You are on page 1of 15

MAKEDONIJA

U antičko doba bila je Makedonija najprije više vjekova samostalna država, do 146 prije
Kr. Od tada do propasti rimske države, ona je bila rimska provincija. Na kraju 5 vijeka
prije Kr. plemena, koja su stanovala na obalama Crne Reke, na njenom gornjem toku,
priznavala su vlast makedonskih kraljeva, ali su imala svoje knezove. Peonci, koji su
stanovali na Vardaru, pripadali su dijelom Makedonija, već čitav jedan vijek ranije (na
kraju 6 vijeka). Ipak sjeverni dio Peonije s gradom Bilazorom (Veles), a možda i s
gradom Stobi (na ušću Crne Reke u Vardar) bio je vjerojatno nezavisan prije rimskog
perioda.
Kralj Filip II. već je imao pod sobom na zapadu veliki broj ilirskih plemena između
Jadranskog mora i Ohridskog jezera. I Aleksandar Veliki ratovao je s Ilirima u tim
krajevima i pobijedio ih je. Na kraju 3 vijeka i u početku 2 vijeka Filip V. zauzeo je Lješ,
zemlju Partina (u okolini Drača), Ohrid i druga mjesta u Iliriji, ali ih je poslije izgubio.
Njegov sin Perzej pokorio je dijelom Dardance, koji su bili susjedi Makedonaca na
sjeveru. Isti kralj osvojio je u jedno vrijeme više gradova i tvrđava u dolini Crnog Drima
ili njegove pritoke Radike.
M. se pružala već pri kraju 6 vijeka prije Kr. na istoku do donjega toka Strume. U vrijeme
Filipa II. i njegovog sina Aleksandra Velikog njena istočna granica bila je Mesta.
Rimljani, pošto su 168 pobijedili Perzeja i ilirskog kralja Gencija, načinili su od njihovih
zemalja dvije posebne države, Makedoniju i Ilirik. Ali jamačno naskoro zatim oni su ih
spojili ujedno, u jednu provinciju Makedonija, koja je imala za zapadnu granicu
Jadransko more, od ušća Drima od prilike do Valone. Na sjeveru granica je išla od prilike
preko Šar-Planine i između Velesa i Skoplja na Perim. Na jugu je Makedonija išla mnogo
južnije od granice današnje države. U 4 vijeku poslije Kr. Makedonija je podijeljena na tri
provincije: 1. Novi Epir, od Jadranskog mora do Ohrida (sa Ohridom), 2. Druga
Makedonija (ili Makedonija Salutaris), na sjeveru, i 3. Prva Makedonija na jugu.
— U 4 i 5 vijeku poslije Kr. jedna dijeceza zvala se Makedonija Ona je obuhvatahi
prvobitnu rimsku provinciju i rimske provincije na jugu odatle, sve do Krete. Oko sredine
6 vijeka poslije Kr. Macedonia Salutaris, izgleda, bila je pridodata za kratko vrijeme
Dardaniji.
Gradovi u sjevernoj Makedonija u staro doba bili su ovi: Bilazora, Stobi, Heraclea
Lyncestis (Bitolj), Lychnis (Ohrid), Dyrraehium (Drač), Apollonia (kod Valone), Styberra
(kod Prilepa) i t. d. U tom području živjela su u to doba razna plemena, kao Peonci,
Lincesti, Dasareti, Penesti, Partini, Deriopi (blizu Styberre) i t. d.
Rimska provincija Makedonija sužena je, pri administrativnim reformama rimskog
imperija u 4 vijeku poslije Kr., od prilike na prostor između rijeka Meste i Drima, planina
Olimpa i Pinda i jedne linije nešto južnije od Skoplja. Istovremeno je tako sužena
Makedonija podijeljena na dvije posebne, manje provincije, koje su i dalje zadržale staro
ime Makedonija To su bile Macedonia I. (južna, polovina rečenog prostora) sa sjedištem

d. pokrajina). Cijela ta dijeceza. u koju su obje te provincije spadale.). a zatim najviše od Jugoslovena i od turskih Avara. nekadašnja tračko-ilirska naselja. on se u toj grčkoj sredini i sam pogrčio. koja ih je posljednja oslobodila od Bizantinaca. dolaskom rimskih vojnih naseobina. Makedonija je mijenjala i crkvene gospodare. uvezeni dio Latina. Pri lom su dački Jugosloveni i Avari sa panonskim Jugoslovenima. Od kraja 4 vijeka papa je tu vršio crkvenu upravu preko solunskog vikarijata. s jedne strane. kao glavni grad provincije Dardanije. i Macedonia II. namjesničko. bilo je u to vrijeme u Makedoniji svakako prilično i Latina. od grčke zemlje postala pretežno slovenskom. Makedonija je. a s druge strane. nego i donjomezijskih Slovena. t. U pogledu crkvene administracije. Makedonija je. koja ih je zatim izgubila turskim osvojenjem. kao i cijeli Balkan. ili Salutaris. nekoliko puta opsijedali i sam Solun. turskih i poslovenjenih Bugara. prešla u naslijede Bizantincima (395 poslije Kr. na ušću Crne u Vardar). Po narodnosti Makedonija je tada imala još uvijek pretežno grčko obilježje. Makedonija u srednjem vijeku nije dala nikakvu političku tvorevinu. pod jednim općim narodnim imenom. a koja je također skrojena u 4 vijeku. Stari i Novi Epir) i stajala je pod vikarom. Onaj prvi. t. Latina i Grka iz doba četvrtog križarskog rata. Osim Grka. Kretu. Od Rimljana.uprave u Solunu. crkveno starješinstvo u Iliriku. i Srba. zvala se i sama Makedonija Ona je obuhvaćala još pet provincija (Tesaliju. a koja im je i poslije toga. Sloveni u Makedonija nisu se mogli u srednjem vijeku stopiti u jednu određenu.. a i grčke kulture. koji su postali. duhovno vezali sa srpskom narodnosni. preko solunske mitropolije. Oni su i poslije 4 vijeka zadržali svoj latinski karakter. U dalnjem toku srednjeg vijeka Makedonija je. Najgore je od . Još najdublje su se Sloveni Makedonije. Sa pokrštenjem tamošnjih Slovena. slovensku ili tuđu. Kroz cio srednje vijek Makedonija je cjepkana između raznih gospodara: bizantskih Grka. zajedno sa cijelom ilirskom prefekturom. Nasuprot svojoj veličanstvenoj političkoj karijeri u starom vijeku. bizantsko. sastavljale su ilirsku prefekturu. stanovao je u prvom redu po gradovima Makedonije i u 4—6 vijeku. polatinjivanjem starosjedilačke Makedonija tračko-ilirske manjine. ostavila mnogobrojnih uspomena na slavna djela srpskih vladalaca i junaka. potpadala pod papinsku kuriju. Polatinjeni pak domorodci. j. narodnost. Ni kratkovječno Samuilovo carstvo nije bilo samo njeno djelo. u Solunu. Ahaju. Makedonija je u 4 vijeku već bila pokrštena. sa upravnom stolicom u Stobi (kod Gradskog. Dijeceza (t. sjeverna Makedonija. kao stočari u brdima. u koju je spadalo i Skoplje (Scupi). Makedonija je opet ušla u kršćansku zajednicu i to u pravoslavnu. koja je dobila od pape vikarsko. carskim rimskim namjesnikom. Pri tolikim burama. zajedno sa sjevernijom dijecezom Dacijom. Prvo kršćansko sjeme posijao je tamo još apostol Pavao. na izmaku srednjega vijeka. živjeli su većinom izvan gradova. i znatno je sudjelovala u izgrađivanju pravoslavne slovenske. pod pretorskim prefektom Ilirika u Solunu. j. j. Od Srba su je najzad oteli Turci Osmanlije. No odmah je počela stradati od pljačkaških upada sjevernih barbara: najprije poglavito od Germana (Gota) i Huna. činovničkog aparata i t. državnu. podjelom rimskog carstva na zapadno i istočno.

za vlade Heraklijeve.. tako su i tu zavladala razna jugoslovenska plemena i plemenske zajednice. Beru. to bi bili dijelovi Jugoslovena iz Dacije. Vlasi ili Cincari. naskoro pokajali. Južni Sloveni srušili su u cijeloj Makedoniji. priča Porfirogenit. iz onog istog kotla jugoslovenskog.barbarskih udaraca stradala sjeverna Makedonija. preko bizantskog komandanta u Beogradu. što su ostavili svoja zakarpatska ognjišta. . od Soluna do u Halkidiku Rinhini. Veles. kod samog Soluna Sagudati. naselio u južnoj Makedoniji. od 7 vijeka pa ovamo. kao bliža i manje utvrđena od južne. kao brdski stočari. koji je istovremeno poplavio i bizantsku Donju Meziju. Radovište i dr. ili u njihovoj blizini. Heraklije ih je onda smjestio do Hrvata. Prema tome bi Makedonija bila prva srpska domovina na Balkanu. a i na drugim točkama. te su. Samo što oni tu nisu došli nasilno. Kao i inače po Balkanu. Ostrovo. zauvijek je nestalo. mjesto Edese Voden. izlili Jugosloveni. taj je izvor neobaviješten. zamolili Heraklija za druga nova staništa u Bizantu. pod domaćim knezovima i županima. zv. Međutim. t. današnju Bugarsku. Meglen. a po svoj prilici i druga. nego sa Heraklijevim odobrenjem. U južnoj Makedonija uzeli su zemlju i vlast od Bistrice k Solunu Druguviti (Dragovići?). kasniji Aromunji (Romani). Kičevo. U sjevernoj Makedonija raširili su se Verziti. Kičeva i Velesa. Grci su se valjda sklonili u nezauzete tvrđave na jugu Makedonija i u druge gradove susjednih bizantskih provincija. Seru. ili za prvih godina carevanja Heraklijeva (610—641). Stari grčki živalj i latinski primjesak. No. Starih grčkih gradova u Makedoniji. koji su tu sišli iz avarske Panonije. Bitolja. oni su se opet predomislili. Peli. Sklavinije bizantskih pisaca. Prosek. ostali su i dalje u svojim gorama. Po Konstantinu Porfirogenitu. Mjesto Lihnida postao je Ohrid. I tako se Makedonija.). mahom su se razbjegli. boravili kratko vrijeme i zapadnoslovenski zakarpatski Srbi. Prilep. koliko su se spasli od jugoslovenske navale. koje Sloveni nisu zauzeli. Prilepa. oko kasnijeg grada Servije. možda istovjetni sa kasnijim Brsjacima oko Ohrida. ili kao gradski stanovnici. Melnik. u jugoistočnoj polovini bizantske provincije Dalmacije. Poslije su se djelomice i oni poslovenili. Srbi su se po Porfirogenitu. d. Latini. pri tadašnjoj nasilnoj jugoslovenskoj seobi na bizantski Balkan. Po prijelazu preko Dunava. na donjoj i srednjoj Strumi Strumljani. d. ponikla su. u Makedonija su se. koji je i dobio to ime od Srba. Po jednom jermenskom izvoru iz kraja toga vijeka. ali poslije dolaska Jugoslovena. u Makedoniji su. sa carevim pristankom. gotovo sasvim poslovenila. a djelomice su se održali. pošli iz Makedonija natrag staroj kući. jer smatra za đačke i Slovene u Dalmaciji. mjesto Astiba Štip i t. osim u pojedinim tvrdim gradovima na primorskom jugu (Solunu. za anarhične vlade bizantskog cara Foke (602--610). nova slovenska naselja. a osim toga i Struga. t. kao i inače po Balkanu. nama nepoznata plemena. Oko Soluna se u početku navode i kasniji tesalski Velegeziti. Heraklije ih je. pa su. pod poslovenjenim ili čisto slovenskim imenima. Na njihovim ruševinama. Filipi i. osim onih nekoliko najjužnijih. U početku 7 vijeka. bizantsko gospodstvo.

Tek otkako su se Makedonija Sloveni počeli pokrštavati. Zatim. prvobitno obuhvatala obje stare rimske istoimene provincije. Justinijan II. skupljajući još od 7 vijeka ostatke svojih dijeceza i provincija u čisto vojna područja. Makedonija se je i skoro skroz pomognobožačila. Morihovo. po svoj prilici još u 8 vijeku. zalijetale i na bizantske obale. Bregalnica i t. kod stare Herakleje Bitolj. na pr. kao i ostatku bizantskih gradova. Ograždena. Kasniji bizantski carevi morali su naročitim kaznenim pohodima. Pojedini bizantski imperatori su. Ali se još od kraja Heraklijeva carevanja bizantsko carstvo zaplelo u vjekovnu borbu sa Muhamedovim Arapima na istoku. pribjegavali i naseljavanju vojnih najamnika tuđih narodnosti. planine: Plačkovica. raširila je. Prvo je tamo pokušao da zavlada zakoniti gospodar Makedonija. jer joj je oduzeta Tesalija. pa su se. i još provinciju Tesaliju. javila su so među njima i mjesna imena kršćanskog kova. One su tamo ponovno zagrozile bizantskim drumovima. koji nisu pali u ruke Slovena. d.Poslovenjena su u velikom broju i imena raznih geografskih objekata.. što će reći Obitelj (manastir. po svoj prilici. stvorena i tema Makedonija. pa i nasilnim raseljavanjima čak u Malu Aziju. pod divizijarima. Ovim ratovima. Sve do 9 vijeka kršćanstvo je u Makedoniji ostalo. jezera Belo (ohridsko). Nemirne Sklavinije u Makedoniji ustale su tada opet protiv Bizantinaca. za koje je kasnije stvorena i posebna. pokrštene Turke Vardariote. ograničeno gotovo samo na grčke gradove na jugu. naročito u južnijim.. To je kod Bizantinaca povuklo i promjenu u geografskom značenju imena . Bizant. ova je tema s jedne strane skraćena. rijeke: Bistrica. za Bizant važnijim krajevima Makedonije Tako je. od čega je i kasnije ostalo dosta traga. Golešnica i t. Svakako je još car Heraklije primamio ili natjerao plemenske kneževe Sklavinija u Makedonija na prizanje bizantske vrhovne vlasti. koja je. razne vanjske. kao na pr. na svojim čamcima od jednostavnih drvenih stabala. predjeli: Tikveš. prilično su prorijeđene slovenske mase u Makedoniji Carigradska vlada. Sa dolaskom Jugoslovena. Crna. noslovenske i slovenske sile. čak i svetogorski tjesnac Prevlaka i t. Skiti na Strumi spominju se čak i oko sredine 10 vijeka. a s druge strane povećana zapadnom polovinom tračke teme. Naprotiv. vardariotska episkopija. grčki naziv Manastir). primoravati Slovene u Makedoniji na obnavljanje mira i poslušnosti prema Bizantu. naselio na donjoj Strumi. Ni jedna od Sklavinija u Makedonija nije nikad uspjela. a Turci Vardarioti još duže.. pod mitropolijom solunskom. da pod svojom vlašću i pod svojim imenom stvori posebnu slovensku državu. d. ili na otoke u Egejskom moru. raseljivanjem i dovođenjem stranaca. naročito Solunu. Kožuh. na pr. kako po Porfirogenitu izgleda. taj sistem tema i na Makedoniju To je valjda učinjeno u vezi sa neprekidnim nemirima tamošnjih Sklavinija. masu Skita (turskih Hazara?). Slovensko se idolopoklonstvo tamo ogledalo i u pojedinim mjesnim imenima. o te su se Sklavinije i o tu zemlju otimale kroz cio srednji vijek. kao što je on to radio i sa Sklavinijama po ostalom Balkanu. u tom cilju. snabdjevenim i vojnom i civilnom vlašću. Selečka. Tako je između ostalog. Belasica. d. čak do iza Dojrana. jer su novi slovenski stanovnici bili idolopoklonci. protiv Slovena Strumljana. a Teofil (829—842) je naselio na donjem Vardaru.

bili i suviše zauzeti obranom od Langobarda. odcijepili taj kraj od teme Makedonija. Ono je to valjda radilo poglavito preko svog solunskog vikarijata. tvorcem bugarskog carstva i patrijarhata (893? —927). do iza Drinopolja. a i cijela se njegova dinastija za to nazivala makedonskom. kanoni Simeonom. a pošto je Bizant sve do prve polovine 9 vijeka bio zauzet obranom od Arapa i ikonoboračkim crkvenim potresima krstiteljska djelatnost obiju tih glava kršćanstva među Slovenima u Makedoniji teško da je tada dala opširnijih rezultata. kome su ostale stalno vjerne. oni su duboko prodrli i u južnu Makedoniju. počela je značiti i u geografskom smislu. Slovene je. Od tada pa sve do pada Bizanta pod križare i Mlečiće u četvrtom križarskom ratu (1204). Od kraja 8 vijeka. Bizantinci su još prije toga. No bizantski car Lav III. i napravili su tu dvije samostalne manje teme. pogledom na novi administrativni opseg istoimene teme. j. koji su baš tada strašno opljačkali arapski gusari iz Sirije (904). kao i inače po balkanskom zapadu. Tako se tema Makedonija svela samo na svoj trački dio. t. uništivši nad tamošnjim Sklavinijama dotadašnji bizantski suverenitet. Pokrštavanje u većem stilu izvršeno je tamo. Vojno-administrativno središte teme Makedonija premjestili su iz Soluna u tračko Drinopolje. Stoga je bizantski car Vasilije I. a i neposrednom propagandom. Sve dotadašnje papinske crkvene oblasti u granicama Bizanta. mada nije poticao iz stare prave Makedonija. predobivene za grčko pravoslavlje. sa Solunom. s kojima su te bugarske provale u Makedonija bile skopčane. po svoj prilici još u prvoj polovini 9 vijeka.Makedonija Bar od raskršća 8 i 9 vijeka Makedonija. kod Bizantinaca se pod Makedonija razumijevala obično samo zapadna Tracija. Lav je priključio dijecezi carigradske patrijaršije (732). Tako je i Makedonija došla u carigradsku patrijaršijsku dijecezu. Pošto je Makedonija u ranije bizantsko doba. Ikonoborac. koju su već ranije (679) oteli Bizantu. od bizantskih naseljenika Jermena oko Drinopolja. Bizantu je od prave stare Makedonija ponovno ostao još samo najjužniji primorski pojas. Time je i zadatak pokrštavanja tamošnjih Sklavinija prešao sa latinskog Rima na grčki Carigrad. i to valjda baš zbog tadašnjeg silnog bugarskog napredovanja k jugu. Pri tom su i one. i to . počelo još u 7 vijeku krstiti zapadno kršćanstvo. osnovavši nad donjomezijskim jugoslovenskim plemenima svoju državu. kao i cio zapadni Balkan. nego i zapadnu Traciju. na zapadnu polovinu Tracije. Pod svojim najvećim osvajačem. po svoj prilici i tu. (867—886). sa Serom i sa filipljanskim gradom. na bizantsku su Makedoniju slali navaljivati turski Bugari iz Donje Mezije. pod posebnim divizijarima: solunsku i strumsku. ne samo staru pravu Makedonija. kao i većina ostali li balkanskih Slovena. po svoj prilici. zavadivši se s papom zbog ikonoborstva. dobio nadimak Makedonac. Pošto su pape. sve do druge polovine 8 vijeka. bila papino crkveno područje. t. Do kraja 9 vijeka Sklavinije u Makedoniji privedene su već u kršćanstvo. Istrebljenja i zarobljivanja. j. U toku 9 vijeka Bugari su već bili zavladali sjevernom Makedonija. nego iz zapadne Tracije. napravila su među tamošnjim Slovenima nove praznine. tek oko sredine 9 vijeka. ukinuo je i katolički solunski vikarijat i uopće svaku papinsku vlast na bizantskom teritoriju.

On pri tom nije izostavio ni sjevernu Makedoniju On je tamo poslao najboljeg od tri izbjeglice: Sv. u skroz slovenskoj sredini. otvorene po prijelazu Bugarske u kršćanstvo. da tamo. prvog episkopa te episkopije (oko 893). tako je i Carigrad. sa grčkim sveštenstvom i grčkim bogosluženjem. južna Makedonija postala je mati slovenske narodne crkve Ćirilo-Metodske. Kad su bizantski car Mihailo III. kan Simeon. Oba ta slovenska apostola. Kao Bizantinac. Jer Bizantinci su težili. ugušila kod moravsko-panonskih Slovena slovensku crkvu Ćirilo-Metodsku. Metod bi teško mogao držati namjesništvo kod te Sklavinije. oko koga se svuda govorilo slovenski. sjajno je nastavljeno na zemljištu Makedonije. Krštenje je tamo izvedeno nastojavanjem Bugarske. kroz 20 godina. prvom kršćanskom kanu Borisu. bizantske Makedonije. nad nekom Sklavinijom južne. Nauma na Ohridskom jezeru. znali su to slovensko narječje još od malena. načinio od Klementova Ohrida jednu od episkopija autokefalne bugarske velikopreslavske arhiepiskopije. postavljani su iz Carigrada stalno samo grčki arhijereji. otvorio za svoje pokrštene Slovene u južnoj Makedonija naročite episkopije. I do danas su sačuvane Klementove slovenske propovijedi. To je namjesništvo Ćirilova brata. j. i manastir Sv. a od Klementa. kao sveštenik i učitelj. Boris je u sjevernoj Makedonija poslovenio i druge tamošnje episkopije. prekinuto u Moravskoj i Panoniji. t. Klement. po smrti Metodovoj (885). No i po tim episkopijama. Trojica od Metodovih učenika.propagandom iz Bizanta. Ćiril i Metod izabrali su za tu potrebu govor Slovena južne Makedonije. Naumom. Bizant je kod Slovena južne Makedonija zaveo i podržavao samo svoju grčku crkvu. crkva i manastir u Ohridu. prebjegli su iz Moravske i Panonije u Bugarsku. da za moravsko-panonske Slovene stvore crkvu sa slovenskim bogoslužbenim i književnim jezikom. Najzad. da svoje slovenske mase pogrče. i Sloveni u sjevernoj Makedoniji. koja je tada i sama primila pravoslavlje (865). popunio je Simeon Klementovim drugom Sv. na mjesto tuđe jezične grčke crkve. također u grčko pravoslavlje. Tu se ono bolje razvilo nego igdje u bugarskim osvojenjima. Prvi znak toga preokreta javlja se baš na bizantskom jugu. piše i propovijeda slovenski (886). a naročito u sjevernoj Makedoniji. služi. gdje se i začelo. Malo zatim. koju je od Bizanta bila osvojila Bugarska. kasniji car. Svešteno-učiteljsko mjesto Klementovo u Ohridu. ako ona ne bi bila već krštena. Kaogod i novopokrštena Bugarska u sjevernoj Makedonija. Metoda. stvorili su Klement i Naum nov snažan rasadnik slovenske crkve Ćirilo-Me-todske. književnosti i umjetnosti. kasnijeg Sv. pa su na njemu i zasnovali svoju epohalnu tvorevinu. i patrijarh Fotije naredili braći Ćirilu i Metodu. kao Grci iz Soluna. književnog jezika. sjeme te crkve presađeno je kod Slovena u Bugarskoj. Tu u Ohridu i u cijeloj Kutmičevici. Djelo Ćirilo-Metodsko. njenog narodnog sveštenstva. još od kraja 9 vijeka. Boris je odlučio. . kad je franko-njemačka latinština. da pomoću njih presadi slovensku narodnu Ćirilo-Metodsku crkvu u svoju državu. nazvanom Mihailu. Uputio ga je u Ohrid i u ohridski predjel Kutmičevicu. Nasuprot tome. Poslije je Borisov sin i nasljednik. Naum i Angelar. Naskoro su kršteni u većim masama. Klementa.

Raškoj i Bosni. ne samo od Grka i za Grke. grčko-bizantsku. Zavladavši cijelom Bugarskom. ostao je ipak. Samuilo je obnovio Simeonovo carstvo i patrijaršiju. Bar od sredine 12 vijeka ohridska se arhiepiskopija zvala i imenom Justinijanove prvojustinijanske (skopske) arhiepiskopije. a u Makedonija još i općim imenom »Sloveni«. sjeverna Makedonija sačuvala je tragove i kasnije. U slovenski Ohrid Sv. a u 12 vijeku i za Srbe (Hilandar. sve do Dunava i Save. Cimiskes je velikopreslavsku bugarsku patrijaršiju snizio na njen prvobitni arhiepiskopski rang. Bugarima. Isto tako se ni slovenska pastva te autokefalne arhiepiskopije. Ohrid. Na Sv. nego i po zemljama srpskog plemena. i grčki. pa i za slovenske: za Bugare. Simeonov bugarski imperij i patrijaršiju. nego za dugo i u novom vijeku (do 1767) arhiepiskopska stolica čitave jedne autokefalne pravoslavne crkvene dijeceze. Sv. a u sastav tih svojih tvorevina uvukao je i Srbe u Zeti. Od te važnosti. pa i za skoro cijelo balkansko Slovenstvo. slovenskim imenima. Samo su stranci za srednjega vijeka nazivali sve slovenske pripadnike ohridske dijeceze. . ili njenih episkopija. nego i silnim žižkom grčke i slovenske pravoslavne prosvjete. Po smrti Cimiskesovoj (976). za Ruse. koje su se ubrzo sasvim poslovenile. Gori su od kraja 10 vijeka pa na ovamo. Time se Bizant dočepao ne samo prave donjomezijske Bugarske. ma da poslije propasti Samuilove države nije nikada više bio patrijaršija. Ta ohridska arhiepiskopija samo se po tradiciji zvala »bugarskom«. po tradiciji bugarskog. Sjeverna Makedonija se tada. nikada zvala Bugarima. pa i srpski arhijereji. primivši slovenski Ćirilo-Metodski jezik za svoj državni i crkveni jezik.Međutim. zablistala je i bizantska južna Makedonija svojim velikim manastirskim središtem na Sv. a od Rusa silni bizantski car Ivan Cimiskes (971 ili 972). negdje oblasnim. podignute mnoge lavre. Gora je time postala ne samo jednim od najvećih monaških gnijezda u pravoslavlju. stvarno u njoj i u nekim episkopijama smjenjivali su se i »bugarsko«-slovenski. koja je prva te Slovene otrgla od Bizanta i po »bugarskoj« tradicionalnoj tituli same ohridske arhiepiskopije. nego i sjeverne Makedonije. nego i za Srpstvo. i to po uspomeni na Bugarsku. donjomezijskii Bugarsku. osvojili su od Simeonovih potomaka najprije Rusi (969). Klementa Samuilo je premjestio iz Velikog Preslava i carsku i patrijaršijsku stolicu cijelog ovog ogromnog. prema slovenskom crkvenom jeziku Ćirilo-Metodskom. nego i od drugih pravoslavnih ktitora za druge pravoslavne narode. rasturenih ne samo po sjevernoj Makedonija. ili srpsku političku vlast. Gori Atosu. kako su kad Ohrid i pojedine njegove episkopije prelazile pod »bugarsko«slovensku. nego negdje starim plemenskim. osim u pravoj Bugarskoj između Dunava i Balkan-Planine. polažući tom titulom pravo na cijelu nekadašnju ogromnu prvojustinijansku dijeceju. 1198). pa i one u Makedonija. ne samo u srednjem. a u stvari balkanskoslovenskog imperija i patrijaršije. popela do vrhunca političke i crkveno-kulturne važnosti. »Bugarska« ohridska patrijaršija brojala je tada nekoliko desetina episkopija. Međutim. prema tome. nije u srednjem vijeku nigdje. ne samo za pravu.

t. Sjevernu Makedonija ugrožavali su Srbi. Vasilije II. križarsko solunsko kraljevstvo. Najzad. Njihovi svjetovni i duhovni poglavari tih zemalja fanatično su nametali grčkim crkvenim krugovima i pravoslavnom . Od ovih vremena. pod Nemanjom. i ako je svojim ukazima potvrdio ohridskom crkvenom prijestolu njegove mnogobrojne episkopiji iz Samuilova doba. pa i nad južnom Makedonija. stvorio je od osvojene sjeverne Makedonija bizantski dukat (vojvodstvo) »Bugariju«. oborio je njegov rang od patrijaršije na autokefalnu arhiepiskopiju. pod vrhovnim vojnim namjesnikom (dukom) u Skoplju.S padom Samuilova carstva i patrijarhata u ruke bizantskog imperatora Vasilija II. Latinski osvajači su nad svima zauzetim bizantskim zemljama. Ime Makedonija ostalo je i dalje samo za zapadnu Traciju sa Drinopoljem. j. Vasilije II. poslije 10 vijeka. zamjenjujući tamo sistematski slovensku crkvu grčkom. On je tu vladao sve do pred kraj 12 vijeka. Ovaj ponovni grčki talas nije usahnuo ni kasnije. pa su tu ponovno zamijenili grčku crkvu slovenskom.. pa i u Peloponez. zauzeo je bugarski car Ivan I. Bugari su tada opet zavladali i u ohridskoj arhiepiskopiji. Bizant je dosta lako ugušio oba ta ustanka. Osim toga. njen nekadašnji grčki karakter. vođa križarske vojske. jer ma da se tamo više puta vraćala slovenska vlast. mjesto slovenskih. ne spominju se više u Makedonija ni stara slovenska plemena. »Bugaroubice« (1018). cijelu Makedonija. bar po gradovima i u prvom redu na jugu. Bizant je na ohridski arhiepiskopski prijesto i na potčinjene mu episkopske stolice doveo grčke arhijereje. Najzad. sve dok ih bizantski general Aleksije Vrana nije odatle izbacio (1185). pa su i inače pljačkali po južnoj Makedonija i po primorskoj Traciji. jedan pod Petrom Deljanom (1040—1041). Kao jedina uspomena na njih sreće se još samo ime episkopije »Druguvita« i ime »Brsjaci«. koje je ubrzo raširio i u Tesaliju. Taj je dukat zahvatao čak Niš i Pređac (Sofiju). Bonifaeije Monferatski. pod suverenitetom novostvorenog latinskog carigradskog carstva. uništio je bizantsku vlast i u južnoj Makedonija On je u Solunu. Dugotrajna bizantska uprava oživjela je opet u Makedoniji. Gori i svuda oko solunskog zaliva. bar od kraja 11 vijeka. bez Soluna i najjužnijeg primorskog pojasa. kao i po drugim bizantskim pokrajinama. bizantsko je carstvo zauvijek posrnulo. Bizant je ponovno zagospodario cijelom Makedonijom. a drugi pod Dorđem Vojtehom uz pomoć srpskog zetskog kraljevića Bodina (1073). Zaludna su bila dva ustanka tamošnjih Slovena za uspostavljenje propalog bugarskog imperija i patrijaršije. Međutim. zasnovao. za vrijeme mletačko-križarske opsade Carigrada (1203/04). pod dvojicom posljednjih Komnena i pod nesposobnim Angelima (poslije 1180). Po padu pak Carigrada i Bizanta pod križare i Mlečiće (1204). u Sv. rasprostrli i gospodstvo katoličke crkve. mnoge njegove episkopije oduzete su u korist susjednih mitropolija carigradske patrijaršije. kod bizantskih pisaca zabilježeni Verziti. smanjen je i opseg dijeceze ohridskog arhiepiskopata. Asen Kaloivan. obnavljala se tako isto i grčka. i donjomezijski slovenski Bugari. Južnoitalski Normani zauzeli su na prepad i opustošili Solun. Osim toga. Ista je sudbina pratila tada i bizantsku vlast u Makedoniji. buknuli su u Makedoniji separatistički pokreti tamošnjih bizantskih velikaša. ako su to nekadašnji.

Međutim je. povratila i Carigrad od Latina.grčko-slovenskom življu. Angel. U bitci kod Drinopolja on je uništio prvog latinskog cara carigradskog Balduina Flandrijskog (1205). sve se više jačao Teodor epirski. Od Borila su se odmetnuli drugi članovi dinastije Asenovića. odkako ga je Stevan Prvovjenčani ponovno vratio u Prosek. koji je zbacio Laskareviće. nego je. živeći s početka u slozi sa novim bugarskim vladaocem. o Makedoniju su se. po pogibiji Bonifaeija Monferatskog naglo posrnulo i križarsko solunsko kraljevstvo. pomoću srpskog vladaoca Stevana Prvovjenčanog. Nasuprot tome. među njima i sevastokrator Strez u bugarskim posjedima u Makedoniji On je zasjeo u tvrdom Proseku na Vardaru. pa je ne samo zavladala u cijeloj Makedoniji. Carigradskim i solunskim Latinima ubrzo je zadao neprebolne udarce bugarski car Kaloivan. Ali. a u bitci kod Mosinopolja prvog latinskog solunskog kralja. istisnuo je Bugare ne samo iz Albanije. osim Latina i Bugara. Henrik se zajedno sa Borilom. Teodor epirski. uniju sa papom. zauzeo novi epirski despot. pod dinastijom Angela i nicejsko carstvo. solunski Latini. pod moćnim Ivanom II. Koristeći se malaksalošću Bugarske. pod dinastijom Laskarevića. kod koga se sklonio. pa nemalo do njene obnove u latinskom Carigradu (1261). Ali je u tom Strez ubijen (oko 1215): od njegove zemlje ugrabili su tada Prosek Henrikovi štićenici. No pri opsadi Soluna Kaloivan pogine. ubrzo se zaletio . dok je ostatak. opet vratio u Prosek i tu se održao i dalje (do 1215?). oko koga su se stali otimati i Borilo i Strez. Što više. ni latinska ni bugarska vlast nisu se dugo održale u Makedoniji Od propasti Bizanta. ali se Strez. Mihailo I. Na uniju su natjerivani i svetogorski manastiri. stale otimati prvo jedna pa onda i druga. a opet se digla na noge i Bugarska. nego i iz zapadne Makedonije čak do iza Ohrida. Bugarska je znatno oslabila. sa Skopljem. No. prvi despot epirske despotovine. Bonifacija Monferatskog (1207). Car Henrik obranio je najzad i svoje carigradsko carstvo i svoje vazalno solunsko kraljevstvo od tih nedovoljno složnih bugarsko-grčkih snaga. Borilo ga je odatle privremeno otjerao. Time je onda i ohridska arhiepiskopija opet prešla pod grčku vlast. i epirski despot Mihailo I. pod carem Mihailom VIII. osim srpske kraljevine Nemanjića. a pod njegovim rođakom i nasljednikom Borilom. poslije smrti Henrikove (1216) zauvijek je ponovno oslabljelo carigradsko latinsko carstvo. Teodor Angel. Paleologom. pa je naposljetku i Streza okrenuo protiv Stevana. Najzad je sve takmace nadjačala Niceja (1259). Asenom (1218— 1241). još i dvije grčlre države: epirska despotovina. pokušao osvetiti i Stevanu Prvovjenčanom za njegovo šurovanje sa Strezom. obnovivši još jednom Bizant u staroj njegovoj prijestolnici (1261).

spriječivši Vatacu. zalijetati na Balkan. osim Soluna i okolnog primorja. Stevan Prvovjenčani j Sv. ohridska arhiepiskopija pretrpjela je jedno krupno okrnjenje. Grci u Niceji rado su nanijeli ovaj udarac svojim političkim i crkvenim suparnicima. Ali »drugo bugarsko carstvo« je naskoro i samo opet opalo. Bugari su zaiizeli sve posjede epirsko-solunskih Grka u Traciji. osnovavši za te zemlje sa blagoslovom nicejskog carskog dvora i nicejske patrijaršije. brata Teodorova. Asena (1241). despot heladski. Međutim. Solunsko se Teodorovo carstvo razbilo na dva. Sava odcijepili su od ohridske dijeceze cijelo pravoslavno srpstvo u Raškoj. i Latini i solunsko-epirski Grci. sa pograničnim dijelovima u Grčkoj i sa jonskim otocima. a od Bugara je oteo njihove dijelove Tracije i istočnu polovinu Makedonija sve do Vardara (1246). ohridska arhiepiskopija nije više nikada zapovijedala nad srpskom crkvom. Time se koristio nicejski grčki imperij Laskarevića. a počelo je da strada i od južnoruskih Tatara. pa čak i Albaniju. Zalud je Homatijan protestirao i kod Sv. Sve do pada Srbije pod Turke (1459). skoro svu Makedonija. Asenovim zauzećem Teodorove Makedonije. ono je došlo u ruke sasvim nejakim vladaocima. da tamo povraća i ujedinjuje komade bizantskog teritorija iz latinskih. jedan po jedan. prešli su time iz latinskih u ruke epirskih Grka. Tako su. Maimela. a njegovu je zemlju prisvojio Mihailo II. Najzad. despot heladski. i pod Asenom. Dok je Teodorova država napredovala. sudario se naskoro sa isto tako bujnim bugarsko-slovenskim imperijem Ivana II. još slobodnije nego prije. solunskih i bugarskih ruku. Manuel je otrgao Ivanu dio Tesalije. pa najzad i slovenski Bugari. snašla jedna velika šteta.. Trnovu (1235). Poduzetni nicejski car Ivan Puka Vataca počeo se sada. raširivši se iz južne Makedonija i u latinsku Traciju. oslabjelim Bugarima Makedoniju zapadno od Vardara. heladski. stvorio za pravu donjomezijsku Bugarsku. No nju je. njegov sinovac Mihailo II. grčkih. pa čak i albansku Kroju. Po smrti Ivana II. U bitci kod Klokotnice slovenski bugarski car potukao je i zarobio grčkog solunskog cara (1230). ugrabio je i Mihailo II. Vataca je uzeo od Teodorovih sinova Solun s okolnim ostacima solunskoj. ugrabio je Epir. Sam Teodor oteo je Manuelu Solun. Save i kod nicejskog patrijarha. prešla je i ohridska arhiepiskopija opet pod bugarsko-slovensku vlast. a privremeno i na tri odlomka. No jednovremeno sa Vatacom. Grcima u Epiru i Ohridu. pa je tu zacario svog starijeg sina Ivana. autokefalnu srpsku arhiepiskopiju (1219). Asen je. Teodorov grčki epirsko-solunski imperij. Od novog solunskog cara. s blagoslovom Niceje. da uzme i te . Nekadašnja bizantska južna Makedonija i njen Solun. carstva. Teodora je uskoro krunisao u Solunu za cara autokefalni ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan. iznemogli svi vlasnici zemalja srušenog Bizanta na ovoj strani Bospora. Zeti i Humu (Hercegovini). zastupnice pravoslavnog carigradskog patrijarhata u vrijeme latinske vlasti u Carigradu. no on je ubrzo umro. trnovski patrijarhat u prijestolnici »drugog bugarskog carstva«.na nemoćno susjedno latinsko solunsko kraljevstvo i sasvim ga osvojio. Time su i donjomezijske episkopije (sve do 1410) otkinute od ohridske dijeceze. Asena.

. kojim su Niceji priznata sva Vatacina osvojenja u Makedoniji i Traciji (1256). nego i izdati mu Teodora. još jače nego prije. koji je mirom u Larisi. koji je oteo Laskarevićirna prijesto. No to je ostalo samo na papiru. zapečaćenim ženidbom Milutinovom sa Andronikovom kćerju Simonidom. da preotme bar istočnu Makedoniju sa bivšom bugarskom Tracijom. . Andronik je morao sve te zemlje ostaviti Milutinu. u miraz (1299). Zatim su Nicejci istjerali i Srbe iz Skoplja. postala najjača na Balkanu. anžuvincima (oko 1271). Rat se svršio na štetu Mihailovu. Zauzete bizantske zemlje ostale su u srpskim rukama. davši mu ih. Tako je ohridska dijeceza još jedamput proširena do Dunava i Save. prenijevši tamo carski i patrijaršijski dvor i obnovivši Bizant pod dinastijom Paleologa (1261). Za Mihailova sina. (1282 do 1328). gospodarili Bizantinci (1272). oslabio zauvijek. Zatim su došla nova srpska pustošenja po istočnoj Makedoniji i osvojenje Poreča. On je ubrzo umro. morao ne samo ustupiti nicejskom caru zapadnu Makedoniju. Odnosi između Bizanta i Srba zaoštrili su se još za bizantskog cara Mihaila VIII. Srpska se prijestolnica stalno premjestila u Skoplje.. spremao na Srbe. Zalud je i Mihailo II. zbog strašnog katalonskog pustošenja Tracije i južne Makedonija i zbog Andronikovih ratova oko prijestola. Paleologa i srpskog kralja Uroša I. kao i u cijeloj Makedonija. Tim okolnostima koristili su se Srbi. navalio je. sa sjevera. zalijetali na bizantski jug. nesposobnog Andronika II. opet u savezu s anžuvincima. Kralj Milutin je. tobož. pustošeći po istočnoj Makedonija. u Paleologovo vrijeme. Paleologa. čak do Sera. U bitci kod Kostura nicejski vojvoda Ivan. pa i vrata Makedonije Skoplje (1282). brat novog cara Mihaila VIII. čija se vodenska despotovina već nalazila u Vatacinim rukama (1252). također kao anžuvinski saveznik.krajeve. sasvim je razbio Mihaila II. čija je sila tom tekovinom. na Paleologov Bizant. Uzrok je tome bio prilaz Urošev bizantskim neprijateljima. Bizant je zbog naglog prodiranja Turaka u bizantsku Malu Aziju. Sin i nasljednik Vatacin. Kičeva i Debra u zapadnoj Makedoniji Mirom između Milutina i Andronika II.. heladski. kao i drugim osvojenjima na bizantski račun. ispratio na srpsku granicu. naposljetku i sam Carigrad. sad uz pomoć srpskog kralja Uroša T. ponovno pregazio nicejsku zapadnu Makedonija. komad po komad. zauzeo nekoliko oblasti na gornjem Vardaru i na Bregalnici. osvojili skoro cijelog. osim Uroša. kralj Dragutin. a njegove sakupljene trupe. Mihailo je navalio i na Vatacina osvojenja u istočnoj Makedoniji i u Traciji. Bugarska je također sve jače malaksavala. nastradale su od Srba. prigrabio nicejsko Skoplje (1258). natjerao ga je na obnovu mira. Što više. dok je Uroš. pa su ga. Urošev sin. pod darovitim vladaocima iz Nemanjine loze. koje je njegov sin Andronik II. Od obnovljenog Bizanta oteli su Makedoniju Srbi pod Nemanjićima. Teodor II. Zalud se car Mihailo VIII. u kojoj su. Tako su Nicejci zavladali cijelom Makedonijom Zalud je bugarski car Mihailo Asen pokušavao. Dotle je Niceja i carigradskim Latinima otela sav ostatak Tracije i. Oni su se sada. a posljedica je bila Paleologovo poništenje autokefalnosti srpske crkve u korist ohridske arhiepiskopije. poslije smrti Vatacine. Laskar. kao i druge njegove pomoćnike. koju je bio oteo od Bugara.

Još za vlade Andronika III. provalio u južnu Makedonija. Dušan je. digao ruke od plana o osvojenju Bizanta.. a koje je poslije. no od njega ih je odbio hilandarski iguman Danilo. Srbima je ostala Strumica i Prilep. a Sirjana je mučki ubio jedan carev velikaš. suzbio je i Srbe i Katalonce. a u istočnoj . htio ostvariti stari plan anžuvinaca o uspostavljenju latinskog carstva u Carigradu. d. kao anžuvinski zet. pa onda sam. kao pomoćnik pobunjenog vojvode Sirjana. Najzad je Dušan. a možda i Ohrid (1334). opsjeli i Ohrid. a Milutin se naskoro opet izmirio s Andronikom. doduše bez uspjeha. stupivši u savez s Karlom od Valoisa. Ovi posljednji su se zatim spustili u Tesaliju. provalio je u istočnu Makedonija. Zalud se Andronik III. pa su onda i iz srpskih osvojenja u zapadnoj Makedoniji otjerali Bizantince. nisu nikad uspjeli da zauzmu. ugrabio Prosek (1328). najprije s Kantakuzenom. Karla od Valoisa. sa svojim kaluđerima. koji se snažno zalagao da opet oporavi Bizant. Udarili su i na srpski Hilandar. posjeo Ohrid. gdje su zatrli mnoge manastire.. za vrijeme trećeg građanskog rata Andronika II. Ubrzo poslije toga. čak do Sera i Strume (1327). tvorac srpskog carstva i patrijarhata. sa Andronikom III. zavladao u južnoj Makedoniji.. No Solunu je dopurio u pomoć Andionik. po smrti Andronikovoj (1341) poveo njegov vojni ministar Kantakuzen protiv zakonite dinastije.. pa je sa Sirjanom. Mirom. koje je Andronik bio najmio protiv Turaka u Maloj Aziji. No bizantski komandant Soluna. po smrti svoje žene anžuvinke. Stevan je. izvojevanu za vrijeme Milutina. Srbi su zatim. Prilep i druga mjesta. kao ni prije njih Bugari. Handrin. koji je utekao u Srbiju. osvojio i sav ostatak bizantinske Makedonije osim Soluna. da bi skrhao naraslu silu Nemanjića. Zatim su se oni pogodili u službu kod brata francuskog kralja Filipa IV. koji se dočepao Kostura. Dušan je.. kraljević Dušan. kao pomoćnik svoga tasta Andronikova sinovca panipersevasta Ivana Paleologa. morao prebaciti protiv Bugara u Traciju. Stevan Dečanski i sin mu. kralj Stevan Dečanski. zlo je prošla i bizantska južna Makedonija. Strumicu. a katalonci su opsjeli Solun (1308/09). Vodenom. pao i pred Solun. Pobunivši se protiv Bizanta. Srbija je time konačno osigurala svoju premoć na Balkanu. Tada je i kralj Milutin. koji ni Srbi. U bitci kod Velbužda (Ćustendila). Goru.U vrijeme slabog Andronika II. i to od Katalonaca. dok je ovaj boravio na bijegu u Srbiji. a koje su Bizantu sasvim iskopale grob. Berom. Milutinov sin. koje je. koji je zatim zaključen između srpskog i bizantskog vladaoca pred Solunom. U dugotrajnim borbama. kuda su ovi bili prodrli (1330). zbog njihovog groznog ponašanja i prema tamošnjem bizantskom življu. kao saveznik Andronika starijeg. razbili su i ubili bugarskog cara. koji je. udružio sa bugarskim carem Mihailom. koji je od svoga strica htio izvojevati podjelu carstva. Kosturom i t. jer je Karlo od Valoisa. katalonski su pustahije opustošili Traciju i južnu Makedonija Osobito su se okomili na bogatu Sv.

koji je. S prodiranjem srpske države u bizantske zemlje. Dušan je po zauzeću Sera. pa onda za i protiv Vukašina. Uza nj je stao i brat mu Uglješa u Seru. koji su im za to dali trnovski patrijarh i ohridski arhiepiskop (1346). solunski despot Manuel Paleolog. No i grčka je crkva ostavljena Grcima. pa i u Makedoniju. Što više. gospodar zemlje od Skoplja do Prizrena i Prilepa. prešli u Evropu. posjevši bizantsko Galipolje u Traciji (1354). smjerajući da sasvim uništi Bizant Zatim su se i on i njegov arhiepiskop vjenčali u Skoplju za cara i za patrijarha. uzevši dotle Bizantu Drinopolje. Dušan je oteo od Bizanta i cijelu Albaniju (bez anžuvinskog Drača). Hlapen u Beru. Cijela Makedonij pala je tada u srpske ruke. i drugi srpski gospodari južno od Šare. pošto su se na račun Bizanta i okolnih turskih emirata. srpska državna. koji se već prije toga počeo širiti po srpskoj južnoj Makedonij i . zbog separatističkih ambicija srpske vlastele. napao neka srpska osvojenja u južnoj Makedoniji Dušanovom brzom pojavom na toj strani. Grčki su arhijereji zbacivani. Odmetnula su se i druga vlastela u Makedoniji Bogdan na sjeveru od Halkidike. Na osnovu tih i drugih ogromnih uspjeha. proglasivši se za cara Srba. Malo kasnije se i despot Vukašin. srpsko se carstvo. Serom. Epir i Tesaliju. kralj Marko u Prilepu. njegovi susjedi. d. raširila se tamo vlast pećke patrijaršije. Vodenu i možda u Kosturu. a valjda i crkvena vlast išla je na tom osvojenom polugrčkom jugu dotle. Štipu. proglasio srpsku kraljevinu i arhiepiskopiju za carstvo i patrijarhat Srba i Grka. kod Črnomena na Marici. Filipljanskim gradom i dr. po grčkim gradovima i manastirima. a njihove su stolice zauzimali Srbi.. Kratovu i Velbuždu. i pošto su za drugog Kantakuzenovog rata protiv zakonitog bizantskog cara. posjeo je najprije mladi sin bizantskog cara Ivana V.Makedoniji Meluikom. ne samo srpskim. U tom su na Uglješine zemlje stali navaljivati Turci Osmanlije. sve je to ubrzo preoteto od Bizantinaca. Poslije Dušanove smrti. a dijelom kasnije. propali su Uglješa i Vukašin (1371). Nastale su unutrašnje borbe. Na Uroša se odmah digao Dušanov polubrat Simeon (Siniša) u Epiru. Novak u Prespi i t. prvo za i protiv Uroša. služila kao zvaničnim jezikom. raspalo. Uglješinu zemlju. u rukama slabog Uroša. U bitci s njima. gdje su namjestili svoju prijestolnicu. proglasio za kralja (1366). za vrijeme Dušanova rata s Bosnom. Grka i cijele Albanije. Sin i nasljednik Vukašinov. Dramom. Slovenstvu u Makedonij data je opet narodna crkva mjesto grčke. On se poslije raširio i u Tesaliju. nego i grčkim Od Srba su Makedonij zauzeli Turci Osmanlije. da se u svojim odnosima prema tamošnjim svojim grčkim podanicima. Kumanovu. na štetu carigradske i ohridske dijeceze. uzevši despotsku titulu. braća Dejanovići u Strumici. Srbija se tada popela na vrhunac moći. s blagoslovom. postali su zatim osmanlijski kletvenici. Dijelom prije zacarenja. osilili u Maloj Aziji. Zaludna je bila kontra-ofenziva bizantskog cara-uzurpatora Kantakuzena.

ubrzo je doveo Osmanlije i u Makedoniju. područje donje Strume. skopski (sa Prilepom. vršeći kletveničku vojnu službu Osmanlijama. raširile su opet svoju vlast dijelom carigradska patrijaršija. čiji je arhiepiskop Dorotej. ne samo kod Grka. a Solun su morali prodati Mlečićima (1423). i bar u učenijim bizantskim spisima. Osmanlije su ukinuli pećku patrijaršiju. bosanska kraljevina i druge srpske državice. koji su Osmanlije. Ova je zatim upravljala i srpskom crkvom. stradala je jednom i ohridska arhiepiskopija. koga su junački branili Kastriotići Ivan i Đurađ Skender-beg. Pod Muhamedom I. Bitoljem i Kosturom) i ćustendilski (sa Štipom. Od Mlečića ga je zatim oteo Murat II. kad su ova dvojica. koja se sad i sama. Po zauzeću srpske despotovine (1459). a pod Muratom II. bizantski car Manuel II. opet su navalili na balkanske kršćane. Ber. u bitci na Kosovu (1389). Nad tamošnjim njenim vladičanstvima. a od Marka i Konstantina Dejanovića njihove krajeve. Ohrid i t. pravu Makedoniju. Osmanlije su se oporavili. tko ćo više oteti od pećke patrijaršije. koja je pod Bajazitom I. ona se za sad nije ostvarila. Ova dva crkvena prijestola grabila su se i među sobom. ime Makedonija se. zajedno sa svojim sveštenstvom. bizantski car Manuel II. uzeo je od Vuka Brankovića Skoplje (1391). stalo opet često upotrebljavati i za staru. sultan Bajazit I. pali u bitci s vlaškim vojvodom Mirčetom na Rovinama (1394). Od 15 vijeka ime Makedonija. i sam Solun. d. gdje su oni zauzeli Ser. Velesom i Molnikom). potvrdio ohridskoj arhiepiskopiji (1410) njena stara prava na svu dijecezu i pećkog i trnovskog patrijarhata. No Murat I. izgubila je tamo zemljište i pećka patrijaršija. pogrčila. odvučen od Turaka u Stanbol (1466). Koliko se ta potvrda ticala pećke dijeceze.. Gorom. podčinivši njena vladičanstva ohridskoj arhiorpiskopiji. dobio je natrag Solun sa Sv. nego i kod Jugoslovena. Gorom). sve do ponovne obnove pećkog patrijarhata (1459—1557). bivši solunski despot. Bizantinci su ponovno istjerani iz strumskog područja i iz okoline Soluna. Paleolog. u gradovima većinom pretežno grčkim. susrećemo i u . S prijelazom Makedonije iz srpskih u osmanlijske ruke. a dijelom ohridska arhiopiskopija. jer su još postojale srpska despotovina. Poslije Muratove pogibije. U Makedoniji je najduže prkosio Osmanlijama Debar. Ali se ni Srbi ni Bizantinci nisu umjeli koristiti krizom Turske. U vezi sa osmanlijskim pohodima na Skender-bega. zauzela i Bugarsku. Tako je na molbu ohridskog arhiepiskopa Mateja. Muratov sin. odnosilo i dalje na zapadnu Traciju. Ali se ono. po osvojenju Bugarske. ukinuli i dali carigradskoj patrijaršiji. ohridski (sa Debrom i albanskom Krojom). bar od 14 vijeka.Tesaliji. Mirom sa Bajazitovim sinom Sulejmanom u Carigradu (1403). i još neke bivše bizantske zemlje na Balkanri. zaljuljala je iz temelja mlado carstvo Osmanlija. Od pada Bizanta pod Latine (1204). (1430). Osvojenu Makedoniju Osmanlije su podijelili na sandžake: solunski (sa Sv. Bajazitova propast u bitci sa Timurom kod Angore (1402). još jedamput. bar u jugoslovenskim spomenicima.

širokom značenju skoro cijelog Balkana na sjeveru od Grčke i Egejskog mora. . Crnoj Gori. Srbiji. Bosni i Hercegovini. tako da se ime Makedonija pri tom daje i današnjoj Bugarskoj.