You are on page 1of 141

POLJOPRIVREDNO-PREHRAMBENI FAKULTET

UNIVERZITETA U SARAJEVU

PRAKTIKUM IZ
FIZIOLOGIJE BILJAKA
(interna skripta)

Autor:
Mr. sci. Senad Murtić

Sarajevo, 2012

________________________________________________________________________

2

Predgovor

Osnovni cilj provoñenja nastave iz predmeta „Fiziologija biljaka“ na Poljoprivredno-prehrambenom
fakultetu Univerziteta u Sarajevu je da studenti u okviru predviñenog nastavnog plana i programa
steknu odreñena teoretska i praktična znanja iz oblasti „Fiziologije biljaka“ koja će im služiti kao
osnova za unapreñenje i osuvremenjivanje poljoprivredne proizvodnje.
U kontekstu ostvarivanja tog cilja napisan je i ovaj praktikum u okviru kojeg su detaljno obrañene
vježbe neophodne za razumijevanje i usvajanje gradiva iz ovog predmeta. Osim nastavnim planom
predviñenih vježbi, ovaj praktikum sadrži i opis metoda koje mogu biti od koristi studentima u
njihovom naučno istraživačkom radu.
Praktikum je sastavljen iz nekoliko dijelova, sukladno nastavnim cjelinama koje se izučavaju u okviru
predmeta „Fiziologija biljaka“.
Prva dva dijela obuhvaćaju vježbe u okviru kojih se izučava transport vode i rastvorenih materija u
biljci, treći dio se odnosi na proučavanje fotosinteze, kao najvažnijeg fiziološkog procesa na Zemlji, a
četvrti dio se odnosi na proučavanje metaboličkih procesa u biljci, sa akcentom na ulogu enzima u
navedenim procesima. Sticanjem znanja iz ovih nastavnih cjelina, studenti su u mogućnosti lakše
razumjeti ulogu i značaj fizioloških i biohemijskih procesa u biljci.
U okviru petog dijela ovog praktikuma obrañene su vježbe koje se odnose na hemijsku analizu biljaka.
Ovom dijelu praktikuma data je posebna pozornost jer je hemijska analiza hranjiva u biljkama i
zemljištu osnova ispravne gnojidbe, a samim time i cjelokupne poljoprivredne proizvodnje.
Šesti dio ovog praktikuma odnosi se na vježbe usko vezane uz proučavanje rasta i razvoja biljaka, pri
čemu je fokus dan na obradu onih vježbi koje imaju konkretnu primjenu u poljoprivredi i čije
provoñenje ide u pravcu postizanja što većeg i kvalitetnijeg prinosa, a da pri tome polaze od zaštite
čovjeka i prirodnih resursa.
Sedmi, a ujedno i posljednji dio ovog praktikuma, se odnosi na vježbe iz oblasti fiziologije gibanja
biljaka. Ove vježbe imaju za cilj objasniti uzroke različitih oblika gibanja koje se pojavljaju kod
biljaka tokom njihovog rasta i razvoja.
Autor ovog Praktikuma se nada da će opisane vježbe i metode studentima omogućiti lakše i brže
savladavanje praktičnog dijela nastave, a takoñer i doprinijeti boljem usvajanju gradiva iz nastavnog
predmeta „Fiziologija biljaka“.

Autor

________________________________________________________________________

3

________________________________________________________________________

4

SADRŽAJ
I DIO - Transport materija kroz staničnu membranu ................................................................... 8
1. Uticaj fizičkih i hemijskih faktora na propustljivost stanične membrane....................................... 10
1.a) Uticaj organskih rastvarača na propustljivost membrane ....................................................... 10
1.b) Uticaj kiselina i baza na propustljivost membrane................................................................. 10
1.c) Uticaj viskoznosti citoplazme na propustljivost membrane ................................................... 11
1.d) Uticaj viših temperatura na propustljivost membrane............................................................ 11
1.e) Zaštitno djelovanje saharoze na stabilnost membrane............................................................ 12
2. Osmoza ........................................................................................................................................... 13
2.a) Dokazivanje osmoze - Traubeova stanica ............................................................................. 13
2.b) Dokazivanje osmoze preko Braunerovog aparata ................................................................. 14
2.c) Dokazivanje osmoze - Pfefferov osmometar......................................................................... 14
3. Odreñivanje osmotskog potencijala staničnog soka ....................................................................... 16
3.a) Odreñivanje osmotskog potencijala krioskopskom metodom ............................................... 16
3.b) Odreñivanje osmotskog potencijala refraktometrom ............................................................ 17
3.c) Odreñivanje osmotskog potencijala metodom plazmolize .................................................... 18
4. Oblici plazmolize............................................................................................................................ 22
5. Vodni potencijal i metode njegovog odreñivanja ........................................................................... 24
5.a) Odreñivanje vodnog potencijala ravnotežnom metodom na osnovu promjene mase............ 24
5.b) Odreñivanje vodnog potencijala metodom po Šardakovu..................................................... 25
Laboratorijski izvještaji ........................................................................................................................ 27
II DIO - Vodni režim biljke (Promet vode u biljci) ........................................................................ 32
1. Odreñivanje sadržaja slobodne, higroskoske i ukupne vode u biljnom materijalu ........................ 33
1.a) Odreñivanje sadržaja slobodne vode ...................................................................................... 33
1.b) Odreñivanje sadržaja higroskopske i ukupne vode ................................................................ 34
2. Dokazivanje transpiracije pomoću kobaltnog papira...................................................................... 35
3. Odreñivanje intenziteta transpiracije .............................................................................................. 36
3.a) Odreñivanje intenziteta transpiracije vaganjem..................................................................... 37
3.b) Odreñivanje intenziteta transpiracije pomoću “U“ cijevi...................................................... 37
4. Odreñivanje broja i veličine stoma ................................................................................................. 38
5. Dokazivanje gutacije ...................................................................................................................... 40
6. Dokazivanje suzenja ....................................................................................................................... 41
7. Provodljivost drvenastih stabljika za vodu ..................................................................................... 42
8. Odreñivanje stepena snabdjevenosti biljaka vodom ....................................................................... 43
9. Primjena sintetičkih polimera za povećanje retencije vlage ............................................................. 44
Laboratorijski izvještaji ........................................................................................................................ 45
III DIO - Fotosinteza ......................................................................................................................... 54
1. Odreñivanje intenziteta svjetlosti pomoću luksometra .................................................................. 55
2. Odreñivanje površine lista .............................................................................................................. 56
2.a) Odreñivanje površine lista metodom konture lista na papiru ................................................. 56
2.b) Odreñivanje površine lista metodom kružnih isječaka........................................................... 56
3. Analiza pigmenata spektrofotometrijskom metodom po Wettsteinu.............................................. 58
4. Razdvajanje pigmenata hloroplasta metodom hromatografije na papiru ....................................... 60
5. Uticaj kiselina i baza na strukturu hlorofila.................................................................................... 62
5.a) Uticaj kiseline na strukturu hlorofila ..................................................................................... 62
5.b) Uticaj baze na strukturu hlorofila .......................................................................................... 62
6. Fluorescencija hlorofila .................................................................................................................. 64
7. Odreñivanje intenziteta fotosinteze metodom po Ivanovu i Kosoviću ........................................... 65

________________________________________________________________________

5

8. Dokazivanje ugljikohidrata nastalih procesom fotosinteze ............................................................ 67
8.a) Dokazivanje skroba ............................................................................................................... 67
8.b) Dokazivanje reducirajućih šećera.......................................................................................... 67
9. Demonstracija oslobañanja kisika nastalog procesom fotosinteze ................................................. 69
Laboratorijski izvještaji ........................................................................................................................ 70
IV DIO - Metabolizam biljaka........................................................................................................... 79
Disanje ................................................................................................................................................. 79
1. Odreñivanje intenziteta disanja metodom po Boisen-Jensenu ....................................................... 80
2. Odreñivanje koeficijenta disanja .................................................................................................... 82
3. Dokazivanje produkata alkoholnog vrenja ..................................................................................... 84
Enzimi .................................................................................................................................................. 85
4. Odreñivanje aktivnosti amilaze ...................................................................................................... 86
5. Odreñivanje aktivnosti saharaze ..................................................................................................... 88
6. Odreñivanje aktivnosti lipaze ......................................................................................................... 89
Laboratorijski izvještaji ........................................................................................................................ 90
V DIO - Mineralna ishrana ............................................................................................................... 96
1. Odreñivanje sadržaja ukupnih mineralnih materija u biljnom materijalu .....................................100
2. Priprema matičnog rastvora za odreñivanje mineralnih elemenata u biljnom materijalu..............101
2.a) Priprema matičnog rastvora suhim postupkom .....................................................................101
2.b) Priprema matičnog rastvora mokrim postupkom ..................................................................101
3. Odreñivanje fosfora u biljnom materijalu molibdatnom metodom ...............................................103
4. Odreñivanje mineralnih elemenata u biljnom materijalu AAS-metodom .....................................105
5. Brze metode za odreñivanje pojedinih elemenata u biljnom materijalu........................................107
5.a) Odreñivanje sadržaja kalija pomoću mjernih traka ...............................................................107
5.b) Odreñivanje sadržaja nitrata i nitrita pomoću mjernih traka .................................................107
Laboratorijski izvještaji .......................................................................................................................109
VI DIO - Fiziologija razvoja biljke .................................................................................................114
1. Fiziološki efekti biljnih hormona...................................................................................................115
1.a) Efekt auksina na rizogenezu ..................................................................................................116
1.b) Efekt giberelina na klijanje sjemena......................................................................................117
1.c) Efekt kinetina na retenciju (zadržavanje) hlorofila................................................................118
1.d) Efekt etilena na sazrijevanje plodova ....................................................................................118
2. Biohemijsko ispitivanje vitalnosti sjemena ...................................................................................120
3. Uticaj faktora vanjske sredine na klijavost sjemena ......................................................................121
3.a) Uticaj stepena bubrenja na klijavost sjemena ........................................................................121
3.b) Uticaj temperature na klijavost sjemena................................................................................121
3.c) Uticaj kisika na klijavost sjemena .........................................................................................122
4. Ispitivanje vijabilnosti i klijavosti polena......................................................................................123
4.a) Ispitivanje vijabilnosti polena................................................................................................123
4.b) Ispitivanje klijavosti polena...................................................................................................124
5. Analiza rasta biljaka ......................................................................................................................125
5.a) Relativna brzina rasta biljaka.................................................................................................125
5.b) Čisti efekt asimilacije biljaka ................................................................................................125
5.c) Produktivnost biljaka .............................................................................................................125
5.d) Proporcionalna lisna površina - lisnatost ..............................................................................126
5.e) Lisna pokrovnost ...................................................................................................................126
5.f) Fotosintetički potencijal .........................................................................................................126
5.g) Žetveni indeks .......................................................................................................................126

________________________________________________________________________

6

Laboratorijski izvještaji .......................................................................................................................127
VII DIO - Fiziologija gibanja ...........................................................................................................132
1. Tropizmi ........................................................................................................................................133
2. Nastije............................................................................................................................................135
Laboratorijski izvještaji .......................................................................................................................137
Pripravljanje rastvora ......................................................................................................................139
Literatura ..........................................................................................................................................141

________________________________________________________________________

7

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

I. TRANSPORT MATERIJA KROZ STANIČNU MEMBRANU
Stanične (ćelijske) membrane imaju centralnu ulogu u održavanju života svake stanice. One reguliraju
ulazak i izlazak materija iz stanice, primaju signale iz vanjske okoline, sprječavaju slobodnu difuziju
supstrata i enzima u stanicu, omogućavaju meñusobno povezivanje stanica u veće formacije, te
sudjeluju u održavanju odreñene gustoće, osmotskog i električnog potencijala unutrašnjeg sadržaja
stanice.
Osnovne stanične membrane su plazmalema i tonoplast. Plazmalema je membrana koja obavija
hijaloplazmu, tačnije smještena je tik uz stanični zid sa unutrašnje strane stanice, dok je tonoplast
membrana koja obavija centralnu vakuolu. U biljnoj stanici su takoñer prisutne i druge mebrane
(membrane koje obavijaju organele, tilakoidne membrane), koje su po svojoj grañi i funkciji vrlo
slične plazmalemi i tonoplastu.
Najvažnija funkcija svih staničnih membrana je regulacija ulaska i izlaska materija iz stanice. Ova
funkcija je u prvom redu uvjetovana grañom samih membrana. Osnovni grañevni elementi svake
membrane su lipidi i proteini, a njihov položaj unutar membrane je takav da kroz njih nije moguć
nekontrolirani transport materija. Lipidi se nalaze u središnjem dijelu membrana u vidu dvosloja, a
proteini ili u površinskim slojevima membrane ili u
potpunosti presijecaju membranu. Transport hidrofilnih
materija kroz membranu ostvaruje se kroz proteine jer su
oni po svom karakteru većinom hidrofilni, dok se transport
lipofilnih molekula ostvaruje kroz lipide zbog njihovog
većinom hidrofobnog karaktera. Ovdje treba napomenuti
da zahvaljujući tekućoj konzistenciji lipidnog dijela,
membrana nikad nije statična već se stalno mijenja, što sve
uvjetuje manju ili veću sposobnost selektivne
propustljivosti stanične membrane.
Da bi se shvatio transport vode i rastvorenih materija kroz staničnu membranu, uz grañu membrane,
neophodno je poznavati i odreñene fizikalno - hemijske pojave od kojih su za prijelaz materija kroz
staničnu membranu najznačajnije difuzija i osmoza.
Difuzija je sposobnost molekula rastvora i plinova, koje ne stupaju u hemijsku reakciju, da se miješaju
do izjednačenja njihove koncentracije u odreñenom volumenu. Pri tome se molekule gibaju iz pravca
više u pravcu niže koncentracije. Ovaj proces je pasivan i ne zahtijeva energiju već se molekule kreću
zahvaljujući svojoj kinetičkoj energiji. Difuzija se
najbrže odvija u plinovima, sporije u tekućinama,
a najsporije u čvrstim tijelima. Veća viskoznost
smanjuje brzinu difuzije, dok porast temperature
utiče na njeno povećanje.
Osmoza je proces prelaska rastvarača kroz selektivno propusnu membranu iz rastvora niže u rastvor
više koncentracije rastvorene materije. Primjer osmoze je kada se dva rastvora različite koncentracije
razdvoje membranom koja propušta samo molekule rastvarača. U
tim uvjetima molekule rastvarača (vode), u cilju izjednačenja
koncentracija sa obje strane membrane, prelaze iz rastvora niže
(gdje je koncentracija vode veća) u rastvor više koncentracije
rastvorenih materija (gdje je koncentracija vode manja). Ovaj
proces je takoñer pasivan i ne zahtijeva energiju. Osmoza se
jednostavnije može definirati i kao difuzija rastvarača.

________________________________________________________________________

8

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

U skladu sa ovim fizikalno - hemijskim pojavama definirano je nekoliko načina transporta rastvorenih
materija kroz staničnu membranu: jednostavna difuzija, olakšana difuzija i aktivni transport.
Primjer jednostavne difuzije je kretanje hidrofobnih molekula kroz lipidnu komponentu membrane iz
pravca više u pravcu niže koncentracije. Brzina difundiranja ovisi o veličini molekula i njihovoj
topivosti. Što su materije manje veličine i veće topivosti, brzina difuzije je veća. Za razumijevanje
kretanja materija kroz membranu treba napomenuti da kroz lipidnu komponentu membrane nije
moguć transport hidrofilnih i električki nabijenih čestica ma koliko one sitne bile. Hidrofilne molekule
mogu proći isključivo kroz proteinsku komponentu membrane, a takav transport, ukoliko se odvija iz
pravca veće u pravcu manje koncentracije, je primjer olakšane difuzije.
Jednostavna i olakšana difuzija ne zahtjevaju energiju za svoj prolaz, te predstavljaju pasivne načine
transporta materija kroz membranu.
Aktivni transport materija kroz staničnu membranu predstavlja transport materija nasuprot gradijenta
koncentracije. Ovaj transport zahtijeva energiju koja se može u stanici obezbjediti hidrolizom ATP-a
ili direktno iz oksidoredukcijskih procesa.
Osnovna teorija aktivnog načina usvajanja hranjiva zasniva
se na tzv. teoriji prenositelja. Stanična membrana sadrži
više različitih prenositelja, odnosno prijenosnih sustava koji
služe za prenošenje aktivnih materija. Prenošenje materija
aktivnim transportom ovisi o koncentraciji prenošene
materije, raspoloživoj energiji, hemijskoj strukturi
prijenosnih sustava ili prirodi enzima koji omogućuje
vezanje materije na prijenosni sustav.
U funkcionalnom smislu prijenosni sustavi u aktivnom
transportu mogu biti: proteinski nosači i pumpe. Način
vezanja odreñene materije za proteinski nosač je identičan
bez obzira da li se radi o pasivnom ili aktivnom transportu.
Razlika je samo u tome što je kod aktivnog transporta za
konformaciju proteinskog nosača neophodne za primanje
odreñene materije i njen transport nasuprot gradijenta
koncentracije neophodna energija. Tek energetski obogaćen
prenositelj postaje sposoban prenijeti materiju nasuprot
gradijenta koncentracije.
Uz transport materija pomoću protein nosača, stanica je razvila i druge mogućnosti aktivnog unošenja
ili iznošenja odreñenih materija iz stanice, kao što su transport materija pomoću ionskih pumpi, te
procesi endocitoze i egzocitoze. Endocitoza predstavlja proces unošenja makromolekula u stanicu, dok
se pod pojmom egzocitoze podrazumijeva proces iznošenja makromolekula u vanjsku sredinu. Oba
procesa se odvijaju uz aktivno učešće stanične membrane i uz utrošak energije.

________________________________________________________________________

9

Fiziologija biljaka - praktikum

Vježba br. 1.

Transport materija kroz staničnu membranu

UTICAJ FIZIČKIH I HEMIJSKIH FAKTORA NA PROPUSTLJIVOST
STANIČNE MEMBRANE

Uvod u vježbu:
Osnovna funkcija stanične membrane (plazmaleme) je kontrola ulaska i izlaska materija iz stanice. Da
bi se jednostavnim primjerom dokazala selektivna propustljivost stanične membrane, u sljedećim
eksperimentima se tretira objekt (cvekla), koja u staničnom soku sadrži pigment antocijan. Komadići
cvekle se izlažu uticaju nekih fizičkih i hemijskih reagensa pri čemu dolazi do eventualnog
narušavanja propustljivosti membrane, te posljedično do difundiranja molekula antocijana iz stanice.
Inače, u normalnim fiziološkim uvjetima, stanična membrana ne propušta molekule antocijana.
1.a) Uticaj organskih rastvarača na propustljivost membrane
Cilj vježbe:
Dokazati i objasniti uticaj organskih rastvarača (acetona) na propustljivost membrane
Materijal i pribor:
Cvekla (Beta vulgaris ssp. rubra), dvije laboratorijske čaše od 100 ml, pipete, nožić
Hemikalije:
Aceton
Postupak:
– Cveklu izrezati na male komadiće (1 cm x 1 cm).
– Komadiće cvekle više puta isprati vodom, te ih držati u čaši sa dest. vodom dvadesetak minuta.
– Komadiće cvekle potom ravnomjerno rasporediti u dvije čaše od 100 ml.
– U prvu čašu uliti 20 ml dest. vode, a u drugu 10 ml dest. vode i 10 ml acetona.
– Pratiti i objasniti novonastale promjene.
Očekivani rezultati:
Nakon pola sata vizualno se može utvrditi da u prvoj čaši nije došlo do obojenja rastvora u crveno jer
molekule antocijana nisu napustile stanicu, iz čega se može zaključiti da destilirana voda nije narušila
stabilnost membrane. U drugoj čaši došlo je do izdvajanja antocijana van stanice i obojenja vanjskog
rastvora u crveno jer je aceton rastvorio lipidnu komponentu membrane.
1.b) Uticaj kiselina i baza na propustljivost membrane
Cilj vježbe:
Dokazati i objasniti uticaj kiselina i baza na propustljivost membrane
Materijal i pribor:
Cvekla (Beta vulgaris ssp. rubra), laboratorijske čaše od 100 ml, nožić, pipete
Hemikalije:
0.25 M CH3COOH, 0.5 M KOH
Postupak:
– Komadiće cvekle ravnomjerno rasporediti u dvije čaše od 100 ml.
– U jednu čašu dodati 10 ml vode i 10 ml sirćetne kiseline (0.25 M CH3COOH), a u drugu čašu 10
ml vode i 10 ml kalij hidroksida (0.5 M KOH). Pratiti i objasniti eventualne promjene.

________________________________________________________________________ 10

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Očekivani rezultati:
Nakon pola sata se može primjetiti da je došlo do crvenog obojenja rastvora u jednoj i drugoj čaši, što
je uvjetovano izdvajanjem antocijana van biljnih stanica. Djelovanjem kiselina i baza došlo je do
razgradnje proteinskog kompleksa stanične membrane čime se izazvao gubitak njene selektivne
propustljivosti, a posljedica toga je izlažanje molekula antocijana iz stanica u vanjski rastvor.
1.c) Uticaj viskoznosti citoplazme na propustljivost membrane
Uvod:
Propustljivost membrane znatno ovisi o viskoznosti citoplazme. Viskoznost citoplazme je fiziološko
svojstvo koje ima veliki značaj za odvijanje brojnih biohemijskih procesa u stanici, a predstavlja
osobinu citoplazme da bude kompaktna tj. da se odupire tzv. „curenju“. Koloidi citoplazme pokazuju
manju ili veću viskoznost, ovisno o tome da li su intermolekularne sile izmeñu molekula slabije ili
jače. Lako uočljiv primjer uticaja viskoznosti citoplazme na propustljivost membrane je izlaganje
biljnih stanica uticaju iona. Izloženost biljne stanice ionima mijenja hidrataciju citoplazme, a time i
viskoznost što se manifestira promjenom propustljivosti stanične membrane.
Cilj vježbe:
Dokazati i objasniti uticaj viskoznosti citoplazme na propustljivost membrane
Materijal i pribor:
Cvekla (Beta vulgaris ssp. rubra), nožić, četiri epruvete, pipete
Hemikalije:
4% NaCl, 0.2% CaCl2
Postupak:
– Pripremiti četiri epruvete sa sljedećim rastvorima:
1. 10 ml 4% NaCl + 10 ml dest. vode,
2. 10 ml 0.2% CaCl2 + 10 ml dest. vode,
3. 10 ml 4% NaCl + 10 ml 0.2% CaCl2,
4. 20 ml dest. vode.
– U tako pripremljene epruvete ravnomjerno rasporediti komadiće cvekle, pratiti promjene i nakon
dvadesetak minuta pristupiti analizi.
Očekivani rezultati:
U prvoj epruveti vrlo brzo dolazi do crvenog obojenja rastvora jer pod uticajem jednovalentnih iona
(Na+) intermolekularne sile meñu molekulama slabe, citoplazma zajedno sa mambranama postaje
manje viskozna, te plazmalema postaje propusna za molekule antocijana koje izlaze iz stanice. Pod
uticajem dvovalentnih iona (Ca2+) ne dolazi do izdvajanja antocijana van stanice jer isti ne narušavaju
viskoznost citoplazme. U trećoj epruveti antocijan izlazi iz stanice, ali znatno kasnije i sa dosta
slabijim intenzitetom jer dvovalentni ioni (Ca2+) usporavaju efekt jednovalentnih iona (Na+). U
epruveti gdje su komadići cvekle potopljeni u dest. vodi ne očituju se nikakve promjene, što znači da
stanična membrana u normalnim fiziološkim uvjetima ne propušta molekule antocijana.
1.d) Uticaj povišenih temperatura na propustljivost membrane
Cilj vježbe:
Dokazati i objasniti uticaj povišenih temperatura na propustljivost membrane

________________________________________________________________________ 11

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Materijal i pribor:
Cvekla (Beta vulgaris ssp. rubra), laboratorijska čaša od 100 ml, vodeno kupatilo, nožić
Postupak:
– U laboratorijsku čašu od 100 ml dodati komadiće cvekle i 20 ml dest. vode.
– Čašu zatim staviti u vodeno kupatilo sa uzavrelom vodom.
– Poslije pola sata pristupiti analizi.
Očekivani rezultati:
Djelovanjem povišene temperature došlo je do koagulacije proteinskog kompleksa stanične
membrane, čime membrana gubi svojstvo selektivne propustljivosti. Uslijed toga molekule antocijana
difundiraju van stanice, što za posljedicu ima obojenje vanjskog rastvora u crveno.
1.e) Zaštitno djelovanje saharoze na stabilnost membrane
Cilj vježbe:
Ispitati uticaj niskih temperatura na propustljivost membrane i ustanoviti zaštitno djelovanje saharoze
na stabilnost membrane pri niskim temperaturama
Materijal i pribor:
Cvekla (Beta vulgaris ssp. rubra), rendalica, gaza, čaša, tri epruvete, pipeta, zamrzivač
Hemikalije:
0.5 i 1 M rastvor saharoze (C12H22O11)
Postupak:
– Izrendati cveklu, prenijeti na dvojni sloj gaze i cijediti kroz nju u čašu.
– Dobiveni sok ravnomjerno razdijeliti u tri epruvete.
– U prvu epruvetu pipetom dodati 5 ml dest. vode, u drugu 5 ml 0.5 M rastvora saharoze, a u treću
epruvetu 5 ml 1 M rastvora saharoze.
– Promiješati sadržaj u epruvetama i staviti ih u zamrzivač.
– Kad se sadržaj u epruveti zamrzne, izvaditi epruvete i staviti ih u čašu sa toplom vodom.
– Ne tresući epruvete, pratiti promjene, te nakon par minuta pristupiti analizi.
Očekivani rezultati:
Niske temperature izazivaju oštećenje staničnih membrana i pri tome stepen oštećenosti membrane
ovisi o tački zamrzavanja staničnog soka što je vidljivo iz provedenog postupka. Naime, u epruvetama
gdje je dodana viša koncentracija saharoze, tačka zamrzavanja staničnog soka je niža, te se u tim
epruvetama slabije obrazuju kristali leda i koaguliranih proteina. To znači da je tada stepen oštećenja
membrane znatno manji, iz čega se može zaključiti da biljne stanice koje u sebi imaju višu
koncentraciju rastvorenih supstanci (saharoze) imaju veću otpornost na niske temperature.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 1

________________________________________________________________________ 12

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Vježba br. 2.

OSMOZA

Uvod u vježbu:
Osmoza predstavlja proces prelaska rastvarača kroz selektivno propusnu membranu iz rastvora niže u
rastvor više koncentracije rastvorene materije. Javlja se zbog nemogućnosti difuzijskog kretanja
rastvorenih materija kroz membranu jer je membrana nepropusna za njih, te tada u cilju izjednačenja
kocentracije sa obje strane membrane, molekule rastvarača (vode) prelaze iz razrijeñenijega u
koncentriraniji medij.
Biljna stanica predstavlja osmotski sustav koji iz razrijeñenijeg medija može procesom osmoze
uzimati vodu (rastvarač) sve dok se ne izjednači koncentracija rastvora unutar i van stanice, odnosno
dok se ne izjednači osmotski pritisak u stanici sa osmotskim pritiskom van stanice. (Osmotski pritisak
je pritisak kojeg vrše rastvorene materije na selektivno propusnu membranu i proporcionalan je
koncentraciji rastvorene materije).
Rastvor čiji je osmotski pritisak jednak osmotskom pritisku neke stanice naziva se izotonični rastvor.
Ako se biljna stanica stavi u takav rastvor neto gibanja je jednak nuli jer je uspostavljena ravnoteža sa
obje strane membrane.
Hipertonični rastvor predstavlja rastvor čiji je osmotski pritisak veći od osmotskog pritiska u stanici.
Ako se biljna stanica stavi u takav rastvor, doći će do gubitka vode (rastvarača) iz stanice jer će
koncentriraniji vanjski rastvor izvlačiti iz stanice vodu.
Hipotonični rastvor je rastvor gdje je osmotski pritisak manji od osmotskog pritiska u stanici. Ako se
pak biljna stanica stavi u takav rastvor, voda će iz vanjskog rastvora ulaziti u stanicu.
2.a) Dokazivanje osmoze - Traubeova stanica
Uvod:
Vrlo lako uočljiv način demonstracije osmoze je tzv. Traubeova stanica. Proučavajući propustljivost
membrana, naučnnik Traube je 1867 godine uočio da bakar-ferocijanid (koji nastaje u hemijskoj
reakciji izmeñu kalij-ferocijanida i bakar sulfata) ima svojstvo selektivne propustljivosti analogno
membranama u biljnoj stanici. Sloj bakar-ferocijanida ponaša se kao diferencijalno propustljiva
membrana jer propušta rastvarač, a zadržava u njoj rastvorene supstance, što predstavlja efekt
osmotske stanice.
Cilj vježbe:
Demonstrirati osmozu
Materijal i pribor:
Epruveta, stalak za epruvete, pipeta
Hemikalije:
Kalij ferocijanid (K4[Fe(CN)6]) , 4% rastvor bakar sulfata (CuSO4)
Postupak:
– U epruvetu pipetom uliti 15 ml 4% rastvora CuSO4, te dodati zrno kalij ferocijanida.
– Epruvetu staviti u stalak, okrenuti prema svjetlosti i posmatrati.
Očekivani rezultati:
Na dodirnim površinama kalij ferocijanida i rastvora bakar sulfata obrazuje se sloj bakar-ferocijanida.
K4[Fe(CN)6] + 2 CuSO4 → Cu2[Fe(CN)6 ] + 2 K2SO4

________________________________________________________________________ 13

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Ovaj sloj se ponaša kao selektivno propusna membrana jer propušta rastvarač (bakar sulfat), a
zadržava rastvorene supstance (kalijferocijanid). Vizualno se to manifestira postepenim povećanjem
zrna kalij ferocijanida jer u njega ulazi rastvarač.
2.b) Dokazivanje osmoze pomoću Braunerovog aparata
Uvod:
Braunerov aparat predstavlja staklenu cijev koja sa strane ima dva šira otvora i na vrhu jedan uži
otvor. Dokazivanje osmoze Braunerovim aparatom temelji se na fenomenu Traubeove stanice. Naime,
kada se na oba otvora sa strane Braunerovog aparata pričvrsti životinjski mjehur prethodno obrañen
slojem bakar-ferocijanida, navedeni mjehur će se, ukoliko se nalazi izmeñu dvaju rastvora saharoze
različite koncentracije, ponašati kao selektivno propustljiva membrana, što je analogno mehanizmu
Traubeove stanice.
Cilj vježbe:
Demonstrirati osmozu
Materijal i pribor:
Braunerov aparat, životinjski mjehur, svinuta staklena cjevčica sa slavinom, gumeni čep
Hemikalije:
Kalij ferocijanid, 4% rastvor bakar sulfata, 70% rastvor saharoze
Postupak:
– Kroz gornji otvor Braunerovog aparata uliti 70% rastvor saharoze i začepiti otvor gumenim čepom
kroz koji je provučena savinuta staklena cijev sa zatvorenom slavinom.
– Tako pripremljen Braunerov aparat uroniti u staklenu posudu napunjenu destiliranom vodom i
posmatrati nastale promjene.
Očekivani rezultati:
Rastvarač, u ovom slučaju molekule vode, prelaze iz rastvora sa nižom u rastvor sa višom
koncentracijom rastvorene materije, odnosno voda prelazi iz staklene posude kroz životinjski mjehur
(selektivno propustljiva membrana) u Braunerov aparat, gdje se nalazi 70% rastvor saharoze. Ulazeći
u aparat voda povećava volumen unutrašnjeg sadržaja uslijed čega dolazi do izbočenja mjehura.
Daljnjim ulaženjem, zahvaljujući kohezivnim i adhezivnim silama, voda se kapilarno uzdiže uz
stijenku staklene cjevčice, koja se nalazi pričvršćena u gornjem otvoru Braunerovog aparata.
Otpuštajući slavinu na vrhu cjevčice voda će izlaziti van, čime se vizualno manifestira proces osmoze.
2.c) Dokazivanje osmoze - Pfefferov osmometar
Uvod:
Kao model za demonstraciju osmoze koja se odvija u biljnim stanicama, koristi se i Phefferov
osmometar. Ovaj tip osmometra sastoji se od dvije posude gdje je jedna uronjena u drugu, pri čemu je
unutrašnja posuda obložena selektivno propustljivom membranom koja omogućava komunikaciju
izmeñu sadržaja tih dviju posuda. U izvornom Pfefferovom osmometru tu membranu predstavljao je
bakar-ferocijanid, ali sličnu funkciju selektivne propustljivosti može obavljati i celofan.
Cilj vježbe:
Demonstrirati osmozu

________________________________________________________________________ 14

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Materijal i pribor:
Pasterova pipeta, posuda ili široka epruveta, celofan
Hemikalije:
70% rastvor saharoze
Postupak:
– Improvizirani Pfefferov osmometar pripremiti na sljedeći način; u Pasterovu pipetu, čiji je uži kraj
začepljen, uliti 70% rastvor saharoze. Na gornji, širi kraj pipete pričvrstiti celofan tako da rastvor
saharoze ne može iscuriti kada se pipeta okrene za 180 stepeni. Pipetu uroniti, sa širim krajem
okrenutim prema dole, u vanjsku posudu do pola napunjenu vodom.
– Otčepiti uži kraj pipete, posmatrati nastale promjene, te pristupiti analizi.
Očekivani rezultati:
Tokom provoñenja eksperimenta molekule vode će iz epruvete (vanjska posuda) kroz celofan prelaziti
u Pasterovu pipetu (unutrašnja posuda) razrijeñujući rastvor saharoze što se vizualno manifestira
podizanjem nivoa tekućine u pipeti.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 2.

________________________________________________________________________ 15

Fiziologija biljaka - praktikum

Vježba br. 3.

Transport materija kroz staničnu membranu

ODREðIVANJE OSMOTSKOG POTENCIJALA STANIČNOG SOKA

Uvod u vježbu:
Osmotski potencijal je vrijednost usko vezana uz pojam osmotskog pritiska. Osmotski pritisak biljne
stanice predstavlja pritisak kojega rastvorene supstance vrše na membranu koja je nepropusna za njih.
Iz ove definicije proizlazi da je osmotski pritisak proporcionalan koncentraciji rastvorenih supstanci,
jer se s povećanjem koncentracije rastvorene supstance povećava i njihov pritisak na membranu.
Osmotski potencijal (ψπ) je potencijal difuzije čiste vode (rastvarača) kroz membranu, a isti je takoñer
ovisan o količini rastvorenih supstanci u rastvoru. Što je viša koncentracija rastvorenih supstanci u
staničnom soku veći je i osmotski pritisak jer je i veći pritisak rastvorenih supstanci na membranu, ali
je istodobno manji osmotski potencijal jer rastvorene supstance vežu na sebe vodu i time smanjuju
mogućnost difuzijskog kretanja slobodne vode kroz membranu.
Osmotski potencijal staničnog soka ili bilo kojeg drugog rastvora je u odnosu na potencijal čiste vode
uvijek manji jer je i manja količina slobodnih molekula vode u tom rastvoru.
Budući da je utvrñeno da hemijski potencijal čiste vode pri atmosferskom pritisku od 101 kPa i
temperaturi od 298 K iznosi 0 MPa, jasno je da će osmotski potencijal bilo kojeg rastvora uvijek imati
negativnu vrijednost. Isto je tako jasno da će sa povećanjem rastvorenih supstanci u rastvoru
vrijednost osmotskog potencijala padati jer će rastvorene supstance smanjiti sposobnost difuzijskog
kretanja čiste vode u rastvoru kroz membranu.
Istraživanje veličine vrijednosti osmotskog potencijala staničnog soka je vrlo značajno jer njegove
niske vrijednosti indiciraju veću sposobnost biljne stanice za upijanjem vode, te veću otpornost iste
prema visokim i niskim temperaturama (na ovom svojstvu se temelji zaštitno djelovanje saharoze na
protoplazmu stanice)
Najčešće metode za mjerenje osmotskog potencijala su kriopskopska, refraktomerijska i plazmolitička
metoda.
3.a) Odreñivanje osmotskog potencijala krioskopskom metodom
Uvod:
Krioskopija je vrlo precizna metoda odreñivanja osmotskog potencijala staničnog soka na osnovu
tačke zamrzavanja. Ova metoda temelji se na Roultovom zakonu koji govori da rastvori imaju nižu
tačku zamrzavanja u odnosu na čisti rastvarač, što znači da se s porastom koncentracije rastvora
snižava njegova tačka zamrzavanja u odnosu na čistu vodu. Snižavanje tačke zamrzavanja
proporcionalno je molekulskoj koncentraciji rastvora i koeficijentu disocijacije.

t = K ⋅i ⋅c
t - razlika temperatura na kojoj mrzne rastvor u odnosu na rastvarač
K - krioskopska konstanta - sniženje tačke zamrzavanja nekog rastvarača kada je u tom
rastvaraču rastvoren 1 mol neke supstance (za vodu iznosi -1,86Kkg/mol)
i - stepen disocijacije
c - molekulska koncentracija smjese
Cilj vježbe:
Odrediti vrijednost osmotskog potencijala staničnog soka
Materijal i pribor:
Biljni materijal, hidraulična presa, epruveta za biljni sok, termometar, krioskop, pluteni čep

________________________________________________________________________ 16

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Hemikalije:
NaCl
Postupak:
– Hidrauličnom ili ručnom presom iscijediti sok iz biljnog materijala.
– Iscjeñeni sok uliti u cjevčicu krioskopa.
– U cjevčicu staviti termometar koji je u gornjem dijelu fiksiran
plutenim čepom.
– Tako pripremljenu cjevčicu sa termometrom spustiti u stakleni
izolator, pa u posudu za hlañenje, gdje se nalazi smjesa NaCl i vode
ohlañena na -80C. Stalnim kretanjem mješalice gore dole, sok
postepeno gubi toplinu i zamrzava se.
– U trenutku zamrzavanja staničnog soka u cjevčici, očitati vrijednost
na termometru, te na temelju tog podatka preko tabele 1. (str. 20)
odrediti vrijednost osmotskog potencijala.
Očekivani rezultati:
Stavljanjem cjevčice sa staničnim sokom u navedenu hladnu smjesu, stanični sok će postepeno gubiti
toplinu i zamrzavati se, što se ubrzava stalnim kretanjem mješalice. Opadanje temperature se prati na
termometru i u onom trenutku kada doñe do zamrzavanja soka, temperatura koja je očitana na
termometru odgovara tački zamrzavanja staničnog soka. S obzirom na činjenicu da je snižavanje tačke
zamrzavanja proporcionalno molekulskoj koncentraciji rastvora, lako je zaključiti da će staničnom
soku sa višom koncentracijom rastvorene supstance trebati više vremena da se zamrzne, što indicira
njegovu nižu vrijednost osmotskog potencijala.
Raspon kretanja osmotskog potencijala za svaku sistemsku kategoriju biljaka je velikim dijelom
genetski determiniran. Prema tome, biljke koje imaju viši osmoski pritisak, odnosno nižu vrijednost
osmotskog potencijala u staničnom soku, pokazuju i veću otpornost na efekte niskih temperatura. Ovaj
podatak je vrlo značajan pri izboru biljaka u selekcijskom i oplemenjivačkom radu.
3.b) Odreñivanje osmotskog potencijala refraktometrom
Uvod:
Refraktometar je optički instrument koji mjeri promjenu prijeloma zraka svjetlosti postignute na
granici dviju različitih materija (zraka i tekućine), a ista je uvjetovana različitom brzinom prolaska
svjetlosti kroz navedene materije. Prelamanje svjetlosti je veće što je viša koncentracija topljive suhe
materije u tekućini, odnosno što je veća gustoća tekućine u odnosu na zrak. Dakle, indeks loma
svjetlosti je proporcionalan koncentraciji rastvora, što znači da veći lom svjetlosti na vidnom polju
refraktometra označava višu koncentraciju topljive suhe materije u uzorku, odnosno niži osmotski
potencijal ispitivanog uzorka.
Za odreñivanje osmotskog potencijala u staničnom soku koristi se refraktometar koji se sastoji od:
sistema svjetlosnih prizmi i ogledala, okulara, makrovijka za kalibraciju, protočnog sistema za vodu,
termometra i displeja.
Prednost odreñivanja osmotskog potencijala refraktometrom, u odnosu na ostale metode, je u tome što
je potrebna vrlo mala količina uzorka za analizu, svega 0.05 ml.
Cilj vježbe:
Odrediti osmotski potencijal staničnog soka u uzorku biljnog materijala

________________________________________________________________________ 17

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Materijal i pribor:
Plodovi voćaka, presa, laboratorijska čaša, kapaljka, refraktometar, vodeno kupatilo
Postupak:
– Kalibrirati refraktometar sa dest. vodom (na prizmu refraktometra staviti dest. vodu, protočni
sistem priključiti na vodeno kupatilo (200C), te sa mikrovijkom granicu vidnog polja dovesti na
poziciju centralnog sjecišta).
– Nakon provedenog kalibriranja, na prizmu refraktometra staviti kap iscijeñenog biljnog soka,
očitati vrijednost indeksa loma svjetlosti na displeju refraktometra, te na temelju tog podatka
očitati iz tabele 2. vrijednost osmotskog potencijala (str. 21).
Očekivani rezultati:
Refraktometar je optički ureñaj koji na temelju loma svjetlosti daje važne podatke o svojstvima
ispitivanog rastvora. Povećanjem koncentracije rastvorene supstance, što se na skali okulara
manifestira povećanjem indeksa loma svjetlosti, snižava se osmotski potencijal ispitivanog rastvora.
Podaci dobiveni refraktometrijskom metodom imaju vrlo značajnu primjenu u poljoprivredi jer je
vrijednost osmotskog potencijala glavni indikator i pokazatelj otpornosti biljaka na mraz, sušu i druge
stresne uvjete.
3.c) Odreñivanje osmotskog potencijala metodom plazmolize
Uvod:
Plazmoliza je pojava pri kojoj dolazi do skupljanja protoplasta i njegovog postepenog odvajanja od
staničnog zida, a nastupa kao posljedica djelovanja jačeg osmotskog pritiska van stanice od osmotskog
pritiska u stanici. Do plazmolize dolazi kada se biljnu stanicu stavi u hipertonični rastvor (viša
koncentracija rastvorene supstance), pri čemu koncentriraniji vanjski rastvor izvlači iz stanice vodu.
Cilj vježbe:
Odrediti osmotski potencijal staničnog soka u uzorku biljnog materijala
Materijal i pribor:
Listovi podzemnog izdanka crvenog luka (Allium cepa), žileti, pinceta, filter papir, kapaljka,
predmetna i pokrovna stakalca, mikroskop
Hemikalije:
1 M rastvor saharoze
Postupak:
– Od 1 M rastvora saharoze napraviti seriju rastvora saharoze od 1 - 0.1 M na sljedeći način:

Rastvor
1mol/dm3 saharoza (ml)

1
10

2
9

3
8

4
7

Epruveta
5
6
6
5

7
4

8
3

9
2

10
1

dest. voda (ml)

0

1

2

3

4

6

7

8

9

5

Na predmetno stakalce, iz svake epruvete staviti po kap rastvora saharoze odgovarajućeg
molariteta.
Na svakom predmetnom stakalcu, u kap dodati komadić unutarnjeg epidermisa luka, pokriti
pokrovnim stakalcem, ostaviti da stoji pola sata, te zatim preparate posmatrati pod mikroskopom.

________________________________________________________________________ 18

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Mikroskopskim promatranjem odrediti stepen plazmolize, te na temelju tog podatka označiti
koncentraciju ispitivanog rastvora i očitati iz tabele 2. vrijednost osmotskog potencijala za
navedeni rastvor (stanični sok).

Očekivani rezultati:
U ispitivanim preparatima doći će do ulaženja ili izlaženja rastvora iz stanice, ovisno sa kojom je
koncentracijom saharoze preparat epidermisa luka bio tretiran. Onaj rastvor u kojem je plazmoliza tek
počela (jedva primjetno odvajanje protoplasta od staničnog zida) uzima se kao izotonični rastvor
(rastvor koji ima istu koncentraciju kao i stanični sok). Na osnovu ove koncentracije, prema podacima
iz tabele 2. očita se vrijednost osmotskog potencijala staničnog soka (str. 21).
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 3.

________________________________________________________________________ 19

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Tabela 1. Vrijednosti osmotskog potencijala staničnog soka u barima, na bazi tačke zamrzavanja
(preuzeto iz Meñedović i sar., 2006)
Tačka
zamrzavanja
(0C)
-0,0
-0,1
-0,2
-0,3
-0,4
-0,5
-0,6
-0,7
-0,8
-0,9
-1,0
-1,1
-1,2
-1,3
-1,4
-1,5
-1,6
-1,7
-1,8
-1,9
-2,0
-2,1
-2,2
-2,3
-2,4
-2,5
-2,6
-2,7
-2,8
-2,9
-3,0
-3,1
-3,2
-3,3
-3,4
-3,5
-3,6
-3,7
-3,8
-3,9
-4,0
-4,1
-4,2
-4,3
-4,4
-4,5
-4,6
-4,7
-4,8
-4,9
-5,0
-5,1
-5,2
-5,3
-5,4
-5,5
-5,6
-5,7
-5,8
-5,9

0
0,000
1,222
2,443
3,663
4,884
6,103
7,323
8,542
9,760
10,98
12,20
13,41
14,63
15,84
17,06
18,27
19,49
20,71
21,92
23,14
24,35
25,56
26,77
27,99
29,19
30,41
31,62
32,83
34,04
35,24
36,46
37,66
38,88
40,08
41,29
42,50
43,70
44,91
46,11
47,32
48,52
49,73
50,93
52,14
53,34
54,54
55,75
56,95
58,15
59,35
60,56
61,75
62,95
64,15
65,35
66,54
67,75
68,94
70,14
71,34

1
0,123
1,344
2,565
3,786
5,005
6,225
7,445
8,663
9,882
11,10
12,32
13,53
14,75
15,96
17,18
18,40
19,61
20,83
22,04
23,26
24,47
25,68
26,90
28,11
29,32
30,53
31,74
32,95
34,16
35,36
36,58
37,78
39,00
40,21
41,41
42,62
43,82
45,03
46,23
47,44
48,64
49,85
51,06
52,26
53,47
54,66
55,87
57,07
58,27
59,47
60,67
61,87
63,07
64,27
65,47
66,67
67,87
69,07
70,26
71,46

2
0,244
1,466
2,686
3,907
5,128
6,347
7,566
8,785
10,00
11,22
12,44
13,66
14,87
16,09
17,30
18,52
19,73
20,95
22,16
23,38
24,60
25,80
27,02
28,23
29,44
30,65
31,86
33,07
34,28
35,49
36,70
37,91
39,12
40,33
41,53
42,74
43,94
45,15
46,35
47,56
48,77
49,97
51,18
52,38
53,58
54,78
55,99
57,19
58,39
59,59
60,79
62,00
63,19
64,39
65,59
66,79
67,98
69,19
70,38
71,58

3
0,367
1,588
2,808
4,030
5,249
6,469
7,689
8,907
10,12
11,35
12,56
13,78
14,99
16,21
17,42
18,64
19,85
21,07
22,29
23,50
24,72
25,92
27,14
28,35
29,56
30,77
31,98
33,20
34,40
35,61
36,82
38,03
39,23
40,45
41,65
42,86
44,07
45,27
46,48
47,68
48,89
50,09
51,30
52,50
53,70
54,90
56,11
57,31
58,51
59,72
60,91
62,12
63,31
64,51
65,71
66,91
68,10
69,30
70,50
71,70

4
0,488
1,710
2,931
4,151
5,371
6,591
7,810
9,029
10,25
11,47
12,68
13,90
15,11
16,33
17,55
18,76
19,98
21,19
22,41
23,62
24,84
26,04
27,26
28,48
29,68
30,90
32,10
33,32
34,52
35,73
36,94
38,15
39,36
40,57
41,78
42,98
44,19
45,39
46,60
47,80
49,01
50,21
51,42
52,62
53,82
55,03
56,23
57,43
58,63
59,83
61,03
62,23
63,43
64,63
65,82
67,03
68,23
69,42
70,62
71,82

5
0,611
1,833
3,053
4,274
5,493
6,713
7,932
9,150
10,37
11,59
12,80
14,02
15,24
16,45
17,67
18,88
20,10
21,31
22,53
23,74
24,95
26,17
27,38
28,60
29,80
31,02
32,22
33,43
34,64
35,85
37,07
38,27
39,48
40,69
41,90
43,10
44,31
45,51
46,72
47,93
49,13
50,34
51,54
52,74
53,94
55,15
56,34
57,55
58,75
59,95
61,15
62,35
63,56
64,75
65,95
67,15
68,35
69,54
70,74
71,93

6
0,733
1,955
3,175
4,395
5,615
6,835
8,054
9,273
10,49
11,71
12,93
14,14
15,36
16,57
17,79
19,00
20,22
21,44
22,65
23,87
25,07
26,29
27,50
28,71
29,92
31,14
32,35
33,56
34,76
35,97
37,19
38,39
39,60
40,80
42,02
43,22
44,43
45,64
46,84
48,05
49,25
50,46
51,65
52,86
54,06
55,27
56,46
57,67
58,88
60,07
61,28
62,47
63,67
64,87
66,07
67,26
68,47
69,66
70,86
72,05

7
0,855
2,077
3,297
4,517
5,738
6,956
8,176
9,395
10,62
11,83
13,05
14,26
15,48
16,69
17,91
19,13
20,34
21,56
22,77
23,99
25,19
26,41
27,62
28,83
30,05
31,26
32,47
33,68
34,88
36,09
37,31
38,51
39,72
40,93
42,14
43,35
44,55
45,76
46,96
48,17
49,37
50,58
51,77
52,98
54,19
55,39
56,59
57,79
58,99
60,19
61,39
62,59
63,79
64,99
66,19
67,38
68,59
69,79
70,98
72,18

8
0,978
2,199
3,419
4,640
5,859
7,079
8,297
9,516
10,74
11,95
13,17
14,38
15,60
16,82
18,03
19,25
20,46
21,68
22,89
24,11
25,31
26,53
27,75
28,95
30,17
31,34
32,59
33,79
35,01
36,21
37,43
38,64
39,84
41,05
42,25
43,47
44,67
45,88
47,08
48,29
49,50
50,69
51,90
53,10
54,31
55,50
56,71
57,91
59,11
60,31
61,51
62,71
63,91
65,11
66,31
67,51
68,70
69,91
71,10
72,30

9
1,099
2,321
3,541
4,761
5,981
7,200
8,420
9,638
10,86
12,07
13,29
14,51
15,72
16,94
18,15
19,37
20,58
21,80
23,02
24,23
25,44
26,65
27,87
29,07
30,29
31,49
32,71
33,92
35,13
36,34
37,54
38,76
39,96
41,17
42,37
43,58
44,79
46,00
47,21
48,41
49,61
50,81
52,02
53,22
54,43
55,62
56,83
58,03
59,23
60,44
61,63
62,84
64,03
65,23
66,43
67,63
68,82
70,02
71,21
72,42

________________________________________________________________________ 20

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Tabela 2. Vrijednosti osmotskog potencijala i molarne koncentracije rastvora saharoze na bazi indeksa
loma svjetlosti (preuzeto iz Meñedović i sar., 1999)
Molarna
koncentracija
mol/dm3

Osmotski
potencijal
(bar)

Indeks
loma svj.
(nD20)

Molarna
koncentracija
mol/dm3

Osmotski
potencijal
(bar)

0,000
0,005
0,010
0,015
0,020
0,025
0,030
0,035
0,040
0,045
0,050
0,055
0,060
0,065
0,070
0,075
0,080
0,085
0,090
0,095
0,100
0,105
0,110
0,115
0,120
0,125
0,130
0,135
0,140
0,145
0,150
0,155
0,160
0,165
0,170
0,175
0,180
0,185
0,190
0,195
0,200
0,205
0,210
0,215
0,220
0,225
0,230
0,235
0,240
0,245
0,250
0,255
0,260
0,265
0,270
0,275
0,280
0,285
0,290
0,295

-0,00
-0,13
-0,26
-0,40
-0,54
-0,67
-0,80
-0,94
-1,07
-1,21
-1,34
-1,47
-1,61
-1,74
-1,87
-2,01
-2,14
-2,27
-2,41
-2,54
-2,67
-2,81
-2,95
-3,08
-3,21
-3,34
-3,47
-3,61
-3,75
-3,83
-4,01
-4,14
-4,27
-4,41
-4,54
-4,67
-4,81
-4,94
-5,03
-5,22
-5,36
-5,50
-5,64
-5,79
-5,94
-6,08
-6,22
-6,36
-6,50
-6,65
-6,79
-6,93
-7,07
-7,22
-7,36
-7,51
-7,65
-7,80
-7,94
-8,09

1,3503
1,3506
1,3508
1,3511
1,3513
1,3515
1,3518
1,3521
1,3524
1,3526
1,3529
1,3531
1,3534
1,3536
1,3538
1,3541
1,3543
1,3546
1,3548
1,3551
1,3553
1,3555
1,3558
1,3560
1,3563
1,3565
1,3567
1,3570
1,3572
1,3575
1,3577
1,3580
1,3582
1,3585
1,3587
1,3590
1,3592
1,3595
1,3597
1,3601
1,3603
1,3606
1,3608
1,3610
1,3613
1,3615
1,3618
1,3621
1,3623
1,3625
1,3627
1,3630
1,3632
1,3635
1,3637
1,3639
1,3642
1,3644
1,3647
1,3649

0,300
0,305
0,310
0,315
0,320
0,325
0,330
0,335
0,340
0,345
0,350
0,355
0,360
0,365
0,370
0,375
0,380
0,385
0,390
0,395
0,400
0,405
0,410
0,415
0,420
0,425
0,430
0,435
0,440
0,445
0,450
0,455
0,460
0,465
0,470
0,475
0,480
0,485
0,490
0,495
0,500
0,505
0,510
0,515
0,520
0,525
0,530
0,535
0,540
0,545
0,550
0,555
0,560
0,565
0,570
0,575
0,580
0,585
0,590
0,595

-8,24
-8,38
-8,53
-8,68
-8,82
-8,97
-9,12
-9,26
-9,41
-9,56
-9,70
-9,86
-10,00
-10,15
-10,30
-10,46
-10,62
-10,78
-10,94
-11,10
-11,25
-11,42
-11,58
-11,74
-11,89
-12,05
-12,22
-12,38
-12,53
-12,69
-12,85
-13,02
-13,18
-13,34
-13,50
-13,68
-13,84
-14,01
-14,17
-14,33
-14,50
-14,67
-14,83
-14,99
-15,15
-15,33
-15,49
-15,67
-15,84
-16,03
-16,18
-16,38
-16,56
-16,74
-16,93
-17,11
-17,28
-17,46
-17,65
-17,83

Indeks
loma
svj.
(nD20)
1,3652
1,3654
1,3657
1,3659
1,3662
1,3664
1,3667
1,3669
1,3671
1,3673
1,3677
1,3679
1,3682
1,3684
1,3687
1,3690
1,3692
1,3694
1,3697
1,3699
1,3702
1,3704
1,3707
1,3709
1,3712
1,3714
1,3716
1,3718
1,3721
1,3723
1,3725
1,3728
1,3730
1,3733
1,3735
1,3737
1,3740
1,3742
1,3745
1,3747
1,3750
1,3754
1,3756
1,3759
1,3761
1,3763
1,3766
1,3769
1,3771
1,3774
1,3777
1,3779
1,3781
1,3784
1,3786
1,3789
1,3791
1,3793
1,3795
1,3798

Molarna
koncentracija
mol/dm3

Osmotski
potencijal
(bar)

0,600
0,605
0,610
0,615
0,620
0,625
0,630
0,635
0,640
0,645
0,650
0,655
0,660
0,665
0,670
0,675
0,680
0,685
0,690
0,695
0,700
0,705
0,710
0,715
0,720
0,725
0,730
0,735
0,740
0,745
0,750
0,755
0,760
0,765
0,770
0,775
0,780
0,785
0,790
0,795
0,800
0,805
0,810
0,815
0,820
0,825
0,830
0,835
0,840
0,845
0,850
0,855
0,860
0,865
0,870
0,875
0,880
0,885
0,890
0,895

-18,00
-18,18
-18,37
-18,56
-18,74
-18,93
-19,12
-19,31
-19,49
-19,68
-19,86
-20,06
-20,24
-20,43
-20,61
-20,81
-20,99
-21,18
-21,37
-21,58
-21,77
-21,97
-22,16
-22,37
-22,56
-22,76
-22,95
-23,16
-23,35
-23,55
-23,74
-23,95
-24,15
-24,33
-24,59
-24,80
-25,01
-25,22
-25,44
-25,66
-25,87
-26,08
-26,30
-26,50
-26,72
-26,94
-27,15
-27,35
-27,55
-27,76
-27,96
-28,16
-28,36
-28,57
-28,77
-28,97
-29,17
-29,43
-29,68
-29,88

Indeks
loma
svj.
(nD20)
1,3800
1,3802
1,3805
1,3807
1,3810
1,3812
1,3815
1,3817
1,3819
1,3822
1,3824
1,3827
1,3829
1,3833
1,3835
1,3838
1,3840
1,3843
1,3845
1,3848
1,3850
1,3853
1,3855
1,3857
1,3860
1,3862
1,3864
1,3867
1,3869
1,3872
1,3874
1,3876
1,3879
1,3881
1,3884
1,3886
1,3888
1,3891
1,3893
1,3896
1,3898
1,3901
1,3903
1,3905
1,3908
1,3911
1,3914
1,3916
1,3918
1,3921
1,3923
1,3926
1,3928
1,3931
1,3933
1,3936
1,3938
1,3941
1,3943
1,3945

________________________________________________________________________ 21

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Vježba br. 4.

OBLICI PLAZMOLIZE

Uvod u vježbu:
Plazmoliza je pojava pri kojoj dolazi do skupljanja protoplasta i njegovog postepenog odvajanja od
staničnog zida. Do plazmolize dolazi kada se biljna stanica stavi u hipertonični rastvor (visokokonc.
rastvor). U tim okolnostima, u cilju izjednačenja koncentracija rastvora unutar i van stanice, voda iz
stanice difundira kroz staničnu membranu (plazmalemu) i razrijeñuje vanjski hipertonični rastvor.
Zbog gubitka vode, unutarnji sadržaj stanice se skuplja, što se manifestira plazmolizom, odnosno
odvajanjem protoplasta od staničnog zida.
Oblik plazmolize ovisi o viskoznosti protoplasta. Ako je viskoznost mala, protoplast se vrlo lako
odvaja od staničnog zida i poprima zaobljen oblik, smješten najčešće u sredini stanice. Takav tip
plazmolize naziva se konveksna plazmoliza. Kod stanica sa većom viskoznošću, protoplast se teže
odvaja od staničnog zida i na
nekoliko mjesta ostaje priljubljen
uz zid, te poprima tzv. konkavan
oblik (konkavna plazmoliza).
Oblik
plazmolize
gdje
je
protoplast na nekoliko mjesta
čvrsto vezan uz stanični zid
naziva se grčevita plazmoliza, a
javlja se kod stanica sa vrlo
viskoznim protoplastom.
Poseban oblik plazmolize, koji se
naziva kapasta plazmoliza, javlja
se u slučaju kada se biljna stanica nalazi u hipertoničnom rastvoru kalij - tiocijanata (1 M KSCN).
Tada dolazi do intrabilnosti, odnosno do postepenog ulaženja kalijevih i tiocijanat iona u
hijaloplazmu. Ovi ioni lako prolaze kroz plazmalemu, ali ne i kroz tonoplast koji ima izražajnije
svojstvo zaustavljanja njihovog kretanja u odnosu na plazmalemu. Ulaskom u hijaloplazmu navedeni
ioni snažno privlače molekule vode, što za posljedicu ima bubrenje hijaloplazme. Nabubreli dijelovi
hijaloplazme poput kape obavijaju vakuolu, te odatle i potječe naziv za ovaj tip plazmolize. Ako se
biljna stanica dulje izloži djelovanju rastvora kalij - tiocijanata, kapasta plazmoliza može preći u
tonoplast plazmolizu. U tom slučaju dolazi do priljubljivanja protoplasta uz stanični zid (uvjetovano
nastavkom bubrenja hijaloplazme), uz istodobno drastično smanjivanje sadržaja vode u vakuoli koja i
dalje ostaje u plazmoliziranom stanju (voda iz vakuole izlazi u hijaloplazmu u cilju razrijeñenja
vanjskog rastvora).
Ukoliko se plazmolizirana stanica stavi u vodu ili u hipotonični rastvor (rastvor manje koncentracije),
voda se vraća u stanicu i protoplast zauzima prvobitni položaj. Taj proces se naziva deplazmoliza.
Cilj vježbe:
Dokazati različite oblike plazmolize
Materijal i pribor:
Listovi podzemnog izdanka crnog luka (Allium cepa), žileti, pinceta, filter papir, kapaljka, predmetna i
pokrovna stakalca, mikroskop
Hemikalije:
1 M C12H22O11, 0.16 M CaCl2, 0.25 M KCl, 1M KSCN (kalijev tiocijanat)

________________________________________________________________________ 22

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Postupak:
– Isječke epidermisa ljuskastih listova crvenog luka (Allium cepa) potopiti zasebno u rastvor 0.16 M
CaCl2, 0.25 M KCl i 1 M KSCN.
– Nakon pola sata isječke epidermisa luka, rastvorene u rastvoru CaCl2 i KCl, staviti na predmetna
stakalca, nanijeti kap dest. vode, te promatrati izgled stanica pod mikroskopom.
– Filter papirom upiti dest. vodu i na isječke epidermisa dodati kap 1 M rastvora (saharoze).
– Dodatak rastvora saharoze (hipertonični rastvor) izazvat će različite oblike plazmolize kod stanica
epidermisa zavisno o tome da li su isječci bili uronjeni u rastvor CaCl2 ili u rastvor KCl.
– Sa isječcima epidermisa luka potopljenim u rastvoru 1 M KSCN, provesti sljedeći postupak:
isječke staviti na predmetno stakalce, pokriti pokrovnim stakalcem, te promatrati promjene pod
mikroskopom.
Očekivani rezultati:
Dodatak hipertoničnog rastvora (1 M rastvor saharoze) uzrokovat će u stanicama epidermisa luka
potopljenim u rastvorima KCl i CaCl2 različite oblike plazmolize. Djelovanjem rastvora saharoze na
isječke epidermisa luka koji su bili tretirani KCl, doći će do brzog odvajanja protoplasta od staničnog
zida jer jednovalentni ioni (K+) smanjuju viskoznost, čime protoplast postaje manje kompaktan. Kao
posljedica toga protoplast se lako odvaja od staničnog zida i poprima loptast izgled. Ovakav oblik
plazmolize naziva se konveksna plazmoliza.
Djelovanjem rastvora saharoze na isječke epidermisa luka koji su bili tretirani CaCl2, doći će do
sporijeg odvajanja protoplasta od staničnog zida jer dvovalentni ioni (Ca2+) povećavaju viskoznost. U
ovom slučaju, protoplast se slabije odvaja od zida, te na mnogim mjestima ostaje priljubljen uz zid.
Ovakav oblik plazmolize naziva se konkavna plazmoliza.
Promatranjem epidermisa luka, potopljenog u 1 M rastvor kalij - tiocijanata, pod mikroskopom uočit
će se pojava plazmolize koja je u početku konveksna, ali vrlo brzo zbog stvarajanja hidratacijskih
plašteva oko kalijevih iona, prelazi u kapastu plazmolizu. Poslije otprilike dvadesetak minuta
bubrenjem protoplasta ispuni se čitav prostor do staničnog zida, dok vakuola i dalje ostaje u
plazmoliziranom stanju. Ovaj oblik plazmolize naziva se tonoplast plazmoliza.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 4.

________________________________________________________________________ 23

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Vježba br. 5. VODNI POTENCIJAL I METODE NJEGOVOG ODREðIVANJA
Uvod u vježbu:
Status vode u biljkama se obično izražava vodnim potencijalom, a pod ovim pojmom se
podrazumijeva hemijski potencijal vode u biljci ili nekom njenom dijelu u usporedbi sa hemijskim
potencijalom čiste vode pri istoj temperaturi i atmosferskom pritisku (hemijski potencijal je slobodna
energija kojom raspolaže jedan mol neke suspstance, a izražava se u Pa). Budući da je hemijski
potencijal čiste vode jednak 0 MPa (pri atmosferskom pritisku od 101 kPa i temperaturi od 298 K),
vodni potencijal bilo kojeg rastvora će uvijek imati negativnu vrijednost.
Sa aspekta uzgoja biljaka, vrijednost vodnog potencijala je vrlo značajna jer pokazuje koju količinu
vode biljka, odnosno neki njen dio, može da primi.
Sposobnost primanja vode od strane biljke je tim veća što je negativnija vrijednost vodnog potencijala
u biljci. Voda se uvijek kreće iz područja višeg u područje nižeg vodnog potencijala, što znači da će
ukoliko je vodni potencijal u stanicama korijenovog sistema niži u odnosu na rastvor zemljišta, voda
ulaziti, a ne izlaziti iz korijena biljke (niži vodni potencijal podrazumijeva višu koncentraciju
rastvorenih supstanci u sustavu i obrnuto).
Za razumijevanje načina ulaska i izlaska vode iz biljke, vrlo je važno znati da bez obzira na odnos
vodnih potencijala unutar i van stanice, stanica može primati samo onoliko vode koliko joj unutrašnji
hidrostatski pritisak, koji se stvara u stanici uslijed ulaska vode, to dopusti. Naime ulaskom vode u
stanicu povećava se turgor, odnosno pritisak unutrašnjeg sadržaja stanice na stanični zid. Uslijed
djelovanja turgora, stanični zid se do izvjesne mjere rasteže i pri tome i sam sa svoje strane potiskuje
stanični sadržaj. Ovaj pritisak staničnog zida na unutrašnji sadržaj stanice se naziva zidni pritisak i on
je taj koji onemogućava neograničeno ulaženje vode u stanicu. On u suštini ne sprječava ulazak vode
već izbacuje višak vode napolje. Zidni pritisak i turgorski pritisak su u osnovi iste veličine samo su
suprotnih smjerova.
Teoretski gledano, da nema staničnog zida i turgorskog (a posljedično i zidnog) pritiska, stanica bi
prema zakonu osmoze mogla primati vodu iz razrijeñenijeg medija sve do momenta dok se ne
izjednače koncentracije sa obje strane membrane. Naravno da bi se stanica, zbog ograničenosti svog
volumena, od siline vode koja ulazi u nju u jednom momentu rasprsla. Zahvaljujući staničnom zidu,
odnosno postojanju turgorskog i zidnog pritiska, to se ne dogaña.
Sumarno, na status vode u biljci (vodni potencijal) istovremeno utiču dvije sile: osmotski pritisak i
turgor. Kada je osmotski pritisak veći od turgorskog voda će ulaziti u biljnu stanicu i obrnuto kada je
osmotski pritisak manji od turgorskog voda će izlaziti iz stanice. U trenutku izjednačavanja vrijednosti
ovih dvaju pritisaka ulazak i izlazak vode iz stanice je u ravnoteži.
Najčešće metode za mjerenje vodnog potencijala su ravnotežne metode: metoda na temelju promjene
mase i metoda po Šardakovu.
5.a) Odreñivanje vodnog potencijala ravnotežnom metodom na osnovu promjene mase
Uvod:
Odreñivanje vodnog potencijala biljnog tkiva ovom metodom je vrlo jednostavno. Odabrana biljna
tkiva se dovode u ravnotežu sa rastvorima poznatog vodnog potencijala na način da se uzorak tkiva
poznate mase stavi u niz rastvora različitog vodnog potencijala.
Tkiva koja imaju viši vodni potencijal od rastvora u kojem se nalaze gubit će masu zbog izlaženja
vode. Obrnuto, tkiva čiji je vodni potencijal niži od vodnog potencijala rastvora povećavat će svoju
masu zbog ulaženja vode. Ako tkivo ne mijenja masu, znači da je vrijednost vodnog potencijala
biljnog tkiva jednaka vrijednosti vodnog potencijala rastvora.

________________________________________________________________________ 24

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Budući da je vodni potencijal rastvora izvan biološkog sistema (npr. rastvor šećera u vodi),
proporcionalan osmotskom potencijalu (jer turgora nema), njegovu vrijednost je lako izračunati.
Za izračunavanje osmotskog potencijala takvih rastvora dovoljno je imati sljedeće podatke:
koncentraciju rastvora i apsolutnu temperaturu (K) sredine u kojoj se izvodi eksperiment.
Ako je poznata koncentracija rastvorenih materija u rastvoru, osmotski potencijal rastvora Ψπ se može
izračunati računskim putem na sljedeći način:
Ψπ = - c · R ·T
Ψπ
R
c
T

=
=
=
=

osmotski potencijal (Pa)
plinska konstanta (8,314 J K-1 mol-1)
koncentracija rastvora (mol m-3)
apsolutna temperatura (K) sredine u kojoj se izvodi eksperiment

Ako je poznata koncentracija rastvora, vrijednost osmotskog potencijala se može očitati iz tabele 2
(str. 21).
Cilj vježbe:
Odrediti vodni potencijal biljnog tkiva
Materijal i pribor:
Krtole krompira (Solanum tuberosum), epruvete, Petrijeve posude, vaga, nož, filter papir
Hemikalije:
1 M rastvor saharoze
Postupak:
– Od 1M rastvora saharoze napraviti seriju rastvora saharoze od 1 do 0,1 M na sljedeći način:
Rastvor
1M saharoze (ml)
dest. voda (ml)


Epruveta
1
10
0

2
9
1

3
8
2

4
7
3

5
6
4

6
5
5

7
4
6

8
3
7

9
2
8

10
1
9

Krtolu krompira isjeći na tanke diskove debljine 3-5 mm i izvagati ih.
Nakon vaganja isječke staviti u Petrijeve posude, u rastvore saharoze različitih koncentracija.
Sat vremena poslije, isječke izvaditi iz posudica, filter papirom odstraniti suvišnu vodu i ponovo
izvagati masu svakog isječka.
Usporediti mase isječka nakon oba vaganja, te na temelju tih podataka očitati osmotski, a time i
vodni potencijal rastvora iz tabele 2..

Očekivani rezultati:
Vodni potencijal biljnog tkiva jednak je vodnom potencijalu onog rastvora saharoze u kojem nije
došlo do promjene mase isječka nakon prvog i drugog vaganja. Takav rastvor se naziva izotoničan, a
vrijednost njegovog osmotskog, a time i vodnog potencijala očita se iz tabele 2 (str. 21).
5.b) Odreñivanje vodnog potencijala metodom po Šardakovu
Uvod:
Odreñivanje vodnog potencijala metodom po Šardakovu se temelji na odreñivanju promjene
koncentracije rastvora u kojem je odreñeno vrijeme stajalo biljno tkivo. Ovisno o vodnom potencijalu

________________________________________________________________________ 25

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

biljnog tkiva, rastvor će primati vodu iz tkiva (smanjit će se koncentracija rastvora, a time i gustoća) ili
će dio vode iz rastvora ući u biljno tkivo (povećat će se koncentracija rastvora). Ako se koncentracija
rastvora ne promijeni, to znači da nije bilo neto-kretanja vode u tkivo i iz tkiva, odnosno da je vodni
potencijal rastvora jednak vodnom potencijalu biljnog tkiva.
Odnos izmeñu vodnog potencijala rastvora i biljnog tkiva može se utvrditi kada se kap iz originalnog
rastvora stavi u rastvor iste koncentracije u kojem je stajalo biljno tkivo. Kap će u navedenom rastvoru
padati, podizati se prema površini ili se zadržati na istom mjestu, ovisno o tome da li je prethodno
došlo do promjene koncentracije rastvora uslijed stavljanja biljnog tkiva.
Cilj vježbe:
Odrediti vodni potencijal biljnog tkiva
Materijal i pribor:
Listovi neke biljke (Tradescantia zebrina), metalni bušač u obliku prstena, laboratorijska čaša, 2 stalka
za epruvete, 21 epruveta, kapaljka, 2 pipete od 10 ml, vaga, filter papir
Hemikalije:
1 M rastvor saharoze, metilenski rastvor
Postupak:
– Od osnovnog 1M rastvora saharoze napraviti seriju rastvora saharoze od 1 do 0.1 M na istovjetan
način kao i u prethodnoj vježbi.
– Po 5 ml iz svake epruvete pipetom prenijeti u drugu epruvetu, odnosno tekućinu iz svake epruvete
(10 ml) raspodijeliti na dva jednaka dijela (2 x 5 ml). Jednu seriju epruveta sa rastvorima saharoze
poznate koncentracije staviti u jedan stalak, a drugu seriju u drugi.
– List otkinuti sa ispitivane biljke, metalnim bušačem napraviti isječke lista i izvagati ih. Odmah
potom u svaku epruvetu u prvom stalku staviti po jedan isječak lista poznate mase. U svaku
epruvetu u drugom stalku staviti po kap metilenskog modrila i promiješati.
– Nakon tačno sat vremena iz prve epruvete izvaditi isječak lista i u epruvetu kapaljkom dodati kap
metilenskog rastvora iz prve epruvete, ali iz drugog stalka. Vrlo je važno kap pomoću kapaljke
staviti u sredinu epruvete kako bi se moglo pratiti kretanje kapi u epruveti.
– Istovjetan postupak potom ponoviti i sa preostalim epruvetama, odnosno rastvorima saharoze.
– Promatrati kretanje kapi originalnog rastvora u epruvetama u kojima je prethodno bio isječak lista,
te na temelju toga donijeti zaključke.
Očekivani rezultati:
Rastvor saharoze u kojem nije došlo do pomicanja kapi nakon provedenog postupka ima isti vodni
potencijal kao i biljno tkivo (lisni isječak biljke Tradescantia zebrina). Vrijednost njegovog
osmotskog, a time i vodnog potencijala očita se iz tabele 2.

________________________________________________________________________ 26

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 1.

Uticaj fizičkih i hemijskih reagensa na propustljivost membrane

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Koja je osnovna funkcija stanične membrane i od kojih grañevnih komponenti se membrana
sastoji?
2. Objasnite uticaj kiselina i baza na selektivnu propustljivost membrane.
3. Objasnite zaštitno djelovanje saharoze na stabilnost membrane.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 27

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 2.

Osmoza

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Definirajte pojam osmoze.
2. Objasnite funkciju celofana u improvizovanom Pfefferovom osmometru.
3. Definirajte pojam hipertoničnog, hipotoničnog i izotoničnog rastvora.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 28

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 3.

Mjerenje osmotskog potencijala staničnog soka

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Objasnite pojam osmotskog potencijala.
2. S poljoprivrednog aspekta, zbog čega je važna vrijednost osmotskog potencijala?
3. Objasnite princip rada refraktometra.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 29

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 4.

Oblici plazmolize

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Definirajte pojam plazmolize.
2. Objasnite razliku izmeñu konkavne, konveksne i tonoplast plazmolize.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 30

Fiziologija biljaka - praktikum

Transport materija kroz staničnu membranu

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 5.

Vodni potencijal i metode njegovog odreñivanja

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Definirajte pojam vodnog potencijala.
2. Objasnite razliku izmeñu turgora i osmotskog pritiska.
3. Zbog čega vodni potencijal ima negativnu vrijednost?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 31

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

II. VODNI REŽIM BILJKE (PROMET VODE U BILJCI)
Pod vodnim režimom biljke podrazumijeva se cjelokupni promet vode u biljci, a isti obuhvaća
primanje, transport i odavanje vode iz biljke.
Većina biljaka, vodu sa rastvorenim mineralnim materijama prima putem korijenovih dlačica
procesom osmoze, pri čemu voda u cilju izjednačavanja koncentracija prelazi iz razrijeñenijeg medija
(rastvora zemljišta) u koncentrirani medij (korijenove dlačice).
Transport vode u biljci se dijelom odvija ekstavaskularno (od stanice do stanice), a dijelom vaskularno
(kroz provodna tkiva).
Ekstravaskularni transport vode u biljci predstavlja transport na male udaljenosti. Primjer takvog
transporta je transport vode od korijenovih dlačica do endodermisa primarne kore korijena. Pokretačka
sila u ovom transportu je razlika vodnog potencijala izmeñu stanica.
Vaskularni transport vode u biljci podrazumijeva transport vode na veće udaljenosti. Primjer takvog
transporta je transport vode od centralnog cilindra korijena do listova biljke kroz provodno tkivo
ksilem. Kada voda doñe u ksilem, njeno ascendentno kretanje prema listovima je moguće zahvaljujući
dvomotornom mehanizmu kojeg sačinjavaju usisavajuća sila transpiracije i korijenov pritisak.
Usisavajuća sila transpiracije je glavni pokretač vodnih tokova, a nastaje kao rezultat isparavanja vode
iz lista u atmosferu. Jasnije rečeno, u cilju izjednačavanja koncentracije vode u listu i vanjskoj
atmosferi, biljka transpiracijom gubi vodu. Posljedica toga je manjak vode u stanicama lista i stvaranja
jake usisavajuće sile, uslijed čega dolazi do povlačenja vode iz korijena prema listu. Zbog kohezionog
karaktera vode i sposobnosti njene adhezije na zidove ksilemskih elemenata vodeni stupac se nikad ne
prekida. Kada voda doñe u list, vrlo mali dio se u koristi za proces fotosinteze, a veći dio difuzijski
izlazi iz lista u vanjsku okolinu. Korijenov pritisak, dodatno pospješuje uzlazno kretanje vode prema
listovima, iako isti u tome nema veliki značaj. Razlog tome je što ova sila ni izbliza nije dovoljna da
bi savladala razliku vodnog potencijala izmeñu atmosfere i stanica korijena (korijenov pritisak nastaje
kao rezultat nakupljanja osmotski aktivnih materija u ksilemu korijena).
Odavanje, odnosno izlučivanje vode iz biljke može se odvijati transpiracijom (u obliku vodene pare),
gutacijom (u obliku tekućine) i suzenjem (u obliku tekućine - suza).
Pod transpiracijom se podrazumijeva odavanje vode sa svih nadzemnih dijelova biljke u vanjsku
okolinu u obliku vodene pare. Ovisno od pozicije transpiracijske površine razlikuje se lenticelarna,
kutikularna i stomatalna transpiracija. Odavanje vode kroz lenticele ili kroz kutikulu, koja je
nepropusna za vodu, je zanemarivo i najveći dio transpiracije odvija se preko stoma. Značaj
transpiracije je u tome što omogućava neprekidan tok vode od korijena do listova i što štiti biljku od
prekomjernog zagrijavanja. Pokretačka snaga transpiracije je gradijent vodnog potencijala izmeñu
korijena, nadzemnih dijelova biljke i nezasićene atmosfere.
Gutacija je proces odavanja vode u obliku kapljica sa rubnih površina listova. Javlja se u vrijeme
visoke relativne vlage zraka, kada su uvjeti za primanje vode optimalni, a za odavanje vode putem
transpiracije minimalni (npr. noću i danju u tropskim kišnim šumama). U takvim okolnostima, gutacija
preuzima funkciju transpiracije osiguravajući time ravnotežu vodnog režima i neprekidan protok vode
kroz biljku.
Suzenje je proces odavanja vode iz biljke u tekućem obliku, ali na mjestu mehaničke povrede (rane na
biljci). Odavanje vode nije uvjetovano gradijentom vodnog potencijala, već nastaje pod uticajem
pritiska korijena.

________________________________________________________________________ 32

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Vježba br. 1. ODREðIVANJE SADRŽAJA SLOBODNE, HIGROSKOPSKE I UKUPNE
VODE U BILJNOM MATERIJALU
Uvod u vježbu:
Velika potreba za vodom i ključna uloga vode u fiziološkim procesima u biljci čine vodu osnovnom i
nezamjenjivom komponentom u biljci. Voda predstavlja medij u kojem se odvija transport metabolita
u stanici i kroz biljku u cjelini, univerzalni je rastvarač, neposredni je učesnik u mnogim hemijskim
reakcijama, omogućava održavanje strukturnog jedinstva stanice, te štiti biljku od prekomjernog
zagrijavanja.
U biljci se nalazi slobodna i vezana voda. Pod pojmom slobodne (transpiracijske) vode podrazumijeva
se voda koja struji od korijena, preko stabljike, do lišća gdje potom isparava. Slobodna voda se nalazi
u vakuolama, meñustaničnim prostorima i adsorbirana na površini tkiva. Njena uloga je prvenstveno
vezana za transport materija iz korijena u nadzemne organe biljke, te za reguliranje topline biljke.
Pod pojmom vezane vode podrazumijeva se voda vezana za različite spojeve u protoplastu i ona u
pravilu čini 4 - 7 % ukupne vode u biljci. Vezana voda može biti osmotski vezana (vezana za ione i
male molekule), koloidno vezana (vezana za koloidne micele) i higroskopski vezana voda (čvrsto
adsorbirana voda).
1.a) Odreñivanje sadržaja slobodne vode
Uvod:
Najjednostavniji način odreñivanja slobodne vode u biljnom materijalu jest sušenje na sobnoj
temperaturi. Nedostatak ove metode je dugo vrijeme potrebno za isparavanje slobodne vode (i do
nekoliko dana). Sušenje biljnog materijala se može obavljati i u sušnicima na temperaturi 50 - 600C,
čime se znatno smanjuje vrijeme odvijanja postupka. Količina uzorka koja se uzima za sušenja varira
zavisno od biljnog materijala i sadržaja vlage u njemu, ali se u pravilu te vrijednosti kreću od 50 do
200 g.
Cilj vježbe:
Odrediti sadržaj slobodne vode u biljnom materijalu
Materijal i pribor:
Biljni materijal, skalper, Petrijeve posude, sušnica, analitička vaga
Postupak:
– Uzorak biljnog materijala usitniti skalperom, izmjeriti na vagi, prenijeti u Petrijeve posudice i
sušiti u sušioniku na temperaturi 50 - 600C.
– Vrijeme trajanja sušenja zavisi od količine vlage u uzorku (može trajati i do 24 sata).
– Sušenje se prekida u momentu postizanja konstantne mase (kada dva uzastopna mjerenja pokažu
istu masu).
– Razlika u masi izmeñu početnog i krajnjeg mjerenja predstavlja masu slobodne vode.
– Sadržaj slobodne vode u biljnim dijelovima se izražava u procentima, te je potrebno rezultate
dobivene vaganjem uzorka prije i nakon sušenja uvrstiti u sljedeću formulu:
% slobodne vode =

m 1 ⋅ 100
m

m1 - razlika izmeñu prvobitne mase i mase poslije sušenja
m - prvobitna masa (masa prije sušenja)

________________________________________________________________________ 33

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

1.b) Odreñivanje sadržaja higroskopske i ukupne vode
Uvod:
Higroskopska voda predstavlja čvrsto adsorbiranu vodu koja je mehanički vezana za biljnu materiju i
koja je biljkama potpuno nedostupna. Odreñivanje higroskopske vode se zasniva na sušenju biljnog
materijala na temperaturi od 105 do 1300C, pri kojoj higroskopska voda isparava.
Cilj vježbe:
Odrediti sadržaj higroskopske vode u biljnom materijalu
Materijal i pribor:
Biljni materijal (listovi, kora sjeme...), skalper, Petrijeve posude, sušnica sa automatskom regulacijom
temperature, analitička vaga, eksikator
Postupak:
– Biljni materijal, kojem je prethodno odreñen sadržaj slobodne vode, izmjeriti na analitičkoj vagi,
prenijeti u Petrijeve posude i sušiti u sušnici na temperaturi 1300C.
– Sušenje se prekida u momentu postizanja konstantne mase (kada dva uzastopna mjerenja pokažu
istu masu, otprilike potrebno od 3 do 5 sati). Za vrijeme sušenja Petrijeve posude držati bez
poklopca.
– Poslije sušenja, posude još u sušioniku poklopiti i staviti u eksikator na hlañenje u trajanju od sat
vremena. Nakon toga izmjeriti masu ohlañenog materijala.
– Razlika izmeñu prvog i drugog mjerenja predstavlja masu higroskopske vode.
– Sadržaj higroskopske vode izražava se u procentima, te je potrebno rezultate dobijene vaganjem
uzorka prije i nakon sušenja treba uvrstiti u sljedeću formulu:
% higroskopske vode =

m 1 ⋅ 100
m

m1 - razlika izmeñu prvobitne mase i mase poslije sušenja na 1300C
m - prvobitna masa (masa uzorka nakon sušenja na temperaturi 50 - 600C)
Kada su poznati sadržaji slobodne i higroskopske vode može se odrediti procentualna
zastupljenost ukupne vode u biljnom materijalu, i to na sljedeći način:
% ukupne vode = x + y -

x⋅y
100

x - sadržaj slobodne vode (%)
y - sadržaj higroskopske vode (%)
Poznavajući sadržaj ukupne vode preko sljedeće formule može se odrediti procent suhe materije u
biljnom materijalu:
% suhe materije = 100 - % ukupne vode
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 1.

________________________________________________________________________ 34

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Vježba br. 2. DOKAZIVANJE TRANSPIRACIJE POMOĆU „KOBALTNOG PAPIRA“
Uvod u vježbu:
Kada je suh, kobaltni papir (filter papir potopljen u 5% rastvor CoCl2) je modre boje, no u dodiru s
vlagom poprima ružičastu boju. Ovo svojstvo kobalt papira može se iskoristiti za dokazivanje
transpiracije.
Cilj vježbe:
Demonstrirati transpiraciju
Materijal i pribor:
Listovi biljke (Begonia sp., Tradescantia zebrina, Helianthus annus...), filter papir, plastične folije ili
staklene ploče, spajalice, pinceta
Hemikalije:
5% CoCl2
Postupak:
– Filter papir potopiti u 5% rastvor CoCl2.
– Pincetom izvaditi papir i ostaviti ga na sušenje.
– Dobro osušene komadiće (kada postane modre boje) pomoću pincete prenijeti na lice i naličje lista.
– List prekriti plastičnom folijom ili ga staviti izmeñu dvije staklene ploče kako bi se zaštitio od
djelovanja vlage iz zraka.
– Pričvrstiti list pomoću spajalica i pratiti promjene.
Očekivani rezultati:
Vodena para koja se oslobaña iz lista preko stoma, vlaži filter papir i izaziva njegovu promjenu boje iz
modre u ružičastu. Vrijeme potrebno za promjenu boje kobaltnog papira ukazuje na brzinu gubitka
vode transpiracijom. Ovom metodom može se odrediti i razlika u jačini transpiracije sa lica i naličja
lista jer će se boja kobaltnog papira prije promijeniti na strani gdje je veći broj stoma (na naličju).
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 2.

________________________________________________________________________ 35

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Vježba br. 3. ODREðIVANJE INTENZITETA TRANSPIRACIJE
Uvod u vježbu:
Intenzitet transpiracije predstavlja količinu vode odavane transpiracijom po jedinici lisne površine u
odreñenom vremenskom periodu. Najčešće je korišten pokazatelj transpiracije, a izražava se u g
(vode) dm-2 h-1.
3.a) Odreñivanje intenziteta transpiracije vaganjem
Uvod:
Količina odavane vode transpiracijom može se utvrditi vaganjem biljnog materijala u odreñenim
vremenskim periodima. Ova metoda se zasniva na odreñivanju razlike u masi ispitivanog biljnog
materijala na početku i kraju ispitivanja, pri čemu je smanjenje mase biljaka uvjetovano gubitkom
vode procesom transpiracije.
Cilj vježbe:
Odrediti intenzitet transpiracije
Materijal i pribor:
Listovi biljke, bočica, pinceta, kapaljka, analitička vaga
Hemikalije:
Ulje
Postupak:
– Listove ili izdanak biljke, pomoću pincete, uroniti u bočicu napunjenu vodom.
– U bočicu kapaljkom dodati par kapi ulja kako bi se spriječilo isparavanje vode sa površine
evaporacijom.
– Bočicu sa biljnim materijalom izvagati na analitičkoj vagi.
– Poslije toga bočicu izložiti svjetlosti, te za sat vremena ponoviti vaganje.
– Razlika u masi bočice sa biljnim materijalom predstavlja količinu vode izgubljene transpiracijom.
– Kada je vaganje završeno, odrediti površinu biljnog materijala.
– Razlika u masi biljnog materijala izmeñu dva vaganja predstavlja količinu vode izgubljene
transpiracijom. Budući da se intenzitet transpiracije izražava u gramima vode dm-2 h-1, za njegovo
izračunavanje potrebno je dobivene podatke uvrstiti u sljedeću formulu:
IT =

m1 - m 2
t ⋅P

IT - intenzitet transpiracije (g dm-2 h-1)
m1 - početna masa bočice sa biljnim materijalom (g)
m2 - krajnja masa bočice sa biljnim materijalom (g)
t - vrijeme mjerenja (h)
P - površina listova (dm2)
3.b) Odreñivanje intenziteta transpiracije pomoću “U“ cijevi
Uvod:
Odreñivanje količine transpirirane vode pomoću “U“ cijevi takoñer se zasniva na odreñivanju razlike
u masi ispitivanog biljnog materijala na početku i kraju ispitivanja. Rezultati dobiveni izvoñenjem ove

________________________________________________________________________ 36

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

metode su znatno precizniji u odnosu na prethodnu metodu jer je biljni materijal dobro učvršćen čime
se izbjegava mogućnost uticaja na rezultate uslijed pomjeranja uronjenog biljnog materijala u vodi.
Cilj vježbe:
Odrediti intenzitet transpiracije
Materijal i pribor:
Grančica sa listovima, staklena “U“ cijev, makaze, gumeni zapušači, analitička vaga, vata, vosak
Hemikalije:
Vosak
Postupak:
– Biljni materijal (grančicu) pod vodom skratiti na potrebnu dužinu kako bi se spriječio ulazak zraka
u ksilemske elemente.
– Lisnu dršku provući kroz otvor gumenog zapušača, obaviti vatom i zaliti voskom.
– Zapušačem zatvoriti jedan krak “U“ cijevi prethodno napunjen vodom, a drugi krak cijevi zatvoriti
zapušačem bez otvora.
– Tako pripremljenu “U“ cijev izvagati na analitičkoj vagi, izložiti je sat vremena jakom intenzitetu
svjetlosti, te zatim ponoviti vaganje.
– Razlika u masi biljnog materijala izmeñu dva vaganja predstavlja količinu vode izgubljene
transpiracijom.
– Nakon toga odrediti površinu biljnog materijala preko koje je izvršena transpiracija, metodom
konture lista na papiru ili nekim drugim postupkom ovisno o obliku lisne površine.
-2 -1
– Intenzitet transpiracije izražava se u g dm h , te je za njegovo izračunavanje potrebno izračunate
podatke uvrstiti u sljedeću formulu:
IT =

m1 - m 2
t ⋅P

IT - intenzitet transpiracije (g dm-2 h-1)
m1 - početna masa“U“ cijevi sa biljnim materijalom (g)
m2 - krajnja masa “U“ cijevi sa biljnim materijalom (g)
t - vrijeme mjerenja (h)
P - površina listova (dm2)
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 3.

________________________________________________________________________ 37

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Vježba br. 4. ODREðIVANJE BROJA I VELIČINE STOMA
Uvod u vježbu:
Stome su posebni otvori epidermisa lista čija je prvenstvena funkcija reguliranje prometa vode u
biljkama. Otvaranjem stoma omogućava se isparavanje vode sa površine lista u nezasićenu vanjsku
atmosferu, dok se zatvaranjem stoma, pri oskudnoj opskrbi vodom, otežava isparavanje vode. Kroz
stome se odvija i razmjena plinova CO2 i O2 u procesima fotosinteze i disanja.
Otvor stome ograničen je stanicama zatvaračicama o čijoj funkciji znatno ovisi mehanizam otvaranja i
zatvaranja stoma. Naime, kada je vodni potencijal u stanicama zatvaračicama niži u odnosu na vodni
potencijal okolnih stanica, voda iz okolnih stanica ulazi u stanice zatvaračice, povećava turgorski
pritisak u njima, što posljedično dovodi do otvaranja stoma. Ulaženje vode u stanice zatvaračice je
povezano sa činjenicom što one, u odnosu na okolne stanice, sadrže hloroplaste i fotosintetski su
aktivne. Kao rezultat toga, u tim stanicama se stvara šećer što povećava osmotski pritisak u njima.
Povećanje osmotskog pritiska podrazumijeva smanjenje vodnog potencijala, a to dovodi do ulaženja
vode u te stanice i posljedično do otvaranja stoma.
Odreñivanje broja i veličine stome je značajno za razumijevanje transpiracije, jer o grañi i veličini
stoma, njihovoj gustoći i rasporedu znatno ovisi promet i količina odavane vode iz biljke.
Cilj vježbe:
Odrediti broj, veličinu i udio svih stoma u ukupnoj površini lista
Materijal i pribor:
List kukuruza (Zea mays) ili neke druge biljke, makaze, ljepljiva traka, predmetno stakalce,
mikroskop, okularni mikrometar
Hemikalije:
Bezbojni lak za nokte
Postupak:
– Bezbojni lak za nokte nanijeti na površinu naličja lista.
– Kad se lak prosuši, na naličje lista nalijepiti ljepljivu traku i naglo povući. Na ovaj način dobiva se
otisak epidermisa lista.
– Otisak staviti na premetno stakalce, te promatrati pod mikroskopom.
– Promatrajući otisak epidermisa lista pod mikroskopom može se odrediti broj stoma u vidnom
polju, kao i njihov raspored. U viših biljaka postoje dva osnovna tipa rasporeda stoma:
graminejski tip (prisutan u listu kukuruza i drugih jednosupnica) i Amaryllis tip (karakterističan
za dikotiledone biljke). Stome Amaryllis tipa imaju bubrežasti oblik, dok su stome graminejskog
tipa u obliku tikve što se uočava u promatranom preparatu.
– Nakon utvrñivanja rasporeda stoma, pomoću okularnog mikrometra mogu se izvršiti i mjerenja
dužine i širine stominog otvora. Okularni mikrometar predstavlja okruglu staklenu pločicu na kojoj
se nalazi razmjernik 5 mm koji je podijeljen na 50 jednakih dijelova.
– Prije rada sa okularnim mikrometrom potrebno je izvršiti njegovo baždarenje pomoću objekt
mikrometra. Objekt mikrometar je predmetno stakalce na kojem se nalazi ugravirana skala dužine
1 mm podijeljena na 100 jednakih dijelova (rastojanje izmeñu dva podioka iznosi 10 µm).
– Postupak baždarenja provodi se na sljedeći način:
Okular mikrometar se postavi u okular, a objekt mikrometar na stalak mikroskopa ispod objektiva
(povećanje x 40).
Posmatrajući kroz okular, objekt mikrometar se podesi tako da se podudare prve lijeve crte na
objekt i okular mikrometru.

________________________________________________________________________ 38

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

U vidnom polju mikroskopa se zatim traži sljedeće mjesto podudaranja podioka na objekt
mikrometru sa podiokom na okular mikrometru.
Na osnovu tog podatka izračuna se faktor uvećanja i to preko sljedeće formule:
Faktor uvećanja (F) =


broj podioka na objekt mikrometru
⋅ 10 µm.
broj podioka na okular mikrometru

Objekt mikrometar skinuti sa stalka, a na njegovo mjesto staviti preparat sa stomama.
Očitati vrijednosti za polovinu dužine i širine promatrane stome.
Vrijednosti očitane na okularnom mikrometru treba korigirati s obzirom na prethodno izračunati
faktor povećanja.
Za izračunavanje površine stome potrebno je korigirane vrijednosti uvrstiti u sljedeću formulu:
Ps = a ⋅ b ⋅ π
Ps - površina stome
a - polovina širine stome
b - polovina dužine stome
Udio svih stominih otvora u ukupnoj površini lista izražava se u procentima, a izračunava se
pomoću sljedeće formule:
% udio =

Ps ⋅ Bst
⋅ 100
Pvp

Ps - površina stome
Bst - broj stoma u vidnom polju
Pvp - površina vidnog polja (r2π)
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 4.

________________________________________________________________________ 39

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Vježba br. 5. DOKAZIVANJE GUTACIJE
Uvod u vježbu:
Gutacija je proces odavanja vode u obliku kapljica sa rubnih površina listova. Javlja se u vrijeme
visoke relativne vlage zraka, kada su uvjeti za primanje vode optimalni, a za odavanje vode putem
transpiracije minimalni (npr. noću i danju u tropskim kišnim šumama). U takvim okolnostima, gutacija
preuzima funkciju transpiracije osiguravajući time ravnotežu vodnog režima i neprekidan protok vode
kroz biljku.
Odavanje tekućine gutacijom odvija se kroz hidatode koje predstavljaju malu skupinu parenhimskih
stanica bez hloroplasta, smještenih većinom na rubovima lista. S obzirom na uticaj pri odavanju vode
iz biljke, hidatode mogu biti pasivne i aktivne. Pogonska sila za odavanje vode pasivnim hidatodama
je pritisak korijena i takve hidatode većinom se nalaze kod biljaka iz porodice trava. Pogonska sila za
odavanje vode aktivnim hidatodama (žljezdaste dlake i većina epidermskih hidatoda) je djelovanje
vodnih žlijezda čiji je rad neovisan o pritisku korijena.
Cilj vježbe:
Demonstrirati gutaciju
Materijal i pribor:
Sjeme pšenice (Triticum vulgare), Petrijeve posude, filter papir, kvarcni pijesak, posude za gajenje
biljaka, stakleno zvono
Hemikalije:
Vazelin
Postupak:
– Sjeme pšenice staviti na vlažan filter papir u Petrijevim posudama radi klijanja.
– Kada proklije, sjeme prenijeti u posude za gajenje biljaka prethodno napunjene kvarcnim
pijeskom.
– Klijance uzgajati po sistemu pješčanih kultura.
– Nakon otprilike sedam dana, kada klijanci dostignu visinu od 3 cm, započeti sa izvoñenjem
vizualno vidljivog dijela eksperimenta dokazivanja gutacije. Klijance obilno zaliti vodom, staviti
stakleno zvono preko posude sa klijancima, te rubove premazati vazelinom čime se osigurava
visoka relativna vlaga zraka ispod zvona.
– Promatrati i zabilježiti novonastale promjene.
Očekivani rezultati:
Nakon pokrivanja posude sa klijancima staklenim zvonom, zrak ispod zvona vrlo brzo postaje zasićen
vodenom parom. Zbog zasićenosti zraka vlagom nije moguće odavanje vode iz biljke procesom
transpiracije, te klijanci da bi održali neprekidno strujanje vode kroz biljku, odavaju vodu procesom
gutacije u vidu kapljica, kroz hidatode smještene na rubovima lista.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 5.

________________________________________________________________________ 40

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Vježba br. 6. DOKAZIVANJE SUZENJA
Uvod u vježbu:
Suzenje ili plač je odavanje vode iz ozlijeñenih dijelova biljke pod uticajem pritiska korijena. Pojava
„suzenja“ je uočljiva kad se stabljika biljke odreže neposredno iznad površine tla, uslijed čega na
mjestu reza ubrzo dolazi do odavanja tekućine. Što je mjesto ozljede udaljenije od korijena, to je
odavanje tekućine slabije. Putem suzenja iz biljke može isteći velika količina vode. Tako npr. u
proljeće prilikom rezidbe vinove loze može iz mjesta reza iscuriti jedna litra, a iz breze čak pet litara
tekućine u roku 24 sata. Uzrok ovog oblika odavanja vode je pritisak korijena koji se čak može i
izmjeriti ako se na odrezanu biljku postavi odgovarajući manometar.
Pritisak korijena nastaje uslijed nakupljanja osmotski aktivnih supstanci u ksilemu, što za posljedicu
ima stvaranje pozitivnog hidrostatskog pritiska. Stvoreni hidrostatski pritisak potaknut će kretanje
vode iz rizosferne zone gdje je koncentracija voda veća, prema mjestu ozljede, gdje je koncentracija
vode manja. To kretanje molekula vode biti će brže ukoliko je hidrostatski pritisak, odnosno pritisak
korijena veći.
Cilj vježbe:
Demonstrirati „suzenje“ kod biljaka
Materijal i pribor:
Korijen mrkve (Daucus carota), bušač za plutene čepove, gumeni čep sa umetnutom staklenom
cjevčicom sa mjernom skalom, stativ za fiksiranje, plastična posuda, flomaster
Hemikalije:
1 M rastvor saharoze, metilensko modrilo
Postupak:
– Na gornjem dijelu korijena mrkve, pomoću bušača napraviti jamicu tolike dubine da je čep može u
potpunosti zatvoriti.
– Korijen mrkve učvrstiti na stativ tako da veći dio korijena bude stalno uronjen u posudu sa vodom.
– U jamicu naliti rastvor saharoze kojem je dodano metilensko modrilo.
– Čepom, kroz koji je provučena graduirana cjevčica, zatvoriti otvor jamice.
– Na cjevčici flomasterom označiti visinu stupca obojene tekućine.
– Pratiti promjene nastale uslijed uranjanja korijena mrkve u posudu sa vodom.
Očekivani rezultati:
Dodatkom 1 M rastvora saharoze u jamicu povećava se konc. osmotski aktivnih materija u ksilemu
korijena. To će inicirati stvaranje pozitivnog hidrostatskog pritiska uslijed čega će voda iz posude
ulaziti u korijen. Vizualno se to manifestira podizanjem nivoa obojene tekućine u graduiranoj
cjevčici.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 6.

________________________________________________________________________ 41

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Vježba br. 7. PROVODLJIVOST DRVENASTIH STABLJIKA ZA VODU
Uvod u vježbu:
Transport vode u biljci može se odvijati ekstavaskularnim (od stanice do stanice) i vaskularnim putem
(preko provodnih tkiva). Vaskularni transport vode u biljci podrazumijeva transport vode na veće
udaljenosti. Primjer takvog transporta je transport vode od centralnog cilindra korijena do listova
biljke kroz ksilem. Elementi koji grade ksilem (traheje i traheide) su izgrañeni na način da prave što
manju smetnju protoku materija. Traheide su mrtve, pojedinačne, izdužene stanice, sa lokalno
zadebljalim, lignificiranim staničnim zidovima, u kojima se nalaze brojne jamice ili perforacije. U
području jamica nema sekundarnog zida, a primarni stanični zid je tanak i porozan što omogućuje da
se kroz te pore ostvaruje difuzijski prijenos vode. Traheje se sastoje od niza mrtvih stanica koje su
kraće i šire od traheida. Izmeñu traheja poprečni zidovi su perforirani, tako da traheje poprimaju oblik
cijevi kroz koje je olakšan transport vode u ascedentnom uzlaznom smjeru. Elementi ksilema u suštini
predstavljaju pasivni provodni sustav kroz koji se provodi voda od korijena do listova, a pogonska
snaga za njen transport je usisavajuća sila transpiracije.
Provodljivost za vodu nije istovjetna kod svih stabljika. Brzina kretanja vode u stabljici ovisi
prvenstveno o grañi provodnih elemenata. U stabljikama čiji se ksilem sastoji samo od traheida znatno
će se sporije odvijati prijenos vode. Otpor gibanju vode kroz traheide znatno je veći nego u trahejama,
što je uvjetovano anatomskom grañom tih elemenata.
Cilj vježbe:
Usporediti provodljivost kod različitih drvenastih stabljika
Materijal i pribor:
Svježe grane crnogorice (Pinus sp.), bjelogorice (Tilia sp.) i povijuše (Clematis sp.), stakleni balon sa
tri nastavka, gumene cijevi, tri Erlenmayerove tikvice sa širokim grlom, stalak sa hvataljkama, lijevak
Postupak:
– Grančicu crnogorice, bjelogorice i povijuše promjera oko 1 - 1.5 cm odrezati pod vodom na
komade dužine 10 cm.
– Navući gumenu cijev na grančice i spojiti ih na nastavke staklenog balona.
– Stakleni balon, potom spojiti sa staklenom cijevi i pričvrstiti za stalak. Na vrh cijevi staviti lijevak
i aparaturu napuniti vodom.
– Pričekati da voda prokapa kroz sve tri grančice.
– Nakon toga ispod svake grančice postaviti Erlenmayerove tikvice.
– Poslije dvadesetak minuta zabilježiti na njima razinu vode koja je iscurila iz svake grančice.
– Tokom izvoñenja eksperimenta potrebno je održavati stalnu visinu vode u staklenoj cijevi.
Očekivani rezultati:
Provodljivost grančica crnogorice, bjelogorice i povijuše se znatno razlikuju, što je vidljivo iz količine
vode koja je iscurila u Erlenmayerovim tikvicama. U tikvici u kojoj je curila voda iz grančice
crnogorice razina vode će biti najniža iz razloga što je njihov ksilem grañen samo od traheida. Otpor
gibanju vode u traheidama je znatno veći nego u trahejama, te je stoga prijenos vode spor. Najviša
razina vode pojavit će se u tikvici u kojoj je curila voda iz povijuše. To se objašnjava anatomskom
grañom provodnih elemenata povijuša sastavljenim od traheja koje se ponašaju kao idealne kapilare.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 7.

________________________________________________________________________ 42

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Vježba br. 8. ODREðIVANJE STEPENA SNABDJEVENOSTI BILJAKA VODOM
Uvod u vježbu:
Voda je neophodna za provoñenje svih fizioloških procesa u biljci, no potrebe biljke za vodom se
razlikuju, ovisno o biljnoj vrsti i fazi razvoja u kojoj se biljka nalazi.
Svako stanje vodnog bilansa u biljci, u kojem biljka nije maksimalno zasićena vodom, karakterizira
odreñeni nivo vodnog manjka. Iz ovoga proizlazi da vodni manjak (deficit) predstavlja onu količinu
vode koja je biljci potrebna do punog zasićenja. Vodni manjak može prouzročiti privremeno ili trajno
uvenuće biljke, što prvenstveno ovisi o genetskim karakteristikama biljke. Tako npr. kod nekih
higrofitnih biljaka, gubitak 5% vode u odnosu na punu zasićenost može prouzročiti trajno uvenuće
biljke, dok kod kserofitnih biljaka gubitak i iznad 30% od ukupnog sadržaja vode neće izazvati
uginuće biljke, već samo stanje privremenog uvenuća.
Poznavanje potreba biljke za vodom ima veliki praktični značaj, jer se na osnovu tih podataka može
uticati na veći prirast i prinos biljke, a u rasadničarskoj proizvodnji na selekcioniranje sadnica
otpornijih na mraz i sušu.
Odreñivanjem stepena snabdjevenosti biljke vodom, odnosno poznavanjem vrijednosti vodnog manjka
(deficita) omogućuje se i racionalnija upotreba vode kod zalijevanja biljaka.
Cilj vježbe:
Odrediti stepen snabdjevenosti biljaka vodom
Materijal i pribor:
Reznice biljaka, makaze, papirna maramica, analitička vaga, vlažna komora, sušnica
Postupak:
– Reznice ili čitave sadnice biljaka odrezati pod vodom na komade dužine desetak centimetara.
Postupak reza obaviti pod vodom kako se ne bi prekinuo tok vode u provodnom sistemu biljke.
– Mjesto reza osušiti papirnom maramicom, te dva centimetra iznad reza skinuti eventualne listove.
– Tako pripremljenu reznicu izvagati i staviti u vlažnu komoru, donjim dijelom uronjenu u vodu.
– Nakon sat vremena reznicu izvaditi van, posušiti dio koji je bio uronjen u vodu, izvagati je i
ponovo staviti u vlažnu komoru.
– Poslije desetak minuta reznicu ponovo izvaditi, te ponoviti istovjetan postupak.
– U trenutku kada dva uzastopna mjerenja ispitne reznice pokažu identičan rezultat, postignut je
moment punog zasićenja reznice sa vodom.
0
– Reznicu potom izvagati, markirati i prebaciti u sušnicu, te sušiti na 105 C.
– Sušenje traje otprilike oko tri sata, odnosno do postizanja konstantne mase (kada dva uzastopna
mjerenja pokažu istu masu). Izmjeriti masu reznice nakon sušenja na 1050C.
– Stepen snabdjevenosti biljke vodom izražava se u procentima i izračunava se prema sljedećoj
formuli:
VD (%) =

x
⋅ 100
y

VD (%) - stepen snabdjevenosti biljke vodom (vodni deficit)
x - razlika u masi uzorka pri punom zasićenju i početne mase uzorka
y - razlika u masi uzorka pri punom zasićenju i mase uzorka nakon sušenja na 1050C
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 8.

________________________________________________________________________ 43

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Vježba br. 9. PRIMJENA SINTETIČKIH POLIMERA ZA POVEĆANJE RETENCIJE
VLAGE
Uvod u vježbu:
Savremene tendencije u poljoprivrednoj proizvodnji su usmjerene u pravcu što racionalnije potrošnje
vode. Jedan od načina uštede vode kod uzgoja biljaka, posebno u aridnim područjima, je primjena
sintetičkih polimera (Agrogel, Terra Cotem...).
Sintetički polimeri su bezbojne, kristalizirane supstance, male specifične gustoće, koje imaju
sposobnost vrlo velike apsorpcije vode, do nekoliko stotina puta veće u odnosu na svoj volumen.
Nakon apsorpcije prelaze u želatinozno stanje, što je vrlo pogodan medij za razvoj korijenovih dlačica.
Sintetički polimeri vrlo sporo otpuštaju molekule vode, te na sebe vežu različite čestice mineralnih i
organskih materija, što dodatno doprinosi uspješnom razvoju biljke. Osim toga, ekološki su sigurni,
postojani na promjene temperature, otporni na štetne polutante i mehaničke pritiske, te imaju produžen
vijek trajanja zavisno od svojstava tla u koje se unose.
Sintetički polimeri se u odreñenim karakteristikama meñusobno razlikuju. Neki su obogaćeni
biogenim elementima, te istodobno uz opskrbljivanje biljaka vodom doprinose i ishrani biljaka.
Upotreba sintetičkih polimera se smatra racionalnim iz sljedećih razloga:
- smanjuje se potreba biljaka za zalijevanjem,
- odgaña se stresno stanje u slučaju izloženosti biljaka suši,
- zadržava se vlaga u korijenskom sistemu biljke,
- sprječava se ispiranje hranjiva iz zemljišta,
- poboljšava se zračni režim tla,
- postojani su i dugotrajni u svom djelovanju.
Rad sa sintetičkim polimerima je vrlo jednostavan. Polimer se doda u zemljište u količini koja je
naznačena na preparatu, dobro se izmješa sa zemljom ili supstratom i zatim se obilno zalije vodom.
Cilj vježbe:
Demonstrirati sposobnost zadržavanja vode sintetičkih polimera
Materijal i pribor:
Posudica
Hemikalije:
Sintetički polimer (Agrogel, Terra Cottem...)
Postupak:
– U posudicu staviti par grama sintetičkog polimera i postepeno, svakih par minuta, dodavati
odreñenu količinu vode.
– Pratiti novonastale promjene.
Očekivani rezultati:
Zahvaljujući sposobnosti apsorpcije vode, čestice polimera povećavaju mnogostruko svoju površinu i
prelaze u želatinozno stanje. Voda apsorbirana na polimerima je dostupna biljkama, što se može
eventualno dokazati uzgojem biljaka u takvim uvjetima.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 9.

________________________________________________________________________ 44

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 1

Odreñivanje sadržaja slobodne, higroskopske i ukupne vode

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Objasnite razliku izmeñu slobodne i higroskopske vode.
2. Navedite oblike vode u biljci.
3. Na kojoj temperaturi isparava higroskopski vezana voda?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 45

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 2.

Dokazivanje transpiracije sa lica i naličja lista

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Zašto dolazi do transpiracije i koje oblike transpiracije poznajete?
2. Što su stome i objasnite njihovu funkciju.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 46

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 3.

Odreñivanje intenziteta transpiracije

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Definirajte pojam intenziteta transpiracije.
2. U koje doba dana će intenzitet transpiracije biti najveći i zašto?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 47

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 4.

Odreñivanje broja i veličina stoma

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Objasnite funkciju i mehanizam djelovanja stoma.
2. Koje tipove stoma poznajete?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 48

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 5.

Dokazivanje gutacije

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Kada i zašto dolazi do gutacije?
2. Što su hidatode i koje tipove hidatoda poznajete.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 49

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 6.

Dokazivanje suzenja

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Objasnite razliku izmeñu suzenja i gutacije.
2. Navedite biljne vrste za koje je karakteristično odavanje velike količine vode na mjestima
ozljede.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 50

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 7.

Provodljivost drvenastih stabljika za vodu

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Kroz koje provodno tkivo se odvija transport vode sa rastvorenim mineralnim materijama i
navedite elemente tog tkiva?
2. Opišite anatomsku grañu traheja i traheida i objasnite njihov uticaj na brzinu kretanja vode.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 51

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 8.

Odreñivanje stepena snabdjevenosti biljaka vodom

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Napišite podjelu biljaka s obzirom na potrebe za vodom i navedite bar jedan primjer za svaku
od navedenih grupa.
2. S poljoprivrednog aspekta, zašto je važno poznavanje stepena snabdjevenosti biljke vodom?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 52

Fiziologija biljaka - praktikum

Vodni režim biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 9.

Primjena sintetičkih polimera za povećanje retencije vlage

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Navedite neke od načina kojima je moguće osigurati racionalniju potrošnju vode u
poljoprivredi.
2. Kada i na koji način se primjenju sintetički polimeri u uzgoju biljaka?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 53

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

III. FOTOSINTEZA
Život je proces za koji je nužna energija, a na Zemlji je moguć zahvaljujući Sunčevoj energiji i
aktivnosti biljnog svijeta. Biljke su jedini organizmi sposobni da apsorbiraju Sunčevu energiju i
pretvore je u oblik koji je za život neophodan. Taj proces u kojem se Sunčeva energija pretvara u
hemijsku i koristi za sintezu organskih energetski bogatih spojeva iz ugljik dioksida i vode naziva se
fotosinteza. Energija pohranjena u tim spojevima se procesom disanja oslobaña i koristi za održavanje
i funkcioniranje svih životnih procesa u biljci, ali i služi za opstanak svih drugih organizama. Kao
nusprodukt fotosinteze nastaje i kisik koji je takoñer uvjet opstanka svih živih bića.
Fotosinteza se vrlo često definira i kao nastajanje ugljikohidrata iz ugljik dioksida i vode uz pomoć
Sunčeve svjetlosti.
Jednadžbom se proces fotosinteze može prikazati na sljedeći način:
6 CO2 + 12 H2O + svjetlost  C6H12O6 + 6 H2O + 6 O2
Iako je tačna, sumarna jednadžba fotosinteze nikako se ne smije
shvatiti bukvalno kao prosta sinteza šećera iz ugljik dioksida i
vode. Fotosinteza je puno složenija, unutar nje odvijaju se brojni
procesi koji su isprepleteni i meñusobno zavisni jedni od drugih.
Pri tome se jasno razlikuju procesi zavisni od apsorpcije svjetlosne
energije i procesi u kojima se ta energija koristi, ali samo izvoñenje
tih reakcija nije direktno zavisno od svjetlosti. Na toj osnovi
fotosinteza je raščlanjena na svijetlu i tamnu fazu.
Osnova svijetle faze fotosinteze je konverzija svjetlosne energije u hemijsku. Transformirana energija
se koristi za fotolizu vode, te za stvaranje ATP-a i NADPH2. Kisik, nastao procesom fotolize vode, se
ispušta u atmosferu, a molekule ATP i NADPH2 se koriste u tamnoj fazi da bi se molekule CO2
reducirale u 3-fosfogliceraldehid, primarni produkt fotosinteze.
Tamna faza fotosinteze (Calvinov ciklus) može se podijeliti u tri faze:
- usvajanje CO2,
- redukcija 3-fosfoglicerata (3PG) u 3-fosfogliceraldehid (GAP),
- regeneracija akceptora CO2, ribuloze-1,5-bifosfata.
Prva faza ciklusa je usvajanje ugljik-dioksida (CO2). Kao akceptor za vezanje CO2 služi ribuloza-1,5disfosfat. Samu ugradnju CO2 na akceptor ribulozu-1,5-disfosfat katalizira Rubisco enzim (ribuloza1,5-disfosfat karboksilaza), najvažniji enzim reduktivnog ciklusa. Kao produkt te reakcije nastaje
nestabilni intermedijer sa šest ugljikovih atoma, koji vrlo brzo hidrolizira u dvije molekule 3fosfoglicerata (3-fosfoglicerinske kiseline).
U nastavku ciklusa 3-fosfoglicerat (3PG) se prvo uz pomoć ATP-a i enzima 3PG-kinaze fosforilira u
1,3-difosfoglicerat, a zatim se djelovanjem enzima NADP-gliceraldehid-3-fosfat dehidrogenaze, čiji je
koenzim NADPH2, reducira u šećer gliceraldehid-3-fosfat (GAP).
Nastajanje GAP-a predstavlja ključni dio ciklusa jer se ugljik iz CO2, zahvaljujući molekulama ATP-a
i NADPH2 stvorenim u svijetloj fazi fotosinteze, uspio reducirati u organski spoj od kojeg mogu
nastati glukoza i ostali šećeri. Jedan dio molekula GAP-a (5 od 6 nastalih) mora se trošiti za
regeneraciju akceptora CO2, ribuloze-1,5-difosfat, kako bi se omogućio nastavak fiksacije CO2 i
obnavljaje ciklusa, dok drugi dio molekula gliceraldehid-3-fosfata (1 od 6 nastalih) napušta ciklus i
služi kao ishodišni spoj za stvaranje glukoze, saharoze i drugih važnih organskih molekula.

________________________________________________________________________ 54

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Vježba br. 1. ODREðIVANJE INTENZITETA SVJETLOSTI POMOĆU LUKSOMETRA
Uvod u vježbu:
Intenzitet svjetlosti predstavlja količinu svjetlosti po jedinici površine, a izražava se u luksima. Luks je
izvedena SI jedinica osvjetljenja, a definira se kao osvjetljenje plohe kojoj na svaki četvorni metar
dolazi jednoliko rasporeñen svjetlosni tok jednog lumena (lx = lm/m2).
Odreñivanje intenziteta svjetlosti se obavlja pomoću luksometra. Osnovni dio luksometra čini senzor
(fotoćelija) koja pokazuje visoku osjetljivost na svjetlost. Pored ćelije, na instrumentu postoji i displej,
na kojem se očitava vrijednost osvjetljenja. Podaci dobiveni luksometrom su jedan od osnovnih
parametara za utvrñivanje mogućnosti uzgoja odreñene kulture na ispitivanom prostoru.
Prema osjetljivosti na intenzitet svjetlosti biljke se dijele u tri grupe: heliofite (za razvoj traže mnogo
svjetla, više od 5000 luxa u fazi cvjetanja i razvoja ploda; kukuruz, duhan..), mezofite ili semiskiofite
(za razvoj trebaju osrednje vrijednosti intenziteta svjetlosti; za mladi luk se te vrijednosti u fazi
cvjetanja i razvoja ploda kreću od 500 - 1000 luksa, za grah 850 - 1100 luxa, a za ječam i pšenicu od
1800 - 2000 luksa...) i skiofite (za razvoj traže malo svjetla, već 500 luxa je dovoljno u fazi cvjetanja i
razvoja ploda; biljke sjene, sobno cvijeće...).
Primjena luksometra je posebno značajna kod zasjenjivanja kultura u zaštićenim prostorima, jer se
gustoća mreže i njena propustljivost upravo podešava prema vrijednostima intenziteta svjetlosti.
Zasjenjivanje u pravilu ne podnose biljne vrste kojima je potreban viši intenzitet svjetlosti. Takve
biljke su paradajz, paprika, lubenica, dinja, krastavac, rotkvica, salata i kupus.
Cilj vježbe:
Odrediti intenzitet svjetlosti
Materijal i pribor:
Luksometar
Postupak:
– Intenzitet svjetlosti odreñuje se okretanjem fotoćelije prema izvoru svjetlosti, te zatim očitavanjem
njegove vrijednosti na displeju aparata.
Očekivani rezultati:
Očitane vrijednosti intenziteta svjetlosti na luksometru pokazuju da li intenzitet svjetlosti u odreñenom
prostoru (plastenici , staklenici) odgovara potrebama biljke u pojedinim fenofazama njenog razvoja.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 1.

________________________________________________________________________ 55

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Vježba br. 2. ODREðIVANJE POVRŠINE LISTA
Uvod u vježbu:
Temeljni uvjet efikasnog odvijanja fotosinteze je optimalan razvoj asimilacione površine listova. Veća
asimilaciona površina podrazumijeva i veću iskoristivost fotosinteze, te se stoga pri uzgoju
poljoprivrednih kultura različitim agrotehničkim mjerama; rezidbom, sistemom uzgoja i adekvatnom
mineralnom ishranom nastoji uticati na njeno povećanje.
Za odreñivanje asimilacione površine listova postoji niz metodoloških postupaka; metoda konture lista
na papiru, metoda kružnih isječaka, planimetrijska metoda, metoda lisnih parametara, digitalna metoda
i niz drugih. Primijenjena metoda za mjerenje lisne površine zavisi od oblika i veličine listova,
potrebne brzine i preciznosti mjerenja, te raspoložive tehničke opreme za odreñivanje površine lista.
2.a) Odreñivanje površine lista metodom konture lista na papiru
Cilj vježbe:
Odrediti površinu lista
Materijal i pribor:
Listovi odreñenih biljnih vrsta (Prunus avium, Prunus persica, Betula pendula...), papir A4 formata,
makaze, grafitna olovka, analitička vaga)
Postupak:
– Iz papira A4 formata, makazama izrezati kvadrat dimenzija 10 cm x 10 cm i izmjeriti ga na
analitičkoj vagi.
– Na izvagani komad papira staviti list kojem se želi odrediti površina, te grafitnom olovkom iscrtati
rubove lista.
– Konturu lista na papiru izrezati i izvagati.
– Iz poznatih pokazatelja; mase kvadrata (m), mase konture lista (m1) i poznate površine kvadrata
(P), površina lista (P1) izračunati površinu lista prema sljedećoj proporciji:

m
m1

=

P
P1

;

P1 (površina lista) =

m1 ⋅ P
m

2.b) Odreñivanje površine lista metodom kružnih isječaka
Cilj vježbe:
Odrediti površinu lista
Materijal i pribor:
Listovi biljaka koje imaju naborano lišće (kupus - Brassica oleracea var. capitata, smokva - Ficus
carica), metalni bušač, linijar, analitička vaga
Postupak:
– Izvagati list kojem se želi odrediti površina (m1), a zatim metalnim bušačem, poznatog promjera,
isjeći što veći broj kružnih isječaka, te izmjeriti njihovu masu (m).
– Na osnovu broja isječaka i promjera metalnog bušača odrediti površinu kružnih isječaka lista
preko sljedeće formule.
P = n ⋅ r 2 ⋅π

________________________________________________________________________ 56

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

P - površina isječaka lista (cm2)
n - broj kružnih isječaka
r - radijus isječaka u cm
π - Ludolfov broj (3.14)
Uvrštavanjem dobijenog podatka (P) u sljedeću formulu odredi se površina lista:
P1 =

m1 ⋅ P
m

P - površina lista (cm2)
m1 - masa lista (g)
m - masa isječaka lista (g)
P - površina isječaka lista (cm2)
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 2.

________________________________________________________________________ 57

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Vježba br. 3. ANALIZA PIGMENATA U LISTOVIMA SPEKTROFOTOMETRIJSKOM
METODOM PO WETTSTEINU
Uvod u vježbu:
Kvantitativno-kvantitativni sastav pigmenata u hloroplastima listova može se odrediti
spektrofotometrijskom metodom. Spektrofotometrija predstavlja metodu odreñivanja koncentracije
rastvorene supstance u uzorku mjerenjem količine svjetla koju je rastvoreni materijal apsorbirao. Ova
metoda se zasniva na Lambert - Beerovom zakonu koji se temelji na činjenici da prolaskom svjetlosti
kroz uzorak dolazi do njene apsorpcije od strane rastvorenog materijala u uzorku, pri čemu količina
apsorbirane svjetlosti ovisi o koncentraciji rastvorene supstance u uzorku i debljini sloja kroz koji
prolazi svjetlost.
Formulom se to može prikazati na sljedeći način:
.

.

A= ε c l
A - apsorbancija
ε - molarni apsorpcijski koeficijent (karakterističan za materiju i talasnu dužinu korištene
svjetlosti, mmol-1 cm-1 l )
c - koncentracija rastvorene supstance (mmol l-1)
l - debljina sloja kroz koji prolazi svjetlost (duljina optičkog puta)
Ureñaj za odreñivanje količine apsorbirane svjetlosti naziva se spektrofotometar. Princip rada
spektrofotometra zasniva se na usporeñivanju izlazne svjetlosti iz uzorka sa izlaznom svjetlošću iz
slijepe probe (slijepa proba predstavlja rastvarač bez ispitivanog materijala). Svjetlost zadane talasne
dužine, koja ovisi o maksimumu apsorpcije svjetlosti od strane ispitivane supstance, propušta se
istovremeno kroz kivetu sa slijepom probom i kroz kivetu u kojoj se nalazi uzorak kojem se želi
ispitati koncentracija rastvorene supstance. Odabrana talasna dužina svjetlosti dobiva se propuštanjem
snopa svjetlosti od izvora zračenja (volframova ili vodikova lampa) preko monohromatora, do uzorka.
Monohromator je izgrañen po sistemu prizmi ili difrakcijske rešetke kako bi tačno odreñenu talasnu
dužinu propustio i usmjerio na uzorak. Nakon prolaska kroz uzorak izlazni snop svjetlosti dospijeva na
fotoćeliju i inducira signal, koji omogućava očitavanje apsorbancije svjetlosti na monitoru ili skali za
očitavanje. Količina apsorbirane svjetlosti proporcionalno raste sa povećanjem koncentracije
rastvorene supstance u ispitivanom uzorku, što je osnova za izračunavanje koncentracija rastvorene
supstance u uzorku.
Cilj vježbe:
Odrediti sadržaj pigmenata u hloroplastu
Materijal i pribor:
Listovi špinata (Spinacia oleracea), analitička vaga, nožić, spektrofotometar, tarionik sa tučkom,
stakleni filter, epruvete, lijevak, pipete od 1 - 10 ml, odmjerni sud od 25 ml, kvarcni pijesak
Hemikalije:
aceton 100%
Postupak:
– Usitniti listove špinata i odvagati 0.2 g.
– Odvagani materijal staviti u tarionik i izvršiti homogenizaciju tučkom uz dodatak 5 - 10 ml 80%
acetona. Da bi se pospješila homogenizacija dodati malo kvarcnog pijeska.

________________________________________________________________________ 58

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Nakon otprilike pet minuta homogenizirani uzorak prenijeti u stakleni filter i izvršiti filtriranje.
Tarionik i tučak isprati nekoliko puta sa 2 - 3 ml acetona i taj sadržaj takoñer prenijeti u stakleni
filter i filtrirati.
Dobijeni filtrat, koji predstavlja ekstrakt pigmenata, preliti u odmjerni sud od 25 ml, dopuniti
acetonom do označene crte i promućkati.
Ovako pripremljeni pripravak preliti u kivetu, te na spektrofotometru očitati apsorbancije na
talasnim dužinama 662, 644 i 440 nm, jer te dužine, u acetonskom ekstraktu, predstavljaju
maksimume apsorpcije za hlorofil a, hlorofil b i karotenoide.
Da bi se dobila koncentracija pigmenata (mg ml-1) u uzorku, očitane rezultate na spektrofotometru
treba uvrstiti u sljedeće formule:
c hlorofil a = 9.784 x A662 - 0.990 x A644
c hlorofil b = 21.426 x A644 - 4.650 x A662
c karotenoidi = 4.695 x A440 - 0.268 x (c hlorofil a

+

c hlorofil b)

A - očitanje apsorbancije na spektrofotometru pri odgovarajućoj talasnoj dužini
9.784; 0.990; 21.426; 4.650; 0.268 - molarni apsorpcijski koeficijenti po Holmu i Wetstteinu

Za odreñivanje količine pojedinih pigmenata u mg g-1 svježe materije, dobijene podatke (o
koncentraciji pigmenata u mg ml-1) treba uvrstiti u sljedeću formulu:
C=

C1 ⋅ V ⋅ R
M ⋅ 1000

C - količina pojedinog pigmenta u mg g-1 svježe materije
C1 - koncentracija pigmenata (mg ml-1 uzorka)
V - volumen ekstrakta (ml)
R - razblaženje ekstrakta ako postoji
M - masa uzorka (g)
1000 - faktor prevoñenja g u mg
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 3.

________________________________________________________________________ 59

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Vježba br. 4. RAZDVAJANJE PIGMENATA HLOROPLASTA METODOM
HROMATOGRAFIJE NA PAPIRU
Uvod u vježbu:
Hromatografija je analitička metoda pomoću koje se odvajaju supstance u smjesi vrlo bliske po
strukturi. Za razdvajanje pigmenata iz ekstrakta smjese najpodesnija je metoda hromatografije na
papiru. Ova metoda se zasniva na dinamičnoj podjeli otopljenih pigmenata izmeñu dvije faze koje se
ne miješaju i od kojih je jedna relativno pokretna u odnosu na drugu. Stacionarnu (nepokretnu) fazu
predstavlja voda vezana za inertna vlakna celuloze, dok pokretnu fazu čini smjesa organskih
rastvarača (petrol eter + aceton u omjeru 9:1) u kojoj su rastvoreni pigmenti.
Tokom izvoñenja hromatografije, smjesa organskih rastvarača se zbog kapilarnih sila uspinje uz papir
i pri tome nosi sa sobom rastvorene supstance, u ovom slučaju pigmente hloroplasta. Zavisno od
rastvorljivosti pigmenata izmeñu pokretne i nepokretne faze (koeficijenta razdjeljivosti) doći će do
različitog izdvajanja pigmenata na papiru. Iz rastvarača će se najprije izdvojiti pigmenti čija je
rastvorljivost veća u u nepokretnoj nego u pokretnoj fazi, (hlorofil b i hlorofil a, feofitin a), dok će se
pigmenti veće rastvorljivosti u pokretnoj nego u nepokretnoj fazi kasnije izdvajati (ksantofil i βkaroten).
Cilj vježbe:
Razdvojiti fotosintetske pigmente i izračunati njihove Rf vrijednosti
Materijal i pribor:
Listovi koprive (Urtica dioica), tarionik sa tučkom, kvarcni pijesak, lijevak, odmjerna tikvica, filter
papir, posuda za hromatografiju, papir za hromatografiju (Whatman No. 1), mikropipeta, linijar,
spajalica, grafitna olovka
Hemikalije:
Aceton, smjesa organskih rastvarača (petrol eter + aceton u omjeru 9:1)
Postupak:
– Usitniti listove koprive, prenijeti u tarionik i tučkom izvršiti homogenizaciju uz dodatak 80%
acetona. Da bi se pospješila homogenizacija dodati malo kvarcnog pijeska.
– Nakon otprilike pet minuta homogenizirani uzorak prenijeti u stakleni filter i izvršiti filtriranje.
– Tarionik i tučak isprati nekoliko puta sa 2 - 3 ml acetona i taj sadržaj takoñer prenijeti u stakleni
filter i filtrirati. Dobijeni filtrat predstavlja ekstrakt pigmenata.
– Nakon toga izrezati hromatografski papir dimenzija 10 x 30 cm.
– Na izrezani papir, 2 centimetra iznad donjeg ruba, mikropipetom nanijeti lagano acetonski ekstrakt
listova koprive u vidu linije.
– Papir staviti u posudu za hromatografiju, u koju je prethodno ulita, do 1.5 cm visine posude,
smjesa organskih rastvarača (petrol eter + aceton u omjeru 9:1).
– Za petnaestak minuta, kada fronta rastvarača odmakne desetak centimetara od polazne linije,
izvaditi kromatografski papir i osušiti ga.
– Grafitnom olovkom obilježiti sredinu obojenih traka pigmenata na papiru, te izračunati njihove Rf
vrijednosti.
Očekivani rezultati:
Tokom izvoñenja hromatografije, doći će do različitog izdvajanja pigmenata na papiru. Mjesto na
papiru do koje je došao rastvarač naziva se fronta rastvarača, dok se mjesto nanošenja uzorka na papir
naziva startna linija. Molekule pigmenata prelazit će iz rastvarača na nosač (papir), i zadržavati se na

________________________________________________________________________ 60

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

različitim udaljenostima od tzv. startne linije ovisno o fizikalno - hemijskim osobinama samih
pigmenata. Pigmenti sadržani u ekstraktu lista koprive razdvojit će se na način da će sloj karotena biti
najbliži fronti rastvarača, dok će sloj hlorofila biti najbliži startnoj liniji. Položaj sloja pigmenata na
hromatografskom papiru izražava se kao Rf vrijednost. Ova vrijednost definirana je kao omjer
udaljenosti odreñene izdvojene komponente od startne linije (d) i udaljenosti fronte rastvarača od
startne linije (d1).
Rf =

d
d1

Pri stalnoj temperaturi, istom rastvaraču i hromatografskom papiru, ova vrijednost je konstantna za
odreñenu supstancu.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 4.

________________________________________________________________________ 61

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Vježba br. 5. UTICAJ KISELINA I BAZA NA STRUKTURU HLOROFILA
Uvod u vježbu:
Molekula hlorofila izgrañena je iz četiri pirolova
prstena meñusobno povezanih u porfirinski prsten, a u
samom centru porfirinskog prstena nalazi se atom
magnezija. Na porfirinski prsten vezane su različite
funkcionalne grupe. Kod hlorofila a se na prvom
pirolovom prstenu nalazi vinilna, a na drugom metilna
grupa, dok se kod hlorofila b na drugom pirolovom
prstenu umjesto metilne nalazi aldehidna grupa.
Molekula hlorofila sadrži i alkohol fitol koji je vezan
za propionsku kiselinu na četvrtom pirolovom prstenu.
Izlaganjem molekula hlorofila uticaju hemijskih
reagensa, doći će do odreñenih promjena u strukturi
hlorofila, a time i u njegovim svojstvima.
5. a) Uticaj kiseline na strukturu hlorofila
Cilj vježbe:
Upoznati svojstva hlorofila nakon tretiranja sa kiselinama
Materijal i pribor:
Epruvete, pipete
Hemikalije:
Alkoholni ekstrakt pigmenta, 20% HCl
Postupak:
– Pripremiti alhoholni ekstrakt pigmenta na sljedeći način:
Listove koprive ili neke druge biljke kuhati u etanolu dok se ne dobije konc. rastvor sa
ekstrahiranim pigmentima.
– 5 ml ohlañenog alkoholnog ekstrakta pigmenata uliti u epruvetu.
– Pipetom dodati dvije kapi 20% HCl, te promućkati.
– Pratiti novonastale promjene.
Očekivani rezultati:
Dodatak kiseline u alkoholni ekstrakt pigmenta uzrokovat će promjene u strukturi hlorofila. Molekula
hlorofila prelazi u feofitin (atom magnezija iz porfirinske jezgre će se zamijeniti sa dva atoma vodika).
Vizualno se to manifestira promjenom boje rastvora iz zelene (uvjetovana prisustvom hlorofila) u
maslinastu boju (uvjetovana prisustvom feofitina).
5. b) Uticaj baze na strukturu hlorofila
Cilj vježbe:
Upoznati svojstva hlorofila nakon tretiranja sa bazom
Materijal i pribor:
Epruvete, pipete

________________________________________________________________________ 62

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Hemikalije:
Alkoholni ekstrakt pigmenta, 20% NaOH
Postupak:
– 5 ml alkoholnog ekstrakta pigmenata pomoću pipete prebaciti u epruvetu.
– Dodati par kapi 20% rastvora NaOH, te promućkati.
– Pratiti novonastale promjene.
Očekivani rezultati:
Dodatak baze u alkoholni ekstrakt pigmenta uzrokovat će kidanje esterskih veza (saponifikacija), te
odvajanje metilnog alkohola i fitola iz strukture hlorofila. Ostatak molekule hlorofila reagira sa bazom
bazom formirajući soli. Dobijene soli se po boji ne razlikuju od boje hlorofila iako je tokom ove
reakcije došlo do kratkotrajne promjene boje.

________________________________________________________________________ 63

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Vježba br. 6. FLUORESCENCIJA HLOROFILA
Uvod u vježbu:
Apsorpcija svjetlosti odvija se prema Stark - Einsteinovom zakonu pri čemu jedna molekula hlorofila
može apsorbirati samo jedan foton svjetlosti. Apsorpcijom fotona svjetlosti pobuñuje se samo jedan
elektron koji dovodi molekulu hlorofila u pobuñeno stanje. Pri povratku elektrona iz pobuñenog u
osnovno stanje, energija se može osloboditi u obliku topline, fotohemijske energije i svjetlosti. Pojava
kod koje molekula hlorofila koja je primila odreñeno elektromagnetsko zračenje (svjetlost) emitira
zračenje većih talasnih dužina u odnosu na ono koje je primila naziva se fluorescencija. Do
fluorescencije hlorofila dolazi kada se elektron nakon pobuñivanja vraća sa najnižeg nivoa pobuñenog
stanja na bilo koji nivo osnovnog elektronskog stanja. Pri tome se dio apsorbirane energije troši za
fotohemijski rad, a dio se emitira u vidu svjetlosti. Fluorescentna svjetlost ima jasno manju energiju
(jer je dio energije već potrošen), a time i veću talasnu dužinu nego apsorbirana svjetlost. Dakle,
fluorescentni spektar je u odnosu na apsorpcijski pomaknut ka većim talasnim dužinama, što je
posljedica odavanja dijela apsorbirane energije molekulama okoline. Trajanje fluorescencije je
odreñeno vremenom trajanja ekscitiranog stanja (10-9 - 10-7s), tako da fluorescencija prestaje odmah
poslije uklanjanja izvora ekscitirajuće svjetlosti.
Nivo fluorescencije hlorofila u listu je znatno niži u odnosu na fluorescenciju rastvora hlorofila
izložene izvoru svjetlosti jer se u biljci apsorbirana energija koristi za hemijski rad.
Cilj vježbe:
Uočiti fluorescenciju hlorofila
Materijal i pribor:
Kiveta, crni papir, izvor svjetlosti (UV-svjetiljka)
Hemikalije:
Konc. rastvor hlorofila
Postupak:
– UV - svjetiljku uključiti dvadesetak minuta prije upotrebe.
– Konc. rastvor hlorofila uliti u epruvetu.
– Iza epruvete postaviti crni papir, te osvjetliti epruvetu sa strane.
– Promatrati novonastale promjene.
Očekivani rezultati:
Tokom provoñenja eksperimenta, molekule hlorofila dio primljene energije troše za fotohemijski rad,
a dio emitiraju u vidu fluorescencije. Hlorofil apsorbira dio zračenja iz plavog i crvenog dijela
svjetlosti, a emitira samo zračenje iz crvenog dijela svjetlosti (većih talasnih dužina), što je vidljivo i
iz ovog eksperimenta po crvenom odsjaju nastalom uslijed izlaganja rastvora hlorofila djelovanju UVsvjetlosti.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 6.

________________________________________________________________________ 64

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Vježba br. 7. ODREðIVANJE INTENZITETA FOTOSINTEZE METODOM PO IVANOVU I
KOSOVIĆU
Uvod u vježbu:
Intenzitet fotosinteze predstavlja količinu usvojenog CO2 po jedinici lisne površine za jedan sat (mg
CO2 dm-2h-1). Postoji više metoda za odreñivanje intenziteta fotosinteze, od kojih je u primjeni vrlo
često metoda po Ivanovu i Kosoviču. Ova metoda se zasniva na mjerenju usvojenog CO2 od strane
biljnog materijala u zatvorenoj posudi.
Cilj vježbe:
Odrediti intenzitet fotosinteze
Materijal i pribor:
Grančice biljaka sa listovima, dvije Erlenmayerove tikvice od 3 l, dva gumena čepa, analitička vaga,
špaga, dvije čaše od 50 ml, bireta, stativ za biretu
Hemikalije:
0.1 M Ba(OH)2, 0.2 M HCl, fenolftalein
Postupak:
– U svaku Erlenmayerovu tikvicu pipetom dodati 20 ml 0.1 M Ba(OH)2.
– Grančicu sa listovima špagom pričvrstiti za gumeni čep.
– Obje tikvice istovremeno zatvoriti gumenim čepom i to tako da se jedna tikvica zatvara gumenim
čepom koji na sebi ima pričvršćenu grančicu (eksperimentalna tikvica), a druga gumenim čepom
bez grančice (kontrolna tikvica).
– Tikvice izložiti jakom intenzitetu svjetlosti otprilike dvadesetak minuta.
Za to vrijeme u tikvicama će se odvijati sljedeće reakcije:
CO2 + H2O  H2CO3
H2CO3 + Ba(OH)2  BaCO3 + 2 H2O


Nakon toga, u svaku tikvicu dodati 2 - 3 kapi indikatora fenolftaleina.
Preostalu količinu Ba(OH)2 u objema tikvicama titrirati sa 0.2 M rastvorom HCl, do obezbojenja
rastvora.
Ba(OH)2 + 2 HCl  BaCl2 + 2 H2O
Na osnovu razlike u utrošenoj HCl u jednoj i drugoj tikvici odrediti intenzitet fotosinteze.
Podatak o razlici utroška HCl potrebne za neutralizaciju preostalog Ba(OH)2 u eksperimentalnoj i
kontrolnoj tikvici koristi se za izračunavanje intenziteta fotosinteze.
Intenzitet fotosinteze izračunava se prema sljedećoj formuli:
IF =

(a - b) ⋅ 4.4 ⋅ 100 ⋅ 60
P⋅t

IF - intenzitet fotosinteze (mg CO2 dm-2h-1).
a - utrošak 0.2 M HCl za titraciju Ba(OH)2 u eksperimentalnoj tikvici (ml)
b - utrošak 0.2 M HCl za titraciju Ba(OH)2 u kontrolnoj tikvici (ml)
4.4 - faktor dobijen na temelju podatka da 1 ml utrošenog 0.2 M HCl odgovara 4.4 mg CO2
100 - faktor za prevoñenje na 100 cm3 na 1 dm2
60 - faktor prevoñenja minuta u sate
P - površina lista (dm2)
t - vrijeme mjerenja (min)

________________________________________________________________________ 65

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Očekivani rezultati:
Količina utrošene HCl za neutralizaciju Ba(OH)2 će se znatno razlikovati u tikvici sa i bez grančice sa
listovima. Za neutralizaciju Ba(OH)2 iz tikvice u kojoj se nalazila grančica, utrošit će se više HCl-a jer
je u toj tikvici preostala veća količina Ba(OH)2. Naime, u toj tikvici je došlo do usvajanja CO2 od
strane biljke, te je analogno tome manje CO2 ulazilo u reakciju sa Ba(OH)2. U tikvici bez grančice,
nema fotosintetskog vezivanja CO2 od strane biljke, što znači da će u toj tikvici više CO2, a time i
Ba(OH)2, ulaziti u reakciju.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 7.

________________________________________________________________________ 66

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Vježba br. 8. DOKAZIVANJE UGLJIKOHIDRATA NASTALIH PROCESOM
FOTOSINTEZE
Uvod u vježbu:
Prisutnost reducirajućih (glukoza, fruktoza...) i nereducirajućih šećera (skrob), nastalih procesom
fotosinteze, lako se mogu dokazati odreñenim hemijskim reakcijama. Skrob se dokazuje Sachsovom
jodnom probom, dok se prisutnost glukoze i fruktoze dokazuje reakcijom sa Fehlingovim ili
Benedictovim reagensom.
8.a) Dokazivanje skroba u listovima
Skrob je najvažniji rezervni polisaharid u biljkama i primarni je produkt fotosinteze. U sastav skroba
ulaze dvije komponente: amiloza i amilopektin. Amiloza je izgrañena iz molekula glukoze meñusobno
povezanih α 1-4 glikozidnim vezama, dok je amilopektin izgrañen iz dva lanca: osnovnog lanca gdje
su molekule glukoze takoñer povezane α 1-4 glikozidnim vezama i bočnog lanca gdje su molekule
glukoze povezane α 1-6 glikozidnim vezama.
Prisutnost skroba u biljnom materijalu dokazuje se pomoću Lugolovog reagensa (rastvor kalij -jodida)
tzv. Sachsovom probom. Dokazivanje se zasniva na promjeni boje Lugolovog reagensa iz žučkaste
boje u modru. Promjena boje uvjetovana je hemijskom strukturom skroba. Naime, molekule glukoze
koje ulaze u sastav skroba formiraju „uzvojnicu“ unutar koje se mogu inkorporirati atomi joda. To nije
slučaj sa ostalim šećerima, koji ne daju pozitivnu reakciju sa Lugolovim reagensom.
Cilj vježbe:
Dokazati prisustvo skroba u listu
Materijal i pribor:
Listovi biljaka, staklena čaša, električni rešo, posudica, aluminijska folija, filter papir
Hemikalije:
70% etanol, Lugolov reagens (rastvor I2 - KI)
Postupak:
– Listove biljaka, koji su prethodno bili izloženi svjetlosti, kuhati u dest. vodi nekoliko minuta.
– Listove potom prebaciti u čašu sa etanolom, pokriti čašu aluminijskom folijom, te kuhati na
električnom rešou otprilike pet minuta dok listovi ne pobijele.
– Listove isprati vodom, posušiti filter papirom i uroniti u Lugolov reagens.
– Pratiti novonastale promjene.
Očekivani rezultati:
U reakciji sa Lugolovim reagensom listovi će poprimiti modru boju, što je dokaz prisutnosti skroba u
listovima.
8.b) Dokazivanje reducirajućih šećera
Reducirajući šećeri su svi šećeri koji imaju slobodnu aldehidnu (aldoze) ili keto funkcionalnu grupu
(ketoze) u svom sastavu (glukoza, fruktoza...). Zahvaljujući tim grupama, ovi šećeri se lako oksidiraju
pri čemu iskazuju redukcijska svojstva. Na ovom svojstvu se i zasniva dokazivanje reducirajućih
šećera. Naime, u reakciji sa blagim oksidansima, kao što je Fehlingov reagens, reducirajući šećeri se
oksidiraju, a bakar iz Fehlingovog reagensa se reducira iz dvovalentnog u jednovalentni oblik.

________________________________________________________________________ 67

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Vizualno se to manifestira obezbojenjem plave boje Fehlingovog reagensa i taloženjem crvenosmeñeg bakar (I) oksida (Cu2O).
Za dokazivanje reducirajućih šećera može se koristiti i Benedictova reakcija koja se takoñer zasniva na
redukciji bakra iz dvovalentnog u jednovalentni oblik. Tokom reakcije izmeñu reducirajućih šećera sa
Benedictovim reagensom (rastvor natrijeva citrata, natrijeva karbonata i bakar (II) sulfata u vodi)
dolazi do postepenog obezbojenja plavog Benedictovog reagensa, uz izdvajanje taloga koji može biti
različite boje, ovisno o količini reducirajućih šećera u uzorku.
Cilj vježbe:
Dokazati prisustvo reducirajućih šećera u listovima
Materijal i pribor:
Listovi luka (Allium cepa), plod jabuke (Malus domestica), tarionik s tučkom, kvarcni pijesak,
epruveta, lijevak, filter papir, stakleni filter, pipeta, električni rešo
Hemikalije:
Fehlingov reagens
Postupak:
– Fehlingov reagens se sastoji od dva rastvora (Fehlingov rastvor I i II) koji su meñusobno
pomiješani u volumnom omjeru 1:1.
– Fehlingov reagens pripremiti na sljedeći način:
Fehlingov rastvor I pripremiti rastvaranjem 7 g bakrenog sulfata u 100 ml vode.
Fehlingov rastvor II pripremiti rastvaranjem 35 g kalij - natrijeva tartarata i 10 g natrijeva
hidroksida u 100 ml vode.
– Listove ili plodove biljnih vrsta usitniti i macerirati uz dodatak kvarcnog pijeska radi bolje
homogenizacije.
– Maceratu dodati 2 ml dest. vode i cijeli sadržaj profiltrirati u epruvetu.
– U epruvetu pipetom dodati 2 ml Fehlingovog reagensa, staviti epruvetu u čašu sa vodom i grijati
par minuta.
– Pratiti novonastale promjene.
Očekivani rezultati:
Rastvori koji sadržavaju dvovalentne ione bakra (Cu2+) plave su boje (Fehlingov reagens). Kada se
takvom rastvoru doda rastvor koji sadrži reducirajuće šećere, doći će do izdvajanja crveno-smeñeg
taloga bakar (I) oksida. Razlog pojavljivanja taloga leži u činjenici da jednostavni šećeri, zbog
prisutnih slobodnih funkcionalnih grupa u svom sastavu iskazuju redukcijska svojstva, te prevode
bakar iz dvovalentnog u jednovalentni oblik. Kao rezultat toga dolazi do obezbojenja Fehlingovog
reagensa i stvaranje crvenosmeñeg taloga bakar (I) oksida, što je dokaz prisutnosti reducirajućih šećera
u uzorku.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 8.

________________________________________________________________________ 68

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Vježba br. 9. DEMONSTRACIJA OSLOBAðANJA KISIKA U PROCESU FOTOSINTEZE
Uvod u vježbu:
Indigo karmin (dinatrijeva sol indigo-5,5-disulfonske kiseline) predstavlja oksidoredukcijski sistem
koji ima osobinu da u oksidiranom obliku bude obojan (modre boje), a u reduciranom bezbojan.
Oksidiran oblik indigo karmina može se reducirati uz prisustvo Na-hiposulfita, dok se reducirani oblik
oksidira uz prisustvo kisika. Zahvaljujući ovom svojstvu, indigo karmin može se koristiti kao indikator
za dokazivanje kisika osloboñenog u procesu fotosinteze.
Cilj vježbe:
Dokazati izdvajanje kisika iz biljke u procesu fotosinteze
Materijal i pribor:
Biljka vodena kuga (Elodea canadensis), epruvete, parafilm (plastični parafin), pipeta, kapaljka, niska
posuda, stalak sa klemama
Hemikalije:
Rastvor indigo karmina (0.05g l-1), 10% Na - hiposulfit, ulje
Postupak:
– U posudu dodati 30 ml rastvora indigo karmina (modre je boje).
– Uz lagano mućkanje, kapaljkom polagano dodavati kap po kap 10%-tni rastvor Na-hiposulfita sve
dok ne doñe do obezbojenja rastvora.
– Zatim pipetom uzeti 10 ml rastvora i prenijeti u drugu manju epruvetu.
– U slučaju ako rastvor u meñuvremenu zbog eventualnog kontakta sa kisikom iz zraka poplavi
ponovo dodati 10 % Na - hiposulfita do obezbojenja rastvora.
– U tako pripremljenu epruvetu dodati jednu ili dvije grančice biljke Elodea canadensis.
– Epruvetu začepiti parafilmom, te je u okomitom položaju okrenuti, otvorom prema dolje, u posudu
u kojoj se nalazi ostatak rastvora indigo karmina. Pomoću stalka sa klemama epruveta se može
učvrstiti.
– U posudu dodati ulje kako ostatak rastvora u posudi ne bi poplavio u kontaktu sa kisikom iz zraka.
– Tako pripremljenu aparaturu postaviti blizu izvora svjetlosti (lampa).
– Pratiti i analizirati eventualne promjene.
Očekivani rezultati:
U epruveti u kojoj se nalazi biljka Elodea canadensis odvijat će se proces fotosinteze. Kao rezultat te
reakcije oslobañat će se kisik koji će uzrokovati oksidaciju reduciranog rastvora indigo karmina.
Vizualno se to manifestira promjenom boje rastvora iz bezbojne u modru boju, za što je uzrok
prisutnost kisika nastalog procesom fotosinteze. U rastvoru u posudi, izvan otvora epruvete, neće doći
do obojenja jer taj dio rastvora nema kontakt niti sa kisikom proizvedenim od strane biljke, niti sa
kisikom izvan posude.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 9.

________________________________________________________________________ 69

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 1. Odreñivanje intenziteta svjetlosti pomoću luksometra

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. S obzirom na potrebe prema svjetlosti navedite podjelu biljaka.
2. Objasnite princip rada luksometra.
3. Koje poljoprivredne kulture imaju velike zahtjeve za svjetlošću u fazi cvjetanja i dozrijevanja
ploda i kolike su te potrebe izraženo u luksima?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 70

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 2.

Mjerenje površine lista

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
4. Sa fiziološkog aspekta, zašto je važno mjerenje površine lista?
5. Kojom metodom bi izmjerili površinu lista jabuke, salate i kelja?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 71

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 3.

Analiza pigmenata hloroplasta u listovima spektrofotometrijskom metodom po
Wettsteinu

Opis zapažanja:

Biljna vrsta

Pigmenti

Apsorbancija (A)

Koncentracija
(C1) mg ml-1

Sadržaj pigmenta
u svježoj materiji
(C) mg g-1

hlorofil a
hlorofil b
karotenoidi
hlorofil a
hlorofil b
karotenoidi
hlorofil a
hlorofil b
karotenoidi

Odgovorite na pitanja:
1. Objasnite princip rada spektrofotometra.
2. U kojem dijelu hloroplasta su smješteni pigmenti hlorofili?
3. S obzirom na apsorpciju svjetlosti objasnite razliku izmeñu hlorofila i ksantofila?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 72

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 4.

Razdvajanje pigmenata hloroplasta metodom hromatografije na papiru

Opis zapažanja (upišite pigmente po redu razdvajanja na papiru):

Odgovorite na pitanja:
1. Na kojim svojstvima pigmenata hloroplasta se temelji njihovo razdvajanje metodom
hromatografije?
2. Definirajte pojam Rf vrijednosti.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 73

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 5.

Uticaj kiselina i baza na strukturu hlorofila

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Opišite strukturu hlorofila.
2. Objasnite uticaj kiseline na strukturu hlorofila.
3. Objasnite uticaj baze na strukturu hlorofila.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 74

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 6.

Fluorescencija hlorofila

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Što je to fluorescencija i kada se javlja kod hlorofila?
2. Iz kojeg dijela vidljivog spektra hlorofil apsorbira talasne dužine, a iz kojeg reflektira?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 75

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 7.

Odreñivanje intenziteta fotosinteze

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
3. Definirajte pojam intenziteta fotosinteze.
4. O čemu ovisi intenzitet fotosinteze?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 76

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 8.

Dokazivanje ugljikohidrata nastalih procesom fotosinteze

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Navedite procese koji se odvijaju u tamnoj fazi fotosinteze.
2. Zašto Lugolov reagens u kontaktu sa skrobom mijenja boju iz žućkaste u modru?
3. Na čemu se zasniva dokazivanje reducirajućih šećera (glukoze, fruktoze) u biljci?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 77

Fiziologija biljaka - praktikum

Fotosinteza

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 9.

Demonstracija oslobañanja kisika u procesu fotosinteze

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. U kojoj fazi fotosinteze se oslobaña kisik?
2. Zašto se indigo karmin može koristiti za dokazivanje prisutnosti kisika?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 78

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

IV. METABOLIZAM BILJAKA
DISANJE
Za odvijanje životnih procesa u svim organizmima, a time i u biljkama, neophodna je energija. Biljke
energiju, odnosno energetski bogate spojeve (ATP-molekule) dobijaju disanjem, odnosno procesom
razgradnje složenih, energetski bogatih organskih molekula do jednostavnih. Pri toj razgradnji stvara
se veliki broj ATP molekula čijom se hidrolizom oslobaña velika količina energije neophodna za
odvijanje fizioloških procesa u biljci.
Proces disanja može biti aeroban ili anaeroban, zavisno o tome da li se odvija uz ili bez prisustva
kisika.
Ako je riječ o aerobnom disanju, proces disanja se u dvije faze: glikoliza i Krebsov ciklus.
Glikoliza je početna faza staničnog disanja koja se odvija u tekućem dijelu citoplazme bez uticaja
kisika. U glikolizi se visokoenergetske molekule glukoze, nizom enzimatski kataliziranih reakcija,
razlažu do intermedijarnog produkta piruvata (C3H4O3). Sumarno se proces glikolize može prikazati
na sljedeći način:
C6H12O6 + 2NAD+ + 2ADP + 2P  2C3H4O3 + 2NADH + 2H+ + 2ATP + 2H2O
Piruvat (C3H4O3), odnosno njegov acetilni ostatak (acetil CoA) zatim ulazi u mitohondrij, gdje se u
tzv. Krebsovom ciklusu preko niza meñusobno povezanih reakcija u potpunosti razlaže do CO2 i vode.
Sa aspekta stvaranja energije ključni dio Krebsovog ciklusa je oksidativna fosforilacija, odnosno
transport elektrona od NADH2 i FADH2 do kisika. Tokom ovog prijenosa elektrona stvaraju se
energetski bogate ATP-molekule, čijom razgradnjom biljna stanica sebi obezbjeñuje energiju
neophodnu za odvijanje brojnih fizioloških procesa.

________________________________________________________________________ 79

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Vježba br. 1. ODREðIVANJE INTENZITETA DISANJA SJEMENA
METODOM PO BOISEN-JENSENU
Uvod u vježbu:
Opći indikator brzine razgradnje kompleksnih organskih spojeva je intenzitet disanja. Pod tim pojmom
podrazumijeva se količina osloboñenog CO2 po jedinici mase u jedinici vremena (mg CO2 g-1h-1).
Intenzitet disanja u biljnim organizmima prvenstveno ovisi o obliku organske materije koja se
razgrañuje, fiziološkom stanju biljke, te o fazi razvoja u kojoj se biljka nalazi.
Vrlo praktična metoda za odreñivanje intenziteta disanja je metoda po Boisen - Jensenu. Ova metoda
se zasniva na ispitivanju promjene koncentracije CO2 u posudi u kojoj se nalazi biljni materijal, u
odnosu na istu takvu posudu, ali bez biljnog materijala.
Cilj vježbe:
Odrediti intenzitet disanja
Materijal i pribor:
Proklijalo sjeme pšenice (Triticum vulgare), dvije Erlenmayerove tikvice, gumeni čepovi, kesice od
gaze, spajalica, pipeta
Hemikalije:
0.1 M Ba(OH)2, 0.2 M HCl, fenolftalein
Postupak:
– Izvagati 5g proklijalog sjemena pšenice i staviti ga u kesicu od gaze.
– U dvije Erlenmayerove tikvice, pipetom uliti po 20 ml 0.1 M Ba(OH)2.
– Kesicu od gaze, u kojoj se nalazi biljni materijal, pričvrstiti spajalicom za čumeni čep, te tim
čepom zatvoriti Erlenmayerovu tikvicu. Prilikom zatvaranja voditi računa da kesica ne dodiruje
rastvor barij hidroksida (eksperimentalna tikvica).
– Drugu tikvicu, bez biljnog materijala, koja služi kao kontrolna varijanta, istovremeno zatvoriti
gumenim čepom.
– Obje tikvice pokriti tamnim platnom sat vremena.
U ovom periodu sjeme pšenice intezivno diše, oslobaña se ugljik dioksid koji u konačnici u
reakciji sa Ba(OH)2 daje BaCO3.
CO2 + H2O  H2CO3
H2CO3 + Ba(OH)2 BaCO3

Nakon sat vremena izvaditi kesicu sa biljnim materijalom, u svaku tikvicu dodati 2 - 3 kapi
indikatora fenolftaleina, te izvršiti neutralizaciju preostalog Ba(OH)2 sa 0,2 M HCl do obezbojenja
rastvora.
Na osnovu razlike utrošenog HCl potrebnog za neutralizaciju Ba(OH)2 u objema tikvicama,
izračunati intenzitet disanja.
Intenzitet disanja izračunava se prema sljedećoj formuli:
ID =

(a - b) ⋅ K ⋅ 4.4
m⋅t

ID – intenzitet disanja (mg CO2g-1h-1)
a - utrošak 0.2 M HCl za titraciju Ba(OH)2 u kontrolnoj tikvici (ml)
b - utrošak 0.2 M HCl za titraciju Ba(OH)2 u eksperimentalnoj tikvici (ml)
4.4 - faktor dobijen na temelju podatka da 1 ml 0.2 M HCl odgovara 4.4 mg CO2
K - faktor za HCl (1.0036)

________________________________________________________________________ 80

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

m - masa proklijalog sjemena (g)
t - vrijeme mjerenja (h)
Očekivani rezultati:
Količina utrošene HCl za neutralizaciju Ba(OH)2 će se znatno razlikovati u tikvici sa i bez biljnog
materijala. Za neutralizaciju Ba(OH)2 iz tikvice u kojoj se nalazio biljni materijal, utrošit će se manje
HCl-a jer je u toj tikvici preostala manja količina Ba(OH)2. Naime, u toj tikvici je došlo do
oslobañanja CO2 od strane biljke procesom disanja, te je analogno tome više CO2 ulazilo u reakciju sa
Ba(OH)2. U tikvici bez biljnog materijala, nema dodatnog CO2, što znači da će u toj tikvici manje CO2,
a time i Ba(OH)2 ulaziti u reakciju.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 1.

________________________________________________________________________ 81

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Vježba br. 2. ODREðIVANJE KOEFICIJENTA DISANJA
Uvod u vježbu:
Koeficijent disanja (KD) predstavlja omjer volumena CO2 izdvojenog u toku disanja u odreñenom
vremenskom periodu i volumena O2 utrošenog u toku disanja, u istom vremenskom periodu.
KD (RQ) =

volumenCO2
volumenO2

Vrijednost ovog koeficijenta zavisi u prvom redu od supstance koja ulazi u proces disanja. Za glukozu
ova vrijednost iznosi jedan. Za razgradnju molekula koje su siromašnije kisikom u odnosu na šećer
(masti i proteini) vrijednost KD je niža od jedan, a za razgradnju molekula koje sadrže više kisika u
svom sastavu u odnosu na šećer (organske kiseline), vrijednost KD je viša od jedan.
Cilj vježbe:
Odrediti koeficijent disanja
Materijal i pribor:
Proklijalo sjeme pšenice (Triticum vulgare), epruvete, staklena cijev čija su oba kraja savijena pod
pravim kutom, milimetarski papir.
Hemikalije:
25 % NaOH
Postupak:
– U prvu epruvetu staviti par proklijalih sjemenki pšenice, te je potom zatvoriti zapušačem kroz koji
je provučen kraći kraj staklene cijevi (čija su oba kraja savijena pod pravim kutom).
– Drugi, duži kraj staklene cijevi staviti u drugu epruvetu koja je do pola napunjena vodom.
Zabilježiti nivo vode u staklenoj cijevi u momentu započinjanja ogleda.
– Nakon pet minuta pomoću milimetarskog papira izmjeriti eventualno podizanje nivoa u staklenoj
cijevi. Dobijena vrijednost (a) pokazuje razliku izmeñu volumena usvojenog kisika i izdvojenog
ugljik dioksida u ispitivanom vremenu.
– Nakon toga na rubove epruvete sa sjemenom staviti filter papir prethodno namočen u 25 % NaOH.
– Epruvetu odmah potom zatvoriti, te ponoviti istovjetnu radnju, odnosno zabilježiti eventualno
podizanje nivoa u staklenoj cijevi nakon pet minuta. Dobijena vrijednost (b) pokazuje volumen
usvojenog kisika od strane sjemena.
– Dobivene podatke uvrstiti u sljedeću formulu, te na temelju toga izračunati koeficijent disanja.
RQ =

b-a
b

RQ - koeficijent disanja
a - pomak vode u prvom promatranju
b - pomak vode u drugom promatranju
Očekivani rezultati:
U prvom promatranju nivoa vode u staklenoj cijevi (bez NaOH) doći će do neznatnog podizanja
tekućine jer će volumen utrošenog kisika za vrijeme disanja sjemena, biti zamijenjen približno
istovjetnim volumenom stvorenog CO2. Eventualno veće početno podizanje vode rezultat je
kapilarnosti.

________________________________________________________________________ 82

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

U drugom promatranju nivoa vode (sa NaOH) doći će do većeg podizanja nivoa vode u staklenoj
cijevi. Naime, sjeme disanjem uzima kisik, a otpušta CO2, koji će reagirati sa NaOH stvarajući
Na2CO3.
Zbog smanjenog pritiska CO2, uvjetovanog nastajanjem Na2CO3 koji zaprima manji volumen,stvara se
negativni pritisak (vakuum) koji uzrokuje podizanje indikator tekućine u kapilari. S obzirom da se sav
CO2 potroši u vezivanju sa NaOH, pomak tekućine bit će proporcionalan volumenu usvojenog kisika.
Na osnovu razlike u pomaku tekućine nakon prvog i drugog mjerenja izračuna se koeficijent disanja.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 2.

________________________________________________________________________ 83

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Vježba br. 3. DOKAZIVANJE PRODUKATA ALKOHOLNOG VRENJA
Uvod u vježbu:
Osim aerobnog disanja, sve vrste fermentacija, kao i oksidacija neorganskih materija predstavljaju
oblike staničnog disanja. Svi ti procesi praćeni su oslobañanjem energije koja se koristi za održavanje
života stanice.Većina biljnih organizama energiju dobija putem aerobnog disanja. Meñutim, neke
biljke imaju sposobnost stvarati energiju i u uvjetima gdje nema kisika (anaerobno disanje).
U anaerobnim uvjetima piruvat, nastao kao produkt glikolize, se prvo dekarboksilira pri čemu nastaje
acetaldehid, a zatim se uz pomoć NADH vrši redukcija nastalog spoja u etanol. Uz etanol produkt
anaerobne razgradnje piruvata je i CO2. Osim akumuliranja energije, zajednička karakteristika
anaerobnog i aerobnog disanja je i stvaranje CO2.
Cilj vježbe:
Dokazati produkte alkoholnog vrenja
Materijal i pribor:
Svježi kvasac, Erlenmayerova tikvica od 200 ml, gumeni čep, svinuta staklena cijev, gumena cijev sa
staklenim završetkom, niska staklena posuda, vodeno kupatilo
Hemikalije:
10 % rastvor saharoze, 0.5 M KOH, kristalići joda
Postupak (za dokazovanje CO2):
– U tikvicu od 200 ml uliti 50 ml 10% rastvora saharoze i 5 g kvasca, te miješati dok se ne dobije
homogena masa.
– Tikvicu začepiti gumenim čepom, u koji je prethodno umetnuta svinuta staklena cijev na koju se
nastavlja gumena cijev sa staklenim završetkom.
0
– Uroniti tikvicu u vodeno kupatilo, zagrijano na temperaturu 30 C. Slobodni kraj staklene cijevi
uroniti u nisku staklenu posudu napunjenu vodom.
– Pratiti novonastale promjene.
Postupak (za dokazovanje etanola - Liebenova reakcija):
– 5 ml emulzije kvasca iz tikvice profiltrirati u epruvetu, te pipetom dodati 1 ml KOH.
0
– Uroniti epruvetu u vodeno kupatilo na temperaturu 60 C, te dodati nekoliko kristalića joda.
– Pratiti promjene koje će uslijediti.
Očekivani rezultati:
Tokom provoñenja prvog postupka, uslijed nedovoljne prisutnosti kisika u tikvici, kvasci će razlagati
molekule saharoze i započet će alkoholno vrenje, što se vizualno manifestira izlaženjem mjehurića
CO2 kroz cijev.
U Liebenovoj reakciji jod reagira sa bazom i etanolom (koji je nastao djelovanjem kvasaca na šećere),
pri čemu se stvara jodoform, a rastvor poprima žutu boju. Formulom se Liebenova reakcija može
prikazati na sljedeći način:
C2H5OH + 4 I2 + 6 KOH → CHI3 + 5 KI + 5 H2O + KCOOH
Ova reakcija je vrlo osjetljiva, te se koristi za dokazivanje prisutnosti vrlo malih količina etanola.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 3.

________________________________________________________________________ 84

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

ENZIMI
Enzimi su specifični proteini koji ubrzavaju odreñene hemijske reakcije u biološkim sustavima. U
zavisnosti od funkcije koju obavljaju mogu biti jedno ili dvokomponentni. Većina enzima koji
sudjeluju u oksidoredukcijskim procesima su dvokomponentni. Prva komponenta sastoji se od
proteina, dok je druga komponenta neproteinska i može biti čvrsto ili labavo vezana za proteinski dio.
Uobičajan naziv za proteinski dio enzima je apoenzim, a za neproteinski koenzim. Funkcija
apoenzima je da obavlja izbor reakcije i njeno aktiviranje, dok je koenzim zadužen za odreñenu
hemijsku promjenu. Model djelovanja enzima opisan je još 1913 godine od strane Michaelisa i
Mendena. Ovaj model temelji se na pretpostavci da molekula enzima i molekula supstrata prvo
obrazuju kompleks enzim - supstrat, a tek onda nastupa realizacija odreñene hemijske promjene.
Djelovanje enzima vezano je uz termodinamiku, odnosno zasniva se na sposobnosti enzima da smanji
početnu energiju aktivacije, te se na taj način ubrzava odvijanje reakcije. Enzimi, zahvaljujući svojoj
specifičnoj strukturi, mogu ubrzavati samo jednu vrstu reakcije i iz nje nakon kataliziranja izlaze
nepromijenjeni.
Brzina aktivnosti enzima ovisi od niza faktora; koncentracije supstrata i enzima, temperature, te vrste
hemijske reakcije. S porastom koncentracije supstrata, dolazi do bržeg početka reakcije, sve dok se pri
potpunom zasićenju supstrata enzimima, ne postigne maksimalna brzina reakcije. Nakon zasićenja
supstrata enzimima, daljnje povećanje koncentracije supstrata nema efekta na ubrzanje reakcije.
Afinitet nekog enzima prema supstratu izražava se Michaelisovom konstantom (Km), koja označava
potrebnu koncentraciju supstrata pri kojoj se postiže polovična maksimalna brzina enzimske reakcije.
Iz toga proizlazi da što je manja Km vrijednost, veći je afinitet enzima prema supstratu i obrnuto.

________________________________________________________________________ 85

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Vježba br. 4. ODREðIVANJE AKTIVNOSTI AMILAZE
Uvod u vježbu:
Enzimi koji razgrañuju molekule skroba nazivaju se amilaze. Ovi enzimi zastupljeni su u α i β obliku i
njihova podjela karakterizirana je prema djelovanju na pojedine komponente skroba.
Dvije osnovne komponente iz kojih je izgrañen skrob su amiloza i amilopektin. Amiloza ima
ravnolančanu strukturu gdje su molekule glukoze unutar nje povezane isključivo α 1 - 4 glikozidnim
vezama, dok amilopektin ima razgranatu strukturu sastavljene od molekula glukoze povezanih α 1 - 4
glikozidnim vezama u strukturu ravnog lanca, te α 1 - 6 glikozidnim vezama na mjestima grananja. U
razgradnji skroba sudjeluje više enzima; α - amilaza cijepa molekule skroba na α 1 - 4 glikozidnim
vezama bez nekog odreñenog reda do dekstrina i dalje do maltoze, dok β - amilaza razgrañuje skrob
polazeći od nereducirajućeg kraja i cijepa svaku drugu α 1 - 4 glikozidnu vezu, ali ne može cijepati
mjesta grananja. Enzimi koji mogu cijepati α 1 - 6 glikozidnu vezu su pululanaza i izoamilaza.
Pojedine faze razgradnje skroba pod uticajem ovih enzima mogu se pratiti preko bojanih reakcija sa
jodom.
Cilj vježbe:
Dokazati aktivnost amilaze u ovisnosti od promjene temperature
Materijal i pribor:
Proklijale sjemenke pšenice (Triticum vulgare), tarionik sa tučkom, epruvete, pipete, staklena čaša od
50 ml, vodeno kupatilo, centrifuga, plamenik, frižider
Hemikalije:
Ekstrakt amilaze, 1% rastvor skroba, Lugolov reagens, Fehlingov reagens
Postupak:
– U tarioniku pomoću tučka smrviti 5 g proklijalih sjemenki pšenice, sadržaj prebaciti u tikvicu od
100 ml, te u nju dodati 75 ml destilirane vode.
– Dan poslije nadopuniti tikvicu dest. vodom do 100 ml, sadržaj promućkati, te centrifugirati pet
minuta pri 500 okretaja.
– Nakon toga, rastvor iznad taloga, u kojem se nalazi enzim amilaza, odliti u čašu od 50 ml.
– Iz te čaše, u tri označene epruvete pipetom uliti po 1 ml ekstrakta amilaze.
0
– Sadržaj epruvete br. 1 prokuhati na plameniku (100 C), te tu epruvetu i epruvetu br. 2 staviti u
0
vodeno kupatilo na temperaturu od 65 C. Epruvetu br. 3 staviti u frižider na -8 0C.
– Poslije pet minuta u svaku epruvetu dodati 5 ml 1% rastvora skroba, te ih sljedećih 15 minuta
ponovo izložiti istovjetnom tretmanu pri istim temperaturama.
– Nakon sveukupno 20 - minutne inkubacije sadržaj svake epruvete ravnomjerno raspodijeliti u tri
semimikro epruvete.
– Na sadržaj epruveta izvesti prvo Sachsovu probu kojom se dokazuje prisustvo skroba, a zatim
Fehlingovu reakciju kojom se dokazuje prisustvo nereducirajućih šećera.
Fehlingovu reakciju sa sadržajem u epruveti br. 1. i 2. provesti na sljedeći način:
Sadržaju epruvete dodati 4 ml Fehlingova reagensa, epruvetu staviti u čašu sa vodom i grijati 5
minuta.
Fehlingovu reakciju sa sadržajem u epruveti br. 3. provesti na sljedeći način:
Epruvetu staviti u vodeno kupatilo na temperaturu od 650C u trajanju od 20 minuta, te potom
izvršiti Fehlingovu reakciju.
– Pratiti promjene u epruvetama.

________________________________________________________________________ 86

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Očekivani rezultati:
Sadržaj epruvete br. 1, koja je bila izložena zagrijavanju na plameniku, i sadržaj epruvete br. 3, koja je
bila izložena niskim temperaturama, u reakciji sa Lugolovim reagensom reagirat će pozitivno. Sadržaj
epruvete će se obojiti u modro, što dokazuje prisustvo skroba u navedenim epruvetama, a time i
neaktivnost amilaze.
U epruveti br. 2, čiji je sadržaj bio izložen zagrijavanju u vodenom kupatilu na 65 0C, nakon dodatka
Lugolovog reagensa neće doći do pozitivne reakcije. Sadržaj epruvete nije se obojio u modro zbog
djelovanja amilaze koja je razgradila skrob. Amilaza je mogla djelovati jer nije bila izložena
prethodnom azarajućem djelovanju visokih i niskih temperatura.
Da bi se potvrdilo djelovanje amilaze na skrob, sa sadržajem epruvete br. 2 provodi se Fehlingova
reakcija. U reakciji sa Fehlingovim reagensom, zbog prisustva reducirajućih šećera u uzorku, na dnu
epruvete će se pojaviti crveno-smeñi talog bakar(I) oksida, što potvrñuje prethodno djelovanje enzima
amilaze, koja je razgradila skrob na jednostavnije, reducirajuće šećere.
Izvoñenjem Fehlingove reakcije sa sadržajem epruvete broj 3, koja je nakon izlaganja niskim
temperaturama bila izložena zagrijavanju na 65 0C, dolazi do pozitivne reakcije, odnosno do
pojavljivanja crvenosmeñeg taloga. Iz ovoga proizlazi zaključak da niske temperature samo koče
djelovanje enzima amilaze, ali ne prekidaju njegovu aktivnost.
Izvoñenjem Fehlingove reakcije sa sadržajem epruvete broj 1, koja je bila izložena zagrijavanju na
plameniku, neće doći do pozitivne reakcije, iz čega proizlazi zaključak da visoke temperature u
potpunosti uništavaju amilazu.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 4.

________________________________________________________________________ 87

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Vježba br. 5. ODREðIVANJE AKTIVNOSTI SAHARAZE
Uvod u vježbu:
Saharaza je enzim koji katalizira hidrolizu saharoze, djelujući na β - fruktofuranozidnu vezu koja je
prisutna u saharozi. Specifičnost ove reakcije je promjena smjera zakretanja ravnine polarizirane
svjetlosti od strane novonastalih produkata, u odnosu na saharozu. Za razliku od saharoze koja zakreće
ravninu polarizirane svjetlosti u desno, produkti koji nastaju njenom hidrolizom, smjesa glukoze i
fruktoze, zakreću ravninu svjetlosti u lijevo. Iz tog razloga se ova reakcija često naziva invertna
reakcija, a enzim koji katalizira ovu reakciju invertaza. Invertaza ili saharaza je u visokim količinama
prisutna kod kvasaca, plijesni i biljaka iz roda Allium i Iris. Kao izvor enzima saharaze najčešće se
koriste kvasci, u svježem i dehidriranom stanju.
Monosaharidi (glukoza i fruktoza), koji nastaju hidrolizom saharoze, pokazuju reduktivna svojstva, te
se odreñivanje aktivnosti saharaze zasniva na njihovom mjerenju. Sama molekula saharoze ne
pokazuje reduktivna svojstva jer u svom sastavu ne sadrži slobodnu aldehidnu ili keto funkcionalnu
skupinu.
Cilj vježbe:
Dokazati specifično djelovanje saharaze
Materijal i pribor:
Staklena čaša, centrifuga, magnetna mješalica, filter papir, epruvete, vodeno kupatilo, frižider
Hemikalije:
Ekstrakt saharaze, 2 % rastvor skroba, 2 % rastvor saharoze, Fehlingov reagens
Postupak:
– Ekstrakt saharaze pripremiti na sljedeći način: razmutiti 20 g kvasca u 100 ml destilirane vode.
– Smjesu staviti na magnetnu mješalicu, te lagano miješati dva sata.
– Nakon toga, izmješani sadržaj filtrirati, a filtrat (ekstrakt saharaze) čuvati do upotrebe u frižideru
na temperaturi 4 0C.
– U prvu epruvetu uliti 2 ml 2 % rastvora skroba, a u drugu 2 ml 2 % rastvora saharoze.
– U obje epruvete dodati 1 ml ekstrakta saharaze.
0
– Sadržaj epruveta promućkati, te ih staviti u vodeno kupatilo na 40 C, desetak minuta. Nakon
toga izvesti Fehlingovu reakciju sa sadržajem u obje epruvete.
– Pratiti i objasniti eventaualne promjene u epruvetama.
Očekivani rezultati:
Reakcija Fehlingovog reagensa sa rastvorom skroba u kojem je dodan ekstrakt saharaze, biti će
negativna, odnosno neće doći do pojavljivanja taloga.
U reakciji Fehlingovog reagensa sa rastvorom saharoze u kojem je dodan ekstrakt saharaze, doći će do
izdvajanja taloga. Dakle, enzim saharaza djelovat će na cijepanje saharoze (na glukozu i fruktozu), ali
ne i na cijepanje molekula skroba. Reducirajući šećeri, nastali cijepanjem saharoze, uzrokovat će
redukciju bakra iz dvovalentnog oblika (u Fehlingovom rastvoru) u jednovalentni oblik (talog Cu2O),
što je dokaz djelovanja saharaze.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 5.

________________________________________________________________________ 88

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Vježba br. 6. ODREðIVANJE AKTIVNOSTI LIPAZE
Uvod u vježbu:
Pod pojmom lipida podrazumijeva se grupa strukturno raznovrsnih molekula čija je zajednička
karakteristika da su nerastvorljivi u vodi, a rastvorljivi u nepolarnim organskim rastvaračima (eter,
petroleter, benzen). U lipide ubrajaju se masti, ulja, fosfolipidi, voskovi.....
Razgradnja, odnosno cijepanje molekula masti do njihovih sastavnih komponenti (masnih kiselina i
alkohola), odvija se kroz niz reakcija koje su katalizirane enzimima iz grupe lipaza.
Cilj vježbe:
Dokazati specifično djelovanje lipaze
Materijal i pribor:
Sjemenke bogate mastima: ricinus (Ricinus communis) ili suncokret (Helianthus annus), tarionik s
tučkom, centrifuga, epruvete, vodeno kupatilo, pipete
Hemikalije:
Hloralhidrat (C2H3Cl3O2), 2.5 % sirćetna kiselina, 0.1 M KOH
Postupak:
– U tarioniku pomoću tučka smrviti desetak grama oljuštenih sjemenki ricinusa ili suncokreta, dodati
60 ml hloralhidrata i promiješati.
– Sadržaj zatim centrifugirati u centrifugi u trajanju pet minuta pri 500 okretaja.
– Nakon centrifugiranja u dvije označene epruvete, pipetom uliti 10 ml centrifugiranog rastvora
(supernatant u kojem se nalazi ekstrakt lipaze).
– U prvu epruvetu dodati 3 ml dest. vode, a drugu epruvetu zagrijati do vrenja, ohladiti i dodati 3 ml
dest. vode.
0
– Obje epruvete staviti dva sata u vodeno kupatilo na 30 C.
– Epruvete izvaditi iz vodenog kupatila, te uzorak iz svake epruvete prenijeti zasebno u
Erlenmayerovu tikvicu i titrirati sa 0.1 M rastvorom KOH do pojave ljubičastog obojenja, uz
fenolftalein kao indikator.
– Naznačiti utrošak baze za svaki pojedini uzorak, usporediti ih, te na temelju toga donijeti
zaključke.
Očekivani rezultati:
U titraciji sa sadržajem prve epruvete, gdje je uzorku dodana samo dest. voda, potrošit će se više baze.
U takvom uzorku lipaza ima optimalne uvjete za aktivnost, te će u potpunosti razgraditi mast u
glicerol i masne kiseline. Kao rezultat te razgradnje logičan je i veći utrošak baze potrebne za
neutralizaciju novonastalih kiselina.
U titraciji uzorka koji je podvrgnut visokim temperaturama, utrošak baze bit će manji, jer visoke
temperature inaktiviraju lipazu, čime je i onemogućena razgradnja masti. Kako u uzorku ne postoje
slobodne masne kiseline, već prva kap dodane baze uzrokovat će promjenu boje ispitivanog uzorka.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 6.

________________________________________________________________________ 89

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 1.

Odreñivanje intenziteta disanja sjemena metodom po Boisen - Jensenu

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Definirajte pojam disanja.
2. U kojem dijelu biljne stanice se odvija glikoliza, a u kojem Krebsov ciklus?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 90

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br.2.

Odreñivanje koeficijenta disanja

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Definirajte pojam koeficijenta disanja.
2. Kod kojih organskih supstanci je vrijednost koeficijenta disanja najveća i zašto?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 91

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 3.

Dokazivanje produkata alkoholnog vrenja

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Čime je uvjetovan početak alkoholnog vrenja i koji su njegovi konačni produkti?
2. Koji dio disanja je zajednički i anerobnom i aerobnom disanju?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 92

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 4.

Odreñivanje aktivnosti amilaze

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Navedite razlike u grañi amiloze i amilopektina.
2. Objasnite uticaj visokih i niskih temperatura na aktivnost amilaze.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 93

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 5.

Odreñivanje aktivnosti saharaze

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Zašto glukoza i fruktoza pokazuju reduktivna svojstva?
2. Koja je specifičnost u reakciji hidrolize saharoze?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 94

Fiziologija biljaka - praktikum

Metabolizam biljaka

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 6.

Odreñivanje aktivnosti lipaze

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Navedite značaj lipida za metabolizam i razvoj biljke.
2. Kako temperatura i pH vrijednost utiču na aktivnost lipaze?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 95

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

V. MINERALNA ISHRANA
Mineralna ishrana predstavlja uzimanje mineralnih elemenata iz vanjske sredine i njihovo uključivanje
u fiziološke procese u biljci. Prema svom značaju za život biljke, mineralni elementi se dijele na
neophodne i korisne elemente. Pod neophodnim mineralnim elementima se podrazumijevaju elementi
bez kojih biljka ne bi mogla završiti svoj životni ciklus, dok korisni elementi predstavljaju elemente
koji nisu nužni za održavanje života biljke, ali njihova prisutnost djeluje pozitivno na odreñene
fiziološke procese u biljci. U korisne elemente spadaju kobalt, natrij, selen i silicij.
Neophodni elementi dijele se na makro i mikroelemente. Ova podjela napravljena je s obzirom na
njihov sadržaj u biljci, dok je njihov značaj za život biljke podjednak.
Isključivanje bilo kojeg neophodnog elementa iz života biljke značilo bi ugibanje te biljke jer se
nedostatak neophodnog elementa ne može nadoknaditi prisutnošću ili suviškom nekog drugog
elementa. Makroelementi su elementi potrebni biljci u većim količinama i tu spadaju azot, fosfor,
kalij, sumpor, kalcij i magnezij, dok su mikroelementi potrebni biljci u manjim količinama (željezo,
mangan, bor, cink, bakar, molibden, hlor i nikal).
Sa aspekta mineralne ishrane, biljka predstavlja složen sistem i načini usvajanja mineralnih materija se
znatno razlikuju kod različitih biljnih vrsta, pa čak i u okviru iste biljne vrste ako je uzgajana u
različitim ekološkim uvjetima.
Biljka mineralne elemente iz vanjske sredine može usvajati preko korijena i preko lista. Korijen
predstavlja glavni organ u usvajanju mineralnih materija iz zemljišta. Preko korijena biljka može
primati vodu sa rastvorenim mineralnim materijama pasivnim i aktivnim načinom, što prvenstveno
ovisi o metabolizmu biljke, gradijentu koncentracije i selektivnoj propustljivosti membrane u
stanicama korijenovih dlačica. Kod pasivnog načina usvajanja pokretačka sila za usvajanje mineralnih
materija je gradijent koncentracije. Voda sa rastvorenim mineralnim materijama se giba iz pravca više
ka nižoj koncentraciji vode, odnosno ulazi iz rastvora zemljišta (razrijeñeniji medij) u korijenove
dlačice i dalje u provodni sistem biljke (koncentriraniji medij). Takav način usvajanja naziva se
osmoza. Aktivno usvajanje hranjiva odvija se nasuprot hemijskom gradijentu (materije se prenose iz
sredine sa nižom u sredinu sa višom koncentracijom rastvorene supstance), uz utrošak energije. Biljka
osigurava tu energiju iz vlastitih metaboličkih procesa.
Osim preko korijena, biljka može primati hranjiva i preko lista. Primarna funkcija lista vezana je za
proces fotosinteze i transpiracije, no novija istraživanja su pokazala da se preko lista može vrlo
uspješno vršiti usvajanje vode i mineralnih supstanci, tako da folijarna prihrana dobija sve više na
značaju u savremenoj poljoprivrednoj proizvodnji. Opskrbljenost biljnog tkiva nekim elementom,
osim o usvojenoj količini hranjivih elemenata, ovisi i o pokretljivosti tog elementa, te sposobnosti
njegove translokacije unutar biljke što se jednim imenom naziva reutilizacija elementa.
Prema sposobnosti reutilizacije, mineralni elementi se dijele u dvije skupine: pokretljivi elementi u
koje spadaju azot, fosfor, kalij, magnezij, klor i mangan, te nepokretljivi elementi u koje se svrstavaju
kalcij, sumpor, željezo, bakar, cink, bor i molibden. Poznavanje pokretljivosti elemenata u biljci
značajno je prilikom utvrñivanja nedostatka odreñenog elementa. Ako su uočeni simptomi nedostatka
samo na starijem lišću, radi se o nedostatku pokretnog elementa jer dolazi do njegovog premještanja u
mlañe listove. Ako se simptomi nedostatka utvrde istodobno i na mlañem lišću, pretpostavka je da se
radi o nedostatku nepokretnog elementa.
Usvajanje mineralnih elemenata, njihova translokacija i ugradnja u biljci ovisi i o genetskoj
konstituciji biljke, te ekološkim faktorima. Ekološki faktori ne djeluju zasebno, već zajedno utiču na
način i intenzitet usvajanja biogenih elemenata.
Temperatura kao ekološki faktor djeluje na sve fiziološke procese u biljci. Primanje hranjiva i njihovo
kretanje u biljci su u direktnoj zavisnosti od temperature. Za većinu iona maksimum apsorpcije se

________________________________________________________________________ 96

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

postiže pri temperaturi od 15 do 25 0C, no može varirati zavisno od prirode samog iona. Osim na
usvajanje, temperatura utiče i na metabolizam pojedinog iona što se manifestira različitom
mogućnošću i brzinom ugradnje elementa u organske spojeve u biljci.
Svjetlost svojim intenzitetom znatno utiče na usvajanje iona. U većini istraživanja potvrñeno je da se
povećavanjem intenziteta svjetlosti, povećava apsorpcija iona sve do momenta postizanja optimuma za
usvajanje iona, što ovisi o talasnim dužinama apsorpcijskog spektra svjetlosti, osobinama iona i
biološkim osobinama same biljke.
Usvajanje iona u znatnoj mjeri ovisi o kiselosti ili pH vrijednosti zemljišta. pH vrijednost ukazuje na
odnos vodikovih (H+) i hidroksilnih iona (OH-) u rastvoru zemljišta i o njoj znatno ovise biološka i
hemijska svojstva zemljišnog staništa, a time i mogućnost uzgoja pojedinih poljoprivrednih kultura. Za
reakciju zemljišta nije poželjna ni prevelika kiselost, ni prevelika bazičnost jer je pristupačnost i
mobilnost većine biogenih elemenata u takvim okolnostima svedena na minimum.
Intenzivnijem usvajanju hranjivih materija pridonosi i bolja aeracija, kako zemljišta tako i hranjivog
rastvora.
Navedeni ekološki faktori djeluju istodobno, te je često uticaj nekog ekološkog faktora na usvajanje
biogenih elemenata zavisan od intenziteta drugih faktora. Taj podatak treba imati u vidu prilikom
donošenja zaključaka o načinu primanja mineralnih elemenata iz vanjske sredine.
Simptomi nedostatka mineralnih elemenata u biljci
Promjene na biljkama nastale uslijed nedostatka ili suviška pojedinih elemenata meñusobno se znatno
razlikuju, kako kod pojedinih biljaka, tako i kod pojedinih biljnih organa. Ujedno, simptomi
nedostatka odreñenih elemenata vrlo su slični simptomima nekih fizioloških poremećaja, kao i
odreñenih gljivičnih i virusnih oboljenja. S obzirom na meñusobne razlike izmeñu navedenih
simptoma, vrlo je važno ukazati na karakteristične simptome nedostataka odreñenih elemenata, kako
bi ih se znalo prepoznati. Time se poljoprivrednici upoznavaju sa prirodom tih poremećaja, a ujedno
im se omogućava lakše donošenje odluke o načinu reakcije u datom momentu pojavljivanja tih
simptoma. Osim značaja prepoznavanja simptoma nedostatka ili suviška odreñenih elemenata, još
važnije je poznavati način i uzroke njihovog pojavljivanja, kako bi se preventivnim putem,
adekvatnim agrotehničkim mjerama, spriječilo njihovo pojavljivanje.
Iako se simptomi manjka odreñenog elementa različito manifestiraju kako kod različitih biljnih vrsta,
tako i kod pojedinih biljnih organa, postoje odreñeni pokazatelji koji su općenito govoreći
karakteristični za nedostatak ili suvišak odreñenog elementa.
Azot (dušik, nitrogen)
Pri nedostatku azota, biljka ima slabiji rast, listovi postaju uži, hlorotični, blijedo zelene boje što je
uvjetovano prvenstveno manjkom hlorofila čiji je azot konstitutivni element. Pri izrazitijem nedostatku
azota može doći do potpune hloroze i sušenja biljaka. Obzirom da azot spada u elemente koji su
mobilni u biljci, nedostaci tog elementa će se prvo očitovati na starijim listovima.
Suvišak azota može imati toksični efekt na razvoj biljke, a velika prisutnost azota u biljci djeluje i
štetno na zdravlje čovjeka, ukoliko se konzumira takva biljka. U slučajevima kada je prisutnost azota u
biljci u suvišku, simptomi se vizualno mogu primjetiti na listovima koji postaju zagasito zelene boje.
Općenito, pri većoj koncentraciji azota, povećava se vegetativni rast, a generativni se smanjuje. Kod
gnojidbe biljke azotom treba imati u vidu i činjenicu da pretjerana gnojidba azotom uzrokuje
deficijenciju bakra i cinka.

________________________________________________________________________ 97

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Fosfor
Pokretljivost fosfora u biljci je vrlo velika, te će se nedostaci tog elementa u biljci prvo očitovati na
starijim listovima. U nedostatku fosfora usporava se rast biljke što je povezano sa smanjenjem
fotosinteze i drugih energetskih procesa koji se odvijaju u biljnim stanicama. Lišće postaje vrlo
nježno, gdje postepeno zelena boja listova prelazi u crvenkastu do crno-smeñu. Povišena koncentracija
fosfora u biljci može uzrokovati deficijenciju bakra i cinka.
Kalij
Zbog velike pokretljivosti kalija u biljci simptomi njegovog nedostatka prvo se manifestiraju na
starijim listovima. Simptomi, u vidu nekroze, se najprije javljaju na rubovima lista i duž ivica, a zatim
se šire na cijeli list, čija površina poprima valoviti oblik.. Internodiji se sužavaju, stabljika postaje
tanja i postepeno dolazi do gubitka turgora u stanicama, što može rezultirati i uvenućem same biljke.
Uslijed nedostatka kalija, korijen se takoñer slabije razvija, postaje kratak i usporava se razvijanje
korijenovih dlačica.
Visoka koncentracija kalija u biljci može uzrokovati nedostatak magnezija, mangana i kalcija, dok
višak kalcija u zemljištu limitira usvajanje kalija.
Kalcij
Kalcij je slabo mobilan u biljci i simptomi njegovog nedostatka se očituju na listovima u vidu hloroze.
Često su listovi naborani, s liskama okrenutim prema gore. Plodovi se takoñer slabije razvijaju i
uslijed nedostatka kalcija često imaju karakteristične fleke koje izvana izgledaju kao trulež.
Kalcij ima antagonistički odnos s magnezijem i kalijom i često je manjak kalcija popraćen viškom
magnezija i kalija, kao i obrnuto. Naime, višak kalija i magnezija u tlu uzrokuju poremećaj u primanju
kalcija što za posljedicu ima njegovu deficijenciju.
Magnezij
Uslijed nedostatka magnezija listovi postaju blijeñi i postepeno poprimaju crveno-mrku boju počevši
od vrha lista. Ova pojava popraćena je i stvaranjem hlorotičnih pjega razasutih po cijelom listu. Biljka
se općenito slabije razvija, plodovi ostaju sitni i slabo razvijeni. S obzirom da je magnezij mobilan
element u biljci, simpomi njegovog nedostatka će se prvo manifestirati na starijim listovima. Suvišak
magnezija takoñer utiče negativno na biljku i pri većim koncentracijama magnezija ispoljava se
toksični efekt, koji može uzrokovati i venuće same biljke. Često je višak magnezija popraćen
nedostatkom kalcija i kalija uzrokovano njihovim antagonističkim odnosom.
Sumpor
Simptomi nedostatka sumpora slični su simptomima nedostatka azota. Nedostatak sumpora u biljci
uvjetuje njen sporiji rast. Listovi poprimaju svijetlozelenu boju, no za razliku od azota, simptomi
nedostatka sumpora manifestiraju se istosobno na starijim i mlañim listovima jer je sumpor slabo
pokretan u biljci. Pri nedostatku sumpora, korijenov sistem ima slabije postrano grananje.
Željezo
Nedostatak željeza se očituje na listovima u vidu hloroze izmeñu nerava lista. Biljke, pri nedostatku
željeza, zaostaju u rastu i slabije se razvijaju. Za biljku najpristupačniji oblik željeza u rastvoru
zemljišta je u obliku helata, što svakako treba imati u vidu prilikom provoñenja gnojidbe.
Bor
Pri manjku bora dolazi do izumiranja apikalnih meristema, vršni izdanci se ne razvijaju i biljka
poprima žbunast izgled. Nedostatak bora uzrokuje raspadanje provodnog sustava biljke i izaziva
promjene u formiranju korijena i ploda. Plodovi zaostaju u rastu i poprimaju deformirani izgled. S

________________________________________________________________________ 98

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

obzirom da je translokacija kalcija usko povezana sa prisustvom bora, često je nedostatak bora
popraćen i simptomima nedostatka kalcija. Suvišak bora može izazvati hlorozu i sušenje vrhova i
perifernih krajeva starijeg lišća, no u pravilu biljke mogu podnijeti više koncentracije bora jer se bor
veže sa ugljikohidratima, pri čemu se inaktivira i gubi svoje osobine toksičnosti.
Mangan
Uslijed nedostatka mangana u biljci, listovi postaju hlorotični, dobijaju sitnomrežasti, pjegavi izgled
gdje nervi lista ostaju zeleni. Hlorotične pjege u odmakloj fazi prelaze u fleke stvarajući tzv. suhu
pjegavost lista. Pri intenzivnijem nedostatku mangana biljne stanice počinju gubiti turgor, list izgleda
kao da visi i biljka počne da vene.
Suvišak mangana u biljci, takoñer ispoljuje negativne efekte. Simptomi suviška mangana se uočavaju
u vidu nekrotičnih pjega crne ili mrke boje razasutih po cijelom listu.
Bakar
Bakar je slabo mobilan u biljci, Uslijed njegovog nedostatka, listovi se suše i uvijaju. Nedostatak
bakra inhibira razvoj apikalnih meristema, pri čemu vršne grane usporavaju svoj rast i često odumiru.
Suvišak bakra u biljci inhibira razvoj korijena, reducira usvajanje molibdena i mangana i željeza, što
rezultira hlorozom listova.
Cink
Karakterističan simptom nedostatka cinka je skraćivanje internodija biljke i drastično smanjenje
površine lista pri čemu biljka poprima rozetast i patuljast izgled. Ovi simptomi često su popraćeni sa
hlorozom lista. Listovi u internervalnom prostoru prvo počinju žutiti, a zatim se na tim mjestima
formiraju nekrotične pjege. Uslijed daljnjeg nedostatka cinka, te pjege se spajaju, list odumire i
otpada.
Molibden
Simptomi nedostatka molibdena se javljaju na listovima u vidu nekrotičnih pjega razasutih po cijelom
listu. Smanjen je rast biljke i oslabljen je njen energetski potencijal što se manifestira „mlohavim“
izgledom cijele biljke. Uz ove simptome, manjak molibdena u biljci se može prepoznati i prema
obliku lista. Naime, kao posljedica manjka molibdena u biljci, listovi se sužavaju i poprimaju
duguljast, izduženi izgled. Uslijed daljnjeg nedostatka, ti listovi otpadaju i biljka odumire.
Hlor
S obzirom da se hlor vrlo lako usvaja iz zemljišta, simptomi njegovog nedostatka nisu uočeni u
prirodnim uvjetima. Hlor je element koji ima značajnu ulogu u reguliranju turgora u stanici. Ako se u
uzgoju biljke u kontroliranim uvjetima izuzme hlor iz njene ishrane, doći će do smanjenja turgora, što
može rezultirati i venućem biljke.
U slučajevima visoke koncentracije hlora u biljci, simptomi suviška se prvenstveno manifestiraju na
listovima koji postaju sitni i deformirani.

________________________________________________________________________ 99

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Vježba br. 1. ODREðIVANJE SADRŽAJA UKUPNIH MINERALNIH MATERIJA U
BILJNOM MATERIJALU
Cilj vježbe:
Odrediti sadržaj ukupnih mineralnih elemenata u uzorku biljnog materijala
Materijal i pribor:
Osušeni biljni materijal, kvarcna posuda, eksikator, električni rešo, peć, analitička vaga
Hemikalije:
Vodik - peroksid
Postupak:
– U izvaganu kvarcnu posudu, koja je prethodno žarena i u eksikatoru ohlañena, staviti 3 do 5 g
suhog ili apsolutno suhog biljnog materijala.
– Uzorak postepeno zagrijavati na električnom rešou do ugljenisanja, te potom izlagati u peći na
temperaturi od 5500C sve dok pepeo ne poprimi svijetlo bijelu boju. To se postiže za otprilike 2 do
4 sata zavisno od vrste uzorka.
– Ukoliko se, nakon ovog vremena, na pepelu primjete crne tačke koje potječu od nesagorjelih
organskih materija, uzorak se vadi iz peći, odmah se prenese u eksikator i nahon hlañenja doda mu
se par kapi vodik - peroksida. Nakon toga, uzorak se ponovo stavi na žarenje dok pepeo ne postane
potpuno bijel.
– Uzorak potom brzo prenijeti i ohladiti u eksikatoru, a nakon hlañenja odmah izmjeriti njegovu
masu jer je pepeo vrlo higroskopan.
– Razlika u masi posude prije i poslije žarenja predstavlja masu pepela, odnosno količinu mineralne
materije biljke.
Količina ukupnih mineralnih elemenata u suhom ili apsolutno suhom biljnom materijalu izračunava se
prema sljedećoj formuli:
% min. materije =

m ⋅ 100
m1

m - masa pepela (g)
m1 - masa suhog ili apsolutno suhog biljnog materijala (g)
Suhi uzorak predstavlja uzorak biljnog materijala koji ne sadrži slobodnu vodu. Apsolutno suhi biljni
materijal predstavlja biljni uzorak bez ikakvog oblika vode (niti slobodne niti vezane). Poznavajući
masu apsolutno suhog biljnog materijala i udio mineralnih supstanci u njoj, lako je izračunati sadržaj
organske komponente u apsolutno suhom uzorku.
% org. materije = 100% - % min. materije
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 1.

________________________________________________________________________ 100

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Vježba br. 2. PRIPREMA MATIČNOG RASTVORA ZA ODREðIVANJE MINERALNIH
ELEMENATA U BILJNOM MATERIJALU
Odreñivanje mineralnih materija u biljci zasniva se na razaranju uzorka i stvaranju matičnog rastvora,
te potom odreñivanju koncentracije pojedinog elementa u dobivenom rastvoru. Postoji više različitih
načina za razaranje uzorka i pripremu matičnog rastvora, što prvenstveno ovisi o elementima koji će
biti odreñivani, te vrsti uzorka i dostupnoj opremi.
Razaranje uzorka (biljnog materijala) se može odvijati suhim i mokrim postupkom. Suhi postupak se
zasniva na izlaganju uzorka visokim temperaturama (500-7000C), pri čemu se izdvaja i sagorijeva
organska komponenta, a mokri postupak se zasniva na izlaganju biljnog materijala djelovanju jakih
kiselina uslijed čega takoñer dolazi do razaranja uzorka i potpune oksidacije organskih materija.
2.a) Priprema matičnog rastvora suhim postupkom
Cilj vježbe:
Napraviti matični rastvor za odreñivanje mineralnih elemenata
Materijal i pribor:
Osušeni biljni materijal, staklena posuda, odmjerna tikvica
Hemikalije:
konc. HNO3, 0,5 M HCl, 0,05 M H2SO4
Postupak:
0
– 1 g biljne materije staviti na sagorijevanje u žareću peć četiri sata na temperaturi od 500 C, te ga
potom ohladiti. U Erlenmayericu od 100 ml mikropipetom uliti 1 ml konc. HNO3, a zatim pepeo
nastao sagorijevanjem biljnog materijala pomoću ekstrakcijske smjese (smjesa 0,05 M HCl + 0,05
M H2SO4 u omjeru 1 : 1)
– Razrijeñeni rastvor ohladiti, profiltrirati u odmjernu tikvicu (koristeći filter papir sa plavom
trakom) i kvantitativno sa istom smjesom kiselina nadopuniti do oznake 100 ml.
2.b) Priprema matičnog rastvora mokrim postupkom
Cilj vježbe:
Napraviti matični rastvor za odreñivanje mineralnih elemenata
Materijal i pribor:
Osušeni biljni materijal, vaga, Erlenmayerova tikvica, odmjerna tikvica, vodeno kupatilo
Hemikalije:
Konc. HNO3, konc. H2SO4, 0,5 M HCl, 0,05 M H2SO4
Postupak:
– Na analitičkoj vagi odvagati 1 g suhe biljne materije.
– Odvagani biljni materijal prenijeti u Erlrnmayerovu tikvicu (ili staklenu vatrostalnu posudu).
– Pipetom pažljivo dodati 5 ml konc. HNO3 i 2 ml konc. H2SO4, te zagrijavati iznad plamenika do
prestanka stvaranja bijele pare.

________________________________________________________________________ 101

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Tikvicu ostaviti na hlañenje te potom profiltrirati u odmjernu tikvicu od 100 ml (koristeći filter
papir sa plavom trakom) te sa smjesom kiselina ( 0,05 M HCl + 0,05 M H2SO4 u omjeru 1 : 1)
nadopuniti tikvicu do oznake.

Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 2.

________________________________________________________________________ 102

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Vježba br. 3. ODREðIVANJE FOSFORA U BILJNOM MATERIJALU MOLIBDATNOM
METODOM
Uvod u vježbu:
Molibdatna metoda predstavlja metodu kojom se odreñuje sadržaj fosfora u biljnom materijalu, a
zasniva se na stvaranju fosfo-molibdenskog kompleksa izmeñu fosfora u uzorku i odreñenih reagensa.
Ovaj kompleks je postojane plave boje, a intenzitet njegovog obojenja proporcionalan je koncentraciji
fosfora u uzorku. Mjerenjem intenziteta obojenja (spektrofotometrom ili kolorimetrom) na talasnoj
dužini od 725 nm i uvrštavanjem tih podataka u odreñenu jednadžbu moguće je odrediti koncentraciju
fosfora u uzorku.
Cilj vježbe:
Odrediti koncentraciju fosfora u uzorku biljnog materijala
Materijal i pribor:
Osušeni biljni materijal, analitička vaga, pipete, digestor, odmjerne posude od 1 i 2l, tikvice od 50 i
100 ml, spektrofotometar
Hemikalije:
25% HCl, 5 % amonij molibdat, 11 % natrij-sulfit, 0,5 % hidrokinon
Postupak:
– Uzorak razorenog biljnog materijala (matični rastvor) pripremiti suhim ili mokrim postupkom na
način koji je opisan u vježbi 2 (str. 101, 102).

Osim pripreme matičnog rastvora, za odreñivanje fosfora potrebno je pripremiti seriju standarda sa
poznatom koncentracijom fosfora.
Serija standarda se priprema na način da se prvo pripremi osnovni standardni rastvor, a onda iz
njega serija standarda.
- Osnovni standardni rastvor se priprema na sljedeći način: u odmjernu posudu od 1 l rastvoriti
0.4394 g apsolutno suhog KH2PO4, te nadopuniti destiliranom vodom do oznake.
Koncentracija takvog rastvora je 0,1 mg P/ml.
- Od osnovnog standardnog rastvora pripremiti seriju standarda na sljedeći način: otpipetirati 0,
1, 2, 3, 4, 5 i 6 ml zasebno u tikvice od 100 ml, a zatim u svaku tikvicu dodati 50 ml
destilirane vode, 5 ml 5 % amonij molibdata, 1 ml 11 % natrij-sulfita, 1 ml 0,5 % hidrokinona,
te potom nadopuniti tikvicu destiliranom vodom do oznake. Ovako pripremljeni rastvori
sadrže od 0 do 6 µg P/ml.
Rastvori 5 % amonij molibdata, 11 % natrij-sulfita i 0,5 % hidrokinona se pripremaju na sljedeći
način:
- 5% amonij molibdat; u odmjernu tikvicu od 100 ml rastvoriti 5 g (NH4)6MoO24 x 4 H2O u 80
ml destilirane vode, te potom tikvicu dopuniti destiliranom vodom do oznake.
11 % natrij-sulfit; 11 g rastvoriti u 100 ml destilirane vode.
0.5 % hidrokinon; 0.5 g hidrokinona rastvoriti u 100 ml destilirane vode.

Nakon pripreme serije standarda, 10 ml matičnog rastvora (ispitivani uzorak) pipetom prenijeti u
odmjernu tikvicu od 100 ml, te dodati iste hemikalije na identičan način kao i kod pripreme serije
standarda: 50 ml destilirane vode, 5 ml 5 % amonij molibdata, 1 ml 11 % natrij-sulfita, 1 ml 0.5 %
hidrokinona, te potom nadopuniti tikvicu destiliranom vodom do oznake.

________________________________________________________________________ 103

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Poželjno je sve pripremljene rastvore ostaviti na mirovanje par sati (kako bi se razvila boja), te
nakon toga za seriju pripremljenih standardnih rastvora i uzorak očitati na spektrofotometru
apsorbanciju svjetlosti pri talasnoj dužini 725 nm.

Na temelju očitanih vrijednosti apsorbancije za slijepu probu i seriju standardnih rastvora (gdje je
koncentracija fosfora poznata), napravi se kalibraciona krivulja, tako što se na os apcisa nanese
vrijednost koncentracije fosfora uzoraka, a na ordinatu vrijednost apsorbirane svjetlosti od strane
tih istih uzoraka.

Nanošenjem vrijednosti apsorbirane svjetlosti od strane uzoraka (gdje je koncentracija fosfora
nepoznata) na istu kalibracionu krivulju moguće je usporedbom sa ostalim vrijednostima na osi
apcisa, odrediti koncentraciju fosfora u ispitivanom materijalu. Većina spektrofotometara imaju
ugrañen kompjuterski program za prikaz kalibracione krivulje i obradu podataka.

Ako se sadržaj fosfora želi izraziti u procentima potrebno je dobiveni podatak o koncentraciji
fosfora u biljnom materijalu uvrstiti u sljedeću formulu:

%P =

(c ⋅ (100/V)) ⋅ 10 −2
m

c - koncentracija fosfora u uzorku (µg P/ml)
V - alikvot matičnog rastvora u ml (10 ml)
m - masa suhog uzorka u g korištenog za pripremu 100 ml matičnog rastvora
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 3.

________________________________________________________________________ 104

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Vježba br. 4. ODREðIVANJE MINERALNIH ELEMENATA U BILJNOM MATERIJALU
METODOM ATOMSKE APSORPCIJSKE SPEKTROFOTOMETRIJE (AAS-METODOM)
Uvod u vježbu:
Atomska apsorpcijska spektrofotometrija (AAS) predstavlja jednu od najčešće primjenjivanih metoda
za odreñivanje mineralnih elemenata u uzorku (Na, Ca, Mg, Fe, Zn...). Ova metoda se zasniva na
mjerenju smanjenja intenziteta monohromatskog zračenja pri njegovom prolasku kroz atomsku paru
uzorka. Naime, prilikom prolaska svjetlosti zadane talasne dužine kroz uzorak (talasna dužina pri
kojoj je najveća apsorpcija od strane ispitivane supstance), doći će do odreñene apsorpcije od strane
ispitivanog uzorka. Kao izvor zračenja služi katodna lampa. Osim izvora primarnog zračenja, osnovne
komponente AAS - metra su i atomizer, monohromator, detektor, te indikatorski ureñaj.
Atomizer, bez obzira na sastav uzorka, treba da obezbijedi potpunu atomizaciju uzorka. U upotrebi su
najčešće dva tipa atomizera; plameni i elektrotermalni atomizer. Prednost plamenog atomizera je u
jednostavnosti korištenja, no danas se sve više koriste elektrotermalni atomizeri koji imaju 100%
efikasnost atomizacije. Ova vrsta atomizera radi na principu mini peći, gdje se uzorak izlaže
temperaturi do 30000C. Monohromator ima funkciju da izdvoji rezonantnu, analiziranu talasnu dužinu
zračenja od linija nečistoća iz katodne lampe kao i od emisije komponenata uzorka. Kao detektor
koristi se fotomultiplikator, a kao indikatorski ureñaj pisač ili računar.
Princip rada AAS -a je vrlo jednostavan. U atomizeru se uzorak razlaže, nastaje atomska para koja
apsorbira odreñenu količinu svjetlosti emitirane iz izvora zračenja. Izlazni snop svjetlosti potom
dospijeva na detektor i inducira signal, koji omogućava očitavanje apsorbancije svjetlosti na monitoru.
U skladu sa Lambert-Beerovim zakonom količina apsorbirane svjetlosti proporcionalno raste sa
povećanjem koncentracije rastvorene supstance u ispitivanom uzorku, što je osnova za izračunavanje
koncentracija rastvorene supstance u uzorku.
Cilj vježbe:
Odrediti koncentraciju pojedinih elemenata u uzorku (Fe, Zn, Mn, Mo, Ni, Ca, Mg)
Materijal i pribor:
Osušeni biljni materijal, kvarcna posuda, eksikator, peć, analitička vaga, pipete, električni rešo,
digestor, odmjerna posuda od jedne litre, odmjerne tikvice od 100 ml, atomski apsorpcijski
spektrofotometar
Hemikalije:
Rastvori razgrañenog biljnog materijala, HCl, osnovni standardni rastvor
Postupak:
– Uzorak razorenog biljnog materijala (matični rastvor) pripremiti suhim ili mokrim postupkom na
način koji je opisan u vježbi 2 (str. 101, 102).
– Za odreñivanje sadržaja odreñenog elemenata, potrebno je za svaki element koji se odreñuje
napraviti seriju standarda iz osnovnog standarda za pojedini element. Osnovne standarde je
najjednostavnije nabaviti kod ovlaštenih proizvoñača hemikalija ili ih dobiti rastvaranjem čistih
metala u razblaženim kiselinama (HNO3 ili HCl). Seriju standardnih rastvora za pojedini element
je potrebno prilagoditi očekivanoj koncentraciji tog elementa u biljnom uzorku. Slijepu probu
predstavlja rastvarač koji u sebi ne sadrži ispitivanu materiju (može se koristiti rastvarač bez
uzorka ili redestilirana voda).
– Pripremljene rastvore biljnog materijala uliti u kivete. AAS uključiti i podesiti ga prema uputstvu
za očitavanje odreñenog elementa (postaviti odgovarajuću lampu, podesiti talasnu dužinu,
regulirati uvjete rada atomizera). Na kompjuteru očitati vrijednosti apsorbancije za slijepu probu,

________________________________________________________________________ 105

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

te potom za standarde i ispitivane uzorke. Većina AAS-a ima u sebi ugrañen program koji na
osnovu očitane vrijednosti apsorbancije direktno daje podatak o koncentraciji ispitivane materije u
uzorku.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 4.

________________________________________________________________________ 106

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Vježba br. 5. BRZE METODE ZA ODREðIVANJE POJEDINIH ELEMENATA U BILJNOM
MATERIJALU
Uvod u vježbu:
Uzevši u obzir značaj mineralnih elemenata za razvoj biljke, kao i činjenicu da su laboratorijske
metode odreñivanja njihovog sadržaja u biljnom materijalu relativno spore i skupe, ukazuje se potreba
za terenskim, brzim dijagnosticiranjem sadržaja biogenih elemenata. Osim toga, osuvremenjivanje
poljoprivredne proizvodnje, te uvoñenje novih tehnologija u ishrani biljaka (sistemi navodnjavanja kap
po kap, fertirigacija..) zahtijeva i direktnu kontrolu hranjiva, za što je nužno vrlo brzo dijagnosticiranje
stanja hranjiva u biljci. U cilju smanjivanja troškova analiza, te ubrzanja i pojednostavljivanja
procedure konrole hranjiva, za odreñivanje sadržaja biogenih elemenata sve se više koriste mjerne
trake sa odgovarajućim reagensima sa kojima se na licu mjesta determinira sadržaj pojedinog elementa
u uzorku.. Ove metode su orijentacionog karaktera, ali su vrlo brze, a dobiveni rezultati su sasvim
dovoljni da se donese ispravna odluka o potrebi i načinu gnojidbe sa ispitivanim biogenim elementom.
5.a) Odreñivanje sadržaja kalija pomoću mjernih traka
Cilj vježbe:
Odrediti sadržaj kalija u uzorku biljnog materijala
Materijal i pribor:
Presa, dvije tube, medicinska šprica, mjerne trake za odreñivanje kalija u uzorku, ekstraktor
Hemikalije:
Reaktivni rastvor za odreñivanje kalija (Reagenz. 1.10042.0001 po „Meckoquant“ testu)
Postupak:
– Iscijediti sok iz ispitivanog biljnog tkiva i staviti ga u tzv. tubu (usku posudu)
– Mjernu traku (bandaletu) staviti u iscijeñeni sok (u trajanju jedne sekunde), te zatim u rastvor
reagensa (u trajanju jedne minute). Izvaditi vrpcu, odstraniti višak rastvora, te usporediti dobijenu
boju sa atlasom boja na kutiji. Ukoliko su reakcione zone na vrpcama jače obojane od mjernih
zona na kutiji, izvršiti razrijeñivanje, te potom ponovo pristupiti usporeñivanju. Dobijene
vrijednosti u tom slučaju pomnožiti sa faktorom razrijeñenja.
– Pri izvoñenju analize nužno je sve reagense i vrpce držati podalje od djece i ne dozvoliti kontakt
reagensa sa kožom i očima. Poslije provoñenja postupka pažljivo oprati tube, korišteno posuñe i
ruke.
Očekivani rezultati:
Zavisno od količine prisutnih iona kalija u uzorku, doći će na reakcionim zonama mjerne trake do
razvijanja boje različitog intenziteta obojenja. Veća prisutnost iona kalija uzrokuje i veći intenzitet
obojenja na vrpci. Komparacijom obojenja vrpce sa atlasom boja za koncentraciju iona kalija, gdje
svaka naznačena boja ima svoju visinu koncentracije koja se izražava u mg/l, može se približno
utvrditi količina prisutnih iona kalija u uzorku.
5.b) Odreñivanje sadržaja nitrata i nitrita pomoću mjernih traka
Cilj vježbe:
Odrediti sadržaj nitrata i nitrita u uzorku biljnog materijala

________________________________________________________________________ 107

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Materijal i pribor:
Biljni materijal, analitička vaga, filter papir, lijevak
Hemikalije:
Mjerne trake za odreñivanje nitrata i nitrita u uzorku
Postupak:
– Pomoću prese iscijediti sok iz biljnog materijala. Ukoliko je biljni materijal lisnato povrće, sok je
najbolje iscjediti iz zone peteljki gdje je koncentracija nitrata i nitrita najviša.
– Nakon izdvajanja biljnog soka, mjernu traku (bandaletu) staviti u iscijeñeni sok (u trajanju od par
sekundi).
– Izvaditi vrpcu, odstraniti višak rastvora, te usporediti dobijenu boju sa atlasom boja na kutiji.
Očekivani rezultati:
Zavisno od količine prisutnih nitrata i nitrita u uzorku, doći će na reakcionim zonama mjerne trake do
razvijanja različitog intenziteta obojenja. Veća prisutnost nitrata i nitrita uzrokuje i veći intenzitet
obojenja na traci. Komparacijom obojenja trake sa atlasom boja za koncentraciju nitrata i nitrita, gdje
svaka naznačena boja ima svoju visinu koncentracije, može se približno utvrditi količina prisutnih
nitata i nitrita u uzorku.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 5.

________________________________________________________________________ 108

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. .1.

Odreñivanje sadržaja ukupnih mineralnih materija u biljnom materijalu

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Opišite postupak spaljivanja biljnog materijala.
2. U čemu je razlika izmeñu suhog i apsolutno suhog materijala?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 109

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Laboratorijski izvještaj
Vježba br.2.

Priprema matičnog rastvora za odreñivanje mineralnih elemenata u biljnom
materijalu

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Što je matični rastvor?
2. Objasnite postupak pripreme matičnog rastvora suhim postupkom.
3. Objasnite postupak pripreme matičnog rastvora mokrim postupkom.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 110

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 3.

Odreñivanje fosfora u biljnom materijalu molibdatnom metodom

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Koji je značaj fosfora za razvoj biljke?
2. Navedite simptome nedostatka fosfora u biljci.
3. Na čemu se temelji molibdatna metoda pri odreñivanju fosfora?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 111

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Laboratorijski izvještaj
Vježba br.4.

Odreñivanje mineralnih elemenata u biljnom materijalu metodom atomske
apsorpcijske spektrofotometrije (AAS-metodom)

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Objasnite princip rada AAS-a.
2. Što je atomizer i navedite dva tipa atomizera koja poznajete?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 112

Fiziologija biljaka - praktikum

Mineralna ishrana

Laboratorijski izvještaj
Vježba br.5.

Brze metode za odreñivanje pojedinih elemenata u biljnom materijalu

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Opišite metodu za brzo odreñivanje nitrata i nitrita u biljnom materijalu.
2. Zbog čega je važno brzo provesti hemijsku analizu biljnog materijala?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 113

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

VI. FIZIOLOGIJA RAZVOJA BILJKE
Razvoj živog bića uključuje procese rasta i diferencijacije. Pod pojmom rasta kod biljaka
podrazumijevaju se kvantitativne promjene, odnosno svi procesi koji dovode do ireverzibilnog
povećanja veličine ili mase čitave biljke ili nekog njenog organa. Rast se ostvaruje na dva načina;
rastom postojećih stanica ili povećanjem broja stanica.
Diferencijacija predstavlja kvalitativne promjene u biljnom organizmu. U biljkama je diferencijacija
prisutna na različitim nivoima. Najviši nivo je diferencijacija biljnog organizma na izdanak i korijen.
Unutar izdanka prisutna je diferencijacija u organe, a unutar svakog organa postoji diferencijacija na
staničnom i tkivnom nivou.
Tokom razvoja biljke, procesi rasta i diferencijacije se dogañaju istovremeno. Povezanost ovih procesa
je vrlo česta, ali nije obavezna. Tako npr. prilikom rasta stanica u kalusnom tkivu, ne dolazi i do
istovremene diferencijacije tih stanica.
Koordinacija i regulacija svih tih procesa, koji se odvijaju tokom rasta i razvitka biljke, obavlja se
hemijskim putem - hormonima. Hormoni predstavljaju organske molekule, koje u vrlo malim
količinama stimuliraju, inhibiraju ili na neki drugi način utiču na tok fizioloških procesa u biljci.

________________________________________________________________________ 114

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Vježba br. 1. FIZIOLOŠKI EFEKTI BILJNIH HORMONA
Biljni hormoni (fitohormoni) su organske supstance koje biljka sintetizira u cilju vlastitog reguliranja
specifičnih fizioloških procesa tokom rasta i razvoja. Mjesto sinteze većine fitohormona je najčešće
list i njihova sinteza je usko vezana uz proces fotosinteze. Nakon sinteze, hormoni odlaze u druge
dijelove biljke gdje pokazuju fiziološki efekt.
Fitohormoni imaju mnogostruku ulogu u biljnom organizmu. Osnovni procesi koji čine razvoj neke
biljke; dioba stanica, produženi rast, diferencijacija i morfogeneza su direktno regulirani hormonima.
Osim što su regulatori rasta i razvića biljaka, fitohormoni su i elementi signalnog sistema pomoću
kojeg biljke primaju, prenose i obrañuju podražaje iz okoliša. Sposobnost prepoznavanja signala iz
okoline, te prilagoñavanje rasta i razvoja biljke ekološkim faktorima jedan je od ključnih preduvjeta
opstanka biljaka, a ono se ostvaruje upravo zahvaljujući postojanju i djelovanju biljnih hormona.
Fitohormoni imaju i ulogu koordinacije informacija izmeñu stanica, tkiva i organa, tako da se za njih
često koristi naziv i hemijski glasnici. Drugi nazivi ili sinonimi koji pobliže opisuju funkciju
fitohormona su regulatori rasta, supstance rasta, bioregulatori...
Biljni hormoni obuhvaćaju nekoliko grupa spojeva koje se meñusobno razlikuju, kako po hemijskim
svojstvima, tako i po fiziološkom djelovanju. U osnovne grupe hormona spadaju: auksini, giberelini,
citokinini, apscizinska kiselina i etilen. Auksini, giberelini i citokinini iskazuju pretežno stimulativni, a
apscizinska kiselina i etilen većinom inhibitorni uticaj na fiziološke procese u biljci.
U fitohormone se ubrajaju i druge grupe spojeva: brasinosteroidi, jasmonati, oligosaharini, signalni
peptidi i poliamini. Osnovne karakteristike koje su vezane za ove materije je da se u biljci stvaraju u
stresnim uvjetima i da djeluju u vrlo malim koncentracijama.
Auksini su prvi otkriveni biljni hormoni, čija je glavna fiziološka funkcija stimuliranje rasta stanica.
Pored toga, auksini pojačavaju apikalnu dominaciju, sudjeluju u regulaciji razvića ploda, te induciraju
razvijanje adventivnog korijenja.
Giberelini su biljni hormoni čija se podjela ne zasniva prema biološkoj aktivnosti, već prema
hemijskom sastavu. Oni pripadaju grupi diterpenoida (19 ili 20 C-atoma) koja je okarakterizirana
prisutnošću gibanskog (giberelinskog) prstena u molekuli. Giberelini se mogu definirati i kao
giberelinske kiseline koje se prema meñunarodnim propisima označavaju kao GAn, gdje n predstavlja
redni broj dotičnog giberelina. Najvažniji fiziološki efekti giberelina su: izduživanje biljaka,
pospješivanje klijanja sjemena, omogućavanje klijanja sjemena kada nisu zadovoljeni vanjski uvjeti,
stimuliranje partenokarpije, osobito kod krastavca i paradajza, te pozitivni uticaj na bolji i krupniji
razvoj ploda.
Citokinini su biljni hormoni čija je prvenstvena fiziološka funkcija stimuliranje diobe stanica
(citokineza). Najveći uticaj na diobu stanica citokinini postižu ukoliko djeluju zajedno sa auksinom.
Osim na diobu stanica, citokinini pospješuju i rast adventivnih pupoljaka, stimulativno djeluju na rast
korijenova vrha i inicijaciju korijenove kape, povećavaju otpornost biljaka prema gljivičnim
infekcijama, usporavaju fiziološke procese starenja cvjetova i plodova, sprječavaju gubitak hlorofila,
te reguliraju rast i dotok hranjivih materija u listove. Promatrajući hemijski sastav citokinina može se
zaključiti da citokinini predstavljaju derivate purina i iz tog razloga citokinini se često nazivaju
modificiranim azotnim bazama. Za razliku od drugih biljnih hormona sintetiziraju se u vrhu korijena i
njihov prijenos kroz biljku do mjesta djelovanja je akropetalan (kroz ksilem).
Apscizinska kiselina (ABA) je biljni hormon koji inhibira procese rasta i često ima antagonističko
djelovanje u odnosu na druge fitohormone. Po hemijskoj strukturi ABA pripada terpenoidnim
spojevima. Njenom primjenom moguće je produžiti period mirovanja sjemena, te time inhibirati
početak njegovog klijanja. Osim toga, ABA inhibira proces cvjetanja biljaka dugog dana (luk, kupus,
salata) u uvjetima kratkog dana, ubrzava otpadanje listova i plodova, te potiče zatvaranje stoma,
snižavajući time transpiraciju.

________________________________________________________________________ 115

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Etilen, s obzirom na djelovanje, može se svrstati i u stimulatore i inhibitore rasta. Produkt je biljnog
metabolizma i svoje djelovanje iskazuje unutar same biljke u kojoj se sintetizirao, ali i izvan nje, na
susjedne biljke istih ili različitih vrsta. Najvažniji fiziološki efekti etilena su: inhibiranje izduživanja
stabljike i stimuliranje njenog debljanja, ubrzavanje procesa dozrijevanja cvjetova i plodova, te
poticanje otpadanja listova.
1.a) Efekt auksina na rizogenezu
Uvod u vježbu:
Vegetativno razmnožavanje biljaka zasniva se na sposobnosti biljnog organizma da regenerira svoje
organe. U takav oblik razmnožavanja ubraja se i razmnožavanje reznicama. Reznice su zdravi i
neoštećeni dijelovi ili jednogodišnjih izboja ili korijena, iz kojih u adekvatnim uvjetima, mogu izrasti
nove individue. Da bi iz reznice mogla izrasti nova individua vrlo je bitno potaknuti rizogenezu,
odnosno rast i razvoj adventivnog korijenja. Veći razvoj korijenja podrazumijeva i veću apsorpciju
hranjiva, što se indirektno odražava i na razvoj cijele biljke. Kod reznica nekih biljnih vrsta rizogeneza
se odvija spontano, dok je kod drugih, proces rizogeneze moguć samo uz primjenu hormona auksina.
Za indukciju rizogeneze najčešće se koriste sintetički auksini: indol-butilna kiselina (IBA) i naftiloctena kiselina (NAA). Primjena ovih hormona zahtijeva stručnost, jer su koncetracije hormona koje
stimuliraju rizogenezu vrlo blizu koncentracija koje mogu imati toksičan efekt na biljku.
Cilj vježbe:
Odrediti najpovoljniju koncentraciju IBA-e na proces rizogeneze
Materijal i pribor:
Reznice ruže (Rosa damascena), filter papir, posude za uzgoj biljaka, kvarcni pijesak, skalper,
epruvete
Hemikalije:
Rastvor IBA, odgovarajući supstrat (Klasmann)
Postupak:
– Sa ovogodišnjih, zdravih i dobro razvijenih grančica ruže (Rosa damascena L.) ili neke druge
biljne vrste koja se razmnožava reznicama odsjeći po dvadeset dijelova (10 -15 cm dužine).
– Rezove na oglednoj biljci ruže praviti neposredno ispod nodija, jer je to mjesto gdje se lakše stvara
kalus i gdje proces ožiljavanja ide brže.
– Sa odsječenih dijelova grančica ukloniti donje listove.
– Reznice tretirati (umočiti ih donjim dijelom u rastvor) sa različitim koncentracijama IBA-e (0 %,
0,1 %, 0,5 %, 1%) i staviti ih u posude u odgovarajući supstrat i to na način da da 2-3 pupoljka
vire iznad supstrata.
– Reznice uzgajati na identičan način u zaštićenom prostoru.
– Nakon 15 dana, reznice izvaditi iz posuda i utvrditi procentualno broj primljenih reznica, kao i
veličinu i masu korijena na pojedinim reznicama.
– Izvršiti interpretaciju rezultata i na temelju toga donijeti zaključke.
Očekivani rezultati:
Broj primljenih reznica, kao i masa i veličina korijena varirat će zavisno od koncentracije sa kojom je
pojedina reznica bila tretirana. Usporeñivanjem tretiranih sa kontrolnim reznicama (0 % IBA) moguće
je ustanoviti koja koncentacija rastvora IBA-e ima najbolji efekt na rizogenezu.

________________________________________________________________________ 116

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

1.b) Efekt giberelina na razgradnju endosperma sjemena
Uvod u vježbu:
Sjeme biljaka može klijati samo kada su ispunjeni odreñeni klimatski uvjeti (odgovarajuća količina
osvjetljenja, temperatura...). Meñutim, egzogenom primjenom giberelina moguće je potaknuti klijanje
i mimo zadovoljavanja nekih od navedenih uvjeta. Kao primjer može poslužiti sjeme lijeske koje je da
bi proklijalo potrebno stratificirati (izlaganje sjemenki 12 sedmica pri temperaturi 50C). Ovaj period je
nužan kako bi se u sjemenci nakupila odgovarajuća količina giberelina, biljnih hormona neophodnih
za klijanje sjemena. Naime, giberelini potiču sintezu enzima koji razgrañuju endosperm (hranjivo
tkivo) sjemenke, te na taj način omogućavaju dostavu hranjiva klici, a time i klijanje i rast sjemenke.
Shodno tome, ako se sjemenke tretiraju giberelinom, moguće je potaknuti klijanje sjemenki i bez
prethodnog izlaganja sjemenki periodu stratifikacije.
Cilj vježbe:
Dokazati uticaj giberelina na razgradnju endosperma sjemenki ječma bez embrija
Materijal i pribor:
Od pljevice očišćena sjemena ječma (Hordeum vulgare), Petrijeve posude, epruvete, pipeta, skalper,
pinceta, plamenik, marker
Hemikalije:
50% sumporna kiselina, giberelinska kiselina (GA3), rastvor 0,5% skroba u 1% agaru, rastvor J/KJ
Postupak:
– Od pljevice očišćena sjemena ječma držati tri sata u 50% sumpornoj kiselini, a zatim desetak puta
isprati sjemenke kako bi se aciditet sjemenki sveo na pH vrijednost vode.
0
– Narednih dvadeset sati sjeme držati u destiliranoj vodi, u frižideru na temperaturi 4 C.
– Pripremiti 60 ml rastvora 0.5% skroba u 1% agaru.
-1
– Od početne koncentracije GA3 (1mg ml ) razblaživanjem napraviti seriju rastvora koncentracija
100, 10, 1 i 0.1 µg ml-1. Iz svakog pripremljenog rastvora GA3, uzeti po 1 ml rastvora i zasebno
staviti u odgovarajuće Petrijeve posude.
– U posljednju Petrijevu posudu, koja služi kao kontrolna varijanta, uliti 1 ml destilirane vode.
– U svaku Petrijevu posudu dodati po 9 ml pripremljenog rastvora 0.5% skroba u 1% agaru, čime se
dobija razblaženje sadržaja GA3 još 10 puta u svakoj od Petrijevih posuda.
– Pincetom izvaditi pripremljene sjemenke, skalperom ih presjeći na pola, te s njih odstraniti embrij.
– Oštećene sjemenke, odnosno njihov endosperm, ranjenom stranom staviti u pripremljene agar
podloge, po pet komada u svaku Petrijevu posudu tako da formiraju peterokut.
0
– Ovako pripremljene posude narednih 24 sata držati u termostatu na temperaturi 30 C.
– Izdvojiti sjemenke iz Petrijeve posude, preliti rastvorom J/KJ, te pratiti novonastale promjene.
Očekivani rezultati:
Kod sjemenki ječma, kao i kod drugih žitarica koje sadrže skrob kao rezervnu hranjivu materiju,
embrij u fazi procesa klijanja izlučuje giberelin koji stimulira sintezu α-amilaze, enzima odgovornog
za razgradnju skroba. Razgradnjom skroba nastaje potrebna energija za klijanje sjemenke. Ukoliko
sjemenka ne sadrži embrij, ne dolazi do razgradnje skroba, što je vidljivo iz kontrolnog oglednog
primjera. Naime u tom slučaju, sva površina endosperma se obojila u modro kao posljedica reakcije
prisutnog skroba sa rastvorom J/KJ. U ostalim Petrijevim posudama gdje je endospermu sjemenki
dodan giberelin, došlo je do različitog stepena razgradnje skroba. To je vidljivo iz testa sa J/KJ, gdje
se unutar endosperma pojavljuju bezbojni krugovi. Naime, egzogeno primjenjeni giberelin inducirao

________________________________________________________________________ 117

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

je sintezu α - amilaze čija je aktivnost uzrokovala razgradnju skroba na tim mjestima. Promjer
bezbojnih krugova proporcionalan je koncentraciji dodanog giberelina.
1.c) Efekt kinetina na retenciju (zadržavanje) hlorofila
Uvod u vježbu:
Osim stimuliranja diobe stanica, vrlo važna fiziološka funkcija citokinina je i usporavanje razgradnje
hlorofila. Ova funkcija citokinina temelji se na njihovoj sposobnosti da na neki način privlače
aminokiseline, te time odlože razgradnju proteina u hloroplastima. S obzirom da je u tilakoidnoj
membrani hlorofil vezan za te proteine u vidu protein - kompleksa, usporava se i njegova razgradnja, a
time i starenje same biljke.
Cilj vježbe:
Dokazati efekt kinetina na retenciju hlorofila
Materijal i pribor:
Mladi listovi zobi (Avena sativa), Petrijeve posude, epruvete, skalper
Hemikalije:
Osnovni rastvor kinetina (1mg ml-1), aceton
Postupak:
-1
– Iz osnovnog rastvora kinetina (1 mg ml ) razblaživanjem napraviti seriju rastvora koncentracija
10, 1, 0.1, 0.01, i 0.001 µg/ml.
– Iz svakog pripremljenog rastvora kinetina, pipetom uzeti po 5 ml rastvora i zasebno prenijeti u
odgovarajuće Petrijeve posude.
– U posljednju Petrijevu posudu, koja služi kao kontrolna varijanta uliti 5 ml destilirane vode.
– Mlade listove zobi nožem isjeći na sitnije odsječke.
– Po deset odsječaka listova staviti u pripremljene Petrijeve posude, te ih držati 48 sati u mraku.
– Poslije toga iz svake Petrijeve posude uz korištenje acetona zasebno obaviti ekstrakciju hlorofila,
te na spektrofotometru odrediti njihovu koncentraciju (str. 58).
– Meñusobno usporediti dobivene rezultate, te na temelju toga donijeti zaključke.
Očekivani rezultati:
U onim uzorcima gdje je primjenjena viša koncentracija kinetina, za pretpostaviti je da će doći do
manje destrukcije hlorofila. Posljedica toga je očitanje veće koncentracije hlorofila u tim uzorcima, a
to dokazuje fiziološki efekt kinetina na usporavanje starenja lista.
1.d) Efekt etilena na sazrijevanje plodova
Uvod u vježbu:
Etilen je biljni hormon koji može pokazivati svoje efekte unutar biljke u kojoj se sintetizirao, ali i
izvan nje. U plinovitom je stanju, te kao takav regulira procese karakteristične za završne stadije
razvoja biljke. Djelovanje etilena je osobito izraženo u fazi zriobe plodova. Naime, plodovi u fazi
zriobe, koja je obilježena intenzivnim disanjem, proizvode dosta etilena koji potiče plodove u
neposrednoj blizini na brže dozrijevanje.
Cilj vježbe:
Dokazati utjecaj etilena na sazrijevanje plodova

________________________________________________________________________ 118

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Materijal i pribor:
Plodovi paradajza (Lycopersicum esculentum), plod jabuke (Malus domestica), dva staklena zvona
Postupak:
– Pod jedno stakleno zvono staviti nezrele plodove paradajza (kontrolna varijanta), a pod drugo
stakleno zvono staviti uz nezrele plodove paradajza i jedan zreo plod jabuke (sa znacima truljenja).
– Nakon 48 sati zabilježiti promjene koje su nastale ispod oba zvona, usporediti ih, te na temelju
toga donijeti zaključke.
Očekivani rezultati:
Pod staklenim zvonom gdje se uz nezrele plodove paradajza nalazio i reo plod jabuke doći će do
bržeg dozrijevanja plodova paradajza, u odnosu na kontrolnu varijentu.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 1.

________________________________________________________________________ 119

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Vježba br. 2. BIOHEMIJSKO ISPITIVANJE VITALNOSTI SJEMENA
Uvod u vježbu:
Za razumijevanje formiranja, rasta i dozrijevanja sjemena, te fizioloških promjena koje se u tim
procesima zbivaju, neophodno je poznavati njegovu morfološku i anatomsku grañu. Sjeme predstavlja
mladu biljku u latentnom stanju, a sastoji se od embrija ili klice, endosperma (hranjivog tkiva) i
sjemene ljuske (sjemenjače). Embrij i endosperm formiraju se kao rezultat oploñenja iz sjemenog
zametka, dok se sjemena ljuska razvija iz integumenata (ovoja oko sjemenog zametka) i prvenstvena
joj je zadaća zaštita unutrašnjih dijelova sjemena od nepovoljnih vanjskih uticaja. Embrij se sastoji od:
embrijskih listića (kotiledona ili supki), pupa ili plumule, embrijskog štitića, te korjenčića ili radikule,
dok endosperm predstavlja hranjivo tkivo iz kojeg klica crpi hranu potrebnu za njeno klijanje i rast. Da
bi se sjeme probudilo iz latentnog stanja potrebno je da budu zadovoljeni odreñeni vanjski uvjeti
(svjetlost, temperatura..), te da sjeme bude u stanju fiziološke zrelosti, odnosno da raspolaže
optimalnim sadržajem organskih i mineralnih materija nužnim za početak klijanja. Bez postizanja
potpune fiziološke zrelosti, sjeme nema pravu klijavost. Početak klijanja sjemena povezan je sa
usvajanjem vode. Primanjem vode sjeme bubri i počinju se aktivirati proteolitički enzimi koji
razgrañuju složene hranjive materije endosperma u jednostavnije spojeve, čime iste postaju dostupne
klici.Nakon upijanja hranjivih materija uspostavljaju se kontrolni procesi klijanja, te započinje rast
klice pri čemu se zadnje faze klijanja mogu vizualno uočiti.
Biohemijsko ispitivanje vitalnosti sjemena predstavlja metodu brzog utvrñivanja životne sposobnosti
sjemena. Ova metoda se zasniva na nepropustljivosti plazmaleme za neke boje (indigokarmin, kiseli
fuksin). U slučajevima kad je stanica mrtva, mrtva je i plazmalema, te kroz nju prolazi boja.
Cilj vježbe:
Ispitati vitalnost sjemena
Materijal i pribor:
Sjeme graška (Pisum sativum), igla, posuda
Hemikalije:
0,05% rastvor indigokarmina
Postupak:
– Sjemenu graška odstraniti vanjsku opnu sjemena (treba je odstraniti jer je ona nepropustljiva za
boju bez obzira da li je klica živa ili mrtva).
– Sjeme natopiti u vodi 24 sata, te nakon toga iglom ukloniti vanjsku opnu sjemena.
– Pripremiti 0.05% rastvor indigokarmina, te tim rastvorom u potpunosti prekriti sjeme.
– Nakon sat vremena sjeme oprati od preostale boje i opisati nastale promjene.
Očekivani rezultati:
U reakciji nabubrenog sjemena sa rastvorom indigokarmina doći će do obojenja mrtvih stanica klice
modrom bojom, jer je njihova plazmalema izgubila svojstvo selektivne propustljivosti i propustila je
boju. Vitalno sjeme se neće obojati, te se takva sjemena mogu smatrati klijavim. Da bi se potvrdio
ovaj zaključak može se izvršiti biološka provjera na način da se dio obojanih i neobojanih sjemena
stavi na naklijavanje, pri čemu će doći do klijanja samo sjemena koja nisu obojana.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 2.

________________________________________________________________________ 120

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Vježba br. 3. UTICAJ FAKTORA VANJSKE SREDINE NA KLIJAVOST SJEMENA
Uvod u vježbu:
Uz zadovoljavanje fiziološke zrelosti, životna aktivnost sjemena ovisi i o djelovanju vanjske sredine.
Pod pojmom vanjske sredine podrazumijevaju se prvenstveno klimatski faktori: svjetlost, temperatura
i vlažnost. Iako svi ti faktori na razvoj sjemena djeluju sinergistički, njihov uticaj može se ispitati i
odvojeno, čime se dobija detaljniji uvid u značaj odreñenog faktora na klijavost i razvoj sjemena.
3.a) Uticaj vlažnosti na klijavost sjemena
Bez obzira da li je nastupila fiziološka zrelost sjemena, početak njegovog klijanja vezan je uz
usvajanje vode. Naime, tek primitkom vode, uz istodobno zadovoljavanje ostalih uvjeta (svjetlost,
temperatura, kisik), mogu nastupiti enzimatski procesi koji omogućavaju oslobañanje hranjivih
materija iz endosperma.
Cilj vježbe:
Dokazati ovisnost procesa klijanja o stepenu vlažnosti
Materijal i pribor:
Sjeme pšenice (Triticum aestivum), Petrijeve posudice, pipeta, filter papir
Hemikalije:
Vazelin
Postupak:
– U četiri Petrijeve posudice staviti trostruki sloj filter papira i tridesetak sjemenki pšenice.
– Pipetom dodati 3 ml destilirane vode u prvu, 7 ml u drugu, 12 ml u treću, te 30 ml u četvrtu
Petrijevu posudicu.
– Rub Petrijevih posudica premazati vazelinom i prekriti poklopcem.
0
– Posudice držati u mraku sljedećih osam dana, na temperaturi 20 C.
– Nakon toga, usporediti broj proklijalih sjemenki u posudicama i donijeti zaključke.
Očekivani rezultati:
U prvoj Petrijevoj posudici, gdje je dodana najmanja količina vode, neće doći do bubrenja sjemena, jer
ta količina vode nije dostatna za pokretanje klijanja. U drugoj posudici proklijat će odreñen broj
sjemenki, dok će intenzitet klijanja biti najveći u trećoj posudici, gdje je količina dodane vode
optimalna za početak bubrenja i klijanja. U četvrtoj posudici, ne bi trebalo doći do klijanja, jer
prevelika količina dodane vode onemogućava pristup kisika koji je neophodan za klijanje sjemena.
3.b) Uticaj temperature na klijavost sjemena
Temperatura, odnosno količina toplotne energije, predstavlja jedan od najbitnijih ekoloških faktora za
razvoj sjemena. Razlog tome leži u činjenici da se svi biohemijski i fiziološki procesi koji se zbivaju
za vrijeme klijanja sjemena odvijaju u odreñenim temperaturnim granicama. Za proces klijanja
odreñenog sjemena važna su tri osnovna, temperaturna praga: temperaturni minimum (temperaturni
prag ispod kojeg se proces klijanja prekida), temperaturni optimum (temperatura gdje ovaj proces teče
najpovoljnije) i temperaturni maksimum (temperaturni prag iznad kojeg se ovaj proces takoñer
prekida).

________________________________________________________________________ 121

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Cilj vježbe:
Dokazati utjecaj temperature na klijavost sjemena
Materijal i pribor:
Sjeme pšenice (Triticum aestivum), Petrijeve posudice, filter papir, frižider, termostat, pipeta
Postupak:
– U tri Petrijeve posudice staviti trostruki sloj filter papira i tridesetak sjemenki pšenice.
– Pipetom uliti u svaku posudicu 10 ml destilirane vode.
– Prvu posudicu ostaviti na sobnoj temperaturi i osvjetljenom mjestu, drugu staviti u frižider na
temp. 40C, a treću posudicu smjestiti u termostat na temperaturu od 280C.
– Nakon 8 dana, usporediti broj proklijalih sjemenki u posudicama i donijeti zaključke.
Očekivani rezultati:
Procentualna zastupljenost isklijanih sjemenki biti će najveća u posudici u termostatu, gdje je bila
optimalna temperatura za klijanje sjemena. Nešto manja klijavost biti će izražena u posudici
ostavljenoj na sobnoj temperaturi, dok će u trećoj posudici koja je bila u frižideru broj proklijalih
sjemenki biti najmanji.
3.c) Uticaj kisika na klijavost sjemena
Cilj vježbe:
Dokazati neophodnost kisika za proces klijanja sjemena
Materijal i pribor:
Sjeme graha (Phaseolus vulgaris) ili graška (Pisum sativum), dvije Erlenmayerove tikvice, pipeta,
mala kašika (žlica), vata, gaza, konac
Hemikalije:
40% rastvor natrij-karbonata (Na2CO3), pirogalol (1,2,3-trihidroksibenzol), vazelin
Postupak:
– U Erlenmayerovu tikvicu pipetom uliti 20 ml 40% rastvora natrij-karbonata (Na2CO3) i dodati
jednu kašikicu kristalnog pirogalola.
– U drugu Erlenmayericu uliti samo 20 ml destilirane vode.
– U vodom navlaženu vatu utisnuti sjemenke graha ili graška, zamotati u gazu, te okačiti i fiksirati
za čep tikvice, tako da vata visi iznad tekućine.
– Gumenim čepom zatvoriti tikvice, rub tikvice premazati vazelinom, te nakon osam dana analizirati
eventualne promjene u tikvicama.
Očekivani rezultati:
U Erlenmayerici u kojoj se nalazio pirogalol neće doći do klijanja sjemenki. Naime, pirogalol će
stupiti u reakciju sa prisutnim kisikom u tikvici, čime će se izgubiti kisik neophodan za početak
klijanja. U tikvici gdje nije bio prisutan pirogalol, količina prisutnog kisika biti će dostatna za početak
klijanja, te će sjemenke proklijati.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 3.

________________________________________________________________________ 122

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Vježba br. 4. ISPITIVANJE VIJABILNOSTI I KLIJAVOSTI POLENA
Oprašivanje je proces koji prethodi oplodnji kod biljaka, a predstavlja prenošenje polena s prašnika na
žig tučka. Postoje dva načina oprašivanja: samooprašivanje i stranooprašivanje. Kod samooprašivanja
polen s jednog cvijeta prelazi na žig tučka istog cvijeta. Da bi se to ostvarilo neophodno je da prašnici
i tučak sazrijevaju istodobno, te da je položaj prašnika i žiga tučka istog cvijeta takav da omogućuje
samooprašivanje. Stranooprašivanje je znatno češći način oprašivanja u prirodi, a predstavlja
oprašivanje izmeñu cvjetova istih ili različitih vrsta.
Prema činiocima koji sudjeluju u prenošenju polena, razlikuju se tri osnovna tipa oprašivanja.
Oprašivanje uz pomoć vjetra naziva se anemofilija, uz pomoć vode - hidrofilija, dok se
najrasprostranjeniji način oprašivanja, koji se odvija uz pomoć životinja, naziva zoofilija.
Polenovo zrno kada doñe na žig tučka počinje klijati, pri čemu se unutrašnja opna polenovog zrna
izdužuje i obrazuje se polenova cijev. Polenova cijev, koja nosi sa sobom unutrašnji sadržaj polena,
nastavlja rasti prodirući do plodnika tučka, tačnije do sjemenog zametka gdje se nalazi jajna stanica. U
kontaktu unutrašnjeg sadržaja polena, u kojem se nalaze muške spermalne stanice - gamete, sa jajnom
stanicom, doći će do oplodnje na sljedeći način: jedna muška spermalna stanica oplodit će jajnu
stanicu, pri čemu će nastati zigota iz koje se stvara klica. Druga spermalna stanica spojit će se sa
centralnim dijelom embrionove kese formirajući hranjivo tkivo klice - endosperm, neophodno za
početni razvoj klice. Kao konačni rezultat oplodnje; iz sjemenog zametka nastat će sjeme, a iz
plodnika usploñe ploda.
U savremenoj poljoprivrednoj proizvodnji, a prvenstveno u oplemenjivanju biljaka sve se veći značaj
pridaje kontroliranom oprašivanju. Naime, prikupljanjem i kontroliranim oprašivanjem sa polenom
biljaka koje imaju poznate, kvalitativne osobine, dobit će se sjeme sa naglašenim pozitivnim
selekcioniranim osobinama.
Prije samog provoñenja kontroliranog oprašivanja, nužno je provesti ispitivanje vijabilnosti i klijavosti
polena. Metoda koja se primjenjuje za ispitivanje vijabilnosti polena je Alexanderov test, a metoda
kojom se ispituje klijavost polena je metoda naklijavanja polena na umjetnim podlogama.
4.a) Ispitivanje vijabilnosti polena
Uvod u vježbu:
Vijabilnost, odnosno životna sposobnost polena može se ispitivati tzv. Alexanderovim testom. Ova
metoda primjenjuje se neposredno nakon prikupljanja polena i predstavlja standardni način ispitivanja
vijabilnosti polena.
Cilj vježbe:
Odrediti vijabilnost polena
Materijal i pribor:
Polen odreñene biljne vrste (Pynus sylvestris), predmetno stakalce, pokrovno stakalce, mikroskop
Hemikalije:
Alexanderov reagens
Postupak:
– Na predmetno stakalce, u kapljicu Alexanderovog reagensa, lagano nanijeti polen bora ili neke
druge biljne vrste.
– Pokriti pokrovnim stakalcem, te promatrati eventualne promjene pod mikroskopom.

________________________________________________________________________ 123

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Očekivani rezultati:
Avijabilni ili abortivni polen će se obojati u potpunosti u zeleno, dok će se kod vijabilnog polena
citoplazma polenovog zrna obojati u crveno, a eksina (vanjska opna) u zeleno. Usporeñujući broj
vijabilnih polenovih zrna u odnosu na avijabilne može se, izraženo u procentima, utvrditi i
zastupljenost vijabilnih polenovih zrna u uzorku.
4.b) Ispitivanje klijavosti polena
Cilj vježbe:
Odrediti klijavost polena neke biljne vrste
Materijal i pribor:
Polen neke biljne vrste, posuda, autoklav, termostat, Petrijeve posudice
Hemikalije:
Saharoza, borna kiselina (H3BO3), agaroza
Postupak:
-1
-1
– Pripremiti medij za naklijavanje polena na sljedeći način; 150 g l saharoze, 5 g l borne kiseline i
-1
10 g l agaroze homogenizirati i sterilizirati u autoklavu.
– U Petrijeve posudice, u kojima se nalazi medij za naklijavanje polena, nanijeti polen, potom
zatvoriti posudice, te ih staviti u termostat na temperaturu 310C.
– Nakon sedam dana promatrajući pod mikroskopom analizirati eventualne promjene u posudicama.
Očekivani rezultati:
Proklijala polenova zrna vizualno se mogu uočiti po formiranju i izduženju polenove cijevi i pri tome
bi polenova cijev trebala premašiti širinu polenovog zrna. Ukoliko se takva zrna prebroje u vidnom
polju mikroskopa i usporede sa brojem zrna koja nisu proklijala može se izraženo u procentima,
utvrditi zastupljenost proklijalih polenovih zrna u ispitivanom uzorku.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 4.

________________________________________________________________________ 124

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Vježba br. 5. ANALIZA RASTA BILJAKA
Uvod u vježbu:
Pod pojmom rasta biljaka podrazumijevaju se sve promjene koje dovode do ireverzibilnog povećanja
veličine ili mase čitave biljke ili nekog njenog organa. Rast se ostvaruje na dva načina; diobom stanica
ili rastom postojećih stanica.
Parametri koji služe za utvrñivanje rasta biljaka su mnogi, a u poljoprivredi se najviše primjenjuju:
relativna brzina rasta (R), čisti efekt asimilacije (E), produktivnost (C), proporcionalna lisna površina
(F), lisna pokrovnost (LAI), fotosintetički potencijal (FP) i žetveni indeks (ŽI).
5. a) Relativna brzina rasta biljaka (R)
Relativna brzina rasta (R) predstavlja prirast biljke u jedinici suhe tvari u odreñenom vremenskom
periodu, a izračunava se preko slijedeće formule:
R =

1

dW
x

W

dt

R - relativna brzina rasta (g/dan)
W - ukupna masa suhe tvari biljke (g)
dW - prirast mase suhe tvari (g)
dt - vremenski interval (dan)
5. b) Čisti efekt asimilacije biljaka (E)
Čisti efekt asimilacije (E) predstavlja prirast suhe tvari biljke po jedinici lisne površine u odreñenom
vremenskom periodu. Ovaj parametar pokazuje aktivnost fotosintetičkog aparata biljke, a izračunava
se preko slijedeće formule:
E =

1
A

dW
x

dt

E - čisti efekt asimilacije (g/dan/dm2)
dW - prirast mase suhe tvari (g)
A - površina lišća (dm2)
dt - vremenski interval (dani)
5. c) Produktivnost biljaka (C)
Produktivnost (C) je pokazatelj povećanja prinosa ili biomase na ispitivanoj površini u odreñenom
vremenskom periodu, a izračunava se preko slijedeće formule:
C =

dW
dt ⋅ P

C - produktivnost
dW - prirast mase suhe tvari
dt - vremenski interval
P - površina tla na koju se produktivnost odnosi

________________________________________________________________________ 125

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

5. d) Proporcionalna lisna površina - lisnatost (F)
Proporcionalna lisna površina ili lisnatost predstavlja omjer lisne površine i ukupne suhe tvari, a
izračunava se preko slijedeće formule:
F =

A
W

F - lisnatost (dm2/g)
A - ukupna površina lišća
W - ukupna masa suhe tvari biljke
5. e) Lisna pokrovnost (LAI)
Lisna pokrovnost (LAI) predstavlja omjer lisne površine i površine tla kojoj ona pripada, a izračunava
se preko slijedeće formule:
LAI =

A
P

LAI - lisna pokrovnost
A - ukupna lisna površina
P - površina ispitivanog tla
5. f) Fotosintetički potencijal (FP)
Fotosintetički potencijal (FP) je pokazatelj fotosintetičke aktivnosti asimilacijskih organa u pojedinim
fazama vegetacije, a izračunava se preko slijedeće formule:
FP =

(A 2 − A1 )
2

x dt

FP - fotosintetski potencijal (dm2/dan)
A2 - ukupna asimilaciona površina na kraju pojedinog perioda vegetacije (dm2)
A1 - ukupna asimilaciona površina na početku pojedinog perioda vegetacije (dm2)
dt - vremenski interval
5. g) Žetveni indeks (ŽI)
Žetveni prinos je pokazatelj udjela postignutog prinosa u ukupno postignutoj biomasi, a izračunava se
preko slijedeće formule:
ŽI =

Pp
B

x 100

ŽI - žetveni indeks (%)
Pp - postignuti prinos
B - ukupna biomasa
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 5.

________________________________________________________________________ 126

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 1.

Fiziološki efekti biljnih hormona

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Što su biljni hormoni?
2. Koji su efekti auksina na rast i razvoj biljke?
3. Koji su efekti giberelina na rast i razvoj biljke?
4. Koji su efekti citokinina na rast i razvoj biljke?
5. Koji su efekti etilena na rast i razvoj biljke?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 127

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 2.

Biohemijsko ispitivanje vitalnosti sjemena

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Da li je plazmalema živi ili neživi dio ćelije?
2. Definirajte pojam fiziološke zrelosti sjemena.
3. Na čemu se zasniva biohemijsko ispitivanje vitalnosti sjemena?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 128

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 3.

Uticaj faktora vanjske sredine na klijavost sjemena

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. O čemu ovisi klijavost sjemena?
2. Koja je temperatura optimalna za klijanje većine sjemenki?
3. Objasnite uticaj vlažnosti i kisika na klijavost sjemena.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 129

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 4.

Ispitivanje vijabilnosti i klijavosti polena

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Objasnite grañu polena i navedite tipove oprašivanja koje poznajete.
2. O čemu ovisi klijavost polena?
3. Koja metoda se koristi za ispitivanje vijabilnosti polena, a koja za ispitivanje njegove
klijavosti?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 130

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija razvoja

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 5.

Analiza rasta biljaka

Riješite sljedeće zadatke:
1.

Nakon 100 dana vegetacije prosječna masa suhe tvari korijena šećerne repe iznosi 40 g, a
nakon 170 dana 90 g. Kakva je relativna brzina rasta u ispitivanom razdoblju od 70 dana?

2.

Nakon 60 dana vegetacije prosječna površina lišća jedne repe je 20 dm2 uz masu suhe tvari od
25 g. Nakon 30 dana lisna površina bila je 34 dm2, a masa suhe tvari 60 g. Kolika je čisti efekt
asimilacije?

3.

Nakon 160 dana vegetacije na 10 ha utvrñen je biološki prinos šećera šećerne repe 6 t ha-1, a
20 dana kasnije 8.0 t/ha. Kolika je produktivnost usjeva?

4.

Jedna biljka pšenice ima razvijenih 5 listova prosječne površine 10, 12, 17, 25 i 32 cm2. Koliki
je LAI ako je sklop usjeva 650 biljaka m-2?

5.

Ako je biološki prinos biljke (Bp) 4.5 g a prinos zrna (Pp) je 2 g koliki je udjel uroda u prinosu
biljke?

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 131

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija gibanja

VII. FIZIOLOGIJA GIBANJA
Gibanja kod biljaka predstavljaju vidljive promjene mjesta ili položaja nekog organa ili pak cijelog
organizma nastala u vrlo kratkom vremenu. Gibanja cijelog organizma karakteristične su za neke niže
biljke (bakterije, neke alge), pri čemu se one slobodno kreću u prostoru. Takva gibanja nazivaju se
slobodna lokomotorna gibanja. Oblici navedenog gibanja kod nižih biljaka su: aktivno plivanje
pomoću bičeva (npr. bičaši), ameboidno kretanje (plazmodije), te klizanje, odnosno gibanje nastalo
uslijed izlučivanja sluzi (modrozelene alge). Osim kod nižih biljaka, slobodna lokomotorna gibanja
mogu se javiti i kod viših biljaka, ali vrlo rijetko. Takva gibanja su taksije i gibanja unutar stanice.
Taksije predstavljaju gibanja nekih dijelova viših biljaka koja se slobodno kreću (spore, gamete), a
usmjerena su prema ili nasuprot izvoru podražaja. Gibanja unutar stanice, u koja spadaju gibanja
pojedinih organela i citoplazme, takoñer se ubrajaju u slobodna lokomotorna gibanja.
Većina biljaka je čvrsto pričvršćena za podlogu, te za njih nije svojstveno slobodno gibanje u prostoru.
Kod njih su gibanja uvjetovana rastenjem ili podražajem. Gibanja uvjetovana rastenjem su povezana
sa odreñenim gibanjima organa koja se oblikuju i razvijaju, dok su podražajna gibanja uvjetovana
podražajem. Podražaj predstavlja fizički ili hemijski signal koji u biljnoj stanici izaziva odreñene
reakcije. Da bi neki podražaj izazvao gibanja u biljci, potrebno je da količina podražaja preñe
odreñenu vrijednost koja se naziva pragom podražaja. Tek tada, ta količina podražaja izaziva
uzbuñenost biljne stanice, što izaziva promjenu njenog fiziološkog stanja. Kao rezultat toga nastaje
reakcija biljke u vidu gibanja. Gibanja uzrokovana podražajem mogu nastati pod uticajem unutarnjih
faktora (autonomna gibanja) ili kao rezultat vanjskog podražaja (inducirana gibanja).
Ako je gibanje nastalo kao rezultat vanjskog podražaja, reakcije biljke se manifestiraju u vidu
tropizma i nastija.
Tropizmi su gibanja biljke ili njezinih organa koje inducira i usmjerava jednostrani podražaj. Ovisno o
vrsti podražaja koji potiče gibanje postoji više oblika tropizma: fototropizam, geotropizam,
hidrotropizam, tigmotropizam i kemotropizam.
Nastije predstavljaju gibanja biljke ili njezinih organa koja nisu ovisna o smjeru podražaja. Smjer
gibanja kod nastija uvjetovan je grañom organa, dok podražaj služi samo kao signal za odreñeno
gibanje. Podjela nastija se zasniva na vrsti podražaja koja potiče gibanje, te se razlikuju: fotonastije,
termonastije, tigmonastije...
Autonomna gibanja su gibanja koja nisu potaknuta vanjskim podražajima, već su usmjerena endogeno,
podražajima unutar stanice, npr. uslijed nejednolikog rasta organa ili promjenom turgora.
Karakterističan oblik autonomnog gibanja su nutacije koje se manifestiraju u vidu izmjeničnih pokreta
nastalih uslijed vremenski nejednakog rastenja različitih strana istog organa. Turgorom uvjetovana
gibanja su ireverzibilna, a nastaju uslijed turgorskih razlika izmeñu odreñenih slojeva tkiva. Takva
gibanja su prisutna pri sazrijevanju plodova kod nekih biljaka i zahvaljujući tim gibanjima dolazi do
pucanja plodova, čime se omogućava njihovo rasprostiranje.
Uz podražajna gibanja (autonomna i inducirana), te slobodna lokomotorna gibanja, kod biljaka postoje
i higroskopska i kohezijska gibanja.
Higroskopsko gibanje je mehaničke naravi, a nastaje zbog nejednolikog bubrenja staničnih zidova
nasuprotnih stanica. Na taj način se npr. otvaraju mahune kod fam. Fabaceae.
Kohezijska gibanja zasnivaju se na kohezijskim silama meñu molekulama vode koja ispunjava stanice.
Naime, uslijed kohezije vode, odnosno meñusobnog privlačenja molekula vode, dolazi do skupljanja
vode što uzrokuje savijanje dijelova tkiva. Primjer kohezijskog gibanja može se uočiti kod sporangija
mahovina. U tom slučaju, uslijed skupljanja vode, doći će prvo do savijanja dijelova sporangija, te
zatim do otvaranja sporangija i izbacivanja spora.

________________________________________________________________________ 132

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija gibanja

Vježba br. 1. TROPIZMI
Uvod u vježbu:
Tropizmi su gibanja biljke prirasle za podlogu ili njezinih organa koje inducira i usmjerava jednostrani
podražaj. Samo gibanje uzrokovano je različitim rastenjem suprotnih strana organa, a potaknuto je
odreñenim podražajem. Ovisno o vrsti podražaja koji potiče gibanje postoji više oblika tropizma:
fototropizam, geotropizam, hidrotropizam, tigmotropizam i kemotropizam.
Fototropizam je gibanje kod biljaka koje je uzrokovano rastenjem, a inducirano jednostranim
osvjetljenjem. Biljka ih izvodi u cilju što optimalnijeg iskorištavanja svjetlosti. Do savijanja dolazi
zbog nejednakog rasta suprotnih strana organa. Naime, pri djelovanju odreñenog intenziteta svjetlosti,
strana biljke okrenuta od izvora podražaja raste jače zbog nagomilavanja auksina na toj strani, te
postaje konveksna, dok osvjetljena strana raste slabije jer osvjetljenje uzrokuje kočenje bazipetalnog
prijenosa auksina na toj strani. Posljedica toga je da strana biljke okrenuta od svjetlosti raste sporije,
zbog slabijeg djelovanja auksina na toj strani. Fototropizam, kao i ostali tropizmi mogu biti pozitivni
ili negativni, ovisno da li je savijanje biljke ili njenog organa usmjereno prema ili nasuprot izvora
svjetlosti.
Geotropizam je gibanje biljke ili njezinih organa koje je inducirano i usmjereno smjerom Zemljine
akceleracije ili sile teže. Primjer pozitivnog geotropizma je gibanje korijena biljke koji se savija u
smjeru sile teže, dok je primjer negativnog geotropizma kretanje izdanka biljke u visinu.
Hidrotropizam je gibanje usmjereno prema ili nasuprot izvoru vlažnosti, a nastaje zbog sposobnosti
biljke ili njezinih organa, prvenstveno korijena da razluči razlike u vlažnosti. Kod nekih biljaka
(kukuruz, biljke u pokotinama stijena), hidrotropizam je jače izražen nego geotropizam.
Tigmotropizam je gibanje kod biljaka koje je usmjereno mehaničkim podražajem (dodirom). Primjer
ove vrste gibanja može se uočiti kod peteljki nekih biljnih vrsta (Clematis, Fumaria), te kod stabljike
slaka (Convolvulus arvensis). Uslijed dodira peteljki sa podlogom dolazi do njihovog gibanja i
uvijanja oko podloge.
Kemotropizam predstavlja gibanje biljke ili njezinih organa koje je inducirano i usmjereno
nehomogenom raspodjelom neke hemijske supstance. Tipičan primjer ove vrste gibanja je prisutan
kod viline kose (Cuscuta sp.). Uslijed primamljujućeg djelovanja eteričnog ulja koje ispušta domadar,
klice viline kose rastu u tom pravcu.
Cilj vježbe:
Demonstrirati fototropizam kod koleoptile zobi (Avena sativa)
Materijal i pribor:
Sjemenke zobi (Avena sativa), filter papir, Petrijeve posudice, vlažan pijesak, epruvete, aluminijska
folija, lampa jačine 100 W
Postupak:
– Sjeme zobi staviti na vlažan filter papir u Petrijevim posudama radi klijanja.
– Kada proklija, sjeme prenijeti u četiri epruvete, prethodno napunjene vlažnim pijeskom.
– Staviti po jedno sjeme u svaku epruvetu na način da se vrh klice nalazi vrlo malo van pijeska.
– Klijance uzgajati po sistemu pješćanih kultura.
– Nakon par dana, kada klijanci postignu visinu 2 cm, provesti eksperiment na sljedeći način. U
prvoj epruveti, mladu biljčicu, izuzev vrha, u potpunosti zasjeniti folijom. U drugoj epruveti na vrh
biljke staviti malu kapicu od folije. Biljčici u trećoj epruveti odsjeći vrh, dok mlada biljčica zobi u
četvrtoj epruveti služi kao kontrolna varijanta. Ovako pripremljene biljčice, prenijeti u mračnu

________________________________________________________________________ 133

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija gibanja

prostoriju i izložiti izvoru svjetlosti, lampi jačine 100 W. Izvor svjetlosti mora biti postavljen u
razini sa epruvetama i od njih treba biti udaljen 1 - 2 m.
Nakon 24 sata analizirati eventualne promjene i donijeti zaključke.

Očekivani rezultati:
Biljčice kojima je odstranjen vrh, ili im je stavljena tzv. kapica, se ne savijaju ili je kut njihovog
savijanja zanemariv. Razlog tome je činjenica da se u vršnim dijelovima izdanka nalazi hormon rasta i
ukoliko je taj dio biljke odstranjen ili pokriven, ne može doći do rasta i savijanja biljke.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 1.

________________________________________________________________________ 134

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija gibanja

Vježba br. 2. NASTIJE
Uvod u vježbu:
Nastije su gibanja biljke ili njezinih organa koja nisu ovisna o smjeru podražaja. Kod ovog tipa
gibanja podražaj služi samo kao signal za odreñeno gibanje, dok je samo gibanje uvjetovano grañom
organa. Ovisno o vrsti podražaja koji inicira gibanje postoji više oblika nastija: termonastije,
fotonastije, seizmonastije, tigmonastije, niktinastije, nastijska gibanja stoma...
Termonastije su gibanja inicirana temperaturom. Uzrok ovih gibanja je različiti temperaturni optimum
za rast gornje i donje strane cvjetne baze. Čak mala promjena temperature od 10C može kod tulipana
uzrokovati otvaranje i zatvaranje cvijeta.
Fotonastije su gibanja inicirana promjenom intenziteta svjetlosti. U pravilu jači intenzitet svjetlosti
izaziva otvaranje cvjetova ili listova, dok slabiji intenzitet svjetlosti izaziva njihovo zatvaranje.
Seizmonastije su gibanja inicirana dodirom, potresivanjem ili udarcem. Smjer gibanja odreñen je
grañom organa. Na ovaj način reagiraju listovi mimoze (Mimosa pudica) koji se već na vrlo mali dodir
počinju skupljati. Takoñer, ova vrsta gibanja uočena je i kod biljke rosike (Drosera sp.) čije tentakule
reagiraju na mehanički podražaj na način da se počinju zatvarati, te time služe za hvatanje plijena.
Tigmonastije su gibanja koja su inicirana trenjem biljke uz čvrsti predmet. Ova gibanja su vrlo
značajna za biljke koje se penju pomoću vitica (grašak).
Niktinastije su gibanja koja se javljaju kod fotonastijski i termonastijski osjetljivih biljaka. Kod ovog
tipa gibanja izmjena dana i noći može inicirati periodično otvaranje i zatvaranje cvjetova.
Kod nastijskih gibanja stoma, uzrok gibanja je razlika u turgoru u stanicama zatvaračicama i u
susjednim stanicama epiderme. Stome se otvaraju kada se turgor povećava u stanicama zatvaračicama,
a zatvaraju kad on pada. Promjene turgora ovisne su o vodnom potencijalu i svjetlosti, te se može
zaključiti da u okviru ovih gibanja sudjeluju i hidronastijska i fotonastijska gibanja.
Cilj vježbe:
Dokazati nastijska gibanja kod biljaka
Materijal i pribor:
Tulipan (Tulipa gesneriana), tratinčica (Bellis perennis), maslačak (Taraxacum officinale), grančice
bagrema (Robinia pseudoacacia), cvjetovi žutike (Berberis vulgaris), tamno platno, slamčica, staklene
čaše, stakleno zvono
Postupak:
– Dokazivanje termonastijskih gibanja: Cvjetove tulipana prenijeti iz prostora gdje je temperatura
zraka 200C, u prostor gdje je temperatura 50C.
– Dokazivanje fotonastijskih gibanja: Pri istim uvjetima vlage i temperature, jednu biljku tratinčice
ili maslačka zamračiti, a drugu izložiti direktnoj svjetlosti.
– Dokazivanje seizmonastijskih gibanja: Slamčicom lagano udarati po unutrašnjoj strani baze
prašničkih filamenta žutike.Ova gibanja mogu se dokazati i udaranjem cvjetnih glavica tratinčice
drvenim štapićem.
– Dokazivanje niktinastijskih gibanja: Tri grančice bagrema staviti u čaše sa vodom, te ih zasebno
pokriti staklenim zvonom. Jednu grančicu izložiti direktnoj svjetlosti, drugu zamračiti, a treću
ostaviti na difuznoj svjetlosti.
Očekivani rezultati:
Dokazivanje termonastijskih gibanja: Cvjetovi tulipana su vrlo osjetljivi na promjene temperature.
Ukoliko se cvjetovi tulipana prenesu iz toplije u hladniju prostoriju, doći će do naglog zatvaranja

________________________________________________________________________ 135

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija gibanja

cvjetova. Uzok ove promjene je različiti temperaturni optimum za otvaranje gornje i donje strane
cvjetne baze.
Dokazivanje fotonastijskih gibanja: Pri jačem intenzitetu svjetlosti, cvat tratinčice ili neke druge biljke
iz porodice glavočika (Asteraceae) će se otvoriti, dok će se u zamračenim prostorima cvat zatvoriti.
Dokazivanje seizmonastijskih gibanja: Laganim dodirom na unutrašnju stranu baze prašničkih
filamenata kod žutike doći će do naglog savijanja prašnika prema tučku, što je dokaz seizmonastijskih
gibanja.
Dokazivanje niktinastijskih gibanja: Na difuznoj svjetlosti liske bagrema su raširene. Kada se grančica
izloži zamračenju dva sata, liske se opuste. Pri izlaganju intenzivnoj direktnoj svjetlosti liske se uvijaju
prema gore.
Zadatak vježbe:
Kompletirati laboratorijski izvještaj za vježbu br. 2.

________________________________________________________________________ 136

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija gibanja

Laboratorijski izvještaj
Vježba br. 1.

Tropizmi

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Što su tropizmi i navedite koje oblike tropizma poznajete?
2. Navedite neke od primjera za odreñene oblike tropizma.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 137

Fiziologija biljaka - praktikum

Fiziologija gibanja

Laboratorijski izvještaj
Vježba br.2.

Nastije

Opis zapažanja:

Odgovorite na pitanja:
1. Čime su uvjetovana nastijska gibanja?
2. Navedite neke od primjera za odreñene oblike nastija.

Datum:

Potpis:

________________________________________________________________________ 138

Fiziologija biljaka - praktikum

Pripravljanje rastvora

PRIPRAVLJANJE RASTVORA 
0.25 M CH3COOH (sirćetna kiselina): 1.5 ml konc. CH3COOH rastvoriti u 80 ml dest. vode i
nakon rastvaranja nadopuniti do 100 ml dest. vodom. 
0.5 M KOH (kalij hidroksid): 2.8 g rastvoriti u 90 ml dest. vode. Nakon rastvaranja dopuniti do
100 ml dest. vodom. 
4% NaCl (natrij hlorid): 4 g NaCl rastvoriti u 100 ml dest. vode. 
0.2% CaCl2 (kalcij hlorid): 0.2 g CaCl2 x H2O rastvoriti u 100 ml dest. vode. 
0.5 M C12H22C11 (saharoza): 17.13 g C12H22C11 rastvoriti u 60 ml dest. vode (uz zagrijavanje).
Nakon rastvaranja i hlañenja dopuniti do 100 ml dest. vodom. 
1 M C12H22C11 (saharoza): 34.23 g C12H22C11 rastvoriti u 60 ml dest. vode (uz zagrijavanje).
Nakon rastvaranja i hlañenja dopuniti do 100 ml dest. vodom. 
4% CuSO4 (bakar (II) sulfat): 4 g CuSO4 rastvoriti u 100 ml dest. vode. 
70% C12H22C11 (saharoza): 70 g saharoze rastvoriti uz zagrijavanje i miješanje u 100 ml dest.
vode. 
0.16 M CaCl2 (kalcij hlorid): 1.7 g CaCl2 rastvoriti u 100 ml dest. vode. 
0.25 M KCl (kalij hlorid): 1.8 g KCl rastvoriti u 100 ml dest. vode. 
1 M KSCN (kalij rodanid): 9.7 g KSCN rastvoriti u 100 ml dest. vode. 
5 % CoCl2 (kobalt hlorid): 5 g CoCl2 rastvoriti u 100 ml dest. vode. 
20% HCl (hlorovodična kiselina): 20 ml HCl (sp. mase 1.17 i 35.5%) uliti u 80 ml vode u
odmjernom cilindru, te nadopuniti do 100 ml dest. vodom. 
20% NaOH (natrij hidroksid): 20 ml NaOH uliti u 80 ml vode. Promućkati te nadoliti do 100 ml
dest. vodom. 
0.1 M Ba(OH)2 (barij hidroksid): 31.55 g kristalnog Ba(OH)2 rastvoriti, na elektromagnetnoj
mješalici, u 900 ml dest. vode, te potom dopuniti do 1000 ml. 
Lugolov reagens (rastvor I2 - KI): 20 g KI i 10 g I2 rastvoriti u 100 ml dest. vode. Za dokazivanje
skroba ovako pripremljeni rastvor razblažiti 4-5 puta. 
Fehlingov reagens (I): rastvoriti 7 g bakrenog sulfata u 100 ml dest. vode. 
Fehlingov reagens (II): rastvoriti 35 g kalij - natrijeva tartarata i 10g natrijeva hidroksida u 100
ml dest. vode. 
0.2 M HCl (hlorovodična kiselina): 17.5 ml HCl (sp. mase 1.17 i 35.5%) uliti u 80 ml vode u
odmjernom cilindru, te nadopuniti do 1000 ml dest. vodom. 
10 % Na - hiposulfit): 10 ml Na - hiposulfita rastvoriti u 100 ml dest. vode. 
1 M NaOH (natrij hidroksid): 4 g NaOH rastvoriti u 80 ml dest. vode, nakon rastvaranja i
hlañenja nadopuniti do 100 ml dest. vodom. 
10% C12H22C11 (saharoza): 10 g saharoze rastvoriti uz zagrijavanje i miješanje u 100 ml dest.
vode. 
1% (C6H10O5)n (skrob): 1 g (C6H10O5)n rastvoriti u 100 ml dest. vode. Nakon rastvaranja sadržaj
kuhati do pojave svijetle opalescentne boje. 
2% (C6H10O5)n (skrob): 2 g (C6H10O5)n rastvoriti u 100 ml dest. vode. Nakon rastvaranja sadržaj
kuhati do pojave svijetle opalescentne boje. 
2% C12H22C11 (saharoza): 2 g saharoze rastvoriti uz zagrijavanje i miješanje u 100 ml dest. vode.

________________________________________________________________________ 139

Fiziologija biljaka - praktikum

Pripravljanje rastvora 

0.1 M KOH (kalij hidroksid): 0.56 g rastvoriti u 90 ml dest. vode. Nakon rastvaranja dopuniti do
100 ml dest. vodom. 
30% HCl (hlorovodična kiselina): 30 ml HCl (sp. mase 1.17 i 35.5%) uliti u 80 ml dest. vode u
odmjernom cilindru, te nadopuniti do 100 ml dest. vodom. 
10% H2SO4 (sulfatna kiselina): 10 ml H2SO4 uliti u 80 ml dest. vode u odmjernoj tikvici, te
nadopuniti do 100 ml dest. vodom. 
15% HClO4 (perkloratna kiselina): 15 ml HClO4 uliti u 80 ml dest. vode u odmjernoj tikvici, te
nadopuniti do 100 ml dest. vodom. 
5% amonij molibdat ((NH4)6MoO24 x 4 H2O): u odmjernu tikvicu od 100 ml rastvoriti 5 g
(NH4)6MoO24 x 4 H2O u 80 ml destilirane vode, te potom tikvicu dopuniti destiliranom vodom
do oznake. 
11 % Na2SO3 (natrij-sulfit); 11 g rastvoriti u 100 ml destilirane vode. 
0.5 % Hidrokinon; 0.5 g hidrokinona rastvoriti u 100 ml destilirane vode. 
5% Na2HPO4 (natrij hidrogenfosfat): 5 g Na2HPO4 rastvoriti u 100 ml dest. vode. 
1% BaCl2 (barij klorid): 1 g barij klorida rastvoriti u 100 ml destilovane vode. Sabarij kloridom
ili rastvorom oprezno rukovati, oči treba zaštititi zaštitnim naočalama, rukegumenim rukavicama,
tijelo zaštitnom pregačom i/ili zaštitnim odijelom. 
33% NaOH (natrij hidroksid): 33 ml NaOH uliti u 80 ml vode. Promućkati te nadoliti do 100 ml
dest. vodom. 
0.1 M NaOH (natrij hidroksid): 3.99 g NaOH rastvoriti u 800 ml vode. Nakon rastvaranja i
hlañenja promućkati te nadoliti do 1000 ml dest. vodom. 
0.05 M H2SO4 (sulfatna kiselina): dodati 2.67 ml konc. sulfatne kiseline u odmjerni cilindar u
kojem se nalazi 500 ml dest. vode. Po hlañenju odmjerni cilindar nadopuniti do 1000 ml dest.
vodom.

________________________________________________________________________ 140

Fiziologija biljaka - praktikum

Literatura

LITERATURA








Bašović M., Velagić - Habul E., Čmelik Z. 1978. Fiziologija biljaka - praktikum. II izdanje,
Sarajevo.
Brett C., Waldron K. 1990. Physiology and Biochemistry of Plant Cell Walls. Unwin Hyman,
London.
Campbell N.A. 1996. Biology. Benjamin/Cummings Publ. Co., Menlo Park.
Ćulafić Lj., Naunović G., Cerović Z., Konjević R. 1992. Fiziologija biljaka - praktikum.
Naučna knjiga, Beograd.
Ćulafić Lj., Nešković M., Konjević R. 2003. Fiziologija biljaka. NNK International, Beograd.
Čivić H., Šaćiragić B., Elezi Dž. 2004. Agrohemija sa ishranom biljaka. Graforad, Travnik.
Fosket D.E. 1994. Plant Growth and Development: A Molecular Approach. Academic Press,
San Diego.
Gennis R. 1989. Biomembranes: Molecular Structure and Function. Springer Verlag, New
York.
Goldsby R.A. 1967. Cells and Energy. Macmillan Publ. Co., New York.
Hanić E. 2000. Značaj supstrata, kontejnera i hormona u rasadničarskoj proizvodnji.
Univerzitet Džemal Bijedić, Mostar.
Kastori R. 1998. Fiziologija biljaka. Feljton, Novi Sad.
Kojić M. 1987. Fiziološka ekologija kulturnih biljaka. Naučna knjiga, Beograd.
Lisjak M., Špoljarević M., Agić D., Andrić L. 2009. Praktikum iz fiziologije biljaka.
Poljoprivredni fakultet u Osijeku.
Meñedović S., Ferhatović Dž., Čaušević A. 1999. Fiziologija biljaka (praktikum). Filozofski
fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla.
Meñedović S., Milanović S. 1989. Fiziologija biljaka (praktikum). Šumarski fakultet
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
Meñedović S., Parić A., Pustahija F., Hindija J. 2006. Uvod u biljnu fiziologiju (laboratorijski
priručnik). Šumarski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
Oljača R., Srdić M. 2005. Fiziologija biljaka (praktikum). Šumarski fakultet Univerziteta u
Banja Luci, Banja Luka.
Pevalek - Kozlina B. 2003. Fiziologija bilja. Profil, Zagreb.
Pevalek - Kozlina B. 2003. Fiziologija bilja: Skripta za internu upotrebu. Treće izdanje,
Prirodoslovno - matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.
Šaćiragić B. 1978. Praktikum iz agrohemije: autorizovana skripta. Poljoprivredni fakultet
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.

________________________________________________________________________ 141