P. 1
Semerkand (br. 15, mart 2010. god.)

Semerkand (br. 15, mart 2010. god.)

|Views: 8,963|Likes:
Published by Bosnamuslim-media
"Semerkand" je mjesečni magazin, koji izlazi u Sarajevu i nudi islamske odgovore za savremene probleme našeg društva! Više informacija na www.semerkand.ba
"Semerkand" je mjesečni magazin, koji izlazi u Sarajevu i nudi islamske odgovore za savremene probleme našeg društva! Više informacija na www.semerkand.ba

More info:

Published by: Bosnamuslim-media on May 15, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/10/2013

pdf

text

original

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA II • BROJ 15

MART 2010 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

PEJGAMBER
alejhi selam

Šefaat ja Resulallah Šefaat ja Nebijjallah Šefaat ja Habiballah

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA II • BROJ 15

MART 2010 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM

UREDNIK Pejgamber, a.s. – vrelo upute i sreće
Rebiu’l-evvel je mjesec kome je pripala čast da se u njemu rodi Allahov Miljenik, sallallahu alejhi ve sellem. Mi u Bosni već tradicionalno obilježavamo njegovo rođenje. Njemu u čast učimo stihove mevlud-i šerifa i donosimo na njega salavate. Okupljamo se sa svojim rođacima, komšijama i prijateljima, iskazujući svoje veselje zbog Muhammedovog, a.s., rođenja. Ebu Musa ez-Zerhuni je sanjao Vjerovjesnika, a.s., i spomenuo mu ono što ljudi praktikuju od postavljanja sofri povodom mevluda, pa mu je Poslanik, a.s., na snu, odgovorio: “Ko se raduje nama i mi se radujemo njemu.” Mnogi ljudi su ga opisali, i mnoge generacije će ga još opisivati, ističući njegove vrline. Međutim, najljepši opis dao je njegov Stvoritelj. U Kur’anu za njega, između ostalog, kaže da mu je objavio Knjigu i mudrost i da je poučen onome što nije znao. Kaže i da ljudi neće biti kažnjeni sve dok je on, sallallahu alejhi ve sellem, među njima. Zatim kaže da ga je Allah pomogao kad su ga nevjernici protjerali, da je on uho koje samo dobro sluša, da mu je teško što vjernici na muke udaraju i da jedva čeka da ljudi krenu pravim putem te da je prema vjernicima blag i milostiv. Muhammed, a.s., za dostavljanje poslanice ne traži nagradu. On je iskreni rob koji je noću proputovao iz Mesdžidu’l-harama do Mesdžidu’laksaa. On je milost svim svjetovima. Džibril mu je dostavio Kur’an na njegovo srce. Vjerovjesnik, a.s., je vjernicima preči od samih njih, a njegove supruge su njihove majke. On je divan uzor i pečat svih vjerovjesnika. On poziva Allahu s Njegovom dozvolom i on je svjetiljka koja sija. Allah i meleki donose na njega salavate. On traži oprosta za vjernike i vjernice. On ne govori po hiru svome, nego je to Objava koja mu se dostavlja. Njegovo srce nije poreklo to što je vidjelo, i njegov pogled nije skrenuo, niti je prekoračio. Ahmed Muhammed Mustafa, a.s., je najljepše ćudi. Njegov Gospodar će mu dati, pa će on zadovoljan biti. Njegova prsa su prostranim učinjena

PEJGAMBER
alejhi selam

SEMERK AND
PORODIČNI MAGAZIN
Udruženje SEMERKAND 14. MAJA 92 br. 14 Ilidža / Sarajevo Tel/Fax: +387 33 624 883 . ISSN 1840-0930 Za izdavača ZLATAN NEZIROVIĆ Glavni i odgovorni urednik NEDŽAD ĆEMAN Redakcija Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ Dr. ALMIR FATIĆ Dr. MERIMA ČAMO MEHMED ĆEMAN EDIN TOPČIĆ Tehničko uređenje MUHAMED MULAOSMANOVIĆ Lektor ALDINA ADEMOVIĆ Distribucija MIRZA PAŠIĆ 061 803 014

Cijena: BiH: 3 Turska: 4 Hrvatska: 15 Crna Gora: 2 Srbija: 2 Europa: 3 Švajcarska: 4 USA: 5 KM YTL Kn EUR EUR EUR CHF USD

i breme koje mu je leđa tištilo je s njega skinuto. Spomen na njega je visoko uzdignut. Njemu su data mnoga dobra. Na nama je da našeg dragog Pejgambera volimo, da se na njeg ugledamo, da čuvamo njegove sunnete, da pijemo s vrela njegove upute kako bi pili s njegovog Kevser-vrela, da učimo o njemu svoje porodice te da ga naše porodice zavole i da zavole njegovu porodicu (ehl-i bejt). Ime lijepo, i sam, lijep je Muhammed. Mevlud-i šerif mubarek olsun. urednik@semerkand.com.ba

Štampa: Bemust, Sarajevo www.bemust.ba Redakcija zadržava pravo dorade objavljenih materijala. Poslani materijali se ne vraćaju nazad. Magazin ne preuzima odgovornost za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.

SADRŽAJ

SEMERKANDMART 2010
UVODNA RIJEČ HIZMET Sejjid Mehmed Sāki Erol TEMA MUHAMMED a.s. - DIVNI UZOR Dr. Almir Fatić PEJGAMBER a.s. - VRELO UPUTE Dr. hfz. Džemail Ibranović POVJERENJE (EMANET) Imam el-Gazali

4 6 12 14 16 19 20 22 24 27 28 30 32 34 36 38 40 42 46 48 50 52 54 56 58 60 62

12

Pejgamber a.s. - vrelo upute

HAJATU´S - SAHABE El-Kandehlevi VRIJEDNOSTI DŽUME NAMAZA Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni SURA EL-KĀRI‘A Ibn Adžibe el-Haseni FEJDU´L - KADIR Allame el-Munavi ALLAHOVA LIJEPA IMENA Rifet Šahinović MUDROST KADERA Ali Tantavi HILJADU I JEDNA KAP

36

Džennet je pod majčinim nogama

PISMO PRIJATELJU Imam Rabbani, k.s. GOVOR STANJA SKRUŠENI I SKRUŠENE Emina Ćeman DŽENNET JE POD MAJČINIM NOGAMA Almedina Tulić KOCKA – PLOD (NE)USPJEHA Sumedin Kobilica EBU HANIFE ISTANBUL JE OSVOJEN Mehmed Ćeman

40

MUVEKKITOVE ZANIMLjIVOSTI

Ebu Hanife

ZNAČAJ I UPOTREBA BOJE U ISLAMU Erol Zubčević MALI GRAD, VELIKI GRAD, GLAVNI GRAD Sevret Mehmedćehajić HAZRETI MERJEMA – ISAOVO ROĐENJE “VEČER KUR’ANA I DŽEMATA” M. Mešić NAUKA I TEHNIKA Ismail Nezirović NOĆ U GRADU Edin Topčić

42

Istanbul je osvojen

VAREŠ Dr. Merima Čamo UPALA MOKRAĆNOG MJEHURA (CYSTITIS) Suad Šendelj

Sejjid Mehmed Sāki Erol| UVODNA RIJEČ

je natjecanje u nošenju zastave dobročinstva

Hizmet
Zbog spomenutih i drugih razloga vjernikove materijalne mogućnosti, snaga i život postali su nedovoljni za učenje, istraživanje i usvajanje znanja o islamu, islamskim propisima i realnim istinama (hakikat). Ako na to dodamo i činjenicu razvoja i atomiziranja nauke na mnogobrojne naučne discipline, sasvim je razumljivo da je sve to ograničilo vjernikovo istraživanje i učenje o islamu. Istina je da su islamske nauke najčasnije nauke, međutim svaka od tih nauka zahtijeva temeljno istraživanje i usavršavanje. Zbog toga se osjeća potreba za djelima, savjetima i predavanjima istinskih učenjaka (alim) u kojima su predočene realnosti vjere (hakikat), razlučena istina od neistine, ukazano na prioritete u odnosu na sporednosti i slično. Odgovoriti potrebama ljudi najveća je obaveza učenjaka. Na mjestu gdje učenjaci šute ili ne ispunjavaju svoju obavezu, neznalice i nesretnici koji se svjesno bore protiv islama budu ohrabreni i počinju podizati svoj glas. Neznalice koje se prikazuju svijetu kao učenjaci od pravoga puta odvraćaju ljude koji čistoga srca traže istinu i vode ih u zabludu. Uvijek su postojale velike skupine ljudi koji su tragali za istinom i slušali svakoga ko se predstavlja učenim. Takvih je mnogo i danas, pa, možda i mnogo više nego ranije. Zato je velika odgovornost, ali i grijeh, prepustiti dobronamjerne ljude neznalicama i zlonamjernim smutljivcima. Dvije osobenosti islamskog poimanja života i pogleda na svijet dominiraju u odnosu na ostale. Prvo, služenje čovjeku (hizmet) islam postavlja kao princip vjere, i drugo, islam se obraća cijelom čovječanstvu. Budući da je uzvišeni Gospodar odabrao čovjeka među ostalim stvorenjima, učinio ga najčasnijim stvorenjem i podredio mu sve stvoreno u službi, u tom slučaju svaka stvar i svaki hizmet trebaju biti zbog čovjeka – cijelog čovječanstva. Vjerovjesnici su sav trud uložili u čovjekov popravak, nad-

N

aša čista vjera temelji se na dva svijetla stuba – imanu i ihsanu. Ihsan je činjenje dobrih djela i rad hajirli i korisnih poslova. U islamu korisni poslovi nisu samo, kao što većina muslimana misli, obavljanje namaza, post, davanje zekata i obavljanje hadža. Jedna od veoma važnih zapovijedi našeg uzvišenog Gospodara odnosi se na naše učenje i poučavanje drugih; podsticanje i upućivanje ljudi na ono što je dobro, lijepo i ispravno; objašnjavanje i predstavljanje istina islama na jednostavan i lahak način. Ova dužnost ima posebnu vrijednost i težinu u našem vremenu. To je zbog činjenice što se u našem vremenu smanjio broj onih koji znaju bit, srž i stvarni smisao vjere islama, s jedne, i što se povećao broj neznalica koji nisu svjesni svoga neznanja i nesretnika koji smišljeno izvrću istine islama, prikazivajući ih nedostatnim i besmislenim, s druge strane. Pored toga, granice čovjekovih potreba su, tehničko-tehnološkim razvojem, znatno povećane. Uz to su otežani i uvjeti života, mnogo više nego što se pretpostavlja.

04

gradnju i sreću. Njihov trud i hizmet bili su zbog cijelog čovječanstva. To je zbog činjenice što je uzvišeni Allah Gospodar svih svjetova, islam – vjera cijelog čovječanstva i naš plemeniti Poslanik, s.a.v.s. – milost svjetovima. Prema tome, musliman je dužan činiti hizmet cijelom čovječanstvu. Hizmet, prije svega drugog, mora biti usmjeren prema čovjeku. Hizmet i poimanje kojim se zapostavlja čovjek neće biti od koristi onome ko ga čini, niti drugim ljudima. Čovjekovo stanje treba popraviti, čovjeka treba učiniti sretnim. Kada se razmotri čovjekov položaj na ovome svijetu, primjećujemo njegovu relaciju i odnos prema Stvoritelju i njegov odnos prema ljudima. Ponos svijeta, naš plemeniti Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Najbolji među ljudima je onaj ko najviše koristi ljudima.” Ako pođemo od te činjenice, vjernik (mu’min) s jedne strane izvršava svoje dužnosti, a s druge strane nastoji da istinske ljepote, koje lično doživljava, podijeli i s drugim ljudima, ne misleći samo na sebe. Jer, uzvišeni Allah kaže: “I neka među vama bude skupina onih koji će na dobro

pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.” (Ali Imran, 104) Prema tome, Allahovi prijatelji koji su upotpunili duhovni odgoj i cijeli život posvetili hizmetu ljudima, kao nasljednici vjerovjesnikā, zauzimaju prvo mjesto među učenjacima. Naši velikani su kazali da istinski hizmet ljudima mogu činiti samo oni koji su se oslobodili duše koja je sklona zlu (nefs-i emmara). Kažemo da je hizmet osnova svega, ali pod uvjetom da bude u granicama koje je odredio naš uzvišeni Gospodar i na način kojim je On uzvišeni zadovoljan. To je zbog činjenice što je On čovjekov Stvoritelj i što je jasno definisao šta, kako i koliko mu je nešto potrebno. Svaki oblik hizmeta kojim On nije zadovoljan ne predstavlja hizmet čovječanstvu, nego hezimet (“njegovo uništenje”). Islamsko vjerovanje će trajati sve do Sudnjega dana, bez obzira na uvjete i stanja u kojima će se naći čovječanstvo. To je zbog činjenice da je Allah uzvišeni zaštitnik Svoje vjere, islama. To što su neki ljudi počašćeni ovom uzvišenom vjerom donosi spas njima samima, ali i zajednicama u kojima žive. Uzvišeni Gospodar njih voli, a i oni Njega vole. Evo, i ovaj naš časopis, čiji osnovni princip rada glasi: “Hizmet stvorenjima je hizmet Stvoritelju!”, pa makar i u maloj mjeri, više od godinu dana je zajedno s

vama. Uz trud koji smo uložili dosada nastojat ćemo da ovaj hizmet bude još bolji, ljepši i napredniji. Jedna od dužnosti koja zauzima prvo mjesto u karavani ovog hizmeta jeste hizmet Allahovim robovima, uz nadu da će oni zavoljeti svoga Gospodara i da će On uzvišeni biti zadovoljan njima. Od prvog broja našeg časopisa Semerkand svakoga mjeseca smo se susretali u poglavlju “Uvodna riječ”. U narednom periodu u tom poglavlju ćete imati priliku susresti nekog drugog ko je od ljudi pera, ali će naše srce i dalje biti zajedno s vama. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, koji nam je omogućio da uspješno slijedimo Njegovu zapovijed: “Povjerljive stvari dajte onima koji su ih dostojni!” Naime, od sljedećeg mjeseca ove stranice će preuzeti neko u čije pisanje imamo puno povjerenje. Mi znamo da su ovaj mubarek hizmet svi koji učestvuju u njemu prihvatili kao natjecanje u nošenju zastave dobročinstva i da će ga nositi onako kako dolikuje njegovom ugledu. I znam da će ga nositi još ljepše i dalje. Ja ću nastaviti s hizmetom kojeg sam i do sada činio, a u duhu hizmeta koji predstavlja i afirmira časopis Semerkand. Ako moj doprinos na tom putu bude koliko je samo jedna zera, smatrat ću to najvećom čašću. S ljubavlju, poštovanjem i najsrdačnijim muhabetom ostavljam vas u emanet Allahu uzvišenom!

05

06

07

dr. Almir Fatić | TEMA

Muhammed,
“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor (usvetun haseneh) za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (el-Ahzab, 21)

a.s. - divni uzor
se žele predstaviti kao uzori ili modeli milionima ljudi, pogotovo mladim ljudima koji u godinama rane mladosti obično traže neki uzor ili identifikaciju s poznatom, uspješnom ili renomiranom ličnošću iz određene oblasti ljudske djelatnosti ili vještine. Zapravo, u čovjeku postoji iskonska potreba za identifikacijom s nekim uzorom kojeg će slijediti ili primjerom za kojim će se povoditi. Ovoj iskonskoj ili prirodnoj potrebi čovjeka islam ne oduzima legitimitet niti je nastoji likvidirati iz ljudske prirode, ali je usmjerava i zadovoljava na ispravan, prirodan i dostojanstven način, način koji čuva ljudski dignitet i integritet. Ovim tekstom pokušat ćemo, u vidu komentara navedenog ajeta, odgovoriti na pitanje kako Kur’an govori o uzorima i ko su, zapravo, istinski uzori koji zaslužuju da se uzmu za primjer u najširem smislu te riječi.

“Ja vam ostavljam dvije stvari. Ako ih se budete čvrsto držali, nećete zalutati – Allahov Kitab i sunnet Njegovoga Vjerovjesnika.” (Muvetta’, 702)
Vrijeme u kojem živimo obilježeno je, između ostalog, snažnom promocijom najrazličitijih vrsta “uzora” ili “idola” u javnom, a posebno u medijskom prostoru. Na TV-ekranima, radio-frekvencijama, stranicama novina i časopisa, internet-portalima te u reklamnoj i marketinškoj produkciji promoviraju se poznate osobe ili ličnosti čiji se uspjeh ili slava želi predstaviti kao uzor ili model ostalim ljudima, pogotovo mlađim generacijama. U tome, u principu, ne bi trebalo biti ništa sporno, jer uspjeh drugih ljudi može poslužiti kao bitan poticajni faktor za naš vlastiti napor i put do uspjeha i sreće u životu, porodici, poslu, nauci i drugome. No, poražavajuća je činjenica da se veoma rijetko radi o promociji istinskih i trajnih vrijednosti, to jest o ljudima ili ličnostima koji su svijet zadužili svojim poslanjem, idejama, djelima, otkrićima, izumima i slično te koje vrijedi upoznati i znati, kako zbog njihove veličine tako i zbog motivirajućih elemenata koje takve osobe potencijalno mogu razbuditi u ljudskoj duši i mašti. Nažalost, ovakve ličnosti i istinske veličine u javnom prostoru zasjenjene su agresivnom promocijom ličnosti iz svijeta filma, glume, zabave, sporta ili show-biznisa koje

O

d Malika ibn Enesa – Allah mu se smilovao – prenosi se da je do njega doprlo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

Allahovi Poslanici kao uzori ili modeli
Riječ usvetun, koju prevodimo kao “uzor” ili, pak, modernim rječnikom kazano: “model identifikacije”, spominje se na tri mjesta u Kur’anu: jedanput u suri el-Ahzab (21) i dva puta u el-Mumtehane. U suri elMumtehane Uzvišeni kaže: “Divan uzor (usvetun haseneh) za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: ‘Mi s vama nemamo ništa, a ni s onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas

08

se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!’ – ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: ‘Ja ću se moliti da ti oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti.’ Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri.” “Oni su vama divan uzor (usvetun haseneh) – onima koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene – pa, Allah, zaista, nije ni o kome ovisan i On je jedini hvale dostojan!” Ovim ajetima Uzvišeni nas podučava da kao divne uzore uzmemo Ibrahima, a.s., i njegove sljedbenike zato što su oni istinski željeli, odnosno vjerovali i obožavali uzvišenog Allaha i pripremali se za Onaj svijet. Sasvim je očekivano, plemenito i časno da musliman za uzora uzme jednog od Allahovih poslanika ili Njegovih iskrenih robova. Zašto? Zato što njih uzvišeni Allah u Kur’anu opisuje najljepšim svojstvima i najplemenitijim vrlinama, vrlinama kojima nastoji da se ukrasi svaki iskreni musliman. Kada je riječ o Ibrahimu, a.s., Uzvišeni ga opisuje, naprimjer, sljedećim svojstvima: “Ibrahim je zaista bio dobrodušan (halim), sažaljiv (evvah) i odan (munib)” (Hud, 75) ili: “Ibrahim je bio primjer čestitosti (ummeten) pokoran Allahu (kaniten), pravi vjernik (hanif), nije druge smatrao Allahu ravnim” (enNahl, 120). Zar svaki istinski vjernik ne želi da postigne navedena svojstva identificirajući se s onim koga je uzvišeni Allah “uzeo za prijatelja” (en-Nisa’, 125)!?

u sebi vrline ili karakterne osobine svih prethodnih poslanika i vjerovjesnika. Dakle, on kao čovjek i poslanik u sebi sublimira najsavršenije moralne osobine najplemenitijih i najčasnijih ljudi koji su ikada hodili ovozemaljskim tlom – Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima, neka je na njih Allahov mir i spas, kao “učiteljima čovječanstva” (M. ‘Abduhu). Zato se ona pohvalna svojstva koja Kur’an pripisuje drugim vjerovjesnicima eo ipso odnose i na Resulullaha, s.a.v.s., jer on je “na najvišem stepenu ahlaka” (el-Kalem, 4). I sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., cilj svoga vjerovjesništa i poslanja izrazio je svojim poznatim hadisom: “Poslan sam da upotpunim lijep ahlak!” (Muvetta’ Imam-i Malika, 705) Otuda, kur’anskim nazivom za Muhammeda, a.s., usvetun haseneh, kao da se sukusiraju ili sažimaju sve njegove ljudske, moralne ili duhovne kvalitete o kojima Kur’an govori na mnogim svojim stranicama.

Kur’an o uzoritosti Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Ovdje ćemo izdvojiti nekoliko širih kur’anskih konstatacija o Muhammedu, s.a.v.s., i njegovom uzornom životu, radu i djelovanju, a koje vjernicima služe kao trajne smjernice po kojima oni saobražavaju svoje vlastite živote (ovu ideju sadrži sama kur’anska riječ usvetun u svom etimološkom značenju): 1. Sabur, namaz i tespih – “Zato otrpi njihove riječi i obavljaj namaz, hvaleći Gospodara svoga, prije izlaska Sunca i prije zalaska njegova, i obavljaj ga u noćnim časovima, i na krajevima dana – da bi bio zadovoljan.” (Ta Ha, 130) 2. Noćni namaz – “Gospodar tvoj sigurno zna da ti u namazu provodiš manje od dvije trećine noći, polovinu njezinu ili trećinu njezinu.” (elMuzzemmil, 20) 3. Skrušenost u namazu i svim ibadetima – “Ne izgovaraj na sav glas Kur’an kad namaz obavljaš, a i ne prigušuj ga. Traži sredinu između toga.” (el-Isra’, 110) 4. Blagost i milostivost prema vjernicima – “Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti i jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag (re’ufun) i milostiv (rahim)” (el-Bekare, 128); “(...) a prema vjernicima blag budi!” (el-Hidžr, 88)

“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor (usvetun haseneh)”
Ovaj ajet je, kako veli mufessir Ibn Kesir, temelj u ugledanju na Resulullaha, s.a.v.s., u njegovom govoru, postupcima i stanjima. Zbog toga je uzvišeni Allah naredio ljudima da se na dan Bitke protiv saveznika ugledaju na Vjerovjesnika – neka je na njega salavat i selam do Sudnjega dana – u strpljivosti, borbi, ustrajnosti i očekivanju olakšanja od Silnog i Svemogućeg. (Tefsiru’l-Kur’ani’l-‘azim, III, 626) Ovim ajetom, kada je riječ o njegovoj kontekstualnoj poziciji, pravi se distinkcija između licemjera “bolesnih srca”, koji se spominju prije ovoga ajeta, i iskrenih vjernika o kojima se govori poslije ovog ajeta. Muhammed, s.a.v.s., kao posljednji vjerovjesnik i “pečat vjerovjesništva” (hatemu’n-nebijjin) objedinjuje

09

5. Najviši stepen ahlaka – “(...) jer ti si, zaista, na najvišem stepenu ahlaka (hulukin ‘azim).” (elKalem, 4); “Ti lijepim zlo uzvrati, Mi dobro znamo šta oni iznose.” (el-Mu’minun, 96) 6. Blagost, praštanje, dogovaranje, tevekkul – “Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima. A da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njma. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.” (Alu ’Imran, 159) 7. Poslušnost Gospodaru i bojazan od Njegove kazne – “Reci: ‘Ako ne budem poslušan svome Gospodaru, ja se plašim patnje na Velikom danu” (el-En‘am, 15); “Ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim – ako budem neposlušan svome Gospodaru – patnje na Velikom danu.” (Junus, 15) 8. Skromnost – “Reci: ‘Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’, niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet’, niti vam kažem: ‘Ja sam melek’ – ja slijedim samo ono što mi se objavljuje.’ Reci: ‘Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?’” (el-En‘am, 15); “Reci: ‘Hvaljen neka je Gospodar moj! – zar ja nisam samo čovjek, poslanik?’” (el-Isra’, 93); “Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’ – niti: ‘Meni je poznata budućnost’ – niti kažem: ‘Ja sam melek’ – a ne govorim ni o onima koje vaše oči s prezirom gledaju: ‘Allah im nikakvo dobro neće dati’ – ta Allah dobro zna šta je u dušama njihovim – jer bih se tada ogriješio.” (Hud, 31) 9. Kultura ponašanja prema nemuslimanima – “Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.” (et-Tevbe, 6) 10. Dobročinstvo prema sužnjima – “Vjerovjesniče, reci sužnjima koji se nalaze u rukama vašim: ‘Ako Allah zna da u srcima vašim ima bilo šta dobro, dat će vam bolje od onoga što vam je uzeto i oprostit će va.’ A Allah prašta i milostiv je” (el-Enfal, 70); “(...) i hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu, i siročetu, i sužnju.” (el-Insan, 8) 11. Ispunjavanje obaveza i poštivanje ugovora – “Vjernici, ispunjavajte obaveze!” (el-Ma’ide, 1); “I ispunjavajte obaveze na koje ste se Alla-

hovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite” (en-Nahl, 91); “A od imetka siročeta – što dalje! Osim ako želite da ga unaprijedite, sve dok ne postane punoljetno. I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati!” (el-Isra’, 34); “Ugovore zaključene s mnogobošcim, koje oni nisu ni u čemu povrijedili niti su ikoga protiv vas pomagali, ispunite do ugovorenog roka. Allah zaista voli pobožne.” (et-Tevbe, 4) Ovo su jasni ajeti i istinite riječi svemogućeg Gospodara o vrlinama Njegova Poslanika, s.a.v.s., i “divnom uzoru” onima koji ga slijede – “A čije su riječi od Allahovih riječi istinitije?” (en-Nisa’, 87) Zar onaj ko je opisan ovakvim pohvalnim vrlinama ne zaslužuje da bude usvetun haseneh ili model identifikacije za sve istinske vjernike do Sudnjega dana!? Zar svaki vjernik ne želi da u što većoj mjeri usvoji ove vrline u svom životu!?

Sunnet kao stil života
O Resulullahovom, s.a.v.s., životu, dakle, istinito svjedočanstvo pruža Kur’an. Njegov časni život i uzoriti primjer mi muslimani imamo u cijelosti sačuvan, zahvaljujući, prije svega, ogromnim naporima muslimanskih naučnika iz prvih stoljeća islama kojima trebamo biti, i jesmo, beskrajno zahvalni. Takvi su Buhari, Muslim, Tirmizi i drugi,. Njihovim mubarek djelima se i mi danas koristimo. Zapravo, jedino mi muslimani kao

10

Ummet baštinimo sunnet jednog Allahovog poslanika zapisan do u najsitnije detalje. Život Muhammeda, s.a.v.s., potpuno je “otvoren” za svakog muslimana, ali i sve druge ljude. U njemu nema ništa skriveno, pa i pojedinosti iz njegovog privatnog ili intimnog života, za razliku naprimjer od drugih historijskih ličnosti o čijem se privatnom životu zna malo ili nimalo. Život Muhammeda, s.a.v.s., je drugi temelj islama bez koga nema njegove zgrade kao ni potpunog i ispravnog razumijevanja Kur’ana i života općenito. Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ustvari, jeste vid Objave, jer: “On ne govori po hiru svome.” (en-Nedžm, 3) Ebu Davud prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dat mi je Kur’an i nešto slilčno njemu (to jest sunnet).” U Kur’anu se uz pokornost uzvišenom Allahu odmah spominje i pokornost Njegovom Poslaniku, naprimjer: “Vjernici, pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku, i ne napuštajte ga” (el-Enfal, 20) – prema mišljenju komentatora Kur’ana pod zapoviješću: “i ne napuštajte ga” misli se: ne napuštajte njegov sunnet. Ili naprimjer: “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite. I vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti’” (Alu ’Imran, 31); “Onoga ko se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu – On će uvesti u dženetske bašče” (en-Nisa’, 13); “Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu.” (en-Nisa’, 80) Na osnovi ovih ajeta, kao i mnogih drugih: “(...) za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje” (el-Ahzab, 21) – možemo zaključiti da se onaj koji slijedi sunnet Muhammeda, s.a.v.s., može nadati Allahovoj

milosti i nagradi na Ahiretu, i takav će se često sjećati uzvišenog Allaha. Ukratko rečeno, sunnet tada postaje stil njegova života (style of life), što i jeste životni cilj i težnja svakog vjernika.

Upoznajmo živog našeg Resula, s.a.v.s.!
Posljednjih godina na bosanskome jeziku, hvala Allahu dž.š., pojavilo se nekoliko što cjelovitih što parcijalnih prijevoda zbirki hadisa iz reda najautentičnijih hadiskih zbirki, kao i veoma vrijednih biografija Muhammeda, s.a.v.s. Ovo je radosna činjenica, ali i činjenica koja obavezuje. Naime, sada smo u prilici upoznati se šire i dublje sa životom našega Resulullaha, s.a.v.s., sagledati njegov svestrani život i njegovu živu mudrost pretočenu u praksu i mnogobrojne konkretne životne situacije. To sve u cilju kako bismo, upoznavajući se s mudrošću i životnom praksom Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sebe i svoj život što više saobrazili s njegovim životom. Tako se oživljava sunnet i tako se voli Allahov Poslanik, s.a.v.s! Od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi se da je pripovjedio: “Rekao mi je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Sinko moj, ako ikako možeš, gledaj da u tvome srcu ne bude mržnje ni ljutnje ni prema kome!’ I još mi je rekao: ‘Sinko moj, i to je moj sunnet (to jest da ne mrziš nikoga), pa ko god oživi moj sunnet, on me voli. A ko god me voli, bit će sa mnom u džennetu.’” (Tirmizi, 2678)

Slijedimo li Resulullaha, s.a.v.s?
Na kraju ovoga teksta, samo po sebi se nameće važno pitanje: Slijedimo li sunnet Muhammeda, s.a.v.s? Ovo je pitanje na koje svaki musliman odgovara cijeli svoj život i na njega odgovara, zapravo, svojim životom. Dakle, umjesto jezikom ili riječima, na ovo pitanje najispravnije se odgovara – djelima! Sunnet je dio naše vjere i njegova važnost, prema tome, nikada ne prestaje. U vremenu u kojem mi živimo sunnet je uistinu svjetiljka koja nam sija u svijetu prepunom mraka i kušnji s kojima se svakodnevno suočavamo. Bez sunneta, doista, mi se ne bismo snašli u ovom varljivom svijetu, ne bismo sačuvali svoju vjeru i ne bismo sebe i svoje porodice izveli na pravi put! U jednom hadisu stoji: “Ko god se bude pridržavao moga sunneta kada se budu raširile perverzije u mome Ummetu, on će imati nagradu šehida!” (Tergib, 80/1)

11

dr.hfz.Džemail Ibranović

Pejgamber a.s.
“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (el-Ahzab, 21)
roz mnogobrojna kazivanja o Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., znamo da je, pored toga što su ga ljudi mnogo poštovali, za njim plakao i panj od palme, potom su mu se deve žalile jer su ih beduini pretovarali teretom, kamenje mu je nazivalo selam i slično. Dakle, bio je poštovan od svih svjetova. Međutim, ovdje ćemo navesti njegove riječi, ono što je on, s.a.v.s., rekao o sebi. Nekoliko ashaba je upitalo: “Božiji Poslaniče, obavijesti nas o sebi, a on je rekao: ‘Dobro, reći ću vam. Ja pozivam onome čemu je pozivao Ibrahim, a.s. Moj dolazak je nagovijestio Isaa, a.s. Moja majka je vidjela u momentu kada me je zanijela kako iz nje zasija svjetlo koje je osvijetlilo dvorac u Šamu. Odgojen sam i dojen u plemenu Sad ibn Bekr. Dok sam jednog dana, sa svojim bratom po mlijeku, iza kuće u kojoj smo stanovali čuvao ovce, došla su mi dva čovjeka u bijeloj odjeći noseći zlatnu posudu napunjenu snijegom. Zatim su me uzeli, rasporili moj stomak i izvadili mi srce. Potom su mi srce rasporili i iz njega izvadili komadić crne usirene krvi, a zatim ga ispirali tim snijegom dok ga nisu u potpunosti očistili. Tada reče jedan od njih ovom drugom: ‘Izmjeri ga s desetericom od njegova ummeta’, pa me je izmjerio i ja sam pretegao na vagi. Potom mu je onaj naredio da me izvaga s hiljadom mojih sljedbenika, pa sam i njih pretegao na vagi. Zatim mu je rekao: ‘Dosta je, ostavi ga. Kada bi ga stavio na jedan tas vage, a na drugi njegov ummet, on bi pretegao.’” O svojim odlikama, osobinama koje ga krase nad ostalim Božijim poslanicima, Muhammed, a.s., između ostalog kaže: “Sa šest stvari sam odlikovan nad ostalim Božijim poslanicima – dat mi je univerzalan i jezgrovit govor; pobjeđivao sam pomoću straha; do-

vrelo upute
zvoljen mi je ratni plijen (koji ranijim poslanicima nije bio dozvoljen); zemlja je učinjena čistom i džamijom mome ummetu (sljedbenici ranijih poslanika su mogli obavljati molitvu samo u bogomoljama); poslan sam kao Poslanik svim stvorenjima (raniji poslanici su dolazili isključivo svom narodu); mojim dolaskom je završeno poslanstvo.”
U odnosu na ovaj prolazni svijet, počasti koje će pripasti posljednjem Allahovom Poslaniku, a.s., na budućem svijetu tek slijede. On, s.a.v.s., kaže: “Ja sam Allahov miljenik, to nije hvala; ja ću nositi počasni barjak na Sudnjem danu, iza mene će stajati Adem, a.s., i svi ostali poslanici, nije hvala; ja ću biti prvi zagovornik i prvi čiji će zagovor biti uvažen, nije hvala. Ja ću prvi prihvatiti halku na dženetskim vratima koja će mi biti otvorena, a prvi ću ući u džennet, a sa mnom će biti i siromasi mog ummeta, nije hvala. Ja ću imati najveću počast koju niko od onih koji su živjeli prije mene ili poslije mene neće dostići, nije hvala.”

K

12

Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Svaki poslanik je imao primljenu dovu na ovome svijetu, ali sam ja dovu ostavio kao šefa‘at za moj ummet na Sudnjem danu.” Abdullah ibn Abbas, r.a., komentirajući ajet: “A Gospodar tvoj će tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti!” (ed-Duha, 5) kaže:“Poslanikovo zadovoljstvo je da cijeli njegov ummet uđe u džennet.”

Iskazivanje počasti spram Poslanika, a.s.
Allah uzvišeni kaže: “Zaista Allah i Njegovi meleki donose salavat na Vjerovjesnika! Vjernici, donosite i vi salavat na njega i šaljite mu selam!” (el-Ahzab, 56) Allah uzvišeni kaže i ovo: “Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi.” Nakon svih počasti koje smo naveli spram posljednjeg Allahovog Poslanika, a.s., ovdje ćemo ukazati i na našu obavezu iskazivanja počasti spram njega. Enes ibn Malik pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Niko od vas neće biti potpunog vjerovanja sve dok mu ja ne budem draži od roditelja, djeteta i svih ljudi.” U tom kontekstu hazreti Omer je rekao: “Tako mi Allaha, ti si mi, Poslaniče, draži od svakog osim od mene samog.” Tada mu Poslanik reče: “Ne, Omere, tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, tvoje vjerovanje nije potpuno sve dok ti ja ne budem draži i od tebe samog.” Omer reče: “E sad si mi, tako mi Allaha, draži i od mene samog.” Poslanik, a.s., odgovori: “Sad ti je, Omere, vjerovanje potpuno.” Za sve ono što je Muhammed, a.s., učinio za svoj ummet zaslužuje da ga volimo, poštujemo i uvažavamo više od bilo čega drugoga. Na ovo nam ukazuje i kur’anski ajet u kojem Allah, dž.š., kaže: “Zato će oni koji u njega budu vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – biti spašeni.” (el-Ea‘raf, 157) Kako su ashabi voljeli i poštivali Muhammeda, a.s., pokazat će nam sljedeći primjeri. Urve ibn Mesud es-Sekafi, r.a., je došao kao izaslanik pa je, opisujući odnos ashaba prema Allahovom Poslaniku, a.s., između ostalog, rekao i ovo: “Narode moj, tako mi Allaha, išao sam kao izaslanik mnogim vladarima, išao sam Kajseru, Kisri i Nedžašiji. Tako mi Allaha, nisam vidio nijednog vladara da ga sljedbenici poštuju i uvažavaju kao što ashabi poštuju Muhammeda, a.s. Kada progovori, oni pomno slušaju; kada im šta naredi, odmah ga poslušaju; kada u njegovom prisustvu govore, spuste glas i nikako ga dugo ne mogu u lice gledati iz poštovanja prema njemu. Muhammed ibn Sirin, r.a., prenosi da je Enes ibn Malik, r.a., rekao: “Kada je Allahov Poslanik, a.s., obrijao glavu nakon obavljenog hadždža, ljudi su razdijelili njegovu kosu, pa je i Ebu Talha uzeo dio.” Ibn Sirin kaže: “Kada bih imao jednu dlaku njegovu, bilo bi mi draže od cijeloga dunjaluka i svega na njemu.”

Milost svjetovima
Hazreti Aiša pripovijeda: “Jedanput sam upitala Božijeg Poslanika da li je ikada došao u teže stanje i mučniju situaciju od one u kojoj se nalazio u Bici na Uhudu (kad je sam Muhammed, a.s., bio ranjen u lice). Božiji Poslanik reče: “Mnogo sam pretrpio i podnio od tvoga naroda, ali najteže što sam ikad pretrpio to je ono što mi se dogodilo na dan Akabe. Ja sam se tad predstavio Ibni Abdi Jalejlu u Taifu i pozvao ih u islam, ali su me odbili i nije mi se niko odazvao. Vratio sam se zabrinut, ožalošćen i oborene glave, pa, došavši sebi, malo sam se pribrao tek kad sam stigao do Karnisaleba. Tu sam digao glavu i vidio sam da me je zasjenio jedan oblak. Pogledao sam u oblak i u njemu sam opazio Džebraila. On me je zovnuo i rekao mi: ‘Bog je čuo što ti je rekao tvoj narod i kako su te odbili. Poslao ti je Meleka planina.’ Ovaj melek nazvao mi je selam, a zatim mi je rekao: ‘Muhammede, Svevišnji je čuo riječi tvoga naroda izgovorene tebi, ja sam Melek planina, poslao me je tebi Gospodar da ti budem na usluzi. Zapovijedaj šta želiš! Ako hoćeš, ja ću da sklopim dva suprotna brda (Ahšebejn) nad njima.’ Božiji Poslanik je odgovorio: ‘Moja je želja da oni izrode potomke koji će obožavati samo jednog jedinog Boga, ne pridružujući Mu nikakva druga božanstva.’”

13

Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB

Povjerenje
(emanet)
U
zvišeni Allah kaže: “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu (...)” (el-Ahzab, 72) – prepali su se da neće emanet ispuniti pa tako zaraditi kaznu ili su se prepali da bi mogli vjerolomni postati (to jest izigrati povjerenje). Emanet u ovom ajetu označava pokornost prema Allahu (et-tâat) i izvršavanje strogih obaveza (farz) za koje se vežu nagrade odnosno kazne. El-Kurtubi veli: “Ispravno je mišljenje da emanet obuhvata sve vjerske obaveze.” Ovo je i mišljenje većine učenjaka, mada su oni dali i pojedinačna, jednoznačna tumačenja emaneta (a koja potpadaju pod vjerske obaveze). Tako Ibn Mesud, r.a., smatra da emanet prvenstveno podrazumijeva očuvanje povjerenih stvari (vedâi’). Od njega se također prenosi i da je rekao kako se emanet odnosi na sve farzove, a pogotovo na one koji su vezani za imetak. Edu Derda, r.a, je rekao: “Kupanje poslije džunupluka je emanet.” Ibn Omer, r.a., je opet ispričao: “Prvo što je Allah od insana stvorio jeste njegov spolni organ. Poslije stvaranja insana obratio mu se riječima: ‘Ovo je emanet koji ti dajem, pa koristi ga samo na dozvoljen način. Ako ga sačuvaš, i Ja ću tebe sačuvati!’” Tako da je spolni organ emanet, i uho je emanet, i oko je emanet, i jezik je emanet, i stomak je emanet, i ruke i noge su emanet, a nema imana onaj ko nema emaneta! Allah stvorio Adema, a.s., ponudio mu je emanet i rekao mu isto što je rekao i nebesima, Zemlji i planinama, pa je Adem, a.s., odgovorio: ‘Ponijet ću ga!’” Očigledno je da je ponuda emaneta nebesima, Zemlji i planinama bila na način izbora, a ne na način prisiljavanja. Jer, da su na emanet bile prisiljene, ne bi ga mogle odbiti. El-Kaffal i još neki učenjaci vele: “Punuda emaneta u ovom ajetu je ustvari metaforično navođenje primjera. Kao da se hoće reći da bi i nebesima i Zemlji i planinama, i pored tolike svoje ogromnosti, bilo teško pruzeti i ponijeti sve šerijatske obaveze sa svim onim što one donose od nagrade i kazne.” Zaduženje šerijatom (teklif) je vrlo ozbiljna stvar, toliko da njeno preuzimanje teško pada čak i nebesima i Zemlji i planinama, a tim zaduženjem se obavezao insan. Uzvišeni kaže: “ali ga je preuzeo čovjek” – to jest emanet je na sebe preuzeo Adem, a.s., još u ‘Svijetu atoma’ (alem’i-zzerr), kada su iz njegove kičme bili izvedeni njegovi potomci na dan uzimanja Ugovora (Misâk); “a on je, zaista, prema sebi nasilan i neznan” (el-Ahzab, 72), to jest čovjek je preuzimanjem emaneta sam sebi nasilje učinio. I neznan je po pitanju onoga u što se upustio. Odnosno, neznan je o svom Gospodaru. Prenosi se da je Ibn Abbas, r.a., rekao: “Kada je Ademu, a.s., bio ponuđen emanet, bilo mu je rečeno: ‘Uzmiga sa svim onim što on podrazumijeva! Ako budeš pokoran, bit će ti oprošteno, a ako budeš nepokoran bit ćeš kažnjen!’ Adem, a.s., je rekao: ‘Prihvatam emanet sa svim onim što on podrazumijeva!’ Ali, nije prošlo ni koliko je između ikindije i noći, od tog dana, a već je probao plod sa zabranjenog drveta. Međutim, obuhvatila ga je Allahova milost, pa se pokajao i bî upućen.” Emanet je deriviran iz riječi iman. Zato, ko sačuva Allahov emanet, Allah će sačuvati njegov iman. Posla-

Adem, a.s., i emanet
Hasan el-Basri je rekao: “Kada je emanet bio ponuđen nebesima, Zemlji i planinama, one su se zatresle. Allah im je tada rekao: ‘Ako budete postupale dobro, nagradit ću vas; a ako budete postupale loše, kaznit ću vas!’ ‘Ne’, odgovorile su.” A Mudžahid dodaje: “Pošto je

14

nik, a.s., je rekao: “Nema imana onaj ko nema emaneta i nema vjere onaj ko se ne drži ugovora!” Rekao je Poslanik, a.s.: “Vjernik može imati svakojake ćudi, osim vjerolomstva (izigravanja povjerenja) i laži.” I rekao je Poslanik, a.s.: “Moj ummet će neprestano biti u dobru sve dok ne bude vidio emanet profitom, a sadaku kaznom.” I još je rekao: “Ispuni emanet prema onome u koga imaš povjerenje, a nemoj iznevjeriti onoga ko prema tebi povjerenje ne ispuni.” Buharija i Muslim bilježe od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Tri su znaka dvoličnjaka: kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni i kada mu se nešto povjeri – iznevjeri.” To jest kada mu se povjeri neka riječ (ili tajna), on je iznevjeri tako što je ispriča ljudima ili datu stvar na čuvanje iznevjeri tako što zaniječe da ju je preuzeo i ne sačuva je nego je upotrijebi bez vlasnikove dozvole. Čuvanje emaneta je svojstvo bliskih meleka, vjerovjesnika, poslanika i dobrih bogobojaznih robova. Uzvišeni Allah kaže: “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe (emanete) onima koji su ih dostojni povjeravate.” (en-Nisa, 58) Komentatori Kur’ana vele da ovaj ajet ubuhvata temeljna šerijatska načela. Odnosi se na sve one koji su na odgovornim pozicijama, a i na ostale ljude. Službenici trebaju biti pravedni prema onima kojima je nanešena nepravda i moraju potvrditi njihovo pravo. A to spada u emanet i čuvanje muslimanskog imetka, naročito jetimskog. Učenjaci su dužni da poučavaju ljude propisima njihove vjere. To je emanet za koji su izabrani učenjaci. Roditelji moraju čuvati i podizati svoju djecu, pružajući im lijep odgoj, jer su djeca njihov emanet. Poslanik, a.s., je rekao: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado!” U djelu Zuher’u-Rijâd se navodi: “Na Kijametskom danu će biti doveden rob, pa će biti zastavljen pred

uzvišenim Allahom Koji će ga upitati: ‘Jesi li vratio emanet tog i tog čovjeka?’ Čovjek odgovoriti: ‘Nisam, Gospodaru!’ Tada će uzvišeni Allah narediti jednom meleku da tog čovjeka uzme za ruku i povede ga u džehennem. Pokazat će mu dotični emanet na dnu jedne džehennemske jame, pa će ga strovaliti u dubinu od sedamdeset godina. Kada padne na dno, vraćat će se noseći neispunjeni emanet. Pošto se ispne na džehennemski izlaz noge će mu se poskliznuti tako da će se ponovo na dno strovaliti. Tako će uspinjanje i padanje neprestano ponavljati sve dok ga ne obuhvati Allahova dobrota posredstvom Poslanikovog, a.s., šefaata. Tada će vlasnik emanata biti zadovoljen.”

Ima li duga
Od Seleme, r.a., se prenosi da je ispričao sljedeće: “Jednom dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, a.s., donešena je dženaza. Upitao je: ‘Ima li (mejjit) duga?’ ‘Nema’, odgovorili su prisutni. Pa je prišao i klanjao dženazu. Potom je donešena druga dženaza, pa je opet upitao: ‘Ima li duga?’ ‘Da’, odgovorili su. Ponovo je zapitao: ‘Je li iza sebe išta ostavio?’ ‘Tri zlatnika’, odgovorili su. Pa je pristupio i klanjao dženazu. Na kraju je donešena treća dženaza, pa je i za nju upitao: ‘Ima li duga?’ ‘Da’, odgovorili su. Opet je Poslanik, a.s., upitao: ‘Je li iza sebe išta ostavio?’ ‘Ne’, odgovorili su. Tada je rekao: ‘Klanjajte (dženazu) svome drugu!’” Katade, r.a., je ispričao da je nekakav čovjek rekao: “Allahov Poslaniče, hoće li mi Allah oprostiti moje grijehe ako budem ubijen na Njegovom putu kao strpljiv borac, računajući na Njegovu nagradu, okrenut prema neprijatelju i ne okrećući mu leđa?” “Da”, odgovorio je. Pa kada se čovjek okrenuo da ide Poslanik, a.s., ga je zovnuo i rekao mu: “Allah oprašta šehidu sve grijehe osim duga!”

15

El-Kandehlevi

Hajatu’s-Sahabe
Pismo Nedžašiju, vladaru Abesinije (Etiopije)
Bejheki bilježi od Ibn Ishaka da je rekao: “Poslanik, a.s., poslao je Amra ibn Umejjeta Damrija, r.a., Nedžašiju po pitanju Džafera ibn Ebi Taliba i ostalih ashaba i s njim poslao pismo sljedeće sadržine: S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Od Muhammeda, Allahova poslanika, Nedžašiju Ashamu, vladaru Abesinije. Selamun alejke! Hvalim i zahvaljujem se Allahu, Vladaru, čistom od svakog nedostatka, Koji pruža sigurnost, Koji pruža zaštitu i svjedočim da je Isa Allahov ruh i Njegova riječ koju je udahnuo u Merjemu djevicu, čistu, neporočnu, čestitu, pa je ona zanijela Isaa. Stvorio ga je od svoga ruha i udahnuo, kao što je Sobom stvorio Adema i udahnuo mu život. Pozivam te Allahu, Jedinom, Koji nema ortaka i pokornosti Njemu; da me slijediš i vjeruješ u mene i ono s čime sam poslan, jer ja sam Allahov Poslanik. Tebi sam poslao svog amidžića Džafera, a uz njega i grupu muslimana. Kada dođu do tebe, ugosti ih i mani se osionosti i sile. Pozivam i tebe i tvoju vojsku Allahu, dostavljam vam riječ i dobrohotan sam vam, pa primi tu dobrohotnost. Neka je selam svima koji slijede Uputu. Nedžaši je odvratio Poslaniku , a.s., pismom: S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Muhammedu, Allahovom poslaniku, od Nedžašija Ashama ibn Ebdžera. Selam alejke, Allahov vjerovjesniče od Allaha, Njegova milost i blagoslov. Nema boga osim Njega koji me uputio islamu. Dobio sam tvoje pismo, Allahov poslaniče, u kojem spominješ Isaa, a.s., i tako mi Gospodara nebesa i zemlje, Isa nije ništa drugo osim ono što si rekao za njega. Upoznati smo s onim koje si nam poslao i ugostili smo ti amidžića i njegove drugove. Svjedočim da si Allahov poslanik, iskreno i potvrđujući. Obavezao sam ti se i obavezao sam se tvom amidžiću i prihvatio islam pred njim i pokoravam se Allahu, Gospodaru svjetova. Tebi, Allahov vjerovjesniče, šaljem Barihu ibn Ashama ibn Ebdžera, jer ne mogu upravljati ikim osim sobom, a ako hoćeš i ja ću ti doći, Allahov poslaniče. Svjedočim da je ono što govoriš istina.

Pismo Kajsaru, kralju Romejaca
Bezzar bilježi od Dihjeta Kelbija, r.a., da je rekao: “Poslanik, a.s., poslao me s pismom Kajsaru. Pristupio sam mu i predao mu pismo, a kod njega je bio njegov bratić, rumen, svijetao, ravne kose. Kada je pročitao pismo u kojem je pisalo: ‘Od Muhammeda, Allahova poslanika, Heraklu, vladaru Romejaca!’, njegov bratić je srdito frknuo i rekao: ‘Ovo se danas neće čitati.’ Kajsar ga je pitao: ‘A zašto?’ On je rekao: ‘Počeo je od sebe i rekao ‘vladaru Romejaca’, a nije rekao ‘kralju Romejaca’.’ Kajsar je rekao: ‘Bit će pročitano.’ Kada je

16

pročitao pismo i kada su izašle glavešine, uveo me kod sebe i poslao po episkopa. Kazao mu je o čemu se radi i pročitao mu pismo. Episkop mu je rekao: ‘Ovo je ono što smo čekali i što nam je Isa najavio.’ Kajsar mu je rekao: ‘Šta mi preporučuješ?’ Episkop mu je rekao: ‘Što se mene tiče, ja mu vjerujem i slijedim ga.’ Kajsar mu je rekao: ‘A ja ako takvo što uradim, onda ću izgubiti kraljevstvo.’ Zatim smo izašli od njega. Kajsar je poslao po Ebu Sufjana koji je tih dana bio kod njega i rekao: ‘Pričaj mi o tome koji se pojavio u vašim krajevima, kakav je on?’ On je odgovorio: ‘To je izuzetan čovjek.’ Kralj je pitao: ‘A kakvo mu je porijeklo?’ On je odgovorio: ‘Takvog je porijekla među nama da boljeg ne može biti. Kralj je rekao: ‘To je jedan od znakova poslanstva. A kakve je iskrenosti?’ Ebu Sufjan je rekao: ‘Nikada nije slagao.’ Kralj je rekao: ‘To je znak poslanstva. A da li se oni od vas koji mu se priključe nakon nekog vremena vraćaju vama?’ Ebu Sufjan je rekao: ‘Ne.’ Kajsar je rekao: ‘To je znak poslanstva. Da li ima poteškoća kada učestvuje u borbi sa svojim ashabima?’ Ebu Sufjan je rekao: ‘Borio se s nekima, i nekad je bio poražen a nekada je poražavao neprijatelja.’ Kajsar reče: ‘To je znak poslanstva.’ Onda je mene pozvao i rekao: ‘Reci svom prijatelju da znam da je on Vjerovjesnik, ali ne mogu ostaviti svoje kraljevstvo i položaj.’” Dihje priča: “Episkop je svake nedjelje okupljao ostale svećenike i kazivao im i podsjećao ih, pa kada je došla nedjelja, nije izašao među njih. Odgodio je do sljedeće nedjelje. Ja sam odlazio kod njega i pričao s njim, a on mi je postavljao pitanja. Kada je došla druga nedjelja, oni su ga čekali da im izađe, ali se on nije pojavio. Pravdao se da je bolestan. Tako je činio nekoliko puta. Oni su mu poslali poruku: ‘Ili ćeš izaći među nas, ili ćemo mi doći tebi i ubiti te. Nismo te vidjeli i sumnjamo u tebe otkako je došao ovaj Arap.’ Episkop je rekao: ‘Uzmi ovo pismo i idi svom prijatelju. Poselami ga i reci mu da svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da sam povjerovao u njega, potvrđujem njegove riječi i slijedim ga, a da mi oni to osporavaju i da se s njim desilo što se desilo.’ Poslije toga je izašao među njih i oni su ga pogubili (...)”, pa navodi događaj do kraja. Abdan ga bilježi od Ibn Ishaka, a on od nekog učenog da je Heraklo rekao Dihjetu: “Teško tebi! Allaha mi, znam da je tvoj prijatelj vjerovjesnik s poslanicom i da je on taj kojeg iščekujemo i kojeg nalazimo najavljenog u našim knjigama, ali se bojim Romejaca da bi me ubili. Da nema toga, slijedio bih te. Idi arhiepiskopu i kaži mu o vašem prijatelju. On je ugledniji među Romejcima od mene i utjecajniji je.” Dihje mu je otišao i ispričao mu.

On je rekao: “Tvoj prijatelj je, Allaha mi, Poslanik kojeg mi prepoznajemo po njegovim osobinama i imenu.” Onda je ušao u svoju odaju, skinuo odjeću koju je imao i obukao bijelu. Zatim je izašao među ostale svećenike i izgovorio šehadet. Oni su skočili na njega i ubili ga. Buhari bilježi od Ibn Abbasa, r.a., da mu je Ebu Sufjan rekao: “Herakle je poslao po njega svitu konjanika dok su bili na trgovačkom putu u Šamu, u vrijeme kada je Poslanik, a.s., bio u mirovnom sporazumu s Ebu Sufjanom i kurejševićkim nevjernicima. S njim su se sastali u Ejli. Pozvao ih je u svoje društvo, a oko njega su bili Romejski uglednici, i pozvao je i prevodioca. Upitao ih je: ‘Ko je među vama najbliži rod ovom čovjeku koji tvrdi da je Vjerovjesnik?’ Ebu Sufjan je rekao: ‘Ja sam mu najbliži po krvi.’ Heraklo je rekao: ‘Primaknite mi ga, a njegove drugove ostavite da mu budu iza leđa.’ Onda je rekao prevodiocu: ‘Reci im da pitam o ovom čovjeku, pa ako mi nešto slaže, vi to recite.’ Allaha mi, kada se ne bih bojao da će o meni govoriti kao lašcu, slagao bih o njemu. Prvo što me je pitao o Poslaniku, a.s., bilo je: ‘Kakvo je njegovo porijeklo (loza) među vama?’ Ja sam rekao: ‘Izuzetnog je porijekla.’ Pitao je: ‘Da li je prije njega iko takvo nešto govorio među vama?’ Rekao sam da nije. Pitao je: ‘A da li je među njegovim precima bilo vladara?’ Rekao sam da nije. Pitao je: ‘Da li ga slijede uglednici ili slabi?’ Rekao sam da ga slijede slabi. Pitao je: ‘Da li se njihov broj povećava ili smanjuje?’ Rekao sam da se povećava. Pitao je: ‘Da li se iko od njih odmeće od njegove vjere zbog nezadovoljstva, nakon što vjeru prihvati?’ Rekao sam da ne odmeće. Pitao je: ‘Da li ste ga ikada uhvatili da laže, prije nego je počeo govoriti to što govori?’ Rekao sam da nismo. Pitao je: ‘Da li je varalica?’ Rekao sam: ‘Nije, a trenutno imamo spo-

17

razum s njim i ne znamo šta će učiniti.’ I nisam imao prilike da išta više progovorim čime bih mogao unijeti sumnju o njemu, osim ovoga. Dalje je pitao: ‘Da li ste se borili s njim?’ Rekao sam da jesmo. Pitao je: ‘Kakvi su bili sukobi s njim?’ Rekao sam: ‘Borba između nas je promjenjiva, nekada mi pobijedimo njega, a nekada on nas.’ Pitao je: ‘Šta vam preporučuje?’ Rekao sam: ‘Govori nam: ‘Robujte Allahu, Jedinom, i nemojte Mu išta pripisivati. Ostavite se onog što su govorili vaši preci. Naređuje nam namaz, iskrenost, čednost i održavanje rodbine.’’ On je rekao prevodiocu: ‘Reci mu: ‘Pitao sam te o njegovu porijeklu i tvrdiš da je izuzetnog porijekla. Takvi su svi poslanici, iz najuglednijih su kuća u svojim narodima. Pitao sam te da li je ikada prije njega neko pozivao onom čemu on poziva, pa si niječno odgovorio. Kažem: Da je iko prije njega tome pozivao, rekao bih da se čovjek povodi za izjavama drugih. Pitao sam te o tome da li je iko od njegovih predaka bio vladar, pa si rekao da nije. Da je iko od njegovih predaka bio vladar, rekao bih da čovjek hoće da povrati vlast svojih predaka. Pitao sam te da li ste iskusili neku laž od njega prije nego je počeo govoriti to što govori, pa ste rekli da niste, a poznato mi je da on ne bi bio iskren prema ljudima a lagao na Allaha. Pitao sam te da li ga slijede uglednici ili slabi, pa si rekao da ga slijede slabi, a slabi su uvijek bili sljedbenici poslanicima. Pitao sam te da li se njihov broj povećava ili smanjuje, pa si rekao da im se broj povećava. Tako je uvijek s vjerom sve dok se ne upotpuni. Pitao sam te da li iko od njih ostavlja vjeru zbog nezadovoljstva njome, nakon što je prihvati, pa si rekao da ne napušta. Tako je uvijek s vjerom sve dok ne obuzme srca. Pitao sam te da li je vjeroloman

(varalica), pa si mi rekao da nije. Takvi su svi poslanici. Pitao sam te čemu vas poziva, pa si rekao da vas poziva da robujete Allahu i da Mu ništa ne pripisujete, da vas odvraća od obožavanja kipova, da vas poziva da klanjate namaz te da vas poziva iskrenosti i čednosti. Ako je istina sve što si mi rekao, taj čovjek će posjedovati mjesto na kojem trenutno stojim. Znao sam da će se pojaviti, ali nisam mislio da će se pojaviti među vama. Da znam da ću stići do njega, potrudio bih se da stignem i prao bih mu noge.’’ Onda je naredio da mu se donese pismo od Poslanika, a.s., koje mu je došlo po Dihjetu Kelbiju, r.a., do upravitelja Busre. On ga je donio Heraklu i u njemu je pisalo: S imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Od Muhammeda, Allahova roba i poslanika, Heraklu, vladaru Romejaca. Neka je selam na onog ko slijedi Uputu. Pozivam te islamu i njegovim vrijednostima. Prihvati islam i bit ćeš spašen, Allah će ti dati duplu nagradu. Ako odbiješ, imat ćeš grijeh svih svojih podanika. Kitabije, hodite Riječi koja je jedinstvena i nama i vama – da ne obožavamo ništa osim Allaha, da Mu ništa ne pripisujemo i da niko od nas ne uzima nekoga za svog gospodara osim Allaha. Ako se okrenu, onda recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani.” Ebu Sufjan priča: “Kada je rekao što je rekao i kada je pročitao pismo, oko njega se podigla graja i uzvici nezadovoljstva, a mi smo izašli. Rekao sam svojim prijateljima kada smo izašli: ‘Pokaza se ispravnim što je navijestio Sin žrtvovanog da će ga se bojati kralj svijetlih ljudi.’ I bio sam siguran da će on pobijediti sve dok Allah nije u mene uveo islam.”

18

Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE

Vrijednosti
J
edna od počasti koje je Allah darovao ovom ummetu je i petak, dan džume namaza. Učinio ga je velikim praznikom. Odlike i vrijednosti petka i džume namaza uzdižu njihovu važnost i uvećavaju njihovu specifičnost. Jedna od tih vrijednosti je potiranje grijeha. Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Resulullah, a.s., rekao: “Ko lijepo uzme abdest pa ode na džumu namaz, te sluša i šuti (za vrijeme hutbe), oprošteno mu je ono što je između džume do sljedeće džume, uz dodatak od još tri dana. A onaj ko dotakne pijesak, taj je pogriješio.” (Muslim) En-Nevevi veli: “U ovom hadisu je spomenuto doticanje pijeska i drugo od vrsta besposlica za vrijeme hutbe. U tome je išaret da srce i organi trebaju biti okrenuti ka slušanju hutbe.”

džume namaza
se navodi: “Kada bude dan džume, meleki stanu na vrata džamije i pišu kako ko dolazi. A primjer onoga ko porani je primjer onoga ko pokloni devu, zatim onoga ko pokloni kravu, zatim ovna, potom kokoš, pa jaje. Pa kada imam izađe na minber, oni saviju svoje stranice i slušaju zikr.” U Ahmedovom rivajetu stoji: “Rečeno je Ebu Umami, r.a.: ‘Ebu Umama, je li onaj ko dođe nakon što se imam popne na minber ostaje bez džume?’ Reče: ‘Naprotiv. Međutim, nije od onih koji budu upisani na stranice.’ Znači da stranice u kojima se zapisuju oni koji dolaze na vrijeme na džumu namaz, prije hutbe, imaju posebno mjesto.”

Raniji dolazak
Stepeni sevapa se razlikuju i shodno dolasku na džumu namaz. Svako ko ranije dođe postigne i veću nagradu. U verziji hadisa koju bilježe Buharija i Muslim

Vrijeme kad se dova ne odbija
U petak postoji kratko vrijeme koje je najvrednije, vrijeme u kojem se odaziva. Ebu Berde ibn Ebi Musa, r.a., je ispričao da ga je Abdullah ibn Omer upitao: “Jesi li čuo od svog oca da nešto prenosi od Resulullaha, a.s., u vezi s vremenom u petak?” “Da”, rekao je, “čuo sam ga da kaže: ‘Čuo sam Resulullaha, a.s., kada je rekao: ‘To je vrijeme od kad imam sjedne na minber pa dok se ne završi namaz.’’” (Muslim) El-Munziri veli: “Ovo mišljenje zastupaju mnogi učenjaci. Drugi su kazali da je vrijeme u kojem se odaziva u petak nakon ikindije namaza, jer Enes, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: ‘Tražite vrijeme u kojem se u petak nada, nakon ikindije pa dok sunce ne zađe.’” (et-Tirmizi) Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je to vrijeme od zore do izlaska sunca i od ikindije do zalaska sunca. Hasan el-Basri i Ebu Alije su rekli: “To je vrijeme tačno u podne.” Od Aiše, r.a., se prenosi da je to vrijeme kad mujezin uči ikamet za džumu namaz.

19

Ibn Adžibe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

Sura el-Kāri‘a
Uzvišeni Hakk kaže: 1. Smak svijeta! 2. Šta je smak svijeta? 5. a planine kao šarena vuna iščupana

(Smak svijeta)
Radi se o raznobojnoj vuni koja razbacana lebdi po zraku. Oba slučaja (ono što je vezano za ljude i planine) su posljedica el-Kāri‘a nakon drugog puhanja u rog, kada ljudi budu skupljeni, kada Allah zemlju zamjeni drugom zemljom, mjenjajući njen izgled i pomičući planine s njihovih ležišta, na spomenuti zastrašujući način, da ih gledaju okupljeni ljudi. Mada će se planine zdrobiti i popucati pri prvom puhanju u rog, one će biti potpuno iščupane i sravnjene nakon drugog puhanja u rog. Kao šte se u 105. ajetu sure Ta-Ha kaže: “A pitaju te o planinama. Pa ti reci: ‘Zdrobit će ih Gospodar moj potpuno, a mjesta na kojima su bile ravnom ledinom ostaviti.”’ Potom kaže u 108. ajetu: “Toga dana će se oni glasniku odazvati.” I Njegove riječi: “Na Dan kada Zemlja bude zamijenjena drugom zemljom.” (Ibrahim, 48) Slijeđenje glasnika, to jest meleka Israfila i pojavljivanje ljudi pred uzvišenim Allahom će biti nakon drugog puhanja u rog, što veli Ebu Suūd. Kažem: potpuna zdrobljenost zemlje, s ostankom nekih njenih brda/ planina, je čudnovata, jer se u 14. ajetu sure el-Hakka, koji glasi “Pa se Zemlja i brda dignu i od jednog udara zdrobe”, jasno veli da će se planine zdrobiti i poravnati s zemljom prije proživljenja. Moguće riješenje je da će biti zdrobljene one planine koje budu na putu ljudi ka njihovom okupljalištu (mahšeru), a da će ostale planine, koje su sa strana, biti ostavljene kako bi njihovo pretvaranje u prah ljudi gledali s mahšera. Uzvišeni Allah najbolje zna o onome šta će uraditi, a gdje ćeš doći i to gledati. Nakon što je spomenuo ono što obuhvata sve ljude, Allah spominje ono što se tiče svakog pojedinačno, pa kaže: 6. Onaj u koga njegova dijela budu teška Ovo se odnosi na onog u koga djela budu teška dok slijedi istinu. Mevazin je množina od mevzun, a to je djelo koje ima težinu i značaj kod Allaha. Ili se radi o množini riječi mizan (što znači “vaga”). Ibn Abbas,

El-kar‘u je snažan udarac usljed kojeg nastaje žestok zvuk, a odnosi se na Kijametski dan koji će početi prvim puhanjem u rog, a završiti presudom među robovima. Nazvan je tako jer će zalupiti na srca i uši, raznim strahotama i užasima.
3. i šta ti znaš o Smaku svijeta? Ovo je dodatno pojačanje opisa jeze i strahote Kijametskog dana, objašnjenjem da je znanje o tome van opsega ljudskih poimanja. To jest – koliko ti znaš o tome šta je el-Kari‘a? Odakle ti to možeš znati? Potom objašnjava šta je zapravo el-Kāri‘a, pa kaže: 4. Toga dana će ljudi biti kao leptiri raštrkani Ovdje kao da se, nakon naglašavanja slučaja elKari‘a i poticaja alejhi’s-salatu ve’s-selama da o njoj sazna, veli: spomeni dan u kojem će ljudi biti kao leptiri raštrkani usljed velikog razilaženja, slabosti, poniženja, uplašenosti i hrlenja meleku-glasniku kao što leptiri hrle u vatru. El-Feraš su i sitni skakavci, što odgovara Njegovim riječima:“Kao skakavci rasuti” (el-Kamer, 7). Ebu Ubejde veli: “El-Feraš su bube osim komaraca i muha, a el-mebsus znači ‘raštrkani’.” Ez-Zudžadž veli: “El-Feraš su ono što vidiš kao sitne stjenice koje se bacaju uvatru.” A poznato je da se pod ovim izrazom podrazumijeva sve ono što hrli u vatru i navaljuje na svjetiljku. El-Kevaši veli: “Ljudi se porede, pri proživljenju, s leptirima, jer će biti u tim trenutcima izmješani, slabi, mnogobrojni, iz straha će toga dana jedni preko drugih gaziti, kao što se navodi u Njegovim riječima: “Kao skakavci rasuti” (el-Kamer, 7). A leptiri (feraš) su tako nazvani zbog njegove tankoće i lahkoće. Neki vele da se ovo poređenje odnosi na nevjernike, jer su oni ti koji će biti bačani u vatru kao što se raštrkani leptiri u vatru bacaju.

20

r.a., kaže: “Mizan ima jezičak i dva tasa na kojima će se mjeriti djela.” Neki vele: “Na mizanu će se stavljati registri djela u koje će ljudi gledati, kao izraz pravičnosti i nemogućnosti pravdanja.” Enes veli: “Ima melek kojemu će biti povjereno na Kijametskom danu da stoji kod mizana. Tako će svakom čovjeku vagati djela. Pa ako mu dobra djela pretegnu, melek će glasom kojeg će sva stvorenja čuti uzviknuti: ‘Usrećio se taj i taj, navodeći ime čovjeka, takvom srećom poslije koje nema za njega nikakve nesreće.’ A ako njegova djela budu lahka, povikat će: ‘Unesrećio se taj i taj nesrećom, poslije koje nema za njega nikakve sreće.’” Neki vele i da se pod mjerenjem i vaganjem misli na pošteno suđenje i pravednu odluku, poput Mudžahida, el-Ea‘meša i ed-Dahhaka. To je mišljenje i mnogih kasnijih komentatora. Oni vele: “Mizan ne može izvagati veličinu tjelesa, pa kako može izvagati veličinu djela?!“ Međutim, opće je poznato da se pod mizanom misli na stvarnu vagu. Pa se od Ibn Abbasa, r.a., prenosi da će čovjeku njegova dobra djela biti donešena u lijepom liku a loša djela u ružnom liku, pa će biti stavljana na vagu. Onome čija dobra djela pretegnu: 7. u ugodnu životu će živjeti To jeste, takav će biti zadovoljan i njeme će biti zadovoljno. 8. a onaj u koga njegova dijela budu lahka zbog toga što je slijedio neistinu, pa ne bude imao dobrih djela koja vrijede, ili mu loša djela pretegnu dobra 9. boravište će mu bezdan biti.

da će njeni stanovnici u nju padati sedamdeset godina. “Boravište” je izraženo riječju umm, što znači “majka”, jer će joj se njeni stanovnici vratiti kao što se djete vraća svojoj majci. Od Katade i drugih se prenosi: “Boravište njegove glave će biti hāvije, jer će biti bačen u nju naglavačke.” Prvo mišljenje se više slaže s Njegovim riječima: 10. A znaš li ti šta će to biti? Ovo je potvrda njenog postojanja nakon njene tajnovitosti, i ukaz na to da suština njene grubosti i strahote prelazi domašaj uobičajenih poimanja. Potom ju je opisao riječima: 11. vatra užarena! To je vatra koja je dosegla krajnji stepen užarenosti. Veli se da je opisana užarenom kao ukaz da dunjalučka vatra u odnosu na nju i nije užarena. Jer, dunjalučka vatra je sedamdeseti dio džehenemske vatre, kako se navodi u hadisu.

Išaret:
El-Kāria (što znači “snažni udarac”) su navale svjetala manifetacije Allahovog Bića, pri dolasku na stupanj fena-a, jer ona udaraju na srca čineći ih zaprepaštenim u svjetlu Allahove veličanstvenosti.
Potom kaže: “Toga dana će ljudi biti kao leptiri raštrkani”, kao trunčice koje lebde u zraku – ako ih tražiš, ništa nećeš naći, nego ćeš samo naći Allaha. Znači da se stvorenja, u arifovom pogledu, totalno smanje, pa u njegovom srcu prema njima nema nikakvog hejbeta niti straha. “A planine” – planine razuma, “kao šarena vuna iščupana” – to jest nema im opstanka pri pojavi manifestacije svjetla Bića. Jer, svjetlo razuma je slabo poput mjeseca kad se pojavi sunce. “Onaj u koga njegova dijela budu teška” – jer su sušta istina, a vaga ne preteže osim s istinom, i istina neće sresti laž a da je neće uništiti – “u ugodnu životu će živjeti” – jer ulazi u džennet spoznaja, a to je ugodni život. “A onaj u koga njegova dijela budu lahka” – jer slijedi strast – “boravište će mu bezdan biti” – vatra rastanka u kojoj će biti izobličen i iz koje neće izlaziti, vječno će gorjeti u sumnjama, iluzijama, lošim idejama, u vrelini planiranja i izabiranja.

Hāvije (što znači “bezdan”) je jedno od imena vatre. Nazvana je tako zbog svoje velike dubine. Prenosi se

Ve sallallahu ala sejjidina Muhammedin ve ālihi ve sahbihi ve sellem.

21

Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR

Zemzem voda
Poslanik, a.s., je rekao:

“Znak između nas i munafika je da se oni ne napijaju Zemzema.”
(el-Džamiu’s-Sagir, 22)

Komentar:
Ovaj hadis označava jedno od obilježja po kojem se razlikujemo mi, vjernici, i munafici koji vjeruju jezikom a ne vjeruju srcem. Munafik je, u osnovi, svaki onaj koji pokazuje suprotno onom što mu je u nutrini. Međutim, izraz se udomaćio za one koji pokazuju da su muslimani, a kriju svoje nevjerstvo. Znak i obilježje je to da oni ne mogu puno popiti vode iz Zemzem-vrela, u tolikoj mjeri da im se prošire rebra, jer to preziru, a poznato im je da je Zakonodavac, a.s., poticao da ga se što više pije. Podsticaj da ga se obilato pije je kako bi se pokorilo i pokazala odanost. U ljudskoj je prirodi da je sklona mjestima miljenika i voljenih. Zemzem je vrelo Odabranika, a.s., i njegovih ukućana, mjesto na kojem se spušta milost, odakle izbija bereket. Onaj ko je toga žedan i ko se time napaja, taj iskazuje ljubav i odanost voljenim. Iz tog razloga je obilato pijenje Zemzema pokazatelj koji razdvaja munafika od vjernika. Allah nagradio onog koji je rekao:

Ne hlepim za vodom osim da bih se sjetio vode koju je Miljenik često pio
Na prvi pogled će se zaključiti da je onaj ko ne pije Zemzema, a to može činiti, munafik, makar i imao iskreno vjerovanje u svom srcu. A nije tako. To se uzima kao podsticaj da ga se pije što više i pokuda da ga se zanemaruje. Znak postoji ali se ne reflektuje, pa ne znači nužno da nepostojanje znaka znači i nepostojanje onoga čemu on ukazuje. Harani kaže: “Graničnik je u osjećanju ili značenju. Nifak je vjerski pojam kojeg Arapi nisu znali u tom značenju. Tedalu’ je obilato pijenje do sitosti i zasićenosti. Zemzem je općepoznat zbog obilate vode, ili što se Hadžera nastanila uz njega kada je izbio kao izvor, ili zato što mu se Džibril obratio kada je izbio na površinu, ili zato što je pokriven zemljom kako ga se ne bi razvodnjavalo lijevo i desno, ili iz nekog drugog razloga. Ima mnoga imena i to je najčasnija voda na dunjaluku, dok je Kevser najčasnija voda na ahiretu. Bilježe ga Buhari u svom Tarihu te Ibn Madže i Hakim u Mustedreku od Ismaila ibn Zekerijjaa, a on od Osmana ibn Esveda, a on od Ibn Abbasa. Osman kaže: “Neki čovjek je došao Ibn Abbasu i on ga je pitao: ‘Odakle si došao?’ On reče: ‘Iz Mekke.’ On ga upita: ‘Jesi li pio Zemzema?’ Čovjek reče: ‘Jesam.’ Ibn Abbas je rekao: ‘Jesi li pio kako treba da ga se pije?’ Čovjek upita: ‘A kako to?’ On reče: ‘Kada hoćeš da piješ Zemzem, okreni se prema Kibli, spomeni Allaha, pij i pravi tri pauze, toliko da ti se rebra prošire. Kada završiš, zahvali se Allahu. Poslanik, a.s., rekao je...’ pa je naveo spomenute riječi.” Hakim kaže: “Ako je Osman čuo od Ibn Abbasa, onda ovaj hadis ispunjava uslove Dvojice (Buharije i Muslima).” Zehebi je rekao: “Allaha mi, nije ga sreo. Umro je stotinu pedesete a najstariji njegov učitelj je bio Ibn Džubejr.” Ibn Hadžer kaže: “Hadis je dobar. Taberani ga bilježi od Hibra (Ibn Abbasa) sa spomenutim tekstom.” Hejtemi kaže: “S dva lanca prenosilaca od kojih je jedan od pouzdanih prenosilaca.” Na kraju, neki od lanaca prenosilaca su s pouzdanim prenosiocima, ali u lancu postoji prekid.

22

Jacija i sabah
Poslanik, a.s., je rekao:

“Znak između nas i munafika je prisustvovanje jaciji i sabahu, oni to ne mogu.”
(el-Džamiu’s-Sagir, 26)

Komentar:
To jest praktičnih munafika. Nazivaju se ovako kako bi se što više zaprijetilo napuštanju džemata. Oni ne dolaze u džemat, ni na jaciju ni na sabah. Zatim to pojašnjava, pa kaže: “Oni ih ne mogu.” U značenju: Mi možemo obavljati ta dva namaza s predanošću i raspoložno. Ne osjećamo nikakav teret u tome da odemo u džamiju i klanjamo ih zajednički, u džematu, a njima je to teško i, ako ih obavljaju, ne obavljaju ih s lahkoćom. To pojašnjava i hadis koji bilježe Dvojica: “Najteži namazi munaficima su jacija i sabah.” To zbog toga što je jacija vrijeme odmora, a sabah je vrijeme uživanja u snu, ljeti, a zimi je vrijeme žestoke hladnoće. Oni koji su postojani u svojoj vjeri, njima su ova dva vremena najljepša za stjecanje stepeni kod Allaha jer su zadovoljni takvim nečim. Oni za takvo nešto očekuju veliku nagradu i zato im se svaka teškoća čini lahkom. Zamor je neznatan jer smatraju da zbog toga ima veliki uspjeh i trajna nagrada kao i oslobođenje od žestoke patnje. Pored toga, radost i užitak Poslaniku, a.s., bio je u namazu. Kome se nešto sviđa i što stvarno želi podnosit će i teškoće, čak će i uživati u njima i neće se obazirati ni na kakav umor. Ko voli nešto, on će voljeti i da naiđe na iskušenja na tom putu, čak će iskušenja smatrati nekim vidom zadovoljstva. Pogledaj sakupljača meda koji ne pridaje nikakvu pažnju tome što ga pčele ubadaju, jer mu je na pameti slast meda. Najamniku nije teško da se penje stepenicama, noseći težak teret, jer zna da će na kraju dana da uzme zasluženu naknadu. Zemljoradniku nije teško podnositi ni vrelinu ni hladnoću, u teškom poslu, čitave godine, jer zna da će uživati kada dođe vrijeme žetve i skupljanja ljetine. Tako je i s iskrenim vjernikom kada se sjeti dženneta, njegovih ljepota i uživanja u njemu. Tada mu sve postane lahko i prisustvovanje zajedničkom klanjanju ova dva namaza mu postane užitak te vodi o njima računa, za razliku od munafika. U hadisu koji bilježe Buharija i Muslim da je ovaj namaz najteži, ukazuje da su svi namazi teški munaficima. Uzvišeni kaže: “Što s predanošću namaze ne obavljaju” (et-Tevbe, 54), samo što su neki teži od drugih. Znaj da i munafik klanja, ali zbog toga što mu je to običaj a ne iz ubjeđenja da je to ibadet i zbog svojeg osjećaja spram namaza. Možda će ga klanjati i u kući, ali neće se pokazivati kao klanjač.

Opaska:
Jedan od arifa je rekao: “Prisustvovanje zajedničkom klanjanju sabaha olakšava teške dunjalučke poslove. Ikindija i jacija uzrokuju zuhd i iz nefsa oslobađaju prohtjeve, poboljšavaju ubjeđenje te popravljaju i naš odnos prema Allahu kada dijeli opskrbu svojim robovima. Oni dobijaju stvarnu opskrbu poslije sabaha, a duhovnu poslije ikindije i jacije. Bilježi ga Seid ibn Mensur u Sunenu, a također i Bejheki u Šu‘abu, od Ebu Muhammeda Seida ibn Musejjeba kao mursel. On je bio pročelnik tabi‘ina, koji se odlikovao svojim znanjem i pobožnošću. Mekhul je rekao: “Obišao sam mnoge gradove po svijetu, ali nisam naišao na učenijeg od njega.” O njegovim odlikama su pisane i knjige. Ovaj hadis je vjerodostojnog lanca prenosilaca.

23

Rifet Šahinović | AKAID – VJEROVANJE

Allahova
V
c. jerovanje u Allaha, dž.š., znači čvrsto ubjeđenje da je On Gospodar, Vladar i Stvoritelj svega, opisan svojstvima savršenstva i lišen svih nedostataka. Jedino On zaslužuje da Mu se robuje. Prema tome, ključ vjerovanja jednog muslimana je tevhid, jednoća Allaha, dž.š., u svim segmentima. Tevhid oslobađa čovjeka robovanja i potčinjenosti nekom drugom biću mimo Allaha, dž.š. Tevhid je izvor vjerničke snage, sigurnosti i nade. Klasični islamski učenjaci su podijelili tevhid u tri vrste: a. tevhidu’r-rububijjeh, b. tevhidu’l-uluhijjeh i tevhidu’l-esmai ve’s-sifati. Prva vrsta tevhida obuhvata naše čvrsto uvjerenje da je Allah, dž.š., Gospodar (Rabb) svega i da nema drugog gospodara mimo Njega. Ovim tevhidom potvrđujemo Allahovu, dž.š., jednoću kroz Njegova djela (On jedino daje nafaku, oživljava, usmrćuje, spušta kišu, upravlja i stvara sve i tako dalje.) Druga vrsta tevhida obuhvata naše čvrsto ubjeđenje da je Allah, dž.š., jedini istinski i neprikosnoveni Bog i da nema drugog boga mimo Njega; jedino je On dostojan našeg ibadeta. Ova vrsta tevhida sadržava preostale dvije. Ona je bila razlogom što su mnogi poslanici ušli u otvorene sukobe sa svojim narodima zbog pozivanja u tevhidu’l-uluhijjeh. Ovim tevhidom razlikuju se monoteisti (muvehhidun) od politeista. Naravno, za ljudski razum je prihvatljivija ovakva koncepcija Boga: “Zar će ta božanstva koja su oni sačinili od Zemlje išta da prožive! Da na nebesima i na Zemlji ima još bogova osim Allaha, poremetili bi se i nebesa i Zemlja!” (elEnbija, 21–22) Ponekad ljudi vjeruju u tevhidu’l-uluhijjeh, a riječima kvare tevhidu’r-rububijjeh. Zato su naši

lijepa imena
djedovi i nene bili vrlo oprezni – svoju nafaku, hranu, kišu i ostalo vezali su isključivo za svoga Rabba a ne za ljude. Nikada nisu upotrebljavali riječ “obožavati” ni za koga drugog mimo Allaha, dž.š. “Njemu pripadaju ključevi nebesa i Zemlje. Opskrbu u izobilju kome hoće daje i uskraćuje. On Znalac svega, svake stvari, je!” (eš-Šura, 12)

Tevhidu’l-esmai ve’s-sifat
Ovaj princip tevhida podrazumijeva da Allah, dž.š., ima najljepša Imena i najsavršenija Svojstva koja su nama poznata iz Njegovih riječi i riječi Poslanika, a.s. Vjernik mora biti čvrsto ubijeđen u ovaj tevhid, bez ikakvog nijekanja, bez pokušaja potpunog shvatanja i objašnjenja njihove suštine ili usporedbe sa svojstvima stvorenja. “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, i klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni.” (el-Ea‘raf 180) Ovaj ajet daje jasna upozorenja. Prvo, Allah, dž.š., kao naš Gospodar koji je jedino dostojan ubudijjeta, u Samom Sebi sadrži sve osobine savršenstva i predstavlja, prema tome, Konačnu Stvarnost. Njegova imena daju nam informacije kako bismo ograničenim mogućnostima razumjeli Njegovu prirodu (Zat i svojstva, odnosno atribute). Drugo, Njegova imena i svojstva ne možemo niti smijemo porediti i primjenjivati na druga bića ili stvari ili pokušavati “definirati” Njega antropomorfnim izrazima i odnosima. Ovo posljednje je rezultat ljudskog neshvatanja ograničenosti vlastitog znanja koje je tek kap iz mora Njegova znanja. Svojstva koja izražavaju Njegova imena su apsolutna i neuporediva, jer je On apsolutan. S toga, Njegova svojstva života, sluha, vida, moći, vlasti i drugog razlikuju se od onih što

24

posjeduju ljudska bića. Drugačija poimanja vode nas u iskrivljivanja Njegovih imena. Jedino je Allahovo znanje sveobuhvatno. Sva stvorenja ne posjeduju toliko znanja da bi dokučila Njegovo Znanje. “A ljudi znaju od Njegova znanja samo onoliko koliko On želi.”(el-Bekare, 255) Ljudi ne

mogu dostići ništa osim onoga što On hoće da dostignu. Budući da je Allah, dž.š., sebe opisao u Kur’anu, onda niko nije u stanju bolje Ga opisati. Dakle, mi Njega spoznajemo Njegovim sveobuhvatnim znanjem a ne razumom. Akaidski učenjaci su taj princip kratko i jasno objasnili: mašta Ga ne može dokučiti

niti razum pojmiti; ne sliči stvorenjima; živ je, ne umire, postojan je, ne spava (Tahavijeva poslanica, 8–10). Niko od Njegovih stvorenja ne zna kakav je On i kakvo je Njegovo Biće (Zat). Allah ne sliči nikome od Svojih stvorenja ni u Svom Zatu, ni u Svojim imenima i atributima, a niti u Svojim djelima. On je oduvijek

25

i zauvijek Jedan Jedini. “Oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti.” (Ta-Ha, 110) Vrhunac naše spoznaje je u nemoći da sveobuhvatno spoznamo suštinu Njegovih imena i atributa. Ebu Bekr je kazao: “Nemoć dosezanja spoznaje jeste spoznaja (el-’adžzu ’an derki’l-idrāki idrāk).” Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, a.s., kazao: “Allah ima devedeset i devet imena, jedno manje od stotinu. Ko ih bude izgovarao (i radio po njima) ući će u džennet. Allah je neparan i On voli nepar.”(Buharija i Muslim) Tirmizi navodi isti hadis, s tim da daje listu devedeset i devet imena. U jednom rivajetu se navodi “ko ih napamet nauči” (men hafizeha), dok u rivajetu Ibn Ebi Amra se kaže “ko ih savlada” (men ahsaha). Ulema se bavila pitanjem značenja riječi ahsaha u pomenutom hadisu. Jedni su smatrali da ova riječ označava “naučiti”, “razumjeti”, “vjerovati”. Drugi su kazali da ona aludira na primjenu njihova sadržaja u svakodnevnom životu. Imati svijest o Allahovim imenima znači ostvariti najširu spoznaju uzvišenog Allaha, naravno, u onim granicama u kojima je moguća ljudska spoznaja. Neki učenjaci su riječ ahsaha razumjeli u smislu Božija imena o kojima govore Kur’an i sunnet “istražiti”, “sakupiti”, “sabrati na jedno mjesto”, “naučiti napamet” i slično, što nije nimalo jednostavan zadatak. Ovaj hadis ne govori da je broj Allahovih lijepih imena zaokružen s brojem devedeset devet. Da postoje i druga imena o kojim nas Uzvišeni nije obavijestio, kazuje nam ovaj hadis: “Molim Te svakim Tvojim imenom kojim si Sebe nazvao ili koje si u Svojoj Knjizi objavio ili koje si nekog od Svojih stvorenja naučio ili koje si u Svom tajnom znanju za Sebe zadržao: Učini Kur’an proljećem moga srca, svjetlom mojih prsa, razrješiteljem moje tuge i otklanjateljem moje brige.” (Ahmed ibn Hanbel) Prvi dio hadisa ukazuje na činjenicu da imena nisu ograničena na spomenuti broj. Po većini uleme, Uzvišeni je zadržao neka imena za Sebe, kao što možemo vidjeti u slučaju kada je Poslanik, a.s., rekao da je Ramadan jedno od Allahovih imena. Ulema je različito tumačila smisao pomenutog broja devedeset devet u hadisu: onaj koji od neograničenog broja Allahovih imena bude znao devedeset devet imena ući će u džennet; zatim, da se taj broj može razumjeti i kao broj koji označava mnoštvo koje Arapi koriste kada ne mogu odrediti tačan broj nečega; druga grupa uleme prihvata da su Allahova imena objavom utvrđena (tevkif) i ograničenog su broja, broj atributa koji ističu neko Njegovo svojstvo je mnogo veći od Njegovih imena.

Allahovim imenima kao najljepšim (esmau’l-husna) mi jačamo vjeru, ističemo čistotu vjere, oslobađamo se robovanja bilo čemu drugom mimo Allaha. Gazali u svom djelu el-Maksad nakon komentara svakog imena stavlja podnaslov usvajanja imena u svakodnevnim prilikama. Po njemu, samo oni koji stječu osobine koja su korespondentna atributima i imenima su spoznali smisao Allahovih imena. Naravno, to nikako ne znači da Božija imena postaju ljudski atributi i imena. Gazali naširoko objašnjava razloge neprihvatljivosti teorija prijelaza (intikal), sjedinjenja (ittihad), utjelovljenja (hulul) ili, pak, sličnosti atributa i Biti Gospodara s ljudskim atributima i prirodom. On navodi primjer, kao kada neko kaže: Taj i taj je stekao znanje svoga profesora. Zapravo, student ne stječe znanje profesora, već stječe samo nešto slično njegovom znanju. Tako, primjera radi, nakon komentara Allahovog imena Opskrbitelj (er-Rezzak), Gazali o usvajanju navodi: “Krajnji udio roba u ovom atributu su dvije stvari. Prva je da spozna suštinu ovog atributa i da ga niko osim Allaha nije dostojan (da opskrbu očekuje samo od Njega). Drugo, da moli Njega da ga opskrbi znanjem koje donosi uputu, jezikom koji podučava, rukama koje dijele sadaku. Ruke ljudi su Božija riznica tako da je onaj čija je ruka učinjena riznicom tjelesne opskrbe a njegov jezik riznicom srčane opskrbe počašćen udjelom u ovom atributu. Tako Gazali svako ime komentira i daje uputstva za usvajanja istih.

Vrhovno Allahovo ime – Ismi e’azam
Sunije vjeruju da postoji vrhovno ili najviše Allahovo ime koje ima posebno svojstvo. Tako ko Allaha moli tim imenom dova će mu biti zasigurno uslišana. Po nekim hadisima, to ime trebamo tražiti u suri Ihlas, zatim u stotinu šezdeset trećem ajetu sure el-Bekare te početnim glasovima sure Ali Imran. Postoje i drugi hadisi. Po Raziju i nekim drugim mufessirima, ovo ime je sadržano u vlastitom Božijem imenu Allah koje ima jednu osobenost. Naime, ako se postupno izostave pojedini glasovi koji tvore ovo ime u arapskom pismu, ono što svaki put ostaje naprosto označava Boga. Ako izostavimo početno hemze, ostaje nam lillah (vidjeti Kur’an, 3:189). Ako izostavimo prvi lam, ostaje nam lehu (42:12). Ako izostavimo drugi lam, ostaje nam huve (112:1). Po Gazaliju, ovo Allahovo ime razumiju samo poslanici, evlije i odabrani ljudi.

26

Tajna
D
a je opskrba određena, istina je. Nekome je opskrba postavljena u kancelariji pa mu dođe a ne mora ništa da čini osim da sjedi, drži olovku i potpisuje svoje ime svakih pola sata na dokumente koji mu se prilažu, ispijajući kahvu ili pušeći cigaretu. Nekome je postavljena na vrhu brda te se mora popeti do nje, ili u dalekom gradu pa mora otići do njega. Neko se mora spuštati u dubinu zemlje, neko u dubine mora, a nekome je postavljena u džepove ljudi pa je uzima od njih i bude uhvaćen te mu se opskrba pretvori u zatvor. Svako jede svoj zalogaj, ali nekome zalogaj dolazi u srebrenoj posudi, nekome je natopljen krvlju ili nakvašen znojem, a nekome je umrljan blatom! Ne, ne reci šta je tajna kadera. Vlasnik ga nije nikome otkrio ali, dokle god je stvar nepoznata, pokušaj ti da jedeš svoj zalogaj iz “zlatne” posude. Trudi se i uloži napor. Ako do toga i ne dospiješ, dospio si do zadovoljstva, priznanja i prihvatanja mnogih mudrosti kadera, a to i jeste mudrost kadera. Smrtni čas je određen. Ne otklanja ga prisutstvo opreznosti niti smeta ako se opasnost razvuče. Ponekad zdrav mladić umre, a bolestan starac živi; umre onaj koji je zaštićen sa sedam zidova, a spasi se vojnik koji prolazi kroz vatru. Poznajem čovjeka, heroja Sirijske revolucije, koji se u smrt bacao pedeset puta a smrt mu uvijek izmicala i bježala od njega. Zatim se revolucija završila. Spavao je jedne prilike u postelji kada su se dvojica pijanica posvađala. Jedan od njih je ispalio metak iz pištolja i greškom pogodio glavu heroja koji je spavao i više nije ni ustao! Ibnu’l-Dževzi navodi da je jedan čovjek pao u nesvijest pa su svi pomislili da je mrtav te ga postavili na krevet. Doveli su i čovjeka koji će ga okupati (gasuliti). Kada je osjetio hladnoću vode, probudio se i ustao, a čovjek koji ga je gasulio prestrašio se te pao mrtav. I ne pitaj šta je tajna, ali se bori na Božijem putu i zalaži se za istinu. A ne boj se smrti u svojoj borbi i zalaganju, jer je smrtni čas određen. Živjeti možeš sto godina, ali provesti ih u

Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR

kadera
smrtnim mukama. Za dunjaluk radi kao da ćeš vječno živjeti, a za ahiret kao da ćeš sutra mrtav biti. Tako ćeš zagarantovati sebi i dunjaluk i ahiret. I ovo je jedna od mudrosti kadera. Vjera u kader je život, jer ti u svakoj tmini daje svjetlosne zrake i u svakoj teškoći otvara vrata nade. Da nade nema, bolesnik bi umro od privida prije nego li ga bolest usmrti, a vojnik u bici bio bi ubijen od straha prije nego li ga neprijatelj ubije. Da nade nema, ni života ne bi bilo. Da se stvari ostave mogućnostima razuma i zakonima materije, zrak se ne bi mogao udisati niti bi se voda, zbog bojazni da u njoj nema otrovnih bakterija, mogla piti. Ni automobili se, zbog mogućnosti da se sudare, ne bi vozili; niti bi se ulazilo u zgrade, zbog vjerovatnoće da se mogu srušiti. Za bogatstvo se ne bi bilo sigurno i smireno jer postoji mogućnost da će se krasti, a ni za kuće se ne bi bilo sigurno jer mogu izgorjeti. Vjera u kader je odmor, jačina i snaga. Ako ti je određeno da dijete izgubiš, zahvali Allahu jer postoje ljudi koji su izgubili i po dvoje djece. Ako izgubiš hiljadu dinara, pa postoje oni koji su izgubili dvije hiljade. Da li ste sada spoznali šta je mudrost određenja? Mudrost kadera je da se zalažemo, radimo, nastojimo i da se trudimo, ali da ne tugujemo ako ne uspijemo niti da gubimo nadu ako ne stignemo do onoga do čega smo htjeli stići. S kaderom trebamo biti poput onog koji prelazi put pretrpan automobilima. Ako se dosjeti samo udesa i opasnosti, neće se moći pomjeriti ni korak naprijed. Ili, ako bude ubijeđen i uobražen da može pomjeriti automobil ispred sebe i otkloniti nadolazeću opasnost, neće uspjeti. Ali ako obrati pažnju i prođe oprezno, onda je razuman i razborit. Ako se spasi, zahvali Allahu što mu je odredio spas; a ako ga zadesi loše, sjeti se da nije oštećen jer je to mudrost kadera.
S arapskog preveo: Elvedin Muminović

27

HILJADU I JEDNA KAP

Komadi ljute lubenice
Mevlana Dželaludin Rumi (preselio 672/1273) ovako piše u Mesneviji: Hazreti Lukman je bio veoma čist rob i danonoćno ustrajan u svome robovanju. Njegov vlasnik je uvidio njegovu ispravnost i oštroumnost, te ga je držao važnijim od vlastitog sina. Iako je Lukman bio sin roba, oslobodio je dušu od žudnje i strasti. Lukman je bio gospodin u liku roba. Kada je njegov vlasnik išao negdje, dao bi mu svoju odjeću a sam bi obukao njegovu, i rob bi hodao naprijed u toj odjeći. I uvijek je vani pratio svog roba da niko ne bi shvatio ovu situaciju. Kada bi bilo postavljeno jelo, vlasnik bi odmah dao zvati Lukmana, i prvo bi Lukman pružao ruku za hranu, a onda njegov vlasnik. Sviđalo mu se jesti Lukmanove ostatke. Ono što on ne bi jeo, prosipao je. Ako bi čak uzeo jesti što Lukman nije jeo, to se dešavalo bez apetita. On mu je uvijek predstavljao neku vrstu oslonca. Jednom su dobili na poklon lubenicu. Odmah je rekao: “Neka dođe moj sin Lukman!” Kada je došao, vlasnik je s puno milosti odrezao komad lubenice i dao je Lukmanu. On ga je pojeo kao šećer. Dao mu je još jedan komad, i njega je pojeo. Tako se nastavilo do sedamnaestog komada. Poslije je i sam uzeo komad, rekavši: “Da vidimo koliko je slatka ova lubenica.” Jer, kada je vidio kako je Lukman jede, odmah mu se javio apetit za njom. Prvi zalogaj mu je spržio usta. Usne i jezik mu izgorješe od ljutine. Na tren je zašutio, nije mogao govoriti. Onda se obratio Lukmanu: “Dušo, kako si izdržao ovaj otrov? Umjesto gorčine pokazao si blagost? Taj sabur je poput neprijatelja tvojoj duši, šta je to tako? Zašto nisi jednostavno rekao i izvinuvši se objasnio kakva je?” Lukman mu je odgovorio: “Ja sam se okoristio od tvoj imetak. Moja duša i tijelo se više stide. Sramota je reći ljuto i ružno nečemu što mi ti pružiš. Jasno je pravo tvog imetka u mom tijelu. Svaka moja kost nosi dobrotu tvog imetka. Ako ne mogu podnijeti jedan ljut zalogaj od tebe, neka se ova duša i tijelo odmah zagrnu zemljom. Zbog tvoje milostive ruke koja mi pruža komad lubenice, ne osjećam njenu ljutinu. Ljubav zaslađuje ljutinu, bakar pretvara u zlato. Brige nestaju s ljubavlju, problemi nalaze rješenja uz ljubav. Ta ljubav je posljedica jednog velikog znanja, neko u prolazu ne može steći takav mir.” Mesnevi-i Šerif, 2/319 vd. (prev. Amil Čelebioglu)
28

Hazreti Mevlana pripovijeda:

Prijateljstvo jednog medvjeda

Šejtanova podvala
Hazreti Mevlana priča: Pripovijedaju da je jednom Muavija u palači zaronio u san. Kada bi se vrata palače zaključala iznutra, nije bilo šanse da neko uđe. Iznenada ga neko probudi. Kada je Muavija otvorio oči, izgubio se pa reče: “Nema šanse da se može ući u palaču, koji je ovo drznik ušao?” Da bi pronašao uljeza, pretražio je svaki ćošak palače. Vidio je nekoga da se krije iza zastora. Kada Muavija reče: “Ko si ti? Kako se zoveš?”, osoba odgovori: “Među narodom, zovu me Iblis.” Muavija reče: “Reci istinu, zašto si me probudio?” Šejtan odgovori: “Vrijeme je namaza, moraš ići u mesdžid.” Muavija reče: “Ne, ti ne možeš imati ovakav razlog. Od tebe niko nije vidio dobra. Kada lopov uđe u kuću i uhvate ga na djelu, te on reaguje da čuva kuću, da li mu je moguće povjerovati? Zar lopov može željeti dobro?” Iblis odgovori: “Ja sam prije bio melek. Ibadet je bio uzvišenost za moju dušu. Bio sam blizak sa saputnicima, i prijatelj sa stanovnicima Arša. Kako osoba može zaboraviti svoje prvobitno stanje. Prva ljubav uvijek ostavi trag na duši. Otkloni sumnju iz svoje duše. Ja sam ispit za srce i čistoću. Lav i pas su zajedno sa mnom ispitivani. Istina i laž su na meni isprobani. Dobrima pokazujem put, moj posao je uvijek rezati suhe grane. Nemam moći unakaziti ljepotu. Moje stvaranje je ogledalo ljepoti i ružnoći.” Muavija mu reče: “Zašto si ti mene probudio? Ti si neprijatelj budnima! Ti si poput otrova, uspavljuješ. Znanje i pamet se razaraju od tvog vina podvala. Ne želim misk iz đubreta. Ne nadam se suhoj cigli izvađenoj iz rijeke. Ne vjerujem da je namjera buđenja, šejtanu mom neprijatelju, bila dobra.” Koliko god se šejtan vadio, nije uspio ubijediti Muaviju. Na to je šejtan rekao: “Pravedni vladaru! Onda slušaj dok nema podvale u mom govoru. Da si propustio namaz, tvoji bi uzdasi i jecaji pokajanja ispunili svijet. To pokajanje, taj krik, ta molba bi ti donijeli na stotine sevapa namaza i zikra. Ja sam te probudio u tom trenu da ne bi izvukao koristi od takvog uzdaha. Da ti taj uzdah ne bi postao čak i način približavanja i putovanja Gospodaru. Ja sam zavidnik, ovo je bilo iz potpune zavisti. Ja sam neprijatelj, i posao mi je podvala i neprijateljstvo.” Muavija mu reče: “Sada govoriš istinu. Sve što je od tebe i čega si dostojan je samo to.” Mesnevi-i Šerif, 2/559 vd. (prev. Amil Čelebioglu)

Jednog medvjeda je uznemiravalo neko čudovište. Neki heroj je otišao da ga spasi. Zbog te dobrote, medvjed je odlučio da zbog toga bude uz heroja poput psa od Ashabi Kehfa. Kada se taj heroj musliman jednom razbolio i pao na postelju, medvjed ga je pazio i čekao njegov oporavak. Jedan čovjek koji je tuda prolazio upita: “Kakvo je to stanje? Brate odakle tolika blagonaklonost medvjedu?” Heroj mu ispriča priču o čudovištu pa čovjek mu reče: “Ne veži dušu za medvjeda. Prijateljstvo budale je neprijateljstvo. Medvjed je štetan i opasan.” Heroj mu odgovori: “Vallahi ti mi zavidiš. Pazi se njegove ljubavi, ne njega.” Tada čovjek reče: “Prijateljstvo budale je loša stvar. Ova moja zavist je bolja od njihovog prijateljstva. Ostavi medvjeda i kreni sa mnom, ne napuštaj svoju vrstu, ne može ti medvjed biti prijatelj”, heroj mu odgovori: “Bježi zavidniče, gledaj svoga posla!” Ni ovoliko savjeta nije ušlo u herojeve uši. Savjet ne može uticati na loše ubjeđenje. Umjesto njemu, pružio je ruku medvjedu. Čovjek reče: “Idem, ali ti trenutno nisi pri pameti.” Heroj na to odgovori: “Hajde idi, ništa ne brini za mene!” Čovjek je još dodao: “Ja ti nisam neprijatelj. Da si me poslušao, učinio bi samo sebi dobro.” A heroj mu odvrati: “Hajde bježi, spava mi se!” Čovjek još jednom pokuša: “Ne sumnjaj u savjet prijatelja. Spavaj pored nekoga pametnog, neka te takav čuva u snu.” Heroj se zbog čovjekovog navaljivanja unervozio i posumnjao, pa reče: “Izgleda me ovaj želi ubiti ili je neki zlobni prosjak. Ili mi je možda postavio neku zamku. Čim mi ovako nešto nudi. Želi me prepasti i udaljiti od mog prijatelja.” Heroj koji je mislio loše, nije se fino ponio prema dobronamjernom čovjeku. Zbog pogrešnog mišljenja, gajio je dobro mišljenje o medvjedu, kao da su od iste vrste. Musliman pogleda budalu i, uzdahnuvši la havle, nastavi svoj put. On zaspa. Medvjed ga je čuvao i stalno mu bdio nad glavom zbog muha koje su ga uznemiravale u snu. Ali je primijetio da koliko god tjera muhe, one opet dolaze. Medvjed se uznemirio zbog muha. Otišao je i uzeo jedan veliki kamen sa stijene. Kada je ugledao kako su se muhe opet spustile na njegovo lice, zamahnuo je tim velikim kamenom prema njegovom licu da otjera muhe. Eto, on se riješio muha! Ogromni kamen mu je smrskao lice. Tako se raširila poslovica u narodu: “Ljubav budale, je poput ljubavi medvjeda; mržnja mu je ljubav, i ljubav mu je mržnja.” Mesnevi-i Šerif, 2/417 vd. (prev. Amil Čelebioglu)

29

Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU

Stupanj iskrenosti
(Ovo pismo je napisano šejhu Muhammedu el-Četriju, a govori o postizanju iskrenosti (ihlas), koja je treći dio od tri dijela svijetlog šerijata, i o tome da su tarikat i hakikat u službi šerijata u upotpunjavanju ovog trećeg dijela)
Hvalimo Ga i donosimo salat i selam na Njegovog Vjerovjesnika. Poštovani, nakon prelaska stanica putovanja (suluka) i stupnjeva privlačenja (džezbe), postalo mi je jasno da je cilj duhovnog putovanja (sejri suluka) postizanje stupnja iskrenosti, a za njega je prethodno vezano postizanje poništenja vanjskih i nutarnjih božanstava i idola. Ova iskrenost (ihlas) je dio šerijata koji ima tri glavna dijela: znanje (ilm), djelo (amel) i iskrenost (ihlas). Tarikat i hakikat su u službi šerijata u upotpunjenju onog dijela šerijata koji se odnosi na iskrenost. Iako je ovo istina, ne mogu je svi razumjeti. Većina je uljuljkana snovima i nadanjima, zadovoljavajući se tek orasima i bademima, pa kako da dostignu punine šerijata?! Mogu li takvi dostići suštinu tarikata i hakikata?! Misleći da je šerijat ljuska, a hakikat jezgro, oni ne mogu shvatiti šta je suština djelovanja (muamele), nego su obmanjeni sufijskim ekstatičnim izjavama, kojekakvim halovima i niskim stupnjevima. Uzvišeni Allah da ih uputi na pravi put! Neka je selam i na nas i na sve Allahove dobre robove. (Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 40. pismo)

Opasnost druženja s inovatorom
(Ovo pismo je napisano sejjidu šejhu Feridu el-Buhariju, a govori o obavezi napuštanja druženja s inovatorom, i o tome da je druženje s inovatorima štetnije od druženja s nevjernicima)
Uzvišeni Allah neka uveća Vaše nagrade, podigne Vaš ugled, olakša Vaše djelovanje i učini Vaša prsa prostranim hurmetom prvaka čovječanstva (sejjidu’l-bešer) koji je čist od iskrivljenog pogleda, na njega i na njegovu porodicu neka su najpotpuniji salavati i najobilniji selami.

30

Navodi se da onaj ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Allahu. Odatle potječe obaveza zahvalnosti ljudima na njihovim dobročinstvima. Vi ste bili uzrok obuhvatnosti našeg hadreti šejha, pa smo tražili Hakka uzvišenog Vašim bereketom u toj obuhvatnosti i postigli mnogo iz tog mubarek nadanja. Bili ste, po drugi put, sredstvom okupljanja duhovnih putnika i poticajem uspostavljanja sistema u vezi s usamljenim učenicima. Otuda naša želja da Vas uzvišeni Allah nagradi najboljom nagradom. Stih: Da na svakom mjestu gdje izrasta dlaka imam jezik koji zahvaljuje, opet bih bio nedovoljan. Nadamo se, od uzvišenog Allaha, da će Vas čuvati od onoga što Vama ne dolikuje, i na dunjaluku i na ahiretu, hurmetom vašeg djeda, prvaka svih poslanika, na njega i na njegovu porodicu neka su najpotpuniji salavati i teslimati. Ovaj fekir je udaljen od Vašeg sohbeta, i ne znam koja vrsta ljudi je u Vašem časnom društvu, ko Vam je prisni prijatelj i sabesjednik u Vašem cijenjenom skupu. Budite ubijeđeni da je štetnost druženja s inovatorom veća od štetnosti druženja s nevjernicima. Najpoganiji i najprezreniji od svih inovatora su oni koji preziru drugove Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, (ashab). A uzvišeni Allah u časnom Kur’anu ovu grupu naziva nevjernicima, kada kaže: “(...) da bi On s vjernicima rasrdio nevjernike (...)” (el-Feth, 29) Dostavljači Kur’ana i šerijata su upravo ashabi. Pa ako je sumnjati u ashabe, onda se sumnja i u Kur’an i šerijat. Kur’an je sabrao Osman ibn Affan, r.a. Pa, ako je sumnja na Osmana, onda je sumnja i u Kur’an, da nas uzvišeni Allah sačuva od ubjeđenja otpadnika. Razilaženje koje se dogodilo među ashabima, r.a., kao i rasprava i borba, nije potjecalo iz nefsanskih strasti, jer su njihovi nefsovi očišćeni u društvu najboljeg čovjeka (Muhammeda, a.s.) i oslobođeni onog nefsa koji naređuje zlo (emmare). Vjerujemo da je istina bila na strani Alije, kerremellahu vedžhehu, a greška na strani onih koji su mu se suprotstavili. Međutim, ta greška je u domenu promišljanja (idžtihad). Ona ne zadire u područje pokvarenosti (fiska). Kada su u pitanju ovakve greške, nema, čak, mjesta ni za prijekor. Onaj ko pogriješi u idžtihadu ima jedan sevap. Jezid, koji je udaljen od sreće, nije od ashaba, pa nema mjesta govoru o tome da je neko od ashaba udaljen od sreće. Ono što je on uradio (to jest Jezid), nisu uradili ni nevjernici-stranci. Neki učenjaci ehli-sunneta su se sustegli od proklinjanja Jezida, ne zato što su njime ili njegovim postupkom zadovoljni, nego zbog mogućnosti njegovog pokajanja. U časnom društvu bi trebalo svaki dan pročitati nešto iz knjiga kutbu’z-zemana, kako bi se vidjele njegove pohvale Vjerovjesnikovih ashaba, alejhi ve alejhimu’s-salatu ve’s-selam, i s kakvom uljudnošću ih je spomenuo. Na taj način protivnici će biti pobijeđeni i poniženi. Ova nepravedna i tlačiteljska grupacija je u ovim danima mnogo pretjerala i u nepravdi prevršila svaku mjeru. Raširili su se na sve strane, pa smo napisali ove riječi objašnjenja njihovog nereda, bojeći se da bi ta grupacija možda mogla dotaknuti Vaše časno društvo, a sve s ciljem da ih Vaš cijenjeni skup ne uzime u obzir. Uzvišeni Allah neka Vas učvrsti na stazi kojom je On zadovoljan! (Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 54. pismo)

31

GOVOR STANJA

Hadis
Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Zaista u džennetu postoje (prelijepe) sobe čija se unutrašnjost vidi kada se gledaju s vana, a kad se gleda iz unutrašnjosti, vidi se njihova vanjština.” Jedan ashab upita: “Za koga su te sobe, Allahov Poslaniče?” Muhammed, s.a.v.s., odgovori: “Za one koji samo lijepo govore, koji gladne hrane i koji pokorni na namazu stoje dok drugi ljudi spavaju.” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3090)

Pogubite me prvog
Ebu Abbas ibn Ata’, rahmetullahi alejhi, je rekao: “Doveo je halifin dužnosnik grupu sufija pred halifu i rekao: “Zaista su ovo otpadnici od vjere (zindici), jer odbijaju šerijat.” Bili su to Ebu’l-Husejn es-Sevri i nekolicina drugih zahida. Bi naređeno da im se glave odsjeku. Kada je trebalo da dođe do izvršenja kazne, Ebu’l-Husejn istrča ispred grupe, nudeći svoju glavu da bude prva pogubljena. Kada su dželati (egzekutori) vidjeli ovu gestu Ebu’l-Husejna, s čuđenjem su ga upitali: “Zar žuriš u smrt prije svojih prijatelja?” On odgovori: “Želim da mene prvog pogubite pa da time svoje prijatelje ostavim da žive još malo.” Dželati i svi prisutni su se jako začudili te obavijestiše halifu o tome. Halifa naredi da se svi pošalju vrhovnom kadiji Ismail ibn Ishaku da ih ispita. Ebu’l-Husejn je došao pred vrhovnog kadiju, a ovaj ga poče ispitivati o šerijatskim propisima, o čistoći (taharet), namazu i ostalom, a Ebu’l-Husejn es-Sevri mu je na svako pitanje detaljno odgovorio, a zatim je rekao: “Znaj da Allah, dž.š., ima Svoje bliske robove koji s Allahom jedu, s Allahom svoju odjeću nose, s Allahom slušaju, s Njim ubiru plodove i s Njim žele.” Kada je kadija čuo ovaj govor, jako je zaplakao, a zatim je ušao kod halife i rekao mu: “Ako su ovi ljudi otpadnici (zindici), onda na Zemlji nema monoteista (muvehhidun).” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3487)

Allah se nasmijao
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je došao neki čovjek Allahovom Poslaniku, a.s., i rekao mu: “Božiji Poslaniče, pogodila me velika glad.” Nakon što kod svojih žena nije našao ništa da mu dadne, Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Ima li iko, da mu se Allah smiluje, ko bi ugostio ovog čovjeka večeras?” Ustade jedan Ensarija i reče: “Ja ću, Allahov Poslaniče!” Zatim ode svojoj kući i reče ženi: “Ovo je gost Allahovog Poslanika, a.s., pa gledaj da mu ništa ne fali.” Žena mu odgovori: “Tako mi Allaha, ništa nemamo osim nekoliko zalogaja hrane za djecu.” On joj reče: “Kad djeca htjednu da večeraju, ti ih uspavaj, a zatim dođi i ugasi svjetlo. Hranu ćemo dati musafiru, a mi ćemo se pretvarati da jedemo.” Ona tako i uradi. Sutradan, kada čovjek dođe Allahovom Poslaniku, on, a.s., mu reče: “Allah se začudio i nasmijao onom čovjeku i njegovoj ženi i objavio je: ‘I više vole drugima nego sebi, iako im je i samima potrebno.’” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3478)

Čistite svoj imetak
Ibn Džundub od svog oca prenosi hadis: “Čistite svoj imetak zekatom, liječite svoje bolesne dijeleći sadaku, a belaje od sebe odbijajte dovom.” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3558)

Poslao mi Allahov Poslanik, a.s.
Od Omera, r.a., se prenosi da je rekao: “Poslao mi je Allahov Poslanik, a.s., nešto imetka, pa sam to odbio. Kada sam mu došao, upitao me: ‘Šta te navelo da vratiš ono što sam ti poslao?’ Odgovorio sam mu: ‘Allahov Poslaniče, zar mi nisi rekao da je vrijednost i dobro u tome da od ljudi ništa ne uzimam?’ Na to mi reče Allahov Poslanik, a.s.,: ‘To se odnosi na traženje od ljudi, a ono što ti dođe od dobra bez tvoga traženja to je zaista Allahova opskrba kojom te Uzvišeni opskrbio.’” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3546)

32

Došao sam Poslaniče
Ebu Harb el-Hilali pripovijeda: “Jedan beduin je obavljao hadž pa, kad dođe do Poslanikove džamije u Medini, siđe sa svoje jahalilce te je sveza i zatim uđe u džamiju. Kada dođe do kabura Poslanika, a.s., stade licem okrenut njemu, a.s. Onda tada reče: Es-selamu alejke ja Resulullah. Zatim poselami i Ebu Bekra, r.a., i Omera, r.a. Onda se opet okrenu Allahovom Poslaniku, a.s., i reče: “Poslaniče, draži si mi i od oca i od majke! Došao sam ti natovaren grijesima i pogreškama tražeći od tebe da se zauzmeš kod svoga Gospodara, jer On je rekao: ‘A kad bi oni, kada nepravdu počine, došli tebi (Muhammede) i Allaha za oprost zamolili i Poslanik oprosta za njih molio, zasigurno bi uvidjeli da će Allah pokajanje primiti i da je Samilostan.” I došao sam tebi, a draži si mi i od oca i od majke. Grijesima sam natovaren. Tražim od tebe da se zauzmeš kod svog Gospodara da mi grijehe oprosti i da mi budeš zagovornik.” Potom se okrenu skupini ljudi i u stihovima izreče: “O ti, koji si od svih ukopanih najvredniji! Najčasniji od svih. Od čije ljepote niču plodovi i sjemenke. Moja duša nek je otkup za kabur u kojem si ti. U tvom kaburu je smiraj, svaka vrednota i počast.” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 4178)

Šesterica prokletih
Abdullah ibn Ez-Zubejr, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

“Šestericu sam prokleo, a prokleo ih je i Allah, dž.š., i svaki vjerovjesnik – onoga koji ne vjeruje i poriče Allahovu odredbu, onog koji dodaje Allahovoj Knjizi, nepravednog i silnog vladara koji ponižava one koje je Allah uzdigao a uzvisuje one koje je Allah ponizio, onog koji dozvoljava Allahove zabrane, onoga koji dozvoljava krv moje porodice i onog koji ostavlja moj sunnet.”
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 4010)

Pitao sam Džibrila
Od Enesa, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “U

Više vole njima nego sebi
Rekao je Abdullah, sin Omerov, r.a: “Jednom ashabu Božijeg Poslanika, a.s., je poklonjena ovčija glavučica (da nahrani sebe i svoju porodicu).” Na to je on rekao: “Taj i taj čovjek i njegova porodica su preči da dobiju ovo.” Zatim posla tom čovjeku ovčiju glavučicu. Tako uradi i drugi sve dok ovčija glavučica ne obiđe sedam kuća, a zatim opet dođe do onoga prvog.” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3479)

noći Isra’a vidio sam na dženetskim vratima napisano: ‘Sadaka se nagrađuje deseterostruko, a davanje u zajam osamnaest puta.’ Pitao sam Džibrila kako to da je davanje u zajam vrednije od sadake, pa mi je odgovorio: ‘Zato što onaj koji prosi već ima nešto, dok onaj koji traži u zajam traži samo zbog potrebe koja ga je snašla.”
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3566)

Na vratima dženneta piše
Od Ebu Umame, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Bit će doveden čovjek pred dženetska vrata, pa kad podigne glavu, vidjet će na njima napisano: ‘Sadaka se nagrađuje deseterostruko, a jedno davanje u zajam (posudba) se nagrađuje osamnaest puta.’ To je zato što će ti onaj koji od tebe treba zajam doći samo s potrebom, a sadaka nekad ode i onom ko je imućan.” (el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 3565)

33

Emina Ćeman | OSOBINE VJERNIKA I VJERNICA

Skrušeni i skrušene
“Zbilja, muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i skrušenim muškarcima i skrušenim ženama, i djeliteljima zekata i djeliteljicama zekata, i postačima i postačicama, i muškarcima koji čuvaju stidna mjesta svoja i ženama koje čuvaju stidna mjesta svoja, i muškarcima koji mnogo spominju Allaha, i ženama koje mnogo spominju Allaha – Allah je njima pripremio oprost i nagradu golemu!” (el-Ahzab, 35)

Š

esto svojstvo čijim je posjednicima Gospodar, dž.š., pripremio oprost i veliku nagradu je hušū‘, a njegovi nositelji su hāši‘īn. Ovo svojstvo se u našem jeziku najčešće prevodi terminima skrušenost, poslušnost, potčinjenost. No, šta je hušū‘ terminološki, možemo naći u ispisima naših alima. Evo jedan primjer iz tefsira šejha Hakkija. Sufjan es-Sevri je rekao: “Pitao sam E’meša o hušūu, pa me je upitao: ‘Ti bi htio da budeš imam ljudima, a ne znaš šta je hušū‘?’ Isto sam pitao i Ibrahima En-Nah‘ijjia, pa mi je odgovorio: ‘Ti bi htio da budeš imam ljudima a ne znaš šta je hušū‘? Hušū‘ nije da jedeš skromno, niti da se tako oblačiš, niti da poginješ glavu! Hušū‘ je da ti plemenitost i poniznost na putu istine budu jednaki, i da si poslušan Allahu, dž.š., u svakom farzu koji ti je naređen.’”

Najveći kradljivac
Namaz je najveći i najvažniji ibadet. U njemu vjernici pronalaze radost, ašici slast imana, a tijelo u njemu vidi zadovoljstvo. Pa, iako skrušenost obuzima čitavo biće skrušenoga, te sve domene njegovog života, najčešće se o njemu govori u kontekstu obavljanja namaza.

Allahov miljenik reče jedne prilike: “Najveći kradljivac je onaj koji krade od namaza.” Ashabi upitaše: “Kako neko može krasti od namaza?”, a Poslanik im odgovori: “Od namaza krade onaj koji ne upotpunjuje ruku‘e i sedžde.” Poznato je fikhsko pravilo ta‘dilu’l-erkana koje se, u kratkim crtama, sastoji od smjernica kako obaviti skrušen namaz – tako što će se nakon svakog obavljenog rukna klanjač smiriti onoliko koliko je dovoljno da se odjeća na njemu smiri prije nego što pređe na obavljanje narednog rukna. Kada su Halefa ibn Ejjuba pitali zar mu se ne dogodi da nekad u namazu rukom otjera muhu koja ga uznemirava, odgovorio im je: “Čuo sam da je rob miran pred bičem sultana? Ja se u namazu nalazim u rukama moga Gospodara, pa zar da se pomjerim radi muhe?!” Ali ibn Fudajl pripovijeda: “Došao sam da obavim tavaf oko Kabe, pa sam vidio Sufjana es-Sevrija na sedždi. Otavafio sam jedan krug i vidio sam ga da je još na sedždi. Obavio sam još jedan tavaf i kada sam došao do njega – on je još bio na sedždi.” Konkretan ajet koji dovodi u vezu namaz i skrušenost se nalazi u suri el-Bekare, kada Uzvišeni kaže: “Pomozite sebi strpljenjem i namazom, a to je, zaista,

34

teško, osim poslušnima.” Imam Razi komentarišući ovaj ajet kaže: “Ako je skrušenima lahko obavljati namaz a onim drugima ne, iz toga bi se dalo zaključiti da bi oni koji nisu skrušeni trebali dobiti veću nagradu, a skrušeni manji sevap jer im je lakše. Međutim, to nije dobar zaključak. Mi kažemo da skrušeni u namazu koristi svoje tijelo i srce, svoj sluh i vid. To slijedi i duboko promišljanje, zikr i umiljavanje Allahu. Kada se u učenju spomene kazna, srce skrušenoga se rastuži; a kada se spomene nagrada, ono se obraduje. Pa skrušeni koji ovako postupa ima više posla oko svog namaza, nego onaj ko ga ne obavlja na ovaj način.” Šejh Hakki dodaje: “Skrušenima nije teško obavljati namaz jer su oni udubljeni i zaokupljeni u dozivanju njihovog Gospodara pa i ne osjećaju nevolje oko sebe niti umor, kao što je i Poslanik rekao: ‘Moja radost je u namazu.’”

ajet: ‘Pa zar nije vrijeme da srca onih koji vjeruju budu skrušena na spomen Allaha i istine koja se objavljuje?’” Ibn Mes’ud, r.a., kaže: “Nisu prošle ni četiri godine od našeg primanja islama, a objavljen nam je ovaj ajet!” A mnogo više godina je prošlo otkako su naša srca posvjedočila šehadet.

Skrušenost brda
“Da Mi ovaj Kur’an brdu nekom objavimo, ti bi vidio kako je ono skrušenošću (hāši‘an) ispunjeno i kako bi se pred strahom od Allaha raspalo!” (el-Hašr, 21) Imam Kušejri kaže: “Brdo bi se raspalo od strahopoštovanja pred Allahom, kada bi imalo razum i mogućnost shvatanja ideja i tajni. U ovome je i ukaz na veličinu Muhammedovog, a.s., ummeta jer je on ponio ono što ni brda ne bi mogla.” El-Bakli o istom ajetu kaže: “Ne gubite se u onome što filozofi govore da brdo nema um, jer postoje različiti ruhovi i umovi za koje ne zna niko osim Allaha, jer On kaže: “Mi smo Davudu Našu milost ukazali – ‘O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!’, pa zar bi im se obraćao kad Ga ne bi mogli razumjeti?”

Skrušenost tijela i srca
Iako se traži i vidljiva skrušenost u obavljanju namaza, istinsko mjesto skrušenosti jeste srce. Kada je hazreti Omer vidio nekoga kako klanja, rekao je: “Da mu je skrušeno srce, bilo bi i tijelo.” Drugom prilikom se obratio mladiću koji je pognuo svoju glavu, rekavši mu: “O ti! Podigni glavu! Tvoja skrušenost nije ništa veća od onoga što ti je u srcu!” Sehl ibn Abdillah je rekao: “Nema skrušenosti onaj kome svaka dlaka na tijelu nije skrušena, kao što se kaže i u ajetu: ‘Allah objavljuje Govor najljepši, Knjigu naličnu po smislu, poruku ponavljanu. Od nje se koža ježi u onih koji se svoga Gospodara boje!’” Na nekoliko mjesta naši velikani nas upozoravaju da se čuvamo licemjerne skrušenosti, a to je ona skrušenost tijela koju ne prati skrušenost srca. Srce je centralni organ duhovne anatomije. Otkucaji koje ono šalje manifestuju se na svim ostalim organima. Možda je, u našem kontekstu, začuđujuće spominjati skrušenost kakvu su ashabi imali, no evo jedne predaje koja će nas podsjetiti koliko je ustvari naša skrušenost manja od one koju traži Gospodar. Naime, u tefsiru imama Kušejrija na šesnaesti ajet sure el-Hadid spominje se sljedeća predaja: “Prenosi se da je jedne prilike ashabima bilo malo dosadno, pa su zamolili Poslanika: ‘Bi li nam nešto govorio?’ Na to je objavljen ajet: ‘Allah objavljuje najljepši govor!’ Nakon nekog vremena upitali su ga: ‘Bi li nam ispričao kakvo kazivanje iz povijesti?’ Pa je objavljen ajet: ‘Mi ćemo ti ispričati povijest njihovu!’ Kada su treći put Poslanika zamolili: ‘Bi li nam govorio neke opomene i savjete?’, objavljen

Skrušenost, poniznost
Kao što rekosmo na početku, hūšu‘ muškarca i žene koji ga posjeduju obuhvata sve dijelove njihova života, prema Stvoritelju u ibadetima i prema bližnjima u svakodnevnom ophođenju. Veliki broj prevodilaca, među kojima je i rahmetli Korkut, hūšu‘ se prevodi kao poniznost. Lahko je razumjeti poniznost u odnosu na Boga, dž.š., ali možda će se nečije uho naježiti kada čuje poniznost prema roditeljima, poniznost prema supružniku, poniznost prema učitelju i slično. Poniznost nije ponižavanje! Poniznost je lijep edeb i uzvraćanje lijepim onima koji su nama dali najljepše od sebe – roditeljima, supružnicima, učiteljima – ne tražeći za to nikakve specijalne protuusluge. Poniznost je suprotno od oholosti i najbolji lijek za nju. Prvi koji se uzoholio je bio Iblis, pa iako se zarekao da će na stranputicu navoditi svakog sina i svaku kćerku Ademovu, a.s., nije uspio ni najmanje nauditi najponiznijem biću – Muhammedu, a.s. Poniznost i oholost se isključuju kao što se isključuje dan i noć, pa ne može u jednom prostoru istovremeno biti i dan i noć, niti može u jednom srcu biti i oholosti i skrušenosti.

35

Almedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI

Džennet je pod

majčinim
nogama
Prema tome, na njihovu ljubav trebamo uzvratiti duplo, čak trostruko više davanjem iste. S ljubavlju trebamo izvršavati sve što od nas zatraže, obraćati im se riječima punim nježnosti, nikada ne govoriti grube riječi čime bismo izazvali njihove suze, ili da nas, ne daj Bože, proklinju zbog toga. No, nažalost, istina je takva da danas u svijetu sve je manje ljubavi koju pružamo svojim roditeljima, sve manje imamo vremena za njih, čak je postalo moderno poslati ih u staračke domove i time im uskratiti njihovo osnovno pravo. Lijepo se odnositi prema majci i ocu obligatna je dužnost, a suprotno od toga je haram. Poslije širka Allahu uzvišenom, najveći grijeh je bespravno uznemiravati i vrijeđati svoje roditelje. O važnosti dobročinstva spram njih govori i hadis koji to djelo stavlja u ravan s namazom i džihadom. Abdullah ibn Mesud, r.a., prenosi da je pitao Vjerovjesnika, a.s.: “Koja djela su najdraža Allahu uzvišenom?”, na što mu je on odgovorio: “Namaz u njegovo vrijeme.” Na njegov upit: “A nakon toga?”, odgovorio je: “Dobročinstvo roditeljima.” Na treće pitanje: “A koje onda?”, Vjerovjesnik, a.s., je odgovorio: “Džihad na Allahovom putu.” Dobročinstvo treba ukazivati prema oba roditelja, a posebno potcrtava odnos prema majci zbog njene žrtve i materinske uloge: “Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi.” Uz to postoji u narodu poznata šala o Nasrudin-hodži u kojoj se navodi da se njegovo dijete navečer rasplakalo. Hodžina žena ga čitavo vrijeme ljuljuškala i uspavljivala. Kada ju je pred zoru gotovo san savladao, zamoli hodžu de se i on malo žrtvuje za svoje dijete, rekavši mu: “Deder, hodža, i ti malo ljuš-

“G

ospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu robujete i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene kad sam bio dijete, njegovali!’” Iz navedenog ajeta vidimo koliko visoku poziciju zauzima dobročinstvo i lijep postupak prema roditeljima. Uzvišeni Allah naređuje nam pokornost svojim roditeljima odmah iza pokornosti Njemu, jer je On naš Stvoritelj i stvarni uzrok našeg postojanja, a biološki uzrok našeg postojanja su naši roditelji. Oni su ti koji se mnogo žrtvuju za nas, bore se i štite nas od malih nogu, pa čak i sada kada smo odrasli ljudi. Njihova briga nikad ne prestaje. U proteklom ratu mnogi su očevi i majke davali svoje živote kako bi zaštitili svoje dijete. A i danas, desi se da odemo negdje, pa se zasjedimo, zaboravljajući na vrijeme u lijepom društvu, u muhabbetu, kad odjednom zazvoni telefon. Neko nije zaboravio na nas, a ko drugi nego majka: “Halo sine, gdje si? Je li sve u redu? Kad ćeš kući?” Na prvi pogled, tek obična pitanja, ali dobro znamo da u pozadini prethodi muka nakanjivanja prilaska telefonu, napravivši putanju od prozora do prozora virkajući i pogledajući nas da se uvjeri jesmo li stigli živi i zdravi, pa tek onda na počinak da pođe. Kada bi samo to bila njihova briga za nas, dovoljno je da znamo da im se nikad ne možemo odužiti. Koliko su se oni zapravo žrtvovali i borili za nas, shvatit ćemo tek dok budemo odgajali svoju djecu.

36

kaj, dijete je pola tvoje k’o i moje.” A hodža joj mirno odgovara: “Samo ti, ženo, ljuškaj svoju polovicu, moja polovica nek’ i dalje plače!”

Tvoja majka
Znajući ovaj veliki trud i žrtvu majke koje ona daje u odgajanju svoga djeteta, Poslanik islama je s krajnjim respektom govorio o ovoj obavezi, a posebno prema majci. Ebu Hurejre prenosi hadis kada je Vjerovjesniku, a.s., došao neki čovjek i upitao ga: “Allahov Poslaniče, ko je najpreči za moje druženje s njim i moje lijepo ponašanje prema njemu?” Vjerovjesnik, a.s., odgovori: “Tvoja majka!” Čovjek upita: “A ko nakon nje?” Odgovorio je: “Tvoja majka!” Čovjek je ponovo upitao: “A ko poslije nje?” Vjerovjesnik, a.s., je i treći put odgovorio: “Tvoja majka!” Na četvrti upit ovog čovjeka: “A ko poslije nje?” Vjeovjesnik, a.s., je odgovorio: “Tvoj otac!” Ali isto tako naš Poslanik, a.s., je rekao da je džennet pod majčinim nogama. Te ako želimo uživati u jednoj od dženetskih bašči, znamo koji put trebamo da slijedimo, znamo da ga možemo zaslužiti upravo čineći dobro svojim roditeljima. Koji su to načini da se roditelji zadovolje i usreće? Postoji ih mnogo, a neke od njih navest ćemo ovdje – da ih nahranimo kada su gladni; da ih odijevamo u skladu svojih mogućnosti; da im se hizmeti ako im je potrebna njega i usluga; da im se odmah odazove i dođe kada nas pozovu; da se odmah izvrši ono što nam zapovjede, osim ako se ne radi o nekom grijehu; da se u razgovoru s njima bude blag; da ih ne zovemo po njihovim imenima; da u hodu zajedno s njima idemo iza njih, iz poštovanja; da želimo svojim roditeljima isto što i sebi; da ih se sjetimo u svojim dovama, moleći Allaha uzvišenog da im se smiluje i oprosti im. Poslije njihove smrti, također je moguće zadobiti njihovo zadovoljstvo s tri stvari:  Da njihovo dijete bude dobro tako što će izvršavati zapovijedi Allaha uzvišenog i kloniti se Njegovih zabrana. To će roditelje obradovati više od svega drugog. Da njihovo dijete posjećuje njihovu rodbinu i bliske prijatelje. Da od Allaha uzvišenog moli njihov oprost, da udjeljuje sadaku i čini dobra djela za njih.

spašavati svoga roditelja od vatre u koju srlja, ako je kojim slučajem u vodama nevjerstva. Islamski princip jeste poslušnost i lijep odnos prema roditeljima, makar bili i nemuslimani. Izuzetak je samo ako oni pokušavaju svoju djecu nagovoriti na nevjerovanje. Uzvišeni Allah o tome kaže u Kur’anu, a.š.: “Mi smo svakog čovjeka zadužili da bude dobar prema roditeljima svojim. Ali, ako te oni budu nagovarali da Meni nekoga ravnim smatraš, o kome ti ništa ne znaš, onda ih ne slušaj. Meni ćete se vratiti, pa ću vas Ja o onome šta ste radili obavijestiti!”

Primljena zahvalnost
Također, u jednom od kur’anskih ajeta Allah uzvišeni zahvalnost prema roditeljima spominje zajedno sa zahvalnošću Njemu: “Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se sve vratiti.” Dakle, zahvalnost Bogu dragom bit će upotpunjena sa zahvalnošću roditeljima. Ko bude zahvalan Allahu uzvišenom, ali ne i svojim roditeljima, njegova zahvalnost neće biti primljena. Ponašanje Ebu Hurejre, r.a., može nam poslužiti kao lijep primjer ophođenja prema jednom od roditelja, u ovom slučaju majci. Navodi se da je on živio u jednoj, a njegova majka u drugoj kući. Kad god bi izašao iz svoje kuće, došao bi do vrata kuće njegove majke i pozvao bi je blagim glasom: “Mamice moja!”, te bi joj nazvao selam. Ona bi mu uzvratila: “Sinčiću moj, neka je i na tebe Allahov selam, rahmet i berićet.” Tada bi joj Ebu Hurejre, r.a., rekao: “Neka ti se Allah smiluje ko što si se ti meni smilovala i odgajala me kada sam bio mali!” A ona bi njemu odvratila: “Neka se Allah smiluje tebi, kao što ti meni činiš dobro u mojoj starosti.” Kada se vraćao kući, postupao bi na isti način.

 

Dijete je obavezno činiti dobro svojim roditeljima, pa čak i ako nisu muslimani. Njegova primarna zadaća je

37

Sumedin Kobilica

Kocka
– plod (ne)uspjeha
“Vjernici, vino, kocka, kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo. Zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (Maide, 90)

R

imska poslovica Divide et impera, što znači “Zavadi pa vladaj”, zauzela je velikog maha u svijesti bosanskohercegovačke populacije. Jednostavno, ali polahko, lutrija je zavadila bošnjačku svijest raznim igrama na sreću i postigla vodeću poziciju na ekonomskom tržištu. Svima nam je jasna činjenica da je naš bosanskohercegovački narod zagrizao mamac šejtanski na koji nas Kur’an upozorava, ali nikome od nas nije jasna činjenica zašto su svi prihvatili taj, na prvi pogled mali grijeh, koji se ustvari u Kur’anu poredi jednako s alkoholom: “Vino, kocka kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo. Zato se toga klonite.” A u hadisu je stavljen u ravan sa svinjskim mesom: “Ko se kocka isto je kao da je stavio ruku u meso i krv svinje.” Komentarišući navedenu predaju, hafiz Ibnu’l-Kajjim el-Dževzi navodi: “Tajna ovog poređenja leži u

sljedećem: Kockarov cilj je doći do tuđeg imetka na nedozvoljen način koji je haram isto kao što je haram i jelo svinjskog mesa. Hranjenje imetkom stečenim od kocke isto je kao i hranjenje svinjskim mesom. Stavljanje svoje ruke u meso je predigra jela, tako da će se osoba koja na taj način pruži ruke ka tuđem imetku hraniti haramom, to jest isto kao da se hrani svinjetinom.” Pa ako je jasna činjenica da je to veliki grijeh i “da ga se treba kloniti da bismo postigli što želimo”, zašto većina sljedbenika Kur’ana i sunneta opet olahko ulazi u ovaj svijet iluzije?

tanje šta je razlog kockanja. Frapirajuća činjenica jeste da je od njih stotinu anketiranih sedamdeset i četiri zaokružilo da hazardne igre upražnjavaju u dobrotvorne svrhe, odnosno cilj im je da dobitak od kocke podijele sa siromašnima i ugroženim ili da jedan dio ovakvih sredstava odstrane za gradnju džamija, puteva i drugih dobara. Kažem da je ova činjenica frapirajuća jer je u narodu općeprihvaćena činjenica da je onome ko je spreman odvojiti dio nagrade od kocke u dobrotvorne svrhe dozvoljeno kockati, ne znajući da je svaki vid kocke, pa i onaj u dobrotvorne svrhe, zabranjen. Arapi su, u vremenu u kojem je živio i Muhammed, s.a.v.s., upražnjavali kocku i time jedni od drugih oduzimali imetke, pa je Kur’an – kao i alkohol – kocku postepeno odstranjivao iz njihovih srca riječima: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci: ‘Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima,

Frapirajuća činjenica
Pokušavajući doći do odgovora na ovo pitanje, napravio sam jednu kraću anonimnu anketu u kojoj sam, između ostalih, postavio i pi-

38

samo je šteta od njih veća od koristi.’” (el-Bekare, 219). Dakle, njihove svakodnevne navike su bivale pomalo uskraćivane. Neki su odmah nakon ovog ajeta odbacili kocku, dok su drugi i dalje kockali s pretpostavkom da je kocka dozvoljena onome ko jedan dio dobitka odvoji siromašnom kako bi se obogatio ili na taj način pomogao. U drugom ciklusu objavljivanja Kur’an potpuno zabranjuje ovakav vid zarade: “Vino, kocka, kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari...” Većina od preostalih dvadeset šest posto anketiranih navodi da hazardne igre igraju iz zabave. Ali, ta, za našeg Bošnju zabava zvana kocka, ušla je u sve pore današnjeg društva, pa je prisutna i u kućama, školama, kafanama i drugim institucijama. Tako je kocka, pojavom elektronskih aparata za kockanje i njegovim unapređenjem, postala zanimljivi hobi bosanskohercegovačkih gledalaca koji redovno petak pod stresom provedu pored malih ekrana. Ta bingomanija i lotomanija je postala najinteresantniji i najprofitabilniji show današnjice. Svi smo se uplašili vala ekonomske krize koji struji sa Zapada i o njemu masovno pričamo, ali očito se niko ne boji ekonomskog bankrota kojim lutrija manipuliše, pred našim očima i našim društvom. Svi to šutnjom odobravamo. Jer, dok naš “siroti” Bošnjo uz kahvu sa svojom hanumom petkom uvečer križa listiće, čekajući petnaesti broj, neko se na drugoj strani ekrana u raskošnoj limuzini vozika do svoje novosagrađene vile brojeći milione sakupljene od, interesantno, onih istih listića koje Bošnjo sa svojom hanumom križa. Ali, gle čuda! Bošnjo nikada ne dočeka svoj petnaesti broj, a onaj drugi svake sedmice broji svoj novac.

I ne samo petak, i preostalih šest dana naši “jadni”, “nezaposleni”, “socijalno ugroženi” i “nemoćni” građani vole da okušaju svoju sreću, pa se upuštaju u nagađanje sportskih rezultata ili se takmiče čiji će pas biti prvi u cilju. Kladionice su sve punije i punije, a džamije su nam sve praznije i praznije. Žalosno je kada čovjeka pobijedi ego, pa on dođe na nivo životinje, umjesto da nadvlada svoje strasti i tako se popne na nivo meleka.

Porez na budale
Zar, nakon svega, nemate dojam da je kocka postavljena kao neobavezni porez na budale kojeg, bez ikakvih prijetnji i bez ikakve reklame, svi uplaćuju, nadajući se da će od njega dobiti nekakvu korist. A koristi nema, pa nema! Ali ništa nas ne treba čuditi, jer postmodernizam je takav. Danas, ako se normalno ponašate, smatraju vas budalom. Međutim, ako se ponašate nenormalno, onda ste budala sami od sebe. Pa, ako su vam servirana dva zla, izaberite ono manje zlo – budite normalni pa čak i ako vas društvo smatra nenormalnim. Dobro je rekao Hegel: “Nije sramota biti budala, sramota je umrijeti kao budala!” Ali dosta prije Hegela je naš uzor poslanik Muhammed, s.a.v.s., izrekao hadis koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., a čiju poruku je navedeni filozof samo parfrazirao: “Svaki čovjek je grešnik, ali najbolji grešnici su oni koji čine pokajanje.” Dakle, nikada nije kasno napustiti stranputicu i krenuti Pravim putem. Jer, “uzvišeni Allah najviše voli one koji čine pokajanje i redovno se čiste!” A ima li veće stranputice od kockanja koje uništava čovjeku materijalni, duhovni, pa i psihički život? Odgovor je jasan –

Nema! Ali onda smo pred vratima propasti, ne zato što smo u vremenu ekonomske krize, nego zato što je kocka postala globalni problem bosanskohercegovačkog društva. Svjedoci smo kroz historiju da je svaki narod kažnjavan nakon hrđavih djela koje počini. A smijemo li, ilustracije radi, spomenuti da smo i mi pred vratima jedne takve propasti? Ako svoj imetak trošimo u zabranjene svrhe, nije li za očekivati da nas prati neimaština, glad, ekonomska i finansijska kriza? Dakle, nadam se da nam je dijagnoza ove opake bolesti svima jasna, ali pitanje je: Koji je lijek za ovaj ogavni grijeh? Pa zar smo zaboravili da je Poslanik, s.a.v.s., u srcu idolopoklonstva, nemorala, ubijanja, alkohola, kocke i drugih poroka sam započeo svoju misiju o širenju monoteističke ideje o jedinstvu Boga i istinitosti njegova poslanstva. U srcu svega toga započeo misiju o zabrani intimnih odnosa prije braka, o zabrani ubijanja, o zabrani konzumiranja alkohola i igranja igara na sreću jer su to štetna djelovanja za čovjeka. A on je ustrajao u tome. Pa zašto smo mi dozvolili da gubimo taj svoj muslimanski identitet i da budemo pijuni na šahovskoj tabli koje može micati gdje ko želi i mijenjati za bolje figure kad mu to bude po volji. Kao da očekujemo Božiju milost kojoj smo se svi prepustili da siđe na ovu jadnu planetu i poput “čarobnog štapića” otkloni naše probleme. A ne znamo da je najveći problem u nama samima. Jer, onda kada se mi promijenimo, promijenit će se i situacija u kojoj se nalazimo. Kur’an nam poručuje da “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne promijeni”.

39

Imam Muveffak ibn Ahmed el-Mekki | MENAKIB EBI HANIFE

Ebu Hanife
Najžešći čovjek
Ebu Hanife je sjedio jednom u kufljanskoj džamiji kada je došao jedan rafidija kojeg su zvali Šejtanuttak i pitao: “Ebu Hanife, ko je najžešći čovjek?” Ebu Hanife je rekao: “Mi kažemo da je najžešći čovjek bio hazreti Alija ibn Ebi Talib, a vi tvrdite da je to bio Ebu Bekr Siddik r.a.” Šejtanuttak je rekao: “Da to nije obrnuto?” Ebu Hanife mu je rekao: “Mi kažemo da je najžešći bio hazreti Alija jer je znao da pravo pripada Ebu Bekru i to mu je predao, a vi tvrdite da je pravo pripadalo hazreti Aliji ali mu je to Ebu Bekr, r.a., preoteo te hazreti Alija nije imao sposobnosti ni snage da svoje pravo povrati. Tako je Ebu Bekr, r.a., postao neko ko je potčinio hazreti Aliju i samim tim najžešći čovjek.” To je zbunilo rafidiju i izašao je iz džamije. bolji namaz ili post?’ Ebu Džafer je odgovorio: ‘Bolji je namaz.’ Ebu Hanife je rekao: ‘To kaže i tvoj djed, s.a.v.s., a da sam promijenio vjeru tvog djeda i da se povodim za analogijom, logično bi bilo da žena, kada se okupa od hajza, naklanja namaze a ne napašta post, a nije tako.’ Zatim ga je pitao: ‘Da li je prljavija mokraća ili sperma?’ Ebu Džafer je rekao: ‘Prljavija je mokraća.’ Onda je Ebu Hanife rekao: ‘Da sam promijenio vjeru tvog djeda i poveo se za analogijom, onda bih govorio da se čovjek treba kupati poslije mokrenja a abdesti poslije izbacivanja sperme, jer je mokraća prljavija od nje. Da me Allah sačuva od toga da mijenjam vjeru tvog djeda, s.a.v.s.!’ Zatim je Ebu Džafer ustao, zagrlio Ebu Hanifu, ukazao mu počast i poljubio mu obraze.”

Bereket Ebu Hanife
Dahhak ibn Kajs Šejbani Haruri je ušao na silu u Kufu, sjeo u glavnu džamiju i naredio da se muškarci pobiju a žene i djeca porobe. Ebu Hanife je otišao do njega obučen u košulju i ogrtač i rekao: “Hoću da te pitam nešto.” Dahhak mu je rekao: “Pitaj.” Ebu Hanife je rekao: “Na osnovi čega si dozvolio da se muškarci pobiju a žene i djeca porobe?” Dahhak je rekao: “Zato što su otpadnici (murted). Ebu Hanife je pitao: “Da li je njihova vjera bila drugačija nego je sada pa su je odbacili i ovu prihvatili, ili su još uvijek u svojoj vjeri?” Dahhak je rekao: “Polahko, ponovi mi to što si maloprije rekao?” Ebu Hanife mu je ponovio i Dahhak je rekao: “Pogriješili smo.” Naredio je da se ljudi oslobode i napustili su Kufu, a ljudi su ostali živi bereketom Ebu Hanife, da mu se Allah smiluje.

Čuvar sunneta
Ibn Mubarek priča: “Kada je Ebu Hanife jednom otišao na hadž, u Medini ga je dočekao Muhammed ibn Ali ibn Husejn ibn Ali ibn Ebi Talib i rekao mu: ‘Ebu Hanife, ti si promijenio vjeru mog djeda i njegove hadise koristeći analogiju (kijas)?’ Ebu Hanife mu je rekao: ‘Da Allah sačuva od toga da uradim nešto slično (Me‘azellah)!’ Ebu Džafer mu je rekao: ‘Činjenica je da jesi.’ Ebu Hanife je rekao: ‘Sjedi onako kako ti priliči, kako bih ja sjeo kako meni priliči. Ti kod mene imaš hurmet, čast i ugled kao što ga je imao i tvoj djed, s.a.v.s., među svojim ashabima.’ Ebu Džafer je sjeo, a Ebu Hanife je sjeo na koljena pred njim pa mu onda rekao: ‘Pitat ću te tri stvari i odgovori mi na njih. Da li je muškarac slabiji ili žena?’ Ebu Džafer je rekao: ‘Svakako da je žena slabija.’ Ebu Hanife je rekao: ‘Koliko nasljedstva pripada muškarcu a koliko ženi?’ Ebu Džafer je rekao: ‘Dva dijela muškarcu a jedan ženi.’ Ebu Hanife je rekao: ‘Ovako je rekao i tvoj djed, s.a.v.s., a da sam ja promijenio vjeru tvog djeda, onda bi analogija nalagala da muškarcu pripadne jedan dio a ženi dva jer je ona slabija od čovjeka.’ Onda ga je pitao: ‘Da li je

Tri odgovora
Priča se da je Romejski car poslao veliko blago po svojem povjereniku u Bagdad i rekao: “Pitaj ih tri stvari. Ako odgovore na njih, onda im daj to blago; a ako ne odgovore, onda se vrati sa svim tim. Kada je povjerenik

40

došao u Bagdad i rekao halifi o čemu se radi, halifa je okupio učenjake kako bi odgovorili. Romejac-vizantijac se ispeo na mimberu i rekao: “Ako odgovorite na moja pitanja, dat ću vam ovaj novac; a ako ne odgovorite, novac ću vratiti sa sobom. Prvo pitanje je: ‘Šta je bilo prije Allaha?’ Drugo je: ‘Na kojoj je strani Allah?’ Treće je: ‘Čime se Allah bavi?’” Ljudi su šutjeli i među njima je bio i Ebu Hanife. Tada je bio mlad, pa je rekao ocu: “Babo, ja ću mu odgovoriti.” Otac ga je ušutkao. Onda je Ebu Hanife ustao i zatražio od halife da odgovori, pa mu je halifa dozvolio. Ebu Hanife je rekao Romejcu: “Da li si onaj koji pita ili pitani?” Romejac je rekao: “Ja sam onaj koji pita.” Ebu Hanife mu je rekao: “Onda ja trebam biti na mjestu na kojem si ti, a ti trebaš biti gdje sam ja.” Romejac je sišao s mimbere, a Ebu Hanife se ispeo pa rekao: “Što si pitao maloprije šta je bilo prije Allaha. Znaš li brojati?” Romejac je rekao da zna, pa mu je Ebu Hanife rekao: “Broj.” Romejac je počeo: “Jedan...”, a Ebu Hanife je pitao: “A šta je prije jedan?” Romejac je rekao: “To je prvo i nema ništa prije toga.” Ebu Hanife je rekao: “Ako prije pretpostavljenog i zamišljenog jedan nema ništa, kako može biti prije Stvarnog Prvog

nešto? Drugo pitanje je bilo na kojoj je strani Allah? Ako upališ svijeću pred sobom, na koju stranu se razlijeva svjetlost?” Romejac je odgovorio: “To je svjetlo koje se jednako rasprostire na sve strane.” Ebu Hanife je rekao: “Izazvano i pretpostavljeno svjetlo se jednako rasprostire na sve strane, a Svjetlo nebesa i zemlje je preče od toga. Treće si pitao čime se Allah bavi? Reći ću ti. Kada se pojavi na mimberi neko ko je materijalista kao ti, onda ga Allah ponizi i spusti s mimbere; a na zemlji ima neko ko vjeruje u jednog Allaha, pa njega uzdigne na mimberu. Svakodnevno se time bavi.” Onda je Romejac otišao i novac ostavio kod halife.

7.000 kur’anskih hatmi
Esed ibn Amr je pričao: “Ebu Hanife je klanjao, koliko se moglo vidjeti, sabahski namaz s jacijskim abdestom četrdeset godina. Većinom je noćni namaz klanjao tako da je čitav Kur’an učio na jednom rekatu. Njegov plač se noću čuo toliko da su ga komšije sažalijevali. Poznato je da je proučio sedam hiljada hatmi na mjestu na kojem je umro.”

Dotjerivanje Allahu
Ebu Hanife je kupio kompletnu odjeću – košulju, pantalone, ogrtač i amamu čija je vrijednost bila preko hiljadu i petsto dirhema i, kada bi klanjao jaciju i ljudi pospali, skidao bi odjeću u kojoj je bio i oblačio ovo skupocjeno odijelo, namirisao bi se i klanjao noćni namaz do zore. Neko mu je rekao: “Ljudi takva odijela oblače kada idu vladaru, ili imaju nekakav poseban povod okupljanju?” On je rekao: “Dotjerati se Allahu je preče nego se dotjerivati ljudima.”

Zar nisi čuo hadis
Hasan ibn Zijad priča: “Ebu Hanife je vidio nekog sagovornika u iznosanoj odjeći, pa mu je naredio da ostane dok se ljudi raziđu. Kada su ostali nasamo, rekao mu je: ‘Podigni sedžadu i uzmi što je pod njom.’ Čovjek je podigao sedžadu i pod njom našao hiljadu dirhema. Ebu Hanife mu je rekao: ‘Uzmi taj novac i popravi svoje stanje.’ Čovjek je rekao: ‘Ja sam bogat i ne treba mi ovaj novac.’ Ebu Hanife mu je rekao: ‘Zar nisi čuo hadis da Allah voli da vidi plodove svojih blagodati na svom robu? Ti trebaš da promijeniš svoje stanje kako ne bi izazivao brigu kod svojih prijatelja.’”

41

Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO

Istanbul je

OSVOJEN
U
prethodnim brojevima našeg časopisa pisali smo o toku akcije zauzimanja Istanbula. U ovom broju čitajte o završnom napadu i proboju istanbulskih bedema koji su stoljećima prkosili brojnim napadačima. Te noći ponovo su zapaljene vatre i nastavljeno je s gromoglasnim zikrom, svirala je vojna muzika a artiljerijske baterije su bespoštedno tukle po bedemima. Sada su se ukazale vrlo široke breše kroz bedeme, toliko široke da je omogućen manevar vrlo krupnim jedinicama. Sultan Fatih je naredio da njegova vojska u ponedjeljak 28. maja odmara. Sutra će otpočeti presudni napad. Aktivan će biti samo komandni kadar, a bavit će se proučavanjem posljednjih planova vezanih za raspored trupa u sutrašnjem napadu. Osim njih, aktivni će biti i artiljerci. Sada je većina artiljerijskih oruđa koncentrisana na tri mjesta: između palače Vlaherna i Harisijevih vrata, u dolini rječice Likos na i područje oko Treće vojne kapije. Razaranja bedema su bila sve veća. Ukazivale su se sve veće breše. One su sada bile toliko široke da je kroz njih mogla prodrijeti ne samo pješadija, nego i teška konjica. Prateći, neborbeni dio osmanlijske vojske je dodatno zatrpavao opkope oko bedema i tako pripremao teren za što lakše stupanje pješadije. U gradu su također vršene posljednje pripreme. Raspoređivane su trupe, vršena je preraspodjela oružja, topovi i katapulti su postavljeni na najosjetljivija mjesta te se užurbano radilo na izradi što većih količina grčke vatre. U suton dana gomile ljudi, žena i djece hrlile su prema crkvi Svete Sofije. Posljednjih mjeseci, nakon objave unije crkava i obavljanja katoličkog obreda u ovoj crkvi, stanovništvo u nju skoro da nije ulazilo jer su smatrali da je tim činom onečišćena i obeščašćena. Sada, nemajući više nikakve nade, požurili su prema crkvi da obave molitvu u nadi da će im se, zbog posebne važnosti ove crkve, Bog smilovati i otkloniti opasnost

Posljednje referisanje
U nedjelju 27. maja bombardovanje bedema je nastavljeno s još jačom žestinom. Smatra se da je toga dana ispucano najviše projektila i da su razaranja bedema bila najveća. Danju je, iz razumljivih razloga, bilo nemoguće popravljati bedeme a sada je i noć bila osvijetljena, što je omogućavalo neprestano djelovanje osmanlijske artiljerije. Popravak bedema je sada bio skoro nemoguć. Istog dana sultan Fatih je pozvao sve svoje oficire i održao posljednje referisanje. Svi su bili prisutni: namjesnici provincija, visoko rangirani konjički oficiri, admiral flote, kapetani lađa, komandiri četa, pa i manjih formacija. Iako ih je bilo više od hiljade, sultan Fatih je lično poznavao svakog od njih i oslovljavao ih je njihovim ličnim imenima. Govorio im je o uzvišenosti motiva zauzimanja Istanbula, zatim o važnosti finalnog napada i o presudnosti njegovog ishoda. Zatim je govorio o bogatom plijenu koji očekuje pobjednike. Obećao je posebne nagrade najhrabrijima te najavio oštre kazne za kukavičluk i smrtnu kaznu za dezerterstvo koja će se izvršavati na licu mjesta. Govorio je o teškom položaju kršćana unutar gradskih bedema, o njihovoj iscrpljenosti, razjedinjenosti i strahu koji ih je dobro načeo. “Još jedan, samo još jedan napor i grad će biti naš”, zaključio je sultan Fatih i završio referisanje.

42

od njih. Pojavili su se čak i svećenici koji su uniju crkava smatrali smrtnim grijehom. Tu je bio i kardinal, kao i episkopi koji ga u principu nisu priznavali. Svi su došli da obave molitvu i uzmu posljednje pričešće. Osim pravoslavaca, tu su bili i Talijani – katolici. Očaj ih je ujedinio u njihovoj molitvi.

bila netom izgrađena palisada i, naravno, očajni kršćani na borbenim pozicijama. Put do njih vodio je preko strme škarpe koja se formirala pri rušenju bedema. Odmah su zazvonila zvona sa crkava u blizini bedema, a zatim i sa svih crkava u gradu. Svi vojno sposobni muškarci, kao i mnoge žene, pohrlili su prema bedemima. Ostali su požurili ka crkvama, posebno u crkvu Svete Sofije. Postojalo je proročanstvo da će, u slučaju prodora neprijatelja, kod ove crkve s neba sići jedan anđeo i sjajnim mačem otjerati neprijatelja. Mnogi su kršćani, uglavnom nejač, cijelu noć molili, očekujući milost Božiju. Za to vrijeme na bedemima je otpočela žestoka bitka. Prvi ešalon Osmanlija bio je sačinjen od bašibozuka. Bile su to neregularne trupe, sakupljane po potrebi, čiju glavninu su sačinjavali kršćani – Grci, Srbi, Talijani, Nijemci i ostali. Borili su se kao lavovi. Plaća je bila vrlo dobra, a obećani plijen odveć primamljiv da bi osjećali ikakvu grižu savjesti zbog napada na braću po vjeri. Naravno, među bašibozucima je bilo i Turaka kao i drugih muslimanskih naroda. Njihovo naoružanje je bilo neformacijsko i vrlo šaroliko. Sijevale su sablje, ispaljivane strijele, a mnogi su nosili i ljestve preko kojih će se penjati uz palisade i ostatke porušenih bedema. Bila je to neobučena vojska, nevična slušanju komandi i nesistematična u nastupanju. Sultan Fatih je to dobro znao. Nije ni očekivao neki poseban rezultat od njih. Poslao ih je u napad s ciljem umaranja kršćana na bedemima. Napad je poduzet po cijeloj liniji bedema, ali je oštrica napada bila u dolini Likosa. Bašibozuci su napadali kao neobuzdana rulja. Njihova brojnost je ujedno bila i njihova slabost. Nije bilo moguće uspješno manevrisati takvim trupama, pa su smetali jedni druge. Na bedemima su ih dočekali izuzetno dobro uvježbani i opremljeni profesionalci. Naoružani musketama i kulverinama, uspješno su dočekivali bašibozuke. Dok su se jedni povlačili, drugi su uporno napadali, ali su bivali pogađani, bilo hicima iz musketa bilo običnim kamenjem. Ovaj napad je trajao najviše dva sata, nakon čega je sultan Fatih naredio povlačenje.

Bašibozuci napadaju
Oko dva sata poslije pola noći sultan Fatih je bio u svom šatoru. Upravo je završavao nafilu namaz. Nakon što je proučio dovu u kojoj je zamolio za uspjeh u predstojećem napadu, obukao je naročito izvezenu košulju, ogrnuo se kaftanom, stavio turban na glavu, pripasao sablju svojih predaka i izašao iz šatora. Njegovi oficiri su ga očekivali. Prišao im je i u tišini uzjahao konja. Laganim pokretom ruke izdao je naređenje za napad. Tišinu noći je zamijenila gromoglasna vika osmanlijskih vojnika. Začulo se udaranje bubnjeva i glasni tonovi vojne muzike. Sva raspoloživa artiljerijska oruđa ispalila su po jedan hitac. Prvi ešalon osmanlijske vojske je krenuo u napad. U tom trenutku bilo je devet otvorenih breša na bedemima. Neke od njih su bile široke i do dvadeset pet metara. Većina njih je bila u dolini Likosa i u blizini Harisijevih vrata. Jedina prepreka je

Napad Anadolaca
Ne dopuštajući kršćanima ni trenutak predaha, pokrenut je novi napad. Ovaj put su napadali Anadolci pod komandom Ishak-paše. Tek što su utihnula, crkvena zvona su ponovo zazvonila. Zvonjava bi se sasvim sigurno čula na drugom kraju grada da nisu pucale baterije osmanlijskih artiljerijskih oruđa i tako

43

prigušivale sve ostale zvukove. Kad su se hrabri Anadolci približili bedemima, artiljerija je zastala, a začula se vojna muzika. Anadolske trupe su bile daleko bolje naoružane i opremljene od bašibozuka. Osim toga, bili su to sve sami muslimani čija je želja za pobjedom bila daleko jača. Bašibozuci su uglavnom napadali radi plijena ili pljačke, dok je pobožne Anadolce pokretalo nešto mnogo uzvišenije. Bila je to njihova snažna vjera. S ruševina bedema, kao i s palisada, pljuštali su projektili kao i na bašibozuke prije dva sata. Iako u vrlo nepovoljnom položaju, Anadolci su napadali neshvatljivom hrabrošću. Ni puščana zrna, ni ogromno kamenje, ni oštre strelice, ni grčka vatra niti bilo šta drugo nije moglo pokolebati ove odvažne muslimane u želji da oni budu prvi koji će prodrijeti u prijestolnicu kršćanstva. Gubici su bili veliki, ali talasi hrabrih Anadolaca su neprestano udarali na bedeme. A onda je opalio veliki top i preciznim pogotkom načinio veliku brešu u palisadi. Anadolci su jurnuli kroz novootvoreni prolaz i ponadali se da će ući u grad. Međutim, breša je bila vrlo uska, pa je kroz nju prošao samo mali dio trupa. Kršćani su brzo reagovali i snažnim kontranapadom odbili malobrojne Anadolce, dok su njihove pomoćne trupe odmah pristupile zatrpavanju prolaza. Smatrajući da bi dalje insistiranje na napadu prouzročilo samo još većim gubicima, sultan Fatih je naredio prekid napada. Bilo je to pred samu zoru.

je svježe, odmorne, naoružane, obučene i motivisane janjičare. Prije nego će započeti treći napad, na bedeme i palisadu je ispaljeno nebrojeno mnogo strelica, kamenja, kuršuma i artiljerijskih projektila. Prašina se još nije ni slegla, a zasvirala je vojna muzika. Ovaj put tako glasno da se mogla čuti i s druge strane Bosfora. Prvi zraci zore su odavno zamijenjeni svjetlošću ranog jutra. Kad se prašina slegla, kršćani s bedema su ugledali janjičare kako u perfektnom borbenom poretku stupaju ka njima. Besprijekorno uniformisani, disciplinirani i dobro oklopljeni janjičari nisu žurili kao što su to činili prosti bašibozuci i poluobučeni Anadolci. Što od iscrpljenosti, što od prašine, što od straha pred janjičarima, kršćanima se stezalo grlo. Posebno su bili iznenađeni kad su vidjeli sultana Fatiha kako prati janjičare sve do neposredne blizine bedema. Požurili su s ispucavanjem projektila iz svih raspoloživih oružja i oruđa, ali perfektni poredak janjičara je ostao netaknut, uprkos gubicima. Čim bi jedan pao, drugi bi zauzeo baš njegovo mjesto. Izgledalo je da ih ima bezbroj. Stupajući neustrašivo, odazivajući se na kratke i odsječne komande oficira, janjičari su, skoro u trenu, bili

A sada – janjičari
Žarište borbe je bilo u dolini Likosa, ali to ne znači da su ostali dijelovi bojišta bili mirni. Dok su najhrabriji borci jurišali na najslabije dijelove bedema, ostali su navaljivali čitavom njihovom dužinom. Tako je bilo na liniji duž obale Zlatnog roga, ali su ti napadi bili samo s ciljem razvlačenja kršćanskih snaga. Iako su dva dosadašnja napada bila naoko bezuspješna, sultan Fatih je bio zadovoljan. Velike žrtve s osmanlijske strane su ipak urodile plodom. Kršćani su dobro izmoreni, naneseni su im gubici, njihove snage su razvučene. Palisada je dobro načeta, tako da bi je još jedan precizan pogodak učinio skoro beskorisnom. Ipak, najveće sultan Fatihovo postignuće je bilo to da je linija komandovanja kod kršćana opterećena do pucanja. Dezintegracija i haos su najgori neprijatelji u ratu. Ma kako precizno planirao i ma kako dosjetljiv i proračunat bio, sultan Fatih je sada doveden u situaciju da ide na sve ili ništa. Iako vrlo brojne, njegove trupe su izmorene i desetkovane u dva iscrpljujuća napada. Istrošio je sve što je imao. Ali, ipak – ne baš sve. Imao

44

pod palisadom. Naoružani kukama i konopcima, kačili su burad napunjenu zemljom i tako rušili palisadu. Hrabro i disciplinovano janjičari su krčili put i uskoro već bili na palisadi. Talas za talasom elitnih Osmanlija se smjenjivao. Sada se već vodila borba prsa u prsa. Sijevale su sablje i bodeži, udarao je metal o metal, čovjek o čovjeka. Ljudi su padali kao snoplje. Borbeni pokliči i zazivanje Božije pomoći su se miješali s jaucima i kricima užasa. Mletački liječnik Nikolo Barbaro je zabilježio: “Strašni pokliči janjičara su nam oduzeli svaku hrabrost. Cijeli grad je premro od straha pred njima. Prizor je bio užasan. Kao da nije poticao s ovoga svijeta.” Janjičari su napadali i krčili put s takvom hrabrošću i moralom, kao da su na ovaj svijet došli samo radi ove bitke. Bile su to najbolje trupe u tada poznatim armijama svijeta, a sada su se borili u prisustvu svog sultana. Na svako iznenađenje su reagovali tako skladno i precizno, kao da igraju partiju šaha. Rat je bio njihovo zanimanje, a dobra bitka je bila ono o čemu su neprestano sanjali.

Prelazak preko bedema
Predvođeni omiljenim oficirom sultana Fatiha Džafer-begom, neposredno pred izlazak sunca, janjičari su se popeli na visoki unutrašnji bedem. Prvi koji se popeo na palisadu, noseći zastavu islama, bio je janjičar Hasan iz Ulubada. Za Osmanlije je to bio trenutak neopisive radosti. Njihova zastava je bila na bedemima kršćanstva. “Grad je naš, grad je naš”, vikao je ushićeni sultan Fatih. Kršćani su pohitali prema janjičaru Hasanu, opkolili ga i sasjekli, ali njegovo mjesto su zauzeli deseci drugih. Ubrzo su stotine janjičara bile na bedemima. Međutim, to nije bio kraj. Pobjeda još nije postignuta. Nedisciplina i rasulo u redovima Osmanlija bi mogli poništiti dosadašnji uspjeh. Ali, disciplinovani janjičari su stupali kao jedan. Predvođeni briljantnim oficirima, sultanovi sokoli su ostali pribrani. Precizni poput najboljeg mehanizma, nastavili su napad duž bedema, lijevo i desno, te tako otvarali prostor za uvođenje ostalih trupa kroz formirani prolaz. Upravo u to vrijeme Đustinijani je ranjen krhotinom projektila. Naredio je svojim ljudima da ga odmah odnesu na brod. Također je naredio da se svo njegovo ljudstvo ukrca na brodove i što prije napusti Zlatni rog. Konstantin ga je preklinjao da to ne čini, govoreći da njegova rana nije posebno opasna. Međutim, molbe su ostale neuslišane. Đustinijanijevi ljudi su odmah poslušali i za tren oka, kroz kapiju na morskim bede-

mima, napustili bitku, ukrcali se na brodove i požurili ka sigurnosti Egejskog mora. Bilo je to u rano jutro 29. maja 1453. godine. Teodosijevi bedemi su štitili Istanbul više od hiljadu godina. Napadani su nebrojeno puta. Svaki put potpuno bezuspješno. Konačno, našao se neko ko im je dorastao. Bio je to dvadesetjednogodišnji mladić, divni vojskovođa, sultan Mehmed Fatih i njegove Osmanlije.

45

Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit | TARIH-I BOSNA

Muvekkitove

ZANIMLJIVOSTI
Ilhami-baba i Dželali-paša
Prema onome što se u narodu priča, kada je spomenuti valija (Dželali-paša) hadži Salih-bega Srebreničanina pogubio u džepu mu je nađeno jedno pismo u kome je stajalo ovo: “Ne plaši se zulumćara, jer su svi ‘dobri’ na tvojoj strani.” Kada je paša saznao da je to upozorenje došlo od Ilhami-babe iz Žepča, pozvao je Ilhami-babu u Travnik. Pošto su se sastali i o svemu porazgovarali, vali-paša mu je rekao: “U našoj štali razbolio se jedan jahaći konj. Baba, idi tamo i liječi ga!” Čim mu je to kazao, Ilhami-baba je predosjetio pogubljenje te je, rekavši: “Dušu ne ispustio dok vlast ne izgubio!”, izašao i otišao u štalu gdje je bio i zadavljen. Spomenuti Ali Dželaluddin-paša rodio se u Dijarbekiru. Stekao je obrazovanje pred učenim ljudima svoga mjesta, a potom je krenuo u Istambul da studira kaligrafiju i ostale discipline. Bio je u stanju da o svakoj disciplini raspravlja, a bio je i darovit pjesnik. Bio je jako naprasite naravi ali su mu, zbog njegove vrle hrabrosti i dalekovidnosti, uvijek povjeravani važni zadaci. Tako je na koncu, s titulom vezira i zaduženja da hajduke u Rumelij uništi, podugo bio u Jedrenama, gdje se proslavio junaštvom. Kada je iza toga došao u Bosnu za valiju, u skladu sa svojom osvetoljubljivošću, mnoge je iskusne i poduzetne ljude povješao, a mnoge optužio i protjerao iz domovine u tuđinu. U Lutfi-efendinome djelu Historija ovako piše: “Kada je navedenom paši stigla vijest o premještaju u Rumeliju, njegovo snažno tijelo se zatreslo i, ne mogavši se kretati, bio je pogođen bolešću od koje se nije mogao izliječiti a o kojoj je ranije govorio (Ilhamija). Sve dok nije donesena jedna zavjesa za vrata i stavljena mu pod noge, nije mogao dušu ispustiti.” U narodu se priča ovo – Kada je spomenutom paši stigla vijest da je smijenjen, nije se ni pomaknuo s mjesta. Ispio je otrovni napitak i tri dana je bio u strašnim mukama, dok nije umro 10. Rebiu’l-ewwela 1238. godine (20. XII 1822). Ukopan je u posebnom turbetu u Travniku. (Druga knjiga, 847–49)

Sinan-beg i Egipat
Sinan-beg je jedno vrijeme bio sandžak-beg Bosne. Kako je Gazi sultan Selim-han odlučio kazniti kizilbaše, on ga je smijenio s položaja u Bosni i dodijelio mu beglerbegluk Anadolije. Kasnije, to jest 920. godine (1514/1515) u mjesecu ramazanu, postao je veliki ve-

46

zir. Na tom visokom položaju poginuo je pri osvojenju Egipta 922. godine (1516/1517). Sultan Selim rekao je: “Osvojismo Egipat, ali izgubismo Sinana, Egipat nije Sinanu ravan.” Neka mu se Bog smiluje. (Prva knjiga, 101)

vojsku bana Derenčina, pobijedila je i sabljom sasjekla dvadeset hiljada neprijatelja. I Hasan-paša slijedio je njegov veliki primjer, prema tome svakako će se i u svijetu šehadeta okititi njegovim svojstvima. Uvjeren sam da će i on pobijediti.’ Svi prisutni uzviknuli su: ‘Aferim naš šejhu!’, pohvalili ga i tome se veoma obradovali.” Za četiri-pet dana su o tome pristizale vijesti. Pismo, koje je o tome došlo sarajevskom kadiji Sinan Jusufudin-efendiji od njega, razveselilo je muslimane. Hasan-paša je dva-tri puta neprijatelje porazio i osvjetlao obraz. (Prva knjiga, 180–81)

Čudan san
Muvekkit nam je prenio i jedan veoma interesantan događaj od historičara Ibrahim –efendije Pečevije a kojeg je sam Pečevija bio svjedok, vezanim za poznatog krajiškog junaka Gazi Deli Hasan-pašu (1591/92). Pečevija to ovako kazuje: “Kad je spomenuti Gazi Hasan-paša osvojio tvrđavu Bihać, u vrijeme dok se pripremao da ponovo upadne u neprijateljske krajeve, ovome siromahu je pao put u Bosnu. Kada sam stigao u Banju Luku, na jednom mjestu naišao sam na razvijene bajrake s izvedenim tugovima, a odred po odred islamske vojske postrojen. Začuvši trube, upitao sam o čemu se radi, pa su mi rekli da Hasan-paša kreće na vojni pohod. Tada su njegove age i kapidžibaše ugledali ovoga siromaha. Kako su znali da sam ja bio njegov poznanik, odmah su stali preda me i odveli me paši. Kada smo se upitali za zdravlje, ukazao mi je pažnju, uzjahao je na konja i krenuo u ratni pohod. Ja, siromah, otišao sam u šeher Sarajevo, gdje je bila jedna lijepo uređena kafana. Tu su se okupljali u skupinama od pet do deset, zasebno, prema pripadnosti, naprimjer kadije i istaknuti muderrisi, gradski ajani, činovnici i putnici. Jednoga dana, dok su na tom mjestu razgovarali, došao je izvana jedan ajan i rekao: ‘Jedan dobar čovjek usnio je čudan san.’ ‘Kazuj’, povikaše ostali. ‘Vidio je kako su Hasan-pašu, kada je išao s islamskom vojskom, uštrojili.’ Svi prisutni su to čuli. ‘Čudna li sna’, iznenadiše se. Međutim, među onima koji su tu sjedili bilo je dobrih poznavalaca vjerskih pitanja, ali svaki od njih je to, na svoj način, tumačio. Neki su to smatrali nevažnim, a neki vrlo važnim. Svaki je to shvatio prema stepenu svoje naobrazbe. U to izbi jedan derviš u suknenom ogrtaču. Svima je bilo dobro poznato da se on u narodu cijeni kao dobar tumač snova. ‘Oh, dobro nam došao naš šejhu!’, povikaše i, ukazavši mu čast, ponudiše mu mjesto te mu ispričaše taj san. Kad ga je slušao, zavrtio je glavom: ‘Hvala uzvišenom Allahu, hvala uzvišenom Allahu, Hasan-pašina vojska ili je već pobijedila ili će pobijediti’, reče. Pitali su ga na osnovi čega on to tako tumači, a on im odgovori: ‘I prije ovoga vojska bosanskog valije Hadim Jakub-paše, koja je na Krbavskom polju razbila

Kurban
U vrijeme stalnih borbi i povlačenja iz pojedinih utvrda oko 1594. godine u Mađarskoj, Muvekkit nam je ostavio i jedan zanimljiv događaj vezan za jednog ovna. On kaže: “U palanki Sopotska gajili su jednog velikog ovna, pa je i on zajedno s ratnicima bježao. Nevjernici su ga nekoliko puta pristizali i opkoljavali, ali on bi se uvijek između njih probijao i pristizao ratnike. Nisu ga nikako mogli uhvatiti. Kad su ratnici došli u Peštu, odveli su ga u Đul-Babinu tekiju i zaklali kao kurban.” (Prva knjiga, 189)
Uredio i odabrao: hfz. dr. Džemail Ibranović

47

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST

Značaj i upotreba

boje u islamu

I

ako je područje Islama ogromno, od Atlantika do Kineskog mora, ipak postoje karakteristike koje svuda preovlađuju. Čitavo ovo područje je velikim dijelom pusto, ujednačene i jednolične boje te često bez ičega što bi narušilo ovu monotoniju. Gotovo u svakoj regiji govori se o pustinjama, golim planinama i beskonačnoj monotoniji nepreglednog pejzaža u kojem danju čovjeka sunce neprekidno prži i vreli vjetrovi ga šibaju, dok je noću ova surovost pojačana hladnoćom. Čovjek nije mogao izbjeći ovakve uslove, ali im se mogao prilagoditi, mireći se pokorno sa sudbinom ili prilagođujući joj se s uspjehom. Osnovni dokaz kako djeluje okolina na čovjeka je jednoličnost vanjskog izgleda sela, naselja i gradova u tim područjima. Morali su biti građeni od postojećeg materijala – ćerpiči za jednostavnije kuće, opeka za one sa složenijom namjenom, a sivi ili crveni pješčenjak za građevine od veće važnosti. Ovo je tipična reakcija evropskog putnika iz devetnaestog vijeka koju je izazvao bogati i drevni grad Damask. U njemu ulicu čine palače njegovih glavnih aga. Oni su plemići ove zemlje. Ulične fasade palača podsjećaju na zidove zatvora ili bolnica, na zidove od sivog blata. Isto se može reći i za gradove u Iranu i u sjevernoj Africi, mada su zidovi svih kuća u gradovima sjeverne Afrike obično bili bijelo okrečeni. Ova jednoličnost, kako okolnog pejzaža tako i naseljenih mjesta, zahtijevala je bar psihološko rasterećenje. Ono se postizalo, prije svega, bojom odjeće i predmeta za svakodnevnu upotrebu ili ukrašavanjem kuće i drugih građevina. Iz S. D. Goiteinovog pisanja saznajemo ponešto o savremenoj nošnji i drugim tkaninama. On kaže da je – dok je savremeni čovjek obično zadovoljan različitim nijansama sivog, plavog, crnog ili bijelog – čovjek srednjeg vijeka, poput tropskih ptica pjevačica, volio uz ovu i zelenu, crvenu i jarko žutu, a iznad svega mješavinu boja sa svim mogućim primjesama svjetlucanja, sjaja i preliva, te pruge, nabore i šare. Ćilimi, divani i draperije, kojima

se ukrašavaju sobe, pokazuju isto bogatstvo boja kao i odjeća. Goitein navodi jednu porudžbinu za prekrivače: jedan u boji gateline krvi, jedan jarke ljubičaste, jedan boje mošusa (crvenosmeđa), jedan srebrnkast, jedan jarko žut i još dva bijela s nijansom žutoga. On također navodi i da su dijelovi odjeće koji se manje vide morali biti u tonu s ostalim dijelovima odjeće. Nije ni čudo što se govori o opčinjenosti bojom u to doba. Još jedan dokaz koji govori o jako izraženom osjećaju za boju možemo naći u priručniku za izradu knjiga, koji je napisao Tuniski vladar al Muiz ibn Badis (406/1016) iz dinastije Zirida. U recepturama za pripovijedanje mastila navodi se mnogo veći dijapazon boja nego što su naše uobičajene crna, plava ili crvena. One idu čak do boja paunovog perja, ruže, fistika i kajsije. Spominje se također i crvena poput rubina, grimizna, zelena, žuta i bijela, a pored toga još mnogo tajanstvenih mastila naročitog kvaliteta, čije boje nije lako pogoditi.

Boje keramike
Isti osjećaj za boju možemo naći i u keramici. Kad govorimo o keramici, svjetlucanje i sjaj, koje smo već spomenuli na srednjovjekovnim tkaninama, sada se javljaju kao sjaj na posudama i pločicama ukrašenim tankim slojem metala, a ovaj se stavljao na već uobičajenu bijelu. Ovu tehniku su mnogi upotrebljavali, uključujući Egipat, Irak, Iran, Siriju i Španiju. Različite tradicije u keramici muslimanskog svijeta predstavljaju vrhunac tehnike i umjetnosti. Sasvim je prirodno da se ovaj utjecaj proširio i van granica islama, na Vizantiju i Italiju. I u drugim zanatima se ističu boje. Već u petom vijeku (jedanaesti po Isau a.s.) uočavamo visokorazvijenu tehniku rezanja, glačanja i brušenja stakla. Staklo se u početku smatralo jednom vrstom vještačkog gorskog kristala koga su, mada ne i njegov oblik, vješto

48

kopirali. Konačno u sedmom i osmom vijeku (dvanaesti i trinaesti po Isau a.s.) u Siriji i Egiptu potpuno je savladana tehnika ukrašavanja pozlaćenim i bojenim emajlom. Upravo ovaj vid ukrašavanja stakla je nadahnuo umjetnike u Veneciji, koji su konačno uspjeli da ga imitiraju. Metalu je manje pogodovalo ukrašavanje bojom, mada se povezanost boja i materijala povremeno javlja i u prethodnom vizantijskom periodu kao intarzija srebra u bronzi. Najbogatija tehnika u obradi metala, tehnika fragmentarnog emajliranja, koristila se očigledno u manjoj mjeri – u izradi nakita za vrijeme Fatimida u Egiptu, u Španiji za vrijeme vladavine Omajada i u nasridsko doba za izradu manje vrijednog nakita ili za ukrašavanje konjske opreme i oružja. Minijaturno slikarstvo, naročito ono u Iranu, a manje ono u Turskoj, pruža nam još jedan dokaz ovog visokorazvijenog osjećaja za boju. Teško da se može prevazići intenzitet mnogih čistih i nekoliko miješanih tonova na ograničenom prostoru jedne stranice rukopisa. Međutim linearni crtež ili blago osjenčene grafike jedva da su postojali u ranim periodima, i to samo pod kineskim utjecajem. Upotreba boje u arhitekturi predstavlja naročito dostignuće islamskog svijeta i uveliko se razlikuje od skučenosti u obojenosti građevina na Zapadu. Svakog umornog putnika u Iranu, na prilazu u grad boje blata, razveselit će tirkizna ili plava boja pločica na kupoli džamije ili na krovovima kaburova pojedinih velikana. Standardi u arhitekturi iranske prijestolnice zahtijevali su spektakularnije pokušaje. Bogatstvo vizualnog doživljaja postizalo se izvanrednim oblaganjem keramikom unutrašnjih i vanjskih zidova. Svaka gleđonosna pločica, da bi imala visok sjaj, pekla se u pećima. Nakon neodlučnog i djelimičnog eksperimentisanja u Iranu, prvi put je jedna zgrada bila potpuno prekrivena ovom vrstom dekoracije 640. godine (1242. po Isau a.s). Ovo je uradio majstor iz Tusa u Horasanu koji je na ovaj način ukrasio Srčali medresu u Konji, seldžučkoj prijestolnici Anadolije.

u Isfahanu koji je tada bio prijestolnica šaha Abasa. Najljepše od ovih izdanja je Medresa-ji Madar-i Šah. Tursko carstvo u zenitu svoje moći bilo je svjedok drugog procvata proizvodnje keramičkih pločica. U Jerusalemu glavna kupola Omerove džamije prekrivena je višebojnim oblogama, dok su u Rustem-pašinoj džamiji u Istanbulu pločice raznobojnog uzorka upotrijebljene manje na spoljašnjem dijelu, a mnogo više u unutrašnjosti zgrade. Premda niko izvan Irana, Turske i srednje Azije nije nadmašio raskoš u stilu spoljašnje arhitekture, sklonost ka boji u arhitekturi se javlja i na drugim mjestima.

Boje Semerkanda
U osmom i devetom vijeku (četrnaestom i petnaestom po Isau a.s.) ova tehnika je usavršena u Iranu za ukrašavanje i unutrašnjosti i spoljašnjosti velikih građevina. Naročito lijepe primjere nalazimo u Semerkandu gdje vidimo tehniku oblaganja fajnasom u raznim bojama. Posljednji procvat mozaika u fajnasu, i drugih formi rada s keramičkim pločicama, nalazimo

49

Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNE PRIČE

Mali grad

Glavni grad
G
lava porodice je od malog grada. A živi u velikom. I njegova supruga, također. Djeca nisu. Ona su i rođena i žive u velikom gradu. Doduše, te bosanske veličine gradova i nisu kao one u drugim dijelovima svijeta. Jer, ni bosanskog najvećeg i glavnog grada nema, recimo, na prognozi vremena neke velike satelitske TV-stanice, a kamo li ovih drugih “velikih” gradova. Kažu da to nije zbog toga što nas ne vole, ili što smo im dokundisali s lošim vijestima, ili što su nas već dali našim susjedima (pa to i ne dođe više glavni grad naše nego jedan od gradova susjedne neke države). To je zato što naš glavni grad nema dovoljno stanovnika potrebnih za njegovo uključivanje među one gradove o čijem se prognoziranju vremena redovno izvještava. Glava kuće često odlazi u onaj mali grad svoga rođenja, djetinjstva i dijela adolescencije. Ode i u svoje selo, koje je već postalo predgrađe, šireći se s naseljenicima iz drugih dijelova domovine što su se tu nastanili nakon agresije i koji su odatle “obnovili” svoje stare domove iz kojih su ih agresori protjerali. U te stare domove oni idu vikendima i za odmore, a planiraju tamo živjeti kada odu u penziju. U te stare domove se njihovi mladi neće nikada vratiti; u njih će ići samo dok su stari živi i, kasnije, dok budu snažne uspomene na te stare. Oni nemaju ništa intimno u tim mjestima. Ako i imaju uspomena, maglovite su i nejasne; bili su premali kada su protjerani. Glava porodice voli otići u taj svoj malehni grad i u njegovo predgrađe. Jedan dobar dio njega je tamo još uvijek i nikako da se preseli u onaj veliki grad u kojem živi, stanuje, radi i u kojem mu je porodica. Ta njegova seoba kao da nikada nije okončana do kraja. Kako, inače, drukčije tumačiti to da i pelene za djecu kupuje u malome gradu, nosi iz njega izvorsku vodu za piti, kupuje brašno u tamošnjem mlinu, toči gorivo na benzinskoj stanici... Tamo se za jedan sat odmori više nego li u velikom gradu za dva dana. Tamo ima i rodbinu. I prijatelje ima. S prijateljima posve jednostavno i lahko komunicira: začas se sastanu, popiju kahvu, ispričaju, dogovore... Rodbina se nekako smanjila. Zapravo, broj je isti, ali glava kuće odlazi samo onima najprečim: roditeljima, sestri, tetkama i daidžama. Ostalima ne odlazi. U neko doba je, naime, zaključio da kod nekih nije dobrodošao, da li zbog zavisti na njegovu životu (mnogima je “preluksu-

Veliki grad

50

zan” i lagodan u odnosu na njihove) ili nemogućnosti da oni njemu uzvrate posjetu (za većinu odlazak u veliki grad predstavlja poseban događaj u više godina). Kakogod, na bajrame, na radosti, slavlja i žalosti odlazi samo rečenoj rodbini. Također i supruga, jer se i kod nje desilo isto. U velikom gradu nema rodbine. Ima nešto prijatelja s kojima se valja vrlo često natezati, jer začas se “zaborave” usljed “velikih obaveza” i onog izgovora “nemam vremena”. Mali grad on hvali kada je s poznanicima u velikom. Ponosan je na njega. Ističe da su ljudi tamo prijazni, komunikativni, otvoreni i solidarni te da je tamo sve jeftinije, da tamošnja fabrika proizvodi najbolju konfekciju, mljekara kajmak i jogurt, mesare meso i tako dalje. Nekada žali što ne živi tamo i misli da bi to bilo lijepo, da bi se tamo osjećao potpunije i finansijski stabilnije, jer bi znao raditi još nešto uz svoj posao. I oni jednostavni prijatelji bi bili stalno blizu i dostupni. Kada im to spomene, oni mu veselo odgovore: “Selo hvali u grad se svali.” Glava porodice funkcionira u velikom gradu. Ide svaki dan na posao; kada se vraća, pita suprugu da li bi trebalo kupiti hljeba, mlijeka, vode ili nečeg od drugih potrepština; djeci kupi neke sitnice; navečer gleda televiziju; u lijepim danima i u ljetnim noćima s porodicom izađe u šetnju; nekada to čine s kućnim prijateljima; pojedu ćevape u “najboljoj” gradskoj ćevabdžinici; povremeno odu i na neke kulturne i javne “evente”, kada imaju kod koga ostaviti djecu ili kada je neki njihov poznanik akter. Volio bi glava kuće i na utakmicu otići, uživo je gledati, ali su domaće lige neatraktivne i sa slabim igrama u svim sportovima. Pa tako jednom sedmično ode na rekreaciju, gdje se bori protiv kilograma, holesterola, kalorija i ne zna ni on protiv čega više ne. U velikom gradu je i dosta ljudi istoga bekgraunda. Kao vrlo vitalni, ambiciozni i svome jasnom cilju usmjereni, oni su došli u grad i počeli živjeti u njemu. Dosta ih je i nuždom agresije tu okončalo. Takozvani starosjedioci, a najčešće oni čiji su se roditelji, ne tako davno, na isti način doselili u grad, žale se na smanjenje svoga životnog prostora i na “poseljačenje”, baš kao da grad čine gradom nezgrapni socijalistički neboderi, a ne njegovi stanovnici koji se i ne moraju baš u gradskoj bolnici roditi. Ode glava kuće i u glavni grad. Kada s njime bude i porodica, ostvare zajednički doživljaj. Svima budu pluća šira i koji dan nose u sebi taj “šmek” prijestolnice.

Kada ode sam, gleda koju vrstu prijestolničkih suvenirskih posebnosti će kupiti supruzi i djeci. Susretne i neke likove koje gleda na televiziji ili o njima čita u novinama. Po načinu nošenja torbice, kožnoj jakni i ni-tam-ni-vam pantalonama jednoga “kolumniste” u dvosedmičnim novinama, a koji je još i tatin sin, zaključio je da momak stalno prati red-karpet emisije i da si je umislio da pripada selebritiju (što god to značilo). Tada je vidio i jednoga dobro kravatiranog, a još bolje uhljebljenog, mantijoulizicu koji, naravno, nije imao vremena za njega, jer je upravo išao na važan sastanak u Morića-hanu. Jedan školski je ukorio glavu porodice što se nije prije javio da će doći, jer bi on svoje vrijeme rezervirao upravo za njega. Jednom je sreo i bivšega uzora, čovjeka čije je sve tekstove nekada čitao u jednome dahu. Glava mu je tada bila vazda sagnuta, a pogled okrenut zemlji. Bio je stidljivi pjesnik britka pera. Danas su se njegove akademske titule namnožile, a glava visoko podigla. Glava kuće više i ne čita njegove tekstove. Iz njih je, naime, iščilila ona britkost i srčanost. Jednom je opet sreo zeta jednog od glavešina naroda, po svemu prosječnog a po funkciji koju je obavljao iznadprosječnog umilnika i bjelosvjetskog putnika. Nagleda se uvijek i mnogo ljudi i žena koji hladno i nezainteresirano hodaju po čaršiji, zapućeni za nekim svojim poslovima. Ti su mu prizori uvijek glavni grad činili prijestolnicom. I u svome velikom gradu glava porodice prošeta do posla i nazad. Putem sretne kakva poznanika ili prijatelja, a najčešće prođe sam. Općenito, glava porodice misli da ga većina ljudi iz okruženja u kojem živi ne poznaje. Misli da je i bolje tako, jer je lični mir veći što je manji broj poznanstava s ljudima. Zavaljen na VW-točkovima između gradova svoga života, ne pripadajući nijednom a čvrsto privezan za svaki na određeni način, reda on svoje dane, istinski obradovan kada sinčić poželi djeda i nanu u malome gradu i pomalo zabrinut kada supruga pita kada će “skoknuti” do glavnog grada. Jednostavno, u malom gradu se rodio i ta vrsta korijena se ne može nikada iščupati; u velikom živi, po sudbinskom određenju i moranju, te po volji koja se polahko odobrovoljava; a u glavni grad putuje kao na izlet, na jednodnevno osvježenje koje godi nakon dugih radnih dana, sedmica i, često, mjeseci.

51

ODABRANE ŽENE

Hazreti Merjema
N
akon kazivanja o roditeljima Merjeminim i njenoj pobožnosti govorit ćemo o događajima koji su se desili i koji su vezani za rođenje Isaa,a.s.

– Isaovo rođenje
u Hramu, bila je naviknuta da za svog zaštitnika uzima Allaha, dž.š., i da se Njemu obraća u teškoj situaciji. “Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!”, reče mu. Ebu el-Alije kaže da je znala po držanju ovog čovjeka da bi mogao biti bogobojazan i razuman, te mu se zbog toga obratila ovim riječima. Da je Džibril u tom trenutku Merjemina straha i ukočenosti udahnuo u nju ruh Isaa, a.s., on bi se rodio takav da ga niko ne bi mogao podnijeti zbog njegove naprasitosti. Ali Džibril joj se prvo obratio i rekao: “Zaista sam ja izaslanik Gospodara tvoga, da ti poklonim dječaka čista!” Tada se Merjemina prsa rasprostraniše i melek u nju udahnu ruh Isaa, a.s. Melek Džibril je u ovoj situaciji bio samo prenosilac radosne riječi Allahove Merjemi, kao što je naš poslanik Muhammed, a.s., bio prenosilac riječi Kur’ana svom ummetu i cijelom čovječanstvu.

Radosna vijest
Kao pobožnoj djevojci Merjemi su se počeli javljati pojedini doživljaji i obraćati meleci, donoseći joj radosnu vijest da ju je Allah uzvišeni odabrao i da će joj pokloniti čista dječaka. Ona se začudila: “Gospodaru moj, kako ću imati dijete kad me nijedan muškarac nije dodirnuo?” Čudila se rođenju dječaka bez oca jer je Merjem, kći Imranova, sačuvala svoju nevinost i bila čista od svake nevaljalštine. Meleki su joj navodili razloge i govorili da je Allah svemoćan i da, kad On nešto hoće, samo rekne: “Budi! – i ono bude.” Ubej ibn Kab je rekao: “Nakon što je Allah, dž.š., izveo ruhove iz kičme Ademove i od njih zatražio da posvjedoče protiv sebe, ponovo ih je vratio u njegovu kičmu, osim Isaova ruha kojeg je zadržao kod Sebe. Kad je došlo vrijeme njegovog začeća, poslao je ovog ruha Merjemi, pa je on ušao u nju.” “(...) I zato da ga učinim znamenjem ljudima”, to jest njegovo stvaranje na ovaj način bit će dokaz da Gospodar može stvarati kako god hoće – i bez muška i bez ženska kao Adem, a.s., ili kao Isaa koga je stvorio od ženska bez muška. “(...) i znakom milosti Naše” prema ljudima jer će ih opominjati i upućivati pravoj vjeri, a odvraćati od robovanja kipovima i lažnim božanstvima. “To je unaprijed određeno!” Kada je Merjema bila obaviještena o svim razlozima Isaova dolaska, predala se Allahovoj volji, znajući da će naići na veliko iskušenje i da će je svijet, ne znajući o čemu se radi, bez razmišljanja optužiti i ogovarati.

Trudnoća
Džibril je puhnuo u otvor Merjemine haljine i to bi dovoljno da ona zanese. Vehb ibn Menebbih navodi: “Kada su se na njoj pojavili znaci trudnoće, prvi koji je to primijetio bio je njen daidžić Jusuf, poznati izraelski pobožnjak. Kad bi htio da joj prigovori zbog toga, sjetio bi se njene čistote i ispravnosti te bi odustajao, a onda bi zbog onoga što vidi iznova padao u nedoumicu. Ne mogavši sakriti svoju nedoumicu, prvo što je Jusuf rekao Merjemi bilo je: “U prsima mi je nešto što bih volio prikriti, ali ne uspijevam. Bojim se da će mi govor o tome još teže pasti.” Merjema reče: “Kaži šta te to tišti.” “Može li usjev nići bez sjemena?”, upita Jusuf. “Može. Zar ne znaš da je Allah, dž.š., prvo stvorio usjev bez sjemena, a da je sjeme nastalo od usjeva koje je Allahovom voljom niklo bez sjemena? Zar ne znaš da je Allah stvorio Adema i Havu bez muška i ženska?” Tada ju je upitao: “Reci mi šta se s tobom desilo?” Merjem mu odgovori: “Allah me je obradovao riječju od Sebe, ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin. Bit će viđen i na ovom i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih.” (Ali Imran, 45–46) Kad je ovo čuo od Merjeme, Jusuf je shvatio da je ovo počast koja joj se dešava i koja joj je ukazana od Allaha, dž.š. Također se prenosi da ju je slično upitao i Zekerija, a.s., pa mu je na sličan način odgovorila. Najavila je da će njen sin biti odabrani i plemeniti poslanik, potpomognut mnogim mudžizama.

Susret s melekom Džibrilom
Merjema je iz Hrama izlazila samo u slučaju velike nužde, radi donošenja hrane ili vode. Tako je izašavši jednog dana ušla u neko osamljeno mjesto, istočno od Jerusalema, da se malo odmori i osvježi. Iznenada se pojavio pred njom melek Džibril u liku savršeno stvorena muškarca. Ona se prepade i pomisli da je to čovjek koji hoće na silu da je obljubi, a bila je sama i bez zaštite, pa zatraži zaštitu kod Allaha Svemogućeg. Kako je odrasla

52

Muhamed ibn Ishak kaže da se među Israilćanima pronijela vijest da je Merjema bremenita, tako da nijedna porodica nije pretrpjela ono što je pretrpjela Zekerijaova porodica. Bezbožnici su je potvorili da je zgriješila s nekim iz Hrama koji je u isto vrijeme činio ibadet kad i ona. Zbog laži i potvore, Merjem se sklonila od svijeta na jedno daleko mjesto. Imala je petnaest godina. Mlada i nježna, bez zaštite najbližih. Čak ni porodica Zekerijaova nije znala gdje se nalazi. Tražili su je, ali nikakvu vijest o njoj nisu mogli čuti. Merjem je bila u okrilju milosti Allahove i zaštićena melecima. Nosila je odabranog poslanika, sina svoga, koji će zbog majčine velike snage i žrtve u Kur’anu biti spomenut kao Isa, sin Merjemin. Prenosi se da je Isa, a.s., znao Tevrat napamet još u utrobi svoje majke i da je ona čula njegovo učenje. Već smo navodili njen razgovor s Ešjom, majkom Jahja, a.s., koja joj je rekla da osjeća da ono što je u njenoj utrobi čini sedždu tome što je u Merjeminoj utrobi (misli se na sedždu poštivanja koja je bila dozvoljena u ranijim vjerozakonima). Od Mudžahida se prenosi da je rekao: “Kad bi se Merjema osamila, pričala je s Isaom koji je još bio u utrobi; a kad bi se nalazila među svijetom, čula bi njegovo slavljenje Allaha, dž.š.”

i to u zimskom periodu kad je to sasvim nemoguće. “Pa jedi i pij i budi vesela!” Ova je čuda smiriše, osjeti direktnu pomoć i zaštitu Gospodara. Amr ibn Mejmun kaže: “Za porodilje nema ništa bolje od svježih hurmi.” Allahov poslanik Muhammed, a.s., je također rekao: “Dajte vašim porodiljama da jedu svježe hurme, a ako nemate svježe, onda suhe. Kod Allaha, dž.š., nema plemenitijeg drveta od onoga pod koje se sklonila Merjema, kćerka Imranova.” Naš poslanik Muhammed, a.s., priča da se, kada je s Džibrilom išao na miradž, zaustavio u Bejt Lahmu (Betlehemu), gradu šest kilometara udaljenom južno od Jerusalema, i da je tu klanjao. Kad se rodio Isa, a.s., šejtani su došli Iblisu, lanetullahi alejhi, pa mu rekli da su to jutro kipovi osvanuli naglavačke. Znajući da se dogodilo nešto veliko, Iblis je obletio svu zemlju, s kraja na kraj, i našao da se rodio Isa, a.s., ali mu nije mogao prići jer su ga okruživali meleci. Vrativši se, šejtanima reče: “Nijedna žena ne zanese niti rodi bez mog prisutstva, osim majke Pejgambera koji se noćas rodio. Zato izgubite nadu da će se nakon ove noći robovati kipovima. Sinovima Ademovim od sada prilazite podstičući ih na žurbu i olakšice.”

Rođenje
Razumljivo je da je Merjem nosila devet mjeseci, koliko nose i ostale žene. Da je bilo drukčije, to bi sigurno bilo spomenuto. Ibn Abbas prenosi predaju da je nosila osam mjeseci i da se bila sklonila na neko skrovito mjesto, daleko od svoje porodice, dok nije osjetila da će se poroditi. Kad su počeli trudovi, napustila je to mjesto i došla do Bejt Lahma, mjesta danas poznatog po rođenju Isaa, a.s. “Porođajni bolovi prisiliše je da dođe do stabla jedne palme.” Merjem se skloni kod stabla palme koje je bilo staro, suho i bez ijedne grane. Pred ovim velikim iskušenjem, bojeći će sramote i prezira svog naroda a i zbog siline porođajnih muka, ona uzviknu: “Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam u zaborav pala!”, to jest da se nisam nikako ni rodila. Porod je bio počeo, a Merjem je bila daleko od ljudi. Nije bilo nikog da je uputi ili joj pomogne. Kur’an navodi da ju je tada melek zovnuo i rekao joj: “Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče.” I zaista, kad je pogledala, vidje vodu koja teče a koja joj je u tom trenutku u pustinji bila tako neophodna. Bila je to mudžiza od Gospodara koji je nije napustio i samu ostavio. Zatim još joj reče: “Zatresi palmino stablo, posut će se po tebi datule svježe.” Čudna je bila naredba. Merjem je bila iscrpljena i slaba, a znala je da je stablo nepomično i čvrsto. Kako da ga zatrese? Allah, dž.š., htjede da se dogodi još jedna mudžiza. Kad je obuhvatila i pokušala zatresti stablo, pred nju počeše padati zrele datule. To joj je bila opskrba – voda i hrana,

Pokloni perzijskog vladara
Putem zvijezda, perzijski vladar je saznao za skoro rođenje obećanog Mesiha, pa mu je želio spremiti dostojne poklone – zlato, aloju i tamjan. Po položaju zvijezde astrolozi su mu rekli da će to biti u Šamu gdje je bio vladar Herod. Zato on spremi svoja tri najbolja izaslanika, te oni dođoše na dvor Heroda koji ih po običaju vladara ugosti i upita za razlog njihove posjete. Tako sazna za rođenje Isaa, a.s., a čuvši za poklone upita za njihovu tajnu. Izaslanici ne znajući da se on pribojavao dolaska Mesije rekoše: Zlatu pripada prvenstvo među predmetima, kao što njemu pripada gospodstvo među ljudima njegova vremena, Aloja liječi rane i lomove, a on će liječiti sve bolesti, Tamjanov dim se diže prema nebu, a i on će biti podignut na nebo. Heroda od njihova govora obuze još jači strah ali, prikrivajući ga, zamoli ih da ga, kad saznaju gdje se nalazi Mesija, obavijeste, jer bi i on želio vidjeti ga i počast mu ukazati. Našavši Isaa, a.s., izaslanici su predali svoje poklone i na povratku htjedoše o tome izvijestiti Heroda. Allah, dž.š., posla meleka koji im otkri Herodove namjere da ubije dijete, te se oni vratiše u Perziju izbjegavši susret s vladarem Šama. O povratku Merjeme u Jerusalem sa svojim sinom i o svemu što je morala podnijeti od svog naroda, pisat ćemo, ako Bog da, u narednom broju.

53

M. Mešić

Promocija SEMERKANDA na tribini

“Večer Kur’ana i džemata”

U

subotu, 30. januara 2010. godine, u Islamskom centru Zagreb u sklopu redovne tefsirske tribine “Večer Kur’ana i džemata”, održana je promocija časopisa Semerkand te je održano prigodno predavanje na temu “Aktualizacija čitanja i zaboravljena vrijednost nauke kod muslimana”. Predavači, i ujedno promotori spomenutog časopisa, bili su uvaženi alimi, mladi intelektualci iz Sarajeva – dr. sc. Almir Fatić, predavač Tefsira na Fakultetu islamskih nauka, i hfz. Nedžad ef. Ćeman, glavni urednik časopisa Semerkand. Hafiz Ćeman je, kao prvi predavač i govornik, prisutnim zagrebačkim

džematlijama, ali i gostima iz Tešnja, Bihaća, Cazina i Ljubljane, koji su ciljano došli poslušati predavače, pojasnio što je to zapravo Semerkand. Ime označava sadašnji grad u Uzbekistanu. Nekada je bio prijestolnica islamske znanosti, kulture i civilizacije i baštinik ali i rasadnik muslimanskih intelektualaca poput Ebu Mensura el-Maturidija, našega imama u Akaidu. Semerkand je i naziv za Udruženje građana, utemeljeno prije šest godina u Sarajevu, s brojnim aktivnostima kojima je glavni cilj reafirmacija islamskih porodičnih vrijednosti među Bošnjacima i drugim muslimanima. Pored Saraje-

va, Udruženje građana Semerkand svoje aktivnosti organizira i provodi diljem Bosne i Hercegovine putem petnaest podružnica. “Promoviranje vrijednosti islamske porodice jedan je od ključnih ciljeva časopisa Semerkand”, kazao je hafiz Ćeman. Koncipiran na način da sadrži samo afirmativne tekstove, što znači da u sebi ne sadrži polemičke stranice, nudi čitateljima raznolike tekstove iz područja Akaida, Ahlaka, Povijesti islama, Tefsira, Hadisa i drugih korisnih islamskih znanstvenih disciplina te korisne prijevode s različitih stranih jezika s posebnim temama za naše majke i sestre. Semerkand okuplja mlade i ambiciozne ljude

54

bismi rabbike, prvoj objavi časnome poslaniku Muhammedu, a.s. I zato što smo zanemarili tu prvu objavu, ummet dugo vremena proživljava dekadencu na mnogim poljima ljudskih djelatnosti. Naš ummet još uvijek nema izgrađenu kritičku i analitičku misao kakvu su razvili evropski narodi. Na rješavanju tog nedostatka moramo svi poraditi.
Dr. Fatić se također osvrnuo na ciljeve časopisa Semerkand. Svojim tekstovima časopis širi i promovira moralne vrednote u vremenu sveprisutnosti grijeha. Naša civilizacija je civilizacija multipliciranja grijeha. Moral je na Zapadu izgubljena vrijednost. Postao je stvar mode. Mi muslimani možemo zapadnom čovjeku pomoći da ga opet pronađe, jer samo mi imamo pravu istinu i još uvijek donekle imamo sačuvanu porodicu. Naravno, prvi uvjet je da prvo sebi pomognemo, i to ponovnim aktualiziranjem iščitavanja, tumačenja i primjene Kur’ana i sunneta u svakodnevnom život,

koji su svjesni islamskih vrijednosti i važnosti širenja Allahove riječi na blag i jednostavan način. Poslanički primjeri pozivanja u vjeru paradigma su za članove redakcije časopisa Semerkand. Blagost, strpljivost i ustrajnost bili su naređeni, a ne samo preporučeni svakome poslaniku. Za primjer može poslužiti Musa, a.s., kojemu Allah naređuje da faraonu, koji je sebe proglasio božanstvom, govori blagim glasom ne bi li povjerovao u istinu. Časopis Semerkand nastoji biti literatura koja odgaja i koja upravo promovira predivne primjere edeba Božijih poslanika u njihovim odnosima s drugim ljudima. Nakon glavnog urednika hafiza Ćemana, predavanje na temu “Aktualizacija čitanja i zaboravljena vrijednost nauke kod muslimana” održao je dr. sc. Almir Fatić. Kazao je kako statistika o mjestu knjige, čitanja i istraživanja danas u muslimanskom svijetu nije na našoj strani, ali zato jeste vjera. Mi smo specifičan ummet po mnogo čemu, a jedna od tih odlika je da smo, ili bi barem trebali biti, zagovornici istine kroz znanje, čitanje, proučavanje, istraživanje, dokazivanje i argumentiranje, a sve nabrojane ljudske odlike sadržane su u riječima – ikre

što je jedan od zadataka i časopisa Semerkand. Zato nam je potrebna i sasvim nova metodologija tumačenja vjere i doza odgovornosti u tumačenju. Tumačiti vjeru ne može svako, a to nam se, nažalost, često događa. “Ako bi se mogli ukratko definirati ciljevi ovog časopisa, onda bi se oni ogledali u promociji znanja, ibadeta, zikra i edeba”, zaključio je dr. Fatić.

55

Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA

Veliki naučnici islamskog svijeta u periodu od IX do XV vijeka
1. Abbas Ibn Firnas (810–887) Abbas Kasim Ibn Firnas je legendarni izumitelj iz devetog vijeka kojeg često nazivaju Da Vinčijem islamskog svijeta. Njegovo lice se često danas nalazi na poštanskim markama arapskih zemalja, a jedan krater na Mjesecu je nazvan po njemu. Između mnogih stvari kojim je njegov briljantni um zadužio civilizaciju, vrijedi izdvojiti vodeni sat nazvan Al-Maqata, razvoj tehnologije kojom se može proizvesti bezbojno staklo, lanac prstenova koji simuliraju kretanje planeta i zvijezda, te korektivna sočiva. znat kao Alhacen ili Alhazen, je bio izuzetno svestran naučnik. Mada je prvenstveno dao impozantan doprinos shvatanju principa optike, sfera njegovog interesovanja i sjajnih postignuća je obuhvatila i astronomiju, anatomiju, inžinjering, matematiku, medicinu, oftamologiju, fiziku, psihologiju, filozofiju, vizualnu percepciju i nauku u općem smislu uvođenjem naučnog metoda. Prvi je čovjek koji je uspio ispravno objasniti na koji način čulo vida funkcioniše. Koristeći kineski izum tamne komore (camera obscura), prikazao je kako svjetlo pravolinijski putuje od objekta formirajući izokrenutu sliku na retini.

medicinske prakse sadržana u trideset tomova. Mnogi od hirurških instrumenata koje je prije hiljadu godina izumio i danas se koriste. 3. Al Idrisi (1100 – 1165. ili 1166) Abu Abdullah Muhammad alIdrisi al-Qurtubi al-Hasani al-Sabti ili skraćeno al-Idrisi je čuveni islamski geograf, kartograf i egiptolog. Rođen je u sjevernoafričkom gradu Ceuta (Sabtah) a mnogobrojna putovanja koja uključuju islamsku Španiju, Portugal, Francusku i Englesku su ga dovela i do Sicilije na dvor kralja Rodžera Drugog. Njegovo najznačajnije djelo je karta poznatog svijeta koja se smatra najpreciznijom i najkompletnijom geografskom mapom svog vremena. Stoljećima nakon njegove smrti ova karta je intenzivno korištena, a među moreplovcima i putnicima je uživala status navigacionog dragulja.

Sa šezdeset pet godina starosti konstruirao je jedrilicu i s jedne litice izveo historijski značajan pokušaj kontrolisanog leta. Neki očevici bilježe da je letio nekoliko minuta prije nego što je nespretno aterirao povrijedivši leđa. 2. Al Zahravi (936–1013) Abu al-Qasim Khalaf ibn alAbbas Al-Zahrawi je andaluzijski hirurg, hemičar i naučnik poznat na zapadu i kao Abulkasis. Smatra se ocem moderne hirurgije čiji su medicinski tekstovi stoljećima (sve do Renesanse) oblikovali kako islamske tako i evropske hirurške procedure. Historijski gledano, njegovim najbitnijim djelom smatra se Kitab al-Tasrif, svojevrsna enciklopedija

4. Ibn al-Haytham (965. Basra–1039. Kairo) Abū Alī al-Hasan ibn al-Hasan ibn al-Haytham, na zapadu po-

Napisao je preko dvije stotine knjiga od kojih je samo pedeset pet sačuvano. Neke od njih, prevedene na latinski jezik, izvršile su ogroman utjecaj na zapadne naučne krugove, pa njegove citate nalazimo i u djelima Bacona i Keplera. Mnogi ga danas smatraju prvim “istinskim” naučnikom a njegova naučna metoda je na Zapadu nominirana za najutjecajniju ideju drugog milenija. 5. Al-Džazari (1136-1206) Abū al-’Iz Ibn Ismail ibn al-Razāz al-Jazarī je bio istaknuti islamski

56

Najhladnija tačka u univerzumu
naučnik, izumitelj, inžinjer mehanike, majstor, umjetnik, matematičar i astronomer iz Dijarbakra u današnjoj Turskoj. Njegovo najpoznatije djelo je Kitáb fí ma‘rifat al-hiyal alhandasiyya (Knjiga znanja o domišljatim mehaničkim spravama) u kojem je detaljno opisao pedeset mehaničkih uređaja s uputstvima kako ih konstruirati. Prema vlastitim riječima u knjizi je opisao samo one sprave koje je uspio napraviti, a prilikom konstrukcije više se koristio metodom pokušaja i pogreške nego teoretskim kalkulacijama. Jedan od uređaja koji i danas izaziva divljenje je tri metra visoki slonovski sat čiji je vremenski mehanizam pokretan posudama s vodom skrivenim u unutrašnjosti. Tijelo slona je dizajnirano da se pokreće i pravi zvukove svakih pola sata. Pored mehaničkih inovacija ovaj sat je bitan i kao jedan od najranijih primjera tehnologijskog multikulturalizma u kojem slon predstavlja Afriku i Indiju, zmaj – kinesku kulturu, feniks – staru egipatsku kulturu, vodeni mehanizam – kulturu stare Grčke i turban – islamsku kulturu.

Na kojem mjestu u cjelokupnom svemiru je najniža temperatura? Nije na Mjesecu gdje je izmjerena hladnoća od minus 227ºC. Nije ni u najdubljim rubovima univerzuma gdje se pozadinska temperatura procjenjuje na minus 232ºC. Naučnici smatraju da je najhladnija tačka univerzuma nedavno laboratorijski registrovana na našoj planeti. Fizika ultrahladnog podrazumijeva laboratorijske studije materije podvrgnute takvim zapanjujućim hladnoćama pri kojima čak i sami atomi i svjetlo počinju neočekivano reagovati. Na temperaturama od minus 262ºC kod nekih elemenata nestaje električnog otpora i dolazi do fenomena zvanog supervodljivost. Pri većim hladnoćama od te neki tečni gasovi postaju superfluidi i sposobni da protječu kroz zidove dovoljno čvrste da zadrže bilo koji drugi tip tečnosti, pri tome prkoseći zakonima gravitacije. Fizičari će prvi priznati da nikada neće moći postići temperaturu apsolutne nule koja je davno izračunata na minus 273.15000000000003 ºC. Kako je temperatura mjerljiva brzinom kretanja atoma kao refleksijom energije koju posjeduju, apso-

lutna nula je tačka u kojoj atomi apsolutno ne posjeduju nikakvu toplotnu energiju koja bi iz supstance u kojoj su sadržani mogla biti izlučena. Ipak se ekipa fizičara iz laboratorije MIT-a u Kembridžu odlučila koliko je god moguće približiti tom teoretskom limitu. Prema Ginisovoj knjizi rekorda za 2008. godinu ova laboratorija je zabilježila najnižu temperaturu u univerzumu koja je za samo osam stotina deset trilioniti dio Farenhajta viša od apsolutne nule. Rekord je postignut upotrebom infracrvenih laserskih snopova koji su korišteni za usporavanje pa samim tim i hlađenje atomskih čestica. Cilj istraživanja je potraga za sasvim novom formom materije koja je nazvana Bose-Einstein kondenzat (BEC). Taj kondenzat nema svojstva standardnih gasova, tečnosti ili čvrste materije formirajući se u oblak atoma od kojih svaki ima identično kvantno stanje. Tim fizičara generiše BECa radi izučavanja fundamentalnih osobina materije i boljeg razumijevanja fenomena supervodljivosti. Krajnji cilj je otkriće novih oblika materije koja bi mogla pri sobnim temperaturama postići stanje supervodljivosti, što bi dramatično preinačilo načine na koje čovjek koristi energiju.

57

Edin Topčić | PRIČA

Noć u
P

GRADU
planinom biti neko sijelo, pa eto odluči on da se spusti u grad. “Hoćeš li paziti i moje ovce, a ja da idem na sijelo u grad, kao i ostali mladići?”, pitao je Ahmed jednog mlađeg čobana. Kad mu on odgovori da hoće, spremi se i krenu put grada. Planirao je da ga jacija zadesi u jednoj prigradskoj džamiji, da tamo klanja i da taman prispije na sijelo. I krenuo je! Sunce se već naginjalo ka drugoj polovini neba. Spremalo se da zađe i prepusti šumu spokoju. Vidio je već znakove proljeća – visibabe su već odavno tu, žuti se jagorčevina po livadama, a zrak je ispunjen slatkastim mirisom ljubičica. Nebo je bilo vedro i plavo, bez ijednog oblaka, na istoku je već dobijalo tamne nijanse, a krajevi zapada su počeli malo svijetliti, žariti, kao da se priprema za veličanstveni prizor zalaska sunca. Gledao je i slušao prirodu oko njega kako diše i... pomisli na na to kako Allaha veliča ono što je na nebesima i na zemlji, “Eh, kad bih bio kao Sulejman pa da mogu čuti govor životinja...”, pa da eto čuje njihov zikr. Pa, opet, pomisli kako bi on stvarno reagovao kad bi čuo zikr životinja... možda bi se prepao!? Misli ga odvedoše i do Muhammeda. To su mu ime roditelji htjeli dati, ali pobojaše se da mu ne bude preteško, pa ga malo ublažiše s drugim imenom Allahovog miljenika. On osjeti veliku i nježnu ljubav prema njemu... Ahmed uzdahnu i nastavi koračati. Ritam su mu davale riječi: Mu-ham-med, Mu-ham-med, Mu-hammed...

lanina. Kao što se pogled spušta, tako se ona širi i gole vrhove zamjenjuju brdoviti predjeli obrasli šumom. Čobani su se već vratili na planinu i huk vjetra, što prolazi kroz još gole i neizlistale grane, miješa se s ravnodušnim blejanjem ovaca i promuklim lavežom pasa. Psi su igrali vječnu igru ganje s ovcama, onim neopreznim, i janjadima, onim izgubljenim. Zajedno s čobanima tražili su izgubljene ovce i janjad te ih vraćali nazad u stado. Ovo stado je kao džemat – dok su ovce u njemu, sigurne su; ali čim se odvoje, u opasnosti su da ih vukovi ne rastrgaju. Tako je mislio Ahmed dok je posmatrao ovce. Sjeti se i jednog događaja kad je ugledao vuka što je upao u tor. Onako razjaren nije napadao stado niti je ulijetao u njega. Samo je čekao da se pokoja preplašena ovca odvoji i uleti ravno u njegove čeljusti. Sjetio se on i svojih namaza koje obavi u džematu a i onih koje obavi nasamo. Uvjerio se kako mu je teže koncentrisati se i obaviti molitvu kad je sam nego kad klanja zajedno, u džematu. Ali, nije imao priliku imati džemat često... Ahmed nije bio kao drugi čobani. Oni su voljeli igrati se klisa, podvikivati za djevojkama i krasti voće i kukuruze te ih jesti uz naloženu vatru i pritom jedan drugom dobacivati dvosmislene dosjetke i šale. Može se reći da je i Ahmed to volio, ali njemu je bilo draže pronaći kakvu džamiju i učiti Kur’an, pohizmetiti starijima ili otkloniti kakvu štetu. Kako su rasli, čobani su radili svašta, ali ne treba ih koriti nego treba sakriti njihovu sramotu... Ahmed je već stasao mladić i krv mu nekad nekontrolisano uzavrije. Čuo je tako da će u gradu pod

58

Tri koraka za ovo ime, četvrti je da se udahne dah. Svaki put nastojao je drugačije, na poseban način izgovoriti njegovo ime i osjećao je da uspijeva u tome. Ni jezik ni srce kao da se nisu mogli zasititi ove riječi. U šumi neka ptica zapjeva, a Ahmed ubrza korak i promijeni riječi la ilahe illallah, Muhammedur-resulullah, a zatim poče učiti salavate... Koraci i salavati dovedoše ga do akšama, Ahmed zastade, siđe s puta na obližnju livadu i prouči ezan. Priroda je spokojno tonula u sumrak, šumom se razlijegao Ahmedov ezan, pa ikamet pa akšam. Predade selam, prouči tespih i dovu pa nastavi. U daljini su se već nadzirala slaba svjetla kuća i grada koji treperi. “Tamo će me inšallah zadesiti jacija.” Opet je sa srca svoga na jezik jedva čujno prenosio ime onoga koga on neizmjerno voli... Muhammed, Muhammed, Muhammed. Odozgo je pao mrak, ispod njega su ga dočekivale prve kuće, a s njim i džamija. Ahmedu srce neobično zaigra kad vidje da kandilji na munari gore. Ubrza korak, požuri do abdesthane pa popravi abdest. Refrešuje, rekli bi mladići iz grada o kojim Ahmed nije nikad razmišljao... Ušao je unutra, a ljudi, mladići i starci bijelih i nasmijanih lica su mirno sjedili i čekali da se oglasi ezan. I oglasio se. Namaz, kad se doživi, svaki je neponovljiv i poseban. Takav bijaše i ovaj Ahmedov. Kad je proučena dova i kad su ljudi potrali svoja lica, neki čovjek poče učiti Kur’an. Ahmed je bio na izlazu, ali zastade. Kur’anu nije nikad mogao odoljeti. “Sijelo može početi bez mene. Bolje mi je da čujem ovaj Govor”, mislio je on. Džamija je bila skromno ukrašena sa stilizovanim fenjerima oko mihraba. Šare na zidu jesu bile nacrtane i konačne, ali one su treperile pod svjetlom lampi čiji je intenzitet mijenjalo neprekidno variranje napona. Danas vatromete često prati muzika i vodoskoci na fontanama pa nekad se ne zna ko koga prati i da li je vatromet tu radi muzike i fontana, ili je obratno. Tako je i ovo učenje Kur’ana ličilo na to. Oni koji znaju da ništa ne biva osim s dozvolom Rabba u ovoj igri su ipak prepoznavali predstavu džamije u čast Kur’ana. Vatromet, muziku i fontane zamijenili su džamija, Kur’an, struja i ljudi. Ahmed nikad nije bio u prilici da se ovako osjeća. Čovjek koji je učio bio je neki sijedi čovjek s dugom

bijelom bradom kojeg nikad nije vidio, a harfovi koje je učio bili su jasni i... radosni, ako se može tako reći. Samo što je završio učenje, neko zauči mevlud! Ahmed je opet bio na vratima i trljao je svoje lice proučenom Fatihom kad opet zastade. Pogleda na sat i pomisli, “Ma hajde, neka me još malo.” Vrati se i sjede, naslonivši se na zid. Učači mevluda bili su vrhunski. Ljudi su plakali dok su učili i plakali su i oni koji su slušali. Napon je opet oscilirao i sjenke su igrale na zidovima. Malo pomalo Ahmed osjeti kako su mu noge otežale, kako je toplo u džamiji i kako mu kapci postaju teški. Nekoliko tenutaka je prošlo i on je već utonuo u san. “Hajde, momče, probudi se, uzmi abdest, sad će sabah. Ehhhh, nije mi jasno kako te niko nije vidio ni probudio. Jesi li se smrznuo?” “Kad je završio mevlud?”, sneno upita Ahmed. “Kakav mevlud, ovdje nije nikog bilo poslije jacije!?” Ahmed ušuti i nasmiješi se. Shvatio je šta se desilo. Vjerovatno ga nisu nikakve dobre stvari čekale na sijelu pa je Allah dao da ne ode na njega. Nije više važno da li je ono što je doživio sinoć bila java ili san, važna je pouka. Opet pomisli na Poslanika i jedan događaj dok je on, s.a.v.s., bio mladić. Mutevelija je bio dobar i blag čovjek, ponudio mu je da nešto pojede i čaj da se zgrije. Dok su doručkovali, ispričao mu je da je ova džamija posebna i da se mnogo lijepih i čudnih stvari dešavalo u njoj. Ahmed je mudro šutio o onom što mu se desilo i pozorno slušao muteveliju. Kad je završio a objedom, poželio mu je svaki hajr i krenuo nazad na svoju planinu. Pomislio je opet na ono što mu se dogodilo i, dok ga je sunce pozdravljalo novim danom, on je opet razmišljao o Allahovom miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., i opet je sebi udarao ritam riječju koju nosi u samom srcu – Muhammed, Muhammed, Muhammed... Rekao je Resulullah, a.s.: “Rekoh jedne večeri dječaku koji je napasao ovce sa mnom na brdima Mekke: ‘Hoćeš li paziti i moje ovce, a ja da idem na sijelo u grad, kao i ostali mladići?’ (...) Ja krenuh i kad bijah kod prve kuće u Mekki čuh svirku pa upitah: ‘Šta je to?’, a odgovoriše mi: ‘Ženi se dvoje mladih.’ Ja sjedoh da poslušam, a Allah dž.š. mi začepi uši i ja zaspah.” (Zapečaćeni džennetski napitak, 69–70)

59

Dr. Merima Čamo | GRADOVI

Vareš
U
drugoj polovini petnaestog stoljeća uska dolina rječice Stavnje koja je tvorila osebujan sklad s neravnim ali postojanim krajevima plodnog planinskog plašta postala je utočište novoj urbanoj zajednici − Varešu. Mada je ovo naselje nastalo nakon pada bosanske srednjovjekovne države, preduslovi za realiziranje njegovog primarnog prostora, granica i funkcije stvoreni su mnogo prije. Sačuvana predanja i pisani izvori govore o naseobini na brdu Ogloviću te starim rudokopima u Duboštici, Vijaki i Porovici, što ukazuje na ranije, posebno u privrednom smislu, organizirane naseljske jedinice smještene u neposrednoj blizini današnjeg Vareša. Vjerovatno su pomenute lokacije imale potencijal i zadovoljavajuću dinamiku razvoja koju je uveliko diktirao način eksploatacije rude (hematita, limonita i siterita), glavnog prirodnog resursa čitave ondašnje regije, što se u datom momentu pretočilo u niz valjanih razloga za objedinjavanje tih kvalitetnih fragmenata u jednu cjelinu. Vremenom ta cjelina poprima složenije urbane obrise (Vareš i Vareš Majdan) u kojima se prepliću, prednjače i smjenjuju različiti društveni, privredni i kulturni obrasci.

Kovački majdani
Intenzivnija iskorištavanja bogatih nalazišta gvozdene rude u Varešu i okolini počela su krajem petnaestog stoljeća, i to u doba tursko-bosanskog namjesnika Jakub-paše. Rudokopi su se nalazili u Šaškom Dolu, Smreki i Droškovcu. Kopanje i topljenje rude obavljalo je nekoliko rudara/radnika koji su sačinjavali družinu s glavnim majstorom. Topljenje rude odvijalo se u duvaonicama − pećima od pruća obloženim ilovačom – a kasnije u kamenim pećima obično paljenim dva puta u sedmici, pri čemu se prethodno morala obezbijediti veća količina drvenog uglja. Pored uglja, obilato se koristila i vodena snaga, naročito u posljednjoj fazi obrade ruda, te je u tu svrhu na obalama Stavnje bilo izgrađeno nekoliko desetina majdana − radionica za oblikovanje istopljenog gvožđa. U majdanima su se izrađivali raznovrsni predmeti koji su prodavani u vareškoj čaršiji, odnosno u zanatskim radnjama čiji su vlasnici ovu vrstu rukotvorina (demire, obruče, šipke, ploče za gvozdena vrata, sačeve i tako dalje) uspješno plasirali na čitavom onodobnom bosankohercegovačkom području, ali i u neke evropske države. Sitniji od gvožđa izrađivali su se u kovačnicama – vignjevima kojih je za osmanskog vakta u Varešu oko četrdeset.

Privredni zamah
Godine 1891. austrougarske vlasti traže, pronalaze i mapiraju mjesta većih geoloških rezervi, podižu prve visoke peći i grade željezaru. Time počinje kapitalistička eksploatacija rudnog blaga. Postepeno s radom prestaju postojeći rudokopi, duvaonice i majdani, a s njima i vještine starih majstora. Vareš sve više poprima inovativne sadržaje izvedene iz srednjoevropskog urbanog iskustva koje se prvotno odražava u fizičkoj strukturi naselja. Grad dobiva poštu, telefon, telegraf,

60

nekoliko vodovoda, električne centrale, bolnice, škole, željezničku stanicu, lokalne puteve (naprimjer Vareš –Vareš Majdan) i stambene kolonije. U periodu između dva svjetska rata vareška željezara je nastavila s radom, ali zbog sve veće konkurencije stranih investitora proizvodnja nije naročito rasla. Očekivana produktivnost rudnika i željezare bit će zabilježena tek deceniju kasnije, kada Vareš u novim društvenim uslovima postepeno prerasta u snažan rudarsko-industrijski centar. Modernizirane su visoke peći, mehanizovana eksploatacija rudnika, sagrađen stambeni kompleks za radnike rudare i tako dalje. Privredni razvoj, naročito u oblasti crne metalurgije te metalne i drvne industrije, izravno je utjecao i na dešavanja u socijalnoj sferi koja se u teškim poratnim godinama stabilizirala kroz djelotvoran sistem zapošljavanja. Upravo mogućnost zaposlenja i stvaranja sigurne porodične egzistencije bili su glavni podsticaji velikom prilivu stanovništva u ovaj bosanskohercegovački grad.

poboljšati standard života cjelokupnog stanovništva u Varešu. Jedan od zajamčenih fondova pomoći u poratnom oporavku grada odnosi se na njegove prirodne resurse. Specifična geološka konstitucija Vareša čini svojevrstan ekološki dragulj. Ljepotu okoliša sačinjavaju velike naslage rude različite po svom hemijskom sastavu i sadržini željeza, potom izvorišta pitke, tople (Očevija) i mineralne (Okruglica) vode, kao i veliki procenat šumskog zemljišta i četinjarske šume. To sve zajedno govori o veoma bogatoj i relativno očuvanoj sredini. Izdašna priroda predstavlja izuzetno stabilnu osnovu za dalji društveni razvoj. U ovom kontekstu neophodno je pomenuti i kulturno-historijska dobra Vareša i okolice koja većinom datiraju iz ranog i kasnog srednjovjekovlja a to su mramorni stećci (preko tri stotine), Drvena džamija u selu Karići kod Vareša, džamija u selu Ravne u Varešu, kovačke radnje u Očeviji i stari kameni jednolučni most u središtu grada.

Devedesete
Rat i poslijeratna dešavanja znatno su izmijenila sliku naprednog podzvjezdarskog naselja, nametnuvši mu nove društvene ciljeve i urbane zadaće. Do sada je lokalna zajednica uspjela doseći i riješiti većinu te time

Bilješke:
1. Grupa autora, Ljepote i znamenitosti Bosne i Hercegovine, NIP Književne novine, Beograd. 2. Kreševljaković, Hamdija, “Vareš kao glavno središte gvozdenog obrta u Bosni i Hercegovini”, Glasnik Zemaljskog muzeja, 54/1942, posebni otisak.

61

Doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj | ZDRAVLJE

Upala
P

mokraćnog mjehura (cystitis)
o pravilu, prehlade su prvi uzrok upale, a slijede ih colli bakterije. Upala može biti akutna i hronična. To bi bila generalna podjela, no ona nije potpuna. Jer, ne pomenuti hemoragični cystitis ili takozvani cystitis “medenog mjeseca”, bio bi promašaj. Bolest lakše nastaje kod žena nego kod muškaraca, a česta je u djetinjstvu. Uzročnici prodiru kroz izlaz mokraćne cijevi koja je kod žena kraća i uslovljena svojim položajem. Zaraza nastaje rjeđe putem krvi ili silaznim putem iz bolesnog bubrega. U trudnoći infekcija mokraćnog mjehura može nastati uslijed hormonalnih poremećaja ili kao rezultat dilatacije (širenja) i redukcije tonusa mjehura. Pritisak uterusa na mjehur te lokalna venska kongestija i pritisak također mogu biti faktori cystitisa u trudnoći. Dijabetičari, zahvaljujući osnovnoj bolesti, imaju sve predispozicije za nastanak upale mokraćnog mjehura. Anatomske devijacije, neadekvatna pozicija uterusa, znaju biti vinovnici retencije urina, a time i potencijalnog cystitisa. Ko može reći da oralni kontraceptivi, osim što rade samo jedan posao, ne izazivaju niz neželjenih posljedica, pa tako iniciraju kod osjetljivih osoba i sklonost upali mokraćnog mjehura. Predložit ću vam jednu od bezbroj biljnih mješavina za pomoć i liječenje upale mokraćnog mjehura. RECEPT:   list kruške.......................................... 10 gama kadulja ............................................... 10 grama      vrijesak .............................................. 10 grama troskot ............................................... 15 grama brezov list.......................................... 15 grama sjeme lana ........................................ 15 grama kukuruzna svila ................................ 15 grama Tri supene kašike mješavine preliti s litrom hladne vode. Ostaviti da stoji jedan sat. Nakon toga grijati do ključanja, ohladiti i procijediti. Piti tri puta na dan po 3dcl neslađenog čaja. Isključite iz upotrebe sve što nadražuje mokraćni mjehur, a to su kahva, crni čaj, alkohol. Čokolada je isto tako pravi iritant mjehura, a nemojte jesti (dok traje bolest) i pileću jetru, prženo i masno meso, soja sos, avokado, grejp, suhomesnate proizvode, masne sireve, nektarine. Najnovije studije (ispitivanja), pokazale su da vitamin C, to jest Askorbinska kiselina, iritira mokraćni mjehur, pa se zato uzimanje vitamina C preporučuje u obliku Calcium Ascrobata.

Upala mokraćnih kanala
Često kod svake upale bubrega strada i ureter, jer se klice izlučuju mokraćom. Kada na jednom mjestu uretera postoji suženje, dolazi do zastoja mokraće i upale su neminovne. Mokraćna cijev (ureter) izlazi iz mokraćnog mjehura i kroz nju se mokraća izbacuje vani. Ako se upala ne liječi, širi se prema mjehuru i može preći u hronično stanje. Kod ovakvih upala mo-

62

kraću treba mikroskopski pregledati da bi se utvrdio uzročnik bolesti. Kod muškarca do upale može doći kada postoji i upala prostate. Slobodan protok urina, njegova količina i kiselost važni su antibakterijski mehanizmi. Žene češće obolijevaju od muškaraca. Bilo koji organizam može da izazove upalu. Najčešće se pronađu Escherichia coli, Klebsela, Proteus, a ne zaostaju ni Staphilococce. Aktivnu infekciju karakteriše prisustvo više od 100.000 bakterija u mililitru urina. Osjećaj pečenja pri mokrenju, učestalo mokrenje te zamućen i taman urin početni su znaci upale. Hronične upale ostavljaju trag, oštećenje, javlja se takozvana subfebrilnost ili febrilnost. Šta uraditi kada se stvara zatvoreni krug – antibiotici, urinarni antiseptici, iznemoglost, trka s kiselošću mokraće i, na kraju, ponovo pojava bakterija i upale? Logično je da samo jak i dobro potpomognut imunološki sistem organizma može riješiti začarani krug. Kako to postići? Jednostavno. Ljudi prvo probaju sve, da bi na kraju shvatili da je priroda neprikosnoveni vladar. Jačanje imunološkog sistema pomoću Echinaceoma, Astragalu-soma, a tu su još zob, djetelina lucerka, kopriva, islandski lišaj. Koristite navedenu mješavinu bilja koja je predložena za liječenje upale mokraćnog mjehura.

procesa debelog crijeva. Liječenje se mora upravljati prema uzrocima. Obično uvećanje prostate često se može liječiti s dosta uspjeha, ali se ne smije izgubiti iz vida da izlječenje nije trajno. Zbog prehlade, hladnog pića, uzimanja ljute hrane ili čega drugog, prostata može opet nateći i stare tegobe su tu. Zato je bolje stalno uzimati smanjenu dozu lijekova da bismo prostatu na neki način “držali u šahu”. Sve drugo je pravi Sizifov posao osuđen na propast.

RECEPT       medvjeđe grožđe .............................. 20 grama djetelina lucerka ............................... 15 grama vrijesak .............................................. 15 grama neven ................................................. 20 grama Vrbovica............................................. 20 grama sjeme lana......................................... 10 grama

Tri supene kašike mješavine politi s litrom hladne vode. Ostaviti da stoji četiri sata. Nakon toga grijati do ključanja. Ohladiti i procijediti. Popiti u toku dana. Uz čaj koristiti ekstrakt divljeg kestena prvih pet dana 2x10 kapi ostali dani 1x10 kapi. Kura kestenom traje deset dana. Ekstrakt kestena dobit ćete tako da 15–20 svježe ubranih i sitno naribanih kestena, zajedno s njihovom smeđom korom, potopite u 5dcl dobro zagrijanog šezdesetpostotnog apotekarskog alkohola, pa to ohladite, procijedite i filtrirate. Za ubrzanje liječenja dnevno uzeti: Vitamin E800 I.U.; Magnesium 400mg; Obavezno ZINC PICOLINAT jer je izuzetan kao potporna mjera oboljeloj prostati.

Prostata
Prostata je žlijezda karakteristična za muškarce. Ona je žlijezda predspojnica koja luči najveći dio tečnog dijela sperme. Smještena je ispred rektuma i između bešike i preponjače. Ima oblik i veličinu kestena. Bogato je vaskularizovana i opkoljena venoznim i nervnim spletom. Hipertrofija (povećanje prostate) je česta bolest ovog organa i javlja se u starijim godinama, što ne mora biti pravilo. Riječ je o dobroćudnom bujanju normalnog tkiva. Povećanje može uhvatiti cijelu žlijezdu, a tegobe počinju kada se poveća pritisak na mokraćnu cijev. Od toga koliki je pritisak zavisi i jačina bolesti. U početku mokrenja mokraća poteče tek nakon dužeg čekanja i napinjanja i to polako u prekinutim mlazevima. Kasnije mokraća počinje zastajati u mokraćnom mjehuru, jer se on ne isprazni u potpunosti. Što više mokraće zaostane, to je veća opasnost od infekcije koju uglavnom izazivaju Koli bakterije. Bolest još mogu izazvati i upale koje se prošire od upalnih

63

64

00

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->