You are on page 1of 293

Nina George

Mala parika
knjiara

Prijevod djela:
Das Lavandelzimmer
S njemakoga prevela:
Branka Grubi

Ovaj roman posveujem svojemu ocu


Joachimu Albertu Wolfgangu Georgeu, zvanomu Jo iroki,
Sawade / Eichwaldau, 20. oujka 1938. - 4. travnja 2001., Hameln.
Tata, ti si bio jedini ovjek
koji je proitao sve to sam napisala
otkako znam pisati. Nedostajat e mi, uvijek.
Vidim te u svakoj veernjoj svjetlosti
i u svakom valu svih mora.
Ti si u svakoj rijei.
NINA GEORGE, u sijenju 2013.

Posveeno pokojnima.
I onima koji ih i dalje vole.

1.
ako sam se samo dala na to nagovoriti?
Generalice kue broj 27 - madame Bernard, vlasnica, i madame
Rosalette, recepcionarka - priklijetile su monsieura Perdua izmeu
svojih dvaju stanova u prizemlju.
- Taj Le P. neasno je postupao sa svojom suprugom.
- Sramotno. Kao moljac s djevojakim velom.
- Iako se nekima ne moe zamjeriti, kad pogledate njihove supruge.
Ledare u Chanelu. A mukarci! Sve sama udovita.
- Moje dame, ja ne znam to...
- Naravno da vi ne znate, monsieur Perdu. Vi ste kamir meu
tkaninama iz kojih su nainjeni mukarci.
- U svakom sluaju, dobivamo novu stanarku. Na etvrtom, to je va
kat, monsieur.
- Ali gospoa nema vie nita. Ba nita, samo unitene snove. Ona
treba gotovo sve.
- I tu vi ulazite u igru, monsieur. Dajte to moete. Svaki je dar
dobrodoao.
- Naravno. Moda bih mogao kakvu dobru knjigu...
- Pa, mi smo mislile neto praktino. Stol, na primjer. Gospoa je...
- ... nita vie. Razumijem.
Knjiar, dodue, nije znao to bi moglo biti praktinije od knjige. No
obeao je da e novoj stanarki darovati stol. Imao je jo jedan.
Monsieur Perdu zataknuo je kravatu izmeu gornjih puceta svoje

bijele, lijepo izglaane koulje i pomno zavrnuo rukave. Prema unutra,


malo po malo, do lakata. U hodniku je privrstio policu s knjigama. Iza
nje se nalazila soba koju nije otvorio ve dvadeset jednu godinu.
Dvadeset jedna godina, isto toliko ljeta i novogodinjih jutara.
Ali u sobi se nalazio stol.
Uzdahnuo je, nasumce posegnuo za nekom knjigom i uzeo s police
Orwellovu 1984. Nije se raspala. A nije ga ni ugrizla za ruku poput
kakve uvrijeene make.
Uzeo je jo jedan roman, pa drugi, objema rukama izvadio cijeli slog
knjiga i stavio ih na hrpu pokraj sebe.
Hrpe su prerasle u stabla. Tornjeve. arobna brda. Pogledao je
posljednju knjigu u svojoj ruci: Kad je na satu otkucalo trinaest. Bajka o
putovanju kroz vrijeme.
Da je vjerovao u znakove, onda bi to bio znak.
Podmetnuo je ruke pod daske kako bi ih izvadio iz draa. Zatim je
nainio korak unatrag.
Ondje. Ondje su se pokazala. Iza zida rijei. Vrata sobe u kojoj...
Mogao sam jednostavno kupiti stol?
Monsieur Perdu obrisao je usta. Da. Obrisati prainu s knjiga.
Ponovno ih poslagati, zaboraviti vrata. Kupiti stol, jednostavno ivjeti
kao i posljednjih dvadeset godina. Za dvadeset godina bit e mu
sedamdeset, ostalo e izdrati, a moda umre i ranije.
Kukavica.
Drhtavom rukom uhvatio je kvaku.
Visok je mukarac polako otvorio vrata. Lagano ih je gurnuo,
zamirio i...
Samo mjeseina i suh zrak. Udisao ga je kroz nos, njuio, ali nije
naao nita.
Miris *** nestao je.
Monsieur Perdu za dvadeset se jednu godinu toliko izvjetio ne
misliti na *** kao da obilazi oko otvorenog otvora kanalizacije.
Na nju je najee pomiljao kao na ***. Kao na muk u struji
njegovih misli, kao na bjelinu na slikama prolosti, kao na tminu usred

osjeaja. Bio je u stanju zamiljati sve vrste praznina.


Monsieur Perdu osvrnuo se oko sebe. U sobi je bilo tiho. Zidovi su
djelovah blijedo unato tapetama boje lavande. Godine iza zakljuanih
vrata istisnule su boju iz zidova.
Svjetlo s hodnika pronalo je malo toga to je bacalo sjenu. Barska
stolica. Kuhinjski stol. Vaza s lavandom ukradenom prije vie od
dvadeset godina na visoravni Valensole. I pedesetogodinjak koji je sjeo
na stolicu i obavio ruke oko svojega tijela.
Ondje gore bile su zavjese. Ondje slike, cvijee i knjige, maka
imenom Castor, koja je spavala na divanu. Bilo je svijenjaka i
aputanja, aa punih crnog vina i glazbe. Rasplesane sjene na zidu, jedna
visoka, druga prekrasna. U ovoj sobi bilo je ljubavi.
A sada sam jo samo ja tu.
Stisnuo je ake i stavio ih na oi koje su ga pekle.
Monsieur Perdu progutao je slinu, progutao je jo jedanput kako bi
suspregnuo suze. Dunik mu je bio preuzak za disanje, a lea su mu
gorjela od vruine i boli.
Kad je opet mogao gutati, a da ga to ne boli, monsieur Perdu ustao je
i otvorio prozor. Iz stranjeg dvorita dopirali su mirisi.
Zainske trave iz Goldenbergova vrta, rumarin, timijan. Bio je tu i
miris ulja za masau monsieura Chea, podologa i aptaa stopalima.
Miris kolaa od jaja pomijeao se s Kofijevim amerikim jelima s
rotilja, ljutim i mesnim. Iznad svih ovih mirisa lebdio je lipanjski miris
Pariza, mirisalo je po cvjetovima lipe i iekivanju.
Ali monsieur Perdu nije dopustio da ga ti mirisi dirnu. Svim silama
opirao se njihovoj aroliji. Postao je vrlo uspjean u ignoriranju svega to
bi mu na bilo koji nain moglo pobuditi udnju. Mirisi, melodije. Ljepota
stvari.
Iz sobice pokraj skromne kuhinje donio je vodu i zelen sapun te
poeo istiti drveni stol.
Opirao se blijedoj slici gdje sjedi za tim stolom, ne sam, nego prao je
i ribao i pokuavao otjerati vrue pitanje, to e biti sada kad je otvorio
vrata sobe u kojoj su bili pokopani sva njegova ljubav, njegovi snovi i

njegova prolost.
Uspomene su kao vukovi. Ne moe ih zatvoriti i oekivati da te
puste na miru.
Monsieur Perdu stavio je mali stol do vrata, podigao ga i proturio
kroz zid od knjiga, te pokraj papirnatih arobnih brda odnio do stana
preko puta.
Kad je htio pokucati, zauo je alostan glas. Jecanje, prigueno, kao
iza jastuka.
Netko je plakao iza zelenih vrata stana.
ena. A plakala je tako kao da eli da ju nitko, ba nitko ne uje.

10

2.

o je bila supruga onog - znate-ve-koga, onog Le P.-a. On nije znao.


Perdu nije itao stranice s parikim traevima. Madame Catherine Le
P. Znate-ve-tko dola je kui jedne kasne veeri, bio je etvrtak, iz
umjetnike agencije njezina mua u kojoj je radila kao PR. Njezin klju
vie nije pristajao u bravu, koveg na stubitu, na njem papiri o rastavi
braka. Njezin suprug odselio se na nepoznato mjesto i sa sobom odnio
stare stvari i novu enu.
Catherine-uskoro-biva-supruga-Le-Hulje nije posjedovala nita osim
odjee koju je donijela u brak. T osim spoznaje da je bila tako naivna i
vjerovala, prvo, da e se ljubav i nakon rastave pobrinuti za ovjeno
ophoenje i, drugo, da mua poznaje tako dobro da ju nita od njega ne
moe iznenaditi.
- Vrlo rairena zabluda - mudro je rekla madame Bernard izmeu
dvaju dimova iz njezine lule. - Mua upozna tek kad te napusti.
Monsieur Perdu nikad prije nije vidio nekoga tko je tako hladnokrvno
iskljuen iz svojeg dosadanjeg ivota.
Sada je sluao njezin usamljen pla, koji je oajniki pokuavala
zatomiti, moda rukama ili kuhinjskom krpom. Hoe li joj se pokazati i
zbuniti ju? Odluio je prvo donijeti vazu i stolicu.
Tiho je hodao izmeu svojeg i njezina stana. Dobro je znao koliko je
ta stara, ponosna kua bila izdajnika, koje su daske kripale, koji su
zidovi bili naknadno sazidani i tanki, i koji su skriveni otvori u zidovima
sluili kao zvunici.

11

Kad bi se nagnuo nad svoju slagalicu od osamnaest tisua dijelova u


inae praznoj dnevnoj sobi, kua mu je otkrivala ivot drugih.
Kako su se Goldenbergovi svaali (on: Zar ne moe...? Zato si...?
Nisam li ja...?; ona: Ti uvijek mora... Nikad ne napravi. .. Hou da
ti...). Poznavao ih je od prvoga dana njihova braka. Tada su se ee
smijali. Onda su dola djeca, a roditelji su se udaljili jedno od drugoga
kao kontinenti.
Sluao je kako Clara gura Violettina elektrina invalidska kolica
preko rubova tepiha, po daskama i preko pragova na vratima. Neko je
gledao pijanisticu kako radosno plee.
uo je Chea i mladoga Kofija, koji su kuhali. Che je dulje mijeao
hranu u loncima. ovjek je bio slijep od roenja, ali je govorio kako vidi
svijet preko mirisa i zvukova koje ljudi putem osjeaja i misli ostavljaju
za sobom. Che je osjeao vole li se ljudi u nekoj sobi, ive li ili se
svaaju.
Perdu je svake nedjelje sluao kako se madame Bomme i udovice iz
njezina kluba poput djevojaka cerekaju prljavim knjigama koje im je on
nabavio iza lea njihovih utogljenih roaka.
Kua broj 27 u ulici Montagnard bila je more znakova ivota, koje je
udaralo u Perduov tih otok.
Sluaju ve dvadeset godina. Susjede je poznavao tako dobro da se
katkad udio koliko malo oni znaju o njem (iako mu je to bilo po volji).
Oni nisu ni slutili da on nema drugog namjetaja osim kreveta, stolice i
vjealice za odjeu, da nema ni porculanskih figurica, ni glazbe, ni slika,
ni albuma za fotografije, ni sjedee garniture ni posua (osim za jednu
osobu). Niti su znah da je takav jednostavan ivot izabrao svojevoljno.
Dvije sobe, u kojima je stanovao, bile su tako prazne da je odzvanjalo
kad je kaljao. U dnevnoj sobi na podu nalazila se velika slagalica s
motivom zemljovida. Spavau sobu dijelio je s madracem, daskom za
glaanje, svjetiljkom za itanje i vjealicom za odjeu na kotaima, na
kojoj se nalazio trostruki set potpuno jednakih odjevnih predmeta; sive
hlae, bijela koulja, smei pulover s V-izrezom, U kuhinji se nalazio
tednjak, limenka s kavom i polica s prehrambenim namirnicama,

12

poslaganim po abecedi. Moda je bilo i dobro to to nitko nije vidio.


A ipak je njegovao udne osjeaje prema stanarima kue broj 27. Na
neki neobjanjiv nain osjeao se bolje kad je znao da je njima dobro. I
pokuavao je dati svoj doprinos tomu, ali tako da oni ne primijete. U tom
su mu pomogle knjige. Inae je uvijek bio u drugom planu, poput
pozadine nekakve slike, a ivot se odvijao sprijeda.
Ali onaj nov stanar, Maximilian Jordan, s treega, jo nije dao
miramonsieuru Perduu. Jordan je nosio po mjeri izraene epie za ui,
titnike za ui i za hladnih dana jo i vunenu kapu. Mlad spisatelj, koji se
proslavio sa svojim prvim djelom i otada se nalazio u neprestanom bijegu
od oboavatelja, koji bi se najradije uselili k njemu. Jordan je pokazivao
neobino zanimanje za monsieura Perdua.
Kad je Perdu pred vratima preko puta stavio na stol vazu i primaknuo
stolicu, pla je prestao.
Umjesto plaa uo je pucketanje daske na koju je netko pokuavao
stati tako da ne zakripi.
Pogledao je kroz mlijeno staklo na zelenim vratima. Zatim je
pokucao dva puta, posve tiho.
Staklu se primaknulo lice. Nejasan, svijetao oval.
- Da? - apnuo je oval.
- Imam za vas stolicu i stol. Oval je utio.
Moram njeno razgovarati s njom. Vjerojatno je isplakala iz sebe i
zadnju kap pa e se raspasti budem li preglasan.
- I vazu. Za cvijee. Crveno cvijee, na primjer, lijepo bi izgledalo na
bijelom stolu.
Prislonio je lice na staklo.
apnuo je: - Ali mogu vam dati i knjigu. Svjetlo se na stubitu
ugasilo.
- Kakvu knjigu?
- Utjenu.
- Ali ja jo moram plakati. Inae u se uguiti. Razumijete li to? Naravno. Katkada ovjek pliva u neisplakanim suzama i potone ako ih
zadri u sebi. A ja sam na dnu takvog mora.

13

- Onda u vam donijeti knjigu za plakanje. - Kada?


- Sutra. Obeajte mi da ete neto pojesti i popiti prije nego to
nastavite plakati.
Nije znao zato je bio tako odvaan. Moda zbog vrata izmeu njih.
Staklo se zamaglilo od njezina daha.
- Da - rekla je. - Da.
Kad se svjetlo na stubitu upalilo, oval se povukao.
Monsieur Perdu nakratko je prislonio dlan na staklo. Tamo gdje je
netom bilo njezino lice.
I ako bude trebala jo neto, komodu, no za guljenje krumpira,
kupit u to i rei da je moje.
Otiao je u svoj prazan stan, navukao zasun. Vrata sobe iza police s
knjigama jo su bila otvorena. to je dulje monsieur Perdu gledao onamo,
to mu se vie inilo da ljeto 1992. raste iz poda. Maka s bijelim
barunastim apama skoila je s divana i protegnula se. Sunce je
obasjalo neija gola lea, lea su se okrenula i postala ***. Nasmijeila
se monsieuru Perduu, ustala s mjesta na kojem je itala i onako naga, s
knjigom u ruci, prila k njemu.
- Jesi li napokon spreman? - upitala je ***.
Monsieur Perdu zalupio je vratima.
Nisam.

14

3.

e - rekao je monsieur Perdu sljedeeg jutra. - Radije vam ne bih


prodao ovu knjigu. Njeno je uzeo iz gospoinih ruku knjigu No.
Meu svim onim romanima njegove knjiare, koja nosi ime Knjievna
ljekarna, ona je izabrala ba taj ozloglaen bestseler Maximiliana alias
Maxa Jordana, nositelja titnika za ui s treega kata u ulici Montagnard.
ena je zbunjeno pogledala knjiara.
- Ali zato ne?
- Max Jordan vam ne pristaje.
- Max Jordan mi ne pristaje?
- Tono. Nije va tip.
- Moj tip. Aha. Oprostite, ali moram vas podsjetiti da ja u vaoj
knjiari traim knjigu. A ne mua, mon cher monsieur.
- Dopustite, ono to itate dugorono je vanije od toga za kojeg ete
se mukarca udati, ma chre madame.
Pogledala ga je stisnuvi vjee.
- Dajte mi knjigu, uzmite moj novac pa se moemo pretvarati da je
dan lijep.
- Dan jest lijep, sutra moda poinje ljeto, ali ovu knjigu neete
dobiti. Ne od mene. Mogu li vam pokazati nekoliko drugih?
- Ah? Kako biste mi utrapili neki prastar klasik jer ste previe lijeni
da ga bacite u rijeku gdje bi mogao otrovati ribe?
Poela je govoriti tiho, ali je onda postajala sve glasnija.
- Knjige nisu jaja. Ako je knjiga starija nekoliko godina, to ne znai

15

da je i loa.
I monsieur Perdu zaotrio je ton. - I to uope znai staro - starost
nije bolest. Svi stare, pa tako i knjige. Ali jeste li vi, je li bilo tko manje
vrijedan, manje vaan, samo zato to je na svijetu malo dulje od drugih?
- Smijeno je sve to govorite samo zato to mi ne elite priutiti
glupu No.
Klijentica - ili, bolje reeno, ne-klijentica - bacila je novanik u svoju
otmjenu torbicu, povukla patentni zatvara, ali ne do kraja jer je zapeo.
Perdu je osjetio kako neto u njem buja. Neto divlje, bijes, napetost
- samo da nema posla s tom enom. Ipak, nije mogao utjeti. Iao je za
njom dok je ona ljutito koracala utrobom plovee knjiare te joj kroz
dugake nizove polica u polutami doviknuo: - Izbor je va, madame!
Moete otii i pljunuti na mene. Ili se moete, ba od ovoga trenutka,
potedjeti tisua sati buduih muka!
- Hvala, to ve inim.
- Tako to ete se odluiti za blago knjiga umjesto za beskorisne veze
s mukarcima, koji e na ovaj ili onaj nain nemarno postupati s vama, ili
za glupe dijete zato to jednom mukarcu niste dovoljno mravi, a
drugom dovoljno glupi.
Zastala je pokraj velikog prozora koji gleda na Seinu i pogledom
prostrijelila Perdua. - to si sve neete dopustiti!
- Knjige e vas spasiti od gluposti. Od uzaludnih nada. Od loih
mukaraca. Dat e vam ljubav, snagu, znanje. To je nutarnji ivot. Birajte.
Knjige ili...
Prije nego to je stigao dovriti reenicu, proao je jedan od parikih
izletnikih parnih brodova. Uz ogradu stajala je skupina Kineskinja pod
kiobranima. Poele su marljivo fotografirati kad su ugledale slavnu
pariku ploveu Knjievnu ljekarnu.
Parni brod bacao je smeezelene vodene dine prema obali, brod se s
knjigama zaljuljao.
ena je zateturala na otmjenim visokim potpeticama. No umjesto da
joj prui ruku, Perdu joj je dodao Otmjenost jea.
Instinktivno je posegnula za romanom i uhvatila se za njega.

16

Perdu ga nije isputao iz ruke dok je smireno, njeno i ne preglasno


razgovarao s nepoznatom enom.
- Vi trebate sobu, samo za sebe. Ne previe svijetlu, i mladu maku
koja e vam praviti drutvo. I ovu knjigu, koju ete itati polako. Kako
biste se usput odmorili. Mnogo ete razmiljati, a moda i plakati. Nad
sobom. Zbog godina. Ali poslije e vam biti bolje. Znat ete da ne morate
umrijeti, iako se ini da biste trebali zato to momak nije bio pristojan
prema vama. Ponovno ete voljeti samu sebe i neete se smatrati runom
i naivnom.
Tek nakon tih rijei pustio je knjigu.
ena ga je pogledala. Gledala ga je preplaeno i on je znao da ju je
pogodio. Prilino tono.
Ona je tada ispustila knjigu iz ruke.
- Vi ste ludi - rekla je, okrenula se i pognute glave izasla na mol.
Monsieur Perdu podigao je Jea. Hrbat sveska otetio se pri padu.
Roman Muriel Berbery vjerojatno e morati za euro ili dva prepustiti
jednom od prodavaa knjiga na obali, koji dre knjige u kutijama tako da
ljudi mogu prebirati po njima.
Zatim je gledao za enom. Kako se probija kroz mnotvo etaa.
Kako joj se pomiu ramena u kostimu.
Plakala je. Plakala je kao netko tko zna da ga ova mala drama nee
slomiti, naravno. Ali netko tko je duboko povrijeen zbog nepravde koja
se dogodila ba njemu i ba sada. To ju je ranilo, okrutno i duboko. Ako
to nije bilo dovoljno, hoe li se pojaviti jo koji tako bezobrazan knjiar?
Monsieur Perdu slutio je da je ona njega, glupog papirnatog tigra u
njegovoj glupoj Knjievnoj ljekarni, na svojoj osobnoj ljestvici za idiote
od jedan do deset smjestila na dvanaesto mjesto.
Sloio se s njom. Njegov ispad, njegova bezosjeajna nametljivost
sigurno su imali veze s proteklom noi i onom sobom. Inae je bio
strpljiviji.
Nikakva elja, nikakvo psovanje ni udno ponaanje njegovih kupaca
nisu ga mogli uzdrmati. Kupce je svrstao u tri kategorije. U prvoj su bili
oni kojima su knjige bile jedini svje zrak u njihovoj zaguljivoj

17

svakodnevici. Njegovi najmiliji kupci. Preputali su mu da kae to


trebaju. Ili su mu povjeravali svoju ranjivost poput: Molim vas, samo ne
romane u kojima se spominju planine ili vonje dizalom ili vidikovci - ja
se, naime, bojim visine. Neki su monsieuru Perduu pjevali djeje
pjesme, zapravo mumljali: Mmhmm, mmh, dadada - to vam je poznato,
zar ne?, u nadi da e se veliki knjiar sjetiti i dati im knjigu u kojoj se
spominju melodije njihova djetinjstva. Najee je doista znao koje su to
knjige. Postojalo je doba u kojem je mnogo pjevao. Druga kategorija
kupaca dolazila je na njegovu Lulu, brod u luci Champs-lyses, samo
zato to ih je privlailo ime knjiare koja se na njem nalazila: La
pharmacie littraire - Knjievna ljekarna.
Ili zato da kupe nekoliko originalnih razglednica (itanje ubija
predrasude ili Tko ita, ne lae - bar ne istodobno), nekoliko
minijaturnih knjiga u smeim boicama za lijekove ili da snime nekoliko
fotografija.
Ali ti ljudi bih su upravo draesni za razliku od tree vrste, koji su se
smatrali kraljevima, ali se, naalost, nisu tako i ponaali. Oholo bi pitali
Perdua, bez Bonjour, ne pogledavi ga, dodirujui svaku knjigu masnim
prstima kojima su malo prije jeli pommes frites: Nemate flastere s
pjesmama? Nemate toaletnog papira s krimiima u nastavcima? Zato ne
drite jastuke na napuhavanje za putovanje, to bi bilo logino za jednu
knjievnu ljekarnu?
Perduova majka, Lirabelle Bernier, rastavljena Perdu, potaknula je
prodaju alkoholnih pripravaka za masau i arapa protiv tromboze.
enama su u odreenoj dobi poele oticati noge od itanja u naslonjau.
Bilo je dana kad su se arape bolje prodavale nego beletristika.
Uzdahnuo je.
Zato je ona tankoutna ena htjela itati ba No? Dobro, No joj ne
bi nakodila. Bar ne u velikoj mjeri.
Novine Le Monde ocijenile su roman i Maxa Jordana kao nov glas
razjarene mladei. enski asopisi otimali su se za mladia s gladnim
srcem i tiskali fotografije autora u velikom formatu, veem od
naslovnice knjige. Na tim je fotografijama Max Jordan uvijek gledao

18

nekako zaueno.
I ranjeno, pomislio je Perdu.
U Jordanovu prvijencu sve je vrvjelo od mukaraca koji su od straha,
da nee izgubiti same sebe, na ljubav odgovarali mrnjom i cininom
ravnodunou. Jedan kritiar nazvao je No manifestom novog
maskulinizma.
Perdu je knjigu drao manje pretencioznom. To je bilo oajniko
promiljanje unutarnjeg ivota mladog ovjeka koji voli prvi put u ivotu.
I ne shvaa kako moe, izvan svoje samokontrole, poeti voljeti i, opet
bez svojeg sudjelovanja, prestati voljeti. Koliko ga zbunjuje to ne moe
sam odluiti koga e voljeti, tko e njega voljeti, gdje poinje, a gdje
zavrava te sve ono nepredvidivo u sredini.
Ljubav, vladarica od koje mukarci strahuju. Nije udo to mukarac
kao takav bjei od te okrutne vladarke. Milijuni ena proitali su knjigu,
pokuavajui shvatiti zato su mukarci bili okrutni prema njima. Zato
su mijenjali brave, prekidali vezu putem SMS poruka, spavali s
najboljom prijateljicom. Sve su to inili samo da bi pokazali diktatorici:
Vidi, nee me poniziti, ne, mene ne. Ali je li to doista utjeilo ene?
No je bila prevedena na dvadeset devet jezika. Prodana ak u
Belgiju, kako je znala rei Rosalette, a to se ticalo Belgijanaca, eh,
prema njima su pravi Francuzi imali svoje zdrave predrasude.
Prije sedam tjedana Max Jordan doselio se u kuu broj 27 u ulici
Montagnard. Nasuprot Goldenbergovima na treem. Ni jedan od
oboavatelja, koji su progonili Jordana ljubavnim pismima, pozivima i
ivotnim ispovijedima, nije mu uao u trag. ak su razmjenjivah
informacije na Internetu, u wiki-forumu No. O njegovim bivim
djevojkama (nisu poznate, veliko pitanje: Je li Jordan jo nevin?), o
ekscentrinim hobijima (nosi titnike za ui) i moguim adresama (Pariz,
Antibes, London).
Ovisnici o Noi esto su dolazili u Knjievnu ljekarnu. Nosili su
titnike za ui i preklinjali monsieura Perdua da pozove njihova idola na
itanje. Kad je Perdu to predloio svojem novom susjedu,
dvadesetjednogodinjak je problijedio. Trema, pomislio je Perdu.

19

Jordan je za njega bio mladi u bijegu. Dijete, koje su protiv njegove


volje proglasili knjievnikom. A za mnoge i izdajica mukih emocionalnih
previranja. Na webu je bilo ak i foruma mrzitelja, na kojima su
neimenovani sudionici raspredah o Jordanovu romanu, rugali mu se i
pripisivali ono isto to je uinio njegov zdvojan junak nakon to je
shvatio da nikad nee moi kontrolirati ljubav: bacio se u more s jedne
stijene na Korzici.
Ono to je u Noi bilo oaravajue, za autora je bilo i najopasnije;
priao je o mukim unutarnjim svjetovima, iskreno, kao nitko prije njega.
Unitio je sve idealne slike mukaraca u knjievnosti. One o pravom
momku, one o beutnom mukarcu, o prolupalom starcu ili o
vuku samotnjaku. I mukarci su samo ljudi, pisao je jedan
feministiki asopis u osvrtu na Jordanov prvi roman.
Perdu se divio tomu to se Jordan odvaio uiniti. S druge strane,
roman mu je nalikovao na juhu koja se stalno prelijeva preko ruba
tanjura. A njegov tvorac bio je jednako emocionalno ranjiv i nezatien,
bio je pozitivna slika Perduova negativa.
Perdu se pitao kako je to kad ovjek tako intenzivno osjea i unato
tomu preivi.

20

4.

erdu je zatim posluio jednog Engleza koji ga je pitao: Nedavno sam


ovdje vidio knjigu u zeleno-bijelom omotu. Je li ve prevedena?
Perdu je shvatio da je rije o klasiku starom sedamnaest godina koji mu
onomad nije prodao. Prodao mu je nekakvu knjigu pjesama. Na kraju je
Perdu pomogao dostavljau prenijeti kutije s naruenim knjigama iz
kolica na brod, a zatim je pomalo histerinoj uiteljici s druge obale
Seine pripremio nekoliko novih knjiga za djecu.
Jednoj maloj djevojici obrisao je nos kad ga je gurnula u Zlatni
kompas. Njezinoj iscrpljenoj majci napisao je potvrdu za povrat poreza
za trodijelni leksikon koji je kupila na otplatu.
Pokazala je rukom na ker. - To neobino dijete proitat e cijeli
leksikon do dvadeset prve godine ivota. Dobro, rekla sam, dobit e
encipled... encikopi... ma, onu knjigu u kojoj moe sve nai. Ali onda
vie nema darova za roendan. Ni za Boi.
Perdu je pogledao sedmogodinju djevojicu i kimnuo joj. Ona mu je
ozbiljno kimnula natrag.
- Mislite li da je to normalno? - zabrinuto je upitala majka. - U toj
dobi?
- Mislim da je to hrabro, pametno i ispravno.
- Mukarcima e biti prepametna.
- Naravno, onim glupima, madame. Ali komu oni trebaju? Glup
mukarac propast je za enu.
Majka je iznenaeno podigla pogled sa svojih crvenih ruku koje je

21

neprestano trljala.
- Zato mi to nitko nije prije rekao? - upitala je, stidljivo se
nasmijeivi.
- Znate li to? - rekao je Perdu. Izaberite knjigu koju ete darovati
keri za roendan. Ljekarna danas ima popust. Kupi leksikon i dobit e
roman besplatno.
- Ali moja nas majka eka vam.
ena je ne trepnuvi prihvatila njegovu la te uzdahnula. - Mama eli
u dom, kae, i neka se prestanem brinuti za nju. Ali ja ne mogu. Biste li
vi to mogli?
- Pogledat u gdje vam je majka. Vi potraite dar, u redu? ena ga je
posluala i zahvalno mu se nasmijeila.
Perdu je odnio au vode baki na obalu. Ona se nije usudila prijei
preko mostia.
Perdu je dobro poznavao taj strah starijih osoba, imao je mnogo
kupaca starijih od sedamdeset godina kojima je savjetovao da ostanu na
obali, ondje na klupi gdje je sada sjedila i stara dama. to je ivot vie
odmicao, to su starci opreznije uvali dobre dane. Vrijeme, koje im je
preostalo, nita nije smjelo dovesti u opasnost. Zbog toga vie nisu
putovali, dali su ruiti stara stabla pred kuama kako im ne bi pala na
krov, i nisu prelazili rijeku preko mostia od petmilimetarskog elika.
Perdu je donio baki katalog veliine ilustriranog asopisa, koji je ona
upotrijebila kao lepezu protiv ljetne vruine. Starica ga je pozvala da
sjedne pokraj nje.
Podsjeala je Perdua na njegovu majku Lirabelle. Moda zbog oiju.
Gledale su pozorno i s razumijevanjem. Sjeo je. Seina je svjetlucala,
plavo ljetno nebo nadvilo se nad rijeku. S Place de la Concorde dopirala
je vreva i ule su se sirene automobila, nije bilo ni trenutka tiine. Poslije
etrnaestog srpnja grad e biti prazan kad Pariani za ljetne praznikekrenu
zaposjesti obale i planine. Unato tomu, grad e i dalje biti buan i
gladan.
- inite li i vi to katkad? - odjednom je upitala baka. - Provjeravate
na starim fotografijama vidi li se na licima pokojnika da im se blii smrt?

22

Monsieur Perdu odmahnuo je glavom. - Ne. Drhtavim prstima


prekrivenim smeim starakim pjegama ena je otvorila medaljon na
ogrlici.
- Evo. Moj suprug. To je bilo dva tjedna prije nego to se sruio. A
onda ostane sama, kao mlada ena i odjednom ima slobodnu sobu.
Kaiprstom je prela preko slike svojeg supruga, njeno ga je
dodirnula po nosu.
- Kako je oputen. Kao da mu se mogu ostvariti svi planovi.
Gledamo u kameru i mislimo, sve se nastavlja, ali onda... bonjour
vjenosti.
Zautjela je. Ja se vie neu fotografirati - rekla je malo poslije.
Okrenula je lice prema suncu.
- Imate li knjigu o umiranju?
- Imam ih mnogo - rekao je Perdu. - O starenju, o obolijevanju od
neizljeivih bolesti, o polaganom umiranju, o brzom, osamljenom negdje
na podu bolesnike sobe.
- esto sam se pitala zato ljudi vie ne piu knjige o ivotu. Umrijeti
moe svatko? Ali ivjeti?
- U pravu ste, madame. O ivotu se ima toliko toga rei. ivot s
knjigama, ivot s djecom. ivot za poetnike.
- Onda napiite jednu knjigu.
Kao da mogu bilo kome dati savjet o tom.
- Vie bih volio napisati enciklopediju o osjeajima - priznao je. - Od
A kao Anksioznost zbog autostopera preko P kao Ponos ranoranilaca
pa do Z kao Zebnja od nonih prstiju ili zabrinutost da stopala mogu
unititi neiju ljubav prema vama.
Perdu se pitao zato to govori strankinji.
Samo da nije otvorio sobu.
Baka ga je potapala po koljenu. Trgnuo se. Dodiri su bili opasni.
- Enciklopedija osjeaja - ponovila je smijui se. - Dakle, ovo s
nonim prstima, to mi je poznato. Leksikon osjeaja... Znate li onog
Nijemca, Ericha Kstnera?
Perdu je kimnuo. Kstner je 1936. godine, neposredno prije nego to

23

je Europa utonula u smee-crnu tminu, izdao Knjievnu kunu ljekarnu iz


poetskog ormaria za lijekove iz svojih djela. Ovaj je svezak posveen
lijeenju privatnog ivota - napisao je pjesnik u predgovoru. On suzbija,
bar u homeopatskom doziranju, male i velike ivotne potekoe i slui
lijeenju prosjenog unutarnjeg ivota.
- Kstner je bio razlog zbog kojeg sam brodu dao ime Knjievna
ljekarna - rekao je Perdu. - Htio sam lijeiti osjeaje koji se ne smatraju
patnjom i koji ne zanimaju nijednog lijenika jer su navodno beznaajni i
neshvatljivi. Onaj osjeaj kad ljeto doe kraju. Ili spoznaja da vie nema
vremena pronai svoje mjesto u svijetu. Ili tuga kad prijateljstvo ostane
povrno pa mora nastaviti traiti osobu s kojom e provesti ivot. Ili
tjeskoba na roendansko jutro. Nostalgija za zrakom djetinstva. Tako
neto.
Sjeao se kako mu je majka jednom povjerila svoju bol, koja ju je
muila, a nije joj bilo lijeka. - Ima ena koje drugim enama gledaju samo
u cipele, a nikad u lice. I onih drugih, koje ene gledaju u lice i vrlo
rijetko gledaju njihove cipele.
Vie je voljela ove druge, Lirabelle je osjeala da ju one prve
poniavaju i vrijeaju.
Kako bi ublaio ba takve neobjanjive, ali ipak stvarne patnje, kupio
je brod koji je tada bio samo teretni amac i zvao se Lulu, sam ga je
obnovio i napunio knjigama koje su bile jedini lijek za nebrojene
neodreene duevne boli.
- Napiite to. Enciklopediju osjeaja za knjievne ljekarnike.
Starica se uspravila, ivnula je. - Dodajte povjerenje u neznance, pod
P. Neobian osjeaj kad se otvara nepoznatoj osobi, vise nego bilo
kojemu lanu vlastite obitelji. I utjehu unuadi, pod U. Osjeaj da se
nastavlja, ivot.
Zamislila se.
- Zabrinutost zbog nonih prstiju. I ja sam to osjeala. A volio je...
ipak je volio moja stopala.
Zabluda je, pomislio je Perdu nakon to su se baka, majka i dijete
oprostili od njega, da se knjiari brinu o knjigama.

24

Oni se brinu o ljudima.


*
Kad je u doba podnevnog objeda rijeka kupaca splasnula - Francuzima je
jelo bilo svetije od drave, vjere i novca zajedno - Perdu je gustom
metlom pomeo mosti i pritom poremetio gnijezdo pauka. Tada je pod
drvoredom na obali ugledao Kafku i Lindgrenicu koji su dolazili njemu
ususret. Dvije uline make, koje su ga pohodile svakoga dana, nazvao je
tako jer su razvile odreene sklonosti. Siv maak s bijelim sveenikim
ovratnikom s uitkom je otrio nokte na Istraivanjima jednog psa
Franza Kafke, bajci u kojoj se o ovjekovu svijetu govori iz pasje
perspektive. Rie-bijela Lindgrenica, dugih uiju, voljela je leati u
blizini knjiga o Pipi Dugoj arapi. Lijepa maka milog pogleda koja je
virila iz dubine polica za knjige i pozorno promatrala svakog posjetitelja.
Katkada su Kafka i Lindgrenica inili uslugu Perduu tako to bi se s
gornje police bez upozorenja bacili na kupca tree kategorije, onog s
masnim prstima.
Dvije naitane uline make ekale su da mogu sigurno doi u
amac, bez opasnosti od velikih, uurbanih stopala. Ondje su se njeno
trljale o knjiareve nogavice.
Monsieur Perdu stajao je sasvim mirno. Na kratko, samo na nekoliko
trenutaka, skinuo je svoj obramben oklop. Uivao je u toplini maaka. U
njihovoj mekoi. Zatvorenih oiju predao se na nekoliko sekunda
beskrajno njenom osjeaju na potkoljenicama.
Ta umalo-milovanja bili su jedini dodiri u ivotu monsieura Perdua.
Jedini koje je dopustio.
Dragocjen trenutak istekao je kad je neto iza police, na koju je
Perdu slagao knjige protiv pet vrsta nesree velegrada (uurbanost,
ravnodunost, vruina, buka i - naravno, globalno zastupljeno - sadistiki
vozai autobusa), dobilo paklen napadaj kalja.

25

5.

ake su mugnule u polumranu kuhinjicu gdje im je Perdu ve


pripremio limenke s tunjevinom.
- Halo? - povikao je monsieur Perdu. - Mogu li vam pomoi?
- Ne traim nita - zahroptao je Max Jordan.
Autor najprodavanijeg romana stidljivo je stupio naprijed, s dinjom u
svakoj ruci. Na glavi obvezni titnici za ui.
- Stojite li vas troje ve dugo ovdje, monsieur Jordan? - upitao je
Perdu glumei strogou.
Jordan je zbunjeno kimnuo, pocrvenio je do korijena svoje tamne
kose.
- Doao sam u trenutku kad niste onoj gospoi htjeli prodati moju
knjigu - rekao je nesretno.
Oh, oh. To je bio lo trenutak.
- Mislite li da je ba tako strana?
- Ne - odmah je odgovorio Perdu. Jordan bi i najkratkotrajnije
oklijevanje protumaio kao da. Nije mu to trebao uiniti. Osim toga,
Perdu doista nije mislio da je knjiga strana.
- Ali zato ste rekli da joj ja ne pristajem?
- Monsieur... eh...
- Zovite me Max.
To bi znailo da momak i mene moe zvati po imenu. Posljednja,
koja je to inila, onim toplim okoladnim glasom, bila je ***.
- Ostanimo za poetak kod monsieur Jordan, monsieur Jordan.

26

Slaete li se? Vidite, ja prodajem knjige kao lijekove. Postoje knjige koje
podnose milijuni ljudi. Neke druge podnosi samo stotinu ljudi. ak ima i
lijekova, oprostite, knjiga, koje su napisane samo za jednu osobu.
- O, Boe. Za jednu? Samo za jednu? Uz sav taj posao?
- Da, ako ona spaava ivot! Ona ena, ona sada ne treba No. Ne bi
ju podnijela. Prejake su nuspojave.
Jordan je razmiljao. Gledao je tisue knjiga u teretnjaku, na
policama, na stolicama i hrpama.
- Ali kako moete znati koje probleme ljudi imaju i kakve e biti
nuspojave?
Ah, kako da objasni Jordanu da ne zna kako to ini?
Perdu je koristio ui, oi i instinkt. Iz razgovora sa svakom duom
mogao je doznati to joj nedostaje. Iitati iz svakog tijela, iz dranja,
hoda, pokreta, koji ga osjeaji tite. I, napokon, imao je ono to je njegov
otac nazivao transpercepcijom. - Vidi i uje kroz ono iza ega se skriva
veina ljudi. A iza toga vidi sve, to ih mui, o em sanjaju i to im
nedostaje.
Svaki ovjek ima neki dar, a samo on ima mo transpercepcije.
Jedan od njegovih stalnih kupaca, terapeut Eric Lanson, koji je
ordinirao u blizini Elizejske palae i lijeio vladine slubenike, priznao je
Perduu kako je ljubomoran - na njegovu psihometrijsku sposobnost da
tonije ocijeni duu nego terapeut koji nakon trideset godina sluanja
oboli od tinitusa.
Svakog petka Lanson je provodio popodne u Knjievnoj ljekarni.
Uivao je matajui o maevima i zmajevima te psihoanalizom likova
pokuavao Perduu izmamiti osmijeh.
Lanson je monsieuru Perduu slao politiare i njihove premorene
inovnike - s receptima, na kojima se pri opisu neuroza sluio
beletristikim kodom: kafkijanski s dakom Pynchona, Sherlock,
potpuno iracionalan ili sjajan primjer sindroma Potter-ispod-stubita.
Za Perdua je bio izazov da ljude (najee mukarce), oboljele od
pohlepe, zloporabe moi i glupog uredskog sizifovskog posla, uputi u
ivot uz pomo knjiga. A kakvo je tek bilo zadovoljstvo kad je jedan od

27

tih izmuenih ljudi ostavio posao koji mu je oduzeo i posljednji trun


osobnosti! Knjiga je esto sudjelovala u takvom osloboenju.
- Vidite, Jordane - pokuao je Perdu drukije. - Knjiga je ujedno
lijenik i lijek. Ona postavlja dijagnozu i prepisuje lijek. Prave romane
povezati s odgovarajuim bolestima, to je nain na koji ja prodajem
knjige.
- Razumijem. A moj je roman bio zubar, a gospoa je trebala
ginekologa.
- Ah... ne. - Ne?
- Knjige, naravno, nisu samo lijenici. Ima romana koji nas s ljubavlju
prate kroz cijeli ivot. Neki nas pak oamare. Drugi su opet prijateljica,
koja nam daje zagrijan runik kad nas obuzme jesenska sjeta. A neki...
ah. Neki su ruiasta eerna vuna, dotaknu vam mozak na tri sekunde i
ne ostave nita. Kao vrua, brzinska ljubavna veza.
- No dakle pripada u knjievne ljubavne veze za jednu no? Ona je
laka ena?
Kvragu. Sa spisateljima ne bi trebalo razgovarati o drugim knjigama,
to je staro knjiarsko pravilo.
- Ne. Knjige su poput ljudi, a ljudi su poput knjiga. Rei u vam kako
ja postupam. Postavljam si pitanja. Je li ona ili ona glavni lik u vaem
ivotu? to je njezin motiv? Ili je to sporedan lik u vaoj osobnoj prii.
Sprema li se ona sama izai iz vlastite prie jer e joj suprug, djeca i
posao progutati cijeli tekst?
Max Jordan razrogaio je oi.
- Ja imam u glavi oko trideset tisua pria, to nije mnogo, znate, s
obzirom na vie od milijun dostupnih naslova samo u Francuskoj.
Najkorisnijih osam tisua djela imam ovdje, za prvu pomo, ali ja radim i
pripravke. Lijekove mijeam takorei od slova: kuharica s receptima koji
se itaju poput prekrasne obiteljske nedjelje. Roman, u kojem junakinja
nalikuje na itateljicu, pjesma koja tjera suze na oi, suze koje bi te
otrovale ako ih proguta. Sluam, s...
Perdu je pokazao na svoj solarni pleksus.
- I to sluam.

28

Protrljao je zatiljak. - I ovo.


Sada je pokazao na mekano mjesto iznad gornje usnice. Kad me tu
pecka...
- Dakle, to se ne moe...
- Itekako se moe.
On je to mogao za 99,99 posto ljudi.
No bilo je i takvih koje Perdu nije mogao prozreti.
Samoga sebe, na primjer.
Ali monsieur Jordan to ne treba znati.
Dok je Perdu govorio Jordanu, u svijest mu se kao usput uetala
opasna misao.
Volio bih da sam imao djeaka. S *** bih volio imati sve. Perdu je
hvatao zrak.
Otkako je otvorio zabranjenu sobu, neto se poremetilo. Na njegovu
oklopnom staklu pojavila se pukotina, zapravo vie tankih pukotina i sve
e se rasprsnuti, ako se ponovno ne pribere.
- Upravo izgledate vrlo... kao da ste ostali bez daha - Perdu je uo
glas Maxa Jordana. - Nisam vas htio povrijediti, samo bih litio znati to
rade ljudi kojima kaete: Neu vam ovo prodati jer vam ne pristaje.
- Oni? Oni izau van. A vi? Kako va sljedei rukopis, monsieur
Jordan?
Mladi spisatelj sjeo je sa svojim dinjama na stolac okruen knjigama.
- Nikako. Nisam napisao ni retka.
- Oh. A kad ga morate predati?
- Trebao sam prije est mjeseci.
- Oh. A to na to kae nakladnik?
- Moja nakladnica ne zna gdje sam. Nitko ne zna. Nitko ne smije
doznati. Ja naime vie ne mogu. Ne mogu vise pisati. - Oh.
Jordan je prislonio elo na dinje.
- to vi radite kad ne znate kako dalje, monsieur Perdu? - upitao je
umorno.
- Ja? Nita. Gotovo nita.
Hodam nou Parizom dok se ne umorim. istim Luluin motor, istim

29

ju izvana, perem prozore i odravam brod u voznom stanju, do


posljednjeg vijka, iako ga nisam pokrenuo ve dva desetljea.
itam knjige, dvadeset u isto vrijeme. Posvuda, u WC-u, u kuhinji, u
kafiu, u metrou. Slaem slagalice, velike kao pod u mojoj sobi.
Pobrkam ih kad su gotove pa poinjem iznova. Hranim make lutalice.
Slaem namirnice po abecedi. Katkada popijem tabletu za spavanje.
Uzimam Rilkea za buenje. Ne itam knjige u kojima se pojavljuju ene
poput ***. Pretvaram se u kamen. Nastavljam ivjeti. Svaki dan isto.
Samo tako mogu preivjeti. Ali inae, ne, ne radim nita.
Perdu se trgnuo. Mladi ga je zamolio za pomo. On nije htio znati
kako se Perdu osjea. Dakle, idemo.
Knjiar je izvadio svoje blago iz malog, nostalginog trezora iza pulta.
Sanaryjeva Juna svjetla.
Jedina knjiga koju je Sanary napisao. Bar pod tim imenom. Sanary prema nekadanjem utoitu za spisateljice i spisatelje Sanary-sur-mer na
provansalskoj junoj obali - bio je zagonetan pseudonim.
Njegov - ili njezin? - nakladnik Duprs nalazio se u domu za stare,
vani u Ile-de-France, s Alzheimerom, i bio je vedre naravi. Prilikom
posjeta, Duprs je ispriao Perduu desetak razliitih pria o tom tko je
Sanary i kako je on doao do njegova rukopisa.
Monsieur Perdu nastavio je istraivati.
Ve dva desetljea analizirao je govorni tempo, izbor rijei i reenini
ritam, usporeivao stil i sadraj s drugim autoricama i autorima. Perdua
je to dovelo do jedanaest moguih imena: sedam ena i etiri mukarca.
Htio se zahvaliti jednoj od tih osoba. Jer Sanaryjeva Juna svjetla
bila su jedino to ga je dirnulo, a nije ga povrijedilo. itanje Junih
svjetala bilo je isto to i homeopatska doza sree. To je bila jedina
njenost koja je ublaavala Perduove boli, svje potoi na spaljenoj
zemlji njegove due.
To nije bio roman u klasinom smislu, nego mala pria o razliitim
vrstama ljubavi. Ispriana prekrasnim, izmiljenim rijeima, proeta
velikom ivotnom radou. Sjeta, kojom je ispriana pria o
nesposobnosti da uistinu ivi svaki pojedini dan, da shvaa kakav je on

30

bio, naime, jedinstven, neponovljiv i dragocjen - oh, ta mu je sjeta bila


tako bliska.
Sada je dao Jordanu svoj posljednji primjerak.
- Proitajte to. Tri stranice svakog jutra, leei, prije doruka. Neka
to bude prvo to e prodrijeti do vas. Nakon nekoliko tjedana neete se
vie osjeati loe. Neete se osjeati tako kao da nemogunou pisanja
morate ispatati zbog toga to ste postigli uspjeh.
Max ga je zapanjeno pogledao izmeu dinja. Potom je rekao:
Kako znate? Ja doista ne mogu podnijeti novac i tu prokletu
uarenost uspjeha! Volio bih da se to nije ni dogodilo. Onoga tko neto
zna, ljudi e prije mrziti nego voljeti.
- Max Jordan, da sam ja vas otac, prebacio bih vas preko koljena
zbog ovih glupih rijei. Dobro je to se vaa knjiga dogodila, i ona je
zasluila uspjeh, zasluila je svaki teko zaraen novi.
Jordan je odjednom zablistao od ponosne, zbunjene radosti. to? to
sam rekao? Da sam ja va otac.
Max Jordan sveano mu je pruio dinje. Mirisale su. Opasan miris.
Vrlo slian ljetu s ***.
- Hoemo li objedovati? - upitao je spisatelj.
Momak sa titnicima za ui zapravo mu je iao na ivce, ali ve dugo
nije ni s kim objedovao. A on bi se svidio ***.
Kad su narezali dinje na komade, uli su udaranje potpetica na
mostiu.
Na vratima kuhinjice pojavila se ena od jutros. Oi su joj bile
uplakane, ali joj je pogled bio bistar.
- Slaem se - rekla je. - Dajte mi te knjige koje e biti ljubazne prema
meni, a one, koje ne mare za mene, neka idu k vragu.
Max je stajao otvorenih usta.

31

6.

erdu je zavrnuo rukave svoje bijele koulje, provjerio kako mu stoji


crna kravata, izvadio naoale za itanje, koje je koristio odnedavna, i
uslunim pokretom uputio enu u srce svojeg knjievnog svijeta: na
naslonja s klupicom za noge i pogledom na Eiffelov toranj kroz prozor
od dva metra visine i etiri metra irine. Naravno, i sa stoliem za
odlaganje torbica - koji je darovala majka monsieura Perdua, Lirabelle. A
pokraj toga nalazio se star klavir koji je Perdu dva puta godinje davao
ugoditi, iako nije znao svirati.
Perdu je eni, zvala se Anna, postavio nekoliko pitanja. Zanimanje,
jutarnja rutina, omiljena ivotinja iz njezina djetinjstva, none more
posljednjih godina, knjiga koju je zadnju proitala... I je li joj majka
govorila to treba odjenuti.
Pitanja koja su bila osobna, ali ne previe. Morao je postaviti ta
pitanja, a onda potpuno umuknuti. Sluanje u tiini bila je osnova za
temeljno mjerenje due.
Anna je radila u televizijskoj promidbi, rekla mu je. - U agenciji s
momcima kojima je istekao rok trajanja, koje su ene smatrale
kriancima izmeu aparata za kavu i sofe.
Tri bi ju budilice svakoga jutra budile iz dubokoga sna. Tuirala se
vruom vodom, kako bi se zagrijala za hladan dan.
Kao dijete voljela je spore lorise, draesne majmunie s vlanim
nosovima.
Anna je kao dijete najvie voljela nositi kratke konate hlae, to je

32

uasavalo njezinu majku. esto je sanjala kako, odjevena samo u


potkoulju, propada u pijesak pred nekim vanim mukarcima. I svi, svi
su htjeli samo njezinu kouljicu, a nitko joj nije pomogao da izae iz
jame.
- Nitko mi nikad nije pomogao - ponovila je za sebe, tiho i ogoreno.
Pogledala je Perdua sa sjajem u oima.
- Onda? - rekla je. - Koliko sam glupa?
- Ne mnogo - odgovorio je.
Anna je posljednji put zapravo itala jo kad je bila studentica. Grad
slijepih Josa Saramaga. Poslije toga ostala je zbunjena.
- Nije udo - rekao je Perdu. - Ta knjiga nije za one koji poinju
ivjeti. Nego za one koji se nalaze u srednjim godinama. Koji se pitaju
emu uope prva polovina ivota. Koji podiu pogled sa stopala, koja su
marljivo stavljali jedno ispred drugoga, ne gledajui kamo zapravo idu.
Slijepi, iako vide. Tek slijepi od ivota trebaju Saramagovu priu. Vi,
Anna, vi jo vidite.
Anna poslije vie nije itala. Nego radila. Previe, predugo, sve se
vie iscrpljivala. Do danas nije uspjela ni jednog mukarca ukljuiti u
reklamu za deterdent ili pelene.
- Reklama je posljednja patrijarhalna tvrava - priopila je Perduu i
Jordanu koji ju je pobono sluao - vea i od vojske. Samo je u reklami
svijet onakav kakav je uvijek bio.
Nakon svih ovih ispovijedi zavalila se u naslonja. - I? - upitao je
izraz njezina lica. Mogu li se izlijeiti? Recite mi pravu istinu.
Njezini odgovori ni najmanje nisu utjecali na Perduov izbor knjige.
Oni su ga samo trebali upoznati s Anninim glasom, visinom glasa i
nainom govora.
Perdu je skupljao rijei koje su se u struji openitih fraza isticale
svjetlinom. Svijetlee rijei bile su one koje su otkrivale kako ta ena
vidi ivot, kako ga mirie i osjea. to joj je doista vano, to ju
zaokuplja i kako se trenutano osjea. to eli skriti iza oblaka rijei.
Boli i udnje.
Monsieur Perdu pecao je te rijei. Anna je esto govorila: To nije

33

bilo planirano ili Nisam raunala na to. Govorila je o nebrojenim


pokuajima i nonim morama na kvadrat. ivjela je u matematici, u
kulturi koja ne priznaje iracionalnost i procjene. Nije si dopustila
intuitivno razmiljati niti smatrati moguim ono to je nemogue.
No to je bio samo jedan dio koji je Perdu oslukivao i pamtio: ono
to je duu inilo nesretnom. Postojao je i drugi dio. Ono to je duu
inilo sretnom. Monsieur Perdu znao je da svojstvo stvari, koje ovjek
ivi, daje boju njegovu jeziku.
Madame Bernard, vlasnica kue broj 27, svoju je strast prema
tkaninama prenosila na kue i osobe: Ima manire kao loe izglaana
koulja od poliestera - to joj je bila omiljena reenica. Pijanistica, Clara
Violette, izraavala se glazbom: Mala Goldenbergova svira u ivotu
svoje majke trei bra. Trgovac prehrambenim namirnicama Goldenberg
doivljavao je svijet kao osjete okusa, za karakter bi rekao da je truo,
za napredovanje u poslu da je prezrelo. Njegova mala, Brigitte, trei
bra, voljela je more, magnet za osjeajne. etrnaestogodinju djevojku,
pravu ljepoticu, Max Jordan usporedio je s pogledom na more s
Cassisa, dubokim i dalekim. Naravno, trei bra bio je zaljubljen u
spisatelja. Donedavna je Brigitte eljela biti djeak. Ali sada je to prije
htjela postati enom.
Perdu je obeao sam sebi da e to prije Brigitti donijeti knjigu koja
bi joj mogla biti otok spasa u moru prve ljubavi.
- Govorite li esto ao mi je? - Perdu je sada upitao Annu. ene se
uvijek osjeaju krivljima nego to jesu.
- Mislite li: ao mi je, ali jo nisam rekla to sam htjela? ili ao mi
je, to sam zaljubljena u tebe i to u ti stvarati probleme?
- I jedno i drugo. Svaka vrsta isprike. Mogue je da ste navikli
osjeati se krivom za sve to jeste. Mi nismo ti koji stvaraju rijei, nego
rijei, koje esto koristimo, stvaraju nas.
- Vi ste neobian knjiar, znate li?
- Da, znam to, mademoiselle Anna.
Monsieur Perdu rekao je Jordanu da donese desetke knjiga iz
biblioteke osjeaja.

34

- Evo, draga moja. Romani za tvrdoglavost, strune knjige za


promjenu naina miljenja, pjesme za dostojanstvo.
Knjige o snivanju, o umiranju, o ljubavi i o ivotu umjetnice. Stavio
je pred nju mistine balade, stare, odbojne prie o ponorima, padovima,
opasnostima i izdaji. Anna je ubrzo bila okruena hrpama knjiga kao
kakva druga ena kartonskim kutijama u prodavaonici cipela.
Perdu je htio da se Anna osjea kao u gnijezdu. Da postane svjesna
beskonanosti koju nude knjige. Uvijek e ih biti dovoljno. Nikad nee
prestati voljeti itateljicu ili itatelja. Knjige su bile ono na to se ovjek
mogao osloniti, u moru svega nepredvidivog. U ivotu. U ljubavi. Poslije
smrti.
Kad je Lindgrenica hrabro skoila u Annino krilo i udobno se
smjestila, predui, premorena, nesretno zaljubljena reklamna agentica sa
stalnim osjeajem krivnje zavalila se u naslonja. Spustila je visoko
podignuta ramena, otvorila stisnute ake. Lice joj se opustilo.
itala je.
Monsieur Perdu gledao je kako joj to, to je itala, iznutra daje oblik.
Vidio je da je Anna u sebi otkrila rezonantnu opnu koja je reagirala na
rijei. Ona je bila violina koja je uila svirati na samoj sebi.
Monsieur Perdu prepoznao je Anninu sitnu radost i osjetio gr u
grudima.
Zar ne postoji knjiga koja e mene pouiti kako se svira pjesma
ivota?

35

7.

putivi se u Rue Montagnard, monsieur Perdu pitao se kako je


Catherine doivljavala ovu mirnu ulicu usred bunog Maraisa. Catherine - promrmljao je Perdu. - Ca-the-rine. Bilo je vrlo lako
izgovoriti njezino ime. Doista nevjerojatno.
Je li broj 27 bio nevoljeno utoite? Je li gledala svijet kroz osjeaj
manje vrijednosti koji joj je suprug natovario kad joj je rekao: Vie te ne
elim?
U ovaj dio grada dolazio bi rijetko tko, tko tu nije stanovao. Kue
nisu bile vie od pet katova, a svaka fasada bila je druge, pastelne boje.
Niz Rue Montagnard redali su se frizer, pekar, trgovkinja vinom te
Alirac, prodava duhana. U ostalim zgradama bili su stanovi, ordinacije
i uredi, sve do krunog toka.
Ondje se nalazio Ti Breizh, bretonski bistro s crvenom tendom, u
kojem ste mogli dobiti mekane i ukusne vafle.
Monsieur Perdu stavio je pred konobara Thierryja ita e-knjiga koji
mu je ostavio jedan uurban zastupnik nakladnika. Za one koji mnogo
itaju, kao Thierry, koji je i izmeu dvije narudbe zabadao nos u knjige
te od noenja knjiga zaradio grbava lea (Ja mogu disati samo kad
itam, Perdu), te su naprave bile izum stoljea. Za knjiare samo jo
jedan avao u lijes.
Thierry je pozvao Perdua na lambig, bretonsku esticu od jabuka.
- Ne danas - odbio je Perdu. To je govorio svaki put. Perdu nije pio
alkohol. Ne vie.

36

Jer kad je pio, sa svakim bi gutljajem malo vie otvorio branu koju je
pritiskalo zapjenjeno more misli i osjeaja. Znao je to, iskusio je alkohol.
Bilo je to vrijeme razbijenog pokustva.
Danas je imao izniman razlog da ne prihvati Thierryjev poziv: htio je
gospoi Catherine, bivoj Le P., to prije odnijeti knjige za plakanje.
Pokraj Ti Breizha strala je zeleno-bijela tenda trgovca prehrambenim
namirnicama Joshue Goldenberga. Kad je Goldenberg ugledao Perdua,
isprijeio mu se na putu.
- Monsieur Perdu, kaite... - zbunjeno je poeo Goldenberg. O ne.
Nee me sada valjda pitati za meke pornie?
- Rije je o Brigitte. Mislim da djevojka postaje ena. A to donosi
odreene potekoe. Znate to mislim? Imate li kakvu knjigu protiv toga?
Sreom, to se nije pretvorilo u muki razgovor o pornografskoj
literaturi. Radilo se samo o jo jednom ocu koji je oajan zbog puberteta
svoje keri i koji se pita kako da joj sve objasni prije nego naleti na
pogrenog mukarca.
- Doite u savjetovalite za roditelje.
- Ne znam, dakle, moda bi bilo bolje kad bi moja supruga...
- Dobro, onda doite oboje. Prve srijede u mjesecu, u osam sati
naveer. Poslije toga biste mogli otii na veeru.
- Ja? S mojom enom? Ali kako?
- Ona bi se sigurno radovala.
Monsieur Perdu krenuo je dalje, prije nego to Goldenberg odustane.
Ionako e odustati.
Naravno, na kraju e doi samo majke - i nee razgovarati o svojem
spolno zrelom potomstvu. One su najee traile prirunike za mukarce
u kojima gospoda mogu doznati osnove enske anatomije.
Perdu je utipkao zaporku na glavnom ulazu i otvorio vrata. Nije
preao ni jedan metar, kad je madame Rosalette, s mopsom pod rukom,
izvirila iz svojeg stana. Bujnim grudima pritisnula je nesretnu kujicu
imena Edith.
- Monsieur Perdu, napokon ste stigli!
- Nova boja kose, madame? - upitao je, stiui dugme za dizalo.

37

Njezina ruka, crvena od pranja, poletjela je prema kosi. - panjolska


ruiasta. Samo za nijansu tamnija od sherry brut. Ali otmjenija, mislim.
Kako uvijek sve primijetite! Ali, monsieur, moram vam neto priznati.
Zatreptala je kapcima. Pas je poeo dahtati.
- Ako je u pitanju tajna, odmah u ju zaboraviti, madame.
Rosalette je imala icu za kronologiju. Voljela je promatrati neuroze,
intimu i navike ljudi oko sebe, biljeiti ih na ljestvici pristojnosti te svoje
zakljuke priopavati drugim ljudima. U tom je bila velikoduna.
- Ah, vi! Mene uope nije briga je li madame Gulliver sretna s tim
mladiima. Ne, ne. Ima... bila je...jedna knjiga.
Perdu je ponovno pritisnuo dugme za dizalo.
- A tu ste knjigu kupili u nekoj drugoj knjiari? Oprostite, madame
Rosalette, oprostite.
- Ne. Gore od toga. Pronala sam ju u kutiji s knjigama na
Montmartreu, za pedeset centa. I sami ste rekli da za knjigu stariju od
dvadeset godina smijem dati samo nekoliko centi i spasiti ju iz kutije da
ne zavri u pei.
- Tono. Rekao sam to.
to je zapravo s tim nevjernim dizalom?
Rosalette se nagnula naprijed, a njezin zadah od kave i konjaka
pomijeao se s pasjim.
- Ali bolje bi bilo da to nisam uinila. Ona pria o oharu, strano!
Kako majka lovi metlom vlastitog sina, odurno. Danima sam bila
opsjednuta ienjem. Je li to normalno za tog gospodina Kafku?
- Shvatili ste, madame. Drugi bi morali desetljeima studirati dok ne
shvate.
Madame Rosalette nasmijeila se, nita ne shvaajui, ali ipak je bila
zadovoljna.
- Ah da, a dizalo je u kvaru. Opet se zaglavilo izmeu
Goldenbergovih i madame Gulliver.
To je znailo da e ljeto stii jo ove noi. Uvijek je dolazilo kad bi
se dizalo zaglavilo.
Perdu je krenuo stubama, oblijepljenim bretonskim, meksikim i

38

portugalskim keramikim ploicama, grabei po dvije odjednom.


Madame Bernard, vlasnica kue, voljela je uzorke; oni su za nju bih
cipele kue, i, kao kod neke dame, govorili su o njezinu karakteru.
Gledajui iz toga kuta, svaki bi provalnik po stubama kue broj 27 u
Rue Montagnard mogao zakljuiti da je rije o stvorenju spektakularnog
raspoloenja.
Perdu se popeo gotovo do prvoga kata. U tom trenutku ugledao je par
utih papua s ukrasom od perja.
Na prvom katu iznad madame Rosalette stanovao je Che, slijepi
podolog. On je esto pratio madame Bomme (takoer prvi kat, preko
puta) u kupnju kod idovskog trgovca Goldenberga (drugi kat) i toj
gospoi, bivoj tajnici jednog poznatog kartomanta, nosio torbu. Tako su
hodali plonikom: slijepac se dri za staru gospou koja gura invalidska
kolica za hodanje. Katkada bi ih pratio Kofi.
Kofi - to na akanskom jeziku znai petak - jednoga je dana doao iz
Balieuesa u kuu broj 27. Bio je jako crn, nosio je zlatne lanie na hiphop jakni s kapuljaom te zlatnu naunicu. Lijep mladi, mjeavina
Grace Jones i mladog jaguara - rekla je madame Bomme. Kofi je esto
nosio njezinu bijelu torbicu marke Chanel i privlaio je poglede pune
nepovjerenja. Obavljao je poslove domara ili izraivao figure od sirove
koe i oslikavao ih simbolima koje nitko iz kue nije razumio.
No ono to se Perduu nalo na putu, nije bio ni Kofi, a nisu bila ni
kolica madame Bomme.
- Ah, monsieur, kako vas je lijepo vidjeti! ujte, silno napeta knjiga,
ona o Dorianu Grayu. Lijepo od vas to ste mi ju preporuili jer sam
upravo proitala arku elju.
- Drago mi je, madame Gulliver.
- Ah, zovite me napokon samo Claudine. Ili bar mademoiselle, ja ne
patim od formalnosti. Dakle, za Gray a su mi trebala samo dva sata,
toliko je bilo zanimljivo. Ali da sam ja na Dorianovu mjestu, nikad ne bih
pogledala onu sliku, to je deprimirajue. Vjerojatno tada nije bilo
botoksa.
Madame Gulliver, Oscar Wilde na tom je radio est godina i bio je

39

osuen zbog toga djela, a ubrzo je i umro. Nije li zasluio malo vie
vremena od vaih dva sata?
- Ah, gluposti, to mu ne bi pomoglo.
Claudine Gulliver. Neudana ena u srednjim etrdesetima,
Rubensovih razmjera, inovnica u jednoj velikoj aukcijskoj kui.
Svakodnevno je imala posla s bogatim, pohlepnim kolekcionarima.
Posebna vrsta ljudi. Madame Gulliver takoer je skupljala umjetnine,
posebno one s visokim potpeticama i u bojama papigina perja. Imala je
zbirku od sto sedamdeset est papua i stanovala je u vlastitoj sobi.
Jedan od hobija madame Gulliver sastojao se od toga da doeka
monsieura Perdua i pozove ga na izlet, kako bi mu priala o najnovijim
obrazovnim teajevima ili o restoranima koji se u Parizu otvaraju
svakoga dana. Drugi hobi madame Gulliver bili su romani u kojima se
junakinje naslanjaju na iroke grudi kakvog zavodnika i ne miu se dok
ih on... ah... ne povali.
Sada je zacvrkutala: - Kaite, hoete li doi veeras...
- Ne, radije ne bih.
- Ma prvo posluajte! Na zabavu u potkrovlju na Sorbonnei. Sve
same dugonoge studentice umjetnosti, koje nakon ispita prestaju
stanovati zajedno pa rasprodaju knjige, namjetaj i, tko zna, ljubavnike,
Gulliverica je koketno podigla obrve. - Onda?
Zamiljao je kako mladii stoje pokraj satova i sanduka punih
depnih knjiga, s ceduljama na glavi: Samo jedanput koriten, kao nov,
bez tragova. Srce zahtijeva neznatnu obnovu. Ili: Iz tree ruke, glavne
funkcije netaknute.
- To doista uope ne bih volio. Madame Gulhver duboko je
uzdahnula.
- Gospode Boe! Nikad nita neete, jeste li to ve primijetili? - To
je...
Istina.
- Nemam nita protiv vas. Ba nita. Vi ste draesni, hrabri i... ah...
Da, volio je Gullivericu na poseban nain. Ona je grabila ivot
objema rukama. Vjerojatno vie nego to joj je bilo potrebno.

40

- I vrlo dobra susjeda.


Nebesa. Vie nije znao enskom stvorenju rei neto lijepo! Madame
Gulliver poela je silaziti stubama, njiui se u bokovima. Klik-klak,
klik-klak - odzvanjale su potpetice njezinih papua boje kukuruza. Kad je
dola do njega, podigla je ruku. Primijetila je kako je Perdu uzmaknuo
kad mu je htjela dotaknuti snanu nadlakticu pa je razoarano poloila
ruku na ogradu.
- Ni vi ni ja neemo biti mlai - rekla je tiho, priguenim glasom. Naa druga polovina odavno je zapoela. Klik-klak,klik-klak.
Perdu se nehotice uhvatio za kosu, ondje na tjemenu, gdje su mnogi
mukarci elavi. Kod njega je jo sve bilo u redu. Da, imao je pedeset
godina. Ne trideset. U tamnoj kosi bilo je sve vie sijedih. Lice
proarano. Trbuh... Uvukao ga je. Moe proi. Kuk je muio; svake
godine jedan tanak sloj vie. I vie nije mogao nositi dvije kutije knjiga
odjednom, kvragu. Ali sve je to bilo nevano; ene ga vie nisu gledale osim madame Gulliver, ali ona |e ionako svakog mukarca gledala kao
mogueg ljubavnika.
Pogledao je gore na odmorite da provjeri hoe li ga jo i madame
Bomme uplesti u raspravu. O Anais Nin i njezinim seksualnim
opsesijama, i to iz svega glasa jer je sluni aparat zametnula negdje u
kutiji okoladnih bombona.
Perdu je organizirao itateljski klub za madame Bomme i udovice iz
Rue Montagnard, koje djeca i unuci nisu posjeivali gotovo nikad i koje
su samo sjedile pred svojim televizorima. One su voljele knjige: ali
literatura je zapravo bila samo izlika da izau iz stana i posvete se
prouavanju damskih likera u vedrim bojama.
ene su najee glasovale za erotska djela. Perdu je tu literaturu pri
isporuci umatao u diskretne zatitne omote: Alpska flora skrivala je
Seksualni ivot Catherine M., Provansalski uzorci vezenja Durasina
Ljubavnika, Recepti za marmeladu iz Yorka Venerinu deltu Anas Nin.
Kuaice likera cijenile su to prikrivanje - dame su, naime, dobro
poznavale svoje roake, koji su itanje smatrali ekscentrinim hobijem
ljudi koji su za sebe mislili da su prefini za gledanje televizije, a erotiku

41

neprirodnom za dame starije od ezdeset godina.


No ovoga mu se puta kolica za hodanje nisu nala na putu.
Na drugom katu stanovala je pijanistica Clara Violette. Perdu je uo
kako vjeba Czernyja. ak su i ljestvice sjajno zvuale pod njezinim
prstima.
Ona je bila jedna od pet najboljih pijanistica na svijetu. Ali kako nije
mogla podnijeti da netko boravi u istoj prostoriji gdje ona svira, nije se
proslavila. Ljeti je odravala balkonske koncerte. Tada bi otvorila sve
prozore, a Perdu bi dogurao njezin klavir do balkonskih vrata i stavio
mikrofon pod glazbalo. Clara je zatim svirala, dva sata. Stanari kue broj
27 sjedili su na stubama ispred kue ili na sklopivim stolicama na
ploniku. Stranci su se gurali oko stolova u Ti Breizhu. Kad bi Clara
nakon koncerta izala na balkon i stidljivo se naklonila, bila bi poaena
pljeskom ljudi koji bi sigurno mogli napuniti pola maloga grada.
Perdu je nesmetano prevalio ostatak puta do gore. Doavi na etvrti
kat, vidio je da nema stola; moda je Kofi pomogao Catherini.
Pokucao je na zelena vrata i osjetio kako se raduje to to ini.
- Halo - rekao je apui. - Donio sam knjige. Papirnatu vreicu
naslonio je na vrata.
Kad se Perdu uspravio, Catherine je otvorila vrata.
Svijetla kratka kosa, biserno siv pogled ispod tankih obrva,
nepovjerljiv, ali njean. Bila je bosonoga i nosila je haljinu s izrezom koji
je otkrivao samo njezine kljune kosti. U ruci je drala omotnicu.
- Monsieur. Nala sam pismo.

42

8.

ilo je to previe dojmova odjednom. Catherine - njezine oi omotnica s bljedozelenim slovima - Catherinina blizina - njezin miris
- kljune kosti - ivot... Pismo?
- Neotvoreno pismo. Bilo je u vaem kuhinjskom stolu, u bijelo
obojenoj ladici. Otvorila sam ga. Pismo se nalazilo ispod vadiepa. - Ali
ne - uljudno je rekao Perdu - to nije bio vadiep.
- Ali ja sam...
- Niste!
Nije htio biti tako glasan, ali nije ni uspio pogledati pismo koje je
podigla uvis.
Oprostite to sam vikao na vas. Pruila mu je omotnicu.
Ali to nije moje. Monsieur Perdu krenuo je natrake prema svojem
stanu.
- Najbolje e biti da ga spalite. Catherine je pola za njim. Gledala ga
je u oi, uaren bi oinuo ga je po licu. - Ili ga bacite.
- Ali onda bih ga mogla i proitati - rekla je.
- Svejedno mi je. Ionako nije moje.
Gledala ga je i dalje dok je otvarao svoja vrata, a Catherinu i pismo
ostavio vani.
- Monsieur? Monsieur Perdu!
Catherine je pokucala. - Monsieur, ali na njem je vae ime.
- Idite, molim vas! - povikao je. Prepoznao je pismo. Rukopis. Neto
se u njem slomilo.

43

*
ena s tamnim uvojcima, otvara vrata odjeljka, gleda van, dugo, a onda
se okrene k njemu, oiju punih suza. ena koja prolazi kroz Provansu,
kroz Pariz, kroz Rue Montagnard i napokon ulazi u njegov stan. Ondje se
tuira, hoda po sobi gola. Usta, koja mu prilaze, u polutami.
Mokra, potpuno mokra koa, mokre usne koje mu oduzimaju dah,
piju njegove usne. Piju dugo.
Mjesec na njezinu malom, mekanom trbuhu. Dvije sjenke nasred
crvenog prozorskog okvira, pleu. Kako se tada pokrila njegovim
tijelom.
*** spava, na divanu, u sobi boje lavande, tako je zvala zabranjenu
sobu, umotana u svoj provansalski ogrta od patchworka, koji je saila
tijekom zaruka.
Prije nego to se *** udala za svojeg vignerona i prije...
Ostavila me.
A onda jo jedanput.
Svim sobama, u kojima su se susretah tijekom samo pet godina, ***
je dala imena. Sunana soba, Medena soba, Vrtna soba. To su bile sobe
koje su njemu - njezinu tajnom ljubavniku, njezinu drugom muu - bile
sve. Njegovoj sobi dala je ime Soba od lavande, to je bio njezin dom u
tuini.
Posljednja no koju je provela ondje, bila je vrua no u kolovozu
1992. godine.
Zajedno su se tuirali, bili su mokri i goli.
Milovala je Perdua rukom hladnom od vode, legla je na njega i
stavila ruke na plahtu, na divanu, s lijeve i desne strane njegova tijela.
Onda mu je uputila divlji pogled i apnula: elim da umre prije mene.
Hoe li mi to obeati?
Njezino je tijelo uzelo njegovo, slobodnije nego ikad prije, dok je ona
uzdisala: - Obeaj mi to. Obeaj!
44

Obeao joj je.


Poslije, u noi, kad u tami vie nije mogao vidjeti njezine bjeloonice,
pitao je zato.
- Ne elim da sam prelazi put od parkiralita do mojega groba. Ne
elim da tuguje. Radije u ja do kraja ivota tugovati za tobom.
- Zato ti nikad nisam rekao da te volim? - apui je upitao knjiar. Zato nisam, Manon? Manon!
Nikad joj nije priznao svoje osjeaje. Kako ne bi zbunio Manon.
Kako ne bi osjetio njezin prst na svojim usnama, dok bi aputala pssst.
Mogao je biti kameni u mozaiku njezina ivota, mislio je tada.
Lijep, sjajan, ali ipak samo kameni, a ne i cijela slika. To je htio uiniti
za nju.
Manon. Snana, nikad zanosna, nikad savrena Provansalka. Govorila
je rijeima za koje je vjerovao da ih moe uhvatiti. Nikad nije planirala,
nikad nije bila tu svim svojim biem. Za glavnog jela nikad nije govorila
o desertu, kod adieu nikad o ponovnom susretu. Ona je uvijek bila sada.
Perdu je posljednji put dobro spavao one noi u kolovozu prije
sedam tisua dvjesto esnaest noi; a kad se probudio, Manon vie nije
bila tu.
Nije osjetio da to dolazi. Mnogo puta razmiljao je o tom, prisjeao
se Manoninih pokreta i pogleda i rijei - ali nije naao nita to bi moglo
govoriti da je ona ve otila.
I nije se vratila.
Umjesto toga, nakon nekoliko tjedana, njezino pismo. To pismo.
Dvije noi drao ga je na stolu. Gledao ga je, dok je objedovao sam,
pio sam, puio sam. I dok je plakao.
Suza za suzom kapala mu je niz obraze na stol i papir. Nije otvorio
pismo.
Tada je bio silno umoran, od plakanja i zato to vie nije mogao
spavati u tom krevetu, koji je bez nje bio tako velik i prazan, tako hladan.
Bio je umoran od toga to mu je nedostajala.
Bacio je neotvoreno pismo u ladicu kuhinjskog stola, ljutito,
oajniki. K vadiepu, koji su posudili u jednom restoranu u Mnerbesu i

45

donijeli u Pariz. Doli su iz Camarguea, oiju sjajnih od junjake


svjetlosti, zaustavivi se u Luberonu, u jednom pansionu koji je visio na
strmom brijegu poput kakve konice, kupaonica na polukatu, za doruak
med od lavande. Manon mu je htjela pokazati sve svoje. Odakle dolazi,
koja joj je zemlja u krvi, da, ak i budueg supruga. Htjela je Perduu
predstaviti Luca, izdaleka, na visokom traktoru, izmeu trsova vinove
loze u dolini ispod Bonnieuxa. Luc Basset, vigneron, vinar.
Kao da je eljela da njih troje budu prijatelji. I da svakomu da svoju
udnju, svoju ljubav.
Perdu je odbio. Ostali su u Medenoj sobi.
inilo mu se da mu snaga krvari iz ruku, da ne moe uiniti nita
drugo, nego samo stajati, u mraku, iza vrata.
Perduu je nedostajalo njezino tijelo. Nedostajala mu je Manonina
ruka, koja bi se u snu zavukla ispod njegove stranjice, nedostajao mu je
njezin dah, njezino djetinjasto gunanje ujutro, kad bi ju probudio
prerano, uvijek prerano, bez obzira na to koliko je bilo sati.
I njezine oi, koje su ga gledale s ljubavlju, njezina kratka, mekana
kovrava kosa, kad bi se priljubila uz njegov vrat - sve mu je to
nedostajalo, tako jako, da bi mu se tijelo grilo kad bi legao u prazan
krevet. I svakoga dana kad bi se probudio.
Mrzio je to buenje u ivot u kojem nije bilo nje.
Tada je prvo razbio krevet, zatim police, klupu, razrezao je tepihe,
spalio slike, opustoio sobu. Podijelio je svu odjeu, darovao sve
gramofonske ploe.
Zadrao je samo knjige koje joj je itao. Svake je veeri itao,
stihove, prizore, poglavlja, kolumne, male odlomke iz ivotopisa i
strunih knjiga, Ringelnatzove Molitve za djecu (oh, kako je voljela
molitvu Mali luk), kako bi mogla zaspati u tom krtom svijetu koji joj je
bio stran, na hladnom sjeveru, meu smrznutim sjevernjacima. Nije se
mogao natjerati baciti te knjige.
Zazidao je Sobu od lavande zajedno s njima.
Ali to nije prestalo.
Nije prestala udnja.

46

To je mogao preboljeti tako to je poeo izbjegavati ivot. Duboko u


sebi zakljuao je ivot zajedno sa udnjom.
No sada ga je to svladalo nevjerojatnom snagom.
Monsieur Perdu oteturao je u kupaonicu i stavio glavu pod ledenu
vodu.
Mrzio je Catherine, mrzio je njezina prokletog, nevjernog, okrutnog
mua.
Zastoju je Le P. Glupan morao ba sad napustiti, a da joj nije
ostavio ak ni obian kuhinjski stol? Kakav idiot?
Mrzio je vrataricu i madame Bernard i Jordana, Gullivericu i sve - da,
sve.
Mrzio je Manon.
Mokre kose otvorio je vrata.
Ako madame Catherine to ba eli, on e rei: Da, kvragu, to je
moje pismo! Ali tada ga nisam, htio otvoriti. Iz ponosa. Iz uvjerenja.
A svaka pogreka ima smisla, ako se ini iz uvjerenja.
Htio je proitati pismo, kad bude spreman za to. Nakon godinu dana.
Ili dvije.
Nije planirao ekati dvadeset godina, do pedesete godine ivota, i
ostarjeti te postati udnim.
Ne otvoriti Manonino pismo u ono vrijeme bila je jedina mogua
nuna obrana, a ne prihvatiti njezina opravdanja jedino oruje koje je
imao.
Naravno.
Onaj koga tko napusti, mora odgovoriti utnjom. Ne smije vie nita
dati onomu tko odlazi, mora se zatvoriti, onako kao to se drugi zatvara u
nekakvu budunost, da, bilo je ba tako.
- Ne, ne, ne! - povikao je Perdu, tu neto nije bilo u redu, osjeao je
to, ali nije znao to? To ga je izluivalo.
Monsieur Perdu priao je vratima preko puta.
I pozvonio je.
I pokucao te nakon primjerenog vremena ponovno kucao tako dugo
koliko je normalnom ovjeku potrebno da izae ispod tua i istrese vodu

47

iz uiju.
Zato Catherine nije tu? Pa malo je prije jo bila.
Vratio se u svoj stan, istrgnuo prvu stranice iz prve knjige koju je
dohvatio, te napisao:
Molio bih vas da mi donesete pismo, bez obzira na to koliko je
kasno.
Molim vas da ga ne proitate.
Oprostite na smetnji.
Pozdrav, Perdu.
Zurio je u svoj potpis i pitao se hoe li ikad biti u stanju pomiljati
svoje ime.
Jer kad ga pomilja, onda uje i Manonin glas. Kako je znala
izgovarati njegovo ime, uzdiui, kroz smijeh, apui, oh, apui.
Ugurao je svoj inicijal izmeu rijei pozdrav i Perdu: J.
J kao Jean.
Presavio je papir po sredini i ljepljivom ga vrpcom prilijepio na
Catherinina vrata u visini oiju. Pismo. Ionako e to biti bespomona
objanjenja, koja ene daju svojim ljubavnicima kad ih se gasite. Nije
bilo razloga da se zbog toga uzbuuje.
Ne, sigurno ne.
Zatim se vratio u svoj prazan stan i ekao.
Gospodin Perdu osjeao se strano usamljenim, poput glupog, malog
amca na uzburkanom, zlokobnom moru - bez jedara, bez vesala, bez
imena.

48

9.

ad je no pobjegla i prepustila Pariz subotnjem jutru, monsieur


Perdu pridigao se u krevetu s bolovima u leima, skinuo naoale za
itanje i poeo trljati oteeni hrbat nosa. Satima je kleao nad slagalicom
na podu i tiho slagao djelie mozaika kako bi uo ako se Catherine
pomakne u svom stanu. No ondje je sve bilo mirno.
Perdua su boljela prsa, kria, bolio ga je vrat dok je skidao koulju.
Tuirao se dok mu koa nije pomodrila od hladnoe, a kad se otuirao u
vruoj vodi, pocrvenio je kao rak. Obavljen parom priao je kuhinjskom
prozoru, omotavi se oko bokova jednim od svoja dva runika. Radio je
sklekove i trbunjake dok je na tednjaku kuhala voda. Perdu je isprao
svoju jedinu alicu i napunio ju kavom.
Ovo je doista bila posljednja ljetna no nad Parizom. Zrak topao kao
alica aja.
Je li stavila pismo u njegov sandui? Nakon onakvog njegova
ponaanja, Catherine ga sigurno vie ne eli nikad vidjeti.
Bosonog, drei runik za vor, Perdu je siao tihim stubitem do
potanskog sanduia.
- Sluajte, ne moe to ovako... ah, to ste vi?
Madame Rosalette, u kunoj haljini, provirila je iza svojeg sobika.
Osjetio je kako njezin pogled klizi po njegovoj koi, po miiima, runiku
koji kao da se skupio.
Perdu je smatrao da Rosalette doista gleda malo predugo. A moda i
zadovoljno kima glavom?

49

Uarena lica odjurio je gore.


Kad je priao vratima, primijetio je neto to prije nije bilo ondje.
Imao je poruku.
Nestrpljivo je rasklopio papir. vor se odvezao, frotirski runik pao
je na pod. Monsieur Perdu nije ni primijetio golotinju koju je pokazao na
stubitu, nego je uzrujan itao:
Dragi J.
Doite veeras k meni na objed. Proitat ete pismo. Morate mi to
obeati. Inae vam ga neu dati. Nije mi ao.
Catherine
P. S. Ponesite si jedan tanjur. Znate li kuhati? Ja ne znam.
Dok se prekomjerno ivcirao, dogodilo se neto nevjerojatno. Lijevi
ugao njegovih usana trznuo se. A onda... poeo se smijati.
Napola kroz smijeh, a napola zbunjen promrmljao je: - Donesite
tanjur. Proitajte pismo. Nikad nita ne elite, Perdu. Obeajte to. Umri
preda mnom. Obeaj!
Obeanja, ene uvijek ele obeanja.
- Vie nita ne obeavam, nikad vie!
To je povikao u prazno stubite, gol i ljutit odjednom.
Odgovor je bila ravnoduna tiina.
Ljutito je zalupio vrata za sobom i ta ga je buka razveselila. Nadao se
da je tim snanim udarcem sve stanare potjerao iz njihovih toplih kreveta.
Zatim je ponovno otvorio vrata i pomalo posramljeno podigao svoj
runik.
Bum! Vrata su i drugi put zalupila.
Sada sigurno svi sjede uspravno u krevetima.
Dok je monsieur Perdu brzim koracima iao niz Rue Montagnard,
inilo mu se da kue nemaju proelja. Kao lutkine kue koje nemaju
etvrtog zida.
Poznavao je svaku knjinicu u svakoj kui. Napokon, on ih je slagao,
iz godine u godinu.

50

Na broju 14: Clarissa Menepeche. Kakva njena dua u tekom


tijelu! Voljela je ratnicu Brienne u Pjesmi o ledu i vatri.
Iza zavjese broja 2: Arnaud Silette, koji bi volio da je ivio u
dvadesetim godinama. U Berlinu. Kao umjetnica.
A preko puta, na broju 5, ukoenih lea za laptopom: prevoditeljica
Nadira del Pappas. Voljela je povijesne romane u kojima su se ene
odijevale kao mukarci i djelovale iznad svojih mogunosti.
A gore? Vie nema knjiga. Sve su razdijeljene.
Perdu je zastao i pogledao u proelje kue broj 5.
Osamdesetetverogodinja udovica Margot. Neko zaljubljena u
njemakog vojnika koji je bio jednako star kao i ona kad im je rat oduzeo
mladost - bilo mu je petnaest godina. Kako ju je elio ljubiti prije nego se
vrati u rov! Znao je da ondje nee preivjeti; kako se ona sramila
razodjenuti se pred njim... kako jo i danas ali to se sramila! Margot je
alila za proputenom sreom ve sedamdeset est godina. to je bila
starija, to je bijede bilo sjeanje na ono popodne kad su djeak i ona
leali jedno pokraj drugoga, drui, i drali se za ruke.
Vidim da sam ostario, a da to nisam primijetio. Nisam primijetio
kako vrijeme prolazi. Prokleto, izgubljeno vrijeme. Bojim se, Manon, da
sam uinio neto strano glupo.
Ostario sam samo za jednu no i ti mi nedostaje.
Ja si nedostajem.
Vie ne znam tko sam.
Monsieur Perdu polako je nastavio hodati. Zastao je pokraj izloga
trgovkinje vinima Lione. Tu, u odrazu na staklu. Je li to bio on? Visok
mukarac u skromnoj odjei, u tom nerabljenom, nedodirnutom tijelu,
koji hoda tako pogrbljeno kao da eli biti nevidljiv?
Vidjevi Lionu kako izranja iz stranjeg dijela trgovine kako bi mu
dala uobiajenu subotnju vreicu za oca, Perdu se prisjetio kako je esto
prolazio ovuda i odbijao zadrati se da popije aicu. Da progovori rije
s njom ili s nekim drugim, s ljubaznim, normalnim ljudima.
Koliko je puta za dvadeset jednu godinu radije proao pokraj nekoga
ili neega, umjesto da je zastao, potraio prijatelje, priao kakvoj eni?

51

Pola sata kasnije Perdu je stajao za stolom bara Ourcq, koji zapravo
jo nije bio ni otvoren, uz umjetno jezero Bassin de la Villette. Tu su
boari ostavljali svoje boce s vodom i sendvie sa sirom i unkom.
Nizak, irok mukarac pogledao ga je iznenaeno.
- to radi ovdje tako rano? Je li se neto dogodilo madame Bernier?
Kai, je li Lirab...
- Ne, mama je dobro. Upravo vodi skupinu Nijemaca koji ele uiti
konverzaciju od prave parike intelektualke. Ne mora brinuti.
- Nijemci, kae? Ah, da, mademoiselle Bernier sigurno e jo mnogo
desetljea u najboljem zdravlju pouavati ljude, kao to je neko i nas.
Otac i sin zautjeli su, ujedinjeni u sjeanju kako je Lirabelle Bernier,
dok je Perdu jo iao u kolu, ve za dorukom objanjavala otmjenost
distanciranog konjunktiva za razliku od emocionalnosti subjunktiva.
Podignutim kaiprstom, iji je zlatno lakiran nokat davao posebnu teinu
njezinim rijeima.
- Subjunktiv je ono kad govori srce. Zapamti to.
Lirabelle Bernier. Njegov otac opet ju je oslovljavao djevojakim
prezimenom, nakon to ju je u njihovu osmogodinjem braku prvo zvao
gospoom Nestanom, a poslije madame Perdu.
- I to mi ovoga puta poruuje? upitao je sina Jaoquin Perdu.
- Da mora ii k urologu.
- Kai joj da u ii. Nije potrebno da me na to podsjea svakih est
mjeseci.
Vjenali su se u dobi od dvadeset jednu godinu, kako bi napakostili
svojim roditeljima. Ona, intelektualka iz kue filozofa i ekonomista,
sastaje se s tokarem - degoutant. On, radniko dijete, otac policijski
pozornik, majka radnica u tvornici odjee, velika vjernica, vjenat e se s
djevojkom iz vie klase - klasni izdajnik.
- Jo neto? - upitao je Joaquin i izvadio mukatno vino iz vreice
koju mu je donio Perdu.
- Treba joj novo rabljeno vozilo. Mora joj potraiti. Ali ne onakve
udne boje kao ono posljednje.
- udne? Bio je bijele boje. Dakle, stvarno, tvoja majka...

52

- Onda, hoe li?


- Naravno. Prodava automobila opet nije razgovarao s njom?
- Ne. On ju uvijek pita za supruga. To ju izluuje.
- Znam, Jeanno. On mi je dobar prijatelj, taj Coco, igra s nama
ptanque, dobar je igra.
Joaquin se nacerio.
- Zna li tvoja mala nova djevojka kuhati, pita mama, ili e
objedovati kod nje etrnaestog srpnja?
- Slobodno moe rei majci da moja takozvana mala nova djevojka
jako dobro kuha, ali da imamo drugog posla kad se naemo.
- Mislim da bi to trebao sam rei mami, tata.
- Mogu to rei mademoiselle Bernier etrnaestog srpnja. U svakom
sluaju, ona dobro kuha. Sigurno e praviti mozak na jeziku. Joaquin se
gotovo tresao od smijeha.
Otkako su mu se roditelji rastali, Perdu je posjeivao oca svake
subote s bocom mukata i razliitim pitanjima svoje majke. Svake
nedjelje odlazio bi k majci i donosio joj odgovore biveg supruga kao i dotjerano - izvjee o njegovu zdravstvenom i ljubavnom stanju.
- Dragi moj sine, kad se ena uda, ona ulazi u neopoziv sustav
nadzora. Vodi rauna o svem to njezin mu radi i o njegovu zdravlju. A
poslije, kad dou djeca, pazi i na njih. Ona je uvarica, slukinja i
diplomatkinja. I to ne prestaje zbog nekog banalnog razloga kao to je
rastava braka. O, ne - ljubav moe proi, ali skrb ostaje.
Perdu i njegov otac hodali su uz kanal. Joaquin, nii, uspravan,
irokih ramena, u ljubiasto-bijeloj kariranoj koulji, dobacujui arke
poglede enama u prolazu. Na svijetlim dlaicama Joaqinove tokarske
podlaktice plesalo je sunce. Bio je u srednjim sedamdesetim godinama,
ali se drao kao da je u srednjim dvadesetima, zvidao je lagere i pio
onoliko koliko mu je odgovaralo.
Monsieur Perdu pokraj njega gledao je u tlo. - Dobro, Jeanno odjednom je rekao njegov otac. - Kako se ona zove?
- to? Kako to misli? Zar uvijek mora biti u pitanju ena?
- Uvijek je u pitanju ena, Jeanno. Nita drugo ne moe mukarca

53

izbaciti iz takta. A ti djeluje prokleto izgubljeno.


- Za tebe je moda to do ene. I najee ne samo do jedne. Joaquin
se zamiljeno nasmijeio. - Volim ene - rekao je i izvadio kutiju cigareta
iz depa koulje. - Ti ne?
- Naravno, volim, nekako...
- Nekako? Kao slonove? Ili vie voli mukarce? - Ah, nemoj tako.
Nisam homoseksualac. Razgovarajmo o konjima.
- Dobro, sine, kako eli. ene i konji imaju mnogo toga zajednikog.
eli li znati to?
- Ne.
- Lijepo. Dakle, kad konj kae ne, ti si samo krivo postavio pitanje.
Tako je i sa enama. Nemoj ih pitati: Hoemo li objedovati? Pitaj: to da
ti skuham? Moe li ona na to odgovoriti s ne? Ne, ne moe.
Perdu se osjeao kao djeak. Sada e ga otac doista jo uiti o
enama.
A to bih veeras trebao skuhati za Catherine?
- Umjesto da im apue kao konju, legni eno, stavi posue, treba
ih sluati. Sluati to ele. One zapravo ele biti slobodne i vinuti se u
nebesa.
Catherine se sigurno zasitila jahaa koji ju dresiraju i koji ju ele
maknuti u drugu postavu.
- Da bi ih povrijedio, dovoljna je samo jedna rije, samo nekoliko
sekunda, glup, nestrpljiv udarac ibom. Ali za ponovno zadobivanje
njihova povjerenja potrebne su godine. Katkada to ne stigne ni uiniti.
udno kako se ljudi ne obaziru na to da su voljeni kad se to ne
uklapa u njihove planove. Ljubav im je tada tako velik teret da mijenjaju
brave na vratima ili odlaze bez pozdrava.
- A kada konj voli, Jeanno...tada tu ljubav zasluujemo jednako malo
kao i ljubav ene. Oni su vea stvorenja od nas mukaraca. Kad vole,
onda je to milost, jer mi rijetko kad dajemo razloge da nas vole. To sam
nauio od tvoje majke i ona je, naalost, u pravu, naalost je u pravu.
I zbog toga to toliko boli. Kad ene prestanu voljeti, mukarci
padaju u vlastito nitavilo.

54

- Jeanno, ene znaju voljeti mnogo pametnije od nas mukaraca! One


nikad ne vole mukarca zbog njegova tijela. Iako im se moe sviati,
naravno, itekako.
Joaquin je zadovoljno uzdahnuo. - ene te vole zbog tvojega
karaktera. Zbog tvoje snage. Zbog tvoje mudrosti. Ili zato to moe tititi
dijete. Zato to si dobra osoba, astan i dostojanstven. Nikad te ne vole
onako glupo kako mukarci vole ene. Ne zato to ima lijepe noge ili
to u odijelu izgleda tako dobro da te njezine kolegice gledaju sa
zaviu dok ih upoznaje s tobom. Ima i takvih ena, ali one slue samo za
opomenu drugima.
Volim Catherinine noge. Bi li me ona predstavila komu? Jesam li
dovoljno. .. pametan za to? Jesam li astan? Imam li bilo to do ega
ene dre?
- Konj se jednostavno divi tvojoj cijeloj osobi. - Konj? Zato konj? upitao je Perdu, iskreno uzrujan. Sluao je samo na jedno uho.
Zali su za jedan ugao i ponovno su se stvorili u blizini boara na
obali Canala de lOurcq.
S Joaquinom su se rukovali, a Jeanu su samo kimnuli.
Gledao je kako otac ulazi u krug za bacanje. Kako u unju mae
desnom rukom kao njihalom.
Zadovoljna bava s rukom. Imao sam sree s tim ocem, uvijek me
volio, iako nikad nije bio savren.
eljezo je udarilo u eljezo. Joaquin Perdu znalaki je odbacio bou
protivnikog tima.
Pljesak.
Mogao bih sjediti ovdje i plakati. I nikad ne prestati plakati. Kako
ja, idiot, nemam vie prijatelja? Zar sam se bojao da e jednoga dana
otii, kao onda moj najbolji prijatelj Vijaya? Ili da e mi se smijati to
nisam prebolio Manon?
Pogledao je oca i htio je rei: Manon te voljela, sjea li se Manon?
Ali onda se otac obratio njemu: Kai majci, Jeanno... ah. Kai joj da
nema takve kao to je ona, nema.
Na Joaquinovu licu pojavio se traak aljenja to ljubav nije mogla

55

sprijeiti elju da pribije supruga na zid jer ju je strano ivcirao.

56

10.

atherine je pregledala svoje trlje, svjee zainske trave, vrhnje od


krava irokih bokova, zatim je podigla sitne, mlade krumpire i sir te
pokazala na mirisne kruke i vino.
- Moe li se to napraviti od ovoga?
- Da, ali jedno za drugim, ne zajedno - rekao je.
- Cijeloga sam se dana veselila - priznala je. - I malo sam se bojala.
A vi?
- Obratno - odgovorio je. - Ja sam se jako bojao i malo veselio.
Moram vam se ispriati.
- Ne. Ne morate. Trenutano vas neto mui, zato se pretvarate da
nije tako?
Tim rijeima dobacila mu je jednu od plavo-sivih kariranih kuhinjskih
krpa daju stavi kao pregau. Ona je nosila plavu ljetnu haljinu, a pregau
je zataknula za crven pojas. Danas je primijetio da joj je kosa sijeda uz
sljepoonice i da joj pogled vie nije onako zbunjen i pun straha.
Ubrzo su se okna zamaglila, plinski plamen cvrao je pod loncima i
tavicama, umak od vina, ljutike i vrhnja krkao je, a u tekoj se tavi na
maslinovu ulju prio krumpir s rumarinom i solju.
Razgovarali su kao da su to inili ve godinama, a onda odjednom
prestali. O Carh Bruni i o tom kako muki morski konjici nose mlade u
trbuhu. Razgovarali su o modi, o prodaji soli s dodatnim okusom, i
razgovarali su o stanarima kue, naravno.
Takve teme, teke i lagane, padale su im na um izmeu vina i ribe,

57

dok su stajali jedno pokraj drugoga. Perduu se inilo kao da Catherine i


on svakom novom reenicom otkrivaju nekakvo unutarnje srodstvo.
On je i dalje radio na umaku, Catherine je u tom prila jedan komad
ribe za drugim. Jeli su iz tave, stojei, jer Catherine nije imala jo jednu
stolicu.
Natoila je vino, bijelo tapie iz Gascogne. A on ga je doista pio, u
malim gutljajima.
Ono najudnije u njegovu prvom spoju od 1993. godine bilo je to to
se osjeao vrlo sigurnim kad je stupio u njezin stan. Ni jedna od onih
misli, koje su ga obino optereivale, nije ula s njima na njezino
podruje. Kao da su ih u tom sprijeila nekakva arobna vrata.
- Kako provodite vrijeme trenutano? - upitao je Perdu nakon to su
razgovarali o Bogu, svijetu i predsjednikovu krojau.
- Ja? U traenju - rekla je. Uzela je komad peciva.
- Traim sebe. Prije... prije onog to se dogodilo bila sam asistentica,
tajnica, glasnogovornica i oboavateljica svojega supruga. Sada traim
ono to sam znala prije nego to sam upoznala njega. Tonije reeno,
provjeravam mogu li to nai. To me zaokuplja. Pokuaji.
Poela je vaditi mekanu bijelu sredinu iz korice i gnjeiti ju svojim
tankim prstima.
Knjiar je itao Catherine kao roman. Ona je doputala da ju lista i da
ita njezinu priu.
- Danas, kada imam etrdeset osam godina, osjeam se kao da mi je
osam. Tada sam mrzila kad bi me tko ignorirao. A ujedno bih bila i
potpuno smetena kad bi me tko smatrao makar malo zanimljivom. Osim
toga, oni koji su me uvaavali, trebali su biti pravi ljudi. Bogata djevojka
ravne kose, koja me eli za prijateljicu, dobroudni uitelj koji
primjeuje kako skromno uvam svoje veliko znanje. I moja majka.
Catherine je zastala. Usput je rukama gnjeila komadi peciva.
- Uvijek sam eljela da me uvaavaju najvei egoisti. Nisam marila
za ostale moj dragi otac, debela, uznojena Olga iz prizemlja. Iako su oni
bili mnogo simpatiniji. Ali kad sam se sviala simpatinim ljudima, to
mi je bilo strano. Glupo, zar ne? Takva glupa djevojica bila sam i u

58

braku. eljela sam da me moj mu, idiot, uvaava i iskljuila sam sve
druge. No spremna sam to promijeniti. Hoete li mi dodati papar?
Oblikovala je neto od tijesta, svojim malim, tankim prstima:
morskoga konjia, kojemu je utisnula oi od dva zrna papra prije nego
to ga je dala Perduu.
- Bila sam kiparica. Nekad prije. Sada imam etrdeset osam godina i
ponovno u poeti uiti. Ne znam koliko je godina prolo otkako sam
spavala sa suprugom. Bila sam vjerna, glupa i tako strano usamljena da
bih vas pojela kad biste bili ljubazni prema meni. Ili bih vas ubila jer ne
mogu to podnijeti.
Perdu je bio zapanjen: sam, s takvom enom, iza zatvorenih vrata.
Izgubio se u promatranju Catherinina lica, njezine glave, kao da moe
ui u nju i pogledati ima li ondje jo to zanimljivo.
Catherine je imala probuene ui, ali nije nosila naunice. (One s
rubinima sada nosi njegova nova. Zapravo teta, ja bih mu ih rado bacila
pod noge.) Katkad bi se uhvatila za udubinu na vratu kao da trai neto,
moda lani koji sada takoer nosi neka druga.
- A to vi radite trenutano? - upitala je. Opisao joj je Knjievnu
ljekarnu.
- amac s utrobom, kuhinjicom, dvije kabine za spavanje,
kupaonicom i osam tisua knjiga. To je poseban svijet u ovom svijetu.
I jedna ukroena pustolovina, kao i svaki brod privezan za obalu, ali
to nije rekao.
- A kralj u tom svijetu monsieur Perdu, koji prepisuje lijek protiv
ljubavnih jada, knjievni ljekarnik.
Catherine je pokazala na kutiju s knjigama koju joj je donio
prethodne veeri.
- Uostalom, to pomae.
- to ste eljeli postati, dok ste bili djevojica? - upitao je, prije nego
to ga svlada zbunjenost.
- Oh. Htjela sam biti knjiniarka. I gusarica. Va brod s knjigama bio
bi upravo ono to sam trebala. Danju bih itajui otkrivala sve tajne
svijeta.

59

Perdu ju je sluao sa sve veom naklonou.


- Nou bih zlim ljudima ukrala sve to su laima uzeli od dobrih. I
ostavila bih im samo jednu jedinu knjigu koja e ih oplemeniti, prisiliti da
se pokaju, pretvoriti u dobre ljude i tako dalje - naravno.
Poela se smijati.
- Naravno - potvrdio je njezinu ironiju. Jer to je jedina tragina stvar
kod knjiga: one mijenjaju ljude. Samo ne one koji su doista zli. Zli ne
postaju bolji oevi, ljubazniji supruzi, dobronamjerne prijateljice. Oni
ostaju tirani, i dalje mue svoje zaposlenike, djecu i pse, nasilni prema
malima, a kukavice pokraj velikih i raduju se kad se njihove rtve srame.
- Knjige su mi bili prijatelji - rekla je Catherine, hladei vinskom
aom obraze pocrvenjele od vruine nastale kuhanjem.
- Mislim da sam sve svoje osjeaje nauila iz knjiga. itajui knjige,
vie sam ljubila i smijala se i znala nego ikad u mojem cijelom
neitajuem ivotu.
- I ja - promrmljao je Perdu.
Pogledali su se i onda se jednostavno dogodilo.
- to zapravo znai J? - upitala je Catherine dubokim glasom. Morao
je proistiti grlo prije nego to odgovori.
- Jean - rekao je tiho. Toliko mu je strana bila ta rije da je jezikom
udario u zube.
- Zovem se Jean. Jean Albert Victor Perdu. Albert po djedu s oeve
strane. Victor po djedu s majine strane. Moja je majka profesorica,
njezin otac Victor Bernier bio je toksikolog, socijalist i gradonaelnik.
Imam pedeset godina, Catherine, i nisam poznavao mnogo ena, a kamoli
spavao s njima. Jednu sam volio. Ona me napustila.
Catherie ga je gledala.
- Juer. Na jueranji dan, prije dvadeset jednu godinu. Pismo je od
nje. Bojim se onog to pie u njem.
ekao je da ga izbaci van. Da ga oamari. Da ga ne gleda. Ali ona
nije uinila nita od toga.
- Ah, Jean - suosjeajno je apnula Catherine. - Jean.
Ponovo.

60

Slatko je bilo uti vlastito ime.


Pogledali su se, primijetio je treperenje u njezinu pogledu, osjetio je
da se sam smekao, pustio ju u sebe, prodrijeti - da, prodrli su jedno u
drugo svojim pogledima i neizgovorenim rijeima.
Dva mala amca na moru, koji misle da sami plutaju nakon to su
izgubili sidra, ali sada...
Ovla ga je pomilovala po obrazu.
Njeno da ga je pogodila poput pljuske, prekrasne, bajne pljuske.
Jo! Jo!
Njihove su se gole ruke dotaknule kad je odloila au. Koa.
Dlaice. Toplina.
Nije se znalo tko se vie uplaio - ali to nije bio strah od nepoznatog,
od iznenadne prisnosti, dodira. To su odmah znali. Zaprepstili su se zato
to im je bilo tako ugodno.

61

11.

ean je priao Catherine tako da joj je mogao pomirisati kosu, osjetiti


njezina ramena na svojim grudima. Srce mu je jae zakucalo. Vrlo
polako stavio je ruke na njezina tanka zapea. Uhvatio ih je, njeno, te
pomilovao Catherinine ruke. Palevi i prsti - prsten od topline i koe.
Uzdahnula je, ptiji glas koji je nosio njegovo ime posve sitan. Jean?
- Da, Catherine.
Jean Perdu osjetio je drhtaje koji su izvirali iz njezina tijela. Dolazili
su iz sredine ispod njezina pupka, drhtanje i kotrljanje. To se irilo poput
valovita kruga. Zagrlio ju je s lea, drao ju je.
Tijelo joj je podrhtavalo, odajui tajnu da je dugo, vrlo dugo bila
netaknuta. Bila je pupoljak, zatvoren u okotaloj ahuri.
Tako usamljena. Tako sama.
Catherine se lagano naslonila na njega. Njezina kratka kosa lijepo je
mirisala.
Jean Perdu dodirivao ju je jo njenije, milovao je samo vrhove
dlaica, samo zrak iznad njezinih golih ruku.
To je tako lijepo.
Jo, preklinjalo je Catherinino tijelo, oh, molim te, jo, prolo je
toliko mnogo vremena, edna sam. I, molim te, ne tako jako, to je previe,
previe. Ne mogu to izdrati! Tako mi je nedostajalo. Izdrala sam do
sada, bila sam tako okrutna prema sebi - ali sada, lomim se, rasipam se
poput pijeska, nestajem, pomozi mi, nastavi.

62

Mogu li i ja uti njezine osjeaje?


Ono to je dolazilo iz njezinih usta, bile su samo inaice njegova
imena. Jean, Jean! Jean?
Catherine se naslonila na njega i prepustila se njegovim rukama.
Vruina mu je strujala kroz prste. Osjeao se kao da je ruka i ud i osjeaj
i tijelo i dua i mukarac i svaki mii istodobno, koncentriran u vrhu
svakog prsta.
Dodirivao je samo ono do ega je mogao doi na goloj koi, ne
podiui joj haljinu. Njezine vrste i preplanule ruke, do ruba rukava;
stalno ih je dirao, oblikujui ih dlanovima. Milovao joj je vrat, njean i
mekan, njezine zanosne, hipnotizirajue kljune kosti. To je inio
vrhovima prstiju, vrhom palca, slijedio je obrise miia, tvrde i meke, sve
s vrhom palca.
Koa joj je postajala sve toplija. Osjetio je kako joj se miii napinju,
osjetio je kako Catherinino tijelo postaje ivlje, podatnije, meke i
toplije. Gust i teak cvijet koji izbija iz pupa. Kraljica noi. Izgovorio je
njezino ime.
- Catherine.
Odavna zaboravljeni osjeaji razbili su u njem oklop vremena. Perdu
je osjetio neto u trbuhu. Njegove ruke vie nisu osjeale samo ono to
su inile Catherini nego i kako njezina koa odgovara i kako njezino
tijelo sada miluje njegove ruke. Njezino je tijelo ljubilo njegove dlanove,
vrhove njegovih prstiju.
Kako ona to radi? to radi sa mnom?
Moe li ju nositi i poloiti ju onamo gdje joj se drhtava koljena ele
odmoriti? Gdje eli istraiti njezinu kou na listovima, ispod koljena?
Moe li iz nje izmamiti i neke druge melodije?
Htio ju je vidjeti kako lei pred njim, otvorenih oiju, svoj pogled u
njezinu; htio je prstima dodirnuti njezine usne, njezino lice. Htio je da
cijelo njezino tijelo ljubi njegove ruke, svaki dio njezina tijela.
Catherine se okrenula, sive oi kao olujno nebo, irom otvorene,
divlje, ponesene.
Podigao ju je. Pripila se uza nj. Odnio ju je u spavau sobu, njeno ju

63

njiui. Njezina odaja bila je zrcalo njegova ivota. Madrac na podu,


vjealica za odjeu u kutu, knjige, svjetiljka - i gramofon.
U visokom prozoru ugledao je svoj odraz, obris bez lica. Ali
uspravan. Snaan. U naruju ene - takve ene.
Jean Perdu imao je osjeaj kao da mu je neto otpalo s tijela.
Otpornost prema osjeajima. Sljepoa o samom sebi.
elja da bude nevidljiv.
Ja sam mukarac... opet sam mukarac.
Poloio je Catherinu na jednostavan leaj, na ravnu, bijelu plahtu.
Ona je leala skupljenih nogu i ruku ispruenih uz tijelo. Legao je pokraj
nje, promatrao je kako die, kako joj tijelo podrhtava na nekim mjestima,
kao slabi potresi ispod koe.
Moda ondje, na udubini vrata. Izmeu grudi i brade, ispod grla.
Nagnuo se naprijed i stavio usne na uzdrhtalo mjesto.
Opet ptiji glas.
- Jean...
Njezino bilo. Kucanje njezina srca. Njezina toplina.
Osjetio je kako Catherine ulazi u njega kroz njegove usne. Njezin
miris. Kako se iri.
Vruina njezina tijela prenosila se na njega.
A onda - oh, umrijet u - ona ga je dodirnula.
Prsti na tkanini. Ruke na koi.
Slijedei kravatu, gurnula mu je ruku pod koulju.
Kad mu je dodirnula kou, probudio mu se nekakav star osjeaj na
koi. Proirio se, oblikovao monsieura Perdua iznutra, rastao, rastao,
ulazio u svaku nit tkiva i stanicu sve dok nije doao do grla i ostavio ga
bez daha.
udnja. Kakva pouda. I vie od toga...
Ali kako ne bi otkrio koliko je ushien i kako ne bi obeshrabrio
Catherine svojom pretjeranom mirnoom, prisilio se da polako, to lake
izdahne.
Ljubav.
Rije je navirala u njem kao i sjeanje na taj osjeaj; osjetio je kako

64

mu suze nadiru u oi. Ona mi tako nedostaje.


I iz Catherinina oka pobjegla je jedna suza - je li plakala zbog sebe?
Ili zbog njega?
Izvukla je ruku iz njegove koulje, zatim je otkopala puceta i skinula
mu kravatu. Pridigao se da joj olaka, nagnuo se nad nju.
Ona ga je tada uhvatila za vrat. Nije ga pritisnula. Nije ga vukla.
Malo je otvorila usne. Govorile su: Poljubi me.
Prstima je preao preko ruba Catherininih usana, pipajui mjesta
razliite mekoe.
Bilo bi jednostavno nastaviti.
Jednim pokretom prema dolje premostiti posljednju razdaljinu.
Poljubiti Catherine. Igra jezika, novost pretvoriti u prisnost, znatielju u
poudu, sreu...
Sram? Nesrea? Uzbuenje?
Ui joj pod haljinu, polako ju razodjenuti, prvo donje rublje, zatim
haljinu, da, to e uiniti. eli znati da je gola ispod haljine. Ali nije to
uinio.
Prvi put otkako su se dodirnuli, Catherine je zamirila. U tom
trenutku, kad je rastvorila usta, sklopila je oi.
Iskljuila je Perdua. Vie nije mogao vidjeti to ona zapravo eli.
Osjetio je da se neto dogaa s Catherinom. Izgleda da ju je boljelo.
Sjeanje na ono kako je bilo kad ju je ljubio njezin suprug? (I nije li
to bilo uasno odavno? I nije li tada ve imao tu djevojku? I nije li tada
ve rekao neke stvari, rune stvari poput: Gadi mi se kad si bolesna. ili
Kad mukarac vie ne eli enu u svojoj spavaoj sobi, onda je i ena
kriva za to?) Je li se njezino tijelo sjealo toga kako je bilo zanemareno,
bez njenosti, bez masae, bez istraivanja? Sjeanje na nain na koji ju
je suprug uzimao (nikada tako da joj je bilo dovoljno; ne smije ju
razmaziti, govorio je, razmaene ene vie ne vole, a osim toga, to bi ona
jo htjela, ionako je bilo ve kasno). Sjeanje na noi u kojima je
sumnjala u to da e ikada ponovno biti ena, da e ju netko dodirivati,
smatrati ju lijepom i da e biti sama s mukarcem iza zakljuanih vrata?
Catherinini demoni bili su tu, a i svoje su doveli na zabavu.

65

- Mi vie nismo sami, Catherine.


Catherine je otvorila oi. Oluja u njima pretvorila se iz srebrna sjaja
u blijedu sliku predaje.
Kimnula je. Oi su joj se napunile suzama.
- Da. Ah, Jean. Idiot je doao ba u trenutku kad sam pomislila:
Napokon. Napokon me mukarac dodiruje onako kao to sam uvijek
eljela. Ne onako kao... kao idiot.
Okrenula se na stranu, dalje od Jeana.
ak i moje staro ja. Glupa, mala, ponizna Cati. Koja je u sebi traila
krivnju uvijek kad joj je suprug bio onako odvratan ili kad bi ju majka
danima zanemarivala. Ipak sam previdjela neto... propustila... nisam bila
dovoljno tiha. Nisam bila dovoljno sretna. Nisam dovoljno voljela njega i
nju, inae ne bi bili takvi...
Catherine je plakala.
Prvo je plakala tiho, a onda, kad ju je umotao u pokriva i vre
zagrlio, njeno joj stavivi ruku pod glavu, poela je glasnije jecati.
Slamalo mu se srce.
Osjetio je kako ona u njegovim rukama koraa dolinama iznad kojih
je u mislima letjela ve tisuu puta. Strahujui da e pasti, izgubiti
kontrolu, utopiti se u boli - ali to je inila sada.
Pala je. Catherine je dotaknula dno, svladana jadom, tugom i
ponienjem.
- Vie nemam prijatelja...rekao je, oni ele samo uivati u njegovu
sjaju. Njegovu. Nije mogao zamisliti da ih ja zanimam. Rekao je, trebam
te, a uope me nije trebao, nije me htio... Htio je imati umjetnost samo za
sebe... ja sam. svoju napustila za njegovu ljubav, ali njemu to nije bilo
dovoljno. Jesam li trebala umrijeti kako bih mu dokazala da mi je bio
sve? I da je bio vie od onoga to u ja ikad biti?
A onda, za kraj, Catherine je rekla apui: - Dvadeset godina, Jean.
Dvadeset godina nisam ivjela... Pljunula sam na vlastiti ivot i dopustila
da i drugi pljuju po njem.
Poslije je poela mirnije disati.
Zatim je zaspala.

66

Njezino tijelo postalo je meko u Perduovu naruju.


Dakle, i ona. Dvadeset godina. Oito ima vie naina da si pokvari
ivot.
Monsieur Perdu znao je da je sada on na redu.
Sada e on morati dotaknuti dno.
U dnevnoj sobi, na njegovu starom, bijelom kuhinjskom stolu nalazilo
se Manonino pismo. Na nekakav tuan nain tjeilo ga je to nije jedini
rasipao svoje vrijeme.
Nakratko se pitao to bi bilo da Catherine nije upoznala Le P.-a, nego
njega.
Malo se due pitao je li spreman za pismo.
Naravno da nije.
Slomio je peat, pomirisao papir, mirisao ga je dugo. Sklopio je oi i
na trenutak spustio glavu.
Zatim je monsieur Perdu sjeo na uredsku stolicu i poeo itati
Manonino pismo staro dvadeset jednu godinu.

67

12.
Bonnieux, 30. kolovoza 1992. godine
Pisala sam ti ve tisuu puta, Jean, i svaki sam put morala poeti
istom rijeju jer je ona najistinitija od svega: Voljeni. Voljeni Jean,
moj ljubljeni, daleki Jean.
Napravila sam glupost. Nisam ti rekla zato sam te napustila. I sada
mi je zao zbog toga to sam otila i to ti nisam rekla zato. Molim te,
itaj dalje, nemoj me spaliti - nisam te napustila zato to nisam htjela
ostati s tobom.
Htjela sam. Mnogo vie od ovoga to se sada dogaa sa mnom.
Jean, umrijet u, vrlo brzo, kau do Boia. Kad sam otila, eljela sam
da me mrzi.
Vidim kako odmahuje glavom, mon amour. No htjela sam uiniti
ono to sam smatrala ispravnim. Ne kau li: ini ono to je dobro za
drugoga? Mislila sam da e biti dobro ako me zaboravi u bijesu. Ako
ne tuguje. Ako ne bude zabrinut, ako ne zna za smrt. Rez, bijes,
gotovo - idemo dalje.
No prevarila sam se. Ne moe ovako, jo ti moram rei to se
dogodilo meni, tebi, nama. Lijepo je i strano istodobno, preveliko je za
ovo malo pismo. Ako si tu, razgovarat emo o svem. To je, dakle, ono
to te molim, Jean: Doi k meni. Tako se bojim smrti. Ali priekat u
dok ne doe. Volim te. Manon.
P. S. Ako ne eli doi, jer nema dovoljno ljubavi prema meni,

68

prihvatit u to. Ne duguje mi nita. Ni suosjeanje. P. P. S. Lijenici mi


vise ne doputaju da putujem. Luc te oekuje.
*
Monsieur Perdu sjedio je u mraku i osjeao se kao da ga je netko
isprebijao.
Gr u prsima.
To nije mogue?
Uvijek kad bi trepnuo, vidio je sebe. Ali onakvog kakav je bio prije
dvadeset jednu godinu. Kako sjedi za stolom, kao skamenjen, i ne eli
otvoriti pismo.
Nemogue.
Nije mogla...?
Dva ga je puta izdala. Bio je siguran u to. Na tom je zakljuku
izgradio svoj ivot. Osjetio je muninu.
Sada je morao otkriti da je on bio taj koji ju je izdao. Manon je
uzaludno ekala da doe k njoj, dok je ona... Ne. Molim, molim - ne. Sve
je uinio pogreno.
Pismo, P. S. - sigurno joj se inilo da njegovi osjeaji nisu bili
dovoljno jaki. Kao da Jean Perdu nikad nije dovoljno volio Manon da bi
joj mogao ispuniti tu divlju elju - njezinu posljednju, duboku, strasnu.
Shvativi to, neizmjerno se posramio.
Vidio ju je pred sobom, satima i satima u tjednima nakon pisma.
Kako eka da se pred njezinom kuom zaustavi automobil i da Jean
pokuca na njezina vrata.
Ljeto je prolo, jesen je prekrila mrazom opalo lie, zima je ogolila
drvee.
Ali on nije doao.
Lice je prekrio rukama, najradije bi udario sam sebe. A sada je
prekasno.
Monsieur Perdu drhtavim je prstima preklopio krhko pismo, koje je
nekim udom i dalje mirisalo po njoj, i gurnuo ga natrag u omotnicu.
Zatim je ogorenom usredotoenou zakopao koulju i potraio cipele.
69

Zagladio je kosu gledajui se u tamno prozorsko okno.


Skoi, odvratni idiote. To bi bilo rjeenje.
Kad je podigao glavu, ugledao je Catherinu na vratima.
- Ona me... - poeo je, pokazujui na pismo. - Ja sam ju... - Nije
naao rijei. - A sve je bilo drukije.
Kako je samo glasila rije za to?
- Volio? - upitala je Catherine nakon nekog vremena. Kimnuo je.
Tono.
- Ali to je dobro.
- Prekasno je - rekao je. Sve je uniteno. Ja sam uniten.
- Ona me sigurno... Kai ve jednom.
-... napustila iz ljubavi. Da, iz ljubavi. Napustila.
- Hoete li se ponovno vidjeti? - upitala je Catherine.
- Ne. Ona je mrtva. Manon je ve dugo mrtva.
Zatvorio je oi kako ne bi gledao Catherinu, kako ne bi vidio koliko
ju je povrijedio.
- A ja sam ju volio. Tako mnogo da sam prestao ivjeti kad je otila.
Umrla je, a ja sam mislio samo na to kako je bila zla prema meni. Bio
sam glup ovjek. I, Catherine, oprosti mi, jo sam glup. Ne mogu ak ni
govoriti o tom. Moram otii prije nego te jo vie povrijedim, u redu?
Naravno, moe ii. I ti mi ne ini nita naao. ivot je takav, a ni mi
nemamo vie etrnaest godina. ovjek postaje udan kad nema vie
nikoga koga bi mogao voljeti. A u svakom novom osjeaju onaj stari
pliva neko vrijeme na valu. Takvi smo mi ljudi govorila je Catherine
aptom, mirno i promiljeno.
Pogledala je kuhinjski stol, okida svega to se dogodilo.
- Voljela bih da me moj suprug napustio iz ljubavi. To je najljepi
nain na koji moe biti ostavljen.
Perdu je ukoeno priao Catherini i nespretno ju zagrlio; osjeao se
strano udno.

70

13.

ainio je stotinu sklekova dok je voda krkala u kuhalu. Nakon


prvoga gutljaja kave natjerao se napraviti dvjesto trbunjaka, sve
dok mu nisu zadrhtali miii.
Tuirao se hladnom i vruom vodom, obrijao se i pritom se nekoliko
puta duboko porezao. ekao je da prestane krvariti, izglaao je bijelu
koulju i povezao kravatu. Stavio je u dep nekoliko novanica i
prebacio sako preko ruke.
Izlazei iz stana, nije ni pogledao Catherinina vrata. Tijelo mu je silno
udjelo za njezinim zagrljajem.
A onda? Ja u se tjeiti, ona e se tjeiti, na kraju emo biti kao dva
iskoritena rupia.
Pokupio je narudbe za knjige, koje su mu susjedi zataknuli u
potanski sandui; pozdravio je Thierryja, koji je sa stolova brisao
vlagu nakupljenu preko noi.
Jeo je omlet sa sirom, nesvjesno, bez teka, jer se silno usredotoio na
itanje jutarnjih novina.
- I? - upitao je Thierry. Stavio je ruku na Perduovo rame.
Taj pokret bio je tako lagan, tako prijateljski - a monsieur Perdu
morao se suzdrati da ne protrese Thierryja.
Kako je umrla? Od ega? Je li ju boljelo, je li me zvala? Je li svaki
dan gledala u vrata? Zato sam bio tako ponosan?
Zato se to moralo dogoditi ba na taj nain? Koju sam kaznu
zasluio.. bih li se trebao ubiti? Jedanput u ivotu postupiti ispravno?

71

Perdu je itao knjievne kritike. itao ih je pomno, manino


usredotoen, odluan ne propustiti ni jednu rije, ni jedno miljenje, ni
jedan podatak. Podcrtavao je, pisao komentare i zaboravljao to je
proitao. itao je iznova.
Nije ni podigao glavu kad je Thierry rekao: - Ovaj automobil, ovdje.
Tu stoji ve pola noi. Spavaju li ljudi u njem? Jesu li to opet neki koji
su doli zbog onog spisatelja? - Zbog Maxa Jordana? - upitao je Perdu.
Neka taj deko ne napravi nikakvu glupost.
Kad je Thierry priao automobilu, ovaj je brzo odjurio.
Kad je ula smrt, uplaila se. I eljela je da ju ja zatitim. Ali ja
nisam bio tu. alio sam samoga sebe.
Perdu je osjetio muninu.
Manon. Njezine ruke.
Njezino pismo, njezin miris, njezin rukopis - sve je to bilo ivo. Tako
mi nedostaje.
Mrzim sebe. Mrzim nju!
Zato je dopustila da umre? To je sigurno nesporazum, ona je
vjerojatno jo iva, negdje.
Odjurio je u zahod i povratio.
*
To nije bio miran nedjeljni dan.
Pomeo je mosti, knjige, koje nije htio prodati proteklih dana, vratio
je na njihova mjesta. Poslagao ih tono u milimetar. Stavio je novu rolu
papira u blagajnu, nije znao to bi s rukama.
Ako preivim ovaj dan, preivjet u i sve dane koji su mi ostali.
Posluio je jednog Talijana. - Nedavno sam vidio jednu knjigu s
gavranom u naoalama na naslovnici. Je li to ve prevedeno?
Fotografirao se s parom turista, primio narudbu za djela iz Sirije, u
kojima se kritizira islam, jednoj panjolki prodao arape za proirene
vene, napunio Kafkin i Lindgrenicin tanjuri. Dok su se make motale po
brodu, Perdu je listao katalog uredskog materijala, u kojem se nisu nudili
samo podmetai s najpoznatijim priama od est rijei od Hemingwaya i
72

Murakamija nego i posudice za sol, papar i druge zaine. U obliku glava.


Schiller, Goethe, Colette, Balzac i Virginia Woolf - kroz razdjeljak u
njihovoj kosi mogli ste posuti hranu solju, paprom ili eerom. emu sve
to?
- Pravi non-book bestseller: najnovije oznake za itanje u svakoj
knjiari. Ekskluzivna ponuda: Hesseove Stube - kultni podupira za
knjige na odjelu poezije!
Perdu je pogledao u stranu.
Znate li to? Dosta je. Moete me... s vaim posipaima u obliku
Goethea. Moete me... s vaim krimiima na toaletnom papiru. I
Hesseove Stube - svaki poetak krije neku aroliju - kao ukras za
regal, molim vas lijepo! Dosta je!
Knjiar je gledao Seinu kroz prozor. Kako voda svjetluca, kako se
nebo zaobljuje.
Zapravo draesna.
Je li se Manon ljutila na mene pa me zato napustila na takav nain?
Zato to sam takav kakav jesam pa nije bilo drugog izbora?
Razgovarati sa mnom, na primjer. Jednostavno rei to se dogaa s
njom. Moliti me za pomo. Rei mi istinu.
- Zar ja nisam ovjek za to? Kakav sam ja uope ovjek? - rekao je
glasno.
Jean Perdu zatvorio je katalog, smotao ga i stavio u stranji dep
svojih sivih hlaa.
Bilo je kao da je dvadeset jedna godina njegova ivota vodila ba
prema ovome. Prema ovoj minuti u kojoj je shvatio to treba initi. to je
odavno trebao uiniti, i bez Manonina pisma.
Monsieur Perdu otvorio je svoju besprijekorno ureenu kutiju s
alatom u strojarnici, izvadio je odvija na bateriju, stavio ga u dep
koulje i izaao na mosti. Ondje je stavio katalog na metalnu dasku,
kleknuo na aren lakiran papir, spojio dralo s odvijaem i poeo odvijati
velike vijke, kojima je mosti bio privren za mol. Jedan za drugim.
Na kraju je odvojio i crijevo za dovod svjee vode iz spremnika u
luci, izvukao utikae iz produnoga kabla i odvezao uad kojima je

73

Knjievna ljekarna ve dva desetljea bila privezana za obalu.


Perdu je nekoliko puta snano udario nogom u mosti kako bi se
napokon odvojio od podloge. Podigao je dasku, gurnuo ju u hodnik
plovee knjiare, uskoio za njom i zatvorio vrata.
Perdu je otiao na krmu, poslao misao u Rue Montagnard -Catherine,
oprosti mi i stavio klju u bravicu.
A onda, nakon deset sekunda, koje je Perdu odbrojio s velikim
zadovoljstvom, okrenuo je klju.
Motor je poeo raditi bez oklijevanja.
- Monsieur Perdu! Monsieur Perdu! Halo! ekajte! Pogledao je preko
ramena.
Jordan? Da, to je bio Jordan! Osim titnika za ui imao je na sebi i
sunane naoale, koje je Perdu prepoznao kao one od madame Bomme,
svjetlucav model kakav nosi kuna muha iz Pelice Maje.
Jordan je potrao prema ploveoj knjiari, sa zelenom mornarskom
vreom preko ramena, koja je uzbueno poskakivala pri svakom koraku,
i raznim torbama koje su mu se njihale u ruci. Za njim je tralo dvoje
mladih s fotografskim aparatima.
- Kamo idete? - u strahu je povikao Jordan. - to dalje odavde! uzvratio mu je Perdu.
- Sjajno, i ja elim onamo!
Jordan je bacio svoje stvari na palubu kad je drhtava i zanjihana Lulu
bila ve jedan metar udaljena od obale. Pola stvari palo je u vodu,
izmeu ostalog i Jordanova vreica s mobitelom i novanikom.
Motor je brujao, dizelsko gorivo pretvaralo se u crn dimni oblak.
Rijeka je ve dopola bila prekrivena modrom parom. Perdu je vidio
lukog zapovjednika koji je psujui krenuo prema njima.
Povukao je ruicu na punom snagom.
Spisatelj je uzeo zalet.
- Ne! - povikao je Perdu. - Monsieur Jordan! Ne, to ne dolazi u obzir!
Ja vas moram... Max Jordan skoio je.

74

14.

amoliti! Jean Perdu gledao je kako Max Jordan ustaje, trljajui


koljena, te pogledom prati pola svojih izgubljenih stvari koje su se
jo nekoliko trenutaka vrtjele na povrini vode, a onda potonule. Zatim
je, s osmijehom od uha do uha, doao do kormila. Naravno, na uima je
imao titnike.
- Dobar dan - sretno je rekao progonjen autor. - I vi putujete ovim
brodom?
Perdu je zakolutao oima. Poslije e oitati bukvicu Maxu Jordanu, a
zatim e ga uljudno baciti s broda. Sada je morao biti usredotoen. to
mu se sve nije nalo na putu! Izletniki brodovi, teretni amci, amci za
stanovanje, ptice, muhe, pjena... Kako je ono bilo, tko ima prednost, i
kojom brzinom uope smije... I to znae oni uti rombovi uz prolaze
ispod mostova?
Max ga je i dalje gledao kao da neto eka.
- Jordane, pazite na make i na knjige. I skuhajte nam kavu. Ja u se
dotle truditi da nikoga ne ubijem.
- to? Koga elite ubiti? Make? - upitao je spisatelj, nita ne
shvaajui.
- Maknite to - Perdu je pokazao na Jordanove titnike za ui - i
skuhajte nam kavu.
Kad je Max Jordan malo poslije stavio limenu alicu jake kave
pokraj kormila veliine automobilske gume, Perdu se ve bio priviknuo
na vibriranje i plovidbu protiv struje. Prolo je mnogo vremena otkako je

75

upravljao amcem. Sama ta njuka, koju je gurao pred sobom! Dugaka


kao tri prikolice za kamion! A sve je bilo tako diskretno - plovea
knjiara neujno je klizila po vodi.
Bio je uplaen i sretan istodobno. elio je pjevati i vritati. Grevito
je stisnuo kormilo. Bilo je ludo to to je uinio, bilo je aavo, bilo je...
fan-tas-ti-no!
- Gdje ste nauio voziti teret i sve to? - upitao je spisatelj i sa
strahopotovanjem pokazao na navigacijske instrumente.
- Pokazao mi je moj otac. Tada sam imao dvanaest godina. Sa
esnaest sam poloio ispit za rijenu plovidbu jer sam mislio da u
jednog dana prevoziti ugljen na sjever.
I postati velik, miran mukarac koji se nikad nee morati truditi da
postane sretan. Moj Boe, kako ivot brzo prolazi!
- Stvarno? Meni moj otac nije pokazao ni kako se izrauju brodovi od
papira.
Pariz je klizio pokraj njih kao na filmskoj vrpci. Pont Neuf, Notre
Dame, luka Arsenal.
- To je bio pravi bondovski bijeg. elite li mlijeko i eer, mister
Bond? - upitao je Jordan. - I zato ste to uope uinili?
- to? I bez eera, Moneypenny.
- Preokrenuli svoj ivot. Pobjegli. Postali Huckleberry Finn na rijeci,
Ford Prefect...
- Zbog jedne ene.
- Zbog ene? Mislio sam da nemate nita sa enama.
- Uglavnom nemam. Samo s jednom. Ali s njom je posebno. elim k
njoj.
- Aha. Izvrsno. Zato niste ili autobusom?
- Mislite li da samo u knjigama ljudi ine ludosti?
- Ne. Upravo mislim na to kako ne znam plivati i kako ste vi
posljednji put upravljali ovakvim udovitem jo dok ste nosili kratke
hlae. I mislim kako ste pet limenki maje hrane poslagali po abecedi.
Vjerojatno ste ludi. Gospode Boe! Vi ste nekad imali dvanaest godina?
Bili ste pravi mali djeak. Neshvatljivo! Djelujete kao da ste oduvijek

76

bili tako... - Tako?


- Tako odrasli. Tako... pribrani. Potpuno suvereni. Kad bi taj samo
znao kakav sam ja diletant.
- Ne bih stigao ni do eljeznikog kolodvora. Putem bih imao previe
vremena za razmiljanje, monsieur Jordan. I pronaao bih razloge zato
nije dobro da otputujem. Tada to ne bih uinio. Tada bih stajao ondje
gore.
Perdu je pokazao na jedan most s kojeg su im mahale djevojke na
biciklima. - Ostao bih ondje gdje sam uvijek bio. Ne bih se pokrenuo iz
ivota na koji sam navikao. On je, dodue, usran, ali je siguran.
- Upravo ste rekli usran. - Da, i?
- Super, sad vie nisam toliko zabrinut zbog abecede u vaem
hladnjaku.
Perdu je uzeo kavu. Koliko bi tek Max Jordan bio zabrinut kad bi
znao da je ena, zbog koje je Jean Perdu tako naprasito odvezao uad,
mrtva ve dvadeset jednu godinu? Perdu je zamiljao kako e to rei
Jordanu. Odmah, Samo kad bi znao kako.
- A vi? - upitao je. - to je vas dovelo ovamo. Monsieur?
- Ja elim... potraiti priu - objasnio je Jordan, zamuckujui. - Jer u
meni... nema vie niega. Ne elim se vratiti kui dok ju ne naem.
Zapravo, doao sam na mol samo da se pozdravim, a onda ste vi
isplovili... Mogu li ploviti s vama, molim vas? Mogu li?
Pogledao je Perdua oima punim nade da je ovaj za poetak odgodio
plan da Maxa Jordana u prvoj veoj luci iskrca i poeli mu sreu.
Pred njim je bio svijet, iza njega nevoljen ivot, odjednom se osjeao
kao djeak kakav je nekad doista bio. Iako Max Jordan iz svoje
mladalake perspektive nije mogao vjerovati u to.
Na primjer, osjeao se kao da ima dvanaest godina. Kad gotovo nikad
nije bio sam, ali je volio biti sam, ili s Vijayom, mravim djeakom iz
indijske matematike obitelji. Dok je bio jo takvo dijete da je svoje
none snove smatrao drugim, stvarnim svijetom i mjestom iskuenja. Da,
neko je vjerovao da u snovima postoje zadaci koje mora rijeiti da bi se
u stvarnom ivotu podigao na vii stupanj.

77

- Pronai put iz labirinta! Naui letjeti! Pobijedi psa iz pakla! Kad se


probudi, tvoja e se elja ostvariti.
U ono vrijeme vjerovao je u snagu svojih elja. Naravno, uz odricanje
od neeg dragog ili vanog.
- Neka za dorukom moji roditelji ponovno pogledaju jedno drugo!
Za to u dati oko, lijevo. Desno mi je jo potrebno za upravljanje
teretnjakom.
Da, tako je molio dok je bio djeak i dok jo nije bio ovako... kako
je to Jordan rekao? Tako pribran? Takoer je pisao pisma Bogu i peatio
ih krvlju iz svojega palca. A sada, sa zakanjenjem od nepunih tisuu
godina, stajao je za kormilom golemog broda i ponovno osjetio da doista
ima jo elja.
Perduu se otelo jedno Ha!. Malo se uspravio.
Jordan je vrtio kotai na radiju dok nije pronaao navigaciju VNF
Seine koja je regulirala rijeni promet.
- ... ponovno dajemo obavijest komiarima koji su zadimili luku
Champs-lyses: Lijepi pozdravi od lukoga kapetana, desna je strana
ono gdje je palac lijevo.
- Obraaju li se nama? - upitao je Jordan.
- Ah, nije nas briga - rekao je monsieur Perdu. Pogledali su se i
nacerili.
- Kad ste jo bili djeak, to ste eljeli postati, monsieur... Jordan?
- Djeak? Dakle, jo juer?
Max se vragolasto nasmijeio. Zatim je utihnuo.
- Htio sam postati mukarac kojeg e moj otac shvaati ozbiljno. I
tuma snova, to pak proturjei tomu - dodao je.
Perdu se nakaljao. - Potraite put za Avignon, monsieur. Potraite
nam lijep put kroz kanale prema jugu. Takav koji e nam moda
donijeti... vane snove. Perdu je pokazao na hrpu planova. Na kartama se
nalazila gusta mrea plavih plovnih puteva, kanala, marina i ustava.
Kad ga je Jordan upitno pogledao, Perdu je dodao gas. Pogleda uprta
u vodu, rekao je: - Sanary kae da moramo ploviti prema jugu kako
bismo dobili odgovore na snove. I da se moemo ondje ponovno nai,

78

ako se na putu do tamo izgubimo, posve izgubimo. Zbog ljubavi. Zbog


udnje. Iz straha. Na jugu oslukujemo more kako bismo shvatili da
smijeh i pla zvue jednako i da dua mora katkad plakati da bi bila
sretna...
U grudima mu se probudila ptica i oprezno, udei se to je jo iv,
rairila krila. Htio je van. Htio je slomiti grudi i izvaditi srce, ponijeti ga
na nebo.
- Dolazim - promrmljao je Jean Perdu. - Dolazim, Manon.
Manonin dnevnik putovanja
Na putu u moj ivot, izmeu Avignona i Lyona
30. srpnja 1986. godine
Pravo je udo to nisu svi uli za mnom. Bilo je previe i to to su se
(roditelji, teta enama-ne-trebaju-mukarci - Julija, sestrine
predebela-sam- Daphne i uvijek-sam-tako-umorna- Nicolette) s
njihova timijanskog brijega spustili k nama u dolinu i doli u Avignon da
vide kako u doista ui u brz vlak Marseille-Paris. Ja sam mislila da oni
samo ele ii u pravi grad i u kino i kupiti nekoliko Princeovih ploa.
Luc nije doao. Mislio je da neu otii ako on doe na kolodvor.
Istina, sa stotinu metara mogu vidjeti kako mu je, ve samo po nainu
na koji stoji ili sjedi i kako dri ramena i glavu. On je od glave do pete
Francuz junjak, njegova je dua vatra i vino, nikad nije hladnokrvan,
nita ne moe raditi bez emocija, ni prema emu nije ravnoduan. Kau
da je u Parizu veina ljudi potpuno ravnoduna prema veini stvari.
Stojim na prozoru ekspresnog vlaka i osjeam se mladom i odraslom u
isto vrijeme. Po prvi se put doista opratam od zaviaja. Zapravo ga
vidim prvi put dok se udaljavam od njega kilometar po kilometar. Nebo
natopljeno svjetlou, cvranje cvraka iz stoljetnog drvea, vjetrovi oko
svakog bademova lista. Vruina koja je poput groznice. Zlatni titraji i
iskre u zraku dok sunce zalazi te strma brda i sela na njihovim
79

vrhovima utapa u ruiastu boju i boju meda. I posvuda je zemlja, ne


prestaje rasti prema nama: iz stijena se probijaju rumarin i timijan,
trenje gotovo pucaju od zrelosti, jedre sjemenke lipe miriu po
djevojakom smijehu kad im mladi eteoci dolaze kroz sjenu platana.
Rijeke blistaju poput tirkiznih, tankih niti izmeu strmih stijena, a na
jugu se cakli modro more, modro poput mrlja na koi od crnih maslina,
kad vodite ljubav pod njihovim stablom... Zemilja stalno pritie ljude,
nemilosrdno. Trnje. Stijene. Miris.- Tata kae da je Provansa ljude
nainila od drvea i arenih stijena i izvora ti nazvala ih Francuzima.
Oni su drveni i savitlji-, vi, okamenjeni i snani, govore iz dubina svojih
slojeva i prokuhaju brzo poput vode u loncu na pei.
Ve osjeam kako vruina jenjava, nebo se sputa i gubi kobaltni
sjaj... vidim kako oblici zemlje postaju sve meki i slabiji to smo blie
sjeveru. Hladan, cinian sjever! Moe li ljubiti? Naravno, mama se
boji da bi mi se u Parizu moglo neto dogoditi. Ne vjeruje ba da e me
raznijeti jedna od onakvih bomba Libanonske frakcije, kakve su
eksplodirale u galeriji Lafayette i na Champs-lyses. Boji se da e me
upropastiti kakav mukarac. Ili, sauvaj Boe, ena. Jedna od
intelektualki sa Saint Germaina, koje imaju sve u glavi, ali nita u srcu i
koje bi mi mogle osladiti ivot u hladnim umjetnikim domovima, u
kojima ene na kraju kao i uvijek kreativnoj gospodi ispiru kistove.
Mislim da mamu brine to to bih daleko od Bonnieuxa i njegovih
atlantskih cedrowa, vinove loze Vermentino i ruiastih sumraka mogla
otkriti neto to bi ugrozilo moj budui ivot. Prole sam ju noi ula
kako oajniki plae u ljetnoj kuhinji; boji se za mene. Kau, u Parizu se
svi natjeu, a mukarci zavode ene svojom hladnoom.
Svaka ena eli ukrotiti mukarca i njegov leden oklop pretvoriti u
strast... svaka ena. A osobito one s juga. To kae Daphne, a ja mislim
da govori gluposti. Dijete oito izazivaju halucinacije. Tata je
Provansalac koji potpuno vlada sobom. to oni u gradu imaju ponuditi
osobi kao to si ti? - to su njegove rijei. Volim ga kad ima svojih pet
humamistikih minuta i vidi Provansu kao kolijevku cjelokupne
nacionalne kulture. Tada izgovara svoje okcitanske fraze i divi se tomu

80

to i posljednji uzgajiva maslina i neopran proizvoa rajica jo


govori jezikom umjetnika, filozofa, glazbenika i mlaih, ve etiri
stotine godina. Ne kao Pariani, koji kreativnost i kozmopolitizam
pripisuju samo svojemu obrazovnomu graanstvu... Ah, tata! Platon s
motikom i tako nesnoljiv prema nesnoljivima. Nedostajat e mi zain
njegova mirisa, zain njegovih grudi. I njegov glas, olujna grmljavina
na obzoru.
Znam da e mi nedostajati i visine, plavetnilo, mistral koji mete i
kupa vinograde... Ponijela sam komadi zemlje i sveanj zainskih
trava. Osim toga, koticu nektarine koju sam cuclala, te kameni, koji,
ba kao i Pagnol, stavljam pod jezik kad osjetim e za izvorima svojeg
zaviaja.
Hoe li mi nedostajati Luc? On je uvijek bio tu, nikad mi jo nije
nedostajao. Voljela bih eznuti za njim. Ne poznajem bol o kojoj je
govorila sestrina tako-sam-debela-Daphne znakovito izostavljajui
rijei: To je kao da ti mukarac zabija sidro u grudi, u trbuh, izmeu
nogu; a kad ga nema, onda te lanci vuku i razdiru. Zvualo je jezivo, a
ona se jo i smijala.
Kakav je osjeaj eljeti mukarca na taj nain? I zabijam li i ja te
kuke u njega, ili mukarac lake zaboravlja? Je li Daphne to itala u
jednom od onih stranih romana?
Ja znam sve o mukarcima, ali o mukarcu ne znam nita. Kakav je
mukarac kad je sa enom? Zna li on u dvadesetoj hoe liju voljeti u
ezdesetoj - budui da kad je rije o karijeri, dobro zna kako u
ezdesetoj godini eli razmiljati, postupati i ivjeti? Vratit u se za
godinu dana, Luc i ja vjenat emo se, kao ptice, A onda emo praviti
vino i djecu, iz godine u godinu. Slobodna sam za godinu i za
budunost. Luc nee postavljati pitanja ako doem kui kasno naveer
ili ako, u godinama koje slijede, sama otputujem u Pariz ili na neko
drugo mjesto. To je bio njegov zaruniki dar: slobodan brak. On je
takav.
Tata ga nee razumjeti - sloboda od vjernosti, iz ljubavi? Ni kie
nema dovoljno za cijelu zemlju, rei e; ljubav je kia, mukarac je

81

zemlja. A mi ene, to smo mi? Vi obraujete mukarca, on cvjeta pod


vaim rukama, to je snaga ena.
Jo ne znam elim li Lucov dar kie. On je velik, moda sam ja
premalena za to.
I elim li mu ga uzvratiti? Luc je rekao da nee to traiti i da to nije
nikakav uvjet.
Ja sam ki visokog, snanog stabla.
Moje drvo postaje brod, ali bez sidra, bez zastave, isplovljavam i
traim sjenu i svjetlost; pijem vjetar i zaboravljam sve luke. Osuena na
slobodu, darovanu ili osvojenu, uvijek sama u dvojbi. Oh, moram jo
neto spomenuti prije nego moja unutarnja Ivana Orkanska ponovno
strgne koulju i nastavi izgovarati stihove: doista sam upoznala
mukarca koji me vidio kako plaem i kako piem dnevnik. U odjeljku
vlaka. Vidio je moje suze, a ja sam ih skrivala kao i djetinjast osjeaj
elim to natrag, koji me obuzima im napustim svoju malu dolinu...
Pitao je imam li jaku nostalgiju.
- Mogla bih imati i ljubavne jade? - upitala sam ga.
- Nostalgija je ljubavna bol. Samo mnogo gora.
Visok je za Francuza. Knjiar, zubi su mu bijeli i dobronamjerni, oi
zelene, kao trava. Nekako kao boja cedra ispred moje spavae sobe u
Bonnieuxu. Usta crvena poput groa, kosa gusta i jaka kao granice
rumarina.
On se zove Jean. Upravo obnavlja flamanski teretni amac; eli u
njem saditi knjige, kae. Papirnati amci za duu, to e biti ljekarna,
objanjava, pharmacie littraire, za sve one osjeaje za koje inae nema
lijeka.
Nostalgija, na primjer. Kae da postoje razliite vrste nostalgije.
elja za sigurnou, nostalgija za obitelji, strah od rastanka ili ljubavna
enja.
elja da volimo neto to je dobro: mjesto, osobu, odreen krevet.
On to kae na nain da ne zvui glupo, nego logino. Jean mi je
obeao dati knjige koje e ublaiti moju nostalgiju. To je rekao kao da
govori o kakvom poluarobnom, ali ipak slubenom lijeku. Nalikuje mi

82

na bijeloga gavrana, mudar i snaan, uzdignut iznad stvari. On je poput


ponosne velike ptice koja bdije nad nebom. Ne, nisam dobro rekla: Nije
mi obeao dati knjige - on ne podnosi obeanja. Samo je to predloio.
Mogu vam pomoi. Ako elite vie plakati ili ako elite prestati plakati.
Ili smijati se, kako biste manje plakali: ja u vam pomoi.
Htjela bih ga poljubiti da vidim moe li on osjeati i vjerovati, a ne
samo govoriti i znati.
I koliko visoko moe poletjeti, bijeli gavran, koji vidi sve to je u
meni.

83

15.

ladan sam - rekao je Max. - Imamo li dovoljno svjee vode? upitao je Max. - Ja bih upravljao brodom! - traio je Max.
- Zar nemamo udica na brodu? - zanovijetao je Max.
- Osjeam se nekako sakato bez telefona i kreditnih kartica. Vi ne? uzdisao je Max.
- Ne. Moete istiti amac - odgovorio je Perdu. - To je meditacija u
pokretu.
- istiti? Stvarno? Vidite, eno opet nekoliko vedskih jedriliara rekao je spisatelj. Uvijek plove posred rijeke, kao da su ju oni izmislili.
Englezi su drukiji, doimaju se kao da samo oni pripadaju ovamo, a svi
ostali trebaju im pljeskati s obale i mahati zastavicama. Da, Trafalgar. To
ih jo uvijek ljuti.
Spustio je dalekozor. - Imamo li uope nacionalnu zastavu na
stranjici?
- Na krmi, Max. Stranjica broda zove se krma.
to su dalje odmicali vijugavom Seinom, to se Max vie uzbuivao a Perdu smirivao.
Rijeka je blago i mirno tekla kroz ume i parkove. Na obali su se
redala prostrana gospodarska zemljita s kuama koje su odisale starim
novcem i obiteljskim tajnama.
- U sanduku s alatom potraite zastavu i trokutastu trobojnicu - Perdu
je zapovjedio Jordanu. - I izvadite avle i gumeni eki; to e nam trebati
ako ne pronaemo luku.

84

- Aha. A otkuda ja znam kako se s tim radi?


- Eh... to pie u knjizi o praznicima u amcu za stanovanje.
- A kako se peca?
- To pie u poglavlju Preivljavanje graana u provinciji.
- A gdje stoji posuda za ienje? Takoer u kakvoj knjizi? Max se
poeo smijati te ponovno navukao titnike na ui. Perdu je pred sobom
ugledao skupinu kanuista te snano zatrubio kako bi ih upozorio. Zvuk je
bio dubok, glasan i proao mu je kroz grudi i eludac - izravno pod
pupak i odonud jo nie.
- Oh - apnuo je monsieur Perdu. Ponovno je povukao polugu roga.
To doista mogu izmisliti samo mukarci.
Zvukom i njegovom jekom u sebi ponovno je osjetio Catherininu
kou pod prstima. Kako se koa deltoidnog miia napela gore na
ramenu. Mekana, topla, glatka. I obla. Pomisao da je dodirivao Catherine,
Jeana je na trenutak potpuno pomutila.
Dirati ene, voziti brodove, jednostavno pobjei.
Kao da su se milijarde stanica u njem probudile, pospano treptale,
pruale se, govorile: Hej! To nam nedostaje. Jo, molimo te. Stisni gas!
Desni bok, lijevi bok, oznake plovnog puta razliitih boja, ruke su to
jo znale pa su upravljale tako da plove izmeu njih. A ene su lukave,
one ne suprotstavljaju osjeaj razumu i vole bez granica, da, trbuh je to
znao.
uvajte se vrtloga ispred ustave.
uvajte se ena koje uvijek ele biti slabe. One mukarcima ne
doputaju slabost.
Ali skiper ima posljednju rije. Ili njegova ena.
Ali ponovno uploviti u luku? Pristati s ovim amcem bilo je otprilike
jednako lako kao i iskljuiti none misli.
Ah! Veeras e zaploviti prema nekomu lijepomu, dugakomu,
podatnomu molu, njeno zamahnuti veslom, ako ga nade, i... onda?
Moda bi ipak trebao pristati uz kakav obronak na obali.
Ili jednostavno nastaviti ploviti, do kraja mojeg ivota.
Iz urednog vrta na obali promatrala ga je skupina ena. Jedna od njih

85

mahnula mu je.
Vrlo su rijetko susretali teretne amce ili flamanske teretnjake,
Luluine daleke roake, kojima su upravljali ravnoduni kapetani,
nemarno podignutih nogu, dodirujui samo palcem veliko, lagano
kormilo.
A onda, odjednom, nestalo je civilizacije. Iza Meluna uronili su u
ljetno zelenilo.
A kako je samo mirisalo! Tako isto, tako svjee i isto.
Ali tu je bilo jo neto, posve razliito od Pariza. Nedostajalo je
neto odreeno. Neto na to se Perdu tako jako navikao, da mu je
nedostatak toga izazivao vrtoglavicu i zujanje u uhu.
Kad je shvatio to je to bilo, osjetio je golemo olakanje.
Nedostajala je buka automobila, tutnjava podzemne eljeznice,
zujanje klimaureaja. Zvukovi milijuna strojeva i pogona i dizala i
pokretnih stepenica. Nedostajali su zvuni znakovi da teretna vozila voze
unatrag, zvukovi konica i potpetica na ljunku ili kamenu. Glasno
putanje glazbe divljaka dvije kue dalje, udaranje skateboardova,
drndanje motocikala.
Bio je to nedjeljni mir, koji je Perdu prvi put istinski osjetio kad je
otac njega i majku vodio sa sobom k roacima u Bretanju. Ondje, izmeu
Pont Avena i Kedruca, doivljavao je tiinu kao pravi ivot koji se u
Finistreu, na kraju svijeta, skrivao od stanovnika grada. Pariz mu je
nalikovao na golem stroj, koji uz veliku buku proizvodi svijet mate
svojim graanima. Uspavljuje ih mirisima nainjenim u laboratoriju, koji
oponaaju prirodu, uljuljkuje ih zvukovima, umjetnim svjetlom i lanim
kisikom. Kao kod E. M. Forstera, kojeg je volio kao djeak. Kad njegov
knjievni stroj jednoga dana prestane raditi, umrijet e ljudi koji su do
tada razgovarali samo putem raunala, umrijet e od iznenadne tiine,
istog sunca i snage vlastitih, neproienih osjeta. Umiru od previe
ivota.
Perdu se sada osjeao ba tako: preplavljen prejakim osjetima kakve
u gradu nije nikad imao.
Kako su ga boljela plua kad bi duboko disao! Kako su mu ui

86

pucketale u ovoj nespoznatoj slobodi mira! Kako su mu se oi odmarale


zato to gledaju ive oblike.
Miris rijeke, svilen zrak, visina iznad glave. Taj mir i tu irinu
posljednji je put osjetio kad je jahao s Manon kroz Camargue, u kasno,
pastelno plavo ljeto. Dani su jo bili svijetli i vrui poput ploe na pei.
Ali nou su slamke na livadama, ume uz movarna jezera ve lizale
rosu. Zrak je bio proet mirisom jeseni, solju iz solana. Mirisalo je po
logorskim vatrama Roma i Sinta, koji su ivjeli u svojim ljetnim
nastambama, skrivenih meu panjacima goveda, naseobina plamenaca i
starih, zaboravljenih vonih nasada.
Jeani Manon jahali su dva vitka, postojana bijela konja izmeu
usamljenih jezera i krivudavih malih cesta koje su zavravale u umi, sve
do zaboravljenih plaa. Samo ti konji, roeni u Camargeu, jedini koji
mogu jesti pod vodom, mogli su nai put u beskrajnu osamu ispranu
vodom.
Tako pusto prostranstvo. Takva tiina.
- Pamti li jo, Jean? Ti i ja, Adam i Eva na kraju svijeta?
Kako je Manonin glas znao biti pun smijeha. okolada koja se topi
od smijeha.
Da, bilo je kao da su otkrili nepoznat svijet na kraju vlastitog, u
posljednjih dvije tisue godina izbjegli pritisak ovjeka i njegove manije
da prirodu pretvori u gradove, ceste i supermarkete.
Nigdje visokog stabla, breuljka, kue. Samo nebo i pod njim vlastita
glava kao granica. Vidjeli su divlje konje koji su prolazili u krdima.
aplje i divlje guske lovile su ribe i zmije, progonile smaragdne gutere.
Osjeale su molitve tisua hodoasnika, koje je Rhone iz izvora pod
ledenjakom donijela u ovu golemu deltu i koji su sada vrludah meu
utilovkom, travom i niskim drveem.
Jutra su bila tako svjea i nevina da su ga ostavila bez rijei od
zahvalnosti to se rodio. Svaki dan plivao je u svjetlu izlazeeg sunca na
Sredozemnom moru, trao je nag i raspjevan po pjeanim, bijelim
plaama i osjeao se sjedinjen sa sobom i s tom prirodnom samoom.
Pun snage.

87

Manon mu se iskreno divila dok je plivao, lovio ribice i pokoju


doista uhvatio. Poeli su odbacivati civilizaciju. Jean je pustio bradu,
Manon je kosa padala preko grudi dok je jahala gola na svojoj
dobroudnoj, razumnoj ivotinji s malim konjskim uima. Oboje su dobili
boju kestena i dok bi se naveer ljubili pokraj pucketave vatre na pijesku
koji je jo bio topao, Jean je uivao u slatko-trpkom okusu njezine koe.
Okusio je sol mora, sol njezina znoja, sol ua u kojem se rijeka
susretala s morem kao s ljubavnikom.
Kad bi se pribliio crnom paperju izmeu njezinih bedara, Jeana je
zapahnuo hipnotiki miris enstvenosti i ivota. Manon je mirisala po
kobili, koja odluno jae prema slobodi. Mirisala je po mjeavini
orijentalnih zaina i slatkoi cvjetova i meda - mirisala je po eni!
Neprestano je aptao njezino ime, uzdisao, obavijao slova njezinim
strasnim uzdasima.
- Jean! Jean!
Tih noi bio je vei mukarac nego ikad prije. Ona mu se potpuno
otvorila, podastirala mu se, njegovim usnama, njegovu biu, njegovu
spolovilu. A u njezinim irom otvorenim oima, koje su zarobile njegov
pogled, uvijek se ogledao Mjesec. Prvo samo srp, zatim pola kolaa, a na
kraju pun, crven krug.
Pola Mjeseeva puta bili su u Camargueu, postali su divljaci, Adam i
Eva u kolibi od rogoza. Bili su bjegunci i istraivai; on ju nikad nije
pitao komu je Manon morala lagati kako bi ondje, na kraju svijeta, mogla
sanjariti s bikovima, plamencima i konjima.
Nou je samo njezin dah natapao tu potpunu tiinu pod zvjezdanim
nebom. Manonino slatko, mirno, duboko disanje.
Ona je bila disanje svijeta.
Tek kad se monsieur Perdu polako oslobodio te slike usnule, diue
Manon na divljem, nepoznatom kraju juga, tako polako kao da puta niz
vodu papirnati amac, primijetio je da je cijelo vrijeme zurio pred sebe
irom otvorenih oiju. I da se moe sjeati svoje voljene, a da se ne
slomi.

88

16.

kinite napokon te vae titnike za ui, Jordane. ujte ovu tiinu.


- Pst! Ne tako glasno! I ne zovite me Jordanom. Bilo bi bolje tla
smislim nekakav pseudonim.
- Aha. A koji?
- Ja sam sada Jean Perdu. Jean Perdu. - Dopustite: Ja sam Jean
Perdu.
- Da, genijalno, zar ne? Hoemo li se tikati?
- Ne. Neemo.
Jordan je gurnuo titnike za ui prema natrag. Zatim je poeo
njukati.
- Ovdje mirie po mrijestu.
- Vi miriete uima?
- to ako padnem u riblja jajaca pa me pojedu nerazvijeni patuljasti
somii?
- Gospodine Jordan, ljudi najee padaju u vodu samo kad su pijani
ili kad piaju preko ograde. Idite u zahod pa ete ostati na ivotu. Osim
toga, patuljasti somii ne jedu ljude.
- Ah, tako? Gdje to pie? Takoer u nekakvoj knjizi? Znate da je ono,
to ljudi piu u knjigama, samo istina koju su upravo spoznali za svojim
pisaim stolom. Mislim da je svijet nekad bio ploa i plutao po svemiru
poput kakvog zaboravljenog pladnja.
Max Jordan protegnuo se. Pritom mu je kruljio eludac, vrlo glasao i
prijekorno. - Trebali bismo nabaviti neto za jelo. - U hladnjaku ete

89

nai...
- ... uglavnom hranu za make. Srca i piletinu, ne, hvala.
- Ne zaboravite limenku bijeloga graha.
Morah su hitno neto kupiti. Ali ime? Perdu nije imao gotovo nita u
blagajni, a Jordanove su kartice plivale u Seini. No u spremnicima e biti
neko vrijeme dovoljno vode za zahod, umivaonik i tu. Imao je i dva
sanduka mineralne vode. Ali to im nee biti dovoljno za dugo putovanje
na jug. Monsieur Perdu uzdahnuo je. Netom se jo osjeao kao gusar, a
sada pak kao kakvo mladune.
- Ja sam bager! - slavodobitno je povikao Jordan nakon to se vratio
iz Luluine utrobe s hrpom svezaka i velikim svitkom ispod ruke. - Ovdje
imamo: knjigu s ispitima iz navigacije, sa svim prometnim znakovima
koje je mogao izmisliti dokoni inovnik Europske unije.
Bacio je svezak prema kormilu. - Osim toga... knjigu o vorovima.
To u ja uzeti. I gledajte ovamo: zastavicu za stranjicu, pardon, za krmu,
te - pozor, gospodo - zastavu!
Ponosno je podigao svitak i iz njega izvukao veliku smotanu zastavu.
Bila je to crno-zlatna ptica rairenih krila. Pogledate li bolje, vidjet
ete stiliziranu knjigu. Hrbat knjige ini tijelo, omot i stranice ine krila.
Papirnata ptica imala je orlovu glavu i povez na oku, kao gusar. Bila je
izvezena na tkanini boje volovske krvi.
- Onda? Je li to naa zastava ili nije?
Jean Perdu osjetio je jaku bol lijevo od prsne kosti. Zgrio se.
- to je sada? - uzbueno je upitao Max Jordan. - Jeste li imali srani
udar? Ako jeste, samo mi nemojte rei da potraim u knjizi kako se
stavlja kateter!
Perdu se morao smijati, iako mu nije bilo do toga.
- Dobro je - rekao je zadihano. - To je samo... iznenaenje. Dajte mi
malo vremena.
Jean je pokuao progutati bol.
Pomilovao je filigranske ubode, tkaninu, kljun ptica-knjige. A onda i
svako oko posebno.
Manon je izvezla tu zastavu za otvaranje plovee knjiare, a

90

istodobno je vezla i provansalski pokriva za udaju. Njezini prsti, njezine


oi klizile su po toj tkanini, toj tkanini...
Manon. Je li to jedino to mi je ostalo od tebe?
- Zato e se zapravo udati za tog vinara?
- Zove se Luc. On je moj najbolji prijatelj.
- Moj je najbolji prijatelj Vijaya, ali se ipak ne mislim oeniti njime.
- Ja volim Luca i bit e mi lijepo s njim u braku. On mi doputa da u
svem ostanem ono to jesam. Bez ikakvih uvjeta.
- Mogla si se udati za mene. To bi takoer bilo lijepo. Manon je
spustila runi rad; orlovo oko bilo je izvezeno tek do pola.
- Ja sam se nala u Lucovu ivotnom planu dok ti jo nisi ni znao da
emo putovati istim vlakom.
- A ne eli da on mijenja plan.
- Ne, Jean. Ne. Sebi to ne elim. Luc bi mi nedostajao. Njegova
bezuvjetnost. elim njega. elim tebe. elim sjever i jug. elim ivot i
sve to on ukljuuje! Odbacujem ili i odluujem se za i. Luc mi daje
svaki i. Bi li ti to mogao, kad bismo bili mu i ena? Kad bi postojao jo
netko, neki drugi Jean, Luc ili dva ili...
- Ja bih te radije imao samo za sebe.
- Ah, Jean. Ono to elim jest sebino. Znam. Mogu te samo zamoliti
da ostane sa mnom. Trebam te da bih preivjela.
- Cijeli ivot, Manon?
- Cijeli ivot, Jean.
- To mi je dovoljno.
U znak prisege iglom je probola kou na palcu i natopila krvlju
orlovo oko.
Ali moda je to bio samo seks.
Toga se on bojao: da joj slui samo za seks.
Kad su spavali, to nikad nije bio samo seks. To je bilo osvajanje
svijeta. To je bila skruena molitva. Prepoznavali su sami sebe, svoje
due, svoja tijela, svoju elju za ivotom, svoj strah od smrti. Bilo je to
slavljenje ivota.
Perdu je sada opet mogao duboko disati.

91

- Da. To je naa zastava, Jordane. Savrena je. Podignite ju na


pramac, neka ju svi vide. Naprijed. A trobojnicu na krmu. Pourite se.
Nakon to se Max naslonio na krmu kako bi provjerio na koje e
elino ue, to se njie na vjetru, staviti nacionalni simbol, a zatim
krenuo kroz knjiaru prema pramcu, Perdu je osjetio vruinu iza oiju.
No znao je da ne moe plakati.
Max je postavio zastavu i poeo ju podizati.
Nakon svakog poteza Perduu se stegnulo srce. Zastava je ponosno
vijorila na vjetru. Ptica-knjiga je letjela.
Oprosti mi, Manon. Oprosti mi.
Bio sam mlad, glup i tat.
- Oh, oh. Dolaze murjaci! - povikao je Max Jordan.

92

17.

olicijski amac pribliavao se velikom brzinom. Perdu je usporio pa


se okretan motorni amac privezao za Luluinu bitvu.
- to mislite, hoemo li dobiti dvokrevetnu eliju? - upitao je Max.
- Moram zatraiti zatitu svjedoka - rekao je Max.
- Je li ih poslala moja nakladnica? - zabrinuto je upitao Max.
- Vi biste doista trebali ii prati prozore ili vjebati vorove promrmljao je Perdu.
Odvaan policajac s pilotskim sunanim naoalama skoio je na brod
i spretno priao upravljakom mostu.
- Bonjour Messieurs, Service de la navigation de la Seine,
Arrondisment Champagne, ju sam brigadir Levec - izrecitirao je. Vidjelo
se koliko uiva u svojem naslovu.
Perdu je gotovo pomislio kako e ga taj brigadir Levec prijaviti zbog
nedoputenog udaljavanja iz njegova ivota.
- Vaa vinjeta Voies-navigables-de-France nije postavljena na
vidljivo mjesto. I pokaite mi propisane sigurnosne prsluke, molim,
hvala.
- Idem prati prozore rekao je Jordan.
Nakon etvrt sata, jedne opomene i rjeenja o novanoj kazni
monsieur Perdu izvadio je novac iz blagajne i iz depa na hlaama i
stavio ga na stol - za pristojbu za plovidbu francuskim vodama, za set
prsluka u neonskim bojama, koji su bili obvezni pri prolazu kroz ustave
na Rhoni, te ovjerenu kopiju odredaba za plovidbu francuskim vodama.

93

Novac nije bio dovoljan.


- Tako - rekao je brigadir Levec. - I to emo sad? Je li to bio izraz
zadovoljstva u njegovim oima?
- Biste li... ah, volite li itati, sluajno? - upitao je Perdu, svjestan da
govori nerazgovijetno jer je zbunjen.
- Naravno. Ja se ne obazirem na one koji mukarce, to rado itaju,
smatraju slabiima i feminiziranim tipovima - odgovorio je rijeni
policajac, te poeo milovati Kafku, koji mu se izmigoljio uzdignuta repa.
- Onda bih vam mogao ponuditi... knjigu ili nekoliko knjiga za razliku
duga?
- Tja. Uzet u ih, za prsluke. Ali to emo s kaznom? I kako mislite
platiti pristojbu za noenje u sidritu? Nisam siguran da su vlasnici
marina posebno... ludi za knjigama.
Brigadir Levec malo je razmiljao. - Idite za Nizozemcima. Oni imaju
nos za te stvari i znaju gdje mogu besplatno noiti.
Dok su prolazili kroz Luluinu utrobu i pokraj polica s knjigama kako
bi Levec mogao izabrati sredstvo plaanja za ostatak duga, brigadir se
obratio Maxu koji je istio prozor pokraj naslonjaa za itanje i
izbjegavao pogledati policajca u oi: - Kaite, niste li vi onaj poznati
spisatelj?
- Ja? Ne. Sigurno nisam. Ja sam... eh - Jordan je brzo pogledao
Perdua - njegov sin i posve obian prodava sportskih arapa.
Perdu ga je zaueno pogledao. Je li to upravo posvojio Jordana?
Levec je uzeo No s hrpe knjiga. Policajac je pomno promatrao
Maxovu sliku na omotu.
- Sigurno?
- Pa dobro. Moda sam to ipak ja.
Levec je podigao ramena, pokazujui da ga shvaa.
- Naravno. Sigurno imate mnogo oboavateljica?
Max je petljao po titnicima za ui koje je stavio oko vrata. - Ne
znam - promrmljao je. - Mogue.
- Dakle, moja biva zarunica voljela je vau knjigu. Stalno mi je
govorila o njoj. Oprostite, mislim na knjigu onog momka kojemu sliite,

94

naravno. Mogli biste mi... napisati njegovo ime.


Max je kimnuo.
- Za Frdrica diktirao je Levec - dragog prijatelja. kripei zubima,
Max je napisao to je policajac poelio.
- Lijepo - rekao je Levec i zadovoljno pogledao Perdua. - Hoe li
onda va sin platiti kaznu?
Jean Perdu kimnuo je. - Naravno. On je dobar momak.
Nakon to je Max izvrnuo depove i izvadio nekoliko malih
novanica i kovanica eura, obojica su ostala bez novia. Levec je
uzdahnuo i uzeo jo nekoliko novih naslova - za kolege - te knjigu
recepata, Kuhanje za samce.
- ekajte - zamolio ga je Perdu. Zatim mu je nakon kraeg traenja u
odjelu Ljubav za budale dao autobiografiju Romania Garyja.
- Zato, molim lijepo?
- Zato ne, dragi brigadiru - blago ga je ispravio Perdu.
- To je knjiga protiv razoaranja time to nas ni jedna ena ne voli
onoliko kao ona to nas je rodila.
Levec je pocrvenio i odjurio s plovee knjiare.
- Hvala - rekao je Max aptom.
Kad se policijski amac otisnuo, Perdu je bio sigurniji nego ikad prije
da romani o bjeguncima i rijenim kockarima zlobno preuuju neto
tako banalno kao to su vinjete i kazne za prsluke za spaavanje.
- Mislite li da e taj uvati tajnu da sam ovdje? - upitao je Jordan kad
se policijski amac udaljio.
- Molim vas, Jordane. to ima tako strano u razgovoru s nekoliko
oboavatelja ili s novinarima?
- Mogli bi pitati to sada radim.
- Da, i? Recite istinu. Da razmiljate, da ste si dali vremena, da
traite priu i da ete im sve rei na vrijeme.
Jordan je gledao kao da nikad nije razmiljao na taj nain.
- Prekjuer sam nazvao oca. On ne ita mnogo, znate. Samo sportske
novine. Priao sam mu o prijevodima, o autorskim naknadama i o tom da
sam prodao gotovo pola milijuna knjiga. Rekao sam mu kako bih mu

95

mogao pomoi, jer njegova mirovina nije velika. Znate li to me pitao


otac?
Monsieur Perdu ekao je. - Namjeravam li napokon raditi neto
normalno. uo je, kae, da sam napisao nekakvu perverznu priu.
Susjedi ga ogovaraju zaslanjajui usta rukom. Znam li uope kakvu sam
mu tetu nainio s tim svojim glupostima.
Max je izgledao neizmjerno povrijeeno i izgubljeno.
Monsieur Perdu osjetio je neobian poriv da ga privue sebi. Prije
nego to je to doista uinio, morao je dva puta pokuati dok nije smislio
kamo e staviti ruke kako bi oprezno privukao Maxa na svoje rame.
Stajali su ukoeni, savijeni u kukovima.
Tada mu je Perdu apnuo pokraj titnika za ui: - Va je otac
malograanin i neznalica.
Max se zaprepateno trgnuo, ali ga je Perdu vrsto drao. Govorio je
tiho kao da mladiu povjerava nekakvu tajnu: - Zasluio je da si umilja
kako ljudi govore o njem. A oni zapravo govore o vama. I pitaju se kako
ovjek poput vaeg oca moe imati tako izvrsnog sina. To je moda
njegovo najbolje postignue.
Max je progutao slinu.
Glas mu je bio visok dok je aptao: - Moja je majka rekla da on ne
misli tako. Samo ne zna pokazati ljubav. I svaki put, kad me grdi ili tue,
zapravo me jako voli.
Sada je Perdu uhvatio svog mladog druga za oba ramena, odluno ga
pogledao u oi i glasno rekao: - Monsieur Jordan. Max.
Vaa je majka lagala jer vas je htjela utjeiti. Loe postupanje
besmisleno je tumaiti kao ljubav. Znate li to je moja majka rekla?
- Ne igraj se sa zaputenom djecom?
- Oh, ne. Ona nikad nije bila zagovornica elite. Rekla je da ene
najee pomau stranim, ravnodunim mukarcima. One lau za te
mukarce. Lau vlastitoj djeci. Zato to su prema njima tako postupali i
njihovi oevi. Te ene i dalje ele vjerovati da se iza grubosti krije
ljubav, kako ne bi poludjele od boli. Ali, injenica je, Max, da tu nema
ljubavi.

96

Max je obrisao suzu iz oka.


- Neki oevi ne mogu voljeti svoju djecu. Ona su im uvijek na teret.
Ili su ravnoduni prema njima. Ili strano grubi. Ljute se jer su drukija
nego to su oni eljeli. Ljute se jer je ena eljela djecu kako bi spasila
brak, koji se nije mogao spasiti. Sredstvo da ih prisili na brak u kojem
nije bilo ljubavi. Takvi oevi to iskaljuju na djeci. Bez obzira na to to
djeca uinila, oevi e prema njima postupati runo i prostaki.
- Prestanite, molim vas.
- A djeca, malena, njena djeca eljna ljubavi - nastavio je Perdu u
blaem tonu jer ga je Maxova bol strano dirnula - ona ine sve kako bi
bila voljena. Sve. Misle da su doista kriva to ih otac ne voli. Ali, Max Perdu je podigao Jordanovu bradu - vi nemate s tim nikakve veze. To ste
ve otkrili u vaem prekrasnom romanu. Mi ne moemo donijeti odluku
da volimo. Ne moemo nikoga natjerati da nas voli. Ne postoji nikakav
recept. Postoji samo ljubav. A mi smo joj izloeni. Ne moemo nita
uiniti.
Max je sada plakao, plakao je nezaustavljivo, pao na koljena i obgrlio
noge monsieura Perdua.
- Hajde, hajde - promrmljao je. - Dobro je. Hoete li vi voziti? Max je
zario prste u njegove nogavice. - Ne! elim puiti! elim piti! elim se
napokon ponovno pronai! elim pisati! elim odluiti tko e me voljeti,
a tko nee, elim odrediti nanosi li ljubav bol, elim ljubiti ene, elim...
- Da, Max, pst. Dobro je. Pristat emo, nabavit emo neto za puenje
i za pie, a ostalo sa enama... ostalo emo vidjeti.
Perdu je podigao mladia. Max se naslonio na njega te mu izglaanu
koulju promoio suzama i slinom.
- To je za povraanje! - jecao je.
- Da, u pravu ste. Ali, molim vas, monsieur, povraajte u vodu, a ne
na palubu, jer ete opet morati istiti.
U jecaje Maxa Jordana umijeao se smijeh. Plakao je i smijao se dok
ga je Perdu drao za ruku.
Kad se plovea knjiara zatresla i snano udarila u obalu, mukarci
su zajedno pali prvo na klavir, a onda na pod. Knjige su padale s polica

97

poput kie.
- Hmpf - rekao je Max, osjetivi na trbuhu teak svezak.
- Izvadite koljeno iz mojih usta - zatraio je Perdu.
Tada je pogledao kroz prozor, a ono to je vidio, nije mu se svidjelo.
- Voda nas nosi!

98

18.

erdu je odluno zaplovio prema teretnom amcu koji je struja


odnijela u stranu, dalje od obale. Naalost, Luluina se krma pri tom
odvezala, tako da je dugaak amac sada stajao poprijeko na rijeci, kao
ep u boci, te u unakrsnoj vatri vrlo neprijateljskih zvukova sirena
brodova, kojima su zakrili put. Samo je jedan britanski narrowboat,
jedan od onih dva metra irokih, ali zato vrlo dugakih i niskih brodova,
uspio izbjei sudar s Lulu.
- Neznalice! Uliari! Slijepci! - psovah su Englezi s tamnozelenog
amca.
- Monarhisti! Nevjernici! Rezai korica kruha! - uzvratio im je Max
nazalnim glasom od plaa i jo se nekoliko puta useknuo.
Kad je Perdu okrenuo ploveu knjiaru toliko da vise nije stajala
poprijeko, nego uzdu, uli su pljesak. Dolazio je od triju ena u
prugastim majicama na unajmljenom amcu.
- Ahoi, hitna knjiarska slubo. Kakav divan balet!
Perdu je povukao ruicu sirene i uljudno pozdravio dame tri puta.
ene su mahale, oputeno prestiui ploveu knjiaru.
- Pratite dame, moncapitaine. Kod Saint-Mammsa moramo skrenuti
udesno - dodao je Max. Oi crvene od plaa zaklonio je kienim
sunanim naoalama madame Bommes. - Ondje emo potraiti filijalu
moje banke i kupiti sve to nam treba. Na vaim abecednim policama
ak se i mievi vjeaju od gladi.
- Danas je nedjelja.

99

- Oh. Pa dobro. Bit e jo mijih samoubojstava.


Neizgovorenim sporazumom pretvarali su se kao da nije ni bilo onog
trenutka oaja.
*
to je dan bio blii noi, to je vie ptica bilo na nebu - sivih gusaka,
pataka, otrigara, koji su se cvrkuui sputali na svoja odmorita na
pijesku i obalama. Perdu je bio oaran tisuama inaica zelene boje koje
je vidio. I sve se to skrivalo tako blizu Pariza? Mukarci su se
pribliavali Saint-Mammsu.
- Gospode Boe - promrmljao je Perdu. - Tu ima svega.
Rijena je luka bila krcata brodovima svih veliina, s trokutastim
zastavicama u desecima nacionalnih boja. Nebrojeni ljudi sjedili su na
amcima i jeli te svi, ba svi, zurili u veliku ploveu knjiaru.
Perdu je pokuavao stisnuti papuicu gasa.
Max Jordan prouavao je kartu. - Odavde se moe ploviti na sve
strane svijeta: na sjever do Skandinavije, na jug do Sredozemnog mora,
na istok pa gore do Njemake.
Promatrao je marinu.
- To je kao parkiranje unatrag pred jedinim kafiem u gradu usred
ljeta, dok te svi gledaju. I kraljica plesa sa svojim bogatim zarunikom.
- Hvala, sad mi je mnogo lake.
Perdu je najmanjom brzinom vodio Lulu prema luci.
Trebao je samo mjesta. Vrlo mnogo mjesta.
I naao ga je. Sasvim na kraju luke, ondje gdje se nalazio tek jedan
amac. Britanski tamnozelen narrow.
Uspio je ve pri drugom pokuaju i samo su malo udarili u engleski
amac, razmjerno njeno.
Iz kabine izaao je ljutit mukarac s polupraznom vinskom aom u
ruci. Druga polovina vina zavrila je na njegovu kunom ogrtau. Pokraj
krumpira. I umaka.
- to smo vam, kvragu, uinili pa ste se okomili na nas? - povikao je.
- Oprostite - doviknuo je Perdu. Mi... ah... volite li moda itati
100

knjige?
Max je ponio knjigu o vezivanju vorova na mosti. Zatim je povezao
brod onako kako je to bilo prikazano na slikama u knjizi. Trebalo mu je
jako mnogo vremena, a nije htio prihvatiti pomo.
Perdu je za to vrijeme izabrao nekoliko romana na engleskom jeziku i
dao ih Britancu. On ih je prelistao i zatim nakratko pruio ruku Perduu.
- to ste mu dali? - upitao je Max apui.
- tivo za oputanje iz biblioteke srednje tekih osjeaja - apnuo mu
je Perdu. - Kad je ovjek bijesan, nita nije tako smirujue kao dobar
krimi u kojem krv iklja na sve strane.
Dok su Perdu i Jordan odlazili uz pontone prema lukom uredu,
osjeali su se kao djeaci koji su upravo prvi put poljubili djevojku i s
tim nevjerojatno uzbudljivim iskustvom ostali na ivotu.
Upravitelj luke, ovjek s preplanulom koom iguane, pokazao im je
gdje se nalaze prikljuci za struju, za opskrbu svjeom vodom te za
isputanje fekalija. Osim toga, traio je petnaest eura unaprijed, kao
pristojbu za learinu. Perduu nije preostalo nita drugo, nego razbiti
kaicu u obliku make. Kroz prorez izmeu njezinih porculanskih uiju
izvadio je nekoliko kovanica.
- Va sin moe isprazniti toaletne spremnike, to je ovdje besplatno.
Perdu je duboko uzdahnuo. - Naravno. Moj... sin vrlo rado prazni
zahode. Jordan ga je neprijateljski pogledao.
Kad je Max krenuo prema upravitelju kako bi prikljuio cijevi za
spremnik za fekalije, Jean ga je popratio pogledom. Kako li je samo
gipko hodao mladi Jordan! Imao je jo svu kosu. I vjerojatno je mogao
jesti neizmjerno mnogo, ne marei za trbuh i kukove. Ali, je li znao da
ima vremena cijeli ivot da poini strane pogreke?
Oh, ne, ne elim vie imati dvadeset jednu godinu, pomislio je Jean.
Bar ne s ovim znanjem koje danas imam.
Ah, kvragu. Nitko nee postati mudar, ako nikad nije bio mlad i glup.
No to je vie razmiljao o onom to vie nema, za razliku od
Jordana, to se vie ivcirao. Osjeao se kao da su mu godine curile kroz
prste poput vode - to je bio stariji, to su bre prolazile. I prije nego to

101

postane svjestan toga, trebat e mu tablete za snienje krvnog tlaka te


stan u prizemlju.
Jean se sjetio Vijaye, svojeg prijatelja iz mladosti. Njegov je ivot
bio vrlo slian Perduovu - dok ovaj nije izgubio svoju ljubav, a onaj ju
drugi naao.
U onom ljetnom mjesecu, kad je Manon napustila Perdua, Vijaya je
naao buduu suprugu Kiraii u jednoj automobilskoj nesrei. Motorom je
satima polako kruio oko Place de la Concorde i nije se usudio izai kroz
brze trake. Kiraii je bila mudra, odluna ena topla srca, koja je tono
znala kako eli ivjeti. Vijavi je bilo lako uklopiti se u njezin ivotni
plan. Njegovim vlastitim planovima odgovarao je mali prostor od devet
do osamnaest sati: ostao je znanstveni voditelj istraivanja, specijalizirao
se za izgradnju i sposobnost reakcije ljudskih stanica i njihovih osjetnih
receptora. Htio je znati zato ovjek osjea ljubav ako jede neto
odreeno, zato mirisi izazivaju odavno spremljena sjeanja na
djetinjstvo. Zato imamo strah od osjeaja. Zato se ovjeku gade sluz i
pauci. Kako se ponaaju stanice u tijelu, kad je ovjek ovjean.
- Ti, dakle, trai duu - rekao mu je Perdu jednom kad su nou
razgovarali telefonom.
- Ne, sir. Ja traim mehaniku. Sve je akcija i reakcija. Starenje, strah,
seks, svime upravljaju tvoje osjetne sposobnosti. Ti pije kavu, a ja ti
mogu objasniti zato ti je ona ukusna. Zaljubi se, a ja u ti rei zato se
tvoj mozak ponaa kao mozak opsjednutog neurotiara - rekao je Vijaya
Perduu.
Kiraii je zaprosila stidljivog biologa, a Perduov je prijatelj
promrmljao da, u dubokom oku od sree. Sigurno je mislio na receptore
koji se vrte poput kugle u disko-klubu. S trudnom Kiraii otiao je u
Ameriku i Perduu je redovito slao slike svojih blizanaca - prvo
fotografije, a poslije kao privitke elektronske pote. Bila su to dva
sportski graena, otvorena, nasmijeena momka, nalik svojoj majci Kiraii.
Bili su Maxovih godina.
Kako je Vijaya drukije od njega proveo tih dvadeset godina!
Max, spisatelj, nositelj titnika za ui, budui tuma snova. Moj

102

prinudni sin. Jesam li ja tako star da djelujem kao otac? I... ima li to
loe u tom?
Monsieur Perdu ovdje je, usred rijene marine, osjeao snanu elju
za obitelji. Za nekim tko e ga se rado sjeati. Za mogunou da se vrati
u onaj trenutak, dok jo nije proitao pismo.
A ti si Manon uzeo ba to za im sada udi - nisi htio misliti na nju,
izgovoriti njezino ime. Sjetiti je se, svakoga dana, s naklonou i
ljubavlju. Umjesto toga ti si ju prognao. Stidi se, Jean Perdu. Stidi se,
zato to si izabrao strah.
- Strah ti mijenja tijelo kao to nespretan kipar unitava savren
kamen - Perdu je uo u sebi Vijayin glas. - Samo to tebe klee iznutra i
nitko ne vidi koliko slojeva izbija. Iznutra si sve tanji i krhkiji, sve dok te
ne svlada i najmanji osjeaj. Netko te zagrli, a ti misli da e se raspasti
i potpuno si izgubljen.
Bude li Jordan trebao kakav oinski savjet, Perdu e mu rei: - Nikad
ne sluaj strah! Strah zaglupljuje ovjeka.

103

19.

sada? - upitao je Max Jordan nakon njihova izvidnikog pohoda.


Mala trgovina prehrambenim namirnicama u marini i bistro s
palainkama u oblinjem kampu nisu htjeli prihvatiti knjige kao plateno
sredstvo. Njihovi dobavljai rade, ne itaju.
- Bijeli grah sa srcima i piletinom - predloio je Perdu.
- Ne to, molim vas. Ja bih mogao jesti bijeli grah samo nakon
zahtjevne operacije mozga.
Max je preao pogledom preko marine. Posvuda su na palubama
sjedili ljudi, jeli, pili i ivahno razgovarali.
- Moramo se pridruiti nekome - zakljuio je. - Neka nas netko
pozove. Moda onaj simpatian engleski dentlmen?
- Ni u kojem sluaju! To je icanje. To je...
Ali Max je ve krenuo prema odreenom amcu.
- Ahoi, dame! - doviknuo je. - Nae su zalihe hrane naalost zavrile
u vodi pa su ih pojele ribe. Imate li moda komadi sira za dva usamljena
putnika?
Perdu je od stida htio propasti u zemlju. Ne moe se samo tako
obratiti enama! Osobito ne kad trai pomo. To nije bilo... ispravno.
- Jordane - rekao je otro i uhvatio mladia za rukav njegove plave
koulje - molim vas, meni je to neugodno. Ne moemo smo tako smetati
damama.
Max ga je pogledao jednako kao to su svi drugi gledali Jeana i
Vijayu kad su bili mladi. Njih su se dvojica meu knjigama osjeali kao

104

jabuke na stablu. Ali su meu ljudima, osobito meu djevojkama i


enama, kao tinejderi bili stidljivi tako da najee nisu prozborili ni
rijei. Zabave su za njih bile pravo muenje. A obraanje djevojci bilo je
isto to i harakiri.
- Monsieur Perdu, neto emo pojesti, a oduit emo im se zabavnim
drutvom i bezazlenim flertom.
Prouavao je Perduovo lice. - Znate li jo to je to? Ili to pie u nekoj
knjizi iz koje vas ne moe optereivati? Smijao se.
Jean nije odgovorio. Mladi mukarci izgleda ne mogu ni zamisliti da
ene mogu dovesti ovjeka do oaja. Tonije reeno, to si stariji, to je
stvar gora. to vie zna o enama i o tom to sve mukarac u njihovim
oima moe uiniti krivo... Od cipela do naina na koji slua.
to li sve nije uo kao nevidljiv svjedok na roditeljskim sastancima!
ene se godinama mogu pozdravljati na svoj pogrean nain i aliti se
na raun toga. Ili na raun neodgovarajuih hlaa. Ili loih zubi. Ili brane
ponude.
- Meni je bijeli grah super - rekao je Perdu.
- Oh, molim vas. Kad ste posljednji put bili na spoju?
- Tisuu devetsto devedeset druge.
Ili prekjuer, ali Perdu nije znao je li ta veera s Catherinom bila
spoj. Ili neto vie. Ili manje.
- Tisuu devetsto devedeset druge? Te sam se godine rodio. To je...
zaprepaujue.
Jordan je malo razmislio. - Okay. Obeavam, neemo imati spoj.
Idemo jesti. Kod pametnih ena. Samo morate pripremiti nekoliko
komplimenata i tema za razgovor, koje ene vole. Vama kao knjiaru, to
ne bi trebao biti problem. Citirajte neto.
- Lijepo - rekao je Perdu. Hitro je prekoraio nisku ogradu, otrao na
oblinju livadu i vratio se malo poslije s naramkom suncokreta.
- To je citat - rekao je.
Tri ene u prugastim majicama zvale su se Anke, Corinna i Ida. Bile
su Njemice, u srednjim etrdesetim godinama, voljele su knjige, francuski
im je jezik bio pustolovan i putovale su rijekama da zaborave.

105

- Stvarno? A to - ne valjda mukarce? - upitao je Max.


- Ne sve. Samo jednog - rekla je Ida. Njezina usta na pjegavom licu
filmske zvijezde iz dvadesetih godina smijala su se, ali samo dvije
sekunde. Oi pod crvenim ikama istodobno su odavale jad i nadu.
Anke je mijeala provansalski rioto. Miris gljiva irio se malenom
kuhinjom dok su mukarci sjedili s Idom i Corinnom na palubi Balua, pili
crno vino iz trolitrene boce te lokalnu mineralnu vodu Auxerrois.
Jean im je rekao da razumije njemaki, prvi jezik svih knjiara. I tako
su razgovarali ivahnom mjeavinom, on im je odgovarao na francuskom,
a pitanja postavljao na jeziku koji je imao vrlo malo slinosti s
njemakim.
Bilo mu je kao da je proao kroz vrata straha i na svoje iznenaenje
utvrdio da se iza tih vrata ne nalazi ponor - nego druga vrata, svijetli
hodnici i udobne sobe. Podigao je glavu i ugledao neto vrlo dirljivo nebo. Neomeeno kuama, jarbolima, svjetlima, prekriveno svjetlucavim
zvijezdama svih veliina i intenziteta. Kao da zvjezdana kia pada na
nebeski prozor - toliko je raskona bila ta svjetlost. Prizor koji ni jedan
Parianin nee ugledati ako ne izae iz grada.
A ondje - Mlijena staza. Perdu je prvi put vidio to mutno zvijee
kad je bio dijete, utopljeno u kaputiu i vunenom pokrivau, na cvjetnoj
livadi uz bretonsku obalu. Zurio je u modrocrno nono nebo, satima, dok
su njegovi roditelji na bretonskoj zabavi festnoz u Pont-Avenu jo
jedanput pokuavali spasiti brak. Uvijek kad bi pala zvijezda, Jean Perdu
poelio bi da se Lirabelle Bernier i Joaquin Perdu ponovno smiju
zajedno, a ne jedno drugome. Da uz gajde, violinu i bandoneon pleu
gavotu, umjesto da stoje prekrienih ruku uz plesni podij i ute.
Ushien to se nebo i dalje kree, Jean, kao djeak, gledao je u
daleku tminu. U dubini te vjene ljetne noi osjeao se sigurnim.
Tada, u onim satima, Jean Perdu razumio je sve tajne i ivotne
zadae. U njem je bio mir i sve je bilo na svojem mjestu.
Znao je da nita ne zavrava. Da sve u ivotu uvire jedno u drugo. Da
ne postoji nita to bi mogao uiniti pogreno.
Kao odrastao mukarac, to je samo jo jedan jedini put osjetio tako

106

snano. Zajedno s Manon.


Manon i on traili su zvijezde, putovali su to dalje od gradova kako
bi pronali najmranije mjesto u Provansi. U brdima oko Saulta otkrili su
osamljena seoska imanja, skrivena u kamenim lijevcima, klisurama i
stijenama na kojima je rastao timijan. I tek se tamo ljetno nono nebo
pokazalo potpuno vedrim i dubokim.
- Jesi li znao da smo svi mi djeca zvijezda? - upitala ga je Manon,
toplo i tik uz uho kako ne bi naruila gorsku tiinu.
- Kad su prije milijarda godina zvijezde implodirale, padala je kia
eljeza, srebra, zlata i ugljika. A eljezo zvjezdanog praha danas je u
nama. U naim mitohondrijima. Majke daju djeci zvijezde i eljezo. Ti i
ja, Jean - tko zna - moda smo nainjeni od praha iste zvijezde pa smo se
prepoznali po njezinoj svjetlosti. Mi smo se traili. Mi smo tragai za
zvijezdama.
Pogledao je gore i pitao se mogu li jo vidjeti svjetlost umrle zvijezde
koja nastavlja ivjeti u njima.
Manon i on izabrali su si bljetav nebeski biser. Zvijezdu koja je jo
svijetlila, iako se moda jo odavno ugasila.
- Smrt ne znai nita, Jean. Mi emo uvijek ostati ono to smo bili
jedno drugome.
Nebeski biseri ogledali su se u rijeci Yonne. Zvijezde, koje pleu po
rijeci, njiu se, svaka posebno, ljubei se samo kad bi se valovi sudarili i
na trenutak spojili svjetlosne bisere.
Jean vie nije naao Manoninu i svoju zvijezdu.
Kad je Perdu primijetio da ga Ida promatra, pogledao ju je. To nije
pogled izmeu mukarca i ene, nego izmeu dvoje ljudi koji plove
rijekom i trae neto. Neto odreeno.
Perdu je vidio Idinu bol. Ona joj je treperila u oima. Jean je vidio da
se crvenokosa bori s nastojanjem da prihvati novu budunost koja joj nije
bila prvi izbor. Bila je naputena, ili je sama otila prije nego to je bila
odbaena. ovjek o kojem je razmiljala i kojeg se navodno odrekla
nalazio se jo u njezinu osmijehu poput kakvog vela.
Svi mi uvamo vrijeme. uvamo stara izdanja onih ljudi koji su nas

107

napustili. A i mi smo jo ta stara izdanja, ispod koe, ispod sloja bora i


iskustva i smijeha. Ispod svega toga mi smo jo oni negdanji, bivi.
Bive dijete, bivi ljubavnik, biva ki.
Ida nije na ovim rijekama traila utjehu traila je sebe. Svoje mjesto u
toj novoj, nepoznatoj, jo drugorazrednoj budunosti. Sebe samu.
- A ti? - pitale su njezine oi. - A ti, strane?
Perdu je znao samo da eli k Manon kako bi ju zamolio da mu oprosti
njegovu tatu glupost.
A onda je Ida iznenada rekla: - Ja uope nisam htjela biti slobodna.
Nisam se htjela brinuti o novom ivotu. Meni je bilo dobro i onako.
Moda nisam voljela supruga onako kako to pie u knjigama. Ali nije
bilo loe. Neloe je dovoljno dobro. Dovoljno je za ostanak. Da nema
prijevare. Da nema kajanja. Ne, ne kajem se zhog male ljubavi mojega
ivota.
Anke i Corinna pogledale su prijateljicu s ljubavlju, a Corinna je
pitala: - Je li to bio odgovor na moje jueranje pitanje? Zato ga nisi
ostavila jo i prije kad ionako nikad nije bio tvoja velika ljubav?
Mala ljubav. Velika ljubav. Zapravo je strasno to postoji u vie
formata. Ili moda nije?
Kad je Jean vidio Idu koja nije alila za proteklim ivotom, koja
doista nije alila, vie nije bio siguran.
- A... kako je on vidio vae vrijeme? - upitao je.
- Njemu je mala ljubav nakon dvadeset pet godina bila nedostatna.
Naao je svoju veliku ljubav. Ona je mlada od mene sedamnaest godina i
vrlo je gipka, moe si kistom u ustima lakirati nokte na nonim prstima.
Corinna i Anke prasnule su u smijeh, a za njima i Ida.
Poslije su se kartali. Oko ponoi jedna je radiopostaja putala swing.
Vesela pjesma Bei mir biste scheen, sanjarska Cape Cod, a onda jo i
tugaljiva We Have All the Time in the World Louisa Armstronga.
Max Jordan plesao je s Idom - ili je bar za nekoliko milimetara
pomicao stopala - a Corinna i Anke plesale su jedna s drugom. Jean se
pridravao za stolicu.
Sve je te pjesme posljednji put uo dok je Manon jo bila iva.

108

Kako je strano rei dok je bila iva, pomislio je.


Vidjevi kako se Perdu pokuava pribrati, Ida je neto apnula Maxu
i odgurnula ga iz naruja.
- Doi - rekla je Jeanu.
Dobro je to nije bio sam pri ponovnom susretu s tom glazbom koja
je budila tako mnogo uspomena.
On je i dalje bio nesretan to vie nema Manon, a pjesme, knjige i
ivot i dalje postoje.
Kako je to samo bilo mogue.
Kako se to sve moglo samo tako... nastaviti!
Kako se samo bojao smrti. I ivota. Svih dana bez Manon, koji su jo
bili pred njim.
Sluajui svaku pjesmu, vidio je kako Manon hoda i lei i ita, plee
za sebe, plee za njega. Vidio ju je kako spava i sanja i krade mu omiljen
sir s tanjura.
- Zar bi zbog toga elio provesti ostatak ivota bez glazbe? Ali, Jean!
Ti si tako volio glazbu!
Pjevao si za mene kad sam se bojala zaspati i propustiti trenutke s
tobom. Skladao si pjesme na mojim prstima, na nonim prstima i na nosu.
Ti si glazba, Jean, cijelim svojim biem - kako se moe samo tako ubiti?
Da, kako. Vjeba, naravno.
Jean je osjetio kako ga miluje vjetar, uo je smijeh ena, bio je blago
mamuran - i ispunjen nijemom zahvalnou to ga Ida pridrava.
Manon me voljela. A one zvijezde, gore, one su nas vidjele zajedno.

109

20.

anjao je da je budan. Bio je na brodu s knjigama na kojem su se


stvari neprestano mijenjale. Kormilo se slomilo, prozori su se
zamaglili, vesla zakazala. Zrak je bio tako teak, imao je osjeaj da
koraa kroz puding. I opet je Perdu zalutao u labirintu vodenih tunela.
amac je zacvilio i slomio se.
Manon je bila pokraj njega.
- Ali ti si mrtva - rekao je uzdahnuvi.
- Jesam li doista mrtva? - upitala je. - Kakva teta. Brod se raspao na
dva dijela i on je pao u vodu.
- Manon! - povikao je. Ona je gledala kako se on bori protiv vira,
protiv lijevka koji se stvorio u crnoj vodi. Gledala ga je. Nije mu pruila
ruku. Samo je gledala kako se utapa.
On je tonuo i tonuo. Ali se nije budio.
Perdu je udisao i izdisao vrlo predano - udisao i izdisao. Mogu disati
pod vodom! Onda je dotaknuo dno.
Tako se monsieur Perdu probudio. Leao je na boku. Iznad bijelocrvenog Lindgrenicina krzna treperila je svjetlost. Maka je leala izmeu
njegovih noga. Ustala je, protegnula se i predui proetala ispred Jeanova
lica, kako bi ga pokakljala svojim brkovima. - Onda? - upitala je
pogledom. - to sam ti rekla?
Njezino predenje bilo je njeno poput udaljenog zvuka brodskog
motora.
Sjetio se kako se ve jedanput probudio tako uplaen i zauen. Kao

110

djeak, kad je u snu prvi put letio. Skoio je s krova i rairenih ruku letio
u dvorite nekakvog dvorca. Shvaao je da mora skoiti kako bi nauio
letjeti.
Popeo se na palubu. Iznad rijeke lebdjela je pauinasta magla, a iznad
livada uzdizala se para. Po svjetlosti se vidjelo da je jo rano i da je dan
tek svanuo. Uivao je u svem to vidi s neba, u mnotvu razliitih boja.
Bijela magla. Sivi jastuii. Njena ruiasta boja, mlijena naranasta.
Na brodovima u marini vladala je tiina. Svi su jo spavali. I ondje,
na Baluu, bilo je mirno.
Jean Perdu pogledao je Maxa. Spisatelj je napravio leaj meu
knjigama, na jednom naslonjau za itanje u odjelu kojemu je Perdu dao
ime Kako postati ovjekom. Ondje se nalazila i knjiga terapeutkinje za
rastave braka Sophie Marcelline, kolegice njegova kupca petkom,
terapeuta Erica Lansona. Sophie je za ljubavne jade savjetovala da se za
svaku godinu, provedenu zajedno, uzme najmanje po jedan mjesec
alovanja. Za raskinuta prijateljstva dva mjeseca po godini
prijateljevanja. A za one, koji su otili zauvijek, za mrtve, uzmite odmah
cijeli svoj ivot. Jer mrtve, koje smo neko voljeli, voljet emo uvijek.
Oni e nam nedostajati do posljednjeg dana ivota.
Pokraj usnulog Maxa - skvrenog poput djeaka, s koljenima na
grudima i ustima u znaku Ali zato to? - nalazila su se Sanaryjeva
Juna svjetla.
Perdu je podigao tanku knjigu. Max je olovkom podcrtavao reenice i
pokraj njih pisao pitanja; itao je knjigu onako kako bi knjiga htjela daju
itaju.
itanje: putovanje bez kraja. Dugo, vjeno putovanje na kojem
postajemo blai, puniji ljubavi i ovjenosti.
Max je krenuo na taj put. Sa svakom knjigom unijet e u sebe vie
svijeta, stvari i ljudi.
Perdu je poeo listati unatrag. Evo, to je mjesto koje je osobito volio.
Ljubav je stan. Sve to je u stanu treba koristiti, nita pokriti ni
,uvati. Istinski ivimo samo ako doista stanujemo u ljubavi i ne plaimo
se ni jedne sobe, nijednih vrata.

111

Jednako je vano svaati se i milovati se, drati se zajedno i


ponovno se razdvojiti. Od ivotne je vanosti da se koriste sve sobe
ljubavi. U protivnom e se u njima nastaniti duhovi i neugodni mirisi.
Zaputene prostorije i kue mogu postati neizdrive i smrdljive...
Hoe li mi ljubav zamjeriti, ako ne budem htio otvoriti vrata te sobe
i ondje... da, to? to bih trebao uiniti? Podii oltar za Manon? Rei
adieu? to, molim vas, to moram uiniti?
Jean Perdu stavio je knjigu pokraj usnulog Maxa. Nakon nekog
vremena maknuo je mladiu kosu s ela.
Zatim je tiho izabrao nekoliko knjiga. Nije mu bilo lako koristiti ih
kao sredstvo plaanja jer je poznavao njihovu vrijednost. Knjiari nikad
ne zaboravljaju da su knjige jo prilino novo sredstvo koje moe
promijeniti svijet i zbaciti tirane s vlasti.
Kad je monsieur Perdu vidio knjigu, on nije vidio samo prie,
maloprodajnu cijenu i duevnu hranu. Vidio je slobodu s krilima od
papira.
Malo poslije posudio je bicikl od Anke, Ide ili Corinne i vozio se
krivudavim, praznim uskim putevima uz polja, obore za konje i panjake
za krave sve do najblieg sela.
U pekarnici na Crkvenom trgu jedna je crvenokosa, jedra pekarova
ki vadila iz pei bagete i kroasane.
Ostavljala je dojam da je zadovoljna to je ondje gdje jest: u maloj
pekarnici u koju su ljeti dolazili ljudi s amaca, a u ostala godinja doba
seljaci, vinogradari, obrtnici, mesari i bjegunci iz gradova Burgundije,
Ardena i Champagne. S vremena na vrijeme ples u mlinu, etvene
sveanosti, natjecanja u peenju kolaca, zaviajni skupovi; obavljanje
kuanskih poslova kod umjetnika koji su ivjeli u ovom kraju, u
preureenim spremitima i stajama. ivot u zelenilu i tiini i pod
zvijezdama i crvenim Mjesecom.
Je li to dovoljno da se ovjek zasiti ivota?
Uavi u staromodnu prodavaonicu, Perdu je duboko udahnuo. Nije
imao drugog izbora pa joj je dao svoju neobinu ponudu.
- Bonjour, mademoiselle, oprostite, volite li itati?

112

Nakon kratkog natezanja prodala mu je jedne novine, potanske


marke i razglednice s motivom marine u Saint-Mammsu te bagete i
croasane - sve za jednu jedinu knjigu, Zaarani travanj, u kojoj etiri
engleske dame bjee u talijanski raj.
- To u potpunosti pokriva moje trokove - zduno ga je uvjeravala.
Zatim je otvorila knjigu, prinijela ju nosu i pomirisala stranice, duboko
udahnuvi. Sva ushiena, ponovno je pokazala lice.
- Mirie po kolaima od jaja, mislim.
Brino je spremila knjigu u dep na pregai. - Moj otac kae da
itanje ini ljude drskima. Nasmijeila se u znak isprike.
Jean je poslije sjeo uz crkveni zdenac i prelomio toplo pecivo. Oh,
kako se puilo iz njega, kako je lijepo mirisala zlatna, mekana sredina.
Jeo je polako i promatrao kako se selo budi.
itanje ini ljude drskim. O da, nepoznati oe, to je istina.
Perdu je napisao nekoliko lijepih rijei Catherini - zacijelo znajui da
e ih proitati i madame Rosalette. Stoga ih je odluio uputiti svima.
Ma chre Catherine, draga madame Rosalette (Nova boja kose?
Prekrasno? Moka?), potovana madame Bomme i svi drugi s broja 27,
Molim vas da do daljnjega naruujete knjige od kolega iz knjiare
Voltaire et plus. Ja vas nisam ni napustio ni zaboravio, ali ima jo
nekoliko nedovrenih poglavlja koja moram prvo jo jedanput
proitati... i dovriti. Ukrotiti demone. - JP.
Je li to bilo preturo, nedovoljno uzbudljivo?
Misli su mu odlutale preko polja i rijeke do Pariza. Catherinin smijeh,
njezini uzdasi. Odjednom su ga preplavili osjeaji. Nije znao na koga se
zapravo odnosi ta udnja za dodirima, za tijelom, nagou i toplinom
ispod zajednikog pokrivaa. Za prijateljstvom, zaviajem, za mjestom
gdje bi mogao ostati i biti zadovoljan. Odnosi li se na Manon? Ili na
Catherinu? Posramio se te dvojbe. A ipak, tako mu je godilo biti s
Catherinom. Zar bih si trebao to zabraniti? Je li to bilo pogreno?
elio sam da mi vie nikad nitko ne treba. Prava sam kukavica.
Monsieur Perdu biciklirao je natrag, u pratnji kanjaca i eva, koji su
balansirali visoko iznad itnih polja. Osjetio je kako ga vjetar propuhuje

113

kroz koulju.
Imao je osjeaj da se vraa na brod kao netko drugi, a ne kao onaj
koji je otiao prije sat vremena.
Na upravlja Idinog bicikla objesio je vreicu sa svjeim kroasanima,
kiticom crvenih makova i trima izdanjima Noi, koja je Max potpisao
prije odlaska na spavanje.
Zatim je u kuhinjici skuhao kavu, nahranio make, provjerio vlanost
zraka (dovoljna), razinu ulja (zabrinjavajua) te pripremio Lulu za
isplovljavanje.
Kad je plovea knjiara krenula niz netaknutu rijeku, Perdu je
ugledao Idu kako izlazi iz stranje palube Balua. Mahao joj je sve dok
nije skrenuo pratei tok rijeke. Idi je od srca zaelio da jednoga dana
nade veu ljubav koja e joj nadoknaditi gubitak njezine male ljubavi.
Smireno je plovio ususret jutru. Studen je popustila pred svilenom
toplinom ljetnoga zraka.
- Jeste li znali da je Bram Stoker sanjao svojeg Draculu?- ivahno je
upitao Jean Perdu Maxa, koji se nakon sat vremena zahvalno posluio
kavom.
- Sanjao? Draculu? Gdje smo to mi, u Transilvaniji?
- Na Canalu de Loing prema Canalu de Briare. Plovimo putem
Bourbonnais, koji ste izabrali. Tako emo doi do Sredozemnog mora.
Perdu je otpio gutljaj kave. - I to je bila salata od rakova. Stoker je
jeo pokvarenu salatu od rakova, do ponoi se muio posljedicama
trovanja i pritom je prvi put sanjao gospodara vampira. To je znailo kraj
njegove stvaralake dubine.
- Doista? Ja nisam sanjao nikakav bestseler - promrmljao je Max.
Gladno je umakao kroasan u kavu, strogo vodei rauna da ne izgubi ni
najmanju mrvicu. - Htio sam itati svoju knjigu, ali su slova popadala sa
stranica.
Tada je postao ivahniji. - Mislite li da u, ako pokvarim eludac,
sanjati priu?
- Tko zna?
- I Don Quijote je bio nona mora prije nego to je postao klasik.

114

Jeste li vi sanjali to upotrebljivo?


- Ja sam mogao disati pod vodom.
- Au! Znate li to to znai?
- Da u snu mogu disati pod vodom?
Max se nasmijeio poput Elvisa. Zatim je sveano rekao: - Ne. To
znai da vas osjeaji vie ne ostavljaju bez daha. Pogotovo ne dolje.
- Dolje? Gdje to pie, u kunom kalendaru za dobre kuanice iz
1905. godine?
Ne. U velikom tumau snova iz 1992. godine. To mi je bila Biblija.
Moja je majka zacrnila loe rijei. Ja sam svima tumaio snove,
roditeljima, susjedima, dekima i curama iz razreda... cijelog Freuda.
Jordan se protegnuo i izveo nekoliko tai chi pokreta. - Samo sam
imao neugodnosti, osobito kad sam ravnateljici kole tumaio njezin san
o konjima. Kaem vam, konji i ene, to je posebna pria.
- To kae i moj otac.
Perdu se sjetio kako je u poetku, kad su se upoznali, imao snove o
Manon, u kojima se ona pretvarala u enku orla. A on ju je pokuavao
uhvatiti i pripitomiti. Natjerao ju je u vodu tako da ne moe letjeti
mokrim krilima.
U snovima naih voljenih mi smo besmrtni. A nai mrtvi nastavljaju
ivjeti u naim snovima. Snovi su prometna vorita izmeu svih
svjetova, izmeu prostora i vremena.
Kad je Max podigao glavu kako bi mu vjetar odnio san s lica, Perdu
je rekao: - Pogledajte. Eno nae prve prevodnice.
- to? Ona kadica za bebe pokraj lutkine kuice u cvijeu? Nikad
neemo proi onuda.
- Itekako emo proi.
- Predugaki smo.
- To je pniche, francuski rijeni brod, manji od standarda freycinet.
Sve francuske prevodnice graene su prema njemu.
- Ova nije. Ova je preuska!
- Naa irina iznosi 5.04 metra, imamo mjesta najmanje est
centimetara. Tri lijevo i tri desno.

115

- Nije mi dobro.
- A kako je tek meni. Naime, vi ete to izvesti.
Mukarci su se pogledali i prasnuli u smijeh.
***
uvar prevodnice nestrpljivo ih je dozivao mahanjem ruke. Njegov je pas
rairenih nogu lajao na brod, uvareva ena donijela je netom ispeen
kola sa ljivama i dala im ga u zamjenu za novog Johna Irvinga.
- I poljubac od ovoga mladoga gospodina spisatelja.
- Molim vas, dajte joj jo jednu knjigu, Perdu - apnuo mu je Jordan.
- ena ima bradu na obrazima.
Traila je da ju poljubi u obraz.
uvar prevodnice nazvao je suprugu udovitem, njezin upav bijel
pas lajao je do iznemoglosti i pomokrio se na Maxovu ruku kojom se
pridravao za ljestve. Bradata ena rekla je suprugu da se pravi vaan i
da je amater. Onda je on povikao: - Uplovite ve jednom!
Spustiti lijeva vrata prevodnice, otrati na drugu stranu, zatvoriti
desna vrata. Otrati naprijed, otvoriti gornje pregrade na objema stranama
- voda je navrla. Otvoriti desna vrata prevodnice, otrati na drugu stranu,
otvoriti gore lijevo.
- Isplovite!
Strog uvar, koji je sigurno znao zapovijedati na dvanaest jezika.
- Koliko jo prevodnica imamo do Rhne?
- Oko sto pedeset, zato pitate, Jordane?
- Na povratku bismo trebali ploviti kanalom izmeu Champagne i
Burgunda - zamolio je Jordan.
Povratak? - pomislio je Perdu. Nema povratka.

116

21.

anal Loing bio je u ravnini s okolicom. Na biciklistikoj i pjeakoj


stazi mjestimice su mogli vidjeti bicikliste, zaspale ribolovce ib
usamljene trkae. Na livadama su pasla teka, bijela goveda pasmine
Charolais, a polja suncokreta izmjenjivala su se s bujnim umama.
Vozai bi im katkada dobronamjerno zatrubili. Mala mjesta, kroz koja su
prolazili, imala su dobra pristanita, mnoga od njih besplatna, u nadi da
e u njima pristati amci pa e posada ostaviti neto novca u trgovinama.
Tada se krajolik promijenio. Kanal je bio vii od okolice pa su
odozgor mogli zavirivati u vrtove.
Kad su oko podneva stigli do prostranih ribnjaka u pokrajini
Champagne, Max je ve prolazio kroz prevodnice kao pravi
profesionalac.
Kanal se dijelio na sve vie sporednih rukavaca koji su napajali
ribnjake. Iz aa i rogoza grakui su izletjeli rijeni galebovi. Znatieljno
su kruili iznad plovee knjiare.
- Koje je sljedee vee pristanite? - upitao je Perdu. - Montargis.
Kanal prolazi kroz sredite grada.
Max je listao brodsku knjigu. Grad cvijea i rodno mjesto pralinea.
Trebali bismo ondje potraiti banku. Mogao bih ubiti nekoga za komadi
okolade.
A ja za malo sredstva za pranje rublja i za istu koulju.
Max je oprao njihove koulje tekuim sapunom. Sada su obojica
mirisala po ruama.

117

Perdu se tada sjetio neega. - Montargis? Ah, trebali bismo prvo


posjetiti Pera Davida Olsona.
- Olsona? Onog P. D. Olsona? I njega poznajete?
Rije poznavati bila je pretjerana. Kad je Per David Olson bio
izgledan kandidat za Nobelovu nagradu iz knjievnosti - uz Philipa Rotha
i Alice Munro - Jean Perdu bio je mlad knjiar.
Koliko je Olson mogao imati godina danas? Osamdeset dvije? Doao
je u Francusku prije trideset godina. La grande nation za vikinkog je
potomka bila mnogo podnoljivija od njegovih sunarodnjaka,
Amerikanaca.
Nacija koja nema ni tisuugodinju kulturu, koja nema mitova,
praznovjerja, kolektivnih sjeanja, vrijednosti ni osjeaja srama, nacija
koja ima samo kransko-militaristiki pseudomoral, izroenu penicu,
nemoralnu trgovinu orujem i seksistiki rasizam - tako je u New York
Timesu pisao o Sjedinjenim Amerikim Dravama prije nego to je
otiao odande.
Ali najzanimljivije je bilo to to je P. D. Olson bio jedno od jedanaest
imena na Perduovu popisu moguih autora Sanaryjevih Junih svjetala.
A P. D. je ivio u Cepoyu, jednom selu ispred Montargisa, koje se
nalazilo uza sam kanal.
- I to emo? Pozvoniti i pitati: - ,Zdravo, P. D., stari prijatelju, jesi li
ti napisao Juna svjetla? - upitao je Max.
- Da, ba tako. A kako drukije?
Max je napuhao obraze. - Dakle, normalni ljudi napiu e-mail - rekao
je.
Jean Perdu morao se suzdrati kako ne bi rekao neto to bi zvualo
poput prije nismo imali nita, a ipak je sve bilo bolje.
U Cepoyu su umjesto luke zatekli samo dva velika eljezna prstena u
travi kroz koja su tada provukli uad Knjievne ljekarne.
Vlasnik prenoita na rijeci - preplanuli mukarac s ruiastom
kvrgom na vratu - poslao ih je malo poslije u stari upni ured. Ondje je
ivio P. D. Olson.
Kad su pokucali, vrata im je otvorila ena koja kao da je dola

118

izravno s jedne od slika Pietera Bruegela. Plosnato lice, kosa poput


grubog lana na vretenu, bijel ipkast ovratnik na sivoj kunoj haljini. Nije
rekla ni Dobar dan ni to elite? pa ak ni Ne kupujemo nita samo je
otvorila i ekala bez rijei. utnja, vrsta poput stijene.
- Bonjour, madame. Htjeli bismo vidjeti monsieura Olsona - rekao je
Perdu nakon nekog vremena.
- Nismo se najavili - dodao je Max.
- Doli smo amcem, iz Pariza. Nemamo telefon, naalost. - A ni
novca.
Perdu je gurnuo Maxa u rebra. - Ali nismo ovdje zbog toga. - Je li on
uope tu?
- Ja sam knjiar, upoznali smo se na sajmu. U Frankfurtu, tisuu
devetsto osamdeset pete.
- Ja sam tuma snova. I autor. Max Jordan, halo. Imate li moda
ostatke variva od juer? Mi imamo u amcu samo jo limenku bijeloga
graha i malo hrane za make.
- Moete joj se ispovijedati koliko hoete, moja gospodo, ali neete
dobiti ni oprotenje ni varivo - zauli su neiji glas. - Margareta je gluha,
otkako joj se zarunik bacio s crkvenog tornja. Htjela ga je spasiti, ali je
dospjela u podnevnu zvonjavu. Ona ita samo s usana ljudi koje poznaje.
Prokleta crkva! Donosi nesreu onima koji se jo nadaju.
Pred njima je stajao ozloglaen kritiar Amerike P. D. Olson, nizak
Viking u samtenim hlaama, radnoj koulji i prugastom konobarskom
prsluku.
- Monsieur Olson, oprostite to smo ovako upali, ali moramo vas
hitno neto pitati...
- Da, da. Naravno. U Parizu je sve hitno. Ovdje to ne vai, moja
gospodo. Ovdje se vrijeme ravna prema sebi. Neprijatelji ovjeanstva
ovdje nemaju to traiti. Sada emo prvo neto popiti i upoznati se pozvao je svoje posjetitelje.
- Neprijatelji ovjeanstva? - Max je usnama oponaao njegove rijei.
Bilo je vidljivo da vjeruje kako imaju posla s luakom.
- Kau da ste vi legenda - ipak se okuao u konverzaciji, nakon to je

119

Olson uzeo eir s vjealice pa su zajedno s njim krenuli prema baru


Tabac.
- Ne nazivajte me legendom, mladiu, to zvui kao da sam mrtav.
Max je umuknuo, a Jean Perdu odluio je slijediti njegov primjer.
Dok je Olson ispred njih prolazio kroz selo, koracima koji su odavali
da je pretrpio lagan srani udar, govorio je: - Pogledajte oko sebe! Ovdje
se ljudi stoljeima bore za svoj zaviaj. Ondje, vidite li kako su
posaena stabla? Kako su prekriveni krovovi? I koliko su velike ceste
daleko od sela? Sve je to strategija. Smiljena za stoljea. Ovdje nitko ne
misli na sadanjost.
Pozdravio je ovjeka koji je proao u drndavom Renaultu, s kozom
na suvozaevu sjedalu.
- Ovdje rade i misle za budunost. Uvijek za one koji dolaze poslije
njih. A oni e raditi isto tako. Tek kad jedan narataj prestane misliti na
one koji dolaze i kad poeli sve promijeniti, ova e zemlja propasti.
Doli su u bar Tabac. Na televizoru iznad anka prikazivala se
konjska trka. Olson je naruio tri male ae crnog vina.
- Klaenje, uma i malo vina. to e ovjeku vie od toga? zadovoljno je rekao.
- Dakle, htjeli smo vas pitati... - zapoeo je Max.
- Samo polako, mladiu - rekao je Olson. - Mirie po mirisnim
vreicama i s tim titnicima za ui izgleda kao DJ. No ja te poznajem,
napisao si neto. Opasne istine. Nije loe za poetak.
Kucnuo se s Jordanom.
Max je blistao od ponosa. Perdu je osjetio ljubomoru.
- A vi? Vi ste knjievni ljekarnik? - obratio mu se Olson. - Protiv
ega preporuujete moje knjige?
- Za lijeenje sindroma suprug u mirovini - odgovorio je Perdu,
otrije nego to je namjeravao.
Olson ga je pogledao. - Aha. A kako?
- Kad joj suprug, nakon to ode u mirovinu, toliko smeta da bi ga
najradije ubila, ena ita vae knjige i onda poeli ubiti vas. To je
preusmjeravanje agresije.

120

Max ga je zbunjeno pogledao. Olson je zurio u Perdua, a onda se


poeo glasno smijati.
- Oh my God, sjeam se. Moj je otac neprestano bio majci pod
nogama i poeo ju je kritizirati. Zato kuha neoguljene krumpire? Hej,
draga, napravio sam red u hladnjaku. Strano. A nije imao nikakav hobi.
Mukarac, bivi radoholiar. Htio je umrijeti od dosade i povrijeenog
dostojanstva, ali mu majka nije dopustila. Stalno ga je slala van, s
unucima, na obrtnike teajeve i u vrt. Da nije bilo tako, mislim da bi
zavrio u zatvoru. Zbog ubojstva.
Olson se zlurado nasmijao. - Mi mukarci postajemo naporni kad
nemamo nita drugo osim posla u kojem smo dobri. Popio je svoje pie u
tri dugaka gutljaja.
- Okay, pijte bre - rekao je stavivi est eura na ank. - Vrijeme je.
A kako su se nadali da e im odgovoriti na pitanje kad ih poslua,
ispili su vino naiskap i krenuli za njim.
Malo poslije stigli su do stare kolske zgrade. Na dvoritu je bilo
mnogo automobila s oznakama iz cijelog podruja Loire, ak iz Orleansa
i Chartresa.
Olson je odluno krenuo prema kolskoj sportskoj dvorani.
Kad su uli unutra, odjednom su se stvorili usred Buenos Airesa.
Lijevo uza zid: mukarci. Desno na stolicama: ene. U sredini: plesni
podij. Na jednom kraju, gdje su visjele rue: orkestar koji svira tango.
Na drugom kraju, gdje su se nalazili oni: bar, iza kojega je punaan
mukarac miiavih ruku i raskonih crnih brkova toio pia.
P. D. Olson okrenuo se i doviknuo im preko ramena: - Pleite!
Obojica. Poslije toga u vam odgovoriti na vae pitanje.
Kad je nakon nekoliko trenutaka krenuo preko plesnog podija prema
mladoj eni koja je imala strogo zaeljanu svijetlu kosu i suknju s
prorezom, stari se mukarac preobrazio. U gipkog, bezvremenskog
tanguera, koji znalaki vodi mladu enu po dvorani, vrsto ju privivi
uza se.
Dok je Max zaueno promatrao taj neoekivan svijet, monsieur
Perdu odmah je shvatio gdje se nalazi: u jednoj knjizi J. Toesa. Tajne

121

tango-milonge u kolama, sportskim dvoranama, naputenim ambarima.


Ondje su se sastajali plesai svih kategorija, svih narodnosti, neki su se
vozili stotinama kilometara za tih nekoliko sati. Jedno im je bilo
zajedniko: svoju strast prema tangu morali su skrivati pred ljubomornim
partnerima i pred obiteljima koji su prema tim nemoralnim,
melankolinim i lakomislenim pokretima osjeali gaenje i stranu
odbojnost. Nitko nije imao pojma gdje su tanguerosi bih tih popodnevnih
sati. Vjerovali su da se bave sportom ili dodatno obrazuju, da su na
sastancima ili u kupnji, u sauni, na polju ili kod kue. No oni su plesali
za svoju duu. Plesali su da bi uope mogli ivjeti.
Samo su rijetki to inili kako bi se sastajali s ljubavnicima ili
ljubavnicama; jer u tangu nije bila rije o samo jednom, nego o svem.
Manonin dnevnik
Na putu za Bonnieux
11. travnja 1987. godine
Ve osam mjeseci znam da sam ipak druga ena, a ne vie ona
djevojica koja je prologa kolovoza dola na sjever i koja se nije bojala
voljeti - dva puta.
Meni je i dalje potresno doivjeti da ljubav ne mora obuhvaati
samo jednu osobu da bi bila iskrena.
U svibnju u se udati za Luca, okruena tisuama cvjetova i slatkim
mirisom koji donosi nov poetak i nadu.
Neu prekinuti sa Jeanom, ali u mu prepustiti da to uini sa mnom,
prodrljivicom i onom koja eli sve.
Zar se toliko bojim prolaznosti da sada elim sve proivjeti, samo za
svaki sluaj, ako sutra doivim srani udar? Udaja. Da? Ne? Dovesti ju
u pitanje, znai sve dovesti u pitanje. Htjela bih biti svjetlost Provanse
kad sunce zae. Tada bih mogla biti posvuda, u svakoj ivoj stvari, to bi
bila moja narav i nitko me ne bi mrzio.
122

Moram srediti lice prije nego to stignem u Avignon. Nadam se da


e me doekati tata, a ne Luc ili mama.
Uvijek kada due boravim u Parizu, lice mi se eli prilagoditi izrazu
kojim se ljudi velegrada guraju ulicama kao da uope ne primjeuju
kako nisu sami. To su lica koja govore: Ja? Ja ne elim nita. Ne
trebam nita. Nita me se ne moe dojmiti, nita me ne moe iznenaditi
pa ni obradovati. Radovanje je za budale iz predgraa i smrdljivih
staja. Neka se oni raduju ako ba ele. Oni koji su kao mi imaju
vanijeg posla. No moje ravnoduno lice nije problem. To je moje
deveto lice.
Mama kae da sam ga dodala svojim ostalim licima. Ona poznaje
moje razliite izraze lica otkako sam dola na svijet kao naboran crv. Ali
Pariz mi je urezao drugo lice, izmeu razdjeljka i brade. Sigurno je to
vidjela kad sam posljednji put bila kod kue, kad sam mislila na Jeana,
na njegova usta, na njegov smijeh, na njegovo Ovo mora proitati,
godit e ti.
- Da si moja suparnica, ja bih te se bojala - rekla je. Zaprepastila se
to je to izalo iz njezinih usta.
Istine uvijek izgovaramo jasno i glasno. Kao djevojica nauila sam
da su najbolje one veze koje su bistre poput vode. Kau da teke
stvari prestaju biti pogubne ako se izreknu. Mislim da to ne vrijedi za
sve.
Mami se ne svia moje deveto lice. Znam to ona misli. Vidjela
sam to u Jeanovu zrcalu dok mi je trljao lea zagrijanim runikom.
Svaki put kad se vidimo, on izabere neki dio i zagrijava ga kako se ne
bih osuila poput smrznutog limunovog drvca. Ponaa se previe
zatitniki.
To je bilo puteno lice, skriveno samokontrolom, to ga je inilo jo
stranijim.
Mama se i dalje boji za mene; gotovo me zarazila time, a ja mislim:
Pa dobro, ako mi se doista to dogodi, do tada u ivjeti to je mogue
intenzivnije i ne elim uti nikakve albe. Ona pita malo, a ja priam
mnogo - opsjednuta sam pojedinostima, to se tie mojih tjedana u

123

glavnom gradu, a Jeana skrivam iza zavjese od staklenih perli, od


zvunih, arenih, providnih potankosti, potankosti, potankosti. Bistre
poput vode.
- Pariz - kae, znajui da ja znam da misli na muko ime, koje joj
nisam spremna rei.
Nikad neu biti spremna za to.
Sama sam sebi tako strana. Kao da je Jean otkinuo krastu ispod
koje se pojavila jedna dublja, tonija ja, koja mi se posprdno smije.
- Onda? - pita me. - Jesi li doista mislila da si ena bez svojstava?
(Jean kae da citiranje Musila nije znak mudrosti, nego vjebe mozga)
to je to to nam se dogaa?
Ta prokleta sloboda! Ona trai da poput osuenog panja utim o tom
to mi se dogaa kad mi obitelj i Luc vjeruju da sam na seminaru na
Sorboni ili da naveer marljivo radim. Ona eli da se svladavam,
unitavam, skrivam u Bonnieuxu i ne oekuje ni od koga da poslua
moju ispovijed ili pokae zanimanje za moj tajni ivot. Osjeam se kao
da se nalazim na vrhu planine Ventoux, izloena mistralu, suncu, kii,
prostranstvu. Vidim tako daleko i diem tako slobodno kao nikad prije ali sam ostala bez ikakve zatite. Sloboda je gubitak sigurnosti, kae
Jean. Ali tko zna to zapravo gubim?
I znam li ja doista ega e se on odrei bude li me izabrao? Kae da
nee imati druge ene osim mene. Dovoljno je ve i to to vodim
dvostruki ivot pa nee sam uiniti isto. Mogla bih plakati od
zahvalnosti svaki put kad mi neto olaka. Nikad mi ne predbacuje, ne
postavlja mi opasna pitanja; ini da se osjeam darom, a ne loom
osobom koja previe oekuje od ivota.
Budem li se povjerila bilo kome u zaviaju, taj e biti prisiljen lagati
zajedno sa mnom, tajiti, utjeti. Moram sebi oteati ivot, a ne drugima,
takvi su zakoni za posrnule.
Ni jedan jedini put nisam spomenula Jeanovo ime. Bojim se da me
mama, tata ili Luc nee odmah prozrijeti po nainu na koji ga
izgovaram. Moda me razumiju, svatko na svoj nain. Mama zato to
poznaje ensku udnju. Ona je u nama svima dok smo jo male

124

djevojice, kad jedva gledamo preko stola u kutu kuhinje i razgovaramo


sa strpljivim krpenim ivotinjama i mudrim konjima. Tata zato to
poznaje ivotinjsku poudu u ovjeku. On bi razumio ono ivotinjsko,
hranjivo, moda bi ak prepoznao i bioloki nagon - poput vremena
zametanja krumpira. (Njega bih molila za pomo kad ne bih znala kako
dalje. Ili mamutatu, kao to je napisao Sanary, kojega mi je itao Jean.)
Luc bi imao razumijevanja zato to me poznaje. Zato to je donio
odluku. On uvijek ostaje pri svojim odlukama: ono to vrijedi, vrijedi,
pa i kad boli ili kad se pokae loim.
Ali to ako nakon trideset godina prizna kako sam ga silno
povrijedila jer nisam mogla utjeti?
Poznajem budueg supruga - ekaju ga gorki sati i gorke noi.
Pogledat e me i u meni e vidjeti stranca. Spavat e sa mnom i pitati
se: Misli li ona na njega? Je li dobro, je li bolje s njim? Na svakoj
seoskoj zabavi i u svakoj vatrogasnoj povorci povodom etrnaestoga
srpnja, kad budem razgovarala s nekim mukarcem, pitat e se: Je li on
sljedei? Kada e joj napokon biti dosta?
Sve e to rijeiti sam sa sobom i nee mi predbaciti ni jednom
rijeju. Kao to je rekao: Imamo samo ovaj ivot. Ja elim svoj ivot
proivjeti s tobom, ali te neu ometati u tvojem ivotu. Moram utjeti i
za Luca. I za sebe. elim Jeana za sebe.
Mrzim to elim sve to - to je vie od onoga to mogu podnijeti...
Oh, prokleta slobodo, i dalje si vea od mene! Ona trai da se dovedem
u pitanje, da se sramim, ali da ipak ponosno ivim ivot sa svime to mi
srce eli.
Silno u uivati sjeajui se svega to smo doivjeli, kad budem
stara i kad se vie ne budem mogla sagnuti do stopala! Onih noi kad
smo traili zvijezde i leali na utvrdi Buoux. Onih tjedana kad smo se
zapustili u Camargueu. Ah, i onih lijepih veeri, kad me Jean uveo u
ivot s knjigama, kad smo goli mirno leali na divanu s Castorom. Moja
je stranjica sluila Jeanu kao podloga za knjigu. Nisam znala da
postoji beskrajno mnogo misli, uvida i divota. Vladari svijeta morali bi
obvezno imati iskaznicu o proitanim knjigama. Tek kada proitaju pet

125

tisua, ne, deset tisua knjiga, bit e u stanju razumjeti ljude i njihovo
ponaanje. Cesto sam se osjeala bolje, ne vie onako... ljutilo, krivo i
nevjerno, kad mi je Jean itao o dobrim ljudima koji zbog ljubavi ili iz
nude ili udnje za ivotom ine loe stvari.
- Jesi li mislila da si jedina, Manon? - upitao je. I da, osjeala sam
se ba tako loe. Kao da sam jedina kojoj ne polazi za rukom biti
skromna. esto kad prestanemo voditi ljubav i jo ne zaponemo
iznova, Jean mi pripovijeda o knjizi koju je itao, koju eli proitati ili
za koju bi htio daju ja proitam. On naziva knjige slobodama. I
zaviajima. A one to i jesu. One uvaju sve dobre rijei koje mi tako
rijetko koristimo. Blagost. Dobrotu. Proturjeje. Snoljivost. On zna
tako mnogo, on je mukarac koji voli nesebino. On ivi kad voli. Kad je
voljen, postaje nesiguran. Misli li zbog toga da je nespretan? Uope ne
zna to se u njegovu tijelu gdje nalazi! Tuga, strah, smijeh - gdje to
stanuje? akom mu pritisnem eludac: Ovdje je trema? Puhnem ispod
njegova pupka: Ondje je mukost? Prstima ga uhvatim oko vrata:
Tu su suze? Tijelo mu je smrznuto, ukoeno.
Jedne veeri ili smo na ples. Tango argentino. Katastrofa! Jean me
zbunjeno gurao tamo-amo, drei se koraka nauenih u plesnoj koli, i
to samo rukama. On sam? Prisutan, ali ne i gospodar svojega tijela.
Ne, to nije mogao biti on, ne taj mukarac! On je bio drukiji od ljudi sa
sjevera, iz Pikardije, Normandije ili Lorene koji su bolovali od strane
duevne neplodnosti. Iako je to mnogim enama iz Pariza bilo erotino;
kao da je seksualni izazov kad iz mukaraca izvue i najmanji osjeaj!
One u toj hladnoi nasluuju neizmjernu strast koja e ih prebaciti
preko ramena i prikovati za pod...
Morali smo prekinuti. Otili smo kui, ignorirali smo istinu. Bilo je
jako lijepo dok smo se igrali make i mia. Moj oaj bio je bezgranian:
to ako ne budem mogla plesati s njim?
Ja sam svoje tijelo. Moje se usne smjekaju i bujaju kad osjetim
elju, grudi mi se znoje kad me tko poniava, a u mojim prstima stanuje
strah od vlastite hrabrosti, oni drhte kad elim zatititi ili obraniti. Ako
se pak bojim tono odreenih stvari, kao od vora koji su mi otkrili pod

126

pazuhom i koji ele odstraniti biopsijom - tada postajem smetena, ali se


i smirim. Dok sam smetena, elim biti neim zaokupljena, ali kad sam
smirena, smirena sam toliko da ne volim itati ozbiljne knjige, niti
sluati pravu, raskonu glazbu. elim samo sjediti i gledati jesenju
svjetlost kako kaplje na uto-crveno lie, elim istiti kamin, elim lei i
spavati, onako iscrpljena od zbrkanih, besmislenih misli to glupo pleu
oko mene. Da, elim spavati, kad se bojim - to je spas due od panike.
Ali to je s njim? Jeanu tijelo slui samo kao stalak za odjeu na koji
vjea svoje koulje i hlae i jakne.
Ustala sam, on mi je priao - prilijepila sam mu amar.
Dlan me ari, vatra, kao da sam zahvatila ar.
- Hej! - rekao je. - Ali zato...?
Ponovno sam ga oamarila, sada imam u prstima uaren ugalj.
- Prestani misliti. Osjeaj! - povikala sam.
Otila sam do gramofona i stavila Libertango za nas. Zvuci
akordeona poput udaraca biem, ibom, pucketanje grana na vatri.
Piazzolla i violine koje uzdie do najveih visina. - Ne, ja...
- Plei sa mnom. Plei onako kako se osjea! Kako se osjea?
- Bijesan sam! Udarila si me, Manon!
- Onda plei razjareno! Izaberi instrument koji odraava tvoj
osjeaj, slijedi ga! Uhvati me grubo zato to sam te razljutila!
Samo to sam to izgovorila, zgrabio me i pritisnuo uza zid,
podigavi mi ruke, vrsto, vrlo vrsto. Violine su jecale. Plesali smo
goli, izabrao je violinu kao instrument svojih osjeaja. Njegov se bijes
pretvorio u poudu, zatim u njenost, a kad sam ga ugrizla i ogrebla,
kad ga vie nisam htjela pratiti i drati za ruku - moj je ljubavnik postao
tanguero. Vratio se natrag u svoje tijelo.
Dok smo plesali pripijeni jedno uz drugo, dok mi je pokazivao to
osjea prema meni, gledala sam kako nae sjene pleu na zidu, na
ljubiastom zidu sobe boje lavande. Plesale su u prozorskom okviru,
plesale su kao bie, a Castor, maak, promatrao nas je s ormara. Od te
veeri stalno smo plesali tango; u poetku goli, jer se tako bilo lake
njihati i stiskati i drati. Plesali smo, prislonivi dlanove na svoje srce.

127

A onda, nakon nekog vremena, jedno smo drugom stavili dlan na srce.
Tango je droga istine. On razotkriva tvoje probleme, tvoje
komplekse. Ali i tvoju snagu, koju skriva od drugih kako ih ne bi
povrijedio. Pokazuje nam to dvoje mogu znaiti jedno drugome, kako
sluaju jedno drugo. Ako jedno eli sluati samo sebe, mrzit e tango.
Jean nije mogao izbjei osjeaje i pobjei u apstraktne ideje plesa.
Osjeao je mene. Dlaice izmeu mojih nogu, Moje grudi. Nikad se
nisam osjeala tako enstveno kao kad smo Jean i ja plesali i poslije
toga vodili ljubav, na divanu, na podu, sjedei na stolici, posvuda.
Govorio je kako ima osjeaj da si ti izvor iz kojeg ja teem, kad si tu, a
presuujem kad te nema. Poslije toga plesali smo tango po parikim
barovima. Jean je nauio prenositi mi energiju svojega tijela, dati mi do
znanja koji tango eli plesati - a uili smo i panjolski jezik. Ili bar
pjesme i stihove koje plesa tanga apue svojoj plesaici kako biju
malo vie... pripremio za tango. Poeli smo igrati dragocjene,
neobjanjive igre. Uili smo se oslovljavati s vi u spavaoj sobi. I s tim
finim nainom izraavanja traili jedno od drugoga vrlo prljave
stvari. Oh, Luc! S njim je drukije... ili manje oajno. Ali i manje
prirodno. Jeanu nikad nisam lagala. Lucu nisam govorila da elim vie
grubosti ili njenosti, vie hrabrosti ili igre. Sramim se jer elim vie od
onoga to mi on moe dati - ili, tko zna, moda bi i mogao kad bih ga
pitala. Ali kako?
- Ako plee tango s drugom enom, nee povuenim dranjem
izdati tango - rekao nam je Gitano, uitelj plesa u barovima. Takoer je
rekao da me Jean voli. I da ja volim njega. On to vidi iz svakog naeg
koraka: mi smo jedno bie. Moda to nije daleko od istine?
Ja moram biti s Jeanom jer je on muki dio mene. Pogledamo se i
vidimo isto.
Luc je mukarac s kojim gledam u istom smjeru. Mi smo jedno
pokraj drugoga.
Ne razgovaramo o ljubavi, za razliku od uitelja plesa.
- Volim te - to mogu rei samo oni koji su potpuno slobodni i isti.
Romeo i Julija.

128

Ali ne Romeo, Julija i Stefan.


Nikad nemamo dovoljno vremena. Sve moramo uiniti odjednom,
inae neemo uiniti nita. Voditi ljubavi i istodobno razgovarati o
knjigama, jesti i utjeti, svaati se i miriti, plesati i itati, pjevati i traiti
svoju zvijezdu - sve to po hitnom postupku. Sanjam o sljedeem ljetu kad
Jean bude doao u Provansu pa emo traiti zvijezde. Vidim kako
papinska palaa zlatnim sjajem blista na suncu. Napokon opet ovo
svjetlo; napokon opet ljudi koji se ne pretvaraju da nema nikoga osim
njih, ni u dizalu ni na ulici ni u autobusu. Napokon opet moemo ubrati
marelice sa stabla.
Oh, Avignon - prije sam se pitala zato je taj grad s palaom, koja
uvijek djeluje hladno i zasjenjeno, pun tajnih hodnika i vrata u podu.
Sada znam: nemir poude sigurno je postojao od samog nastanka
ovjeanstva. Sjenice, odvojene prostorije, loe, labirinti na poljima
kukuruza - sve to slui istoj igri!
To je igra za koju zna svatko. No svi se prave kao da je nema ili da
je vrlo daleko, posve bezopasna, nestvarna. Kako da ne!
Osjeam neopisiv sram na obrazima, osjeam udnju u koljenima, a
la stanuje izmeu mojih lopatica i izjeda ih. Dragi mamatata, uini da
ne moram donijeti odluku, molim te. Takoer uini da je zrno graka
pod mojim pazuhom samo komadi vapna, poput onih to izlaze iz
slavina, ondje u Valensoleu, gdje stanuje lavanda i gdje ive
najnepotkupljivije make.

129

22.

ospodin Perdu osjeao je kako ga dodiruju pogledi ispod maskarom


premazanih trepavica. Ako uhvati pogled neke ene, zadri ga i
odgovori na njega, to bi bio cabeceo, nijema izmjena pogleda kojom se u
tangu obavljaju svi pregovori. Ispitivanje oima.
- Gledajte u pod, Jordane. Ne gledajte ene u oi - apnuo je. - Ako
dulje vrijeme gledate enu, ona e misliti da ju pitate moete li ju
zamoliti za ples. Pleete li tango argentino?
- Nekad sam bio dobar u slobodnom stilu.
- Tango argentino slian je tomu. Ima samo nekoliko zadanih koraka.
Naslonite se gornjim dijelom tijela na partnericu, srce na srce. A onda
sluate kako ena eli da ju vodite.
- Sluam? Ali tu nitko ne govori.
To je bilo tono. Ni mukarci ni ene ni parovi na plesnom podiju
nisu troili zrak potreban za govor. A sve je na njima ipak govorilo: Vodi
me vre! Ne tako brzo! Daj mi prostora! Pusti da te namamim. Igrajmo
se! ene su ispravljale mukarce; kad bi im nogom dotakli listove Priberi se! - kad bi opisali osmicu na podu - Ja sam princeza!
Na nekim drugim mjestima mukarci nakon etiri uzastopna plesa
koriste snagu rijei kako bi izazvali strast kod partnerice. aptali bi im na
uho mekim panjolskim jezikom, aptali bi im u vrat, u kosu, gdje dah
uzbuuje kou: Lud sam za tvojim tangom. Izluuje me svojim
plesom.
Srce e ti propjevati od slobode...

130

Ali ovdje nema aptaa tangu. Ovdje se sve odvija oima.


- Mukarci diskretno promatraju sve oko sebe - Perdu je Maxu
aptao pravila cabeceoa.
- Kako znate sve to? Takoer iz...
- Ne. Ne iz knjiga. Sluajte: osvrite se polako, ali ne previe polako.
Pritom izaberite osobu s kojom elite plesati sljedeu tandu, seriju od
etiriju plesova, ili otkrijte tko eli plesati s vama. Postavite pitanje
dugim, izravnim pogledom. Dobijete li odgovor, kimanjem glave ili
smijekom, znaci da je poziv prihvaen. Ako ona gleda u stranu, to znai:
Ne, hvala.
- To je dobro - apnuo je Max. - To ne, hvala tako je tiho da se nitko
ne treba bojati kako e se osramotiti.
- Tono. Vrlo je otmjeno ustati i otii po damu. Usput jo moete
provjeriti je li doista mislila na vas, di onoga gospodina iza vas.
- A nakon plesa? Da ju pozovem na pie?
- Ne. Odvedite ju na njezino mjesto, zahvalite se i vratite se na
muku stranu. Tango ne obvezuje ni na to. Uz dvije, tri pjesme dijelite
elje, nade i udnje. Neki kau da je to kao seks, samo bolje. I ee. Ali
poslije je gotovo. Bilo bi vrlo nezgodno plesati s jednom enom vie
odjedne tande. To je znak loeg odgoja.
Ispod oka promatrali su parove. Nakon nekog vremena Perdu je
bradom pokazao na enu koja je mogla biti u ranim pedesetim, ali i u
kasnim ezdesetim godinama. Crna kosa protkana sijedim pramenovima,
spletena u vor kao u plesaice flamenka. Dobro ouvana plesna haljina.
Tri vjenana prstena na jednom prstu. Drala se kao balerina, bila je
vitka i imala je gipku vrstou poput mladice kupine. Izvrsna plesaica,
sigurna i tona, a istodobno i toliko meka srca da je svojom gracioznou
skrivala partnerove nedostatke ili njegovu srameljivost. Pobrinula se da
sve izgleda vrlo lako.
- To e biti vaa plesna partnerica, Jordane.
- Ona? Ona je predobra. Ja se bojim!
- Zapamtite taj osjeaj. Jednoga ete dana htjeti pisati o tom i onda bi
bilo dobro znati kakav je bio osjeaj plesati s tim strahom. A ipak to

131

uiniti.
Dok je Max pokuavao napola u strahu, a napola srano svratiti na
sebe pogled ponosne kraljice kupina, Jean je otiao do bara, naruio
naprstak pastisa i dotoio ledenu vodu. Bio je... uzbuen. Da, vrlo
uzbuen.
Kao da je morao toga trenutka stati na pozornicu.
Kako je samo bio izvan sebe svaki put kad se trebao sastati s Manon!
Prsti su mu toliko drhtali da bi svako brijanje pretvorio u krvoprolie.
Nikad nije znao to da obue, htio je izgledati snano i vitko i elegantno i
cool. To je bilo vrijeme kada je poeo trati i dizati utege kako bi bio
lijep za Manon.
Sada je Jean Perdu otpio gutljaj pastisa.
- Grazie - rekao je, slijedei intuiciju.
- Prego, signor capitano - rekao je nizak mukarac s brkovima na
pjevnom napuljskom jeziku.
- Previe asti. Ja nisam pravi kapetan...
- Oh, jeste. Cuneo to vidi.
Iz razglasnih kutija izvirala je popularna glazba. Cortina - znak za
promjenu partnera. Za trideset sekunda kapela e zasvirati sljedeu
tandu.
Perdu je gledao kako se plesaica-kupina smilovala blijedom Maxu,
hrabro uzdignute glave, dopustivi da ju odvede na sredinu plesnog
podija. Nakon samo nekoliko koraka zauzela je dranje kraljice i ini se
da je neto pokrenula u Maxu jer se on do tada samo drao za njezinu
ispruenu ruku. Skinuo je titnike za ui. Bacio ih u stranu. Sada je
izgledao vii, ramena su mu bila ira, a prsni ko uzdignut kao u torera.
Nakratko je pogledala Perdua svojim bistrim, svijetlim oima. Pogled
je bio mlad, oi su bile stare, a njezino je tijelo, lieno vremenitosti,
pjevalo slatku, eznutljivu pjesmu tanga. Perdu je znao za saudade
ivota, blagu, toplu alost za svime, ni za im. Saudade.
enja za vremenom dok si bio dijete, kad su dani tekli, a prolaznost
nije znaila nita. To je osjeaj da si voljen, osjeaj koji nee vie nikad
imati. To je predanost, koju doivi samo jedanput. To je sve to ovjek

132

ne moe izraziti rijeima.


Trebao bi ju upisati u enciklopediju osjeaja.
P. D. Olson priao je anku. Sada kad vie nije plesao, ponovno je
hodao poput starca. - Ono to ne moe objasniti, mora plesati - Perdu
je promrmljao za sebe.
- A ono to ne moe izgovoriti, mora zapisati - glasno je rekao stari
romansijer.
Kad je kapela poela svirati Por una cabeza, plesaica-kupina
naslonila se na Maxove grudi, njezine su mu usne apnule nekoliko
arobnih rijei, a njezina ruka, noga, kukovi neprimjetno su ispravili
njegovo dranje. Uinila je da izgleda kao da on vodi nju.
Jordan je plesao tango prvo irom otvorenih oiju, a zatim nakon
aptom izreene zapovijedi, oborenim pogledom. Ubrzo su ostavljali
dojam uigranog ljubavnog para, strankinja i mladi.
P. D. je kimnuo Cuneu, punanom barmenu koji je takoer krenuo
prema plesnom podiju. Ondje je izgledao laki. Lagan i vrlo otmjen u
odmjerenim, otmjenim kretnjama. Njegova plesaica bila je via od
njega, ali mu se ipak privila s punim povjerenjem.
Tada se P. D. nagnuo prema Perduu.
- Izvrstan knjievni lik, taj Salvatore Cuneo. Doao je u Provansu kao
bera. Trenje, breskve, marelice, sve za to su potrebne osjetljive ruke.
Radio je zajedno s Rusima i ljudima iz Magreba i Alira. Proveo je jednu
no s mladom laaricom. Sljedeeg dana nestala je sa svojim amcem.
Neto u vezi s mjesecom. Otada ju Cuneo trai po rijekama. Ve vie od
dvadeset godina. Radi malo ovdje, malo ondje, mislim da ve zna sve
raditi. Osobito kuhati. Ali i liiti, popravljati tanker, izraivati
horoskope... sve to elite, on e napraviti. Ono to jo ne zna, nauit e
za tih as. ovjek je genij u tijelu napuljskog pizzaiola.
P. D. je odmahnuo glavom. - Dvadeset godina. Zamislite. Zbog jedne
ene!
- Da, i? Postoji li bolji razlog?
- To vi morate rei, naravno, John Lost.
- Kako, molim? Kako ste me upravo nazvali, Olsone?

133

- uli ste. Jean Perdu, John Lost, Giovanni Perdito - ve sam sanjao o
vama.
- Jeste li vi napisali Juna svjetla? - Jeste li vi ve plesali?
Jean Perdu jednim je gutljajem ispio ostatak pastisa.
Zatim se okrenuo i pogledao ene. Neke su skrenule pogled, a neke
su ga gledale.
A jedna ga je uporno gledala. Bila je u srednjim dvadesetim
godinama. Kratka kosa, male grudi, vrsti miii izmeu nadlaktice i
ramena. I iskra u pogledu, koja je govorila o neizmjernoj gladi, ali i o
hrabrosti da tu glad utai.
Perdu joj je kimnuo. Ustala je, nije se smijeila, i dola je na pola
puta prema njemu. Manje jedan korak. Taj posljednji htjela je iznuditi od
njega. ekala je. Bijesna maka koja se jedva svladava.
U istom trenutku kapela je zavrila s prvom pjesmom. Monsieur
Perdu krenuo je prema eni-maki, gladnoj ivota.
- Borba! - govorilo je njezino lice.
- Podini me ako moe, ali me se ne usuuj poniziti - govorila su
njezina usta.
- I jao tebi ako se boji nanijeti mi bol. Ja sam slaba, ali tu slabost
osjeam tek u strasti potpune grubosti. I znam se braniti! -govorile su
njezine male, vrste ruke kao i gotovo titrava napetost koja joj je drala
tijelo uspravnim, te bedra, koja su se priljubila uz njegova.
Od glave do pete privila se uza nj - ali je Jean nakon prvih tonova
prenio na nju svoju energiju. Gurao ju je prema dolje sve dok jednom
nogom nisu bili na koljenima, a drugu ispruili u stranu.
Meu enama krenuo je apat, no prestao je im je Perdu podigao
mladu enu i kad je ona brzo i profinjeno obavila svoju nogu oko
njegove. Osjetio je njenu kou ispod njezinih koljena. Bili su priljubljeni
jedno uz drugo kao goli ljubavnici.
U Jeanu se probudila snaga koja je dugo bila uspavana.
Je li jo mogao to initi? Je li se mogao vratiti u tijelo koje nije
koristio cijelu vjenost?
- Ne razmiljaj, Jean! Osjeaj!

134

Da, Manon.
Manon ga je nauila da ne treba razmiljati u ljubavi, u voenju
ljubavi, dok plee i govori o osjeajima. Nazvala ga je tipinim
sjevernjakom jer je pred njom skrivao svoje nemire iza fraza i ukoena
lica. Jer se u seksu previe obazirao na ono to je dolino. I jer je plesao
tako da je vukao i gurao Manon po parketu kao kolica za kupnju,
umjesto da plee onako kako ona eli. Onako, kako su mu nalagali
impulsi volje, reakcije i poude.
Manon je tu ukoenost slomila poput oraha, rukama, golim rukama,
golim prstima, golim nogama...
Ona me oslobodila od svega to je strano ovjeku. Od utnje i
prepreka. Od prisile da uvijek poduzimam samo ispravne korake.
Kau da mukarci, koji su potpuno sjedinjeni sa svojim tijelom, mogu
nanjuiti, osjetiti kad ena eli od ivota vie nego to dobiva. Djevojka
u njegovu naruju udjela je za strancem, vjenim putnikom. To je
naslutio oslukujui otkucaje njezina srca na svojim grudima. Neznanac
koji ulazi na konju u grad, u jednoj noi daruje joj pustolovinu, stavlja joj
pred noge sve ono ega nema ovdje, u selu usred nijemih itnih polja i
starih uma. To je jedina pobuna koju si ona doputa kako ne bi postala
ogorena u toj seoskoj idili u kojoj je uvijek rije o zemlji, obitelji i
potomcima. Nikad o njoj, o njoj samoj.
Jean Perdu dao je mladoj eni ono to je eljela. Uhvatio ju je kako
ju nikad nije uhvatio ni jedan od mladih stolara, vinara i umara. Plesao
je s njezinim tijelom i s njezinom enstvenou kao nitko koga je
poznavala od malih nogu i za koga je bila samo Marie, ki staroga
kovaa, koji potkiva nae konje.
Jean je u svaki dodir ukljuio cijelo svoje tijelo, svoj dah, svoju
panju. I aptao joj je na jeziku tanga, panjolskom, koji su Manon i ona
neko uili i na kojem su si aputali u krevetu. Oslovljavah su se s vi,
kao stariji, tradicionalni panjolski brani parovi, izgovarali dvosmislene
rijei.
Sve se preklapalo - prolost, sadanjost, ova mlada ena i ona druga,
koja se zvala Manon. Mlad ovjek, kakav je bio, koji tada nije imao

135

pojma kakav mukarac moe biti. Nije znao da jo nije star, nego samo
stariji, koji je zaboravio kako je to bilo imati elje. Kakav je to bio
osjeaj drati enu u naruju.
I sada je bio tu, u naruju plesaice-make, koja je voljela boriti se,
biti pobijeena i ponovno se boriti...
Manon, Manon, tako si i ti plesala. Bila si tako gladna neega to si
htjela imati samo za sebe. Bez obitelji, bez zemlje svojih predaka na
leima. Samo ti, bez budunosti, ti i tango. Ti i ja, tvoje usne, moje
usne, tvoj jezik, moja koa, moj ivot, tvoj ivot.
Kad su poeli svirati treu pjesmu, Libertango, otvorila su se
poarna vrata dvorane.
- Tu su, krmae! - Perdu je uo uzbuen, pobjenjeo muki glas.

136

23.

et mukaraca nahrupilo je unutra. ene su vrisnule. Prvi od


nepozvanih oteo je Cuneovu partnericu iz njegova naruja i
zamahnuo da ju udari. Snani Talijan zaustavio mu je ruku. Priao im je
drugi, bacio se na Cunea i poeo ga udarati u trbuh, dok je drugi odvukao
enu.
- Izdaja - rekao je P. D. Olson kad su Jean Perdu i on oteli enumaku od razjarenog nasilnika koji je vonjao po alkoholu.
- Tu je moj otac - apnula je, poblijedjela od straha, pokazavi na
nasilnika gotovo spojenih oiju, koji je u ruci imao sjekiru.
- Ne gledajte tamo! Izaite kroz vrata hodajui ispred mene! zapovjedio je Perdu.
Max je odgurnuo jednog od dvojice ljutitih momaka koji su vjerovah
da je Cuneo utjelovljenje sotonskih seksualnih igara njihovih ena, keri i
sestara. Salvatore Cuneo dobio je udarac u usta. Krvario je. Max je
jednog napadaa udario nogom u koljeno, a drugog je kung-fu okretom
bacio na pod.
Zatim se brzo vratio svojoj plesaici-kupini koja je i dalje mirno,
ponosno i uspravno stajala usred nereda. Galantno joj se naklonio i
poljubio joj ruku.
- Hvala vam, kraljice ove nedovrene noi, za najljepi ples mojega
ivota.
- Doite prije nego to vam bude i posljednji! - doviknuo mu je P. D.
te ga povukao za ruku.

137

Perdu je vidio kako se kraljica smije, pogledom pratei Maxa.


Podigla je njegove titnike za ui i prislonila ih na srce.
Jordan, Perdu, P. D., ena-maka i Cuneo otrali su do starog plavog
kombija marke Renault. Cuneo se jedva ugurao iza upravljaa, P. D., sav
zadihan, sjeo je na suvozaevo sjedalo, Max, Jean i mlada ena popeli su
se u stranji dio za prijevoz tereta, izmeu sanduka s alatom, konatoga
kovega, koare za boce u kojoj su se nalazili zaini, ocat i zainske
trave, te hrpa udbenika razliita sadraja. Prodrmali su se kad je Cuneo
dao gas, bjeei pred akama razjarenih mukaraca koji vie nisu htjeli
trpjeti skriven nagon za plesom svojih ena i koji su strance pratili do
parkiralita.
- Budale! - rekao je P. D., bacivi knjigu sa slikama leptira. - Uvijek
razmiljaju ogranieno i dre nas svingerima koji prvo pleu odjeveni, a
zatim goli. A to doista ne bi izgledalo lijepo, svi ovi naborani, dlakavi
testisi, napuhani trbusi i tanke starake noge.
ena-maka je otpuhnula, a Max i Cuneo poeli su se smijati. Bio je
to usiljen smijeh ljudi koji su u zadnji as uspjeli izbjei nevolju.
- Kaite... bismo li ipak mogli stati pokraj kakve banke? - moleivo
je upitao Max dok su se glavnom ulicom Cepoya vraali u pristanite.
- Samo ako vas zanima posao pjevaa kastrata - rekao je P. D.
smijui se grohotom.
Malo poslije zaustavili su se ispred plovee knjiare. Lindgrenica i
Kafka izleavali su se na proljetnom suncu uz prozore, ne obazirui se na
uzbuen par vrana koji im je sa sigurne visine osuenog stabla jabuke
dobacivao uvrede.
Perdu je zapazio Cuneov eznutljiv pogled na brod.
- Bojim se da vie ne moete ostati ovdje - rekao je Talijanu. Talijan
je uzdahnuo. - Neete vjerovati koliko sam puta ve uo tu reenicu,
capitano.
- Doite s nama. Mi plovimo do Provanse.
- Stari rasipa slova ispriao vam je moju priu, si? Da na rijekama
traim jednu gospoicu, koja mi je zarobila srce?
- Da, da, stari Amerikanac nije mogao drati jezik za zubima. Onda?

138

Ja sam star i ubrzo u biti mrtav, moram se neim zabaviti. Bar nisam to
objavio na Facebooku.
- Vi ste na Facebooku? - s nevjericom je upitao Max. Nabrao je
jabuke i stavio ih u koulju.
- Da, zato ne? Samo zato to je to kao kucanje po zidu u zatvoru?
Stari se Olson nacerio. - Naravno da sam na Facebooku. Kako bih
inae znao to se dogaa s ovjeanstvom? Zato nasilnik sa seoskog
trga moe odjednom okupiti sljedbenike iz cijelog svijeta.
- Ah, da. U redu - rekao je Max. - Poslat u vam zahtjev za
prijateljstvom.
- Uini to, sine moj. Ja sam na Internetu svaki posljednji petak u
mjesecu, izmeu jedanaest i petnaest sati.
- Jo nam dugujete odgovor - rekao je Perdu. - Naposljetku, plesali
smo, obojica. Dakle? I odgovorite iskreno, ja ne podnosim lai. Jeste li vi
napisali Juna svjetla? Jeste li vi Sanary?
Olson je okrenuo svoje naborano lice prema suncu. Skinuo je
smijean eir i zagladio sijedu kosu.
- Ja, Sanary... kako ste doli na to?
- Tehnika. Rijei.
- Ah, znam to mislite! Veliko mamatata, prekrasno - personifikacija
snova svakog ovjeka o ultimativnom skrbniku, majinskom ocu. Ili
ljubav rue, rascvjetala i mirisna, ali bez trnja, to je pak nerazumijevanje
naravi rue. Sve je prekrasno. Ali, naalost, nije moje. Sanary je po
mojem miljenju velik prijatelj ljudi, ovjek s onu stranu bilo kakve
konvencije. To ne mogu rei za sebe. Ja ne volim ljude i uvijek, kad
moram potivati drutvena pravila, dobijem proljev. Ne, moj prijatelju
John Lost - ja nisam taj. I to je naalost istina.
P. D. je jedva izaao te hramajui obiao automobil.
- Sluaj, Cuneo, pazit u na tvoja stara kola dok se ne vrati. Moda
se ne vrati, tko zna.
Cuneo je bio neodluan, ali kad je Max poeo nositi knjige i nosiljke
za boce u brod, zgrabio je kutiju s alatom i konati koveg.
- Capitano Perdito, doputate li mi da se ukrcam?

139

- Molim lijepo. Bila bi mi ast, signor Cuneo.


Max je odvezao uad, ena-maka naslonila se na Renault, zagonetna
pogleda, a Perdu je na rastanku stisnuo ruku Olsonu.
- Jeste li doista sanjali o meni? Ili je to samo igra rijei? - upitao je.
Per David Olson nasmijeio se. - Svijet satkan od rijei nikad ne
moe biti istinit. To sam neko proitao u knjizi jednog Nijemca. Zvao se
Gerlach, Gunter Gerlach. Nije za ljude skuena uma.
Na trenutak je razmislio. - Plovite u Cuisery, na rijeci Seille. Moda
ete ondje pronai Sanaryja. Ako je jo iva,
- Ona? - upitao je Perdu.
- Ah, to ja znam. Sve to je zanimljivo zamiljam kao ensko. Vi ne?
Olson se poeo smijati, smjetajui se tekom mukom u Cuneov stari
automobil. Tada je priekao mladu enu. Ona je zagrlila Perdua.
- I ti meni neto duguje - rekla je tiho, poljupcem zaepivi Perduova
usta.
To je bio prvi poljubac ene u posljednjih dvadeset godina i Jean nije
mogao ni sanjati kako je to bilo opojno.
Gurnula mu je jezik u usta, a zatim ga je odgurnula od sebe. Oi su
joj se caklile.
- ak i ako udim za tobom, tebe se to ne tie - ljutito je govorio
njezin ponosan pogled.
Aleluja. Cime sam to zasluio?
- Cuisery? - upitao je Max. - to je to?
- Raj - rekao je Perdu.

140

24.

uneo se uselio u drugu kabinu, a zatim proglasio kuhinjicu svojim


podrujem. Iz kovega i nosiljke za boce proelav je ovjek izvadio
zbirku zaina, ulja i miksera. Mjeavine, koje je sam pripravio, kao
zaine, dodatke umacima ili jednostavno za mirisanje kako bi bio sretan.
Ugledavi Perduov sumnjiav izraz lica, upitao je: - Zar neto nije u
redu?
- Ne, signor Cuneo. Samo...
Samo to ja nisam naviknut na dobre mirise. Oni su prelijepi.
Nepodnoljivo lijepi. Nisu sretni.
- Poznavao sam jednu enu - rekao je Cuneo, nastavivi slagati zaine
i pomno pregledavati noeve - koja je plakala svaki put kad bi pomirisala
ruu. I jo jednu, koja je nalazila erotiku u mojem pripravljanju pateta.
Mirisi se udno poigravaju s duom.
Srea patete, pomislio je Perdu. Pod P ili pod J kao jezik mirisa.
Hoe li jednog dana doista poeti pisati enciklopediju osjeaja? A zato
ne ve sutra? Ma to sutra - danas?
Trebali su mu samo papir i olovka. A onda, jednoga dana, slovo po
slovo i njegov bi se san ispunio. Ispunit e se, ispunio bi se...
Sada. Uvijek postoji samo sada. I kreni ve jednom, kukavice.
Napokon poni disati pod vodom.
. - Kod mene je to lavanda - priznao je okljevajui.
- Morate li plakati ili vam se dogaa ono drugo?
- I jedno i drugo. Tako mirie moj najvei neuspjeh. I moja srea.

141

Cuneo je iz plastine vreice istresao kamenie i poslagao ih na


jednu policu.
- Ovo je moj neuspjeh i moja srea - objasnio je, iako ga nitko nije
nita pitao. - To je vrijeme. Ono ispravlja rubove onoga to boli. A
budui da to esto zaboravljam, imam ove kamenie, iz svake rijeke
kojom sam do sada plovio. Kanal Long preao je u kanal Briare, jedan od
najljepih dijelova na ruti Bourbonnais, s akvaduktom u obliku korita,
kojim se kanal ulijevao u nemirnu, neplovnu rijeku Loire. Usidrili su se u
sportskoj luci u Briareu, koja je bila tako raskono ukraena cvijeem, da
su na obalama sjedili deseci slikara, nastojei uhvatiti prizor.
Marina je nalikovala na Saint Tropez, samo je bila manja. Vidjeli su
mnogo skupih jahta, na etnicama je bilo ivo. Knjievna ljekarna bila je
najvei brod i mnogi su ju vlasnici jahta doli vidjeti, pogledati kako je
preureena te baciti oko na posadu. Perdu je znao da izgledaju udno. Ne
samo kao novi u tim krugovima nego mnogo gore od toga.
Kao amateri.
Svakoga posjetitelja Cuneo je nesmetano upitao je li na svojem putu
vidio teretni brod zvan Mjeseina. Jedan vicarski brani par, koji ve
trideset godina plovi po Europi nizozemskim brodom Luxe Motor, rekao
je kako se sjea tog teretnjaka. Vidjeli su ga prije deset godina. Ili
dvanaest? Kad se Cuneo htio posvetiti pripremanju veere, u smonici je
zatekao pusto, a u hladnjaku samo hranu za make i ve spomenuti
bijeli grah.
Mi nemamo novca, signor Cuneo, a ni zaliha - poeo je objanjavati
Perdu. Ispriao mu je o njihovu neoekivanom isplovljavanju u Parizu i o
nevoljama u kojima su se nali.
- Ljudi s rijeke najee ele pomoi. A ja imam malo uteevine rekao je ovjek iz Napulja. - Mogao bih vam dati neto novca, za
prijevoz.
- To je vrlo lijepo od vas, ali ne dolazi u obzir - rekao je Perdu. Moramo nekako zaraditi novac.
- Zar vas ne eka ona ena? - nevino je upitao Max Jordan. - Ne
bismo trebali izgubiti previe vremena.

142

- Ne eka me, imamo vremena koliko god elimo - hitro je odgovorio


Perdu.
O, da. We have all the time in the world. Ah, Manon... sjea li se
onog bara u podrumu, Louis Armstrong i mi.
- udite se? To je nevjerojatno romantino... ali i prilino opasno.
- Tko ne ivi opasno, ne ivi uope - ukljuio se Cuneo. Razgovarajmo jo malo o novcu.
Perdu mu se zahvalno nasmijeio.
Cuneo i Perdu nagnuli su se nad zemljopisnu kartu vodenih puteva i
Talijan je obiljeio nekoliko sela. - Ovdje, u mjestu Apre-mont-sur-Allier
iza Neversa, tu imam poznanike. Javier uvijek trai pomagae za
popravak nadgrobnih spomenika... a ovdje, u Fleuryju, nekad sam radio
kao privatni kuhar... u Digoinu kod jednog slikara... a ovdje, u SaintSauturu, hm, ako vie nije uvrijeena, to sam onda s njom...
Pocrvenio je. - Dakle, neki nam pomau hranom i gorivom. Ili znaju
gdje ima posla.
- Poznajete li koga i u Cuiseryju?
- U gradu knjiga na rijeci Seille? Ondje jo nisam bio. Ali moda u
ondje nai ono to traim.
- enu.
- Da. enu.
Cuneo je duboko uzdahnuo. - Nema mnogo takvih ena kao to je
ona, znate. Moda se pojavi jedna svakih nekoliko stoljea. Ona je sve o
em mukarac sanja. Lijepa, pametna, mudra, strastvena, jednostavno
sve.
udno, pomislio je Perdu. Ja tako ne bih mogao govoriti o Manon.
Govoriti o njoj znailo bi dijeliti ju. Znailo bi ispovijedati se. Jean se ne
bi mogao prisiliti da to uini.
- Veliko je pitanje - glasno je razmiljao Max - kako na brzinu zaraditi
novac. Odmah u vam rei: nisam sposoban biti igolo.
Cuneo se osvrnuo uokolo. - A knjige? - upitao je oprezno. - elite li
ih sve zadrati?
Kako se nije i sam toga sjetio?

143

Cuneo je otiao svojim novcem kupiti od seljaka voe, povre i meso


te nagovorio jednog ribia da mu proda dnevni ulov. Jean je otvorio
ploveu knjiaru, a Max je izaao kako bi obavio posao reklamne ploe
koja govori. etao je marinom i selom i vikao: - Prodajemo knjige! Nova
sezonska izdanja. Zabavno, pametno i jeftino, knjige, lijepe knjige!
Prolazei pokraj stola za kojem su sjedile neke gospoe, mamio ih je
rijeima: - itanje vas ini lijepima, itanje vas ini vitkima!
Zastao bi pred restoranom Le Petit St Trop i recitirao: - Mue li vas
ljubavni jadi? Imamo knjigu koja vam moe pomoi. Imate li problema sa
skiperom? Imamo knjigu koja vam moe pomoi! Ulovili ste ribu, ali ne
znate kako ju oistiti. Nae knjige znaju sve.
Neki su prepoznali spisatelja jer su viali njegovu sliku u
asopisima. Neki su mu uzrujano okretali lea, a nekoliko ih je doista
dolo po savjet u Knjievnu ljekarnu.
I tako su Max, Jean i Salvatore Cuneo doli do svojih prvih eura.
Osim toga, jedan im je visok, smrknut redovnik iz Rognyja dao nekoliko
staklenki meda i nekoliko lonia sa zainima u zamjenu za Perduove
agnostike strune knjige.
- to e on s tim?
- Zakopat e ih - procijenio je Cuneo.
Od uvara luke, kojega je pitao i za teretni brod Mjeseina, nabavio
je rasadu zainskog bilja te s pomou nekoliko dasaka s polica za knjige
nainio na palubi mali vrt, na veliku radost Kafke i Lindgrenice koji su se
oduevljeno bacili na metvicu. Malo poslije lovili su se po brodu,
nakostrijeenih repova koji su izgledali kao etke za ribanje.
Naveer je Cuneo, u pregai cvjetnog uzorka i isto takvim zatitnim
rukavicama, donio jelo.
- Moja gospodo, inaica ratatouillea prilagoena turistima,
bohmienne de lgumes - objanjavao je Salvatore, posluujui jelo na
improviziranom stolu na palubi.
Jelo se sastojalo od sitnih kockica crvenog povra, peenih, bogato
zainjenih timijanom, natiskanih u oblik, a zatim spretno izvrnutih na
tanjur i preliveno najfinijim maslinovim uljem. Uz to je posluio janjee

144

kotlete, koje je tri puta provukao kroz plamen, te snjenobijel nabujak od


enjaka koji se topio u ustima.
Kad je Perdu uzeo prvi zalogaj, dogodilo se neto neobino.
U njegovoj glavi kao da su se rasprile slike.
- To je nevjerojatno, Salvatore. Ti kuha kao to Marcel Pagnol pie.
- Ah, Pagnol. Dobar ovjek. On je takoer znao da se samo jezikom
dobro vidi - uzdahnuo je Cuneo, uivajui u jelu. A onda je rekao izmeu
dva zalogaja: - Capitano Perdito, vrsto vjerujem da, ako elimo shvatiti
neku zemlju, moramo jesti njezinu duu. Ako elimo osjetiti ljude. A
dua je ono to ondje raste. Ono to ljudi svaki dan vide, miriu i
dodiruju. Ono to prolazi kroz njih i to ih oblikuje iznutra.
- Kao to tjestenina oblikuje Talijane? - upitao je Max vaui.
- Samo pazi, Massimo, to govori. Pasta ini ene bellissima! Cuneo
je oduevljeno naznaio obrise enskog tijela u zraku. Jeli su, smijali su
se. Na desnoj strani zalazilo je sunce, na lijevoj je izlazio pun mjesec,
oko njih se irio raskoan cvjetni miris luke. Make su marljivo
istraivale okolicu i poslije pravile mukarcima drutvo, smjestivi se na
preokrenut sanduk za knjige. Jean Perdu osjetio je neobian mir.
Moe li hrana lijeiti?
Sa svakim zalogajem, koji je uzeo, natopljenim travama i uljima
Provanse, kao da je sve vie upijao zemlju, koja ga je ekala. Kao da je
jeo zemlju koja ih je okruivala. Ve je mogao okusiti divlje podruje
oko Loire, ume i vinograde.
Te noi spavao je mirno. Kafka i Lindgrenica bdjeli su nad njegovim
snom. Maak je leao pokraj vrata, a Lindgrenica na njegovu ramenu.
Jean je osjetio kako ga dira apama po licu, kao da provjerava je li jo
tu.
*
Sljedeeg jutra odluili su za poetak ostati u luci u Briareu. To je bilo
omiljeno sastajalite, a sezona je ploveih kua ve poela. Gotovo svaki
sat doplovio bi nov rijeni brod, a s njim i mogui kupci knjiga.
Max je ponudio Jeanu ono malo odjee to mu je ostalo, jer je ovaj
145

isplovio samo u koulji, sivim hlaama, kaputiu i puloveru. A odjea se


trenutano nije nalazila na vrhu popisa stvari koje treba kupiti.
Perdu je nakon dugog vremena ponovno nosio traperice i ispranu
koulju. Kad se ugledao u zrcalu, nije se mogao prepoznati. Trodnevna
brada, lagana preplanulost koju je zaradio za kormilom, leerna odjea...
vie nije izgledao stariji nego to je bio. Ni onako malograanski. Ali ni
mnogo mladi.
Max je ostavio brk u obliku aljive vodoravne crte i zaeljao kosu
unatrag. Kada dovoljno naraste, splest e ju u sjajnu, crnu gusarsku
pletenicu. Svakog je jutra bosonog, i samo u laganim hlaama, vjebao
kung-fu i thai-chi na stranjoj palubi. Oko podneva i naveer itao bi
neto Cuneu dok je ovaj pripravljao objed. Cuneo je esto elio sluati
prie spisateljica.
- ene vie pripovijedaju o svijetu. Mukarci pripovijedaju samo o
sebi.
Knjievna ljekarna bila je otvorena do kasno u no. Dani su bili sve
topliji.
Djeca iz sela i ljudi iz ploveih kua satima su sjedili u Luluinoj
utrobi, itajui Harryja Pottera, Kallea Blomquista, Pet prijatelja,
Warrior Cats ili Gregov dnevnik. Najee su eljeli da im se ita. Perdu
je esto morao zatomiti ponosan smijeh, kad bi ugledao Maxa kako sjedi
okruen djecom, s knjigom na koljenima. On je uvijek bolje itao,
pretvarao je prie u radio-drame. Perdu je slutio kako e ta mala djeca,
koja ushieno sluaju, razrogaenih oiju, jednoga dana postati ljudi
kojima e itanje, arolija, stvaranje filma u glavi biti potrebni poput
zraka za disanje.
Svima ispod etrnaest godina prodavao je knjige na kilograme: dva
kilograma za deset eura.
- Nismo li na gubitku? - upitao je Max.
Perdu je slegnuo ramenima. - U novanom smislu jesmo. Ali poznato
je da itanje ini ovjeka drskim, a sutranji svijet sigurno e trebati
nekoliko ljudi koji otvoreno iznose svoje miljenje. Ne mislite li tako?
Tinejderi su se gurali u dijelu s erotskom literaturom, cerei se, a

146

onda bi odjednom utihnuli. Perdu im je inio uslugu tako to bi glasno


dao do znanja da im se pribliava, kako bi se prestali ljubiti i sakrili
rumene obraze iza kakve bezazlene knjige.
Max je esto svirao klavir i tako mamio kupce na brod.
Perdu je svakoga dana pisao Catherini, a za budue knjievne
ljekarnike unosio u jednu biljenicu nove podatke za svoju enciklopediju
malih do srednjetekih osjeaja.
Svake veeri sjedio bi na krmi i gledao u nebo. Uvijek je mogao
vidjeti Mlijenu stazu, a s vremena na vrijeme ugledao bi i zvijezdu
padalicu. abe su odravale a capella koncerte, cvrci su cvrali uz
pratnju laganog udaranja uadi o jarbole i povremenog oglaavanja
brodskog zvona.
Proimali su ga sasvim novi osjeaji. Bilo je poteno da i Catherina
dozna za njih. S njom je sve i poelo. Sve ono, za to nije znao kakvim e
ga ovjekom uiniti.
Catherine, Max je danas shvatio da je roman poput vrta, kojemu
treba vremena. Da se itatelj u njem doista odmori. U meni se raaju
neobini oinski osjeaji kad pogledam Maxa. Pozdrav, Perdito.
Catherine, jutros sam se probudio i u roku od tri sekunde shvatio da
si ti kiparica due, ena koja obuzdava strah, koja pretvara kamen u
ovjeka. John Lost, menhir.
Catherine, rijeke nisu kao more. More trai, a rijeke daju. Ovdje
stvaramo zalihe zadovoljstva, mira, sjete i veernjeg smiraja, ravnog
poput zrcala, to daje danu sivoplavu boju. Jo uvam morskoga konjica
kojeg si mi izradila od kruha, onog s oima od papra. Hitno mu je
potrebno drutvo. Smatra Jeanno P.
Catherine, ljudi na rijekama dolaze usput. Oni vole knjige o dalekim
otocima. Kad bi rijeni ljudi znali gdje e sutra pristati, razboljeli bi se.
Razumije ih J. P., koji trenutano nije nigdje.
Perdu je jo neto otkrio o rijekama - zvijezde koje diu. Jednoga
dana sjaje punim sjajem. Sutradan su blijede. Zatim opet svijetle. A
razlog tomu nisu ni magla ni njegove naoale, nego je jednostavno
prestao gledati u vlastita stopala.

147

Izgledalo je kao da diu, u beskrajno polaganom, dubokom ritmu.


Disale su i gledale svijet, kako je nastao i kako nestaje. Neke su zvijezde
vidjele dinosauruse i neandertalce, vidjele su kako piramide rastu i kako
Kolumbo otkriva Ameriku. Za njih je Zemlja samo jo jedan svjetski otok
u neizmjerno velikom oceanu, a njezini su stanovnici zauujue... mali.

148

25.

a kraju prvog tjedna jedan ili je gradski slubenik iz Briarea potiho


obavijestio da bi morali prijaviti sezonski obrt ili otii iz grada. On
sam bio je velik ljubitelj amerikih trilera.
- Ali ubudue pazite gdje pristajete - francuska birokracija po prirodi
ne poznaje rupe u zakonu. Naoruani zalihama, strujom, vodom te
nekolicinom imena i brojeva mobitela ljubaznih ljudi, koji su ivjeli na
vodi, otplovili su u jedan sporedan kanal rijeke Loire. Ubrzo su prolazili
pokraj dvoraca i gustih uma, to miriu po svjeoj smoli, te vinograda
zasaenih sortama Sancerre Sauvignon, Pouilly Fum i Pinot Noir.
to su bili blie jugu, to je ljeto bilo toplije. S vremena na vrijeme
vidjeli bi brodove na kojima su se ene sunale u bikinijima.
Joha, kupine i divlja vinova loza oblikovale su arobnu praumu,
protkanu zelenkastom treperavom svjetlou na kojoj su plesala zrnca
umske praine. Izmeu stabala nalazile su se mlake, bazge i iskrivljene
bukve.
Cuneo je vadio jednu ribu za drugom iz uzburkane vode, a po dugim,
ravnim pjeanim sprudovima vidjeli su sive aplje, orlove ribare i igre.
Tu i tamo pojavio bi se u grmlju pokoji dabar u potrazi za nutrijama. Ovo
to su ovdje mogli vidjeti, bila je stara, sita Francuska, blaga, otmjena,
zelena poput lia i usamljena.
Jedne noi usidrili su se pokraj nekakve zarasle livade. Bilo je mirno.
Ni voda nije uborila, niti se uo zvuk motora. Bili su sasvim sami, ako
se ne raunaju ukovi koji su si neto dovikivah preko vode.

149

Poslije veere uz svijee dovukli su na palubu pokrivae i jastuke te


legli, tri mukarca, glava uz glavu, kao trokraka zvijezda. Tono iznad
njih bila je Mlijena staza, svijetla ara, tranica od planeta.
Tiina je bila oaravajua, a modra dubina nonog neba kao da ju je
usisavala.
Max je izvadio tanak joint.
- Ja moram otro prosvjedovati - dobronamjerno je rekao Jean.
- Ah, skiperu. Primljeno na znanje. Dao mi ga je jedan Nizozemac.
Nije imao novca za Houellebecqa.
Max je zapalio joint.
Cuneo je pomirisao. - Mirie po spaljenoj kadulji. - Uzeo je cigaretu i
oprezno povukao kratak dim.
- Brr. Ima okus kao da lie jelu.
- Mora udahnuti dim u plua i ondje ga to dulje zadrati savjetovao mu je Max. Cuneo ga je posluao.
- Ah, sveti balsamico - rekao je kaljui.
Jean je povukao samo malo i zadrao dim u ustima. Jedan dio njega
bojao se gubitka kontrole. Drugi dio udio je upravo za tim.
Jeanu se inilo kao da u sebi ima ep od vremena, navike i okorjelog
straha, koji ne doputa da si njegova tuga utire put. Osjeao je u sebi
kamene suze koje nisu doputale da se u njem nastani neto drugo.
Jo nije priznao ni Maxu ni Cuneu da se ena, zbog koje je napustio
Pariz, odavno pretvorila u prah.
Nije priznao ni da se srami. Daje sram taj koji ga pokree, ali da ne
zna ni to bi trebao raditi u Bonnieuxu ni emu se moe ondje nadati. to
moe nai ondje? Mir? Vie ga nije zasluio.
Dobro, jo jedan dim ne moe koditi.
Dim je bio strano vru. Ovoga ga je puta duboko udahnuo. Jean se
osjeao kao da lei na dnu mora, mora od tekoga zraka. Bilo je tiho kao
pod vodom. ak su i ukovi sada utjeli.
- Sve je prekriveno zvijezdama - promrmljao je Cuneo zapliui
jezikom.
- Vjerojatno letimo iznad neba. Zemlja je okrugla ploa, tako je to,

150

naime - objanjavao je Max.


- Ili ploa s kotlovinom - tucao je Cuneo.
On i Max prasnuli su u smijeh. Smijali su se, a njihovi su glasovi
odjeknuli iznad rijeke i poplaili male zeie u ikari, koji su se,
uznemirena srca, nagurali jo dublje u svoje jame za spavanje.
Nona rosa pala je na Jeanove kapke. On se nije smijao. Osjeao je
da mu more od zraka pritie grudi tako da ne moe ni disati.
- Kakva je bila ona tvoja koju si traio, Cuneo? - upitao je Max kad
su se smirili.
- Lijepa. Mlada. I preplanula od sunca - odgovorio je Cuneo. Zastao
je. - Svugdje osim zna ve gdje. Tu je bila bijela kao mlijena krema.
Uzdahnuo je. - I bila je slatka.
Gledah su zvijezde padalice, koje bi s vremena na vrijeme
zasvijetlile, projurile kroz njihovo vidno polje i ugasile se.
- Ljubavne su gluposti najslae. Ali i najvie plaamo za njih aptom je rekao Cuneo te navukao pokriva do brade. - Za male jednako
kao i za velike.
Ponovno je uzdahnuo. - Bila je to samo jedna no. Vivette je bila
zaruena, u to vrijeme, a to je znailo da je nedodirljiva za mukarce,
osobito za ovakve kakav sam ja.
- Za strance? - upitao je Max.
- Ne, Massimo, to nije bio problem. Rijeni brodar - to je bio tabu.
Cuneo je povukao jo jedan dim i proslijedio joint.
- Vivette me obuzela kao groznica, koja traje i danas. Krv mi kljua
kad mislim na nju. Njezino me lice gleda iz svake sjenke i iz svake zrake
sunca na vodi. Sanjam o njoj, ali svaka no smanjuje broj dana koje
bismo jo mogli provesti zajedno.
- Ja se osjeam nekako staro i isueno - oglasio se Max. - Sve te
strasti koje vi osjeate! Jedan ve dvadest godina trai enu za jednu no,
a drugi odjednom isplovljava kako bi... - Max je zastao.
U tiini nakon tih rijei zasvijetlilo je neto to je Jean opazio samo
rubnim dijelom svoje travom obavljene pozornosti. to to Max nije htio
rei? No Max je nastavio govoriti, a Jean je ve sve zaboravio.

151

- Uope ne znam to bih ja trebao eljeti. Nikad nisam bio tako


zaljubljen u enu. Uvijek sam vidio ono to ona nije. Jedna je bila lijepa,
ali ohola prema ljudima koji su zaraivali manje od njezina oca. Druga je
bila draga, ali joj je uvijek trebalo vremena da razumije kakvu alu.
Jedna druga je bila nevjerojatno lijepa, ali je plakala kad bi se
razodjenula, ne znam zato, ali onda nisam mogao spavati s njom, nego
sam ju zamotao u moj najvei pulover i drao ju u zagrljaju cijelu no.
Kaem vam, ene vole poloaj lice, ali to za mukarca znai da e mu
utrnuti ruka i puknuti mjehur.
Perdu je povukao jo jedan dim.
- I tvoja je princeza ve roena, Massimo - uvjerljivo je rekao Cuneo.
- Ali gdje je ona? - upitao je Max.
- Moda ju ve sada trai, samo to to ne zna - apnuo je Jean.
Tako je bilo s njim i s Manon. On je doao iz Marseillea i tog je jutra
uao u vlak, ne slutei da e za pola sata sresti enu koja e mu
promijeniti ivot kao i sve stupove na kojima je stajao. Imao je dvadeset
etiri godine, malo vie nego to sada ima Max. Imao je samo pet godina
ukradenih sati s Manon. Tih nekoliko dana kotalo ga je dva desetljea
boli, udnje i samoe.
- Ali neka sam proklet, ako tih nekoliko sati nije bilo vrijedno svega
toga.
- Capitano? Jesi li neto rekao?
- Ne. Neto sam mislio. Zar sada ujete i moje misli? Bacit u vas u
rijeku.
Njegovi su se suputnici smijali.
Tiina seoske noi postajala je sve nevjerojatnija i kao da je
mukarce sve vie udaljavala od sadanjosti.
- A tvoja ljubav, capitano? - upitao je Cuneo. - Kako se zove? Jean
dugo nije odgovorio.
- Scusami, nisam htio...
- Manon. Zove se Manon.
- Sigurno je lijepa.
- Lijepa kao trenjino drvo u proljee.

152

Bilo je tako lako sklopiti oi i odgovarati na Cuneova gruba pitanja,


postavljena blagim i prijateljskim glasom.
- I pametna, si?
- Poznaje me bolje nego to sam sebe poznajem. Nauila me osjeati.
I plesati. I bilo je lako voljeti ju.
- Bilo? - upitao je netko, ali tako tiho da Perdu nije bio siguran je li to
bio Max ili Salvatore ili njegov unutarnji lektor.
- Ona je moje mjesto. Ona je moj smijeh. Ona je... Umuknuo je.
Mrtva. To nije mogao izgovoriti. Strano se bojao tuge koja bi odmah
uslijedila.
- I to e joj rei kada doe?
Jean se borio sa samim sobom. Zatim se odluio za jedinu istinu koja
se uklapala u preuivanje Manonine smrti.
- Oprosti mi.
Cuneo je prestao postavljati pitanja.
- Doista vam zavidim - promrmljao je Max. - Vi ivite svoju ljubav.
Svoju udnju. Nije vano to ste ludi. Ja se jednostavno osjeam kao
gubitnik. Diem, srce mi tue, krv kola. Ali ne uspijevam pisati. Svijet
propada, a ja kukam kao razmaeno derite. ivot je nepravedan.
- Samo nas smrt sve eka - smireno je rekao Perdu.
- To je prava demokracija - dodao je Cuneo.
- Dakle, mislim da je smrt politiki precijenjena - rekao je Max.
Dodao je Jeanu opuak jointa.
- Je li istina da mukarci biraju enu prema tomu nalikuje li na
njihovu majku?
- Hm - zabrundao je Perdu, pomislivi na Lirabelle Bernier.
- Si, certo! Onda bih ja morao izabrati takvu koja e mi stalno
govoriti da sam drznik i oamariti me svaki put kad budem itao ili
koristio rijei koje ona ne razumije - odgovorio je Cuneo, gorko se
nasmijeivi.
- A ja takvu, koja e tek u srednjim pedesetim godinama znati rei ne
i jesti neto to voli, a ne samo ono to je jeftino - dodao je Max.
Cuneo je istisnuo ostatak jointa.

153

- Salvo, kai - upitao je Max kad su ve gotovo pozaspali. - Smijem


li napisati tvoju priu?
- Samo se usudi, amico - odgovorio je Salvatore. - Nai svoju
vlastitu priu, mali Massimo. Ako uzme moju, ja ju vie neu imati.
Max je duboko udahnuo. - Onda dobro - sneno je rekao. - Imate li vas
dvojica bar... nekoliko rijei za mene? Omiljenih rijei, ili tako neto? Za
laku no?
Cuneo je mljacnuo. - Neto kao mlijeni nabujak? Poljubac od
tjestenine?
- Ja volim rijei koje zvue kao ono to opisuju - apnuo je Perdu.
Sklopio je oi. - Veernji povjetarac. Noni trkai. Dijete ljeta. Prkos.
Vidim malu djevojicu u matovitu oklopu, koja se bori protiv svega to
ona ne eli biti. Pristojna, sitna i tiha, bljak. Gospoica Prkos protiv
mrane moi razuma.
- To su rijei o koje se moemo porezati - promrmljao je Cuneo - kao
britvice u uhu ili na jeziku. Disciplina. Dril. Ili razum.
- Rije razum razlije se u ustima tako da vie nema mjesta za druge
rijei - poalio se Max. Zatim se poeo smijati. Zamislite kad bismo
lijepe rijei prvo morali kupiti, prije nego to ih smijemo koristiti.
- Onda bi oni koji mnogo govore brzo bankrotirali.
- A bogati bi imali glavnu rije jer bi pokupovali sve vane rijei.
- A najskuplje bi bile rijei volim te.
- A ako se upotrijebe kao la, cijena bi im bila dvostruka.
- Siromani bi morah otimati rijei. Ili bi se morah izraavati djelima,
a ne rijeima.
- To bi trebah svi initi. Rije voljeti jest glagol, dakle... to se ini.
Manje govoriti, a vise raditi. Je li tako?
Gospode Boe, droga ini udne stvari.
Malo poslije Salvo i Max ispetljali su se iz pokrivaa i otili u
krevete pod palubom.
Prije nego to se izgubio, Max Jordan se jo jedanput okrenuo prema
Perduu.
- to je, monsieur? - umorno je upitao Perdu. - elite li ponijeti koju

154

rije za dobar san?


- Ja... ne. Samo sam htio rei, dakle... doista vas volim. Bez obzira
to...
inilo se da je Max htio rei jo neto, ali da ne zna kako.
- I ja volim vas, monsieur Jordan. Jako, zapravo. Volio bih biti va
prijatelj. Monsieur Max,
Mukarci su se pogledali; samo im je mjeseina obasjavala lica.
Maxove oi bile su u mraku.
- Da - apnuo je mladi. - Da, Jean. Rado u vam biti prijatelj.
Pokuat u biti dobar prijatelj.
Perdu to, dodue, nije razumio, paje pripisao jointu. Ostavi sam,
Perdu je samo leao. No je poela drukije mirisati. Odnekud je dolazio
nekakav miris... Je li to bila lavanda? Neto je u njem zatreperilo.
Prisjetio se kako mu je kao mladom ovjeku, jo prije nego to je
upoznao Manon, miris lavande pobudio isto takve osjeaje. Potresenost.
Kao da je njegovo srce ve znalo da e taj miris u dalekoj budunosti biti
povezan sa udnjom. S boli. S ljubavi. S jednom enom.
Duboko je udahnuo, dopustivi da mu to sjeanje prome cijelo
tijelo. Da, moda je jo prije, u Maxovim godinama, osjetio potresenost
koju e ta ena izazvati u njem nakon mnogo godina.
Jean Perdu uzeo je zastavicu, koju je saila Manon, i izravnao ju
rukom. Zatim je kleknuo i prislonio elo uz oko ptice, ondje gdje se
neko Manonina krv osuila ostavivi tamnu mrlju.
Noi su izmeu nas, Manon.
Govorio je aptom, na koljenima, pognute glave: - Noi i dani i
zemlje i mora. Tisue su ivota dole i otile, a ti eka mene. U nekoj
sobi, negdje, u susjedstvu. Zna i voli.
U mojim mislima ti me i dalje voli. Ti si strah, koji u meni ree
kamen. Ti si ivot, koji se u meni nada meni. Ti si smrt, od koje
strahujem.
Ti si mi se dogodila, a ja sam ti uskratio svoje rijei. Svoju tugu.
Svoje uspomene.
Tvoje mjesto u meni i sve nae vrijeme. Izgubio sam nasu zvijezdu.

155

Oprata li mi? Manon?

156

26.

ax! Jo jedna soba strave! Jordan se dovukao. - Kladimo se da e


mi se uvar prevodnice opet popisati na ruku kao i na otprilike
tisuu posljednjih prevodnica? Osim toga, prsti su mi krvavi od prokletog
okretanja poluge i otvaranja brana. Hoe li ove njene ruke ikada vie
moi milovati slova?
Max je pokazao svoje pocrvenjele ruke, prekrivene sitnim gnojnim
mjehuriima.
Prolazei pokraj nebrojenih panjaka i goveda, koja su se
rashlaivala u vodi na obali, te ponosnih dvoraca nekadanjih kraljevskih
prilenica, stigli su do prevodnice La Grange, pred samim Sancerreom.
Selo vinogradara nalazilo se na vrhu brda i bilo je vidljivo sa svih
strana, oznaavajuijunu granicu divljeg, dvadeset kilometara dugog
zatienog podruja doline Loire.
Sputene grane alosnih vrba nalikovale su prstima koji se igraju u
vodi. Plovea knjiara bila je okruena zelenim, pokretnim zidovima, koji
kao da su joj se sve vie primicali.
Zapravo ih je kod svake dosadanje prevodnice doekao lave
uznemirenog psa. I svaki od tih lajavaca popiao se ba na onu bitvu
preko koje je Max prebacio dva ueta kako bi plovea knjiara bila
sigurna tijekom doticanja i oticanja vode. Sada je Max bacio uad na
palubu. - Hej, capitano! Cuneo e otvoriti, nema problema.
Kratkonogi Talijan stavio je na stranu sastojke za veeru, popeo se u
pregai cvjetnog uzorka ljestvama, navukao par arenih rukavica te

157

poeo mahati uzetom kao zmijom tamo-amo. Pas je ustuknuo pred


zmijom i pokunjeno pobjegao.
eljeznu polugu za otvaranje prevodnice Cuneo je okrenuo jednom
rukom; ispod njegove prugaste koulje kratkih rukava nazirali su se
napeti miii. Zatim je zapjevao tenorom gondolijera: - Que sera, sera... i namignuo ushienoj uvarovoj eni tako da ne vidi njezin mu. Njezinu
je suprugu u prolazu dodao limenku piva. Salvatore je zauzvrat dobio
osmijeh i obavijest da se veeras u Sacerreu odrava ples, da u sljedeoj
luci nema vie dizelskoga goriva, a na Cuneovo najvanije pitanje
odgovorio je:
- Ne, teretnjak Mjeseina nije ve dugo ovuda prolazio. Posljednji
put vidio sam ga dok je Mitterrand jo bio iv. Tako nekako.
Perdu je gledao kako e Cuneo reagirati na tu vijest.
Cijeli tjedan neprestano je sluao: - Ne, ne, ne.
Pitali su uvare prevodnice, luke kapetane, skipere pa ak i kupce
koji su s obale mahali Knjievnoj ljekarni.
Talijan se zahvalio, lice mu je bilo nepokretno. Skamenjeno.
Vjerojatno je u sebi nosio nepresuan izvor nade. Ili je samo iz navike
nastavio s potragom?
Navika je opasna, tata boica. Ona ne doputa nita to moe
nakoditi njezinoj vladavini. Ubija jednu elju za drugom. elju za
putovanjem, za drugim poslom, za novom ljubavi. Ona nam ne doputa
da ivimo kako elimo. Zato to iz navike vie ne razmiljamo elimo li
jo to to inimo.
Cuneo se pridruio Perduu za kormilom.
- Hej, capitano. ja sam izgubio ljubav. A momak? - upitao je.
- to je on izgubio?
Dvojica mukaraca pogledala su prema Maxu, koji je, naslonjen na
ogradu zurio u vodu i djelovao vrlo, vrlo odsutno. Max je govorio manje,
vie nije svirao klavir.
Pokuao sam biti dobar prijatelj, rekao je Perduu. Samo to to znai
pokuati?
- Nedostaje mu njegova muza, signor Salvatore. Max je sklopio savez

158

s njom i ostavio se normalnog ivota. No njegova je muza otila. On sada


vie nema ivot, ni normalan ni umjetniki. Zbog togaju trai, ovdje vani.
- Si, capisco. Moda nije dovoljno volio svoju muzu? Trebao bi ju
ponovno zamoliti za ruku.
Mogu li se spisatelji iznova vjenati sa svojim muzama? Bi li Max,
Cuneo i on trebali plesati goli oko vatre od granica vinove loze na
cvjetnoj livadi?
- Kakve su te muze? Jesu li kao makice? upitao je Cuneo. - One ne
vole kad ih se moljaka za ljubav. Ili su kao psi? Moe li on muzu uiniti
ljubomornom, ako vodi ljubav s drugom djevojkom?
Prije nego to je Perdu stigao odgovoriti da su muze poput konja, uli
su kako Max neto brunda.
- Srna! Tamo, u vodi!
Doista, bila je ispred njih, nasred kanala. Potpuno iznemogla mlada
enka bespomono je plivala. Uplaila se kad je iza sebe ugledala brod.
Stalno je pokuavala dohvatiti obalu, ali glatka, gotovo okomita
kosina umjetnoga kanala nije joj doputala da se spasi.
Max se nagnuo preko ograde, pokuavajui kolutom za spaavanje
uhvatiti iscrpljenu ivotinju.
- Massimo, ostavi se toga, jo e pasti preko...
- Ali moramo joj pomoi! Ne moe sama izai, udavit e se! Max je
nainio omu od ueta i bacao ju prema srni. No ona se jo vie uplaila
pa potonula i opet izronila.
Neizmjeran strah u oima srne dirnuo je Perdua.
- Budi mirna - zamolio je ivotinju u sebi. - Budi mirna, imaj
povjerenja u nas... imaj povjerenja u nas.
Iskljuio je Luluin motor kako bi zaustavio brod, ali on je nastavio
kliziti jo nekoliko desetaka metara.
Srna je ve bila u ravnini sa srednjim dijelom broda.
Svaki put kad bi joj dobacili kolut za spaavanje, jo bi se jae
uplaila. Kad je okrenula prema njima svoju usku, mladu glavu, smee
su joj oi bile razrogaene od smrtnoga straha.
A onda je poela rikati.

159

Bilo je to neto izmeu promuklog cviljenja i moleivog plaa. Cuneo


se spremao skoiti u kanal i ve je skinuo koulju i izuo cipele.
Srna je rikala i rikala.
Perdu je grozniavo razmiljao. Trebaju li pristati? Moda bi ju mogli
uhvatiti s kopna i izvui iz vode?
Skrenuo je brod prema obali, sluajui kako vanjski dijelovi struu
po kanalu.
Srna je i dalje rikala, oajniki, promuklo. Pokreti su joj postali
sporiji, s posljednjim je snagama pokuavala prednjim nogama pronai
uporite na obali.
Nije ga mogla nai.
Cuneo je stajao uz ogradu u donjem rublju. Izgleda da je shvatio kako
nee moi pomoi srni sve dok se i sam ne bude mogao popeti na obalu.
Nije mogao podii ivotinju koja se otima, niti ju donijeti ljestvama jer su
stranice broda bile previsoke.
Kad su napokon pristali, Max i Jean iskoili su na obalu i kroz grmlje
otrali do srne.
Ona se u meuvremenu odgurnula od obale i pokuavala prijei na
drugu stranu kanala.
- Ali zato nam ne doputa da joj pomognemo? - rekao je Max
apui. Suze su mu potekle niz obraze.
- Doi! - tiho ju je pozvao. - Glupa ivotinjo, doi ovamo! Sada su ju
jo samo mogli gledati.
ivotinja je cviljela, pokuavajui se popeti uz suprotnu obalu.
A onda je odustala. Skliznula je natrag u vodu.
Mukarci su nijemo gledali kako srna posljednjim snagama dri glavu
iznad vode. S vremena na vrijeme pogledala bi prema njima, a zatim
pokuavala pobjei od njih.
Uplaen pogled pun nepovjerenja i elje da se obrani pogodio je
Perdua u srce.
A onda je rika prestala.
Srna je potonula.
- O, Boe, molim te - apnuo je Max.

160

Kad je izronila, plutala je postrance, glava joj je bila pod vodom, a


prednje su joj se noge trzale.
Sunce je sjalo, komarci su plesali, a negdje u ikari zakrijetala je
ptica. Beivotno srnino tijelo vrtjelo se u krug.
Maxu su tekle suze niz obraze. Spustio se u vodu i zaplivao prema
srni.
Jean i Salvatore bez rijei su gledali kako Max vue za sobom
beivotno srnino tijelo, sve dok nije stigao na Perduovu stranu.
Nesluenom snagom Max je podigao malo, mokro tijelo u vis tako da ga
je Jean mogao uhvatiti i izvaditi. Malo je nedostajalo da mu to ne poe
za rukom.
Srna je mirisala po ustajaloj vodi, po umskom tlu i po nepoznatom,
starom svijetu s onu stranu gradova. Mokre su joj dlake bile poput etke.
Kad je Perdu oprezno smjestio srnu na toplo tlo pokraj sebe i stavio joj
glavu na svoja koljena, ponadao se da e se dogoditi udo i da e se srna
stresti, podii na klimave noge i otrati u grmlje.
Jean je milovao grudi mlade ivotinje. Milovao joj je lea, glavu, kao
daju njegov dodir moe oivjeti. Osjetio je ostatak topline u njezinu vitku
tijelu.
- Molim te - tiho je govorio. - Molim te.
Neprestano je milovao njezinu glavu u svojem krilu.
Pogled srninih smeih oiju, lien sjaja, nije bio upuen njemu.
Max je plivao na leima, rairenih ruku.
Cuneo je na palubi podboio lice dlanovima.
Ni jedan od njih nije se usudio pogledati drugoga.

161

27.

ez rijei su plovili Burgundijom sporednim kanalom Loire prema


jugu, ispod golemih, zelenih lukova stabala koja su se nadvila nad
kanalom. Neki su vinogradi bili tako veliki da su redovi trsova dopirali
do obzora. Posvuda je bilo cvijea, ak i na prevodnicama i mostovima.
Trojica mukaraca objedovala su utke, prodavala knjige kupcima s
obale ne rekavi ni rijei, i izbjegavala jedan drugoga. Naveer su itali,
svaki u svom kutku broda. Make su zaueno trkarale od jednog do
drugoga. No ni one ih nisu uspjele istrgnuti iz bezvoljne osame. Njihovo
umiljavanje, prodorni pogledi i upitno mijaukanje ostali su bez odgovora.
Smrt srne razbila je trokraku zvijezdu. Sada je svaki od njih putao
da ga nosi vrijeme, jadno, zamreno vrijeme.
Jean je dugo sjedio nad biljenicom s crtama koju je koristio za svoju
enciklopediju osjeaja. Gledao je kroz prozor, ali nije primjeivao kako
je nebo proarano svim bojama, od crvene do naranaste. Osjeao je kao
da gazi po sirupu od misli.
Sljedee veeri proli su pokraj Neversa i nakon kratke, napete
rasprave: - Zato ne Nevers? Ondje bismo mogli prodavati knjige. U
Neversu ima dovoljno knjiara, ali nema nikoga tko bi nam mogao
prodati dizelsko gorivo - pristali u blizini malog sela Apremont-surAllier, koje se smjestilo u meandrima rijeke Allier. Cuneo je ondje imao
poznanike, jednog kipara i njegovu obitelj, koji su ivjeli u zabaenoj
kui izmeu rijeke Allier i sela.
Odavde, od Vrta Francuske nije vie daleko do Digoina i odvojka

162

prema sredinjem kanalu koji e ih odvesti u smjeru Rhone i do rijeke


Seille i Cuiseryja, grada knjiga.
Kafka i Lindgrenica odjurili su u umicu na obali kako bi neto
ulovili. Malo poslije poletjele su ptice.
Dok su trojica mukaraca prolazila kroz selo, Jean je imao osjeaj
kao da su uli u vrijeme petnaestog stoljea.
Visoka stabla irokih kroanja, slabo utvreni putevi, nevelik broj
kua od utog pjeanika, indra boje zemlje i crvena, pa ak i cvijee u
seoskim vrtovima i brljan koji se penjao po zidovima, sve im je to
govorilo da su stigli u Francusku iz doba vitezova i vjetica. Kruna sela
nekadanjih kipara i klesara bio je mali dvorac, obasjan zlatno-crvenim
sjajem zalazeeg sunca. Sliku su naruavah samo moderni bicikli - na
obali rijeke Allier sjedili su biciklisti i objedovali.
- Ovdje je prilino jadno - prigovorio je Max.
Iza jedne velike, stare okrugle kule proli su kroz cvjetnjak, prepun
raskonog ruiastog, crvenog i bijelog cvijea. Jeanu se zavrtjelo u glavi
od samog pogleda na cvijee i od njegova mirisa. Goleme glicinije
nadvile su se nad staze, a iz jezerca se ponosno uzdizala osamljena
pagoda do koje se moglo doi samo preko nekoliko povienih kamenova
u vodi.
- ive li ovdje pravi ljudi ili samo statisti? - upitao je borbeno
raspoloen Max. - to bi ovo trebalo biti, selo koje se pokazuje
Amerikancima?
- Da, Max, ovdje ive ljudi. Oni koji se jo malo vie od drugih
suprotstavljaju stvarnosti. I ne, Apremont nije selo za pokazivanje
Amerikancima. Ono je primjer ljepote - odgovorio je Cuneo.
Razdvojio je grane velikog rododendrona i gurnuo skrivena vrata u
visokom starom kamenom zidu.
Uli su u prostran vrt s urednim travnjakom, sa stranje strane velike,
raskone gospodske kue s visokim, dvokrilnim prozorima, tornjiem,
dva krila i terasom.
Jean se osjeao nevjerojatno strano i obeshrabreno. Prolo je mnogo
vremena otkako je posjeivao ljude u njihovoj kui. Kad su prili blie,

163

uli su smijeh i udaranje po klaviru. Proavi kroz vrt, Perdu je ispod


jedne bukve ugledao enu, koja je sjedila na stolici gola, sa eirom na
glavi, i slikala na platnu. Pokraj nje, za klavirom na kotaima, sjedio je
mukarac u staromodnom engleskom ljetnom odijelu.
- Hej! Ti s lijepim usnama, zna li svirati klavir? - povikala je gola
ena ugledavi trojicu mukaraca.
Max je pocrvenio. I kimnuo.
- Onda nam odsviraj neto, boje vole plesati. Moj brat ne razlikuje a
od h.
Max je posluno priao klaviru na kotaima, nastojei ne gledati
grudi gole ene. Ponajprije zato to je imala samo lijevu dojku. Na
drugoj, desnoj strani, tanka crvena crta odavala je da se ondje neko
nalazila njezina blizanka, jednako okrugla i jedra i mlada.
- Slobodno gledaj. Tako e zadovoljiti znatielju - rekla je. Skinula
je eir i pokazala mu se cijela: na glavi joj je tek poela rasti kosa.
Tijelo izmueno rakom, koje je vodilo borbu za povratak u ivot.
- Imate li kakvu omiljenu pjesmu? - upitao je Max nakon to je
odagnao zbunjenost, opinjenost i suosjeanje.
- Imam, ovjee lijepih usana. Nekoliko tisua!
Nagnula se naprijed, neto je apnula Maxu, ponovno stavila eir i s
velikim oekivanjem umoila kist u crvenu kau od boja na paleti.
- Spremna sam - rekla je. - I zovi me Elaia!
Malo poslije odjeknuli su zvuci pjesme Fly Me to the Moon.
Max je to svirao u prekrasnoj dez obradi. Slikarica je mahala kistom
u ritmu glazbe.
- Ona je Javierova ki - apnuo je Cuneo. - Od malih nogu bori se s
rakom. Sretan sam to oito jo uvijek pobjeuje.
- Ne! To je nemogue - usuuje se samo tako pojaviti? ena u
Jeanovim godinama dola je s terase i bacila se Cuneu u naruje. Oi su
joj nevjerojatno iskrile od smijeha.
- Ti prokleti kuharu tjestenine! Javiere, vidi tko je ovdje - ovjek koji
polira kamen.
Mukarac u iznoenim grubim samtenim hlaama i radnoj koulji

164

izaao je iz kue. To to je Jean vidio kad je priao blie, nije bilo nimalo
gospodski, kao to se inilo izdaleka. Slavni dani te kue, sa zlatnim
lusterima i desecima slugu, proli su odavno.
ena nasmijanih oiju obratila se Perduu.
- Halo - rekla je. - Dobro doli k obitelji Kremenko.
- Dobar dan rekao je Jean Perdu. - Moje je ime...
- Ah, pustite imena. Ona nam ovdje nisu potrebna. Ovdje se svatko
zove onako kako eli. Ili prema onomu to zna raditi. Radi li ti neto
osobito dobro? Ili si sam neto posebno?
Njezine su se tamnosmee oi zacaklile.
- Ja sam onaj koji polira kamen - povikao je Cuneo. Poznavao je tu
igru.
- Ja sam... - zaustio je Perdu.
- Ne sluaj ga, Zelda. On je ita dua, to je on - rekao je Cuneo. - I
zove se Jean i nabavit e ti svaku knjigu koju treba kako bi opet mogla
dobro spavati.
Okrenuo se kad ga je Zeldin suprug potapao po ramenu.
Gospodarica kue sada je bolje pogledala Perdua.
- Da? - upitala je. - To zna? Onda si arobnjak. Na nasmijeene usne
spustila se tuga.
Pogled joj je odlutao u vrt, tamo gdje je bila Elaia.
Max je poeo u brzom tempu svirati Hit the Road, Jack, za Javierovu
i Zeldinu smrtno bolesnu ker.
Zelda je sigurno umorna, pomislio je Perdu, umorna od toga to smrt
ve godinama stanuje s njima u ovoj prekrasnoj kui.
- Imate li... imate li ime za njega? - upitao je.
- Za koga?
- Za to to u Elaiainom tijelu stanuje i spava ili se samo pravi da
spava.
Zelda je pomilovala Perdua po neobrijanu obrazu.
- Razumije se u smrt, hm?
alosno se nasmijeila. - On, rak, zove se Lupo. Tako ga je nazvala
Elaia kad je imala devet godina. Lupo, kao pas iz stripa. Ona zamilja da

165

oboje stanuju u tom tijelu, kao u kakvoj kui koju dijele kao cimeri.
Uvaava to to on nekad eli vie pozornosti. Rekla je da tako moe
bolje spavati nego kad zamilja da ju on eli unititi. Tko to eli unititi
vlastitu kuu, molim lijepo?
Zelda se smjekala promatrajui ker s velikom ljubavlju. - Lupo ivi
kod nas vie od dvadeset godina. Mislim da je i on ve pomalo ostario i
umorio se.
Naglo se okrenula od Jeana prema Cuneu, kao da je poalila to je
bila tako otvorena.
- A sada si ti na redu. Gdje si bio, jesi li pronaao Vivette i hoete li
ovdje prenoiti? Ispriaj mi sve. I pomogni mi kuhati - zamolila je
ovjeka iz Napulja, uhvatila ga pod ruku i odvela ga u kuu. Javier je
zagrlio Talijana s desne strane, a za njima je poao Elaiain brat Leon.
Jean se osjeao suvinim. Ne znajui to bi, etao je vrtom. U jednom
sjenovitom kutu otkrio je ispod bukve oronulu kamenu klupu. Ovdje ga
nije nitko mogao vidjeti. Ali zato je on mogao vidjeti sve.
S tog mjesta promatrao je kuu, kako se polako pale svjetla i kako
njezini stanari prolaze kroz sobe. Vidio je Cunea kako radi sa Zeldom u
velikoj kuhinji te Javiera, kojije sjedio za stolom s Leonom i puio i s
vremena na vrijeme rekao neto.
Max je prestao svirati klavir. Elaia i on tiho su razgovarali. A onda su
se poljubili.
Malo poslije Elaia je povela Maxa u kuu.
Nakon kratkog vremena na jednomje prozoru zatreperila svijea. Jean
je vidio Elaiainu sjenu kako klei iznad Maxa. Njegove je ruke drala
ondje gdje joj je kucalo srce kad se poela pomicati na njem. Jean je
gledao kako otima Lupu no koja mu nije pripadala.
Max je jo ostao leati kad je Elaia izala iz sobe u dugakoj majici
za spavanje i odleprala u kuhinju i, koliko je Perdu vidio, sjela na klupu
pokraj oca. Ubrzo je i Max doteturao u kuhinju. Pomogao je prostrti stol i
otvoriti vino. Perdu je iz svojega skrovita vidio kako je Elaia pogledala
Maxa kad joj je okrenuo lea. Imala je tako vragolast izraz lica, kao da
mu je priredila veliku psinu. Kad je odvratila pogled od njega, on joj se

166

srameljivo nasmijeio.
- Samo se nemoj zaljubiti u enu koja umire, Max. To se ne moe
izdrati - rekao je Jean aptom.
Neto mu se stisnulo u grudima. Navrlo mu je u grlo i izalo kroz
usta.
Grevit, dubok jecaj.
Kako je rikala. Kako je srna rikala! O, Manon. A onda su dole.
Suze.
Uspio se jo samo nasloniti na bukvu i obujmiti ju rukama. Cvilio je,
plakao je. Jean Perdu plakao je kao nikad prije. Uhvatio se za drvo. Znoji
se. Sluao je te glasove iz svojih usta i inilo mu se da voda probija
nasip. Nije znao koliko je to trajalo. Nekoliko minuta? etvrt sata?
Dulje?
Plakao je u dlanove, dubokim, oajnikim jecajima sve dok nije
jednostavno prestao. Kao da je zarezao prit i istiskao gnoj. Ostala je
samo praznina. I toplina, neznana toplina kao iz motora, koji je bio
pokrenut suzama. Taj je motor uinio da Jean ustane i brzo, gotovo trei
prijee preko vrta i ode u veliku kuhinju.
Jo nisu poeli objedovati i na trenutak se osjeao sretnim to su ga ti
stranci ekali, to ipak nije bio suvian.
- I naravno, kao slika, tako i dobra pateta moe... - upravo je govorio
Cuneo.
Usred reenice svi su ga zaueno pogledali.
- Tu ste! - povikao je Max. - Gdje ste bili?
- Max. Salvo. Moram vam neto rei - izustio je Jean.

167

28.

zgovoriti te rijei. Stvarno ih izgovoriti i sluati kako zvue. Kako je


reenica stajala u kuhinji Zelde i Javiera, izmeu zdjela za salatu i aa
punih crnog vina. I to je znaila.
- Ona je mrtva.
To je znailo da je bio sam.
To je znailo da smrt ne bira.
Osjetio je kako neija mala ruka hvata njegovu.
Elaia.
Povukla ga je dolje na klupu. Koljena su mu drhtala. Jean je prvo
pogledao Cunea u lice, a zatim Maxa.
- Ne moram se uriti - rekao je. - Manon je mrtva ve dvadeset jednu
godinu.
- Dio mio - otelo se Cuneu.
Max je glasno udahnuo, a onda je gurnuo ruku u dep koulje.
Izvadio je komad novinskog papira dvaput preklopljenog, i dodao ga
Jeanu.
- Ovo sam naao dok smo jo bili u Briareu. U jednoj Proustovoj
knjizi.
Jean je rasklopio papir. Obavijest o smrti.
Stavio ju je u neku knjigu u Knjievnoj ljekarni, knjigu je vratio na
policu i potom, nakon nekog vremena zaboravio koja je to bila knjiga i
gdje je nestala meu tisuama drugih.
Poravnao je papir, preklopio ga i stavio u dep.

168

- Ali vi ste utjeli. Znali ste da sam vas ostavio u neznanju. Ne,
kaimo kako jest: znali ste da sam vam slagao. No zadrali ste to za
sebe. Znali ste da vam laem. I sebi. Sve dok...
Dok ne budem spreman.
Jordan je lagano slegnuo ramenima.
- Naravno - rekao je tiho. - A kako drukije, U hodniku je kucao
velik sat.
- Hvala... tebi, Max - rekao je Perdu aptom. - Hvala ti. Ti si dobar
prijatelj.
Ustao je, Max takoer, pa su se zagrlili preko stola. Nespretno,
nezgodno, ali kad je Jean zagrlio Maxa, osjetio je beskrajno olakanje.
Ponovno su imali jedan drugoga.
Jean je opet zaplakao.
- Ona je mrtva, Max, o Boe! - aptao je naslonivi glavu na Maxov
vrat, a mladi je Perdua uhvatio jo vre, popeo se koljenom na stol,
gurnuo u stranu tanjure, ae i zdjele kako bi Jeana privio na grudi i vrlo
vrsto zagrlio.
Jean Perdu plakao je po drugi put. Zelda je zadrala jecaj u ustima.
Elaia je beskrajno njeno pogledala Maxa, briui suze koje su joj se
kotrljale niz obraze. Njezin se otac naslonio i gledao predstavu, jednom
rukom mrsei bradu, a drugom motajui cigaretu.
Cuneo je gledao u svoj tanjur.
- Dobro je - aptom je rekao Perdu nakon snanog napada plaa dobro je. Sve je u redu. Doista. Trebam neto popiti.
Glasno je uzdahnuo. Zaudo, bilo mu je do smijeha. Poslije bi
poljubio Zeldu, a onda plesao sa Elaiaom.
Sam sebi zabranio je tugovati, jer... jer slubeno nije ni bio prisutan u
Manoninu ivotu. Zato to nije bilo nikoga tko bi s njim tugovao za njom.
Zato to je bio sam, sasvim sam, sa svojom ljubavi.
Do danas.
Max je siao sa stola, svatko je namjestio po jedan tanjur i au,
pribor za jelo pao je na pod. Javier je rekao: - Onda dobro. Imam jo
vina.

169

Bilo je ivahno dok...


- ekajte malo - tiho je zamolio Cuneo. - to?
- Rekao sam, ekajte, molim vas.
Salvatore je i dalje gledao u svoj tanjur. Neto je kapalo s njegove
brade u umak za salatu.
- Capitano. Mio caro Massimo. Draga Zelda. Javiere, moj prijatelju.
Mala Elaia, draga, mala Elaia.
- I Lupo - aptom je rekla mlada ena.
- I ja bih htio neto... priznati.
Glava mu je i dalje bila sputena na grudima.
- Ovako... Ecco. Vivette je djevojka koju sam volio, i traio sam ju
dvadeset jednu godinu, na svim rijekama Francuske, u svakoj marini, u
svakoj luci.
Svi su kimnuli.
- I? - oprezno je upitao Max.
- I... ona je udana za gradonaelnika Latoura. Ve dvadeset godina.
Ima dva sina i nevjerojatno veliku, trostruku stranjicu. Pronaao sam ju
jo prije petnaest godina.
- Oh - otelo se Zeldi.
- Sjetila me se. Ali tek nakon to me zamijenila s Mariom,
Giovannijem i Arnaudom.
Javier se nagnuo naprijed. Oi su mu svjetlucale. Sada je vrlo
smireno puio cigaretu.
Zelda se razdraljivo smjekala. - To je ala, zar ne?
- Nije, Zelda. Unato tomu nisam prestao traiti Vivette, koju sam
jedne ljetne noi upoznao na rijeci, prije mnogo, mnogo vremena. ak i
nakon to sam naao pravu Vivette, morao sam ju nastaviti traiti. To je...
- Bolesno - grubo ga je prekinuo Javier.
- Tata! - zapanjeno je povikala Elaia. - Javiere, moj prijatelju, ao mi
je...
- Prijatelj? Lagao si meni i mojoj eni! Ovdje, u mojoj kui. Doao si
k nama prije sedam godina, i servirao nam svoju laljivu priu. Dali smo
ti posao, vjerovali smo ti, ovjee!

170

- Dopustite da vam objasnim zato...


- Izazvao si nae suosjeanje sa svojom malom romantinom
komedijom. To je doista odvratno.
- Nemojte toliko galamiti - zamolio je Jean. - On to sigurno nije
uinio da bi razljutio vas osobno. Zar ne vidite kako mu to teko pada?
- Galamit u koliko hou. I shvatite... ini se da ni vi niste bas pri
sebi, s tom vaom pokojnicom.
- Dakle, sad je uistinu dosta, monsieur - umijeao se Max.
- Bit e bolje da odem.
- Ne, Cuneo, molim te. Javier je previe razdraljiv, ekamo
laboratorijske nalaze za Lupa...
- Nisam razdraljiv, ja sam slomljen, Zelda, slomljen.
- Idemo sva trojica. Sada - rekao je Perdu.
- Tako je najbolje - prosiktao je Javier. Jean je ustao. Max takoer.
- Salvo?
Cuneo je tek sada podigao glavu. Lice mu je bilo obliveno suzama.
Pogled izgubljen negdje u daljini.
- Mnogo vam hvala za vau gostoljubivost, madame Zelda - rekao je
Perdu.
Uputila mu je zdvojan, mali osmijeh.
- Mnogo sree s Lupom, mademoiselle Elaia. Jako mi je ao zbog
svega to morate trpjeti. Od srca - obratio se bolesnici. - A vama,
monsieur Javier, elim da vas vaa predivna ena i dalje voli i da jednog
dana shvatite kako je to neto posebno. Zbogom.
Iz Javierova pogleda vidjelo se da bi on najradije udario Perdua.
Elaia je potrala za mukarcima kroz mraan vrt u kojem je vladala
gotovo potpuna tiina. Da cvrci nisu cvrali, njezini bi koraci po rosnoj
travi bili jedino to se mogli uti. Elaia je hodala bosonoga uz Maxa.
On ju je njeno uhvatio za ruku.
Kad su doli do broda, Cuneo je tiho rekao: - Hvala to ste me
povezli sa sobom. Sada u spakirati stvari i otii, uz tvoj pristanak,
Giovanni Perdito.
- Nema razloga da ode ovako u no, Salvo - mirno je odgovorio

171

Perdu.
Popeo se na palubu. Cuneo je poao za njim, oklijevajui.
Kad su stigli do zastavice na pramcu, Perdu se nasmijeio i upitao: Velika trostruka stranjica? Koji bi to vrag mogao biti?
Cuneo je odgovorio: - Ovako. Zamisli trostruku bradu... na stranjici.
- Ne, radije ne bih - odgovorio je Perdu, suzdravajui se da ne
prasne u smijeh.
- Ne shvaa ozbiljno moju situaciju - poalio se Cuneo. - Zamisli da
se ljubav tvojega ivota pokae kao mitsko udovite. S konjskom
stranjicom, konjskim zubima i mozgom koji pati od straha od praznog
prostora.
- Od straha od praznog prostora? Zastraujue. Stidljivo su se
nasmijeili jedan drugome.
- Voljeti ili ne voljeti trebalo bi biti poput izbora izmeu kave i aja.
ovjek bi trebao sam donijeti odluku. Kako bismo drukije mogli
preboljeti sve nae pokojne i ene koje su nas napustile? -potiteno je
rekao Cuneo.
- Moda to uope ne bismo ni trebali.
- Misli? Ne bismo trebali to preboljeti, nego... to? to onda? to
onda trae od nas oni koje smo izgubili?
To je bilo pitanje na koje Perdu nije znao odgovoriti ve mnogo
godina.
Do danas. Danas je znao.
- ele da ih nosimo u sebi. To je naa zadaa. Nosimo ih u sebi,
svoje pokojne i svoje propale ljubavi. Oni nas upotpunjuju. Ako svoje
zaboravljene zaboravimo ili odagnamo, onda... onda vie nee biti ni nas.
Jean je promatrao rijeku Allier koja se svjetlucala na mjeseini.
- Sva ona ljubav. Svi mrtvi. Svi ljudi naeg vremena. To su rijeke od
kojih se sastoji more nae due. Ako ih se ne elimo sjeati, more e
presuiti.
Osjetio je takvu elju da uhvati ivot, objema rukama, prije nego
vrijeme pone prolaziti jo bre. Nije htio umrijeti od ei, htio je biti
slobodan i prostran, kao more, pun i dubok. elio je imati prijatelje. elio

172

je ljubiti. elio je u sebi osjetiti Manon. elio je osjetiti kako se pomie


u njem, kako se sjedinjuje s njim. Manon ga je promijenila, nepovratno zato ne priznati? Tako je postao onim mukarcem kojemu je Catherine
dopustila da joj se priblii.
Odjednom je Jean Perdu shvatio da Catherine nikad nije mogla
zauzeti Manonino mjesto.
Ona je zauzimala vlastito mjesto. Ni loije, ni bolje, samo drukije.
Imao je elju pokazati Catherine cijelo svoje more! Mukarci su
gledali kako se Max i Elaia ljube. Jean je znao da nee nastaviti govoriti
o svojim laima i iluzijama. Sve bitno bilo je ve reeno.

173

29.

akon tjedan dana. Polako i oprezno priznali su si kljune podatke iz


svojih ivota. Salvatore je bio posljedica nesretnog sluaja njegove
majke, istaice, i jednog oenjenog uitelja. Jean - dijete prkosne ljubavi
izmeu siromanog obrtnika i aristokratkinje akademiarke. Max posljednji pokuaj spaavanja umalog braka ene bez vlastitog miljenja
i malog trgovca, razdiranog oekivanjima i razoaranjima.
Prodavali su knjige, itali ih djeci, mijenjali romane za uslugu
ugaanja klavira. Pjevali su i smijali su se. S jednogjavnog telefona Jean
je nazvao svoje roditelje. A jedanput i kuu broj 27. Nitko se nije javio,
iakoje pustio da zvoni dvadeset est puta. Oca je pitao kako je to bilo od
ljubavnika odjednom postati otac.
Joaquin Perdu utioje neuobiajeno dugo. Onda ga je Jean uo kako
mre. - Ah, Jeanno... dobiti dijete, to ti je kao da se rastaje od vlastitog
djetinjstva, zauvijek. Kao da tada prvi put shvaa to znai mukost.
Takoer se boji da e sada doi na vidjelo sve tvoje slabosti, jer
oinstvo od tebe trai vise nego to ti moe... Ja sam uvijek imao
potrebu zasluiti tvoju ljubav. Zato to sam te volio. Jako sam te volio.
Sada su obojica mrcala.
- Jeanno, zato me to pita? eli li time nagovijestiti da... - Ne.
Naalost. Jednog Maxa i jednu ker, gospoicu Prkos, to bi bilo
lijepo. Imao bih, bio bih, htio bih.
Jean je imao osjeaj da su suze, koje je isplakao na rijeci Allier,
napravile mjesta u njem. U tu prvu prazninu mogao je smjestiti mirise.

174

Dodire. Oevu ljubav. I Catherine.


Mogao bi tu ugurati i naklonost prema Maxu i Cuneu, kao i ljepotu
ovoga kraja. Tijekom alovanja otkrio je u sebi mjesto na kojem bi mogli
zajedno stanovati osjeaji i radost, njenost i spoznaja da postoje ljudi
koji misle da si dostojan ljubavi.
Sredinjim kanalom stigli su do Saone, plovei ususret oluji.
Nebo se spustilo nad Burgundijom, uz grmljavinu, crno, proarano
munjama, na podruje izmeu Dijona i Lyona.
Klavirski koncerti ajkovskoga rastjerali su u Luluinoj utrobi
sumornu tminu jednako kao razigrana iskra u trbuhu Jonina kita. Max je
odvano stavio noge na okvir klavira te svirao balade, valcere i scherza
dok se brod njihao na zapjenjenim valovima Saone.
Perdu nije nikad uo takvog ajkovskog - uz trube i braeve oluje, u
pratnji zvukova motora i kripanja greda kad vjetar prodire u osjetljive
dijelove broda i pokuava ga odnijeti na obalu. S polica su padale knjige,
Lindgrenica je leala ispod uvrene sofe, a Kafka je, sputenih uiju, iz
jednog proreza na presvlaci naslonjaa gledao kako knjige padaju.
Jean Perdu ugledao je pred sobom zamagljenu praonicu, plovei
prema Seilleu, pritoci Saone.
Mirisao je zrak koji je bio naelektriziran, mirisao je zapjenjenu zelenu
vodu, osjetio je kako mu se kormilo okree u uljevitim rukama - i bio je
sretan to je iv. ivjeti sada, sada!
Uivao je ak i u olujnom vjetru.
Jaina vjetra pet na Beaufortovoj ljestvici.
Krajikom oka, tijekom dizanja i sputanja broda izmeu dva naleta
vala, vidio je enu.
Na sebi je imala prozirnu kinu kabanicu i drala je velik kiobran
kakve su nosili londonski burzovni meetari. Gledala je preko niske trske
koja se povijala pod naletima vjetra. Podigla je ruku u znak pozdrava, a
onda - nije mogao vjerovati, ali je ipak bila istina - raskopala kabanicu,
zbacila je sa sebe, okrenula se i rairila ruke, drei otvoren kiobran u
desnoj ruci.
A onda se, rairenih ruku poput Isusova kipa na brdu Corcovado u

175

Brazilu, bacila natrake u nabujalu rijeku.


- to je...? - rekao je Perdu apui. - Salvo! ena u vodi! Uz obalu! povikao je nakon nekoliko trenutaka.
- Che? to si pio? - viknuo mu je, ali je Perdu pokazao rukom tijelo
koje je izranjalo i tonulo u uzburkanoj vodi. I kiobran.
Talijan je zurio u zapjenjenu rijeku. Kiobran je potonuo. Cuneo je
zakripao zubima. Zgrabio je uad i kolut za spaavanje.
- Blie! - zapovjedio je. - Massimo! - povikao je. - Ostavi piano!
Trebam te ovdje, odmah... subito!
Cuneo je stao uz ogradu dok je Perdu tjerao Ploveu knjiaru prema
obali, privezao ue za kolut i svoje kratke, debele noge upro u daske.
Zatim je snanim zamahom bacio kolut prema eni. Drugi kraj ueta
dodao je Maxu, koji je sve to gledao blijeda lica.
- Ako ju uhvatim, mora vui. Vuci kao konj, mome!
Izuo je oiene cipele, ispruio ruke i na glavu skoio u rijeku. Iznad
njih munje su parale nebo.
Max i Perdu gledali su kako Cuneo snanim zamasima pliva po
gladnoj vodi.
- O, sranje, sranje, sranje!
Max je zavrnuo rukave i ponovno uhvatio ue.
Perdu je spustio lanac sa sidrom.
Brod se dizao i sputao kao u bubnju perilice.
Cuneo je doplivao do ene i obuhvatio ju rukama.
Perdu i Max zajedno su vukli ue. Zatim su ih oboje podigli na
palubu. S Cuneovih brkova kapala je voda, a enino trokutasto lice bilo
je uokvireno mokrom, crveno-smeom kosom kao kovravom morskom
travom.
Perdu je pourio za kormilo.
Kad je Perdu krenuo prema radiju da pozove hitnu pomo, osjetio je
na ramenu Cuneovu teku, mokru ruku.
- Pusti to! ena to ne eli. I ovako e biti dobro. Ja u to srediti,
moramo ju obrisati i utopliti.
Perdu je vjerovao Cuneovim rijeima i nije nita pitao.

176

Iz magle je izronila luka u Cuiseryju. Skrenuo je brodom prema luci.


Pod udarima valova i kie, Max i on povezali su brod za ponton.
- Moramo dolje! doviknuo mu je Max, nadglasavajui se s fijukanjem
vjetra. - Bit e gadnog ljuljanja.
- Make i knjige neu ostaviti same - odgovorio mu je Perdu. Voda
mu je ulazila u ui, za vrat, u rukave. - A osim toga, ja sam capitano, koji
ne naputa svoj brod.
- Aha! Onda ne idem ni ja.
Brod je uzdahnuo kao da ih obojicu smatra ludima. Cuneo je nainio
leaj u Perduovoj kabini i brodolomku oslobodio odjee. ena srcolika
lica leala je gola, zadovoljna pogleda, pod hrpom pokrivaa. Cuneo je
odjenuo svoju bijelu trenirku u kojoj je izgledao malo glupo, ali doista
samo malo.
Kleao je pred njom i davao joj provansalski pistou: provansalski
umak od enjaka, bosiljka i badema, koji se posluivao uz jelo, stavio je
u alicu i prelio ga bistrom, krepkom juhom od povra.
Ona mu se smjekala izmeu dva gutljaja.
- Salvo, znaci. Salvatore Cuneo. Iz Napulja - rekla je. - Si.
- Ja sam Samantha.
- I prelijepa si - rekao je Cuneo.
- Nije li... nije li loe vani? - upitala je.
Oi su joj doista bile vrlo krupne i tamnoplave.
- Ah - brzo je rekao Max. - Na to misli, zapravo?
- Samo mali pljusak. Poviena vlanost zraka - umirivao ju je Cuneo.
- Mogao bih nam neto itati - predloio je Perdu.
- Mogli bismo i neto pjevati - dodao je Max. - Nekakav kanon.
- Ili kuhati - predloio je Cuneo. - Volite li daube, provansalsko jelo
sa zainskim travama?
Kimnula je. - Ali s goveim obrazima, u redu?
- I to je sada loe? - upitao je Max.
- ivot. Voda. Riba sa spiralnim zubima u konzervama. Trojica
mukaraca zbunjeno su se pogledala.
Perdu je pomislio kako ova Samantha na prvi pogled govori i radi

177

gluposti, ali nije luda i ne izgleda tako. Bila je samo... posebna.


- Tri puta ne, rekao bih - odgovorio je. - Ali to su to ribe sa
spiralnim zubima?
- Jeste li vi namjerno pali u vodu? - upitao je Max.
- Namjerno? Da, naravno - odgovorila je Samantha. - Tko jo ide u
etnju pa sluajno padne na leda u vodu? To bi doista bilo preglupo, zar
ne? Ne, takvo se to planira.
- Onda ste htjeli, dakle...?
- Otii pod ledinu? Samu sebe poslati preko rijeke Styx? Umrijeti?
Ne. Zaboga, zato bih to htjela?
Lice u obliku srca gledalo ih je istinski zbunjeno.
- Ah, tako. Zar je tako izgledalo? Ne, ne. Ja volim ivjeti, iako je to
katkada strano naporno i zapravo besmisleno. Ne. Htjela sam znati
kakav je osjeaj skoiti u rijeku po takvu vremenu.
Rijeka je izgledala vrlo zanimljivo. Kao podivljao umak. Htjela sam
znati hou li se bojati u umaku i hoe li mi strah tada rei neto
zanimljivo.
Cuneoje kimnuo kao da ju dobro razumije.
- A to bi trebao rei? - upitao je Max. - Neto kao: Bog je mrtav,
ivio sport?
- Ne, htjela sam vidjeti hoe li mi pasti na pamet kako da promijenim
svoj ivot. Na kraju ovjek ali samo za onim to nije uinio - tako kau,
zar ne?
Sva su trojica kimnula.
- Bilo kako bilo, nisam htjela riskirati. Mislim, tko bi htio blagosloviti
ono prolazno, svjestan toga da vie nema vremena uiniti ono to je
uistinu vano?
- Dobro je - rekao je Jean. - Naravno, moemo postati svjesni svojih
udnji. Samo, je li preporuljivo baciti se u rijeku zbog toga?
- Zato, znate li to djelotvornije od toga? Udobno sjediti u
naslonjau? Je li ostalo jo juhe?
Cuneo se ushieno nasmijeio Samanthi, neprestano frui brkove.
- Aleluja - apnuo je. Dao joj je juhu.

178

- I doista mi je na um palo neto vano dok su se valovi igrali sa


mnom i dok sam se osjeala kao zadnja rupa na svirali. Postalo mi je
jasno to nedostaje mojemu ivotu - dala je do znanja.
I jela juhu.
I jela juhu.
I... da...jela juhu.
Znatieljno su ekali nastavak.
- elim poljubiti mukarca, ali onako kako treba - rekla je ena nakon
to je posrkala posljednju licu juhe iz lonca. Zatim je podrignula,
posegnula za Cuneovom rukom i stavila ju na svoj obraz te zamirila. Nakon spavanja - promrmljala je.
- Rado u vam biti na raspolaganju - apnuo je Cuneo, pomalo
staklasta pogleda.
Nije bilo odgovora. Samo smijeak. Nakon nekoliko trenutaka ve je
spavala i brkala, poput kakvog psia.
Tri mukarca zbunjeno su se pogledala.
Max se smijao u sebi, podigavi palce u vis.
Cuneo se pokuao smjestiti udobnije kako ne bi ometao strankinju
dok sanja. Njezina je glava leala u njegovoj ruci kao maka na jastuku.

179

30.

ok je nad gradom knjiga i nad rijekom Seille bjenjela oluja, koja bi


mogla opustoiti umu, prevrnuti automobile i zapaliti seoske kue,
muki trojac nastojao je biti bezbrian.
- I zato je Cuisery raj, kao to si rekao prije otprilike tri tisue
godina? - Max je tiho upitao Jeana.
- Oh! Cuisery! Svatko tko voli itati knjige, ostavit e ondje svoje
srce. To je selo u kojem su svi ludi za knjigama. Ili samo ludi, to se ne
primjeuje. Gotovo je svaka prodavaonica knjiara, tiskara,
knjigovenica, izdavaka kua... A etiri su kue umjetnike enklave.
Selo zraci kreativnou i matom.
- Trenutano se to ne vidi - primijetio je Max. Vjetar je fijukao oko
broda i drmao sve to nije bilo privreno. Make su se udobno
smjestile na Samanthinu tijelu. Lindgrenica joj je leala na vratu, a Kafka
izmeu potkoljenica.
- Ona je sad naa - kao da su govorile.
- Svi su knjiari iz Cuiseryja specijalisti. Tu se moe dobiti sve. A
kada kaem sve, onda i mislim sve - objasnio je Perdu.
U jednom drugom ivotu, kad je jo bio knjiar u Parizu, stupio je u
vezu s nekoliko knjiara koji su prodavali rijetke knjige - kada bi, na
primjer, kakav imuan kupac iz Hong Konga, Londona ih Washingtona
smislio da mora imati prvo izdanje Hemingwaya za sto tisua eura,
uvezano u kou divljai i s Ernestovom posvetom njegovu dobrom,
starom prijatelju Tobbyju Ottu Bruceu. Ili kakvu knjigu iz knjinice

180

Salvadora Dala. Kau da je jednu od njih majstor itao prije nego to je


imao nadrealistike snove o mekanim satovima.
- Dakle, ima li tu i palmina lia? - upitao je Cuneo. I dalje je kleao
pokraj Samanthe i drao joj glavu.
- Ne. Nema znanstvene fantastike, matovitih pria i mate - da,
specijalisti vrlo dobro razlikuju - osim toga...
- Palmino lie? to bi to trebalo znaiti? - upitao je Max. Perdu je
uzdahnuo. - Nita - pourio se odgovoriti.
- Zar nisi nikad uo za biblioteku sudbine? Za... - Talijan je nastavio
aptom - za knjigu ivota?
- Njom, njom - oglasila se Samantha.
I Jean Perdu znao je za nju, za legendu. Magina knjiga nad knjigama
koja obuhvaa veliko svjetsko pamenje, koju su prije pet tisua godina
napisala sedmorica nadnaravnih, otrovidnih mudraca. Legenda kae da
su oni pronali knjige koje se sastoje od etera i u kojima je bila zapisana
sva prolost i budunost svijeta. Knjiga snimanja sveukupnog ivota.
Koju su napisala bia s onu stranu neeg tako ogranienog kao to su
vrijeme i prostor.
Ti su mudraci iz tih izvanzemaljskih knjiga preveli ivotne sudbine nekoliko milijuna - kao i odluujue svjetske dogaaje, zapisujui ih na
mramor, kamen ili palmino lie.
Cuneove su oi zasjale. - Zamisli, Massimo. Tvoj je ivot zapisan na
palminu liu, na jednom jedinom uskom palminu listu. Sve o tvojem
roenju, smrti i onom izmeu toga. Koga e voljeti, kime e se oeniti,
tvoje zanimanje, ba sve, ak i tvoji prethodni ivoti.
- Pfff... king of the road izustila je Samatnha.
- Cijeli tvoj ivot i predivot na podmetau za pivo. Vrlo
vjerodostojno - promrmljao je Perdu.
Jean Perdu cijeloga se ivota rjeavao skupljaa, koji su pod svaku
cijenu htjeli doi do takozvanih Akasha kronika.
- Stvarno? - rekao je Max. - Hej, ljudi, ja sam moda bio Balzac.
- A moda si bio obian mali cannelloni.
- Moe doznati i svoj kraj. Ne ba toan dan, ali svakako mjesec i

181

godinu. Takoer ne pie kako e zavriti - dodao je Cuneo.


- Hvala lijepa - sumnjiavo je promrmljao Max. - Kakav je smisao u
tom to moe doznati kad e umrijeti? Ja bih do kraja ivota bio lud od
straha. Ne, hvala, vie bih volio vjerovati u besmrtnost.
Perdu je proistio grlo. - Vratimo se Cuiseryju. Veina od tisuu
esto etrdeset jednog stanovnika radi neto s tiskanim proizvodima, a
ostali se brinu o opskrbi posjetitelja. Kau da su bratstva i sestrinstva
prodavaa knjiga ispleli gustu mreu oko Zemljine kugle i da postoje
mimo uobiajenih komunikacijskih puteva. ak ne koriste ni Internet knjiki znalci uvaju svoje znanje na nain da bi ono nestalo zajedno sa
smru svakog pojedinog lana.
- Ah - uzdahnula je Samantha.
- Zbog toga si svaki od njih izabire najmanje jednog sljedbenika i
usmenom ga predajom upuuje u ono to treba znati o ivotu s knjigama.
Oni znaju mistine prie o nastanku slavnih djela, o tajnim izdanjima, o
izvornim rukopisima, o enskoj Bibliji...
- Cool - rekao je Max.
- ... ili o knjigama u kojima se izmeu redova nalazi sasvim druga
pria - priao je Perdu, tihim, zavjerenikim glasom. - Kau da u
Cuiseryju ivi jedna ena koja zna kako su zavrila mnoga poznata djela,
jer skuplja prethodne verzije rukopisa. Ona poznaje prvi zavretak
Romea i Julije, po kojem oboje ostaju na ivotu, vjenaju se i dobiju
djecu.
- Kako da ne promrmljao je Max. - Romeo i Julija ostaju na ivotu i
postaju roditelji? To upropauje cijelu dramaturgiju.
- Meni se svia - ekao je Cuneo. Uvijek mu je bilo strano ao male
Julije.
- Ijedan od njih zna tko je Sanary? - upitao je Max.
Jean Perdu nadao da je tako. Iz Digoina je poslao dopisnicu
predsjedniku Knjiarike udruge Cuiseryja, Samyju le Trequesseru i
najavio mu svoj dolazak.
Oko dva sata ujutro zaspali su od iscrpljenosti. Njihali su ih valovi,
koji su se stiali nakon oluje.

182

Kad su se probudili, bio je ve dan, bezazlen, okupan sunevim


sjajem, kao da nikad nije ni bilo protekle noi. Oluja je prola, a vie nije
bilo ni ene.
Cuneo je zbunjeno pogledao svoj prazan dlan. Prislonio ga je uz
drugi.
- Zar mi se to opet dogaa? Zato uvijek nalazim ene na rijekama? poalio se. - Jedva sam se oporavio i od one posljednje.
- Tono. Imao si samo petnaest godina vremena - cerio se Max.
- Ah, ene - jadikovao je Cuneo. - Mogla je bar napisati ruem za
usne broj na zrcalu!
- Donijet u nam kroasane - odluio je Max.
- Idem i ja, amico.. Potrait u enu koja pjeva u snu - rekao je
Cuneo.
- Ah , vi se ovdje uope ne snalazite. Idem ja - ubacio se Perdu. Na
kraju su otila siva trojica.
Krenuvi iz male luke, preko kampiralita, proli su kroz gradska
vrata i krenuli prema pekarnici. Ususret im je dolazio jedan Ork s
naramkom framcuskoga kruha. Pratio ga je Elf, koji je bio zadubljen u
svoj iPhone.
Perdu je ugledao eetu Harryja Pottera koji su se iz svega glasa
prepirali s lanovima None strae ispred plavog proelja knjiare La
Dcouverte. Ususret su im dolazile dvije vampirice na planinskim
biciklima, upuujui Maxu gladne poglede. A iz crkve su upravo izlazila
dva oboavatelja Douglasa Adamsa, u frotirskim ogrtaima i s runikom
preko ramena.
- Konvencija! - povikao je Max.
- to? - upitao je Cuneo, zurei za Orkom,
- Okupljanje ljubitelja fantastike. Selo je puno ljudi koji se odijevaju
u svoje omiljene autore ili likove. Velianstveno.
- Kako - kao Moby Dick, kit? - upitao je Cuneo.
Perdu i Cuneo promatrali su bia koja su izgledala kao da su dola iz
Meuzemlja ili Winterfella. Nevjerojatno to knjige sve mogu uiniti.
Cuneo je za svaki kostim pitao iz koje je knjige, a Max mu je,

183

zaarenih obraza, odgovarao. No kad su ugledali enu u grimiznocrvenom


konatom kaputu i visokim bijelim izmicama, nije znao nita rei.
Perdu im je objasnio: - Ova dama, moja gospodo, nije u kostimu. Ona
je medij, koji razgovara s Colette i George Sand. Kako, to je njezina
tajna. Tvrdi da se sastaje s njima u svojim snovima na putovanju kroz
vrijeme.
U Cuiseryju je bilo mjesta za sve to je imalo veze s knjievnou.
Tu je bio ijedan lijenik koji se specijalizirao za knjievnu shizofreniju. K
njemu su dolazili oni kojima je drugo ja bila reinkarnacija Dostojevskog
ili Hildegard von Bingen. Kao i oni koji su se izgubili u meteu vlastitih
pseudonima.
Perdu je skrenuo prema predsjedniku Udruge Samyju le Trequesseru.
Trequesserova rije bila je ulaznica za razgovor s knjiarima o Sanaryju.
Le Trequesser je stanovao iznad stare tiskare.
- Hoemo li od gospodara knjiga dobiti kakvu lozinku ili to slino? upitao je Max. Nije se mogao odvojiti od knjiga, fotografija i zemljovida
koji su se prodavali ispred svake druge trgovine.
- Prije emo dobiti to slino.
Cuneo je stalno zastajkivao ispred bistroa pa prepisivao jelovnike u
svoju biljenicu s receptima. Nalazili su se u pokrajini Bresse koja se
proglasila kolijevkom francuske kuhinje.
Nakon to su se prijavili u tiskari, uli su u ured u kojem su ekali
predsjednika. Tada su doivjeli iznenaenje: Samy le Trequesser nije bio
predsjednik, nego predsjednica.

184

31

a pisaim stolom, koji kao da je bio izraen od kakve teke


naplavine, sjedila je ena koju je Salvo prole veeri upecao u rijeci
Seille.
Samy je bila Samantha. Na sebi je imala bijelu lanenu haljinu. Osim
toga, imala je hobitska stopala, golema i vrlo dlakava.
- Dakle? - upitala je Samy. Lijepo oblikovane noge prebacila je jednu
preko druge, izazovno pomiui stopalo. - Kako vam mogu pomoi?
- Eh, da, ja traim autora jednog odreenog djela. Njegovo je ime
pseudonim, zatvoren, i...
- Jeste li dobro? - upitao je Cuneo.
- Naravno - rekla je Samy, nasmijeivi se Salvu. - I najljepa hvala
to ste se ponudili da vas poljubim, Salvo, prije nego to ostarim. Stalno
razmiljam o tom.
- Mogu li se u Cuiseryju kupiti takva stopala? - upitao je Max.
- Dakle, da se vratimo na knjigu Juna svjetla...
- Da, u Edenu. To je turistiki informativni centar u kojem moete
kupiti hobitske noge, Orkove ui, rasporene trbuhe...
- Moda ju je napisala ena...
- Ja u vam kuhati, gospoice Samantha. A ako elite ii na plivanje,
molim, nemam nita protiv.
- Mislim da u si kupiti hobitska stopala. Nosit u ih umjesto papua.
Kafka e biti sretan, ne mislite li?
Perdu je gledao kroz prozor, nastojei se svladati.

185

- Zaveite napokon! Sanary! Juna svjetla! Trebam autora, pravog!


Molim vas!
Govorio je glasnije nego to je to htio. Max i Cuneo zaueno su ga
pogledali. Samy se zavalila u naslonja kao da se upravo poinje
zabavljati.
- Traim ga ve dvadeset godina. Knjiga... je...
Jean Perdu trudio se nai prave rijei, ali sve to je vidio, bilo je
svjetlucanje rijeka. - Knjiga je poput ene koju sam volio. Ona vodi k
njoj. To je tekua ljubav. To je mjera ljubavi koju jo podnosim. Koju jo
mogu osjetiti. Ona je bila slamka kroz koju sam disao posljednjih
dvadeset godina.
Jean je obrisao lice.
Ali to nije bila sva istina.
To vie nije bila jedina istina.
- To mi je pomoglo da preivim. Knjiga mi vie nije potrebna jer
mogu ponovno sam... disati. No htio bih se zahvaliti.
Samy se iroko osmjehnula.
- Knjiga za disanje. Shvaam.
Gledala je kroz prozor. Na ulicama je bilo sve vie knjievnih likova.
- Nikad ne bih oekivala da e se jednoga dana ipak pojaviti netko
poput vas - rekla je uzdahnuvi.
Jean je osjetio kako su mu se napeli leni miii.
- Naravno, vi niste prvi. Ali nije ih bilo mnogo. Svi su odustali od
rjeavanja zagonetke. Nitko od njih nije postavio prava pitanja.
Postavljanje pitanja, to je umijee.
Samy je i dalje gledala kroz prozor. Vani su na tankim nitima visjeli
komadii drva. Ako dulje promatrate naplavine, moete uoiti oblik ribe
koja iskae iz vode. I lice, anela s krilima...
- Najee samo pitaju zato da bi mogli uti sebe kako govore. Ili da
uju neto to mogu podnijeti, ali ne i ono to bi im bilo previe. Pitanje
Voli li me? jedno je od takvih. Trebalo bi ga zabraniti.
Prebacila je hobitska stopala jedno preko drugoga.
- Pitajte - zatraila je.

186

- Imam li... imam li pravo samo na jedno pitanje - upitao je Perdu.


Samy se srdano nasmijeila.
- Ne, naravno. Imate pravo postaviti onoliko pitanja koliko elite.
Samo ih morate postaviti tako da odgovor bude da ili ne.
- Vi ga poznajete, dakle? - Ne.
- Pravo pitanje znai da svaka rije mora biti tona - ponovio je Max
i uzrujano gurnuo Jeana laktom.
Perdu se ispravio. - Vi ju dakle poznajete? - Da.
Samy je dobronamjerno pogledala Maxa. - Vidim, monsieur Jordan,
da ste shvatili naelo postavljanja pitanja. Prava pitanja mogu ovjeka
jako usreiti. - Kako stoje stvari s vaom sljedeom knjigom? To je
druga, zar ne? Prokletstvo druge knjige, sva ona oekivanja... Moete
slobodno uzeti dvadeset godina. Najbolje je kad vas pomalo zaborave.
Tada ste slobodni.
Maxove su se ui zaarile.
- Sljedee pitanje, itau dua. - Je li to Brigitte Carno?
- Ne! Nebesa!
- Ali Sanary je jo na ivotu. Samy se nasmijeila. - Da.
- Moete li mi pomoi... da ju upoznam? Samy je razmiljala.
- Da.
- Kako?
Slegnula je ramenima.
- To nije bilo pitanje na koje se odgovara s da ih ne - podsjetio ga je
Max.
- Dakle, danas u kuhati bouillabaise - ubacio se Cuneo. - Doi u
po vas u pola osam. Tada moete vi i capitano Perdito nastaviti s vaom
igrom da-ne-ne znam. Si? Nadam se da niste zarueni. Jeste li
raspoloeni za kratku plovidbu amcem?
Samy je gledala as jednog, as drugog.
- Da i ne i da - odluno je rekla. - Dobro, sada je sve jasno. Ispriajte
me, moram pozdraviti ona prekrasna stvorenja vani, rei im neto lijepo
na jeziku koji je izmislio Tolkien. Vjebala sam, ali zvui kao da
Chewbacca pokuava odrati novogodinju zdravicu.

187

Samy je ustala, a oni su svi buljili u njezine uistinu dobro napravljene


hobitske papue.
Kad je dola do vrata, jo se jedanput okrenula.
- Max, jeste li znali da zvijezde za samo godinu dana postignu svoju
konanu veliinu? A onda sljedeih milijardu godina samo svijetle.
Nevjerojatno, zar ne? Jeste li ikad pokuali izmisliti nov jezik? Ili
nekoliko novih rijei? Smatrala bih se vrlo sretnom kad bi mi najpoznatiji
ivi spisatelj mladi od trideset godina veeras darovao jednu novu rije.
Da?
Njezine su plave oi blistale.
A u tajnom vrtu Maxove mate eksplodirala je mala sjemenska
bomba.
Kad je Salvo Cuneo, u najboljoj kariranoj koulji, trapericama i
lakiranim cipelama, naveer doao po Samy u tiskaru - ona je stajala
pred vratima s tri kovega, lonanicom, u kojoj se nalazila paprat, i
kinom kabanicom preko ruke.
- Nadam se da e me doista povesti, Salvo, iako je tvoj poziv znaio
neto drugo. Dovoljno sam dugo ivjela ovdje pozdravila ga je. - Gotovo
deset godina. Cijeli jedan stupanj, u Hesseovu smislu. Dolo je vrijeme
za odlazak na jug, vrijeme je da ponovno nauim disati, da vidim more i
dajo jedanput ljubim mukarca. Gospode Boe, uskoro u imati pedeset
godina, ulazim u najbolju ivotnu dob.
Cuneo je gledao ravno u tamnoplave oi ene od knjiga.
- Moja ponuda vrijedi, signora Samy Le Trequesser - rekao je.
- Stojim vam na raspolaganju.
- Nisam to zaboravila, Salvatore Cuneo iz Napulja. Pozvao im je
teretni taksi.
- Ah... zakljuujem li ispravno - zbunjeno je upitao Perdu dok je
Salvo malo poslije nosio kovege preko mostia - da vi ne namjeravate
ovdje samo objedovati nego se elite i doseliti?
- Idite, dragi moj - smijem li? Samo na kratko vrijeme? Dok ne
isplovite pa me bacite u vodu?
- Jasno. Ima jo jedan slobodan leaj meu knjigama za djecu - rekao

188

je Max.
- Mogu li neto rei? - upitao je Perdu.
- Zato, zar ste htjeli rei neto drugo, a ne da?
- Ah, ne.
- Hvala - rekla je Samy, vidljivo dirnuta. - Neete ni uti za mene, ja
pjevam samo u snu.
Na dopisnici, koju je Perdu te noi napisao Catherini, bile su samo tri
rijei koje je Max izmislio popodne kako bi ih za veerom pokazao
Samy.
Samy su bile tako lijepe da ih je stalno potiho ponavljala, kotrljajui
njihov zvuk po jeziku kao komadi kolaa.
Zvjezdana sol (odraz zvijezda u rijeci) Sunana kolijevka (more)
Limunov poljubac (Svi su dobro znali to to znai!) Obiteljsko sidro
(stol za objedovanje)
Demon srca (prvi ljubavnik)
Vremenski veo (Okrene se oko sebe i ve si starac koji se pomokri u
gae kad se smije.) Strana snova eljnost
Samyna najomiljenija rije bila je ova posljednja.
- Svi mi ivimo u eljnosti - rekla je. - Svatko u nekoj drugoj.

189

32.

a Rhone jest, diplomatski reeno, nona mora - rekao je Max


pokazujui na atomsku elektranu. Bila je to sedamnaesta, od mjesta
kod Lyona gdje je Sana prela u Rhnu. Brzi reaktori izmjenjivali su se
s vinogradima i autocestama. Cuneo je prestao pecati ribu.
U Cuiseryju i njegovim knjikim katakombama zadrali su se jo tri
dana. Sada su se pribliavali Provansi. Prepoznali su vapneno gorje koje
se kod Orangea uzdizalo poput predvorja francuskog juga.
Nebo se promijenilo. Poelo je poprimati tamnu plavu boju kakvu je
imalo ljeti iznad Sredozemnog mora kad su se voda i nebo zrcalili jedno
u drugom.
- Kao presloeno lisnato tijesto, plavo na plavo na plavo. Krajolik
plavoga kolaa - tiho je rekao Max.
Uivao je u slaganju slika i rijei. Rijeima se igrao lovice.
Katkada bi sve pomijeao pa se Samy od srca smijala. Smije se kao
da krijeti dral, pomislio je Jean.
Cuneo je bio ludo zaljubljen u Samy, iako se ona jo nije izjasnila o
njegovoj ponudi. Htjela je da prvo Perdu rijei zagonetku.
Cesto je sjedila pokraj Perdua za kormilom pa su se igrali da-ne-ne
znam.
- Ima li Sanary djece? - Ne.
- Jednog supruga? - Ne.
- Dvojicu?
Opet se smijala poput drala. Je li napisala drugu knjigu?

190

- Ne - otegnuto je rekla Samy. - Nije, naalost. - Je li Juna svjetla


napisala kad je bila sretna? Dugotrajan muk.
Perdu je promatrao krajolik dok je Samy smiljala odgovor.
Poslije Orangea brzo su proli pokraj Chteauneuf-du-Pape. Naveer
e ve moi objedovati u Avignonu.
A od starog papinskoga grada Jean bi unajmljenim automobilom za
sat vremena stigao u Bonnieux, u Luberonu.
Prebrzo, pomislio je. Hou li, da se posluim Maxovim rijeima,
pozvoniti kod Luca i rei: - Zdravo, Basset, stari aptau vinu, ja sam
bivi ljubavnik tvoje supruge.
- Izmeu da i ne - odgovorila je Samy. Teko pitanje. Obino se ne
izleavamo i ne valjamo u osjeaju sree kao odrezak u branu, nije li
tako? Osjeati se sretnim, to je tako povrno. Koliko si dugo bio sretan u
jednom komadu?
Jean je razmiljao.
- Oko etiri sata. Vozio sam se automobilom, od Pariza do Mazana.
Htio sam vidjeti svoju ljubljenu, dogovorili smo se da emo se sastati u
malom hotelu Le Sicle, preko puta crkve. Tada sam bio sretan. Cijelim
putem. Pjevao sam. Zamiljao sam njezino tijelo i opjevao sam ga.
- etiri sata? To je jako lijepo.
- O, da. Ta etiri sata bio sam sretniji nego etiri sljedea dana. Ali
kada danas pomislim na ta etiri dana, sretan sam to sam ih doivio.
Jean je zastao. Je li srea neto o em odluujemo tek kad se
osvremo na odreene trenutke? Zar uope ne znamo da smo sretni, nego
tek poslije otkrivamo da smo bili sretni?
- Ba - uzdahnula je Samy. - To bi bilo vrlo glupo.
Slika odgoenog osjeaja sree vrtjela se jo satima u Jeanovoj glavi,
dok je brzo i spretno plovio Rhnom koja je ovdje nalikovala na
autocestu za brodove. Na obali nije bilo nikoga tko bi htio kupiti knjige.
A prevodnice su bile automatizirane i istodobno proputale desetke
brodova.
Mirni dani na kanalima napokon su proli.
to je bio blie Manoninoj zemlji, to se vie prisjeao onoga to je

191

doivio s Manon. I kako je bilo dodirivati ju.


Samy je glasno razmiljala, kao da mu je itala misli: Nije li udno
to je ljubav tako tjelesna? Tijelo se vie sjea drugoga tijela, nego to
glava pamti to je druga osoba rekla.
Puhnula je na sitne dlaice na podlaktici. - Oca pamtim ponajprije
kao tijelo. Pamtim kako je mirisao i kako je hodao. Kakav je osjeaj bio
kad sam stavila obraz na njegovo rame ili svoju ruku u njegovu. Njegova
se glasa sjeam samo kako je izgovarao Sasa, malena moja. Nedostaje
mi toplina njegova tijela, i jo uvijek osjeam bijes to se nikad vie nee
javiti na telefon, iako mu elim rei neto vano. Gospode, to me to
ljuti! Ali najvie mi nedostaje njegovo tijelo. Ondje, gdje je uvijek bio, u
njegovu naslonjau sada je jo samo zrak. Prazan, glup zrak.
Perdu je kimnuo. - Jedino je pogreno to to mnogi misle, najee
ene, da njihovo tijelo mora biti savreno da bi bili voljeni. A zapravo
samo mora znati voljeti. I dopustiti da ga vole - dodao je.
- Oh, Jean, ponovi to glasno - rekla je Samy kroz smijeh, dodavi mu
brodski mikrofon. - Voljen je onaj tko voli - jo jedna istina koju smo
zaboravih. Jesi li primijetio da gotovo svi ele biti voljeni i da se istinski
trude oko toga. Dijete, rasipanje novca, crveno donje rublje... kad bi
jednako tako i voljeli, aleluja, svijet bi bio lijep i lien steznika za trbuh.
Jean se smijao zajedno s njom. Tada je pomislio na Catherine. Oni su
oboje bili prenjeni, previe ranjivi i vie su udjeli za tim da ih netko
voli, nego to su imali snage i hrabrosti da sami vole. Ljubiti nekoga
znailo je imati mnogo hrabrosti i malo oekivanja. Hoe li ikad moi
opet voljeti nekoga?
ita li Catherine uope moje razglednice?
Samy je znala sluati, sve je primala i uzvraala mu. Neko je bila
uiteljica, u vicarskoj, u Melchnauu, priala mu je. U Zrichu se bavila
prouavanjem spavanja, bila je tehnika crtaica za vjetroelektrane na
Atlantiku, u Vaucluseu je uzgajala koze i pravila sir.
I imala je uroenu slabost - nije znala lagati. Mogla je utjeti,
uskratiti odgovor, ali nije bila sposobna svjesno lagati.
- Zamisli to u naem drutvu - rekla je. - Kao djevojica imala sam

192

mnogo potekoa s tim. Svi su mislili da sam zloesto, neodgojeno dijete.


Konobar u otmjenom restoranu pita: Je li bilo ukusno?, a ja odgovaram:
Ne, ni malo. Majka kolske prijateljice kojaje slavila roendan pita:
Onda, Samy, je li ti se svidjelo?, a ja pokuavam odgovoriti da, ali mogu
rei jedino: Ne, bilo je dosadno, a vama smrdi iz usta jer ste popili
previe crnog vina!
Perdu se smijao. Zanimljivo je koliko je ovjek blizak svojoj biti dok
je dijete, pomislio je, i koliko se udaljava od nje kad pokuava biti
voljen.
- Kad sam imala trinaest godina, pala sam s drveta, a na snimanju
glave otkrili su da mi nedostaje stroj za proizvodnju lai u mozgu. Ja ne
znam pisati izmiljene prie, osim ako doista ne naletim na jednoroga koji
govori. Ne, ja mogu priati samo o onom to sam vidjela ili osjetila u
cijelosti. Ja sam od onih koji moraju lei u tavu da bi mogli govoriti o
peenim krumpirima.
Cuneo im je donio sladoled od lavande koji je sam napravio.
Sladoled je imao trpak okus, ali i cvjetni miris.
Nedarovita laljivica gledala je za Napolitancem.
- Nizak je, debeo i, objektivno reeno, nije od onih mukaraca koji se
mogu vidjeti na posterima. No pametan je, snaan i vjerojatno zna sve to
je bitno za ivot pun ljubavi. On je za mene najljepi ovjek kojeg u
ikad poljubiti - rekla je Samy. - udno je to takvi dobri, izvrsni ljudi ne
dobivaju vie ljubavi. Moe li njihov izgled biti razlog tomu to nitko ne
primjeuje koliko su njihova dua, bit i naela otvoreni prema ljubavi i
dobroti?
Uzdahnula je. - Ni mene nitko nije nikad volio. Prije sam mislila da je
to zato to izgledam nekako udno. Zatim sam se pitala zato uvijek
odlazim onamo gdje svaki momak ve ima djevojku. Kod proizvoaa
sira u Vaucluseu... gospode Boe! Stari konji koji na enu gledaju kao na
veliku, dvonogu kozu, koja pere rublje. Sretan si kad ti kau samo Dobar
dan.
Samy je zamiljeno lizala sladoled.
- Ja mislim - i ispriavam se ako sam zaljubljena u svoje stavove, da,

193

prvo, postoji ljubav koju doivljavamo donjim rubljem. Ja ju poznajem.


Zabavna je petnaest minuta. Drugo, postoji ljubav koju doivljavamo
glavom. I ona mi je poznata. Bira mukarce koji odgovaraju tvojemu
sklopu ili koji ne naruavaju previe tvoje ivotne planove. Ali oni te ne
oaravaju. I tree, postoji ljubav koju osjeamo grudima ili solarnim
pleksusom ili neim izmeu toga. Takvu ljubav ja elim. Neka to bude
arolija koja e potpuno osvijetliti moj ivot. to ti misli?
Isplazila je jezik, ljubiast od sladoleda.
Mislio je da zna to ju mora pitati.
- Samy? - upitao je.
- to je, Jeanno?
Ona je, dodue, govorila drukije, ali to je uvijek bilo tako. Ono to
piu spisatelji, to je zvuk njihova srca, njihove due.
- Ti si napisala Juna svjetla, zar ne?

194

33.

unce je najvjerojatnije sluajno u tom trenutku zasjalo izmeu dvije


nakupine oblaka, oblikujui svjetlosni snop koji je pao na Samyne
oi. Osvijetlio ju je. Dvije zapaljene svijee. Samyno je lice oivjelo.
- Da - rekla je tiho, a onda glasnije: - Da.
- Da! povikala je, kroz smijeh i pla, podigavi ruke. - Htjela sam s
tom knjigom dozvati mukarca, Jeanno! Mukarca koji e me voljeti,
ondje izmeu grudi i pupka. eljela sam da me pronae zato to me
traio, zato to je sanjao o meni, zato to uiva u svem to ja jesam i to
ne treba ono to nisam - ali, Jean Perdu, zna li to?
I dalje je ujedno plakala i smijala se.
- Ti si me naao. Ali ti nisi taj. Okrenula se.
- Momak u pregai cvjetnog uzorka, s lijepim, vrstim miiima. S
brkovima koji e me bockati. On je taj. Ti si mi ga doveo. Ti i Juna
svjetla, vi ste mi ga doveli. Na posve aroban nain.
Jean se zarazio njezinom radou. Bila je u pravu, koliko god to
zvualo poeljno - on je itao Juna svjetla, on se zaustavio u Cepoyu,
susreo Salva i odatle... presto, evo ih ovdje.
Samy je obrisala lice slano od suza. - Morala sam napisati knjigu. Ti
si ju morao proitati, morao si sve to proivjeti i pretrpjeti da bi se na
kraju ukrcao na brod i isplovio. Pusti nas da vjerujemo u to. Dobro?
- Naravno, Samy. Ja vjerujem u to. Ima knjiga koje su napisane za
samo jednu osobu. Juna svjetla bila su za mene.
Skupljao je hrabrost. - Preivio sam samo zahvaljujui tvojoj knjizi -

195

priznao je. - Shvatio sam sve tvoje misli, kao da si me poznavala prije
nego to sam se sam poznavao.
Sanary-Samy stavila je ruku na usta.
- Neobino je to uti, Jean. To je neto najljepe to sam ikad ula.
Zagrlila ga je.
Ljubila ga je s desne i s lijeve strane, zatim ponovno po licu,
poljubila mu je elo, nos. Izmeu poljubaca govorila je: - Rei u ti
neto, vise neu pisanjem dozivati ljubav. Zna li koliko sam dugo
ekala? Vie od dvadeset godina, kvragu! A sada me ispriaj, idem
poljubiti svojeg ovjeka, i to propisno. To je posljednji dio pokusa. Ne
dogodi li se nita, veeras u vjerojatno biti neraspoloena.
Jo je jedanput vrsto privila Jeana uza se.
- Uh, kako se bojim! Strano! A tako lijepo. Ja ivim, a ti?
Primjeuje li to, ba sada?
Izgubila se u utrobi broda. Jean je jo samo uo kako vie: - Uhuu,
Salvo. Jean Perdu s uenjemje utvrdio da je to doista primijetio. Bio je
to divan osjeaj.
Manonin dnevnik
Pariz, kolovoz 1992.
Ti spava.
Vidim te i vie se ne sramim to se elim ukopati u slan pijesak i to
mi jedan mukarac nikad nee znaiti sve. Prestala sam si to
predbacivati, kao tijekom proteklih pet kobaltno plavih ljeta. Nismo
proveli mnogo dana zajedno, kad sve zbrojim, Jean Gavranovo Pero,
dobijem pola godine, sto ezdeset devet dana udisanja istog zraka,
dovoljno za dvorednu bisernu ogrlicu, po jedan biser za svaki dan.
Ali broje se i oni dani i one noi daleko od tebe, daleko poput pruga
na nebu, kad sam mislila na tebe i tebi se radovala. Dvostruko postaje
trostruko, u srei i u krivnji. Gledajui tako, bilo je to petnaest godina,
zapravo, nekoliko ivota. ivjela sam toliko razliitih ivota...
196

Cesto sam se pitala jesam li krivo postupila, krivo izabrala. Bih li


imala pravi ivot, s Lucom ili s kojim drugim mukarcem? Ili je sve
bilo u mojim rukama, ali sam pogreno zapoela?
No, kad je rije o ivotu, ne postoji ni pogreno ni ispravno. A sada i
tako i tako vie nije potrebno da si nastavljam postavljati to pitanje.
Zato mi nikad nije bio dovoljan samo jedan mukarac.
Bilo je tako mnogo odgovora.
Glasili su: Glad za ivotom!
Kao i; Pouda, uarena, nemirna, ljepljiva, mokra pouda. Glasili
su: Pustite me da ivim prije nego to mi se lice nabora, a kosa osijedi i
postanem polunastanjena kua na kraju ulice. Glasili su: Pariz.
Glasili su: Ti si mi se dogodio tako kao to se otok sudari s brodom
(Ha, ha. To je bila moja faza Ja nisam kriva, takva mi je sudbina).
Glasili su: Voli li me Luc dovoljno da bi to mogao podnijeti? Glasili su:
Nisam dostojna, loa sam i zato je svejedno to radim.
Naravno, i ovo: Mogu biti s jednim, samo ako sam i s drugim. Vas
dvojica, Luc i Jean, suprug i ljubavnik, jug i sjever, ljubav i seks, tijelo i
duh, selo i grad. Vi ste dvije stvari koje mi nedostaju da bih bila
cjelovita.
Udisati i izdisati i izmeu toga: napokon postojati.
Dakle, postoje i trodijelne kugle.
Ali svi su ti odgovori u meuvremenu postali nevani. Sada je
najvanije jedno drugo pitanje. Ono glasi: Kada? Kada u ti rei to mi
se dogodilo? Nikad.
Nikad, nikad, nikad i nikad. Ili ipak odmah sada, kad te dotaknem
po ramenu, koje kao i uvijek viri ispod pokrivaa u koji si se umotao.
Kad bih te dodirnula, ti bi se odmah probudio i pitao bi:
- to se dogaa? Makice, to je?
Voljela bih da se probudi i spasi me.
PROBUDI SE!
A zato bi se i trebao probuditi? Ja sam ti predobro lagala.
Kada u te ostaviti?
Ubrzo.

197

Ne noas, neu uspjeti. To je kao da moram tisuu puta pokuati


otii od tebe, okrenuti se i nikad se vie osvrnuti kako bih doista
jedanput uspjela.
Ja odlazim postupno. Brojim i govorim si: jo tisuu poljubaca...jo
etiristo osamnaest poljubaca...jo deset...jo etiri. Posljednja tri dobro
uvam.
Kao tri ueerena badema za Boi.
Sve se odbrojava. Spavanje s tobom. Zajedniki smijeh. Nai
posljednji plesovi zapoinju.
Uostalom, doista se moe vritati srcem, samo to to jako boli.
Openito, bolovi.
Oni smanjuju svijet. Sada vidim jo samo tebe i sebe i Luca i ono to
se razvilo izmeu nas troje. Svatko je sudjelovao u tom. Sada u
pokuati spasiti to se jo moe spasiti. Neu razmiljati o kazni.
Nesrea je demokratski namijenjena svim ljudima.
Kada u odustati?
Nadam se, tek poslije toga.
Htjela bih jo doivjeti da vidim je li spaavanje uspjelo.
Lijenici su mi preporuili da uzimam ibuprofen ili opijate, koji
navodno djeluju samo na mozak i prekidaju elektrosignale u limfnom
sustavu ispod pazuha, u pluima i glavi.
Ima dana kada zbog toga vie ne sanjam u slikama. Katkada
miriem stvari koje podsjeaju na prolost. Ili neke stvari imaju drukiji
miris. Izmet mirie kao cvijee. Vino po zapaljenim gumama. Poljubac
ima miris smrti.
Alija elim biti posve sigurna. Zbog toga ne uzimam lijekove.
Katkada su bolovi tako jaki da gubim rijei i ne mogu se sastati s
tobom. Tada ti laem. Zapisujem reenice, koje ti elim izgovoriti, i onda
ih itam. Kad se pojave bolovi, vie ne mogu pohvatati slova uglavi.
Postoji samo juha od slova. Skuhana slova, abc-gula.
Nekoliko puta bilo mi je ao to si dopustio da ti laem. Nekoliko
puta bila sam bijesna to si mi se uope dogodio. Alt to nikad nije bilo
dovoljno za mrnju.

198

Jean, ne znam to da radim. Ne znam trebam li te probuditi i


zamoliti te da mi pomogne. Ne znam trebam li istrgnuti ove stranice. Ili
ih umnoiti i poslati tebi. Tada. Ili nikad. Piem kako bih mogla bolje
misliti.
Za sve drugo ionako nemam rijei.
*
Sada ti jo vie govorim svojim tijelom.
Ovim umornim, bolesnim drvetom juga iz kojeg raste, samo jo
jedan jedini zelen, njean izboj; on bar moe izraziti rudimentarne elje.
Voli me. Dri me. Miluj me.
Panian cvat, govorio je tata. Prije nego to se osui, veliko drvee
procvjeta jo jedanput. Svu svoju snagu daje posljednjem izdanku, koji
je jo zdrav.
Nedavno si mi rekao kako sam lijepa. Nalazim se na poetku
paninog cvata. Neke noi nazvao je Vijaya, iz New Yorka.
Ti si jo bio na brodu i prodavao si najnovije izdanje Junih svjetala.
Ti bi najvie volio da svi itaju tu lijepu, malu, neobinu knjigu. Jednom
si rekao da ta knjiga ne lae. U njoj nema niega to je izmiljeno ili
uljepano rijeima. Sve je istina.
Vijaya ima nove poslodavce, dva neobina citologa. Oni vjeruju da
tijelo, a ne mozak, odreuje duu i karakter. Kau da postoje milijarde
drugih stanica. A ono to se dogaa njima, dogaa se dui.
Bol, rekao je, pain for example, bol na primjer, mijenja polaritet
svih stanica. To poinje ve nakon tri dana. Stanice uzbuenja postaju
stanice boli. Osjetne stanice postaju stanice straha. Stanice za
koordinaciju postaju jastuii za igle. I na kraju je svaka njenost samo
bol, svaki daak vjetra, svaka glazbena vibracija, svaka sjenka koja
dolazi samo su okidai straha. I bol se poudno hrani svakim pokretom,
u svakom miiu te rada milijune novih osjetnih stanica za bol. ovjek
se iznutra neprestano mijenja, a to ne vidi nitko izvana.
Na kraju, at last, poeli da te vie nitko nikada ne dodiruje, kae
Vijaya. Postaje usamljen.
199

Bolje rak due, kae tvoj stari prijatelj, kae kako to rade
znanstvenici, vie ne misli na muninu koju takve reenice izazivaju kod
onih koji nisu znanstvenici. On mi predskazuje to e mi se dogoditi.
Bol ini tijelo glupim, glavu takoer, to zna tvoj Vijaya. Zaboravlja,
vie ne razmilja logiki, nego samo panino. A u rupu, koju bol iskopa
u mozgu, padaju sve svijetle misli. Sve nade. Na kraju pada i sam u nju
i nema te, nema te jer su te progutali pain i panic.
Kada u umrijeti? isto statistiki, to je zajameno.
Namjeravala sam jo pojesti trinaest boinih poslastica. Mama
je majstor za biskvite i mus, tata e pripremiti etiri vrste voa, Luc e
oistiti najljepe orahe. Tri stolnjaka, tri svijenjaka, tri odlomljena
komada kruha. Jedan komad za ive oko stola, jedan za sreu koja
dolazi i jedan za siromane i mrtve.
Bojim se da u se tada ve morati svaati s kloarima oko mrvica.
Luc me preklinjao da prihvatim lijeenje.
Osim to su mi izgledi jednaki kao i u klaenju na konje, ionako bi
umrlo neto od mene, morali bi ionako naruiti nadgrobni spomenik,
odrati misu, izglasati rupie.
Hou li osjetiti nadgrobni spomenik?
Tata me razumije. Kad sam mu rekla zato ne elim ii na
kemoterapiju, otiao je u upu i dugo plakao. Gotovo sam bila sigurna
da si je odsjekao ruku.
Mama je skamenjena. Izgleda kao skamenjeno maslinovo stablo,
brada joj je kvrgava i tvrda, oi su joj poput kore drveta. Ona se pita u
em je pogrijeila, zato svoju prvu slutnju smrti ne moe pretvoriti u
ruan san, u majinsku ljubav koja je zabrinuta vie nego to je
potrebno.
- Znala sam da smrt eka u tom prokletom Parizu.
No ona me ne moe okriviti. Na kraju okrivljuje samu sebe. Ta joj
strogoa pomae da nastavi i da moju posljednju sobu namjesti onako
kako ja elim.
Ti sada lei na leima kao plesau pirueti. Jedna noga ispruena,
druga savinuta. Jedna ruka iznad glave, druga ispruena u stranu.

200

Uvijek si me smatrao jedinstvenom. U pet godina nisi me nijedanput


naivcirao niti ravnoduno pogledao. Kako ti je to samo polo za
rukom?
Castor zuri u mene. Vjerojatno smo mi dvonoci jako udni
makama.
Vjenost, koja me eka, ini mi se sumornom.
Katkada, ali to je zaista runa misao, katkada poelim da netko
koga volim ode prije mene. Kako bih znala da i ja to mogu.
Katkada pomislim da mora otii prije mene, kako bih i ja mogla
otii. Sigurna da me eka... Adieu, Jean Perdu.
Zavidim ti za sve one godine koje su jo pred tobom. Odlazim u
svoju posljednju sobu, a zatim u vrt. Da, tako e to biti. Izai u kroz
vrata na terasi i otii ravno u zalazak sunca. A onda u se pretvoriti u
svjetlo pa u biti posvuda.
To e biti moja narav, bit u uvijek tu, svake veeri.

201

34.

ajedno su proveli sjajnu veer. Salvo je posluivao koljke, Max je


svirao klavir, a oni su naizmjence plesali na palubi sa Samy.
Posbje su uivali u pogledu na Avignon i na most Saint-Benezet,
ovjekovjeen u jednoj plesnoj pjesmi. Srpanj im se pokazao u svojoj
punoj snazi. I nakon zalaska sunca temperatura je bila dvadeset osam
stupnjeva.
Neposredno prije ponoi, Jean je podigao au.
- Hvala vam - rekao je. Za prijateljstvo. Za istinu. I za nevjerojatno
dobro jelo.
Svi su podigli svoje ae. Kad su se kucnuli, inilo se da zvono
najavljuje kraj njihova zajednikog putovanja.
- Uostalom, sada sam sretna - rekla je Samy, rumenih obraza. Nakon
pola sata, rekla je: I dalje sam sretna - a nakon dva sata... vjerojatno je
ponovno rekla na bezbroj drugih naina, a ne rijeima, no to nisu uli ni
Max ni Jean. Obojica su odluila da nee smetati ljubavnom paru pa su
Samy i Salva ostavili same na brodu u njihovoj prvoj od vjerojatno
mnogih noi te kroz najblia gradska vrata odetali u stari dio Avignona.
Uske ulice bile su pune etaa. Zbog ljetne vruine na jugu sve su se
aktivnosti prirodno odvijale do kasno u no. Na trgu ispred raskone
vijenice Max i Jean kupili su sladolede i gledali uline umjetnike koji su
onglirali goruim tapovima, izvodili akrobatske plesove i nasmijavali
ljude u kafiima i bistroima. Jeanu se taj grad nije sviao, doimao mu se
kao laljiva kurva koja je pokuavala spasiti dobar glas.

202

Max je jezikom zahvatio sladoled koji se brzo topio. Polupunim


ustima rekao je kao usput: - Pisat u knjige za djecu. Imam nekoliko
ideja.
Jean ga je pogledao ispod oka.
To je, pomislio je, to je Maxov trenutak u kojem on pokuava biti ono
to e tek postati.
- Mogu li ih uti? - zamolio je, raznjeivi se to ima ast svjedoiti
tom trenutku.
- Mislio sam da me nee vie nita pitati.
*
Max je izvadio biljenicu iz stranjeg depa i poeo itati: - Stari se
arobnjak pitao kada e napokon doi kakva hrabra djevojka i iskopati
ga iz vrta u kojem je ve stotinu godina leao zaboravljen ispod jagoda...
Max je uputio Perduu zamagljen, snen pogled.
- Ili pria o malom svetom Bimbamu.
- Bimbam?
- Da, to je svetac koji mora ispatati za sve za to drugi ne ele.
Zamiljam da je Bimbam ak imao djetinjstvo prije nego to su ga pitali:
Ah, sveti Bimbame, hoe li ti to postati? Spisatelj?
Max se smijao. - Onda i jedna pria o Claire koja je zamijenila tijelo
sa svojom makom Minou. Zatim jo...
Budui junak svih djejih soba, pomislio je Jean, sluajui Maxove
prekrasne ideje.
-... i kako je mah Bruno na nebu pa se ali nadlenima na obitelj kojoj
su ga dodijelili...
Jean je uivao u cvjetovima njenosti koji su se otvarali u njegovim
grudima dok je sluao Maxa. Tako je volio tog mladia! Njegovu
posebnost, njegov pogled, njegov smijeh.
- ... a kad se sjenke vrate u djetinjstvo svojih gospodara kako bi
ondje dovele stvari u red...
Prekrasno, pomislio je Jean. Poslat u svoje sjenke natrag u vrijeme
pa neka mi srede ivot. Kako zavodljivo! Ali, naalost, nemogue.
203

Vratili su se kasno u no, sat prije svitanja.


Max se smjestio u svoj kut, nainio jo nekoliko zabiljeki i potom
zaspao, Jean Perdu polako je koraao kroz svoju ploveu knjiaru koja
se lagano njihala na vodi. Make su pratile i pomno promatrale visokog
ovjeka. Osjetile su da se blii rastanak.
Jean je svako malo prstima zahvatio u prazno, milujui knjige na
polici. Tono je znao gdje se koja knjiga nalazila prije nego to ju je
prodao. Onako kao to ovjek poznaje kue i polja svoje ulice, svojeg
zaviaja. Moda ih ak i vidi jo dugo nakon to su njihovo mjesto
zauzeli trgovaki centri ili zaobilaznice.
Prisutnost knjiga uvijek je doivljavao kao zatitu. U svojem je brodu
pronaao cijeli svijet, sve osjeaje, svako mjesto i sva vremena. Nikad
nije morao putovati i bih su mu dovoljni razgovori s njegovim knjigama.
.. s vremenom ih je poeo cijeniti vise nego ljude.
Bile su manje opasne.
Sjeo je u naslonja na malom podestu i kroz velik prozor promatrao
vodu. Obje make skoile su mu u krilo.
- Sada vie ne moe ustati - govorila su njihova sve tea i sve toplija
tijela. Mora ostati ovdje.
Ovo je, dakle, bio njegov ivot. Povrine dvadeset pet puta pet
metara. Poeo ga je graditi kad je bio u Maxovim godinama. Brod, zbirku
ljekarne za duu, svoj ugled, taj sidreni lanac. Dan za danom kovao ih
je, kalio, dio po dio. I usput razvijao sam sebe.
Ali neto vie nije bilo u redu s tim. Da je njegov ivot bio album za
fotografije, sve bi sluajne snimke nalikovale jedna na drugu. Uvijek bi
ga prikazivale na ovom brodu, s knjigom u ruci, samo bi kosa svakoga
puta bila sve sijedija i rjea. Na kraju bi se nalazila slika starakog,
naboranog lica i pogleda koji trai i preklinje.
Ne, ne eli tako zavriti - pitajui se je li to bilo to.
Postojao je samo jedan izlaz. Morao je odluno razbiti lance.
Morao je napustiti brod. Napustiti ga zauvijek. Smuilo mu se pri toj
pomisli... ali onda, kad je udahnuo i izdahnuo i zamislio ivot bez Lulu,
osjetio je olakanje.

204

U istom trenutku poela ga je pei savjest. Odbaciti Knjievnu


ljekarnu poput dosadne ljubavnice?
- Ona to nije - promrmljao je Perdu. Pod njegovim rukama prele su
make.
- Samo to u s vama dvoje? - upitao ih je sav nesretan. Odnekud je
uo kako Samy pjeva u snu.
A u njegovoj se glavi stvorila slika.
Moda uope ne mora ostaviti ljekarnu na cjedilu ili se truditi pronai
kupca.
- Moda bi se Cuneo ovdje osjeao dobro? - upitao je make koje su
mu spavale na krilu.
One su gurale glave u njegove ruke.
Kau da predenje moe poluiti zarastanje kostiju i izlijeiti
skamenjenu duu. Ali ako se to dogodi, make e krenuti svojim putem i
nee se osvrtati. One vole bez srama i bezuvjetno, ali i bez obeanja.
Jean Perdu razmiljao je o Hesseovim Stubama. Naravno, veina
ljudi poznavala je reenicu: Svaki poetak sadri aroliju... No nastavak
koja nas titi i pomae nam ivjeti poznavali su samo neki - a da kod
Hessea nije bila rije o novom poetku, to nije shvatio gotovo nitko.
Nego o spremnosti za rastanak.
Rastanak od navika. Rastanak od iluzija.
Rastanak od ivota koji je odavno proao i u kojem je ovjek bio jo
samo ljutura u kojoj se s vremena na vrijeme dogodio uzdah.

205

35.

a kasnom doruku dan ih je doekao s trideset etiri stupnja - i s


jednim iznenaenjem. Samy je ve bila u nabavci s Cuneom i svima
im je kupila mobitele.
Perdu je sumnjiavo promatrao svoj, koji mu je gurnula izmeu
kroasana i alice za kavu. Za raspoznavanje brojki bile su mu potrebne
naoale.
- Te stvari postoje ve dvadeset godina. Moe se osloniti na njih pouio ga je Max.
- Ja sam ti ukucala nae brojeve - rekla je Samy Jeanu. - I elim da
nas nazove. Kad se bude osjeao dobro, kad ne bude znao kako se
poiraju jaja ili kad ti bude dosadno pa bude htio skoiti kroz prozor
kako bi ti bilo zanimljivije.
Jean je bio dirnut Samynom ozbiljnou. - Hvala - rekao je zbunjeno.
Plaila ga je njezina otvorena, neustraiva naklonost. Jesu li ljudi ba
to voljeli kod prijateljstva?
Kad su se zagrlih, sitna Samy gotovo se izgubila u njegovu naruju.
- Ja, dakle... i ja bih htio neto dati - poeo je govoriti Perdu.
Zbunjeno je gurnuo Cuneu kljueve broda.
- Potovana, najnenadarenija laljivice na svijetu. Najbolji kuharu na
svijetu zapadno od Italije. Odavde moram nastaviti putovati bez broda.
Zbog toga vam predajem Lulu. Molim vas da uvijek ostavite jedno
slobodno mjesto za make i za spisatelje koji trae svoje prie. Hoete
li? Ne morate, ali ako elite, ja u biti sretan budete li pazili na brod. Na

206

posudbu, zauvijek, takorei, dakle...


- Ne! To je tvoj poziv, tvoj ured, tvoja ordinacija za one koje boli
dua, tvoj pomaga u bijegu, tvoj dom. Plovea si knjiara ti, ti, ludi
mome, takvo se to ne daje nepoznatim ljudima, iako bi oni to voljeli
imati! - vikala je Samy.
Zbunjeno su zurili u Samanthu.
- Oprostite - rekla je. - Ja... ah... ali ja mislim ba tako. To nije
mogue. Nije mogua zamjena mobitela za brod. Strano! - Samy se
zbunjeno smijala.
- ini se da je nesposobnost za laganje dar za cijeli ivot primijetioje Max. - I uostalom, prije nego to me tko pita, ne, meni ne
treba brod, ali ako me poveze jo komad puta automobilom, bit u
sretan.
Cuneove oi bile su pune suza.
- Ah, ah.
To je bilo sve to je uspio izustiti. - Ah, capitano. Ah, sve. Ja...
cazzo... i sve to.
Dugo su razgovarali, raspravljali o za i protiv. to su Cuneo i Samy
vie oklijevali, to je Jean bio ustrajniji.
Max se drao po strani, samo je jedanput upitao: - Zove li se to
zapravo harakiri ih tako nekako?
Perdu se nije obazirao na njega. Moralo je biti tako, osjeao je to, i
prolo je pola dopodneva dok Samy i Cuneo nisu pristali.
Vrlo smjerno i vidljivo uzbueno Talijan je na kraju rekao: - Dobro,
capitano. Pazit emo na tvoj brod. Tako dugo dok ga ne bude htio
ponovno imati. Svejedno kada, bilo to prekosutra, za godinu dana ih za
trideset godina. I uvijek e biti otvoren za make i spisatelje.
Zakljuili su sporazum prisnim zagrljajem uetvero.
Samy se zadnja odvojila od Jeana i pogledala ga s mnogo ljubavi.
- Moj omiljeni itatelju - rekla je smijeei se. - Nisam mogla
zamisliti boljega od tebe.
Na kraju su Max i Jean spakirali svoju imovinu u Maxovu vreu i u
nekoliko velikih vreica te sili s broda. Osim odjee, Perdu je ponio i

207

svoje zapoeto djelo, Veliku enciklopediju malih osjeaja.


Kad je Cuneo upalio motor i znalaki poeo odvajati Lulu od obale,
Perdu nije osjeao ba nita.
Pokraj sebe vidio je i uo Maxa, ali mu se inilo kao da se i on poeo
odvajati od njega poput broda. Max je mahao rukama i vikao dao i Salut,
a Perdu je pak bio siguran da nema vie ruke s kojom bi mogao mahati.
Gledao je za svojom ploveom knjiarom sve dok se nije izgubila iza
jednog rijenog zavoja.
Gledao je za njom i nakon to je odavno nestala, ekajui da mu
oduzetost popusti i da neto osjeti.
Kad je napokon bio u stanju okrenuti se, vidio je kako Max sjedi na
klupi i mirno eka.
- Idemo - rekao je Perdu ispucalim, suhim glasom.
Prvi put nakon vie od pet tjedana podigli su novac iz svojih matinih
banaka koje su imale podrunice u Avignonu - iako je za to bilo potrebno
obaviti desetke telefonskih razgovora, faksirati potpise i podvrgnuti se
strogoj provjeri putnih isprava. Poslije toga su na kolodvoru za vlakove
velikih brzina unajmili mali mlijeno-bijel automobil i krenuli prema
Luberonu.
Jugoistono od Avignona vozili su sporednom cestom D9000. Bila su
samo etrdeset etiri kilometra do Bonnieuxa.
Max je ushieno gledao kroz sputen prozor. S lijeve i desne strane
polja suncokreta, zeleni soni sagovi od vinove loze te redovi grmova
lavande oslikavali su krajolik razliitim bojama. uto, tamnozeleno,
ljubiasto. Iznad njih nadvilo se modro nebo s bijelim jastucima od
oblaka.
U daljini na obzoru ugledali su Mali i Veliki Luberon; golem, dugaak
stjenovit stol s po jednim stolcem sa svake strane.
Sunce je udaralo po tlu. Gutalo je zemlju i meso, zalijevalo polja i
gradove prodornim sjajem.
- Trebamo slamnate eire - zadovoljno je uzdahnuo Max.
- I lanene hlae.
- Trebamo dezodoranse i mlijeko za sunanje - ispravio ga je Perdu

208

ozbiljnim glasom.
Bilo je oito da se Max osjea dobro. Ulazio je u to okruenje bez
ikakva otpora, kao djeli slagalice na odgovarajue mjesto.
Ne kao Jean. Sve to je vidio, bilo mu je neobino i strano. I dalje se
osjeao opijeno.
Sela su se smjestila na zelenim breuljcima poput kruna. Svijetao
pjeani kamen, svijetli crijepovi na krovovima prkosili su suncu.
Dostojanstvene grabljivice ponosno su letjele uvajui zrani prostor.
Ceste su bile uske i prazne.
Manon je vidjela to gorje, brda, breuljke i arena polja. Osjetila je
taj blag zrak, poznavala je stoljetna stabla i njihove guste kronje u
kojima su cvrci prebivah i trljali svoja ticala. Neprestano egrtanje koje
je Jeanu zvualo kao: to? to? to?
to radi ovdje? to trai ovdje? to osjea ovdje? Nita.
Jeanu ova zemlja nije govorila ba nita.
Ve su proh Mnerbes i njegove stijene boje curryja, du vinograda i
seoskih imanja pribliavali su se dolini Calavon i Bonnieuxu.
- Bonnieux se uzdie izmeu Malog i Velikog Luberona. Kao torta od
pet katova - Manon je priala Perduu. - Na samom su vrhu stara crkva i
stoljetni cedrovi te najljepe groblje Luberona.
Dolje su vinogradari, voari i kue za odmor. Izmeu su tri kata s
kuama i restoranima. Sve je povezano strmim putovima i stubama pa
seoske djevojke zato imaju lijepe, snane listove. Pokazala je svoje
Jeanu. A on ih je poljubio.
- Mislim da je ovdje lijepo - rekao je Max.
Drndali su se po poljskim putovima, obili polje suncokreta, preli
preko jednog vinograda - te utvrdili da ne znaju gdje su. Jean je zaustavio
automobil uz rub puta.
- To mora biti ovdje negdje, taj Le Petit St Jean - promrmljao je Jean
gledajui u zemljovid.
Cvrci su cvrali. Sada je to zvualo kao: be be be he he. Inae je
bilo tako tiho da je samo lagano pucketanje ugaenog motora naruavalo
taj mir.

209

A onda im je ususret dolazio drndav traktor. Vozio je iz vinograda


velikom brzinom. Nikad prije nisu vidjeli takav traktor. Bio je jako uzak,
a kotai su mu bili tanki, ali vrlo visoki tako da je mogao prolaziti
izmeu trsova.
Za upravljaem je sjedio mladi s bejzbolskom kapom i sunanim
naoalama, u odrezanim trapericama i izblijedjeloj majici. Pozdavio ih je
kratko kimnuvi glavom i proao pokraj njih. Max mu je poeo mahati i
on se zaustavio nakon nekoliko metara. Max je otrao do njega.
- Oprostite, sir, monsieur! - Jean je uo kako Max vie. - Kako
moemo doi do kue Petit St Jean, Brigitte Bonnet?
ovjek je ugasio motor, skinuo kapu i sunane naoale te
podlakticom obrisao elo dok mu se duga kosa boje okolade rasula po
ramenima.
- Oh. Pardonnez moi, oprostite, mademoiselle, mislio sam da ste...
mukarac - zbunjeno je rekao Max.
- Vjerojatno oekujete vidjeti enu u uskoj haljini, a ne na traktoru hladno je rekla strankinja te ponovno ugurala kosu pod kapu.
- Ili trudnu i bosonogu za tednjakom - dodao je Max. Neznanka se
zabezeknula, a zatim prasnula u smijeh.
Kad se Jean u vozaevu sjedalu okrenuo prema njima, ena je ve
ponovno stavila velike tamne naoale te Maxu objanjavala put. Imanje
Bonnetovih nalazilo se s druge strane vinograda. Trebah su stalno voziti
desno.
- Merci, mademoiselle.
Ostalo to joj je Max jo rekao, izgubilo se u buci motora. Perdu je
vidio jo samo donji dio njezina lica - i blag osmijeh na usnama.
Zatim je stisnula gas i odvezla se. Ostavljajui za sobom mali oblak
praine.
- Mislim da je ovdje lijepo - rekao je Max, uavi u automobil. Jean
je pomislio kako se Max oduevio.
- Je li se upravo neto dogodilo? - upitao je.
- Sa enom?
Max se poeo smijati, malo preglasno i previsokim glasom. - Ah,

210

ukratko, to je tako, dakle, u svakom sluaju, ona izgleda nevjerojatno.


Max izgleda kao sretan pliani zec, pomislio je Jean. - Prljava,
uznojena, ali prokleto slatka. Kao okolada iz hladnjaka. Ali inae, ne,
inae... nije bilo niega. Lijep traktor. Zato?
Max je djelovao zbunjeno.
- Samo pitam - lagao je Jean.
Nakon nekoliko minuta pronali su Le Petit St Jean. Seoska kua iz
ranog osamnaestog stoljea, kao iz slikovnice. Siv kamen, uski, visoki
prozori, vrt kao iz bajke, bujan i rascvjetan. Ovdje je Jean pronaao jedan
od posljednih slobodnih kreveta kad je tek otkrio internetsku stranicu
Luberonweb, a onda i madame Bonnet. Bilo je mjesta u njezinu
preureenom golubinjaku. Noenje i doruak.
Brigitte Bonnet - niska ena kratke kose, u ranim pedesetim godinama
- doekala ih je srdanim smijekom i koaricom svjee ubranih
marelica. Na sebi je imala muku potkoulju i svjetlozelene bermude te
eir. Madame Bonnet bila je preplanula, smea poput oraha, i imala je
plave oi.
Njezine marelice imale su njene, sitne dlaice, a njezin preureeni
golubinjak pokazao se kao utoite od esnaest kvadrata, s malim
koritom, zahodom veliine ormara, nekoliko kuka za odjeu i vrlo uskim
krevetom.
- A gdje je drugi krevet? - upitao je Jean.
- Oh, messieurs, imam samo ovaj jedan - zar vi niste par? - Ja u
spavati vani - brzo je predloio Max. Golubinjak je bio malen i
prekrasan. S visokog prozora pogled se pruao do platoa Valensole.
Zgrada je bila okruena velikim vonjakom i nasadima lavande,
poljunanom terasom i irokim kamenim zidom, koji se doimao kao
ostatak nekakvog dvorca. Pokraj golubinjaka uborio je mali zdenac. U
njem se moglo hladiti vino i sjediti na zidu, mahati nogama i preko
voaka, povrtnjaka i vinograda gledati u dolinu, kao da ne postoje ni
ceste ni druga imanja. Ovo mjesto izabrao je netko tko ima izraen
smisao za perspektivu.
Max je skoio na irok zid i bacio pogled na dolinu, rukom titei oi

211

od sunca. Ako se usredotoi, ut e motor traktora i vidjeti mali oblak


praine koji se u daljini neprestano pomie lijevo pa desno.
I oko terase golubinjaka bili su posaeni grmovi lavande, rue i
voke, a ispod raskonog suncobrana nalazila su se dva naslonjaa s
udobnim svijetlim jastucima i stolom ukraenim mozaikom.
Madame Bonnet onamo je donijela momcima dvije ledene orangine,
ohlaeni bong veng - kako je na provansalskom izgovarala bon vin svjetlouto svjetlucavo vino.
- Ovo je domai bon veng, Luc Basset - avrljala je Bonnetica. Imanje je iz sedamnaestog stoljea, tu je odmah, s druge strane D36,
petnaest minuta hoda odavde. Njihovo vino Manon XVII dobilo je ove
godine zlatnu medalju.
- Koje vino? Manon? - zapanjeno je upitao Perdu.
Max je bio pribran i lijepo se zahvalio uzrujanoj domaici.
Zatim je prouavao naljepnicu na boci, dok se Brigitte Bonnet
udaljavala kroz bujne gredice, zaustavljajui se kako bi tu i tamo
iupala kakvu travku. Preko natpisa Manon otisnut je crte nekog lica u
tuu. Mekani uvojci, poluosmijeh, prodoran pogled krupnih oiju, upuen
promatrau.
- To je tvoja Manon? - zadivljeno je upitao Max. Jean je prvo
kimnuo. Zatimje odmahnuo glavom. Ne, naravno da to nije ona. Osobito
ne njegova Manon. Njegova je Manon bila mrtva i lijepa, a samo u
snovima iva. A sada ga je gledala bez prethodnog upozorenja.
Uzeo je bocu iz Maxove ruke. Jean je njeno preao prstom preko
crtea Manonina lica. Njezina kosa. Njezin obraz. Njezina brada. Usta.
Vrat.
Sve je to neko dodirivao, ali...
I tek je sada zadrhtao.
Prvo su mu poela podrhtavati koljena, zatim se drhtanje proirilo u
trbuh i grudi, pa u ruke i prste i na kraju se zaustavilo u usnama i
kapcima.
Mislio je da e mu zakazati krvotok.
apnuo je slabim glasom: - Ona je voljela zvuk koji je nastajao pri

212

branju svjeih marelica. Marelicu treba njeno uhvatiti palcem i dvama


prstima, lagano zakrenuti i onda se uje krck. Njezina se maka zvala
Miau. Miau je zimi spavala na njezinoj glavi, kao eir. Manon je
naslijedila none prste od oca, rekla je, none prste i struk. Manon je jako
voljela oca. I voljela je crpes sa sirom banon te med od lavande. A kad
je spavala, Max, znala se smijati u snu. Bila je udana za Luca, a ja sam
joj bio ljubavnik. Luc Basset, vigneron.
Jean je podigao glavu. Drhtavim rukama stavioje vino na stol ukraen
mozaikom.
Najradije bi ga bacio preko zida - kad ne bi bilo iracionalnog straha
da e razbiti Manonino lice.
Jean to nije mogao izdrati. Nije mogao podnijeti sebe! Nalazio se u
jednom od najljepih mjesta na svijetu. S prijateljem koji mu je postao
sin i osoba od povjerenja. Za sobom je poruio mostove i krenuo prema
jugu, preko vode i suza.
Samo zato da shvati kako jo nije spreman.
U mislima je i dalje stajao u hodniku svojega stana, ispred regala s
knjigama koji ga je zazidao.
Je li oekivao da e se sve nekim udom rijeiti samo od sebe ako
doe ovamo? Da moe svoju bol ostaviti na rijekama, svoje neisplakane
suze zamijeniti za oprotaj od mrtve ene? Da je doao dovoljno daleko i
zasluio spasenje?
Da, jest.
Ali nije bilo ba tako jednostavno. Nikad nije tako jednostavno.
Ljutito je okrenuo bocu. Neka ga Manon vie ne gleda tako.
Ne. Ne moe tako stati pred nju. Ne kao takav neovjek, ije srce
luta uokolo od straha da e ponovno zavoljeti nekoga i potom ga izgubiti.
Max je stavio ruku u dep traperica i vrsto stisnuo aku. .
Vrlo vrsto.

213

36.

vileni zrak juga prostrujao je kroz automobil. Sve prozore


iznemoglog Renaulta 5 Jean je spustio. Gerard Bonet, Brigittin
suprug, darovao mu je automobil, a unajmljena kola ostavili su u Aptu.
Desna vrata bila su plava, lijeva crvena, a ostatak krntije bio je be
boje ili boje hre. Jean Perdu krenuo je na put tim kolima i s malom
putnom torbom. Preko Bonnieuxa stigao je do Loumarina, a zatim preko
Pertiusa do Aixa. Odatle je najbrim putem nastavio prema jugu i moru.
Ondje dolje ponosno se prostirao Marseille u svojem zaljevu. Veliki grad
u kojem su se ljubile i ratovale Afrika, Europa i Azija. Poput iskriavog
organizma to die, luki je grad leao u ljetnom sumraku kad se Jean iza
Vitrollesa spustio na cestu A7.
Na lijevoj strani bijele kue grada. Na desnoj plavetnilo neba i vode.
Pogled je oduzimao dah.
More.
Kako se samo ljeskalo.
- Pozdravljam te, more rekao je Jean Perdu aptom. Pogled ga je
uzdrmao. Kao da je voda izbacila harpun koji mu se zabio u srce, te ga
vrstim uetom malo-pomalo privlaila k sebi.
Voda. Nebo. Gore bijeli tragovi oblaka, dolje bijeli tragovi valova.
O, da. On je htio ui u to plavetnilo bez granica. Du strme obale.
Sve dalje i dalje. Sve dok se ne oslobodi tog drhtanja koje ga je i dalje
muilo. Je li uzrok tomu bio rastanak od Lulu? Moda vie nije bio tuan
kad se prestao nadati.

214

Jean Perdu elio je voziti sve dok ne bude siguran. Htio je pronai
mjesto na koje bi se mogao povui poput ranjene ivotinje.
Ozdravljenje. Moram ozdraviti.
To nije znao kad je krenuo iz Pariza.
Prije nego to ga svladaju misli o tom to sve nije znao, upalio je
radio,
- A ako nam elite neto rei o dogaaju koji vas je uinio onim to
jeste, to bi to bilo? Nazovite me i recite meni i svim naim sluateljima
u okrugu Var.
Dali su jedan telefonski broj, a onda je voditeljica okoladnoga glasa
najavila glazbu. Lagano djelo, poput valova. Tu i tamo sjetni uzdasi
elektrine gitare. Bubnjevi doaravaju udaranje valova o stijene.
Alhatros Fleetwood Maca.
Jean Perdu vidio je u mislima let galeba pri zalasku sunca, plau na
kraju svijeta na kojoj pucketa vatra od naplavljenog drveta.
Vozei po ljetnoj vruini marsejskom gradskom autocestom, Jean se
pitao koji bi to bio njegov dogaaj, a na radiju je Margot iz Auhagne
govorila o trenutku u kojem je poela postajati ono to jest.
- To je bilo roenje mojeg prvog djeteta, moje keri, zove se Fleur.
Ali da bol moe donijeti takvu sreu, takav mir... poslije toga osjetila
sam neto poput iskupljenja. Sve je odjednom imalo smisla, vie se
nisam bojala smrti. Darovala sam ivot, a bol je bio put do sree.
Jean je na trentak shvaao tu Margot iz Aubagne. Ali on je i dalje bio
mukarac. Nikad nee znati kakav je osjeaj devet mjeseci dijeliti tijelo s
drugom osobom. Nikad nee moi osjetiti kako dio njega zauvijek prelazi
u dijete i nestaje.
Sada je vozio dugakim marsejskim tunelom koji je prolazio ispod
katedrale. Unato tomu, nije izgubio radij ski signal.
Sljedei sluatelj koji se javio bio je Gil iz Marseilla. Imao je tvrd,
radniki izgovor.
- Ja sam postao ja kad mi je umro sin - rekao je zapinjui - zato to
mi je alovanje pokazalo to je vano. alovanje izgleda ovako: u
poetku te prati neprestano. Budi te iz sna. Cijeloga je dana uz tebe,

215

posvuda. Cijelu veer, ne daje ti mira ni u snu. Gui te i protresa te. Ali
te i grije. Nakon nekog vremena odlazi, ali ne zauvijek. Neprestano
izviruje. A onda, na kraju... odjednom sam shvatio to je u ivotu vano.
alost mi je to otkrila. Ljubav je vana. Hrana. I uspravno dranje leda.
Vano je ne rei da kad mora rei ne.
Uslijedila je glazba. Jean je ostavio Marseille iza sebe.
Jesam li mislio da sam ja jedini ovjek koji tuguje? Kojeg je tuga
bacila u oaj? Ah, Manon. Nisam imao nikoga s kim bih mogao
razgovarati o tebi.
Sjetio se tog zapravo banalnog razloga zbog kojega je u Parizu
odvezao uad. Hesseove Stube kao drai za knjige. Ta duboko intimna
pjesma koja razumije ljude... upotrijebljena u marketinke svrhe.
Shvatio je da ni sam nije mogao ispustiti ni jednu stubu.
Ali na koje je stupio? Je li se jo nalazio na kraju? Je li ve bio na
poetku? Ili je pao, izgubio korak? Ugasio je radio. Ubrzo je ugledao
izlaz za Cassis pa se prestrojio.
Siao je s autoceste, i dalje zadubljen u misli. Malo poslije stigao je
u Cassis pa se provlaio kroz strme ulice. Mnogo turista, plastinih
ivotinja za kupanje, dijamantnih naunica uz veernje haljine.
Na restoranu uz obalu, koji je djelovao vrlo skupo, velik je plakat
pozivao na Bali bufett.
Ja ne pripadam ovomu mjestu.
Perdu je pomislio na Erica Lansona, terapeuta iz administrativne
etvrti Pariza, koji je volio itati fantastiku i pokuavao razveseliti
jednom knjievnom psihoanalizom. S Lansonom bi mogao razgovarati o
tom alovanju, o tom strahu! Terapeut je Jeanu jednom poslao
razglednicu iz Balija. Ondjeje smrt bila vrhunac ivota. Smrt se slavila
plesom, sviranjem na zvonima te hranom od plodova mora. Jean se pitao
to bi Max rekao na takvo slavlje. Sigurno neto pogrdno. Neto
duhovito.
Max je na rastanku rekao Jeanu dvije stvari. Prvo, da se mrtve treba
pogledati, spaliti i zakopati njihov pepeo a poslije toga treba poeti
priati njihovu priu.

216

- Mrtvi ne daju mira onima koji ute o njima.


Drugo, okolica Bonnieuxa njemu se doista svia pa e ostati u
golubinjaku i pisati.
Jean Perdu slutio je da i crven vinogradski traktor ima odreenu
ulogu u tom.
Ali to je to znailo? Da se mora pisati pria o mrtvima?
Perdu se nakaljao te glasno rekao u prazna kola: - Ona je govorila
kakva je priroda. Manon je pokazivala svoje osjeaje, uvijek. Voljela je
tango. Pila je ivot poput ampanjca i tako se odnosila prema njemu:
uvijek je znala da je ivot neto posebno.
Osjetio je kako ga obuzima golema tuga.
U posljednja dva tjedna plakao je vie nego u prethodnih dvadeset
godina. Ali sve su suze bile za Manon, sve do posljednje i on se vie nije
sramio.
Perdu se brzo provezao strmim ulicama Cassisa. S desne strane
ostavio je za sobom Cap Canaille i spektakularne crvene stijene te
nastavio voziti po uzvisinama i kroz borove ume po staroj, zavojitoj
obalnoj cesti koja je povezivala Marseille s Cannesom. Sela su se
stapala u jedno, nizovi kua pruali su se izvan gradskih granica, palme
su se izmjenjivale s borovima, cvijeem i stijenama. La Ciotat. Le
Lioquet. A onda Les Lecques.
Ugledavi parkiralite uz prilaz plai, Jean je spontano izaao iz mirne
kolone automobila. Bio je gladan.
Gradi od oronulih starih vila i novih, pragmatinih hotelskih naselja
uz irok obalni pojas bio je nastanjen obiteljima. Ljudi su etali du plae
i etnicom, objedovali u restoranima i bistroima, koji su irom otvorili
staklene stijene s pogledom na more.
Nekoliko preplanulih djeaka u pliaku dobacivalo se frizbijem, a
dalje, iza lanca utih bova i svjetionika, vrzmala se skupina bijelih
kolskih sportskih jedrilica.
Jean je pronaao mjesto za ankom bistroa Lquateur, dva metra
udaljenog od pijeska, a deset metara od niskih valova. Plavi, veliki
suncobrani njihali su se na vjetru iznad istih stolova, gusto postavljenih,

217

kao i svugdje u Provansi u jeku sezone kad su gosti bih natiskani kao
sardine u limenci. Perdu je imao dobro mjesto za ankom.
Dok je iz dubokog, crnog lonca jeo vrue dagnje s bogatim umakom
od zainskih trava i vrhnja, te pio vodu i au oporog bijelog vina
Bandol, nije isputao iz vida more.
Obasjano veernjim sunevim sjajem more je imalo svijetlo plavu
boju. Na zalasku sunca odluilo se za tamnu tirkiznu. Pijesak se
prelijevao u bojama od svjetloplave do tamne boje lana i kriljevca. ene
koje su prolazile bile su sve uzbuenije, suknje sve krae, a smijeh sve
radosniji. U luci je bio postavljen disko na otvorenom, u koji su se
slijevale grupice od triju ili etiriju ena u tankim haljinicama ili kratkim
trapericama i majicama koje su im skliznule s preplanulih, sjajnih
ramena.
Perdu je gledao za mladim enama i mukarcima. Po nainu njihova
brzog hoda i lagano pognutog dranja prepoznao je neobuzdanu elju
mladih za novim doivljajima. elju da to prije stignu na mjesta koja
obeavaju pustolovinu. Erotsku pustolovinu! Smijeh, slobodu, ples do
jutra, bose noge na prohladnom pijesku na plai, ar u trbuhu. I poljupce,
kojih e se sjeati do kraja ivota.
Saint-Cyr i Les Lecques na zalasku sunca pretvarali su se u ugodno
mjesto za tulume.
Ljetni ivot na jugu. To su bili vrui popodnevni sati u kojima gusta
krv umorno tee venama.
Strmi dijelovi sela prekriveni kuama i borovima s Jeanove lijeve
strane obasjani hravo zlatnim sjajem, naranastoplav obzor, morski
valovi slatki i slani.
Kad je pojeo gotovo sve koljke iz lonca i kupio plavocrne,
svjetlucave ostatke iz vrhnja, koje je mirisalo po zainskim travama i bilo
pomijeano s morskom vodom, more, nebo i tlo za pet minuta uronili su u
isto plavetnilo. Zrak, njegovo vino i bijeli zidovi i etnice poprimili su
sivoplavu boju, a ljudi su izgledah kao kameni kipovi koji govore.
Plavokos surfer pokupio je Perduov lonac i tanjur s otpacima i stavio
pred njega posudu s toplom vodom za pranje ruku.

218

- Hoe li desert?
To je zvualo ljubazno, ali ujedno i kao: Ako ne eli, onda, molim
te, idi i oslobodi mjesto za druge goste.
Unato tomu osjeao se dobro. Jeo je more i pio ga oima. udio je
za tim i sada vie nije onako drhtao.
Perdu nije ispio vino do kraja, bacio je novanicu na pladanj s
raunima te se uputio prema svojemu arenomu Renaultu 5. S okusom
soli na usnama nastavio je voziti obalnom cestom.
Kad je izgubio more iz vida, prkosno je skrenuo u prvu poprenu
ulicu s desne strane i time napustio Route nationale. Ubrzo ga je ponovno
ugledao na blijedoj mjeseini, izmeu borova, empresa, kroanja
nagnutih u smjeru kojim pue vjetar, izmeu kua, hotela i vila. Vozio je
praznim uliicama prekrasnog stambenog naselja. Raskone vile razliitih
boja. Nije, dodue, znao gdje se nalazi, ali je znao da bi se volio sutra
ovdje probuditi i plivati u moru. Dolo je vrijeme da potrai smjetaj ili
mjesto na plai gdje bi mogao naloiti vatru i spavati pod zvijezdama.
U trenutku kad je Perdu vozio bulevarom Frederic Mistral, Renault je
poeo pitati. Pitanje je zavrilo praskom i motor se ugasio. Perdu je jo
samo uspio zaustaviti automobil sa strane.
Reanult je ondje izdahnuo. Jean ga je pokuao upaliti, ali se nije ulo
ni kvrc. Automobil je oito takoer elio ostati ovdje.
Monsieur Perdu izaao je i osvrnuo se oko sebe. Ugledao je mali
zaljev, a iznad njega vile i zgrade s apartmanima u nizu dugakom pola
kilometra. Iznad njih treperilo je ugodno naranastoplavo svjetlo. Iz
automobila je uzeo malu torbu i krenuo.
Zrak je bio ispunjen nekakvim spasonosnim mirom. Nije bilo diska na
otvorenom. Nije bilo kolona automobila. Da, ovdje je ak i more bilo
mirnije.
Kad je nakon deset minuta hoda uz stare, male vile s rascvjetalim
vrtovima stigao do neobine, etvrtaste kule oko koje je prije stotinu
godina izgraen hotel, poeo je nasluivati gdje se nalazi.
Ba tu! A ipak je bilo logino.
Sa strahopotovanjem doao je do keja. Zamirio je kako bi bolje

219

osjetio miris. Sol. Daljina. Svjeina.


Ponovno je otvorio oi. Stara ribarska luka. Deseci arenih brodia
to se njiu na plavoj vodi. Iza njih raskone bijele jahte. Kue - ni jedna
via od etiri kata, proelja pastelnih boja.
To lijepo, staro mjesto pomoraca, po danu obasjano svjetlou koja
istie boje, nou pod raskonim zvjezdanim nebom, a naveer u
ruiastom sjaju staromodnih ulinih svjetiljaka. Eno trnice sa utim i
crvenim tendama ispod bujnih platana. Ljudi, smireni suncem i morem,
zaneseno gledaju preda se, prikovani za neki od brojnih stolova i stolaca
starih barova i novih kafia.
Mjesto koje je upoznalo i zatitilo mnoge bjegunce.
Sanary-sur-Mer.

220

37.
Prima: Catherine (Prezime slavnog Le P.-a znate), ulica Montagnard 27,
75011 Pariz
Sanary-sur-Mer, kolovoz
Daleka Catherine,
More se do sada pokazalo u dvadeset sedam boja. Danas ta
mjeavina plavog i bijelog. Boja petroleja, kako ju nazivaju ene u
buticima, koje se u to razumiju, jaju nazivam mokrom tirkiznom.
More, Catherine, moe vritati. Moe grepsti poput make. Moe se
pripiti uza te i milovati te, moe postati najsjajnijim zrcalom, a onda opet
bijesni i mami surfere u visoke, gromoglasne valove. Svaki je dan
drukiji, galebovi u olujnim danima plau kao mala djeca, a za sunanih
dana navjetaju ljepotu: Lijepo! Lijepo! Lijepo! Moe umrijeti od ljepote
Sanaryja, a da i ne primijeti.
Moji samaki dani u belle blue, u mojoj plavoj sobi u Andreovu
pansionu Beau Sejours, prohujali su ve nakon etrnaestog srpnja. Vie
ne moram puniti krevetninu odjeom i odlaziti k madame Pauline s
izrazom lica zeta ili ii u praonicu rublja iza robne kue u mjestu SixFours-les-Plages. Sad imam perilicu rublja. U knjiari je bila isplata
plae, MM - madame Minou Monfrre, prva vlasnica knjiare u mjestu zadovoljna je sa mnom. Ne smetam joj, kae. Pa dobro. Prva efica u
mojem ivotu dodijelila mi je djeje knjige, leksikone, klasike i zamolila
221

me da osnujem odjel njemakh knjievnika u izbjeglitvu. Radim sve


onako kako ona eli i na neki nain odgovara mi to se ne moram sam
upregnuti u kola.
Naao sam i kuu, za perilicu i za sebe.
Kua se nalazi na breuljku iznad luke, iza kapelice Notre Dame de
Piti, ali ispred Portissola, male plae gdje gosti lee jedan do drugoga. U
Parizu ima stanova u starim zgradama, koji su vei od ove kue. Ali nisu
tako lijepi.
Njezina boja prelijevala se od crvene boje plamenca do ute boje
kineskog curryja. Iz jedne od spavaih soba vidi se palma, bor, mnogo
cvijea i stranja strana kapelice, a zatim, preko hibiskusa vidi se i more.
Kombinacija boja koju bi volio i Gauguin. Ruiasta i boja petroleja.
Ruiasta i mokra tirkizna. Siguran sam da u tek ovdje nauiti gledati,
Catherine.
Umjesto da plaam stanarinu, obnavljam kuu boje plamenca i
curryja otkako sam uselio u nju. Njezini su vlasnici Andre i njegova
supruga Pauline. Oni sami nemaju vremena kao ni djece koju bi mogli
natjerati na to. Njihov pansion od devet soba, Beau Sjours, ljeti je
rasprodan.
Nedostaje mi Plava soba, broj 3 na prvom katu, kao i Androv
zveckav glas, njegov doruak, njegovo mirno stranje dvorite s krovom
od lia. Andre ima nekakve slinosti s mojim ocem. On kuha za goste,
Pauline slae pasijans ili, po elji nekih dama, tarot i vodi brigu o
atmosferi. Najee ju vidim kako pui i slae karte na plastinom stolu.
I meni je to ponudila. Trebam li prihvatiti?
Njihove istaice - Aime, plavokosa, debela, vrlo glasna, vrlo
vesela, i Slm, sitna, mrava, vrsta, Oliva u malom, smije se bez glasa
i bez zubi - nose posude s vodom za pranje rublja kao to Parianke nose
svoje torbice marke Vuitton i Chanel. esto viam Aimee u crkvi, u onoj
pokraj luke. Ona pjeva sa suzama u oima. Boje su slube ovdje
ovjeje slube. Ministranti su mladi, nose bijele none koulje i srdano
se smijee. U Sanaryju nema one prijetvornosti kakvu susreemo u
mnogim turistikim mjestima na jugu.

222

Ovdje se mora pjevati. Sa suzama radosnicama u oima. Ja sam opet


poeo pjevati dok se tuiram, skakuui u ritmu mlaza posustale ruice
tua. No katkada sam potpuno sputan, kao da stanujem u nekakvoj
nevidljivoj kutiji, zatoen, dok su svi drugi slobodni. Tada mi se ak i
moj glas ini suvinim.
Terasu u natkriti jer je sunce tako jako da se ona doima poput
golemog salona plemike kue, gdje se osjea sigurno, okruen si
raskonim sjajem i blagou, ali i potiteno, ugroeno, gui se kad ega
potraje predugo. Izmeu etrnaest i sedamnaest, katkad i do devetnaest
sati nitko u Sanaryju ne izlazi iz svoje hladovine. Ljudi se radije zavlae
u najhladnije mjesto u kui, lijeu goli na hladne keramike ploice u
podrumu i ekaju da se ljepota i vanjska pe napokon smiluju. Ja si
stavljam na glavu i lea mokre runike.
S kuhinjske terase koju gradim, vide se izmeu jedara arena proelja
u luci, a ponajbolje sjajne bijele jahte te svjetionik na kraju mola, gdje
vatrogasci etrnaestog srpnja prireuju vatromet. Preko puta se vide
vijugavi breuljci i brda iza kojih se nalaze Toulon i Hyres. Mnogo
bijelih kuica razasutih po stjenovitim breuljcima. Ako se podigne na
prste, vidjet e etvrtastu kulu starog Saint-Nazairea. Oko kule izgraen
je Htel de la Tour, ravan trupac u kojem su neki njemaki knjievnici
preivjeli izbjeglitvo tijekom tekih ratnih godina.
Mannovi, Feuchtwangerovi, Brecht. Bondyjevi, Toller. Jedan Zweig, a
i drugi. Wolff, Seghers i Massary. Prekrasno ime za enu: Fritzi.
(Drim predavanja, oprosti mi, Catherine! Papir je strpljiv. Autor nije
nikad.)
Kad sam krajem srpnja igrao ptanque u staroj luci na keju Wilson, i
to ne vie kao neugodan poetnik, iza ugla se pojavio nizak, okrugao
Napolitanac, s panama eirom na glavi. Brkovi su mu podrhtavali kao u
make. Dolazio je pod ruku sa enom kojoj se na licu vidjelo da ima
veliko srce: Cuneo i Samy! Ostali su dva tjedna, brod je za to vrijeme bio
pod nadzorom grada Cuiseryja. Onamo je i pripadala, Lulu, luda za
knjigama, meu sebi slinima.
Odakle, zato, zbog ega, zato? Velik pozdrav.

223

- Zato, molim te lijepo, nikad ne ukljui mobitel? - graknula je


Samy. No ipak su se snali. Preko Maxa i madame Rosalette, naravno.
Nesebino, kao uvijek, svojim pijunskim pothvatima. Sigurno je
prouavala igove na pismima koja sam ti pisao i znala je ve tjednima
da se nalazim u Sanaryju. to bi prijatelji i ljubavnici bez recepcionara
ovoga svijeta? Tko zna, moda su sve nae zadae zapisane u Velikoj
knjizi ivota? Neki od nas znaju dobro voljeti, a drugi dobro paze na one
koji vole.
Ja, naravno, znam zato sam zaboravio telefon.
Zato to sam predugo obitavao u svijetu od papira. Ja tek upoznajem
ovo ovdje.
Cuneo mi je etiri dana pomagao zidati i pokuavao me nauiti da na
kuhanje gledam kao na voenje ljubavi. Neobini nastavni sati i lekcije
na trnicama gdje su prodavaice bile zatrpane rajicama, mahunama,
dinjama, voem, enjakom, trima vrstama rotkvica, malinama,
krumpirom i lukom u gajbama. U slastiarnici iza ringipila jeli smo slan
sladoled od karamela. Blago slan, zagorjelo sladak, pjenast i hladan.
Nikad nisam jeo savren sladoled, a sada ga jedem svakoga dana (katkad
i nou).
Cuneo me nauio gledati rukama. Pokazao mi je kako u otkriti na
koji nain treba postupati s odreenim namirnicama. Nauio me mirisati i
po mirisu raspoznati to se s ime slae i to mogu od toga skuhati. U
moj hladnjak stavio je alicu mljevene kave koja e pokupiti sve
nepoeljne mirise. Pirjali smo, kuhali, pekli, rotiljali ribu.
Bude li me jo jedanput pitala hou li kuhati za tebe, ja u te zavesti
svim ovim to sam nauio.
Samy mi je otkrila jednu od svojih posljednjih mudrosti. Moja mala,
velika prijateljica. Iznimno nije galamila - ona inae jako voli galamiti nego me zagrlila dok sam sjedio i gledao u more i brojao boje. apnula je
sasvim tiho: - Zna li da izmeu kraja i novog poetka postoji
meusvijet? To je ranjeno vrijeme, Jean Perdu, To je barutina u kojoj se
skupljaju snovi i brige te zaboravljene namjere. Tada tvoji koraci postaju
tei. Nemoj podcijeniti to razdoblje, Jeanno, izmeu rastanka i novog

224

poetka. Daj si vremena. Katkad su takvi pragovi iri od tvojega koraka.


Otada esto razmiljam o tom to je Samy nazvala ranjenim
vremenom, meusvijetom. O pragu izmeu rastanka i novog poetka, koji
treba ostaviti za sobom. Pitam se, poinje li moj trag tek sada... ili traje
ve dvadeset godina.
Poznaje li i to ranjeno vrijeme? Je li ljubavna bol jednaka alosti za
umrlom osobom? Jesu li to pitanja koja ti smijem postavljati?
Sanary je vjerojatno jedno od rijetkih mjesta u naoj zemlji, u kojem
se domai stanovnici smjekaju kad im preporuim nekog njemakog
spisatelja. Oni su na odreen nain ponosni to su za vrijeme diktature
dali utoite prvoj garnituri njemakih spisateljica i spisatelja. No
ouvano je samo nekoliko izbjeglikih kua, est ili sedam, Mannova je
kua ponovno izgraena. U knjiarama gotovo i nema njihovih djela, a
deseci spisatelja ovdje su nali utoite. Ja osnivam odjel, MM mi je
dala odvezane ruke.
Ona me preporuila i gradskim ocima, zamisli. Gradonaelnik, visok
maneken kratke srebrne kose, voli da u paradi povodom etrnaestog
srpnja sudjeluju i vatrogasna kola. Vatrogasci pritom pokazuju sve to
imaju, Catherine. Kamione, tankere, dipove pa ak i bicikl i amce na
prikolicama. Velianstveno, a tek mlade snage koje stupaju za njima,
ponosno i oputeno.
Gradonaelnikova je knjinica, naprotiv, jadna polica za lijekove.
Zvuna imena poput Camusa, Baudelairea, Balzaca, sve u koi, tako da
posjetitelji vjerojatno misle: Oh! Montesquieu! I Proust, kako dosadno.
Predloio sam gospodinu gradonaelniku da ita to eli, a ne ono to
ostavlja dojam i da knjige ne slae po boji omota ni po abecedi ni po
anru. Nego po skupinama. Sve o Italiji u jedan kut: kuharice, krimie
Donne Leon, strune knjige o Da Vinciju, vjerske rasprave Franje
Asikog, bilo to. Sve o moru u drugi kut, od Hemingwaya do vrsta
morskih pasa, od pjesama o ribama do ribljih jela.
On me smatra pametnijim nego to jesam,
U knjiari madame MM ima jedno mjesto koje jako volim. Odmah
pokraj rjenika, mirno mjesto na koje samo povremeno svraaju

225

djevojice i kriomice listaju knjige traei neto od ega su ih roditelji


odvraali govorei: - Ti si jo mala za to, ja u ti sve objasniti kad bude
velika.
Osobno mislim da nema pitanja koje bi bilo preveliko. Samo mu se
odgovori moraju prilagoditi.
Sjedim u tom kutku, na ljestvama, pravim se pametan i diem. Samo
to.
*
Iz mojega skrovita vidim u odrazu otvorenih staklenih vrata nebo i u
daljini djeli mora. Sve mi izgleda ljepe, njenije, iako je gotovo
nemogue nai neto ljepe. Medu bijelim gradovima na obali, izmeu
Marseillea i Toulona, Sanary je posljednje mjesto na kojem se ivi i kad
vie nema turista. Naravno, sve se podreuje njima, od lipnja do
kolovoza, tako da ne moe naveer dobiti mjesto u restoranu, ako ga nisi
na vrijeme rezervirao. Ali kad gosti odu, ne ostavljaju za sobom prazne
kue i opustjele super-markete. Ovdje se uvijek ivi. Ulice su uske, kue
arene i male.
itelji se dre zajedno, a ribari u zoru prodaju goleme ribe sa svojih
brodica. To je gradi koji bi se mogao nalaziti u Luberonu, nalik na selo,
samosvojan, ponosan. Ali Luberon je ve dvadeset prvi okrug Pariza.
Sanary je mjesto za kojim udi.
Sada i ja svake veeri igram ptanque, ne u boulodromu, nego na
keju Wilson. Reflektori se gase tek jedan sat prije ponoi. Ondje igraju
mirni mukarci (neki bi rekli: stari) i ne govori se mnogo.
To je najljepe mjesto u Sanaryju. Vidi more, grad, svjetla, boe,
amce. Nalazi se usred svega, ali tu vlada potpuni mir. Nema
pljeskanja, samo katkad uje tih uzdah Aaah!, sudaranje boa, a kad
pogodi moj nov zubar, uje jedno Peng! Mojemu bi se ocu to svidjelo.
U posljednje vrijeme esto zamiljam kako u igrati s ocem. I
razgovarati. I smijati se. Oh, Catherine, ima jo toliko toga o em bismo
trebali razgovarati i emu bi se trebali smijati.
Kamo je nestalo posljednjih dvadeset godina?
226

Jug je plav i aren, Catherine.


Ovdje nedostaje tvoja boja. Od nje bi sve zablistalo.
Jean.

227

38.

erdu je plivao svakog jutra, prije velike vruine, i svake veeri, prije
zalaska sunca. Otkrio je da samo tako moe odagnati tugu. Pustiti ju
da malo-pomalo nestaje.
Pokuavao je i s molitvama, u crkvi, naravno. Pokuavao je pjevati.
Pjeaio je brdovitim zaleem Sanaryja. Glasno je priao Manoninu
priu, sam sebi, u kuhinji, etajui u svitanje, dovikivao je njezino ime
galebovima i kanjcima. No to je rijetko kad pomagalo. Ranjeno vrijeme.
Tuga ga je esto obuzimala prije spavanja. Dolazila bi upravo kad je
bio oputen. Leao bi u mraku i gorko plakao, a svijet mu se tada inio
malim poput sobe, usamljenim i dalekim od zaviaja. U tim trenucima
bojao se da se vie nikad nee moi smijeiti i da takva bol ne moe
nikad prestati. U tim sumornim satima imao je u srcu i glavi tisue
pitanja to, ako... Zamiljao je da bi mu otac mogao umrijeti na boanju,
da je njegova majka poela razgovarati s televizorom i da vene od tuge.
Bojao se da Catherine ita prijateljicama njegova pisma pa se onda smije
zajedno s njima. Bojao se da e uvijek morati tugovati za nekim koga
voli, koga toliko voli. Kako e izdrati sve to do kraja ivota? Kako itko
moe takvo to izdrati?
Zaelio je da sam sebe moe ostaviti negdje, kao to moe ostaviti
metlu.
Samo je more moglo upiti njegovu tugu.
Nakon jednog napornog treninga, Perdu se prepustio moru, leei na
leima, s nogama prema obali. Ondje, na valovima, ispruenih prstiju

228

kroz koje je strujala voda, izvukao je iz dubina sjeanja svaki sat koji je
proveo s Manon. Promatrao ju je tako dugo dok nije prestao aliti to je
otila. Tada ju je pustio.
Jean se prepustio valovima koji su ga njihali, podizali i nosili dalje. A
onda je polako, neizmjerno polako poeo vjerovati. Ne moru, ni u kojem
sluaju, tu pogreku ne bi smio poiniti nitko! Jean Perdu ponovno je
vjerovao sam sebi.
Nee se slomiti. Nee se udaviti u osjeajima.
I svaki put nakon to bi se prepustio moru, izgubio bi djeli svojega
straha.
To je bio nain na koji se on molio.
Tijekom cijelog srpnja i pola kolovoza.
Jednoga jutra more je bilo blago i mirno. Jean je otplivao dalje nego
ikad prije. Ondje, daleko od obale, predao se tom slatkom osjeaju da se
moe odmoriti nakon plivanja i ronjenja. Ponovno je osjetio u sebi
toplinu i mir.
Moda je zaspao. Moda je sanjao u polusnu. Voda je uzmicala dok
je on tonuo i more se pretvorilo u topao zrak i mekanu travu. Mirisalo je
po svjeem, svilenom povjetarcu, po trenjama i svibnju. Vrapci su
skakutali po naslonima lealjke.
Tu je sjedila ona.
Manon. Njeno se nasmijeila Jeanu.
- Ali to ti radi ovdje?
Umjesto da joj odgovori, Jean joj je priao, kleknuo i zagrlio ju.
Naslonio je glavu na njezino rame, kao da se eli zavui u nju.
Manon mu je mrsila kosu. Nije se postarala ni za jedan jedini dan.
Bila je mlada i blistava kao ona Manon koju je posljednji put vidio jedne
veeri u kolovozu prije dvadeset jednu godinu. Mirisala je toplo i ivo.
- ao mi je to sam te ostavio na cjedilu. Bio sam vrlo glup.
- Ali, naravno, Jean - njeno je apnula.
Neto se promijenilo. Kao da je gledao sebe Manoninim oima. Kao
da lebdi iznad sebe, kroz sva vremena, kroz cijeli svoj neobian ivot.
Nabrojao je dva, tri, pet izdanja samoga sebe... u razliitim ivotnim

229

dobima.
Kako je to jadno! Jedan Perdu, nagnut nad slagalicom krajolika koju
e, im bude gotova, pobrkati i nanovo slagati.
Drugi Perdu, sam u svojoj skromnoj kuhinji, zuri u prazne zidove, s
golom sijalicom iznad glave. vae sir iz vakumskog pakiranja s kruhom
iz plastine vreice. Zato to si je zabranio jesti ono to voli. Strahujui
od raanja nekih osjeaja.
Sljedei Perdu, koji se ne obazire na ene. Na njihov smijeh. Na
njihova pitanja: I, kakvi su vam planovi za veeras? Ili: Hoete li me
nazvati? Na njihovu srdanost kad osjete onim antenama, koje za takve
stvari imaju samo ene, da u njem zjapi velika, tuna rupa. Ali i na
njihovu hirovitost, na nerazumijevanje da on ne eli razdvajati seks od
ljubavi.
I opet se neto promijenilo.
Jean se sada osjeao poput stabla koje se s uitkom vinulo put neba.
inilo mu se da leti poput leptira, ali i strmo poput kanjca nad
planinama. Osjetio je kako mu kroz perje prodire vjetar u trbuh - letio je!
Ronio je u moru, snano, mogao je disati pod vodom.
Osjetio je dotad nepoznatu silnu snagu. Napokon je shvatio to mu se
dogaa...
Kad se probudio, valovi su ga ve donijeli gotovo do obale.
Tog jutra, nakon plivanja i sanjarenja, iz nekog neobjanjivog razloga
nije bio tuan.
Nego bijesan.
Ljutit!
Da, vidio ju je, da, ona mu je pokazala kakav si je lo ivot izabrao i
kako je strana bila ta samoa u kojoj je amio jer nije bio dovoljno
hrabar da joj po drugi put povjeruje. Da joj vjeruje potpuno, jer u ljubavi
drugo to nije ni mogue.
Bio je bjesniji nego u Bonnieuxu kad ga je Manonino lice gledalo s
boce. Bjesniji nego ikad prije.
- Ah, merde! - povikao je prema valovima. - Ti glupa, glupa kravo,
zato si odjednom umrla tako mlada!

230

Ostrag, na asfaltiranoj stazi uz plau stajale su dvije dogerice i


zaueno ga gledale. Posramio se, ali samo nakratko.
- to je? - izderao se. Kipio je od bijesa.
- Zato nisi jednostavno nazvala kao normalni ljudi? Zato mi nisi
rekla da si bolesna? Kako si samo mogla, kako si mogla, Manon, noima
spavati pokraj mene i ne rei nita! Sranje, ti glupa... ti... oh, Boe!
Nije znao to e sa svojim bijesom. Htio je udarati u neto. Kleknuo
je i udarao po pijesku, kopao ga je rukama i bacao iza sebe. Kopao je. I
bijesnio. Kopao i dalje. Ali to nije bilo dovoljno. Ustao je i otrao u
vodu, udarao je po valovima, akama, dlanovima, naizmjence, istodobno.
Slana voda prskala mu je u oi. Peklo ga je. Nastavio je udarati. - Zato
si to uinila? Zato?
Nije bilo vano koga je to pitao, bilo mu je svejedno je li pitao sebe,
Manon ih smrt, bilo je svjedeno, divljao je. - Mislio sam da se
poznajemo, mislio sam da si na mojoj strani, mislio sam...
Njegov se bijes zgruao. Izmeu dva vala potonuo je u more koje ga
je ponijelo pa e ga negdje naplaviti i razbijesniti nekoga drugog, zbog
smrti koja mu je unitila ivot, niim izazvana.
Jean je osjetio kamenje pod bosim nogama. Smrzavao se.
- Volio bih da si mi to rekla, Manon - rekao je smirenije, bez daha,
shrvan. Razoaran.
More se ravnoduno nastavilo gibati.
Pla je prestao. I dalje je mislio na trenutke provedene s Manon, i
dalje je izgovarao svoje vodene molitve. Poslije je sjedio, suei se na
jutarnjem suncu i uivao u hladnoi. Da, uivao je gaziti po pliaku,
uivao je u kupnji prve jutarnje kave, mokre kose, gledajui more i
upijajui njegove boje.
Perdu je kuhao, plivao, malo pio, redovito spavao i druio se svakoga
dana s igraima boa. Perdu je i dalje pisao pisma. Radio je na Velikoj
enciklopediji malih osjeaja, a naveer je u jednoj knjiari prodavao
knjige ljudima u kratkim hlaama.
Ovdje je promijenio nain spajanja knjiga s itateljima. Znao je pitati:
Kako se elite osjeati prije spavanja? Veina njegovih kupaca htjela

231

su se prije spavanja osjeati lagano i zatieno.


Druge bi pitao o stvarima koje najvie vole. Kuhari vole svoje
noeve. Prodavai nekretnina vole zvuk svenja kljueva. Zubari vole
strah u oima pacijenata - Perdu je to i pretpostavljao.
A najee je pitao: Kakav bi okus trebala imati knjiga? Po
sladoledu? Ljuto, po mesu? Ili kao hladno vino ruica?
Hrana i knjige bili su u bliskom srodstvu, to je otkrio u Sanaryju. I to
mu je donijelo nadimak Onaj koji jede knjige.
Obnova male kue bila je zavrena u drugoj polovici kolovoza.
Stanovao je s dolutalim, mrzovoljnim, tigrastim makom koji nikad nije
mijaukao ni preo, samo bi doao naveer. No tada bi legao pokraj
njegova kreveta i mrko gledao u vrata. Tako je maak uvao Perduov
san.
Prvo mu je dao ime Olson, ali budui da je ivotinja poela frkati na
njega, odluio se za ime Psst.
Jean Perdu nije htio ponoviti pogreku da eni ne pokae osjeaje.
ak i ako su oni nejasni. I dalje se nalazio u nekakvom meuprostoru i
nov poetak bio je skriven u magli. Ne bi mogao rei gdje e biti za
godinu dana. Znao je samo da mora nastaviti traiti cilj. Dakle, pisao je
Catherini. O tom kako je poeo na rijekama i o boravku u Sanaryju, i to
svaka tri dana.
Samy mu je savjetovala: - Pokuaj s telefonom. Uzbudljiva stvarica,
kaem ti.
Tako je jedne veeri uzeo mobitel i utipkaojedan pariki broj. Neka
Catherine zna tko je on: ovjek izmeu tame i svjetla. Kad voljeni ljudu
umru, mi postajemo druge osobe.
- Broj 27? Halo? Tko je tamo? Javite se!
- Madame Rosalette... imate li novu boju kose? - upitao je
zamuckujui.
- Ah! Monsieur Perdu, kako...
- Znate li broj madame Catherine?
- Naravno da ga znam, znam svaki broj u kui, svaki. Zamislite,
Gulliverica je odozgor opet...

232

- Moete li mi dati? Madame Gulliver? Ali zato?


- Ne, draga moja. Catherinin broj.
- Ah, tako. Da. Vi joj esto piete, zar ne? To znam jer madame
uvijek ima pisma uza se, jednom su joj ispala iz torbe, nisam mogla ne
vidjeti, to je bilo onog dana kad je monsieur Goldenberg...
Sada ju vie nije pourivao da mu kae broj, nego je sluao to mu
madame Rosalette pria. O madame Gulliver i o njezinim novim
papuama boje crvenoga koralja koje strano odzvanjaju po stubama. O
Kofiju koji je htio studirati politiku. O madame Bomme, kojoj su
uspjeno operirali oi tako da joj za itanje vie nije potrebno povealo. I
o balkonskom koncertu madame Violette, prekrasno, netko je snimio,
kako se to kae, video i stavio na onaj Internet, a drugi su ljudi esto
klakali ili tako neto pa je madame Violette sada postala slavna.
- Klikali?
- Tako sam i rekla.
I, da, madame Bernhard uredila je potkrovlje i htjela je primiti na stan
nekog umjetnika. I njegova zarunika! Zato ne odmah i morskoga
konjica?
Perdu je odmaknuo mobitel od glave kako ne bi ula njegov smijeh.
Rosalette je nastavila brbljati, ali Jean je mislio samo na jedno: Catherine
je skupljala njegova pisma i nosila ih je sa sobom. Le-gen-dar-no, rekao
bi recepcionar.
Napokon mu je izdiktirala Catherinin broj.
- Svima nam nedostajete, monsieur - rekla je madame Rosalette. Nadam se da vie niste onako strano tuni?
vrsto je stisnuo mobitel.
- Nisam vie. Hvala - rekao je.
- Nema na em - blago je odgovorila madame Rosalette i spustila
slualicu.
Utipkao je Catherinin broj i prislonio mobitel na uho te zaklopio oi.
Zvonilo je, jedanput, dvaput... Da?
- Ah... to sam ja.
To sam ja. Gospode Boe, kako bi mogla znati tko je to ja. - Jean?

233

Da.
- Oh, dragi Boe.
uo je kako Catherine otro udie i odmie telefon. Obrisala je nos i
ponovno se javila.
- Nisam oekivala da e nazvati.
- Da prekinem?
- Samo pokuaj!
Nasmijao se. Po njezinoj utnji zakljuio je da se i ona smije. Kako...
- to...
Smijali su se. Govorili su istodobno.
- to trenutano ita? - upitao je mekanim glasom.
- Knjige koje si mi donio. Ve peti put, mislim. Nisam ni oprala
haljinu koju sam nosila one veeri. Ona jo mirie po tvojem losionu za
brijanje, zna, a iste reenice u knjigama svaki put mi govore neto
drugo. Po noi drim haljinu ispod obraza tako da ju mogu mirisati.
Zautjela je, on takoer, iznenaen sreom koja ga je snala.
utke su se oslukivali i njemu se inilo mu je Catherine sasvim
blizu, kao da mu se Pariz nalazi pokraj uha. Samo treba otvoriti oi pa e
se stvoriti pred njezinim zelenim vratima i sluati ju kako die.
- Jean?
- Da, Catherine.
- Bit e bolje, zar ne?
- Da. Bit e bolje.
- I da, ljubavni su jadi poput alovanja za umrlom osobom. Zato to
umiremo, zato to umire naa budunost i mi zajedno s njom... i zato to
postoji to ranjeno vrijeme.
- Ali bit e bolje. Ja to sada znam. Njezina je utnja bila ugodna.
- Ne mogu prestati misliti na to kako se nismo poljubili u usta - brzo
je proaptala.
Zbunjeno je utio.
- Do sutra - rekla je i spustila slualicu.
To je zacijelo znailo daju smije ponovno nazvati? Sjedio je u

234

mranoj kuhinji i smjekao se.

235

39.

rajem kolovoza osjetio je da se utegnuo. Morao je stegnuti pojas za


dvije rupice, a koulja mu se nategnula preko miia na
nadlakticama.
Dok se odijevao, promatrao se u zrcalu i inilo mu se da vidi nekog
drugog mukarca, ne onakvoga kakav je bio u Parizu. Preplanuo,
uvjeban, uspravan. Njegova tamna, srebrnasta kosa sada je bila dua i
lagano zaeljana. Piratska brada, raskopana, isprana koulja. Imao je
pedeset godina. Uskoro pedeset jednu.
Jean se pribliio zrcalu. Imao je vie bora zbog sunca. I vie bora od
smijeha. Pjegice sigurno nisu od sunca, nego starake, pomislio je. Ali to
nije bilo vano... bio je iv. Jedino je to bilo vano.
MM, njegova efica, rekla mu je, kad je nosio trodnevnu bradu, da
nalikuje na plemenitog zloinca. Samo su naoale za itanje naruavale
taj dojam.
Jedne subotnje veeri MM ga je pozvala na stranu. Bila je to mirna
veer. Upravo su stigli novi unajmljivai kua za odmor i jo su bili
zaslijepljeni svim ljetnim blagodatima. Oni su imali na umu druge stvari i
nisu razmiljali kako e potraiti knjiaru. Doi e za dva, tri tjedna i
kupiti razglednice da ih poalju prije odlaska.
- A vi? - upitala je MM. - Kakav okus ima vaa omiljena knjiga?
Koja vas knjiga spaava od svih zala?
To ga je pitala kroz smijeh - i zato to su to htjele doznati njezine
prijateljice kojima je knjiar bio zanimljiv.

236

Dobro je spavao u Sanaryju, jo uvijek. N. Njegova omiljena knjiga


morala bi mirisati po krumpiriima s rurumarinom, prvom jelu s
Catherinom.
Ali koja me knjiga spaava?
Kad je doznao odgovor, morao se smijati.
- Knjige mogu mnogo toga, ali ne sve. N; Najvanije stvari moramo
ivjeti. Ne itati. Ja moram svoju knjigu... doivjeti.
MM se nasmijeila svojim velikim, irokim ustima.
- teta to je vae srce slijepo za ene kao to sam ja.
- Ali i za druge, madame.
- Da, to me tjei - rekla je. - Malo.
*
Onih popodneva kad se vruina gotovo pa pretvarala u prijetnju, Perdu je
nepokretno leao na svojem krevetu, samo u kratkim hlaama i s mokrim
runikom na elu, prsima i nogama.
Vrata terase bila su otvorena, zavjese su se se tromo njihale na
povjetarcu. Izloio je tijelo toplom vjetru i dri drijemao.
Bilo je dobro vratiti se u svoje tijelo. Ponovno postati ivo tijelo koje
osjea, koje nije mlohavo i uvelo, nerabljeno i neprijateljsko.
Perdu je navikao misliti tijelom, kao da eta vlastitom duom i
zaviruje u svaki prostor.
Da, tuga je stanovala u njegovim grudima, sjedala mu je na plua,
guila ga i inila svijet manjim. No tuge se vie nije bojao. Kad je
dolazila, putao je da mu proe kroz tijelo.
Strahje pripadao grlu. Kad je disao mirno i polako, strah je bio manji.
Smanjivao ga je svakim udisajem, zamiljao je da ga gnjei rukama i
baca Psstu pa neka se maak igra sa s klupkom od straha i izbaci ga iz
kue.
Radost je plesala u njegovu solarnom pleksusu. Doputao joj je da
plee. Mislio je na Samy i Cunea, na nevjerojatno aljiva Maxova pisma
u kojima se sve ee pojavljivalo jedno ime: Vic.
Djevojka s traktora. Zamiljao je kako Max tri za crvenim traktorom
237

kroz cijeli Luberon i morao se smijati.


Ljubav se, zaudo, smjestila na Jeanovu jeziku. Imala je okus
Catherininih jamica na vratu.
Jean se ponovno morao smijati, zatvorenih oiju. Ovdje, na svjetlu i
toplini juga, vratilo se jo neto. Vitalnost. Osjeajnost. Pouda.
Nekih dana, kad je sjedio na zidiu iza luke i gledao u puinu ih
itao, bila je dovoljna suneva toplina da osjeti ugodnu, nemirnu
napetost. Njegovo je tijelo i ondje sa sebe stresalo tugu.
Ve dva desetljea nije spavao sa enom.
Strano je udio za tim.
Jean je dopustio mislima da odlutaju do Catherine.
Jo ju je osjeao rukama, kao da upravo dodiruje njezinu kosu, kou,
njezine miie.
Jean je zamiljao kako dodiruje njezine glenjeve. Njezine grudi.
Zamiljao je kako ona gleda i uzdie. Kako se zbliavaju koom i kako
im se dodiruju trbusi. Uitak i uitak.
Sve je zamiljao.
- Vratio sam se - apnuo je.
*
Dok je ivio za sebe, jeo i plivao i prodavao knjige i prao rublje u novoj
perilici - odjednom je doao as kad je nainio korak dalje.
Samo tako. Krajem ljetnih praznika. Dvadeset osmog kolovoza.
Upravo je objedovao podnevnu salatu i pitao se hoe li otii u
kapelicu Notre Dame de Piti i zapaliti svijeu za Manon, ili e s
Portissola zaplivati u moru.
Tada je primijetio da u sebi vie nema niega to bijesni, gori, zbog
ega bi mu na oi navrle suze uasa i gubitka.
Ustao je i nemirno koraao po terasi.
Je li to mogue?
Je li to doista mogue?
Ili se tuga samo poigrava s njim, tuga koja e svaki as prodrijeti
kroz prednja vrata.
238

Stigao je do dna svojih tunih duevnih boli. Hvatao je zrak.


Odjednom se razvedrio.
Brzo je uao unutra. Na komodi je uvijek imao olovku i papir.
Nestrpljivo je pisao:
Catherine,
Ne znam hoe li nam poi za rukom da nikad ne povrijedimo jedno
drugo. Vjerojatno nee, jer smo samo ljudi. Ali ono to sada znam, u
ovom trenutku za kojim sam toliko udio, . jest to da mi ivot s tobom
donosi bolji san. I lake buenje. I ljubav. Kuhat u za tebe kad zbog
gladi bude neraspoloena, zbog svake vrsti gladi, gladi za ivotom, za
ljubavi, za svjetlom i za morem i za putovanjem i za itanjem i za
spavanjem.
Kremom u ti mazati ruke nakon rada s hrapavim kamenom zamiljam te kao spasiteljicu kamena, koja pod slojevima kamena vidi
rijeke srca.
Gledat u za tobom dok bude hodala pjeanom stazom, okretala se
i ekala mene.
elim sve male i velike stvari: elim se prepirati s tobom pa prasnuti
u smijeh, elim za hladnih dana ulijevati kakao u tvoju omiljenu alicu i
elim ti pridravati vrata automobila nakon druenja s veselim
prijateljima, dok bude sretna ulazila u kola. elim osjetiti tvoju malu
stranjicu na svojem trbuhu. elim tisue malih i velikih stvari s tobom,
s nama, ti i ja zajedno, ti u meni, a ja u tebi.
Catherine, molim te, doi, doi to prije! Doi k meni!
Ljubav je bolja od onoga to se o njoj govori. Jean.
P. S. Doista!

239

40.

etvrtog rujna Jean je rano krenuo od kue kako bi unato


uobiajenoj etnji ulicom Rue de Colline i oko luke ribarskog sela
stigao na vrijeme u knjiaru.
Ubrzo je dola jesen i donijela kupce koji su radije gradili kule od
knjiga nego od pijeska. To je oduvijek bilo njegovo omiljeno godinje
doba. Nove knjige obeavale su nova prijateljstva, nove spoznaje, nove
pustolovine.
Uarena svjetlost kasnog ljeta popustila je pred nadolazeom jeseni.
Postala je blaa, draesnija. Poput kakvog vela, zaslonila je Sanary od
isuenog zalea.
Naizmjence je dorukovao u kavanama Lyon, Nautique i Marine u
luci. Naravno, ovdje ve odavno nije izgledalo kao u doba kad se Brecht
rugao nacionalsocijalizmu. No ipak je osjeao daak utoita. Kavane su
za njega bile otoci blagotvorne zabave u njegovu samakom ivotu s
makom Psstom. Kavane su bile nadomjestak za obitelj i daak Pariza.
One su bile ispovjedaonica i novinska agencija u kojoj se iz prve ruke
doznavalo to se dogaa iza kulisa Sanaryja, kako se odvija ribolov u
vrijeme cvjetanja algi ili kako se boari pripremaju za jesenska
natjecanja. Igrai s keja Wilson zamolili su ga da im bude u priuvi.
Velika je ast bila biti priuvnim igraem. Kavane su bile mjesta na
kojima je Perdu mogao boraviti, a da nitko ne primijeti kako nita ne
govori i ne sudjeluje ni u em.
Katkada je sjedio ondje u najudaljenijem kutu i telefonski razgovarao

240

sa svojim ocem Joaquinom. Tako je bilo i ovoga jutra.


Kad je otac uo za boarski turnir u Ciotatu, bio je spreman oistiti
svoje boe i krenuti na put.
- Nemoj, molim te - zamolio ga je Perdu.
- Zato ne? Dobro. Kako se ona zove?
- Zar uvijek mora biti rije o eni? - Je li to ona ista odnedavno?
Perdu se smijao. Oba su se Perdua smijala.
- Jesi li ti volio traktore? - upitao ga je Jean. - Kad si bio djeak?
- Dragi moj Jeanno, ja volim traktore! Zato pita?
- Max je upoznao nekoga. Djevojku koja vozi traktor.
- Djevojku koja vozi traktor? Divno! Kada emo vidjeti Maxa? Tebi
je drag, zar ne?
- Tko je to mi? Tvoja nova djevojka koja ne voli kuhati?
- Ah, gluposti! Tvoja majka. Da, da, kai to misli ili uti. Madame
Bernier i ja. Da, i? Zar se ne smijem sastajati s bivom suprugom? Od
etrnaestog srpnja... dakle... to je neto vie od sastajanja. Naravno, ona
na to gleda drukije, kae da si nita ne umiljam.
Joaquin Perduov smijeh, promukao od puenja, pretvorio se u kaalj.
- to onda? - rekao je. - Lirabelle je moj najbolji prijatelj. Volim
njezin miris. Ona me nikad nije eljela promijeniti. Osim toga, dobro
kuha i ja sam sve zadovoljniji ivotom. I, zna, Jeanno, kad ovjek ostari,
eli ivjeti s nekim s kim moe razgovarati i smijati se.
Njegov bi otac sigurno mogao odmah potpisati tri stvari koje su bile
potrebne da, prema Cuneovoj filozofiji, ovjek ponovno postane sretan.
Prvo: jesti dobru hranu. Nikakvo smee od kojeg postane nesretan,
lijen i debeo.
Drugo: spavati cijelu no (zahvaljujui bavljenju sportom,
izbjegavanju alkohola i ljepim mislima).
Tree: provoditi vrijeme s ljudima koji su dobronamjerni i ele te
razumjeti na svoj nain.
etvrto: vie seksa, ali to je rekla Samy, a Perdu trenutano nije vidio
razlog da to kae ocu.
Na putu od kavane do knjiare esto je razgovarao s majkom.

241

Neprestano je izlagao mobitel vjetru kako bi mogla uti valove i


galebove; ovog rujanskog jutra more je bilo mirno, a Jean ju je upitao: uo sam da te otac esto posjeuje u posljednje vrijeme?
- Da. ovjek ne zna kuhati i to mi onda drugo preostaje?
- Ali veera i doruak? S noenjem? Zar jadan ovjek nema krevet?
- To si rekao kao da inimo neto nemoralno.
- Nisam ti nikad rekao da te volim, mama...
- Ah, milo moje dijete, milo dijete...
Perdu je uo kako ona otvara i zatvara nekakvu kutiju. Poznavao je
taj zvuk, a i kutiju. U njoj su bile papirnate maramice. Uvijek sa stilom,
madame Bernier, ak i kada se prepusti osjeajima.
- I ja tebe volim, Jean. ini mi se kao da ti to nisam nikad rekla, nego
sam to samo mislila. Je li tako?
To je bilo tono. No on je odgovorio: - Ali ja sam to ipak primijetio.
Ne mora mi to govoriti svakih nekoliko godina.
Smijala se i ukorila ga nazvavi ga drznikom.
Divno. Uskoro e imati pedest jednu godinu, a jo je dijete.
Lirabelle se jo malo poalila na biveg supruga, ali joj je glas pritom
zvuao njeno. Ljutila se i na jesensku sezonu knjiga, ali samo iz navike.
Sve je bilo slino kao i inae - ali ipak sasvim drukije.
Dok je Jean prilazio knjiari, MM je ve izgurala stalak s
razglednicama pred vrata.
- Danas e biti lijep dan! - doviknula mu je efica. Donio je madame
Monfrere vreicu kroasana.
- Da, i ja tako mislim.
Malo prije zalaska sunca povukao se na svoje omiljeno mjesto.
Onamo, odakle je mogao vidjeti vrata, odraz neba i komadi mora.
A onda je ugledao nju.
Gledao je njezinu sliku u zrcalu i inilo mu se kao da ona izlazi iz
oblaka i vode.
Preplavila ga je neobuzdana radost. Jean Perdu ustao je. Srce mu je
zakucalo bre. Bio je spreman kao nikad prije. Sada! - pomislio je.
Sada su se vremena ponovno susrela. Napokon je izaao iz svojeg

242

zaustavljenog, ranjenog vremena. Sada.


Catherine je nosila plavosivu haljinu koja joj je isticala oi. Hodala je
njiui se, uspravno, odlunije nego onda...
Onda?
I ona je prevalila svoj put od kraja do poetka.
Nakratko se zaustavila kod pulta kao da se ne snalazi.
MM je pitala: - Traite li neto odreeno, madame?
- Hvala. Da. Dugo sam traila... ali sada sam nasla. Neto odreeno rekla je Catherine i pogledala Jeana u sobi. S blistavim osmijehom na
licu. Krenula je prema njemu, a on joj je potrao ususret, sav uzbuen.
- Ne moe zamisliti kako sam eljno oekivala da me napokon
zamoli da doem k tebi.
- Je li to istina?
- Oh, da. I jako sam gladna - rekla je Catherine Jean Perdu dobro je
znao na to je mislila.
Te su se veeri prvi put poljubili. Nakon objeda, nakon duge,
prekrasne etnje uz more, dugih razgovora u vrtu hibiskusa ispod sjenice.
Pili su malo vina i mnogo vode i ponajprije uivali u prisutnosti onoga
drugoga.
- Ova je toplina utjena - rekla je Catherine u jednom trenutku. To je
bilo tono. Sunce Sanaryja izvuklo je iz njega svu hladnou i isuilo sve
njegove suze.
- I ohrabruje - apnuo je. - ini nas hrabrima da vjerujemo jedno
drugome.
Na veernjem vjetru, omamljeni hrabrou za ponovno iskazivanje
povjerenja, poljubili su se.
Jean se osjeao kao da mu je to prvi poljubac u ivotu.
Catherinine su usne bile mekane i ugodno su se pripijale uz njegove.
Bio je tako sretan to ju napokon ljubi, pije, osjea, miluje... tako sretan.
Obavio je ruke oko te ene i ljubio i njeno joj grickao usne, usnama
dodirivao njihove uglove, ljubio joj je obraze, sve do sljepoonica.
Privukao je Catherinu sebi, bio je pun njenosti i osjeao je veliko
olakanje. Nikad vie nee loe spavati, bude li ta ena s njim, nikad.

243

Nikad vie nee biti ogoren zbog samoe. Bio je spaen. Stajali su
zagrljeni.
- Ti? - upitala je napokon. Da?
- Provjerila sam. Posljednji sam put spavala sa suprugom 2003.
godine. Kad sam imala trideset osam godina. Mislim da je to bilo
sluajno.
- Lijepo. Ti si onda iskusnija od mene. Smijali su se.
udno, pomislio je Perdu. Kako jedan smijeh moe odagnati sve
nevolje i patnje. Samo jedan smijeh, A godine se stapaju u jednu i...
odlaze.
- No znam jo neto - dodao je. - Ljubav na plai precijenjena je.
- Pijeska ima i ondje gdje ga ne eli.
- A tek komari!
- Nisu li oni negdje drugdje, a ne na plai?
- Gledaj, Catherine, doista nemam pojma.
- Neto u ti pokazati - apnula je. Lice joj je izgledalo mlado i
neustraivo kad je povela Jeana u drugu spavau sobu.
Na mjeseini je vidio etverononu sjenku kako bjei van. Psst je
sjeo na terasu i okrenuo mu tigrasta leda.
Nadam se da e joj se svidjeti moje tijelo. Nadam se da me snaga
nee ostaviti na cjedilu. Nadam se da u ju dodirivati onako kako ona
voli, i nadam se...
- Prestani misliti, Jean Perdu! - njeno mu je zapovjedila Catherine.
- Zar si to primijetila?
- To uope nije teko primijetiti, najdrai - apnula je. - Mili moj, ah,
tako sam eljela da... i ti...
Nastavili su aputati, ali to su bile reenice bez poetka i kraja.
Razodjenuo je Catherine. Ispod haljine nosila je samo obine, bijele
gaice.
Ona je otkopala njegovu koulju i prislonila lice uz njegov vrat,
naslonila mu se na grudi, udisala njegov miris. Njezin ga je dah milovao
i, ne, nije morao brinuti da e ga izdati snaga, jer se pojavila u trenutku
kad je u mraku ugledao jednostavan, bijel pamuni trokut i osjetio kako

244

se njezino tijelo giba u njegovim rukama.


Do kraja rujna uivali su u Sanaryju. Jean je upio dovoljno
junjakog svjetla. Izgubio se i ponovno se pronaao. Ranjeno je vrijeme
proteklo.
Sada je mogao krenuti u Bonnieux i dovriti taj stupanj.

245

41.

ad su Catherine i Jean napustili Sanary, to im je ribarsko selo


postalo tajnim zaviajem. Dovoljno maleno, ba kao to odgovara
njihovim srcima. Dovoljno veliko da ih moe zatiti. Dovoljno lijepo da
zauvijek ostane mjestom njihove udnje. Sanary je sada znaio sreu, mir,
tiinu. Otkrivanje zapravo nepoznate osobe koju su voljeli, ne mogavi
navesti pravi razlog. Tko si ti, kako si postao, kako se osjea, kako se
tvoje raspoloenje mijenja unutar jednoga sata, tijekom dana, tjedna? Sve
su to otkrili vrlo lako, ondje u zaviaju veliine srca. Jean i Catherine
upoznavali su se u trenucima spokoja, ali nisu izbjegavali ni bune,
uurbane trenutke na crkvenim protenjima, trnicama, u kazalitu, na
predstavljanju knjiga.
Njihovo smireno, temeljito uenje ljubljenja rujan je obojio svim
bojama od ute do boje sljeza, boje zlata i ljubiaste. Bugenvilije,
uzburkano more, arene kue u luci to odiu ponosom i povijeu,
kripanje ljunka na boarskim stazama - to je bila podloga za razvoj
njihove njenosti, prijateljstva, njihova dubokog meusobnog
razumijevanja. I sve su inili polako.
Vane bi se stvari uvijek trebale odvijati polako, pomislio bi Jean kad
su se poeli uzajamno zavoditi. Imali su vremena za ljubljenje, polako su
se razodijevali, na miru lijegali i lagano uranjali jedno u drugo. Ta
obuzdana, duboka koncentracija bila je izvor vrlo snane strasti, u tijelu,
u dui, u osjeajima. Posvuda su osjeali dodire.
Svaki put, kad je spavao s Catherinom, Jean Perdu bio je korak blie

246

rijeci ivota. Dvadeset godina bio je s onu stranu rijeke, izbjegavajui


boje i milovanja, mirise i glazbu, bio je okotao, usamljen i prkosan
prema samome sebi.
A sada, sada je ponovno plivao.
Jean je oivio jer je ljubio. Sada je o toj eni znao stotinu malih
stvari. Znao je, na primjer, da je Catherine nakon buenja jo bila u
polusnu. Katkada je bila snena i sjetna, jo bi se nekoliko sati osjeala
malo uzrujano ili posramljeno ili srdito ili zabrinuto zbog onoga to je
doivjela u snu. To je bilo njezino dnevno probijanje kroz meusvijet.
Jean je otkrio da moe otjerati njezine snove, ako joj skuha vruu kavu i
izmami Catherinu na more da ju ondje popije.
- Zbog tvoje ljubavi i ja sam nauila voljeti - rekla mu je jednog jutra
dok je more bilo jo u sivoplavom polusnu. - Uvijek sam uzimala ono to
mi ivot nudi... ali sama sebi nisam nikad nita ponudila. Bila sam loa u
tom da se potrudim oko same sebe.
Njeno ju privukavi k sebi, Jean je pomislio da je i on takav.
Samoga sebe mogao je zavoljeti tek nakon to ga je Catherine zavoljela.
Onda je dola no kad ga je vrsto zagrlila jer je dobio drugi, snaan
napad bijesa. Ovoga je puta to bio bijes na samoga sebe. Grdio je
samoga sebe, grubo i oajniki, s bijesom onoga tko potpuno i bolno
shvaa da vrijeme leti i nikad se ne vraa i da ima jo strano malo
vremena do kraja ivota. Catherine ga nije prekidala, nije ga smirivala,
nije se okretala od njega.
A onda mu se vratio mir. Zato to e i to malo vremena biti dovoljno.
Zato to cijeli ivot moe biti sadran u samo nekoliko dana.
***
A sada: Bonnieux. Mjesto njegove davne prolosti. Prolosti koja je jo
boravila u Jeanu, ali vie nije bila jedini sastavni dio njegovih osjeaja.
Napokon je imao sadanjost koju moe suprotstaviti prolosti.
Zato mu je lake vratiti se, pomislio je Jean, kad su Catherine i on
kasno popodne poetkom listopada krenuli u Bonnieux uskom,
stjenovitom cestom Lourmarina, grada koji je po Perduovu miljenju bio
247

krpelj to sisa krv turistima.


Vozei se, prestizali su bicikliste i sluali pucnje lovaca s okolnih
brda. Ogoljeno im je drvee mjestimice pravilo slabu sjenu, sunce je
usisalo sve boje. Nepominost Luberonskoga gorja Jeanu se nakon
ivahne pokretljivosti mora doimala sablasnom i pustom. Radovao se
Maxu. Jako mu se radovao. On im je rezervirao veliku sobu kod madame
Bonnet, u njezinu nekadanjem skrovitu pokreta otpora, obraslom
brljanom.
Max je doao onamo po Catherinu i Jeana nakon to su se smjestili i
odveo ih u svoj golubinjak. Na irokom zidiu pokraj zdenca priredio im
je osvjeavaju objed: vino, voe, unku i kruh. Bilo je to vrijeme tartufa
i berbe groa, zemlja je mirisala po divljim travama i blistala u jesenjim
bojama, hravo-crvenoj i utoj kao vino.
Max je preplanuo, pomislio je Jean, preplanuo i odrastao.
Za dva i pol mjeseca potpuno se uivio u sve u Luberonu, kao da je u
srcu oduvijek bio ovjek juga. No izgledao je i vrlo umorno, pomislio je
Jean.
- Tko jo spava dok zemlja plee? - zagonetno je promrmljao Max
kad mu je Jean to rekao.
Max je priao kako ga je madame za vrijeme njegove bolesti
zaposlila kao slugu. Ona i njezin suprug Gerard bih su stariji od pedeset
godina i zemljite na kojem su se nalazile tri kue za odmor bilo im je
preveliko. Nisu namjeravali sami ondje doekati starake dane. Uzgajali
su povre, voe i proizvodili malo vina. Max je radio kod njih za stan i
hranu. Njegov golubinjak bio je pun papira s biljekama, priama i
skicama. Nou je pisao, od jutra do podneva i od kasnog popodneva do
veeri radio je na imanju sve to bi mu Gerard zapovjedio. Obrezivao je
lozu, brao voe, popravljao krovove, sijao, eo, kopao, tovario robu na
dostavno vozilo i odlazio s Grardom na trnicu, traio gljive s mrljama,
istio tartufe, drmao stabla smokve, obrezivao emprese dajui im oblik
ivih menhira, istio bazene i svako jutro donosio kruh za doruak.
- Sada i ja znam voziti traktor te mogu prepoznati abe iz jezera po
kreketanju - rekao je Jeanu s blagom samoironijom.

248

Sunce, vjetrovi i kleanje na provansalskoj zemlji promijenili su


Maxovo djeako lice u lice mukarca.
- Bolest? - upitao je Jean dok im je Max toio bijelo vino. - Kakva
bolest? Nisi mi o tom pisao.
Max je pocrvenio i malo se uznemirio.
- Bolest koja snae mukarca kad se ozbiljno zaljubi - priznao je. Loe spavanje, runi snovi, izgubljena glava. Ne moe itati, ne moe
pisati, ne moe jesti. Brigitte i Gerard nisu to vie mogli gledati pa su mi
dali da radim ono to e spasiti moj razum od propasti. Zato radim za
njih. To mi pomae, njima takoer, ne razgovaramo o novcu, dobro je
tako.
- ena na crvenom traktoru? - upitao je Jean. Max je kimnuo. Zatimje
duboko udahnuo.
- Tono. ena na crvenom traktoru. Dobro je da si ju spomenuo, jer ti
moram rei neto vano o...
- Dolazi mistral! - zabrinuto im je doviknula madame Bonnet te tako
prekinula Maxovu ispovijest. Niska, mrava ena prilazila im je u
kratkim hlaicama i mukoj koulji, kao i uvijek, s koaricom voa u
ruci, pokazujui vjetrokaz pokraj gredice lavande koji se vrtio. Do sada
je samo povjetarac njihao slamke, ali nebo je poprimilo jasnu,
tamnoplavu boju tinte. Oblaci su odjednom nestali, a obzor kao da im se
primicao. Mont Ventoux i gorje Cvennes jasno su se ocrtavali. To je bio
pouzdan znak da dolazi otar sjeverozapadnjak.
Pozdravili su se. Tada je Brigitte upitala: - Imate li kakvog iskustva s
mistralom?
Catherine, Jean i Max upitno su se pogledali.
- Mi ga zovemo Maestrale. Vladar. Ili vent du fada. Vjetar koji te
izluuje. Nae mu kue pokazuju samo usko proelje - rekla je
pokazujui prema zgradama njihova imanja - kako ih ne bi previe
zahvatio. Kad zapue, onda ne samo da zahladi nego sve postaje glasnije.
A svaki pokret postaje tei. Svi emo biti ludi tih nekoliko dana.
Najbolje da ne razgovarate ni o em vanom. Samo ete se posvaati.
- Ah? - tiho je rekao Max.

249

Madame Bonnet pogledala ga je s blagim osmijehom na licu boje


oraha.
- O, da. Kao ljubav za koju ne zna hoe li biti uzvraena, tako vent
du fada ini ovjeka ludim, glupim i ivanim. Ali kada proe, sve
ostane isto. Zemlja i glava. Sve opet bude isto i bistro, pa zapoinjemo
nov ivot.
Oprostila se rijeima: - Ja u sklopiti suncobrane i povezati stolice.
Jean je pitao Maxa: - to si htio rei malo prije? _
- Ah... zaboravio sam - brzo je odgovorio Max. - Jeste li gladni?
Veer su proveli u malom restoranu Un ptit coin de cuisine u
Bonnieuxu iz kojeg se pruao prekrasan pogled na dolinu i crvenozlatan
zalazak sunca koji je malo poslije zamijenilo vedro zvjezdano nebo.
Zvijezde su se caklile poput leda. Tom, gostoljubiv konobar, posluio im
je provansalsku pizzu na drvenim podlocima i janjei gula. Ondje, za
crvenim, klimavim stolovima u udobnoj prostoriji obloenoj kamenom,
Catherine je bila kao nekakav nov, blagotvoran element za kemijski spoj
izmeu Jeana i Maxa. Njezina prisutnost bila je izvor sklada i topline.
Catherine je gledala ljude na nain koji je govorio da ih shvaa ozbiljno.
Max je priao o sebi, o svojem djetinjstvu, o svojim neuspjesima s
djevojkama, o tom kako je bjeao od buke - to vjerojatno ne bi nikad
priao Jeanu ili bilo kojem drugom mukarcu.
Dok su razgovarali, Jean je nekoliko puta odlutao u mislima. Groblje
se nalazilo manje od stotinu metara iznad njega, na breuljku, pokraj
crkve. Izmeu njega i groblja bilo je samo nekoliko tisua tona kamenja.
I strah.
Tek kada su se po osjetno jaem vjetru poeli sputati u dolinu, Jean
se pitao je li Max tako mnogo priao samo zbog toga kako bi prikrio da
vie ne eli govoriti o djevojci s traktorom.
Max ih je odveo u njihovu sobu.
- Ui samo - Jean je zamolio Catherinu.
Max i on stajali su sami u sjeni izmeu kue i sjenika. Vjetar je tiho i
uporno huao i zavijao oko uglova.
- to si mi htio rei, Max? - oprezno ga je upitao Jean. Jordan je

250

utio.
- Hoemo li priekati da proe vjetar? - zamolio ga je napokon.
- Zar je tako loe?
- Dovoljno loe da sam ekao dok ne doe, kako bih ti sve rekao.
Ali nije... pogubno. Nadam se.
- Govori, Max, inae u svata pomisliti, molim te.
Na primjer, pomislit u da je Manon iva i da se samo ali sa mnom.
Max je kimnuo. Mistral je tutnjao.
- Manonin suprug, Luc Basset, oenio se nakon tri godine od njezine
smrti. Mila, ovdanja vrlo poznata kuharica - poeo je Max. - Vinograd je
dobio za vjenanje od Manonina oca. Bijela i crna vina. Ona su vrlo...
omiljena. Kao i Milin restoran. Jean Perdu osjetio je ljubomoru.
Luc i Mila imali su zajedno vinograd, imanje, restoran omiljen meu
gostima. Moda i vrt, imali su toplu, rascvjetalu Provansu i nekoga komu
mogu rei sve to im lei na srcu - Luc je jednostavno ponovno postao
sretan. Ili ne ba jednostavno, ali Jean nije imao snage smisliti neku
drugu rije.
- Ba lijepo - promrmljao je. Sarkastinije nego to je namjeravao.
Max je puhnuo. - A to si oekivao? Da e Luc hodati okolo s biem,
da nee pogledati vie ni jednu enu i da e uz suh kruh, smeurane
masline i enjak ekati smrt?
- to to treba znaiti?
- Da, to - uzvratio mu je Max. - Svatko tuguje drukije. Vinar se
odluio za inaicu nova ena. I? Moe li mu se zamjeriti? Je li trebao...
kao ti?
Perdu se razljutio.
- Najradije bih te oamario, Max.
- Znam - odgovorio je Max. - Ali takoer znam da bismo ti i ja i
nakon toga mogli zajedno ostarjeti, glupane.
- To je mistral - rekla je madame Bonnet koja ih je ula kako se
svaaju. Smrknuta lica prola je pokraj njih i po kripavom ljunku otila
u kuu.
- ao mi je - apnuo je Jean.

251

- I meni. Prokleti vjetar.


Nastavili su utjeti. Moda im je vjetar dobro doao kao izgovor.
- Hoe li ipak otii k Lucu? - upitao je Max.
- Da. Naravno.
- Moram ti rei jo neto. Lijepo je to si ovdje.
Kad mu je Max priznao to ga je muilo proteklih tjedana, Jean je bio
siguran da ga nije dobro uo zbog vjetra. Da, sigurno je bilo tako, jer ono
to je uo, bilo je tako lijepo i ujedno strano, da gotovo nije moglo biti
istinito.

252

42.

ax se obilato posluio mirisnim jajima s tartufima koje im je


Brigitte Bonnet pripravila za doruak. U skladu s provansalskom
tradicijom, drala je devet svjeih jaja tri dana u staklenci s tartufom
ubranim poetkom zime. Jaja su tako upila miris tartufa. Nakon toga
pripremila je kajganu i ukrasila ju tankim listiima tartufa. Okus je bio
tako senzualan, divlji - okus mesa i zemlje.
Kakav raskoan posljednji objed, na trenutak je pomislio Jean.
Strahovao je da e ovo biti najtei i najdui dan njegova ivota.
Objedovao je kao da se moli. Nije govorio, uivao je u jelu tiho i
usredotoeno kako bi imao neto na to e se moi osloniti u
nadolazeim satima.
Osim kajgane, dobili su i sone dinje iz Cavaillona, bijele i
naranaste te mirisnu kavu s toplim zaslaenim mlijekom u velikim
alicama cvjetnog uzorka. Bilo je tu i domaeg dema od ljiva s
lavandom, svjeega kruha i kroasana s maslacem, koje je Max kao i
svaki put donio iz Bonnieuxa svojim drndavim motorom.
Jean je podigao pogled s tanjura. Ondje gore u Bonnieuxu nalazila se
stara romanika crkva ograena bijelim zidom groblja koji je bljetao na
suncu. Kameni krievi strali su prema nebu. Sjetio se obeanja koje je
prekrio.
elim da umre prije mene.
Njezino ga je tijelo uzelo dok je uzdisala:
- Obeaj mi to! Obeaj!

253

Obeao joj je.


Danas je bio siguran: Manon je tada ve znala da nee moi odrati
obeanje.
Ne elim da mora sam hodati putem do mojega groba. Ipak je
morao sam prijei taj put.
Nakon doruka, hodoastilo je njih troje kroz umicu empresa i
vonjake, povrtnjake i vinograde.
Bassetova dugaka, trokatna, blijedouta zgrada, gospodska kua,
okruena visokim, debelim stablima kestena, bukvama i hrastovima,
zabljesnula je nakon etvrt sata izmeu redova vinove loze.
Perdu je nemirno promatrao zasljepljujuu rasko.
Osjetio je neto u sebi. Ne zavist, ni ljubomoru, ni ljutnju kao prole
noi. Nego...
esto ispadne sasvim drukije, nego to oekuje.
Naklonost. Da, osjeao je naklonost. Prema mjestu, prema ljudima
koji su svojem vinu dali ime Manon i posvetili se traenju nove sree.
Max je bio dovoljno pametan da ne govori mnogo tog jutra. Jean je
uhvatio Catherine za ruku.
- Hvala - rekao je. Ona je shvatila na to je mislio.
Desno od imanja nalazila se nova hala. Za prikljuke, za velike i male
traktore i za one posebne vinogradarske traktore, one s visokim, uskim
kotaima.
Ispod jednog traktora, crvenog, napola su virile noge u radnom
odijelu, a iz dubina ispod strojeva uli su domiljate psovke i uobiajeno
zveckanje alata.
- Salut, Victoria! - povikao je Max, a glas mu je zvuao istodobno
sretno i nesretno.
- Ah, gospodin koji se slui ubrusom - uli su glas mlade ene.
Malo poslije ispod traktora izvirila je djevojka. Zbunjeno je obrisala
svoje izraajno lice i time samo razmazala prljavtinu i sitne mrlje od
ulja.
Jean se naoruao, ali to mu nije pomoglo. Pred njim je stajala
dvadesetogodinja Manon. Nenaminkana, due kose, djeakog tijela.

254

I naravno, nije izgledala kao Manon - kad je Perdu pogledao tu


snanu, oaravajuu, samouvjerenu djevojku, slika je zatreperila. Devet
puta nije vidio Manon, a deseti ga je put ipak gledala tim nepoznatim
mladim licem.
Victoria se usredotoila na Maxa, pogledala ga od glave do pete,
njegove radne cipele, izblijedjele hlae, ispranu koulju. U pogledu joj se
naziralo odobravanje. Zadovoljno je kimnula.
- Zovete ga gospodinom koji se slui ubrusom? - upitala je Catherine,
prikrivajui zajedljivost.
- Da - rekla je Vic. - Bio je ba takav. Koristio je ubruse, vozio se
podzemnom eljeznicom umjesto da je iao pjeice, poznavao je samo
pse u posebnim runim torbicama i tako dalje.
- Morate oprostiti mladoj dami. Ovdje na selu djevojke se
neposredno prije udaje ue lijepo ponaati - dobronamjerno se naalio
Max.
- Kao to je poznato, to je najvaniji dogaaj u ivotu jedne Parianke
uzvratila je.
- I poeljno je da se ponovi vie puta - rekao je Max cerei se. Vic
mu se nasmijeila.
Svako putovanje zavri kad pone voljeti, pomislio je Jean,
promatrajui mlade ljude koji su se usredotoili jedno na drugo.
- Jeste li htjeli vidjeti tatu? - Vic je iznenada prekinula aroliju.
Max je kimnuo, pogled mu je bio staklen, Jean je kimnuo pomalo
prestraeno, a Catherine je rekla kroz smijeh: - Da, djelomice.
- Otpratit u vas do glavne kue.
Nije hodala poput Manon, primijetio je Jean dok su ju pratili ispod
visokih platana u kojima su cvrali cvrci. Mlada ena okrenula se prema
njima.
- Ja sam inae crno vino. Victoria. Bijelo je moja majka, Manon.
Vinograd je bio u njezinu vlasnitvu.
Jean je potraio Catherininu ruku. Ona mu je uzvratila stisak.
Max se pogledom prilijepio za Victoriju koja se sada penjala, grabei
istodobno po dvije stepenice. Ipak je naglo zastao i povukao Jeana za

255

ruku.
- Sada u ti rei ono to ti nisam rekao sino: ovo je ena kojom u
se oeniti - rekao je Max ozbiljno i smireno. - ak i onda ako je ona
tvoja ki.
O Boe. Moja?
Victoria im je dala znak da udu u kuaonicu vina. Je li ula Maxove
rijei? Njezin smijeh odavao je neto poput: Oeniti se mnome? Ti to
koristi ubruse? Jo e se morati dokazati. Glasno je rekla: - Stari su
podrumi s lijeve strane, ondje dozrijeva Victoria. Manon se nalazi u
podrumima ispod vonjaka marelica. Idem po oca, on e vam rado
pokazati Domaine. ekajte ovdje u kuaonici. Koga u... najaviti? - na
kraju je upitala Vic, veselo i teatralno. Maxu je uputila blistav osmijeh,
koji kao da je izvirao iz cijelog njezinog tijela.
- Jean Perdu. Iz Pariza. Knjiar - rekao je Jean Perdu.
- Jean Perdu, knjiar iz Pariza - veselo je ponovila Victoria. Zatim se
izgubila.
Catherine, Jean i Max uli su kako se penje kripavim stubitem,
hoda hodnikom, razgovara s nekim. Razgovarala je dugo. Pitanje,
odgovor, pitanje, odgovor.
Njezini koraci prema dolje, jednako lagani i bezbrini.
- Doi e odmah - rekla je Victoria provirivi u prostoriju, nasmijeila
se, pretvorila se u Manon i ponovno nestala.
Jean je uo kako gore Luc hoda tamo-amo. Otvara ormar ili ladicu.
Jean je stajao dokje mistral puhao sve bre, rastvarajui kapke na
zgradi, prolazei kroz lie kestena i nanosei suhu zemlju izmeu redova
vinove loze.
Stajao je dok se Max nije uspio uiniti nevidljivim tako to je izaao
iz kuaonice i iz kue i krenuo za Victorijom.
Stajao je dok ga Catherine nije pomilovala po ramenu i apnula mu: ekam te u bistrou i volim te bez obzira na ishod svega ovoga.
Otila je razgledati Milino carstvo.
Jean je ekao sve dok nije uo Lucove korake u hodniku i po
kripavom stubitu te po poploenom podu. Tek se tada Jean okrenuo

256

prema vratima. Ubrzo e se nai pred Manoninim suprugom. Pred


suprugom ene koju je ljubio.
Jean nije ni jednu sekundu razmiljao o onom to eli rei Lucu.

257

43.

uc je bio njegove visine. Kosa boje badema, ostarjela od sunca,


kratko oiana, ali zaputena. Svjetlosmee, inteligentne oi,
uokvirene brojnim borama. Visoko, vitko stablo u trapericama i plavoj,
ispranoj koulji, tijelo obiljeeno radom na zemlji, s plodovima i
kamenom.
Perdu je odmah vidio to je Manon voljela na njem. Luc Basset
zraio je pouzdanou, osjeajnou imukou. Bila je to mukost koja
se nije mogla mjeriti novcem, uspjehom ili dosjetkama, nego snagom,
izdrljivou i sposobnou da se brine o obitelji, kui i komadu zemlje.
Takvi su mukarci bili vezani za zemlju svojih predaka, a prodati ju, dati
u zakup ili ju samo dati novomu zetu, za njih je bilo isto kao da im je
netko vadio jedan od organa.
- Otporan na vremenske nepogode - rekla bi za Luca Jeanova majka
Lirabelle. Drugi si ovjek ako si se kao dijete grijao uz otvorenu vatru
umjesto centralnim grijanjem, ako si se penjao po drveu, umjesto da se s
kacigom na glavi vozi po ploniku, i ako si vrijeme provodio vani, a ne
ispred televizora.
Zbog toga je poslala Jeana rodbini u Bretanju na kiu i grijala mu u
kotlu vodu za kupanje. Nikad mu vie vrua voda nije bila tako dobra.
Zato je Jean, gledajui Luca, mislio na kipuu vodu u bretonskom
kotlu?
Zato to je Manonin suprug bio jednako tako intenzivan, ivotan i
izvoran.

258

Lucova uspravna ramena, ruke navikle na teak rad, njegovo dranje,


sve je to govorilo: Ja se ne predajem. I taj ga je ovjek promatrao svojim
tamnim oima, prouavao Jeanovo lice, njegovo tijelo, prste. Nisu se
rukovali.
- Dakle? - upitao je Luc s vrata. Dubok, smiren glas.
Ja sam Jean Perdu. Ja sam mukarac s kojim je vaa supruga Manon
ivjela u Parizu. Prije... dvadeset jednu godinu. Pet godina.
Znam smireno je rekao Luc. - To mi je rekla kad je doznala da e
umrijeti.
Mukarci su se pogledali i Perdu je na trenutak pomislio da e se
zagrliti. Zato to je svaki od njih razumio bol onog drugoga.
- Doao sam moliti oprotaj.
Preko vinarova lica preletio je osmijeh.
- Koga?
- Manon. Samo Manon. Kao njezin suprug... vi ne moete oprostiti
to sam volio vau suprugu. I ne moete oprostiti to sam bio drugi.
Luc je stisnuo kapke. Pomno je pogledao Perdua.
Moda se pitao je li Manon voljela dodirivati te ruke? Moda se
pitao, je li Jean bio sposoban voljeti njegovu suprugu onako kao to ju je
on volio?
- Zato ste doli tek sada? - polako je upitao Luc.
- Zato to nisam prije proitao pismo.
- Gospode Boe - iznenaeno je rekao Luc. - A zato niste, ovjee?
To je bio najtei dio.
- Mislio sam da u njem pie ono to ene obino piu kad se zasite
ljubavnika - rekao je Perdu. - Ne proitati ga bio je jedini nain da
sauvam vlastito dostojanstvo.
Rijei su mu padale teko, vrlo teko.
A sada, molim te, istresi na mene svoju mrnju. Luc je imao
vremena. Hodao je tamo-amo po kuaonici. Na kraju je ponovno
progovorio. Ovoga puta Jeanu iza leda.
- Sigurno ste se osjeali loe kad ste ipak proitali pismo. I kad ste
shvatili da ste cijelo vrijeme bili u zabludi, da to nisu bile rijei koje ste

259

oekivah. Ostanimo prijatelji i takve gluposti. To ste oekivali, zar ne?


Nije do tebe, nego do mene... elim ti nekoga tko te zasluuje. No ispalo
je sasvim drukije.
Jean nije raunao na ovakvu suosjeajnost.
Bilo mu je sve jasnije zato se Manon udala za Luca.
A ne za njega.
- To je bio pakao - priznao je. Htio je rei jo mnogo toga, ali je ostao
bez rijei.
Guila ga je predodba o tom kako je Manonin pogled bio uprt u
vrata koja se nisu nikad otvorila.
Nije se okrenuo prema Lucu. Suze srama pekle su ga u oima.
Tada je Jean osjetio na ramenu Lucovu ruku.
ovjek ga je okrenuo prema sebi. Pogledao ga je u oi i pustio Jeana
da vidi i njegovu bol.
Bili su udaljeni metar jedan od drugoga dok su pogledima govorili
ono to je neizrecivo.
Jean je vidio bol i njenost, bijes i razumijevanje. Vidio je da se Luc
pita to bi sada trebali uiniti, ali je vidio i hrabrost da sve to izdri.
Volio bih da sam prije upoznao Luca.
Mogli su tugovati zajedno. Nakon mrnje i nakon ljubomore.
- Moram sada ovo pitati - rekao je Jean. - Nemam mira otkad sam ju
ugledao. Je li... je li Victoria...
- Ona je naa ki. Kad se Manon vratila u Pariz, bila je trudna tri
mjeseca, Victoria je zaeta u proljee. Manon je tada ve znala da je
bolesna, ali je to zadrala za sebe. Odluila se za dijete i protiv terapije
kad su joj lijenici potvrdili da postoje izgledi da e se dijete roditi
zdravo.
Sada je i Lucov glas podrhtavao.
- Manon je sama izabrala sigurnu smrt. Meni je to rekla kad je ve
bilo prekasno... odrei se djeteta i pokuati s lijeenjem. Tajila je od
mene da boluje od raka sve dok nije napisala pismo tebi, Jean. Rekla je
kako se strano srami i da joj je to kazna to je voljela dva puta u jednom
ivotu. Gospode Boe! Kao da je ljubav zloin... Zato se tako kaznila?

260

Zato?
Dvojica mukaraca stajala su, nisu plakala, ali su obojica primijetila
kako onaj drugi hvata zrak, guta slinu, stie zube i pokuava ostati na
nogama.
- eli li znati i ostalo? - upitao je Luc nakon nekog vremena. Jean je
kimnuo.
- Da. Molim te - rekao je - molim te, elim znati sve. I Luc... ao mi
je. Nikad nisam htio biti kradljivac tue ljubavi. ao mi je to se nisam
odrekao i...
- Zaboravi to! - rekao je Luc uzrujano i vatreno. - Nita ti ne
zamjeram. Naravno, kad je bila u Parizu, osjeao sam se zaboravljenim.
Kad je bila sa mnom, ivio sam kao ljubavnik i tvoj suparnik, a ti si bio
prevaren mukarac. No sve je to bio ivot... i koliko se god to nekom
inilo udnim, nije bilo neoprostivo.
Luc ga je udario akom po dlanu. Njegovo lice toliko je plamtjelo da
se Jean uplaio kako e ga pritisnuti uza zid.
- Jako mi je ao to si je Manon sve tako oteala. Moja ljubav bila bi
dovoljna i za nju i za tebe, kunem ti se, kao to je njezina bila dovoljna i
za tebe i za mene. Nije mi nita uzela. Nikad! Zato nije oprostila samoj
sebi? Ne bi bilo lako, ti i ja i ona i tko zna tko jo. Ali ivot ionako nije
lagan, a postoji tisuu naina ivljenja. Nije se morala bojati, pronali
bismo nekakav put. Svako brdo ima jednu stazu. Svako.
Je li Luc doista vjerovao u to? Moe li ovjek toliko voljeti i ujedno
osjeati ljubav za sve ljude?
- Doi! - pozvao ga je Luc.
Krenuo je niz hodnik ispred Perdua, desno, lijevo, jo jedan hodnik, a
onda...
Svjetlosmea vrata. Manonin se suprug pribrao prije nego to je
gurnuo klju u bravu, okrenuo ga i svojom velikom akom pritisnuo
mesinganu kvaku.
- Ovo je soba u kojoj je Manon umrla - rekao je hrapavim glasom.
Soba nije bila velika, ali je bila puna svjetla. Izgledala je kao da ju i
dalje koriste. Visok drveni ormar, pisai stol, stolica iznad koje je visjela

261

jedna od Manoninih koulja. Naslonja, pokraj njega stoli s otvorenom


knjigom. Soba je ivjela. Ne kao ona koju je ostavio u Parizu. Ona
blijeda, umorna, tuna soba u koju je zakljuao uspomene i ljubav.
Ovdje se inilo da je ona koja ivi u sobi izala tek na trenutak.
Velika, visoka vrata vodila su na kamenu terasu i u vrt s kestenima,
bugenvilijama, bademovim stablima, ruama i stablima marelica ispod
kojih je upravo protrala snjenobijela maka.
Jean je pogledao na krevet. Na njem je bio aren prekriva koji je
Manon izradila prije svojeg vjenanja. Kod njega, u Parizu. Pokriva sa
zastavicom i pticom.
Luc je pratio Jeanov pogled.
- U tom je krevetu umrla. Na Badnjak 1992. godine. Pitala me hoe li
preivjeti no. Odgovorio sam da hoe.
Okrenuo se prema Perduu. Lucove su oi bile vrlo tamne, a lice
iskrivljeno od boli. Izmakla mu je sva kontrola. Glas mu je bio visok,
priguen i pun boli kad je izustio: - Rekao sam da. To je bio jedini put da
sam lagao supruzi.
Nesvjestan onoga to ini, Perdu je ispruio ruke kako bi Luca
privukao k sebi.
ovjek se nije opirao. Rekavi: O, Boe!, predao se Jeanovu
zagrljaju.
- Ono to ste znaili jedno drugome nije bilo izbrisano onime to sam
ja njoj znaio. Ona nikad nije eljela ivjeti bez tebe, nikad.
- Nikad nisam lagao Manon - mrmljao je Luc kao da uope nije uo
Jeanove rijei. - Nikad. Nikad.
Jean Perdu drao je Luca koji se tresao i grio. Luc nije plakao, Luc
nije govorio. Samo se neprestano grio u Jeanovim rukama.
Jean se silno sramio sjeajui se Badnjaka 1992. godine. Lutaoje
Parizom, psovao Seinu, pio. I dokje inio te male, nitavne stvari, Manon
je vodila borbu, teku borbu. I izgubila je.
Nisam osjetio kad je umrla. Nisam osjetio nikakav znak. Nije bilo
potresa. Ni munja. Nije bilo niega.
Luc se smirio u njegovu naruju.

262

- Manonin dnevnik. Trebao sam ga dati tebi kada ipak doe jednoga
dana - izustio je tankim glasom. - Ona je to eljela. Nastavila se nadati i
poslije smrti.
Polako su se razdvojili.
Luc je sjeo na divan. Pruio je ruku prema nonom ormariu i otvorio
ladicu.
Jean je odmah prepoznao biljenicu. Manon je pisala u nju kad su se
prvi put sreli, u vlaku za Pariz. Kad je plakala zato to je napustila svoj
jug. Takoer je esto pisala u nju nou kad nije mogla spavati, nakon to
su vodili ljubav.
Lucje ustao, pruio Jeanu knjigu, Jean je posegnuo za njom, ali ju je
snaan vinar zadrao jo nekoliko trenutaka.
- A ovo e dobiti od mene - rekao je smireno.
Jean je vidio to ga eka - i znao je da se ne smije izmaknuti. Samo je
zatvorio oi.
Lucova aka pogodila ga je izmeu usnice i brade.
Udarac nije bio prejak, ali ipak dovoljno jak tako da je Jean ostao
bez daha, zamaglilo mu se pred oima pa je izgubio ravnoteu i posrnuo
prema zidu.
Odnekud je uo Lucove rijei isprike.
- Molim te, nemoj misliti da je to bilo zato to si spavao s njom. Kad
sam se odluio oeniti njome, znao sam da Manon nikad nee biti
zadovoljna jednim mukarcem.
Luc je Jeanu pruio ruku. Udario sam te zato to nisi doao na
vrijeme.
Na trenutak mu se sve pomijealo.
Njegova zabranjena, beivotna soba u ulici Montagnard,
Soba u kojoj je Manon umrla, topla i svijetla.
Lucova ruka u njegovoj.
I odjednom mu se vratilo ono sjeanje.
Jean je ipak osjetio neto kad je Manon umrla.
U danima prije Badnjaka, kad je bio esto pijan i kad bi gotovo
zaspao. U tom nesreenom stanju uo ju je kako govori. Zametene rijei

263

koje nije razumio. Vrata, bojica, juno svjetlo i gavran.


Stajao je ondje, u Manoninoj sobi, s njezinim dnevnikom u ruci, i
slutio da e u njem pronai te rijei.
Odjednomje osjetio potpun mir, a na licu je osjetio ugodnu bol od
zasluenog udarca.
- Hoe li moi jesti? - zbunjeno je upitao Luc, pokazujui na
Jeanovu bradu. - Mila je pripremila piletinu s limunom.
Jean je kimnuo.
Vie nije pitao zato je Luc posvetio vino Manon. Sada je shvatio.
Manonin dnevnik
Bonnieux, 24.12.1992.
Mama je pripremila trinaest slastica. Razliite vrste oraastih plodova,
voa, groice, nugat u dvije boje, kolai s uljem, s maslacem i
mlijekom zainjenim cimetom. Victoria lei u kolijevci, obrazi su joj
rumeni, a oi znatieljne. Nalikuje na oca. Luc mi vie ne predbacuje to
odlazim i ostavljam Victoriju, to nije bilo obratno.
Ona e postati juno svjetlo, njezin e sjaj biti velik. Molim Luca
neka da ovu knjigu Jeanu, ako ipak doe, bilo kad, svejedno.
Za oprotajna pismo, koje bi sve objasnilo, nemam vie snage. Moje
malo juno svjetlo. Imala sam samo etrdeset osam dana s Vicci, a
sanjala sam o godinama, vidjela sam toliko mnogo ivota koji ekaju
moju ker.
Mama pie ove rijei umjesto mene jer nemam snage ni za dranje
olovke. Sve sam potroila do sada, ostalo mi je tek toliko da pojedem
trinaest slastica, a ne kruh mrtvih.
Razmiljanje mi oduzima mnogo vremena.
Ima sve manje rijeci. Sve su otile.
U dalek svijet. Sve same bojice meu olovkama.
Svjetla u tami.
Mnogo je ljubavi ovdje u kui.
264

Svi se vole, vole i mene. Svi su hrabri i zaljubljeni u dijete. (Moja ki


eli drati svoju ker. Manon i Victoria lee zajedno, a u kaminu
pucketaju granice. Luc dolazi i uzima u naruje svoje djevojke. Manon
mi je dala do znanja da bi voljela jo neto napisati. Moja ruka u kojoj
drim olovku, ledena je. Suprug mi donosi topli vinjak, ali moji prsti ne
osjeaju toplinu.)
Draga Victoria, keri, ljepotice. Bilo mi je vrlo lako rtvovati se za
tebe. To je tako, moe se tomu smijati, uvijek e biti voljena, uvijek.
Ostatak, keri, o mojem ivotu u Parizu, proitaj i budi oprezna s
osudama.
(Manon se gubi, ja piem samo jo ono to ona apue. Trgne se kad
uje kako se otvaraju vrata. Ona ga i dalje eka, ovjeka iz Pariza. Jo
se nada.) Zato Jean nije doao? Previe boli? Da. Previe boli.
Bol zaglupljuje ovjeka. Glup ovjek lako se uplai. Rak ivota, to je
imao moj gavran.
*
(Moja mi se ki gasi pred oima. Piem i pokuavam ne plakati. Pita
hoe li preivjeti ovu no. Laem joj i kaem: Da. Ona kae da laem
kao i Luc.
Nakratko utone u san. Luc uzima dijete. Manon se budi.) Dobio je
pismo, kae madame Rosalette, dobra ena. Pazit e na njega, koliko
bude mogla, koliko joj bude dopustio. Kaem joj: Ponos! Budala! Bol!
Ona jo kae da je razbio pokustvo i da se ukipio. Ukipio se
potpuno, gotovo kao da je mrtav, kae. Onda nas je dvoje. (Moja se ki
smije.)
Mama je kriom napisala neto to nije trebala. Ne eli mi pokazati.
Prepiremo se na kraju puta.
to onda, to bismo trebale initi? U najboljem rublju nijemo ekati
smrt?
(Opet se smije i kalje. Snijeg je vani zabijelio atlantske cedrove
poput mrtvakog pokrova. Dragi Boe, ti si sve to mrzim zato to mi
prije reda uzima ker i ostavlja me da tugujem zajedno s njezinim
265

djetetom. to misli, kako e to ii? Mrtve make nadomjestiti maiima,


mrtve keri unuicama?)
Zar se ne treba do kraja ivjeti na isti nain, jer upravo to ljuti smrt:
ivjeti do posljednjeg gutljaja?
(Moja ki sada kalje i prolazi dvadest minuta prije nego to
ponovno progovara. Trai rijei.
eer, kae, ali to nije ta rije. Ljuti se.
Tango, apne.
Vrata, povie.
Znam, misli na vrata terase.)
*
Jean. Luc. Obojica. Vi.
Na kraju. Odlazim u drugu prostoriju.
Na kraju hodnika, u moju najljepu sobu.
A iz te sobe u vrt. Ondje u postati svjetlost i otii kamo elim.
Katkada sjedim ondje, naveer, i gledam kuu u kojoj smo zajedno
ivjeli.
Vidim te, Luc, ljubljeni moj, kako prolazi kroz sobe, a tebe, Jean,
vidim u drugim sobama. Trai me.
Naravno, vie nisam u zakljuanim sobama.
Pogledaj me! Ovdje vani.
Podigni glavu, ja sam tu!
Misli na mene i zazivaj moje ime!
Nita nije nestalo samo zato to sam ja otila.
Smrt zapravo ne znai nita.
Ona ne utjee na ivot.
Zauvijek emo ostati ono to smo bili jedno drugome.
*
Manonin potpis bio je sablastan i slab. Nakon vie od dvadeset godina
Jean Perdu nagnuo se nad iskrivljena slova i poljubio ih.

266

267

44.

reega dana mistral je jednostavno prestao puhati. To je uvijek bilo


tako. Kidao je zavjese, premjetao plastine vreice koje su se
zatekle na tlu, poticao pse na lajanje, a ljude na plakanje.
Sada je nestao, a s njim i praina, vruina i umor. Selo se rijeilo i
turista koji su uvijek dolazili u male gradove prebrzo, preivano i
previe gladni. Luberon se sada vratio svojemu ritmu koji je pripadao
samo prirodnim ciklusima. Cvjetati, sijati, pariti se, ekati, imati
strpljenja, eti i u pravom trenutku uiniti pravu stvar, bez oklijevanja.
Toplina se vratila, no to je sada bila ona blaga, nasmijeena jesenska
toplina koja se radovala veernjim olujama i jutarnjoj svjeini, ega nije
bilo tijekom usijanih ljetnih mjeseci od kojih je zemlja oednjela.
to se Jean Perdu vie uspinjao strmom, izbrazdanom stazom od
pjeanika, to je postajalo sve tie. Pratili su ga samo zrikavci, cvrci i
tiha alopojka vjetra, dok je svladavao brdo na kojem se nalazila crkva
Bonnieuxa. Uza se je imao Manonin dnevnik, otvorenu, ali ponovno
zaepljenu bocu Lucova vina, te au.
Bio je pognut, jer je strm, neravan put svakoga primoravao na taj
poloaj, hodao je poput pokajnika, malim koracima, trpei bolove u
nogama, leima i glavi.
Proao je pokraj crkve, pokraj njezinih stepenica koje su nalikovale
na kamene ljestve, pokraj cedrova i onda je stigao na vrh.
Od pogleda mu se zavrtjelo u glavi.
Selo se prostiralo duboko ispod njega. Vedar dan nakon mistrala

268

uinio je nebo blijedim. Ondje, gdje je Jean zamiljao Avignon, obzor je


bio gotovo bijel.
Vidio je kue boje pijeska, okruene zelenom, crvenom i utom
bojom, kao na kakvoj povijesnoj slici. Dugake redove trsova,
poslaganih poput vojnika, zrelo i sono groe. Goleme, ocvale kvadrate
lavande. Zelena, smea, uta polja, a meu njima rasplesano zelenilo
drvea. Bio je to vrlo lijep krajolik, a pogled velianstven - obuzeo bi
svakoga tko je imao duu.
Ta Kalvarija s debelim zidinama, tekim sarkofazima i kamenim
krievima uprtim uvis poput prstiju, doimala se donjom stepenicom neba.
Na tim svijetlim visinama vjerojatno sjedi Bog i kriomice nas
promatra. I samo mrtvi i On mogu uivati u tom sveanom prizoru.
Po grubom ljunku Jean je doao do vrata od kovanog eljeza,
pognute glave i uzdrhtalog srca.
Groblje je bilo dugako i usko, na dvije razine, na svakoj po dva reda
grobova. Ruevni grobovi i crno-sivi mramorni sarkofazi na gornjoj
razini, i jo po dva puta toliko na donjoj. Nadgrobni spomenici visoki kao
vrata, iroki kao kreveti, esto okrunjeni golemim kriem. Obiteljske
grobnice, duboki domovi mrtvih, u kojima stoljeima stanuje tuga.
Izmeu grobova rasli su podrezani, vitki empresi, koji nisu bacali
sjenu. Ovdje je sve bilo golo, nigdje se nisi mogao skloniti.
Polako i jo uvijek zadihan, Perdu je koraao du prvog reda i itao
imena. Veliki grobovi bili su ulateni, ukraeni cvijeem od porculana,
stiliziranim knjigama od kamena te fotografijama i kratkim stihovima.
Neke su grobove krasili mali kipovi koji su govorili o pokojnikovu
hobiju. Jedan ovjek - Bruno - bio je prikazan u lovakom odijelu i s
irskim seterom.
Drugi grob bio je ukraen slogom karata za igru.
Na sljedeem su se mogli vidjeti obrisi otoka Gomere koji je oito
bio predmet pokojnikove udnje.
Kamene komode s fotografijama, kartama i uvrenim figuricama.
ivi itelji Bonnieuxa svoje su mrtve slali na put s mnogim porukama.
Ukrasi su Perdua podsjetili na Claru Violette. Na njezinu je klaviru

269

bilo svakakvih drangulija koje bi on uklonio prije poetka njezinih


balkonskih koncerata.
Perdu je odjednom shvatio da mu nedostaju stanari zgrade broj 27 u
ulici Montagnard. Je li mogue da je godinama bio okruen prijateljima i
prijateljicama, a da to nikad nije primijetio?
U sredini drugog reda, s pogledom na dolinu, Jean je pronaao
Manon. Leala je pokraj svojeg oca, Arnoula Morella.
Barem nije sama ondje.
Kleknuo je. Prislonio je obraz uz kamen. Rairio ruke kao da eli
zagrliti grob.
Mramor je bio hladan, iako se na njem zrcalilo sunce. Zrikavci su
cvrali. Vjetar je zavijao.
Perdu je ekao da neto osjeti. Da osjeti nju.
No osjetio je samo kako mu niz leda curi znoj, osjetio je bolno
kucanje bila u uima i otar ljunak pod koljenima.
Ponovno je otvorio oi i zagledao se u njezino ime, Manon Basset
(nee Morello), u brojke 1967. - 1992., u okvir njezine crno-bijele
fotografije.
Nita se nije dogodilo.
Ona nije ovdje.
Vjetar je zapuhao kroz emprese. Ona nije ovdje!
Ustao je, razoaran i bespomoan.
- Gdje si? - proaptao je u vjetar.
Obiteljski nadgrobni spomenik bio je ukraen porculanskim cvijeem,
kipiima maaka i skulpturom koja je izgledala kao otvorena knjiga.
Na nekim skulpturama nalazile su se fotografije. Manonine fotografije
koje Perduu nisu bile poznate.
Njezina slika s vjenanja, a ispod nje rijei: 5 ljubavlju, bez kajanja,
Luc.
Na jednoj drugoj fotografiji, na kojoj Manon dri maku, pie: Vrata
prema terasi stalno su otvorena - mama.
Na treoj: ja sam dola zato to si ti otila - Victoria.
Jean je oprezno posegnuo za skulpturom koja je izgledala kao

270

otvorena knjiga te proitao to pie na njoj.


Smrt ne znai nita. Uvijek emo biti ono to smo bili jedno
drugome.
Jean je ponovno proitao retke. Ovaj put glasno.
To su bile rijei koje je Manon izgovorila kad su izmeu tamnih brda
u Buouxu traili svoju zvijezdu.
Pogladio je kamen.
Ali ona nije ovdje.
Manon nije bila ondje, nije bila zatvorena u kamenu, zatrpana
zemljom u neutjenoj samoi. Ni na trenutak nije sila u grobnicu k
svojemu naputenomu tijelu.
- Gdje si? - ponovno je upitao.
Otiao je do kamene ograde i pogledao raskoan krajolik, koji se
prostirao pod njim, dolinu Calayon. Sve je bilo tako malo. inilo mu se
kao da leti, poput kanjca. Mirisao je zrak. Udisao ga je i izdisao.
Osjetio je toplinu i sluao um vjetra u atlantskim cedrovima. ak je
vidio i Manonin vinograd.
Pokraj jednog empresa, pokraj cijevi za zalijevanje cvijea, iroke
su stube vodile na gornju razinu.
Ondje je sjeo, izvadio ep s boce bijelog vina, Manon XV, i natoio
malo vina u au. Polako je otpio jedan gutljaj. Pomirisao je vino. Miris
je bio ugodan. Vino Manon mirisalo je na med, na voe, na njean uzdah
prije spavanja. ivahno, proturjeno vino, vino puno ljubavi.
Luc je to dobro napravio.
au je stavio pokraj sebe na kamene stube i otvorio Manonin
dnevnik. Proteklih dana i noi esto ga je itao dok su Max, Catherine i
Victoria zajedno radili u vinogradu. Neto je ve znao napamet, neto ga
je drugo iznenadilo. Neto ga je povrijedilo, a mnogo toga ispunilo ga je
zahvalnou. Nije znao koliko je mnogo znaio Manon. Volio bi da je to
znao mnogo prije, no sada kad se pomirio sa samim sobom i iznova
zaljubio, doznao je istinu. I ona mu je izlijeila stare rane.
ivjela sam dovoljno dugo, zabiljeila je Manon kasno u jesen,
jednog listopadskog dana poput ovoga danas. ivjela sam, voljela, dakle,

271

imala sam najbolje od onoga to postoji na ovom svijetu. Zato aliti to


se blii kraj? Zato insistirati na onom to je preostalo od ivota? Smrt
ima tu prednost to je se prestajemo bojati. Ona donosi smirenost.
Nastavio je listati. Slijedili su zapisi zbog kojih mu se kidalo srce. U
kojima je govorila o strahu koje joj u valovima zaplahuje tijelo. Nou,
kad bi se Manon probudila i u tiini i mraku oslukivala kako joj se smrt
pribliava. I one noi kad je, u poodmakloj trudnoi, pobjegla u Lucovu
sobu pa ju je on do jutra drao u naruju i svladavao se da ne plae.
Kako je to ipak inio, pod tuem, vjerujui da ga ona ne uje.
ula ga je, naravno.
Manon je esto izraavala svoju potresenost Lucovom snagom.
Hranio ju je i prao. Gledao je kako se sve na njoj smanjuje osim trbuha.
Perdu je ispio jo jednu au, a onda je nastavio itati.
Moje dijete hrani se mojim tijelom. Uzima zdravo meso. Moj je
trbuh ruiast, jedar i iv. U njem je moda leglo malih zdravih maaka.
Ostatak mojega tijela stariji je tisuu godina. Siv i truo i suh poput
onoga kruha koji jedu sjevernjaci. Moja e djevojica smjeti jesti zlatne,
masne roie. Ona e pobijediti, pobijedit e smrt, rugat emo joj se,
ovo dijete i ja. Neka se zove Victoria.
Kako je samo voljela svoje neroeno dijete! Kako ga je Manon
hranila ljubavlju, koja je plamtjela u njoj.
Nije udo to je Victoria tako snana, pomislio je.
Manon joj je dala cijelu sebe.
Listao je unatrag, do one noi u kolovozu kad ga je Manon odluila
ostaviti.
*
Ti sada lei na leima poput plesaa koji izvodi piruetu. Jedna noga
ispruena, druga skvrena. Jedna ruka iznad glave, druga pripijena uz
tijelo.
Uvijek si me smatrao posebnom. Ni jedan jedini put tijekom pet
godina nisi me naljutio ni ravnoduno pogledao. Kako ti je to samo
polo za rukom?
272

Castor me gleda. Mi smo dvonoci vjerojatno makama jako


neobini. Pri pomisli na vjenost koja me oekuje, osjeam se potiteno.
Katkad, ali to je doista runo, katkad poelim da postoji netko tko e
otii prije mene. Tako da znam da u i ja to moi uiniti. Katkad
pomislim da bi trebao otii prije mene, kako bih i ja mogla otii. Znajui
da me eka... Adieu, Jean Perdu.
Zavidim ti na svim onim godinama koje su pred tobom. Odlazim u
svoju posljednju sobu, a iz nje u vrt. Da, tako e to biti. Izai u kroz
visoka vrata terase i otii ravno u zalazak sunca. A onda, onda u
postati svjetlost i moi u biti posvuda. To e biti moja narav, bit u tu
zauvijek, svake veeri.
Jean Perdu natoio si je jo jednu asu.
Sunce je polako zalazilo. Njegova ruiasta svjetlost spustila se na
selo i obojila proelja u zlatno. ae i prozori svjetlucali su poput
dijamanata.
A onda se to dogodilo.
Zrak se uario.
Milijarde kapi, koje su svjetlucale i plesale, stvorile su svjetlosni veo
nad dolinom, nad brdima i nad njim. Izgledalo je kao da se ta svjetlost
struje. Jean Perdu nije nikada do sada vidio takav zalazak sunca, doista
nikad.
Otpio je jo jedan gutljaj, a onda su se oblaci poeli iriti nebom, u
svim bojama, od boje trenje, maline, breskve do boje meda. I tada je
Jean Perdu napokon shvatio.
Ona je ovdje.
Ondje!
Manonina dua, Manonina energija, Manonino bie sasvim lieno
tijela, da, sve je to bilo zemlja i vjetar, ona je bila posvuda, iznad svega i
u svem, bljetala je, pokazivala mu se u svakom obliku koji je
poprimila...
...jer sve je u nama. I nita ne nestaje.
Jean Perdu nasmijao se, ali ga je zaboljelo srce pa je utihnuo i vratio
se mislima, gdje je njegov smijeh nastavio plesati. Manon, ti si u pravu.

273

Sve jejo tu. Trenuci koje smo proveli zajedno neprolazni su,
besmrtni. I ivot nikad ne prestaje.
Smrt naih voljenih samo je prag izmeu kraja i novog poetka.
Jean je duboko udahnuo i polako izdahnuo.
Zamolit e Catherinu da zajedno s njim istrai taj sljedei stupanj, taj
sljedei ivot. Taj nov, sunan dan nakon duge, mrane noi, koja je
zapoela prije dvadesetjednu godinu.
- Dovienja, Manon Morello. Dovienja - rekao je Jean Perdu
aptom. - Bilo je lijepo poznavati te.
Sunce je zalo za brda okruga Vaucluse, nebo se arilo kao da je
poliveno tekuim plamenom.
Tek kad su boje izblijedjele i svijet se pretvorio u sjenku, Perdu je
ispio au vina Manon, do posljednje kapi.

274

EPILOG

e su po drugi put za Badnjak jeli trinaest slastica i ostavili za


stolom tri mjesta, za mrtve, za ive i za sreu u nadolazeoj godini.
Tri mjesta uvijek su bila slobodna za dugakim stolom u kui Luca
Basseta.
Sluali su Obred pepela, okcitansku molitvu mrtvih, koju im je itala
Victoria uz otvoren kamin u kuhinji. Njezina je elja bila da to ini na
svaku obljetnicu smrti, za svoju majku i za sebe. To je bila poruka mrtve
ene njezinim najmilijima.
Ja sam barka koja te dovozi k meni - zvonkim je glasom itala Vic.
Ja sam sol na tvojim utrnulim usnama, ja sam miris, bit svakog jela... ja
sam rumeno jutro i razgovorljiv zalazak sunca. Ja sam otok od kojega
more bjei. Ja sam ono to ti misli i to me polako oslobaa. Ja sam
dobra granica tvoje samoe.
itajui posljednje rijei, Vic je plakala, kao i Jean i Catherine, koji
su se drali za ruke. Plakali su i Joaquin Albert Perdu i Lirabelle Bernier,
povremeno Perdu, koji su ovdje u Bonnieuxu pokuavali sklopiti primirje
kao ljubavnik i ljubavnica. Okorjeli sjevernjaci, koje inae nita nije
moglo tako lako dirnuti, pogotovo ne rijei.
Jako su zavoljeli Maxa, svojeg takorei posvojenog unuka. Zavoljeli
su i obitelj Basset. Ljubav, smrt i bol povezale su njihove ivote. Svi ti
neobini osjeaji nakratko su spajali Perduove roditelje tijekom
blagdana. U krevetu, za stolom i u automobilu koji su dijelili. U ostale
dane Jean je, naravno, i dalje sluao preko telefona kako se majka ali na

275

svojeg biveg supruga - koji se ne zna ponaati - ili kako otac ismijava
gospou profesoricu.
Catherine je nasluivala kako se njih dvoje zapravo zagrijavaju tim
uvredama prije nego to se prepuste strasti za nacionalni praznik, Boi i
odnedavna ak i za Perduov roendan.
Razdoblje od dvadeset treeg prosinca do Sveta tri kralja stari su
Perduovi, kao i Jean i Catherine, provodili u Bonnieuxu.
Dani izmeu stare i nove godine prolazili su uz mnogo jela, smijeha i
razgovora, u dugim etnjama i kuanju vina, u enskim razgovorima i
mukim utnjama. A sada je dolazilo novo vrijeme. Ponovno.
Cvjetovi breskve na kraju zime, kada proljee kiti voke uz rijeku
Rhone cvjetnim krunama, nagovjetavali su nov poetak u Provansi. Max
i Vic to su bijelo-crveno doba cvatnje izabrali za vjenanje. Dvanaest se
mjeseci udvarao Vic prije nego to mu je dopustila da ju poljubi - no od
toga je trenutka sve ilo brzo.
Malo poslije izala je prva Maxova knjiga za djecu. arobnjak u
vrtu. Knjiga o junacima.
Knjiga je zapanjila kritiare, zbunila roditelje i oduevila djecu i
tinejdere koji su se veselili to je razjarila sve odgovorne za njihov
odgoj.
Ona je naime dovodila u pitanje sve to roditelji podrazumijevaju pod
izrazom To se ne smije raditi!
Catherine je nakon duge potrage, tijekom koje su Jean i ona
proputovali cijelu Provansu, pronala atelijer. Pri tom joj sama prostorija
nije bila nikakav problem, nego je htjela nai okolicu koja e odgovarati
krajoliku njihovih dua. Na kraju su nali nekakvu upu pokraj draesne,
pomalo oronule seoske kue izmeu Saulta i Mazana. S lijeve strane
nalazilo se polje lavande, s lijeve brdo, a sprijeda se otvarao pogled na
vinograd i na Mont Ventoux. Iza kue bio je vonjak u kojem su se etale
make Rodin i Nemirovsky.
- Osjeam se kao da sam se vratila kui - rekla je Catherine Jeanu
dok je s uitkom predavala biljeniku vei dio novca koji je dobila nakon
rastave braka. - Kao da sam prepoznala svoju staru kuu na kraju

276

vijugava puta.
Njezini su kipovi bili gotovo dva puta vei od ovjekove prirodne
veliine. Catherine je vidjela bia zatvorena u kamenu, mogla je kroz
neobraen kamen vidjeti njihove due, uti njihovo dozivanje i osjetiti
kucanje njihovih srdaca. I onda je poela oslobaati ta bia.
To nisu uvijek bila stvorenja koja bi vam se svidjela.
Mrnja. Nevolja. Strpljenje. ita due.
Trenutak!
Doista. Catherine je iz kocke veliine kutije za banane isklesala dvije
ruke koje neto oblikuju prstima. Jesu li te ruke, koje trae i nalaze,
itale, milovale, dodirivale rijei? Komu su pripadale? jesu li neto
gurale od sebe ih su neto dohvaale?
Prislonivi lice na kamen, ovjek bi pomislio kako se u njem otvaraju
skrivena, zazidana vrata. Ulaz u... jednu sobu.
- Svaki ovjek ima u sebi sobu u kojoj ue njegovi demoni. Tek
kada ju otvori i suoi se s njima, postaje slobodan - rekla je Catherine.
Jean Perdu vodio je brigu o tom da Catherini bude dobro, u Provansi
i u Parizu, gdje su ivjeli u njegovu starom stanu u ulici Montagnard.
Pazio je da Catherine dobro jede i dobro spava i da se sastaje s
prijateljicama i svakog jutra odagna rune snove.
esto su vodili ljubav, usredotoeno i polako. Poznavao je sve na
njoj, svaki savren i nesavren dio tijela. Milovao je i ljubio svaki
nesavreni dio sve dok njezino tijelo ne bi povjerovalo da je njemu
najljepe.
Osim to je radio pola radnog vremena u knjiari u Banonu, Perdu je
iao i u lov. Dok se Catherine u Parizu ih na imanju bavila kiparstvom,
drala teajeve, prodavala umjetnika djela, brusila, polirala, ispravljala on je traio najuzbudljivije knjige na svijetu. U kolskim knjinicama, u
ostavtinama ostarjelih uitelja i brbljavih uzgajivaica voa, u
zaboravljenim podrumima i jednostavnim bunkerima iz doba hladnog
rata.
Perduova trgovina unikatnim knjigama zapoela je faksimilom
Sanaryjeva rukopisa, koji se na zagonetan nain naao u njegovu

277

vlasnitvu. Samy je traila da njezin pseudonim ostane neotkriven.


Uz pomo voditeljice aukcija Claudine Gulliver s treega kata zgrade
broj 27 u ulici Montagnard ubrzo se naao solventan kolekcionar za to
jedinstveno djelo.
No kad mu je Perdu bio spreman prodati knjigu, nakon neke vrste
provjere srca, doao je na glas kao ekscentrian ljubitelj knjiga koji nije
prodavao knjige radi novca. Katkada bi se za nekakvu knjigu natjecali
deseci skupljaa, ali Perdu bio izabrao onoga koji bi mu se inio
najboljim ljubavnikom, prijateljem, uenikom ili pacijentom toga djela.
Novac je bio sporedna stvar.
Perdu je putovao od Istanbula do Stockholma, od Lisabona do Hong
Konga i pronalazio najdragocjenije, najpametnije, najopasnije knjige - i
najljepe za itanje prije spavanja.
esto, ba kao i u ovom trenutku, Perdu sjedi u ljetnoj kuhinji,
prstima gnjei rumarin i cvjetove lavande, zatvorenih oiju udie taj
pravi provansalski miris i pie Veliku enciklopediju malih osjeaja.
Prirunik za knjiare i knjiarke, za one koji vole i za ostale knjievne
ljekarnike.
Pod slovom K upravo upisuje: Kuhinjska utjeha. Osjeaj da se na
tednjaku u kuhinji upravo kuha neto ukusno, i da se zamagljuju okna i
da e voljena osoba sjesti s tobom za stol i zadovoljno te gledati izmeu
dva zalogaja. (Takoer poznato kao: ivot?)

278

RECEPTI

uhinja Provanse jednako je raznovrsna kao i njezin krajolik. Na


obali riba, u zaleu povre, u brdima janjetina ili jela od mahunarki,
roena u neimatini. U jednom dijelu Provanse naglasak je na maslinovu
ulju, u drugom na vinu, a uz talijansku granicu na tjestenini. U Marseilleu
istok ljubi zapad metvicom, afranom ili kuminom, a Vaucluse je raj za
ljubitelje tartufa i slatkia.
Sve kuhinje izmeu Rone i Azurne obale ipak imaju neto zajedniko:
teko, kalorino maslinovo ulje, enjak, mnogo razliitih vrsta rajica
(za salate, umake, juhe, kolae, pizzu, punjenja...), kozji sir iz Banona i
svjee zainske trave. Kuharica iz Provanse koristi najvie tri razliite
vrste zaina za peenke ih za druga jela, ali u velikim koliinama, bilo da
je rije o kadulji ili lavandi, timijanu ili rumarinu, komorau ili vrijesku.
Sljedea su jela tipina za Provansu, a nihov miris i njihove boje
obiljeavaju njezinu povijest.
Bohmienne des lgumes
Jelo srodno ratatouilleu, ali punjeno patlidanima i obogaeno
umakom od rajice i bosiljka. Najee s povrem iste boje (crvene)
koje je nasjeckano na vrlo sitne komadie.
Okus provansalskog jela od povra ovisi o kvaliteti i intenzitetu
sastojaka. Povre je moralo primiti poljubac od sunca, a velike
vodene bombe bez okusa - kao to su rajice - ine ga bljutavim.
Miris svjeih zainskih trava vrlo je bitan.
279

Sastojci (za est osoba):


2 tvrda patlidana 2 velike glavice luka
2 male, ukusne tikvice
3 svjee crvene paprike
3-6 sonih rajica (ili limenka rajica za pizzu)
sol, papar, enjak, svje timijan (po izboru i rumarin ih lovor).
Za umak od rajica:
500 g zrelih, slatkih rajica
timijan, bosiljak
3 lice blagog maslinovog ulja.
Priprava:
Povre oistite (papriku oistite od sjemena i ogulite noem za
guljenje krumpira, rajicu prelijte vruom vodom i ogulite) i nareite na
male kockice. Patlidan prite na vruem ulju u velikoj tavi uz
neprestano mijeanje (10 do 15 minuta). Kad je gotov, zainite solju,
paprom, sjeckanim enjakom i timijanom. Stavite u lim.
Skuhajte ukusan umak od rajica: oguljene rajice bez sjemenki i
zainske trave lagano kuhajte na ulju dok se ne zgusnu. Posolite i
popaprite te izmiksajte tapnim mikserom. Posluite s povrem
premazanim maslinovim uljem. Po elji posluite s kruhom i kiselim
vrhnjem.
Ovo je provansalska juha, koja Samy vraa toplinu i inae budi elju
za ivotom. Naalost nije pogodna za romantine veeri... Proitajte sami
zato.
U Provansi gotovo svatko ima vlastiti recept za soupe au pistou.
Obvezni sastojci su grah (zeleni, bijeli ili crveni), tikvice, rajica, bosiljak
i enjak. No svatko dodaje juhi povre iz vlastitog vrta ili s trnice, na
primjer buu, repu, celer. Neki ju pripremaju kao minestrone, drugi

280

ukuhavaju male debele rezance, moda gobette, male makarone ili rigate.
U Nizzi ju oplemenjuju slaninom. No poseban je onaj pistou to nalikuje
na pesto, zainjen zelen umak, ali bez pinjola
Klasini sastojci:
1 limenka talijanskog bijeloga graha (teina bez tekuine: 250 g) 200
g mrkve 250 g tikvica
1 poriluk (ih mladi luk)
4 slatke rajice (ili pola limenke oguljenih rajica) maslinovo ulje,
sol, 200 g zelenoga graha, papar, po tri do etiri granice timijana,
vrijeska i rumarina, po elji i koncentrirana rajica.
Za umak:
2-3 svjea enja enjaka 1/2 liice krupne soli 2-4 lonia bosiljka
50 g svjeeg parmezana (ili pecorina, po elji)
2 lice najboljeg, blagog maslinovog ulja.
Priprava:
Povre oistite, operite i nareite na komadie, krugove i kockice.
Rajice prelijte vruom vodom, ogulite i nareite na komadie (po elji
uzmite rajice iz limenke). Ulje zagrijte u velikom loncu. Dodajte povre
i zainske trave te mijeajui pirjajte na umjerenoj vatri deset minuta.
Posolite. Grah isperite, ocijedite i dodajte povru. Prelijte s 1 1/2 do 2
litre vode, poklopite i ostavite da se kuha 30 do 45 minuta (koliko je
potrebno da bijeli grah omeka). Posolite i popaprite. Za umak od
zainskih trava: enjak ogulite i usitnite zajedno sa solju, bosiljkom i
parmezanom. Dodajte maslinovo ulje i promijeajte. Pistou ulijte u alice
za juhu, prelijte juhom od povra i posluite. Netko radije sam pripravlja
pesto i na kraju ga pospe parmezanom.
Janjei kotleti s nabujkom od enjaka

281

Uspjeh jela od janjetine ovisi o kakvoi mesa i o marinadi.


Ako va mesar ne vri uslugu mariniranja, ovdje ete nai inaice
ukusnih marinada u kojima se meso ostavlja preko noi.
Sastojci:
2-3 kotleta po osobi
Za marinadu:
2-3 enja enjaka
malo soka od rajice
1 lica svjeeg, nasjeckanog rumarina
1 lica nasjeckanog suhog timijana
2-3 lice tekueg meda
papar
kvalitetno maslinovo ulje (na primjer aromatizirano rumarinom,
enjakom, lavandom ili limunom!) po elji senf Dijon, slatki ili,
kremasti sherry, balzamski ocat ili malo crnog vina.
Za nabujak od enjaka
(prilog za 2-4 osobe)
100 g enjaka
125 ml mlijeka ili vrhnja
sol, papar
3 jaja
mukatni orai, maslinovo ulje.
Priprava:
Marinada: enjak oljutite, nasjeckajte i izmijeajte sa sokom od
rajice, zainskim travama, medom, paprom, maslinovim uljem i ostalim
sastojcima po izboru. Janjee kotlete i marinadu stavite u vreicu za
zamrzavanje (veliine 3 l). Vreicu zatvorite, stavite u zdjelu i ostavite da
se meso marinira nekoliko sati ih preko noi.
282

Janjei kotleti: kotlete prite na tavi za rotiljanje po jednu minutu sa


svake strane. Tavu maknite s vatre, neka kotleti miruju pet minuta.
Kotleti mogu iznutra biti ruiasti. Autorica ih voli pripremati na raclette
ploi - meso je tada savreno!
Nabujak od enjaka: svjee oljuten enjak skuhajte u mlijeku ili
vrhnju na laganoj vatri, propustite kroz sito, posolite, popaprite i
pomijeajte s jajima te zainite mukatnim oraiem. Sueni enjak
prethodno drite pet minuta u vreloj vodi, zgnjeite vilicom i tek onda
skuhajte u mlijeku. Smjesu ulijte u dobro nauljene oblike za nabujke i
pecite 20 minuta u vodenoj kupelji. Nabujke ostavite da se hlade deset
minuta, a zatim ih istresite.
Posluite s peenim krumpirom, zainjenim rumarinom, premazanim
uljem i posutim krupnom solju.
Sladoled od lavande
U slastiarnicama u Roussillonu sladoled od lavande doista ima boju
cvjetova lavande - najee zahvaljui malom udjelu borovnica. U
domaoj proizvodnji sladoleda, gdje se ne dodaju borovnice, sladoled je
bijelo-ljubiast.
Sastojci:
1-2 lice suene lavande ili 2-4 lice svjeih cvjetova lavande (iz
vrta ili iz ekoloke proizvodnje)
200 g eera
8 lica mlijeka (svjeeg)
8 umanjaka (po mogunosti iz ekoloke proizvodnje) 250 ml slatkog
vrhnja (ili jogurta) po elji malo borovnica za boju.
Priprava:
Lavandu i eer usitnite tapnim mikserom, prosijte tako da dobijete
fin prah. Prah od lavande mijeajte u mlijeku dok ne nestanu grudice (po

283

potrebi zagrijte mlijeko, ali ne dopustite da zakuha). umanjke i


vrhnje/jogurt dobro izmijeajte. Mlijeko s lavandom lagano umijeajte u
smjesu od umanjaka. Borovnice izmiksajte i po elji dodajte smjesi.
Smjesu ulijte u aparat za sladoled ili stavite u zamrziva te povremeno
promijeajte.
Nekoliko cvjetova lavande ostavite za ukras.
Alternativni recept za sladoled sa sirupom ili medom od lavande
Sastojci:
5 lica sirupa od lavande
500 g grkog jogurta
8 lica mlijeka (svjeeg)
200 g slatkog vrhnja
po elji malo borovnica za boju
med ili sirup od lavande ili lavandini cvjetovi.
Priprava:
Sirup od lavande pomijeajte s jogurtom, dodajte mlijeko i slatko
vrhnje i pjenasto izmjeajte.
Borovnice izmiksajte i dodajte ih smjesi.
Smjesu stavite u aparat za sladoled ili u zamrziva. Prije posluivanja
sladoled ukrasite sirupom, cvjetovima ili medom od lavande.
Trinaest slastica
Trinaest slastica od regionalnih provansalskih proizvoda dio su
gotovo stoljetne boine tradicije toga kraja.
One simboliziraju trinaest sudionika posljednje veere (Isusa i
dvanaest apostola) i dolaze na stol nakon objeda grand souper, koji se
sastoji od sedam jednostavnih, bezmesnih (!) jela.

284

Ovo bi bio tipian izbor namirnica za trinaest poslastica:


- groice (domae proizvodnje)
- suhe smokve (ubrane vlastitom rukom)
- obavezno: bademi, ljenjaci i orasi
- datulje kao simbol Isusa
- etiri razliite vrste svjeeg voa, na primjer ljive (tradicionalno iz
Brignolesa), zimske kruke, dinje, jabuke, narane, groe, mandarine
- ueereno voe
- svijetli i tamni turski med, bijeli i crni nugat, svijetli od ljenjaka,
pinjola i pistacija (simbolizira dobrotu i istou), tamni/crni nugat
(simbolizira zlo i neistou)
- fougasse (ili fouace), tanki kruh s maslinovim uljem (lomi se, ne
smije se rezati!)
- oreillettes, utipci zainjeni limunovom koricom
- mlijeni kola s cimetom
- ratafia (mjeavina mota i vinjaka) ili carthagne, slatko desertno
vino
- slastice od marcipana
- biskvitni kolai
- marinirani kozji sir

285

KNJIEVNA LJEKARNA JEANA


PERDUA OD
ADAMSA DO VON ARNIMA

ijekovi s brzim djelovanjem za duu i srce za lake do srednje teke


osjeajne nepogode. Ako lijenik ne odredi drukije, uzimati tijekom
nekoliko dana u umjerenim koliinama (oko 5 do 50 stranica). Ako je
mogue, s utopljenim nogama i/ili s makom na krilu.
Adams, Douglas: The Hitchhikers Guide to the Galaxy (Vodi za
autostopere kroz galaksiju)
- U velikim dozama djelotvorno protiv bolesnog optimizma i
nedostatka humora. Za korisnike saune sklone egzibicionizmu.
Nuspojave: odbojnost prema posjedovanju stvari, mogue kronino
noenje kunoga ogrtaa.
Barbery, Muriel: LElgance du hrisson (Otmjenost jea)
- U velikim dozama djelotvorno protiv ,,ako-onda-izma. Preporuuje
se neprepoznatim genijima, ljubiteljima tekih filmova i mrziteljima
vozaa autobusa.
De Cervantes, Miguel: El ingenioso hidalgo don Qiuxote De la
Mancha (Bistri vitez Don Quijote od Manche)
- U sluaju sukoba realnoga i idealnoga.
286

Nuspojave: strah od tehnokratskih drutava, protiv kojih se mi


pojedinci borimo kao protiv vjetrenjaa.
Forster, Edward Morgan: The Machine Stops
- Pozor! Vrlo djelotvoran protuotrov protiv vladavine Interneta i vjere
u iPhone. Pomae i protiv ovisnosti o Facebooku i Matrixu.
Doziranje: ako ste lan piratske stranke ili mreni aktivist, uzimajte u
vrlo malim dozama!
Gary, Romain: La Promesse de l aube
- Za razumijevanje majinske ljubavi, protiv uljepanih, uspomena iz
djetinjstva.
Nuspojave: bijeg u svijet mate, ljubavna udnja.
Gerlach, Gunter: Fraue von Brcken werfen
- Za autore koji ne mogu pisati i za ljude koje misle da su ubojstva u
krimiima precijenjena.
Nuspojave: gubitak osjeaja za stvarnost, irenje mozga.
Hesse, Hermann: Stufen. Pjesma, prvi put objavljena u romanu
Glasperlenspiel. (Igla staklenih perli)
- Protiv tuge. Jaa povjerenje.
Kafka, Franz: Forschungen eines Hundes
- Protiv neobinog osjeaja da vas nitko ne razumije.
Nuspojave: pesimizam, elja za makama.
Kstner, Erich: Doktor Erich Kstners Lyrische Hausapotheke
- Prema pjesniku doktoru Kstneru za lijeenje razliitih tegoba i
neugodnosti, protiv sveznalica, osjeaja rastanka, svakodnevnog
uzrujavanja i jesenskih sjeta.
Lindgren, Astrid: Pippi Lngstrump (Pipi duga arapa)

287

- Protiv steenog (ne uroenog) pesimizma i straha od uda.


Nuspojave: gubitak sposobnosti raunanja, pjevanje pod tuem.
Martin, George R. R.: Game of Thrones (Igra prijestolja)
- Pomae pri odvikavanju od gledanja televizije, protiv ljubavnih jadi,
protiv mrnje prema cijelom svijetu i dosadnih snova.
Nuspojave: nesanica, uznemirujui snovi.
Melville, Herman: Moby Dick; Or, The Wale
- Za vegetarijance. Nuspojave: strah od vode.
Millet, Catherine: La vie sexuelle de Catherine M. (Seksualni ivot
Catherine M.)
- Pomae vam odgovoriti na pitanje jeste li prebrzo rekli da.
Napomena: Uvijek moe biti i gore.
Musil, Robert: Der Mann ohne Eigenschaften (ovjek bez osobina)
- Knjiga za mukarce koji su zaboravili to su htjeli od ivota.
Djelotvorno protiv besciljnosti.
Nuspojave: dugotrajno djelovanje, nakon dvije godine ivot se
mijenja. Postoji opasnost od gubitka prijatelja, elje za kritiziranjem
drutva i vraanja snova.
Nin, Anas: Delta of Venus
- Odmah nakon uzimanja pomae protiv nedostatka elje za seksom i
protiv gubitka osjetilnosti.
Nuspojave: spontano uzbuenje.
Orwell, George: Nineteen Eighty-Four (1984)
- Protiv dobroudnosti i ravnodunosti. Nekadanji domai lijek
protiv bolesnog optimizma, rok trajanja istekao.
Pearce, Philippa: Toms Midnight Garden

288

- Korisno za nesretno zaljubljene (P. S. Oboljeli od ove bolesti mogu


itati sve to nema veze s ljubavi, na primjer znanstvenu fantastiku,
trilere, steam punk.)
Pratchett, Terry: The Discworld Novels, The Colour of Magic,
Snuff, itd.
- Protiv svjetske boli i naivnosti opasne po ivot. Za oaravanje duba,
takoer i za poetnike.
Pullman, Philip: His dark Materials (Njegove tamne tvari)
- Za one koji s vremena na vrijeme uju tihe glasove i vjeruju da su u
rodu s nekom ivotinjom.
Ringelnatz, Joachim: Kindergebetchen
- Kad se agnostiari poele moliti. Nuspojave: sjeanje na veeri iz
djetinjstva.
Saramago, Jos: Ensaio sobra e cegueira (Ogled o sljepoi)
- Protiv radoholiarstva i za otkrivanje onoga to je doista vano.
Protiv sljepoe za smisao vlastitog ivota.
Stoker, Bram: Dracula (Drakula)
- Preporuuje se protiv dosadnih snova i nestrpljivog ekanja da
netko nazove na telefon (Kada e napokon nazvati?)
Surre-Garcia, Alem i Mayrules, Franois: Lo libre dels rituals
- Pomae kod tuge za izgubljenom voljenom osobom i kao molitva na
grobu, nevezana za Crkvu i za vjeru.
Nuspojave: suze.
Toes, Jac: De vrije man
- Za plesae tanga izmeu dvije milonge kao i za mukarce koji se
boje ljubavi.

289

Nuspojave: promiljanje vlastite veze.


Twain, Mark: The Adventures of Tom Sawyer (Pustolovine Toma
Sawyera)
- Za prevladavanje straha od odraslih i ponovno otkrivanje djeteta u
sebi.
Von Arnim, Elizabeth: The Enchanted April
- Protiv nesposobnosti za donoenje odluka i za povjerenje u
prijatelje.
Nuspojave: zaljubljenost u Italiju, udnja za junim krajevima, jai
osjeaj za pravednost.
Napomena: Spisatelji Sanary (Juna svjetla), P. D. Olson i Max
Jordan (No) osobe su koje ive iskljuivo u ovom romanu.

290

ZAHVALA

d prve zapisane ideje (9. kolovoza 2010.) do izlaska iz tiska


(poetkom travnja 2013.) ovaj je roman proao kroz nekoliko
stupnjeva istraivanja, oaja, pisanja i bacanja, viestrukog
preoblikovanja i strastvene kreativnosti te jednogodinje stanke zbog
bolesti.
Peat ovomu romanu dali su i ljudi koji su bili uza me tijekom tog
intenzivnog razdoblja. Osim toga, jo desetak profesionalaca (najee
nevidljivih itateljima) pobrinuli su se da knjiga postane malo umjetniko
djelo, poeljno za itanje, odmor i doivljaj arolije. Neke u od njih
spomenuti, a ostalima, odgovornima za grafiku izradu, prodaju, tisak i
korekturu, zahvaljujem izdaleka. Kultura je timski rad i, ako je sam,
spisatelj nikad nee biti tako dobar kao tim koji stoji iza njega. Ja
smiljam, osjeam i piem priu, a tim se brine za to da bude zdrava i
vrijedna itanja.
Uostalom, to ine i itatelji. Bila sam jako dirnuta lijepim pismima
koja sam dobivala piui knjigu. U roman sam utkala male poruke za
neke od itatelja koji su mi slali ta pisma.
Merci beaucoup...
... mojemu suprugu, spisatelju J. Ne smijem do kraja odati na em
mu zahvaljujem, no to svakako ima veze s hranom, utjehom i ljubavlju. I
s tvojim vlastitim spisateljskim arom, koji mi oprata to stalno ivim
pod istim krovom s izmiljenim ljudima i to se tomu uope ne udi.
... tebi, Hans-Peter, jer si godinu dana strpljivo ekao.

291

... Adrianu i Nane, koji su mi osam mjeseci pomagali da se rijeim


bolova tako da sam opet mogla sjediti i pisati, i Bernhardu i Claudiji,
mojim instruktorima drila, za muenje na spravama.
... tebi, Angelika, za nae prijateljstvo koje se razvilo tako isto i
neposredno.
... gospoi K., sjajnoj urednici, koja nije samo stavljala zareze na
prava mjesta nego je i disciplinirala moj kreativan pravopis.
... Brigitte, armantnoj domaici mojega golubinjaka u Bonnieuxu, i
Ddu, vlasniku pansiona u mjestu Sanary-sur-Mer.
... tebi, Patricia, za tvoje povjerenje i tvoju strast.
... prionici kave Elbgold: This book is powered by coffee.
... tebi, Doris G., jer si mi dopustila da se tjednima skrivam u tvojem
vrtu kako bih sastavila Manonin dnevnik. Sono tlo natopilo je taj tekst.
A ponajprije zahvaljujem lektorici Andreji Mller. Ona se brine o tom
da dobre knjige postanu jo bolje. Suvine dijelove izbacuje jednakom
sigurnou kojom poveava dramatinost srceparajuih prizora; postavlja
opasna pitanja i mislim da nikad ne spava. Profesionalci poput nje ine
od dobrih spisatelja bolje pripovjedae.
Nina George, u sijenju, 2013.
P.S. ... i hvala svakoj prodavaici i svakomu prodavau knjiga koji
mi pomau osjetiti aroliju. S knjigama jednostavno mogu bolje disati.

292