posjeduje toliko spoznatljivosti koliko posjeduje bitka.

jer moć i stanje pripravnosti usavršuju se radnjom. dok su umijeće (ars) i razboritost (prudentia) vrline činidbenog (praktičnog) uma. op.BOETIJE Umska narav najviše želi ili hoće ono što je u njoj najsavršenije. koje je namjeravani cilj. Prema tome. Ne može se imati savršena spoznaja u bilo kojoj stvari ako se ne spoznaje njezina radnja. . osim njega. Svaki djelatelj proizvodi sebi slično. toliko je udaljenija od nebitka. ako netko vjeruje da je život besmislen i sam će provoditi besmislen život. Vječnost je dakle u jedan mah cijelo i savršeno posjedovanje beskrajnog života. . Lažna i zemaljska sreća nije drugo doli sjena najsavršenije sreće. A stvari koje su zemaljske. a nesretan čovjek sve će oko sebe vidjeti kao nesretno jer kako Toma kaže kakva je čovjekova spoznaja djelovati će u skladu sa tom spoznajom. op. to je bliža nebitku. ne djeluje po sebi. u bogatstvu. a ne kao da vodi samo sebe. Čovjek (razumne) sredine. naime djeluje kao vođeno od drugoga. od Boga. Što je neko biće bliže blaženstvu. on nije blažen. . jer svaki drugi djelatelj. Bog. na primjer. znanost (scientia) i umnost (intellectus). A najsavršenije u svakom pojedinom biću jest njegova najsavršenija radnja. Ona se naime sastoji. tj. Prema tome. koliko je neka stvar bliža Bogu. Sve dok nekome nedostaje nešto što treba (npr.Samo je Bog – kako veli Avicenna – darežljiv u doslovnom smislu riječi. to je savršenije blaženo.) još nije smirena. bliske su nebitku zbog toga što imaju mogućnost za nebitak. To su vrline promatračkog (spekulativnog) uma.. a to je blaženstvo. čovjek koji se netom zaljubio sve će vidjeti šareno.ARISTOTEL Neophodno je da djelatelj i primalac s jedne strane budu isto. Blaženstvo je vlastito dobro svake umske naravi. u pet stvari: u nasladi. . Biće koje nije gospodar svoga djelovanja. drži se istine i u životu i u riječi. op.ARISTOTEL Djelatelj proizvodi sebi sličan učinak. a s druge strane drukčiji i različiti jedan od drugoga. Svako pojedino biće po prirodi radi prema tome kakvu narav u zbiljnosti ima. Nemoguće je da (ono što nastaje) nastaje iz ne-bića. te priznaje ono što ima. tko god je sam sebi dostatan te ništa ne treba.). Volja se pokreće na djelovanje na osnovi neke spoznaje (onakva kakva je spoznaja subjekt će po njoj i živjeti. taj je blažen. Jer je ono posljednji cilj. prema Boetiju. jer njegova želja (težnja. koji je iskren.. U blaženstvu se svaka želja smiruje. u vlasti. u dostojanstvu i ugledu.) Što je neka stvar udaljenija od onoga što je biće po sebi. svojom djelatnošću stječe neko dobro. ARISTOTEL Motrilačke su kreposti: mudrost (sapientia).

i djelatno počelo od tvari.. u svim se bićima nalazi težnja za dobrom. tako naime djelatelj umijećem čini sebi slično. a to je volja. ali ne to. Međutim Bog je učinio stvorenje kao djelatelj umom.. Prema tome. Budući dakle da sve shvaća. .. zove se osjetilna težnja. Žudljivoj težnji pripadaju ovi osjećaji: ljubav. Um se ne giblje. nego se radije usavršava i u mirovanju shvača. strah. jer dobro je za čim sve teži. ARISTOTEL A o dijelu duše kojim duša spoznaje i rasuđuje – bilo da je on odijeljen ili neodijeljen po nosiocu. Što u umskom bivstvu biva primljeno. dok gibanjem biva u shvaćanju spriječen. Osjetilnu težnju dijeli na žudljivu i gnjevljivu. očaj. a ne po prirodnoj nužnosti. Doista uvijek je časniji onaj koji čini nego onaj koji prima (trpi). Mora dakle biti nepodložan trpnji. nužno je da bude nepomiješan (s tijelom) – kako veli Anaksagora – kako bi vladao.. požuda.. smirivši prije poremećaje. kako uče filozofi. nego nečim što postoji izvan gibanja: naime gledom na umsku dušu usavršujemo se znanjem i razboritošću. misaono. Doista. toliko se savršenije približava sličnosti s njime. gnjev. nego samo po pojmu – treba razmotriti koju razliku sadrži.. Koliko je neka stvar na više načina Bogu sličnija. tako se kaže da kamen teži biti dolje. užitak. Umska težnja je volja. I u njoj se događaju slični osjećaji kao u osjetilnoj težnji. to usavršuje umsko bivstvo. stvorena stvar se savršenije približuje sličnosti s Bogom ako je ne samo u sebi dobra nego ako također može i pridonositi dobrosti drugih. uprisutnjuje u tvorevinu sliku svoga uma. U bićima pak koja misle. slika Božjeg uma biva uprisutnjena u stvorenju što ga je utvorio. treba da bude primljeno na njegov način. Kažemo naime da duša stječe znanje i postaje razborita pošto se smirila i zaustavila. Takva se težnja u bićima koja nemaju spoznaju zove prirodna težnja.. Diobu težnje (appetitus) na osjetilnu i umsku nalazimo već kod Aristotela. dok gnjevljivoj težnji pripadaju slijedeći osjećaji: nada. bilo tjelesne bilo one što potječu od duševnih osjećaja..Lažno je mišljenje neka slabost uma. Doista... Predmet umske spoznaje jest vlastita savršenost uma. zove se težnja umska ili razumska. ali sposoban primiti lik te u mogućnosti (postati9 takav. Prema tome. A u Bogu postoji dobrost i širenje dobrosti na ostala bića. Osjećajnost kao moć različiti od težnje uveo je u filozofiju Kant. misaoni je predmet savršenost onoga koji misli. žalost. . smjelost. U bićima koja imaju osjetilnu spoznaju. želja. Stoga su um u zbiljnosti i njegov predmet u zbiljnosti jedno. A što je tako u umskom bivstvu primljeno. kao što se lažni sud o osjetilnom predmetu dogodi zbog slabosti osjetila. koja se dijeli na žudljivu i gnjevljivu. a ne vodi k nestanku.ARISTOTEL . Stoga on (um) nema nijednu drugu prirodu nego to da je u mogućnosti (spoznati sve). a to znači: kako bi spoznao. mržnja spram osjetilnog zla. ARISTOTEL Sve što djeluje umom.ARISTOTEL Um se ne usavršuje gibanjem. tj.

ARISTOTEL Istina je dobro uma i njegov cilj. U bilo kojoj stvari koja može postići savršenost.ARISTOTEL Umski se dio duše od ostalih odvaja kao propadljivo od nepropadljivoga. budući da je to moć koja se služi organom. . a drugo umska sila. ako je istinita. Mašta je gibanje proizvedeno od osjetilne djelatnosti. a to je mišljenje. .PLATON Primljeno je u primatelju na način primatelja. tu se nalazi i viša vrsta života što odgovara toj radnji. Štoviše – reče Kebet – po onoj riječi koju ti. nalazi se naravna težnja za tom savršenošću. ne propada od prekomjernosti misaonog predmeta. Osjetilo biva razoreno od svoga prekomjernog predmeta. Kad je duša spriječena da se bavi vlastitim tijelom. Prema tome jedno je osjetilna. . Budući da se ljudska duša.ARISTOTEL Zamišljanje se odnosi samo na tjelesno i pojedinačno.. a savršenstvo kreposti sastoji se u tom da čovjek ne slijedi tjelesne strasti. U biljkama se nalazi samo djelatnost koja spada na hranjenje. U razumskom dijelu naime nastaje htijenje. da naše učenje nije drugo doli sjećanje. Duša se usavršava znanjem i krepošću: znanjem se pak to više usavršuje što više promatra netvarne zbilje. .ARISTOTEL Općenite spoznajne slike ne mogu biti u trpnom umu. tj. No život je posredstvom duše. postojeći kao na granici vječnosti i vremena. na poseban način čini ljude prikladnima za mišljenje. često običavaš kazati. . kažem. Čini se kako svatko voli ono što je njemu dobro. Prema tome čovjek će imati višu dušu kojom živi nego što je osjetilna duša. Čovjek će dakle imati višu vrstu života. Međutim nema više duše negoli je um. No um je po sebi iznad gibanja. ali svatko ne voli ono što jest dobro njemu. Um. nego ih u skladu s razumom svodi na pravu mjeru i obuzdava. koja dušu udaljuje od tjelesnih užitaka. . Prema tome znanje nije u trpnom umu. nalazi na razmeđu tjelesnih i netjelsenih bića. Um se pak tiče općenitog i netjelesnog. Štoviše. kad se ona udaljuje od najnižega. nego samo u primalačkom umu.. Stoga i krepost umjerenosti. i po toj riječi. Prema tome um je duša čovjeka. neophodno je da smo to čega se sada sjećamo naučili u nekom prijašnjem vremenu. tko shvaća veće stvarnosti.ARISTOTEL . Um spoznaje netjesne stvarnosti. stoga životinja živi višim načinom života. No u čovjeka se nalazi životna radnja još viša nego u životinji.Gdje se nalazi viša radnja živog bića. U životinjama pak nalazi se viša djelatnost. Sokrate. nego što mu se čini takvim. a u nerazumskom dijelu požuda i gnjev. približuje se najvišemu. nego samo u primalačkom umu. postaje sposobnija da shvati neke više zbilje. biva primljeno stalno i nepomično. naprotiv. Što god dakle u njemu biva primljeno. i nekomu pojedinomu ono što je njemu samome takvo. kako je prije pokazano. kasnije može bolje shvaćati one manje. te da je dobro uopće ono što je dostojno voljeti. osjetilno zamjećivanje i mjesno gibanje.

koje je čovjekovo dobro. Dobro naravne sposobnosti može se zlim ponašanjem do u beskraj umanjivati. Prema tome. vrlo mnogo takvih dobara praćeno je lišenjem razumskog dobra.. Stoga se većim zlom zove što je više lišeno dobra. ugodnije nego kad spoznamo sve što nas okružuje. Istraživanje oboga (propadljivih i nepropadljivih bića) donosi zadovoljstvo. zove se na osnovi svoje vrste zlim. Uzrok zla je dobro. Što ne postoji.. . treba da to bude dobro. premda djeluje radi cilja ipak sebi ne određuje cilj. .. Korijen i podrijetlo grijeha s gledišta ćudoređa treba tražiti u činu volje. jer je od dobra udaljenije. nije uzrok nečega. Zlo je za čovjeka ukoliko ga lišava razumnog usmjerenja.Svaki djelatelj djeluje ili po naravi ili po umu. Po tom se neka stvar zove zlom što šteti. A budući da je svaki nositelj neko bivstvo.ARISTOTEL Koliko je neka stvar bolja.ARISTOTEL ... jer ako nešto i malo o njima (o nepropadljivim bićima) spoznamo.. ipak je to. a što dobiva vrsnu određenost po cilju koji je suprotan razumu.. Dobro je naroda božanskije od dobra jednoga čovjeka. A ljudski um više želi i ljubi spoznaju božanskih zbilja i više u njoj uživa – premda od nje može malo dohvatiti – nego u savršenoj spoznaji što je ima o najnižim stvarima. svako se zlo nalazi u nekom dobru. zlo ne može biti uzrok nečega. . budući da ne spoznaje narav cilja. što s gledišta ćudoređa dobiva vrsnu određenost po cilju koji je u skladu s razumom. Svaka pojedina stvar najviše želi svoju konačnu svrhu. Dosljedno.. na osnovi svoje vrste zove se dobrim. dok djelatelj po naravi. treba da samo dobro bude prvotni uzrok zla. Kaže se da je stvar više ili manje loša već prema većoj ili manjoj udaljenosti od dobra. ali se nikad potpuno neće poništiti: ono uvijek prati narav. potječe od toga što većina ljudi živi po osjetilima. A zlo nije neko biće. Zlo nije ništa drugo doli lišenost nečega što je nekomu prirođeno i što mora imati.AUGUSTIN Zlo ne može postojati samostojno. Međutim. Prema tome. Ako je zlo uzrok dobra. ako neka stvar uzrokuje zlo. Djelatelj po umu djeluje radi cilja kao onaj koji sebi cilj određuje. a zlo ne djeluje doli silom dobra. toliko dalje širi svoju dobrost. Dosljedno. Prema tome.. koja ostaje. A što netko smjera takvim dobrima koja u većini slučajeva prati lišenje razumskog dobra. treba da svaki uzrok bude neko biće. U stvarima ćudoređa mjerilo je razum. treba da zlo postoji u nekom nositelju. Prema tome. zbog odličnosti spoznaje. Prema tome.. on je neko dobro. treba da se čini s gledišta ćudoređa nazivaju dobrima ili zlima po cilju razumu primjerenom. budući da nema biti.

koje spomenuti užici najviše priječe jer čovjeka najviše uranjaju u osjetilne zbilje i. op. Stoga to treba da bude svrha umskog stvora: umom spoznati Boga.ARISTOTEL Budući da su svi stvorovi. Razlikuje se znati da je nešto i zašto (što) je nešto. nego u onom što se povezuje s nekom višom stvari.. ARISTOTEL Onaj koji djeluje u skladu s umom. . Većina njih traži većma užitak negoli spoznaju. . a to će biti ona najboljeg dijela. dobro je uma bolje od dobra osjetila. naime vlastitom djelatnošću time da ga umom spoznaju. razložno je da bude ona u skladu s najvišom krepošću.. te ga njeguje. Konačna je sreća čovjekova u motrenju istine. Tjelesni užici spriječavaju čovjeka da se najviše približi Bogu.. A bjelodano . umski ga stvorovi dostižu na neki posebniji način. Um je bolji od osjetila. pa i oni bez uma. zbog toga što ljudska spoznaja počinje od osjetnih stvari.. Kreposni su čini pohvalni zbog toga što su usmjereni sreći. odvraćaju ga od zbilja umom spoznatljivih. Slava je raširen glas o nekom praćen hvalom. tako ćemo možda bolje uvidjeti i što je blaženstvo. treba da njegovo vlastito dobro. . dosljedno.ARISTOTEL Ako je blaženstvo djelatnost u skladu s krepošću. Budući da je čovjek po tome čovjek što ima razum. Više je onih koji traže sjetilne užitke negoli spoznaju uma i užitak što je prati.ARISTOTEL Preostaje dakle da je samo um unišao izvana (za razliku od hranidbene i osjetilne duše.CICERON Spoznavati je odličnije nego biti spoznat. jer to biva motrenjem. Svrha pak i dobro uma jest istina. jer u njegovoj djelatnosti ne udioništvuje tjelesna djelatnost. ARISTOTEL Budući da je blaženstvo djelatnost duše. jer ono što je vanjsko većini je poznatije. Najveća čovjekova savršenost ne može biti u onom što se povezuje sa stvarima nižim od njega. Prema tome.Cilj uma cilj je svih ljudskih djelatnosti. a sastoji se u motrenju najboljeg predmeta motrenja. . .) i da je samo on nešto božansko. prema savršenoj kreposti. A već je rečeno da je to misaono promatranje. valja razvidjeti što je krepost.ARISTOTEL Konačna je čovjekova sreća (blaženstvo) motriteljska. čini se da je u najboljem stanju uma. bude u skladu s onim što je svojstveno razumu. usmjereni Bogu kao posljednjoj svrsi. a s druge strane sva bića tu svrhu dostižu ukoliko udioništvuju u sličnosti s Bogom.

bilo za užitkom. koji je na našem licu.WALAFRIDUS STRABUS Božansku je istinu moguće u ushitu motriti bilo s pomoću maštovnih slika. a to je ljudima naravno: osim ako ima netko tko sve shvaća.. to više spoznaje. . Svaka pojedina stvar smiruje se kad dođe do svoje konačne svrhe. Kao što se oči šišmiša odnose prema svjetlu danjem. bilo s pomoću misaonih učinaka. budući da nijedna želja ne vodi tako visoko kao želja za shvaćanjem istine. mogu se smiriti u drugim stvarima. to se u njemu većma povećava želja za shvaćanjem. Koliko je neka stvar bliža cilju. Konačnu sreću ne valja tražiti ni u čem drugomu doli u radnji uma.je kako sve to najviše pripada mudracu. .. tako u njima postoji i naravna želja ukloniti nepoznavanje ili neznanje. Jer sve naše želje..A.ARISTOTEL Poteškoća oko shvaćanja dolazi od nas. Među odima koji ga gledaju (Boga) jedan vidi njegovo bivstvo više ili manje od drugoga. Zbog čuđenja ljudi se danas počinju baviti mudrošću. A takav je vjerojatno i najblaženiji. . a nije moguće ni da se dogodi. budući da tjelesni vid. a zatim napredujući pomalo stali su dvojiti i o krupnijim stvarima. to s većom željom cilju teži. PAVLOVIĆ Što netko više shvaća. kao što su i prvotno počinjali. ne može vidjeti nego samo tjelesne stvari. za milost. Te bi i po tome mudrac bio onaj tko je najviše blažen. bilo s pomoću same Božje biti.. Jedan može savršenije od drugoga gledati Boga. ali prije spomenuta želja ne smiruje se dok ne stigne do Boga.ARISTOTEL Kao što se jedno lice u ogledalu odrazuje u mnogo slika. Mnogo se više može u Božjoj biti spoznati nego što neki stvoreni um može u njoj vidjeti. Konačna čovjekova sreća nije u ovome životu. tako se prva istina u ljudskim pametima odrazuje u mnogo istina. bilo za čim mu drago drugim što čovjek želi. Što je neki um viši.. grijeh umanjuje prikladnost ili sposobnost. No to se u ovome životu nikada ne događa nikomu tko je samo čovjek. U naravi duše ili bilo kojeg razumskog stvora nalazi se neka prikladnost za primanje milosti. . ARISTOTEL Kao što u svim umskim naravima postoji naravna želja za znanjem. Nije moguće da vidimo Boga tjelesnim licem. tako i um naše duše prema stvarima koje su po naravi najbjelodanije od svih.. čudeći se u početku očitim neobičnostima. Konačna čovjekova sreća bit će u spoznaji Boga što je ljudska pamet ima poslije ovoga života. ukoliko mu se više ili manje približuje. budući da je svako gibanje zato .

protiv onoga što je dobro naprosto. tako niža stvorenja treba da budu podređena višim stvorenjima i da ona njima vladaju.3 kaže: "Ištete. U nama se grijeh uvuče u samu težnju. Umska je duša stvorena na razmeđu vječnosti i vremena. Koliko je nešto bliže uzroku. No kadšto se događa da ono što ište nije pravo. jednostavno rečeno. nego ili sebi prisvaja vlast uz pomoć tjelesne snage ili je zbog sjetilne privrženosti stavljen da vlada.ARISTOTEL U razumnom djelu duše je htijenje. dok djelatni i građanski život ne prelazi granice ovoga života. Eto zašto se kod Jak 4. ukoliko ono što je manje treba usmjeriti prema glavnijem.. ali se u budućem dovršava. . narav Božje providnosti traži da razumska stvorenja vladaju ostalim stvorenjima.da se postigne svrha. nego prividno dobro ili. kad se smirio i stao. Duša postaje razborita i mudra smirivanjem gibanja.KNJIGA O UZROCIMA Motrenje počinje u ovom životu. a ne dopustiti da viša volja rukovodi vlastitom voljom – to je htjeti biti ispred drugih i na neki način ne podložiti se: a to je grijeh oholosti. Stoga se grijeh volje u nama dogodi kad ne obrdžavamo taj poredak te težimo za onim što je za nas dobro s nekoga gledišta.ARISTOTEL Bog ispunja želje razumne naravi ukoliko ono želi dobro. tako se u đavlu zbio grijeh zbog toga što vlastito dobro nije usmjerio Božjem . tj. najviša među svim stvorenjima jesu umska stvorenja. a durgo u skladu s osjetilima ili također u skladu s tijelom. Svaka pojedina stvar koja smjera nekom cilju većma vodi brigu o onom što je bliže konačnom cilju. Htjeti drugima rukovoditi po svojoj mjeri. jer je naša narav sastavljena od duhovnog i tjelesnog te je u nama više dobara. Kao što u djelima jednog čovjeka neurednost proizlazi iz toga što um slijedi sjetilnu silu. čini se da su od prirode određeni da služe.ARISTOTEL Čak početno stjecanje znanja nije nastanak. "Ako Bog postoji" kaže "odakle zla" A odakle dobra ako ne postoji? . dobrima tijela. a tijelom krepki. No međutim tim raznim dobrima koja pripadaju čovjeku. jer kažemo da duh. razumije i postaje razoborit. Prema tome. jer rđavo ištete" Svaka zabluda proizlazi iz nedostatka shvaćanja.. Prema tome. Oni koji se ističu umom. takvu molitvu Bog ne uslišava. Jedno je naše dobro u skladu s umom. zlo se sastoji u njegovu lišenju. mimo razumskog poretka. . a ne primate. ima neki poredak.BOETIJE Zla ne bi bilo kad ne bi bilo poretka dobra. a u nerazumnom požuda i gnjev. tako i u ljudskoj vladavini neurednost proizlazi iz toga što je na vlasti netko ne zato što se ističe umom. A konačna je svrha uma gledanje Božjega bivstva. toliko više udioništvuje u njegovu učinku. . Zlo. Kao što u nama biva grijeh zbog toga što težimo za nižim dobrima. po prirodi gospodare: oni pak koji su umom zaostali. . Kao što su najviša stvorenja podređena Bogu i on njima upravlja. Međutim.

treba smirenosti i mira. smatrat će to kao ništa. Tko god je u zabludi glede Boga.ARISTOTEL Kažemo da je nešto grijeh ukoliko nered nastane u volji. Mir je tijela uredna toplina i kakvoća dijelova. Kao što je čovječji duh podređen Bogu. a treba da ti budu oslobođeni od brige za vremenite stvari. treba ih usmjeriti onima koje cilj postižu i koje su po sebi usmjerene cilju. . Da se čovjek može baviti božanskim stvarima. može usporiti njegov žurni hod k Bogu.45-46 Budući da ljudski život treba ne samo tjelesnih stvari nego još većma duhovnih.dobru. Lažno mnijenje na umskom području isto je kao porok. . ako koje od njih ne mogu cilj doseći. . a niže sile razumu. ode. jer se većma približuju sličnosti s Bogom. dosljedno se događa da druge stvari zapostavlja. Veliko prijateljstvo nije moguće spram mnogo osoba. a to je ne samo skrb za vanjske stvari te ljubav prema ženi i potomstvu nego također i ljubav prema sebi. rasproda sve što je imao i kupi ga.MT 13. na ćudorednom području.PJ 8. nužno je također da se neki bave duhovnim stvarima.7 Kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocijeni biser. . kao što se istodobno ne mogu ljubiti mnogi. oprečan kreposti. kako se čini. Ne može se u smislu savršena prijateljstva biti prijatelj mnogima. . Prema tome. Mir razumske duše jest suglasje spoznaje i djelatnosti. Žena naime treba muškarca ne samo radi rađanja. Božji zakon tako ljude međusobno uređuje da svaki pojedinac poštuje svoj red. za oplemenjivanje ostalih. i nužnije da se postigne svrha. a ne poradi drugoga.AUGUSTIN Naravni poredak iziskuje da se niže podloži višemu. Boga ne spoznaje. . jer je duhovno vrijednije od vremenitog. Kad netko daje za ljubav sve što ima. iz toga što čovječji duh s velikom ljubavlju i željom žarko hiti k božanskim zbiljama – a očito je da se u tom sastoji savršenstvo – slijedi da odbacuje sve što. nego također radi upravljanja.ARISTOTEL Kad god su stvari usmjerene prema nekom cilju. Kad je duh jako obuzet ljubavlju i željom za nekom stvari. tako je tijelo podređeno dušu. Umski su stvorovi najodličniji. Veća je stvar drugome pomoći u duhovnim stvarima negoli u vremenitim. Slobodan je onaj čovjek koji opstoji poradi sebe. jer je muškarac i razumom savršeniji i snagom jači. Mir nerazumske duše uredno je mirovanje težnji.

Čini dobivaju vrsnu određenost od svojih predmeta. nego ukoliko čovjeka oslobađa od onoga što ga priječi da smjera duhovnim stvarima. Bogu. Također ga priječe strasti sjetilnog dijela njegova bića i čuvstva koja ga privlače osjetnim i nižim stvarima. između ljudskih čina najbolji je onaj koji neposredno smjera konačnom cilju. a ona ga opet izbacuje iz ispravnog puta prema cilju. a mimoići ono što je usmjereno cilju.AUGUSTIN Što je krepost jača. to vrednije što je cilj bolji. No cilj je bolji od onoga što služi cilju. A neprilično je da um svoju svrhu postigne drukčije nego na umski način. i djelatnost same želje povećava ono što je prirođeno. koga lako privuče zabluda. ona će razrasti: jer u nerazumnu stvoru težnja za ugodom je nezasitna i navire odasvuda. Svojstveno je prijateljima da isto hoće i isto neće. one su naime ispod čovječje razine. op. .AUGUSTIN Čovjek se susreće s mnogo zapreka na putu do cilja. te ako su žudnje snažne i žestoke. Što se više odstupa od sklada. to veća je zloća. Koliko se čovjek većma služi stvarima što donose užitke. A ako ne bude poslušna (težnja za ugodnim. a što većma prianja uz njih.. Bog ubraja kao učinjeno. kako bi mogli . . Ludo je. dok drugi u tom postane veoma moćan muž. to većma u njemu raste težnja za užitkom. priječi ga slabost razuma. a ne možeš. a čovječja je svrha viša od njih. Sreća je pak nespojiva s umom.Čovjek gubi slobodu duha samo zbog onoga što vlada u njegovu srcu. one osujećuju razum.) i podvrgnuta vlasti načela. Znak je nerada u čovjeku da stvari ne cijeni takvima kakve su u sebi. jer se slučajne zgode dogode a da to um nije uredio. toliko će i čin biti po svojoj vrsti kreposniji. koliko je predmet bolji. i da se zbog istih stvari raduju i žaloste. Ljudski su čini dobri ukoliko se ravnaju po razumu. Doista. Prema tome. to je već zbog toga hvalevrijedno. Što god hoćeš. Konačna je svrha dobro uma. Ako jedan ostane umom dječak. to se više udaljuje od konačnog cilja. to teže može nečim biti izbačena sa svoje visine. doista. Nije siromaštvo samo po sebi dobro. htjeti cilj. U naravi je ljubavi da onaj koji voli hoće dobro onomu koga voli.. A pravilo razuma mimoilazi i onaj koji od razuma odstupa u maloj stvari i onaj koji od njega odstupa u velikoj. ARISTOTEL Upotreba onoga što donosi tjelesne užitke većma odvodi duh s njegove visine. Kad čovjek čini nešto što je nužno za cilj. U ljudskim se činima događa grijeh samo zbog toga što čovjek mimoilazi pravilo razuma. tj. Prema tome.

. kad niti odobravaju iste stvari. Rođenje Sina Božjega nije tvarno. Samo oni bivaju lišeni milosti koji u sebi njoj stavljaju zapreku.. Milost je neka trajno pohranjena raspoloženost u duši. Kontemplativni život po sebi. niti pak uživaju u istim stvarima. što je uistinu dobro. a bez toga ne mogu biti prijatelji. Okorjelost je kad čovjeka utvrđuje svoju odluku da prianja uz grijeh. dok um prodire u nutrinu stvari. ako se čovjek odvrati od onoga. jer i ono što je dobro bolje je ako je teže. kolikoća i slično. Svaka se spoznaja događa na osnovi sličnosti koja je između nosioca spoznaje i spoznatog predmeta. Stoga. A druženje se čovjeka s Bogom odvija motrenjem Boga (kontemplacijom). niti ih boli zbog istih stvari? Oni više neće ni osjećati isto jedan uz drugoga. . zato da bi se ustalilo u jednom.. U Božjim djelima nema ničega uzalud kao ni u djelima prirode..ARISTOTEL Sličnost je pak uzrok ljubavi. budući da nas Duh Sveti čini ljubiteljima Boga. Osoba je pojedinačno bivstvo razumske naravi. te se stvari tako nazivaju lažne: ili zbog toga što same nisu ili zbog toga što privid koji tvore . je superioran aktivnom životu. najviše svojstveno da se druži s prijateljem. bilo zbog osjetilnog čuvstva bilo zbog lošeg stanja pripravnosti ili trenutačnog raspoloženja.. Dakle.. Postoji razlika između uma i osjetila: jer osjetilo dohvaća stvar u njezinim vanjskim pripacima. kao što je boja. on radi ropski ukoliko ga – uzevši u obzir prirodno usmjerenje volje – priklanja nešto njoj tuđe.BOETIJE Što je narav odličnija. . bude u mogućnosti na cilj i stići. ARISTOTEL Svako biće koje je po sebi nestalno. Volja je usmjerena onomu što je uistinu dobro. za to da bi nepokretno ustrajalo u dobru. Nužno je dakle da ono što se po naravi kreće nekom cilju. Prema tome. Čovjek ustraje u dobru s pomoću Božje milosti. doista svako biće voli sebi slično biće. Prema tome. u samoj svojoj prirodi. Prijateljstvu je. A čovjek je biće nestalno te prelazi kako iz zla u dobro tako iz dobra u zlo. Neko bi se biće uzalud kretalo kad ne bi moglo doći do konca kretanja. kako se čini. nego misaono. treba Božje pomoći. slijedi da po Duhu Svetome postajemo motritelji Boga. U bilo kojem nositelju spoznaje način spoznaje odgovara načinu postojanja njegove naravi. Ništa stvoreno ne može se zvati Bogom doli po nekoj sličnosti s Bogom. treba pomoći nepokretljivog bića koje pokreće.biti prijatelji. to je s njome dublje povezano ono što iz nje proizlazi. Onim što je teže uvijek se bave umijeće i krepost. okus.

Krepost se poniznosti sastoji u tom da se netko drži u svojim granicama. Druga je pak šteta što upada u dug kazne. O grijehu treba suditi po onom dobru kojega je razumska narav lišena. Bog. Vječna se kazna. zbog toga što se sve kao k svrsi vraća k Onomu od kojega je kao od Prvog Počela proizašla. Čovjek biva krepostan ili ustraje u kreposti po tome što razumom obuzdava i uređuje osjetilne osjećaje duše. A kazna . a čovjek postaje poročan po tome što razum ide za osjetilnim čuvstvima. Shvaćanje je istine ono glavno u čovjeku. Nositelj je grijeha razumska duša. Nema savršenijeg djela ljubavi nego kad čovjek iz ljubavi prema nekomu čak i smrt podnese. Stoga Filozof kaže: "Zao čovjek ne zna što treba činiti. proizvodi i sliče plodove. a obraća se grijehu.. Treća je šteta neko oslabljenje naravnog dobra. opaža se neko kruženje (circulatio) i vraćanje natrag (regiratio). kako je naime pokazano. Svaka pojedina stvar postiže bolji bitak kad se sjedinjuje s dostojnijim od sebe nego kad postoji po sebi. Svaki se grijeh događa zbog nekog neznanja. najpravedniji upravitelj. a tromiji za dobro djelovanje. Budući da se prijateljstvo sastoji u nekoj jednakosti. a to spasenje možemo postići samo po liječniku duša naših Isusu Kristu. ukoliko čovjek griješeći postaje skloniji tomu da griješi. Duhovno spasenje sastoji se u obraćenju duha k Bogu. sastoji u odijeljenosti od Boga. tj. Kad se prvi čovjek grijehom izmakao podložnosti Bogu.. Prva šteta koju čovjek trpi zbog grijeha jest nered u duhu ukoliko se duh odvraća od nepromjenjivog dobra.. od Boga. ni tijelo duši.pripada nebiću. Nepromjenjivost volje čovjeku pristaje samo kad dostigne konačnu svrhu. naime nerazumski stvorovi više bivaju vođeni naravnim nagnućem nego što djeluju sami po sebi. bića koja su veoma nejednaka ne mogu se – kako se čini – spojiti prijateljstvom. . Svaki naime grijeh razumskog stvorenja potječe od toga što se posluhom ne podlaže Bogu. posljedica je bila da se ni niže sile nisu više savršeno podvrgavale razumu. a ne traži ono što je iznad njega. Budući da sva stvorenja izlaze od Boga kao od iskonskog Počela.ARISTOTEL Ono što proizlazi iz istog korijena. svaku krivnju kažnjava." Prema tome čovjek može biti siguran od grijeha u volji samo kad je u umu siguran od neznanja i zablude. Treba imati na pameti da je "po sebi djelovati" svojstveno samo razumskom stvoru.. nego se podvrgava višemu.

. . Usmjereni su. onda ni užici što ih prate nisu ni konačna svrha ni pratnje konačne svrhe. tako da se čovjekova volja više ne može mijenjati. tko shvaća veće stvarnosti. postaju nepromjenjive u volji.KNJIGA O UZROCIMA Znanje se stječe na dva načina: bez poučavanja. Najveća čovjekova savršenost ne može biti u onom što se povezuje sa stvarima nižim od njega. Što u nečem biva primljeno. Nijedno osjetilo ne spoznaje sebe ni svoju radnju. i ne vidi da vidi. Mašta je kretanje proizvedeno od osjetila u zbiljnosti. Prema tome. nego raditi. čuvstveni život u odnosu na um.ARISTOTEL Koji god su dakle toliko različiti koliko duša od tijela i čovjek od životinje. ono uvijek prati narav koja ostaje. Prema tome razumskoj naravi koja je sagriješila pristaje kazna da bude podložna nižim tjelesnim stvarima time što je uz njih na neki način privezana.mora razmjerno odgovarati krivnji.. kao bića pokretana od naravi. Jer je njihov cilj samo znanje.. Sve tvorbene (i činidbene) znanosti i umijeća i sposobnosti vrijedne su ljubavi samo radi drugoga: jer je njima cilj ne znati. op. To je jasno kod onih kod kojih je stanje pripravnosti za poroke stečeno time što su se navikli griješiti. toliko se teže vraća vlastitom i dužnom cilju. Prema tome. ti po naravi služe. tijelo se mora pokoravati dušu.. kasnije može bolje shvaćati one manje. na osnovi pronalaženja. za njih je bolje da se tom gospodstvu pokoravaju. nego u onom što se povezuje s nekom višom stvari. Doista. Um. rade neke određene radnje. To je očevidno po tome što ne rade razne i oprečne stvari kao bića koja imaju um. naprotiv. te s pomoću poučavanja. tako da volja za kaznu pati od nečega što je suprotno onomu što je prije grešno ljubila. a najviše za spomenute (ti spomenuti su tijelo u odnosu na dušu. . to s većom željom žudi znati. dobro naravne sposobnosti može se zlim ponašanjem do u beskraj umanjivati. Po prirodnom je redu uživanje radi radnje. u njem postoji na način primatelja.) Svako je pojedino biće toliko dobro koliko je savršeno. nego je to svojstveno višoj moći. Osjetilo biva razoreno od svoga prekomjernog predmeta. No sva bića obdarena osjetilima. nemaju uma. a ne obratno. ako radnje nisu konačna svrha. Prema tome nije isto um i osjetilo. Štoviše.ARISTOTEL Osjetilo se nalazi kod svih životinja. i jednolike u istoj vrsti. . vid ne vidi sebe. ne propada od prekomjernosti misaonog predmeta. Koliko više volja teži za neprimjerenim ciljevima. Svako pojedino biće naime radi prema onome što jest. kao što svaka lastavica na sličan način pravi gnijezdo. životinje u odnosu na čovjeka. čim se odijele od tijela. Svako učenje polazi od pretpostojeće spoznaje. niti iz dobra u zlo niti iz zla u dobro. i spoznaje da shvaća. No motriteljske su znanosti ljubavi vrijednije radi njih samih. osim čovjeka. a čuvstva umu. U želji za znanjem nailazimo na ovo: što netko više toga zna. nego. . ali se nikad potpuno neće poništiti. Duše. Međutim um spoznaje sebe.

stoga je vjera spoznaja koja većma liči na slušanje nego na gledanje. jer slučajevi se dogode bez zahvata razuma. bolje je negoli dobro tijela. NUTARNJA OSJETILA: Mislilačka moć. a niti prate konačnu svrhu. A kod nerazumnih životinja ne možemo naći radnju koja bi nadmašivala radnje osjetilnog dijela. naporom.ARISTOTEL O DUŠI NERAZUMNIH ŽIVOTINJA (PARALELA SA LJUDIMA) 1. Razlog je tome slabost našeg uma u prosuđivanju i uplitanje mašte u njegov rad. doista. op. Prema tome znanje nije u trpnom umu.. Tako vjeruje. ukoliko je svojstvena čovjeku. Kad je duša spriječena da se bavi vlastitim tijelom. Kod nerazumnih životinja ne nalazi se težnja za vječnim bitkom.AVERROES Općenite spoznajne slike ne mogu biti u trpnom umu. postaje sposobnija da shvati neke više zbilje. radom. daje pristanak na ono što mu drugi predlaže a što on ne vidi. . učenjem.. sjećanje spadaju u nutarnja osjetila u čovjeku. Duša je bolja od tijela. čovjek je bezuman jer svrha jedenju je uzdržavanje tijela. Nijedan radnja osjetilnog dijela ne može biti bez tijela. jedenje uzdržavanju tijela... kad ne bi mislio da taj drugi nema svršeniju spoznaju o predloženim stvarima negoli ima onaj koji ne vidi. nekim očitim ciljevima.doista. one naime ne shvaćaju niti zaključuju. Običaj je da se mislilačka moć pripiše umu. Ako je bolje tako (umom. a ne užitak. onda je i razložno da bude tako. a on ne vidi. jest ona koja se odnosi na najsavršenije predmete.) Prema tome. . Prepustiti slučaju ono najviše i najljepše bilo bi odveć promašeno. Međutim. u osjetilnoj spoznaji uživaju samo u odnosu na tjelesnu korist. Konačna je čovjekova sreća u najboljoj čovjekovoj radnji. u zvukovima.. 3. budući da osjetilna duša spoznaje ovdje i sada. koju je Aristotel nazvao trpnim umom. kao što je mišljenje i drugo takvo. nego samo u primalačkom umu. mirisima i pogledima samo utoliko ukoliko su im znak hrane ili spolnih . ne valja u njih postaviti sreću. Dosljedno. Djelovanje uma razlikuje se od djelovanja mislilačke moći. Prema tome. spomenuti užici nisu konačna svrha. čovjek ne bi vjerovao onomu što mu drugi predlaže. dobro duše. U ljudsko se istraživanje ponajviše umiješa neistina. ARISTOTEL Najviše čovjekovo dobro ne podliježe dobroj sreći. Voljenje se čini kao čuvstvo dok je prijateljstvo sposobnost. svrha spolnom sjedinjenju je dijete. ona nisu um pošto proizlaze iz osjetilnog dijela. budući da je to moć koja se služi organom. nego samo u primalačkom umu. a spolno sjedinjenje rađanju potomstva (ako stoga ne prate ovakav cilj. a čovjek ipak treba da svoju svrhu postigne zalaganjem razuma.) biti blaženim nego slučajem. A najbolja čovjekova radnja. ona živi i spomenuta dobra ima samo po duši. Osjetilna spoznaja biva usmjerena umskoj spoznaji. osim da se ovjekovječi njihova vrsta. npr. Prema Aristotelu ono spada pod trpnim umom.. stoga osjetilna živa bića koja nemaju uma. Doista. a ne užitak. op. 2. Svi se užici nerazumnih životinja odnose na ono što im služi za uzdržavanje tijela: uživaju. nemoguće je da spozna vječni bitak. pamćenje. mašta.

grijeh umanjuje prikladnost ili sposobnost. radi njega. Otkrivamo da je sve što se u nama nalazi.užitaka. jer postupa zaključujući od jednoga na drugo.. i činit to prema mogućnosti. Prirodna je težnja umskog bivstva da spozna rodove i vrste i sile svih stvari.. Također je i promjenjiv. Kaže se naime u Post 9. svojstvenija su čovjeku od onih koja su izvan njega.. polazeći od poznatoga na nepoznato. Od stvoritelja smo dobili moć htijenja. barem zbog toga što mu priječi veće dobro. Također je podložan promašajima. ako želimo zlo i ako činimo zlo. op. koja ovise o htijenju i djelatnosti. u tomu se sastoje svi njihovi užici. osim zbog nekog zla koje zapaža u uživanju toga dobra. Radnja životinjske duše. I tako treba da ona bića koja većma udioništvuju u Božjoj mudrosti. kao i ljudi koji za dušu svoju ne mare. mnogostruko. osjetilno zamjećivanje. Viša umska bivstva savršenije u sebe primaju utjecaj Božje mudrosti budući da svako pojedino biće prima u skladu s načinom svoga postojanja (važno. a ne radi sebe. Na to treba odgovoriti: Apostolova riječ ne kaže da htjeti zlo dolazi od Boga. Naš um sadrži mnogostrukost. kao što pokazuju zablude ljudi. nije bez tijela.. bilo tko tko gleda Božje bivstvo spoznat će sve spomenuto. Ako je to istina. Koliko dakle Bog neke stvari više ljubi. Ali mi se htijenjem služimo na dobro odnosno zlo. Prema tome sva njihova radnja smjera k tome da sačuvaju svoj tjelesni bitak: to im je cilj (doslovno. .. Bog se najviše brine za one koji ljube um. za milost. . čuvstvo) duše. Neki ovako umuju. ljubav se naime sastoji osobito u tome da ljubitelj hoće dobro ljubljenomu. Neka dakle ljubiti bude: htjeti nekomu što se misli da je dobro. stoga se i zovu trpnje (strasti.. Nemoguće je da se netko hoće udaljiti od dobra u kojem uživa.) 4. ne vide dalje od tijela. a ne po ovima. kao za svoje prijatelje. zbog uplitanja mašte i osjetila. A to se još više opaža u njezinoj radnji koja se zove težnja. Stoga se čovjek naziva dobrim po onima.) A mudrost Božja upravlja svime. a također i cijeli poredak svemira: dokaz je tomu ljudsko proučavanje svih tih stvari. kojom Bog ljubi stvari što ih je stvorio. U naravi duše ili bilo kojeg razumskog stvora nalazi se neka prikladnost za primanje milosti.. Pošto od Boga izlazi htjeti i budući da je od Boga djelovati.. cilj im je samo tijelo.. mi tada nismo slobodni. to nam dolazi od Boga." 5. Jer svi doživljaji što pripadaju težnji osjetilnog dijela očito se događaju s nekom tjelesnom promjenom. a ne onoga što je u nama.. toliko one više potpadaju pod njegovu providnost. tj. Apostol ima pred očima općenito "htjeti" i općenito "djelovati". kao što su: stjecanje bogatstva ili ako ima što drugo takvo. ..ORIGEN Providnost se tiče onoga što nije u nama. op." Kao da kaže: "Njezin bitak ovisi o trajnosti krvi. Prema tome. . Nutarnja dobra čovjekova.. nestalno i podložno promašaju.4 o duši nerazumne životinje: "Duša je njezina u krvi.ARISTOTEL Ljudsku spoznaju koja spada na um Bog uređuje posredstvom anđela. upravljaju onima koja manje udioništvuju.NEMEZIJE Upravljanje providnosti potječe iz Božje ljubavi.

postoji neka želja u čovjeku ukoliko je umsko biće. jer Gospodin kaže. Na kakve se radnje naviknemo. I tu želju ljudi slijede baveći se motrilačkim životom.. ARISTOTEL . motrenje počinje u ovom životu. nego je ona velika. a to je spoznati istinu. nije mala razlika da li je tkogod od mladosti naviknuo na ovakve i onakve običaje.Doista.. ali se u budućem dovršava. osobito od mladosti. pa i cjelokupna razlika. motrenje istine. spram takvih posjedujemo stanja pripravnosti (zato je važno imati dobe navike nasprem onih loših.) u Svetom pismu se većma preporučuje motrilački život. op. op. Između ostalih načina života (djelatni i građanski. Lk 10. tj.) Iz jednakih djelatnosti nastaju i jednaka stanja. dok djelatni i građanski život ne prelazi granice ovoga života. Naime.42: "Marija je izabrala najbolji dio". "koji joj se neće oduzeti." Doista.