You are on page 1of 5

U povodu smrti Radovana Ivšića

Na vijest da je na Božić u 88. godini umro Radovan Ivšić
hrvatski mediji gotovo da nisu znali reagirati. Sve je bilo
prepušteno Hini a to će u slučaju književničkih smrti reći
naručenoj osrednjosti. A u slučaju Radovana Ivšića nema
mjesta za osrednjost jer se radi i to bez sumnje o jednom od
najvećih hrvatskih književnika XX. stoljeća. Da tu tvrdnju
potvrdi dovoljan je podatak da mu je pariški izdavač
Gallimard u tri knjige na francuskom jeziku objavio u
svojoj žutoj vrlo dobro distribuiranoj i jako cijenjenoj
ediciji izabrana djela: u prvoj proze iz knjige U nepovrat,
zatim čitav Teatar kako se zove hrvatska autorova knjiga s
njegovim dramskim tekstovima i konačno autorovu poeziju
objavljivanu prethodno u posebnim izdanjima s naslovima
Narcis, Tanke, Crno, Kula u bunaru. Osim toga Ivšić je bio
posljednji hrvatski svećenik nadrealističke umjetnosti koji
je proživio gotovo stoljetni san slobode i ljubavi, dviju
njegovih opsesivnih tema. Njegov pariški stan u Rue de
Mazagran koji je dijelio sa svojom vječnom ženom i
ljubavi Annie le Brun književno je svetište. U njemu su
zidovi sagrađeni od skromnih izdanja najbolje probranih
djela svjetske literature, dok je u drvenim kutijama za
naranče smještena jedna od najboljih i najlucidnijih
biblioteka ikada živućega hrvatskoga pisca. Inače, nije
neobično da je hrvatska kulturalna baština između dvaju
totalitarizama, a s neosjetljivim potomcima za njezino živo
organsko tkivo smještena ili u mirisnim narančinim
kutijama ili mračnim, ustajalim komorama velebnih palača
na Gvozdu koje raskužuju mediokritetski činovnici. Ivšić je

Jedino čega se Ivšić istinski bojao nakon prvih operacija na otvorenom srcu. osim jednoga: strah od hrvatske smrti. odnosno općinstva. Umro je u Parizu. tako da je rano emigrirao baš kao i veliki prethodnik u Pariz. Premijerno je na hrvatskim kazališnim daskama izveden 1979. patetični su nekrolozi hrvatskoga općinstva nad njegovim otvorenim grobom. akademik i veliki slavist. Matoša. Naučio je od Matoša da hrvatska smrt ima više ukusa od hrvatskoga općinstva. Ivšić kao zaljubljenik slobode nije imao strahova. Bio je taj Gordogan visoko aluzivan jer se odnosio na autokratsku vlast tada još živog Josipa Broza Tita a scenografsko smještanje izvedbe u izvanvremenski okvir koji je podsjećao na orijentalni teatar nije moglo .kao mladić spoznao naše uske varoši pozdravljajući u svojim stihovima A. Događalo se to u vrijeme kad je njegovu sinu Radovanu ista ta vlast policijskom mjerom zabranila i uništila nakladu poetskog prvijenca Narcis. kad se tada dvadeset jednogodišnji pjesnik spremao napisati svoje životno djelo dramu Kralj Gordogan po kojoj je postao slavan ne samo u svojoj domovini nego i u mnogim sredinama Amerike i Europe gdje je ona bila igrana. G. Bilo je to 1942. Otac Radovana Ivšića Stjepan. Naravno taj dramski tekst koji je osuda svih tirana i tiranija postepeno je otkrivan jer je u Ivšićevoj domovini dugo bio zazoran. u režiji Vlade Habuneka u kojoj je naslovni lik interpretirao tada mladi Božidar Alić. bio je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske rektor Sveučilišta u Zagrebu koji je zaslužan što se između ostalog suprotstavio nalogu Poglavnika Ante Pavelića da promovira korijenski pravopis. pa ju je izbjega(va)o jednako kao i dva totalitarizma koja su obilježila njegov životni vijek.

Nekoć progonjen od endehaških satrapa sada je bio progonjen od novih vladara. Rano je . Tu je susreo ljubav svoga života književnicu porijeklom s francuske atlantske obale Annie Le Brune s kojom ga je povezala intenzivna vanvremenska ljubav. U jednom razgovoru s Marcelom Duchampom. potpisao posljednji akt o službenom gašenju nadrealističkog pokreta. a to je da se rat protiv satrapskoga politikanstva i ideologija jedino može voditi s prostora sloboština. a poezija jedino sredstvo u borbi protiv intelektualne pomrčine slobode i pameti. godine. Ivšić je kao vrstan poznavalac antičkoga i renesansnoga teatra znao ono što i Shakespeare. “Prva mi je želja bila da upoznam lijeve struje (trockiste. u pedesetim godinama nakon niza nesporazuma što ih je imao s aktualnim komunističkim vlastodršcima Ivšić je emigrirao u Pariz. istaknuo je Ivšić u jednom intervjuu iz 1976. Ubrzo se približio Andre Bretonu zajedno s njim 1969. U vrijeme njemačkosovjetskoga pakta kada su razum i pamet počeli sve dublje i dublje tonuti pod pritiscima ideoloških satrapija Radovan je Ivšić u svojoj potrazi za snovitim sjenama u Narcisu kao vrlo mlad čovjek shvatio da je život negdje drugdje. Bio je isključen iz Društva književnika Hrvatske pa je otišao u Pariz u sam epicentar nadrealizma. Duchampov odgovor postao je credom Ivšićeve hrvatsko – pariške biografije. I doista. na što francuski intelektualac odgovora: „Glavno je otići“. koji je bio jedna od centralnih ličnosti svjetske moderne umjetnosti Ivšić mu duhovito spočitava da je doselio u grad kojega je ovaj napustio.zavarati ideološke čuvare. anarhiste i tako dalje) koje su se borile protiv staljinizma i koje na umjetničkom polju nisu podržavale mizerabilističku laž socijalističkoga realizma“.

teroru i samoživlju onih koji se domognu vlasti. dogmi fašizma i dogmi komunizma. ali i visokih rizika. Ivšićeva poetska drama o tiraninu ima i danas stvaran okvir i neće ga nikad izgubiti jer u ljudskom društvu postoje tendencije satrapiji. Ivšić je dramu u kojoj osuđuje tiranstvo svih boja umetnuo u ruho bajke a sam tekst ispisao je čarobnim jezikom kojega je naučio u roditeljskoj kući od oca koji je upravo bio virtuoz čiste rečenice. Svakom napisanom riječju Ivšić dovodi u pitanje ideju tradicionalne književnosti i njezine površne institucionalizacije i svakodnevne banalizacije. Radovan Ivšić u domovini je dugo bio marginaliziran. Zato je njegov Kralj Gordogan najavio sva buduća događanja u europskom teatru a to je antiteatar. Prvi ga je u maticu nacionalne književnosti vratio akademik Zvonimir Mrkonjić koji mu je revidirao mjesto u lirskoj antologiji. Ništa što je on radio nije bilo bezopasno jer je bilo duboko proživljeno i jer je promoviralo ideju o književnosti kao prostoru velikih sloboda. Nije to bilo nimalo čudno ako se zna da je upravo Radovan Ivšić u prvim godinama nakon II.uočeno da je Ivšiću nadrealizam dogmom ali samo utoliko jer se uz njegovu pomoć uspijevao suprotstaviti svim onim dogmama koje su mu uništavale mladost. Odbijao je kompromise pa je . U Kralju Gordoganu dramski rukopis inspiriran je brojnim prethodnicima od Shakesperaea do Jarrya a samo ime kralja dosjetka je s imenom Gordona Craiga velikog redatelja iz prve polovice XX. a onda protumačio farsičnu vječnost poruka u drami Kralj Gordogan. stoljeća i tvorca ideje o supermarioneti. zatim teatar apsurda i teatar okrutnosti. svjetskog rata radio s lutkama. eksperimentirao s njima ali zbog bezidejnosti bio uklonjen ideološkom silom iz tog ipak bezopasnog svijeta.

slobodarski a skriveno urotnički protiv satrapija. Bio je to časopis koji se zalagao za književnost koja će ostati izvan ideoloških odrednica. grubo ukinu kulturalne granice ljepote kakvu je i Ivšić pred samu smrt doživio. 30. Inače posljednji put u Splitu Ivšić je gostovao prošle jeseni kad se za vrijeme obrane jedne studentske radnje na Filozofskom fakultetu. radnje posvećene njegovoj poeziji izravno javio telefonskim komentarom. povodom Držićeve obljetnice. sa sviješću o rizičnosti devijantne slobode kada joj se. prosinca 2009. Posljednji Ivšićev značajni poetski tekst bio je objavljen u Dubrovniku 2008. To je poema Marin Držić ili bujica života samo prividno biografska a ustvari autobiografska priča o samom autoru koji je pisao na vjetru utopije. Slobodna Dalmacija. Viktoria Franić Tomić. . u rudimentarnom populizmu.potakao grupu mladih autora da u osamdesetim godinama pokrenu časopis koji je ponio ime njegovog najvažnijeg lika Gordogana. Njegov Držić kada postane vječan smije se gorko i mračno.