IN MEMORIAM RADOSLAV DODIG (1954. 2016.

Smrt Radoslava Dodiga potresla je mnoge ljude u raznim intelektualnim

krugovima u kojima je bio poznat i cijenjen. Iako su svi njegovi prijatelji znali
da se ve sedmu godinu bori protiv okrutne bolesti dananjeg doba i da mu je
tijelo jako iscrpljeno, ipak ih je, zbog vedrine njegovog duha cijelo to vrijeme,
sve zatekla njegova smrt. Teko je nabrojati to je Rade sve bio po struci:
klasini filolog, arheolog, antiki epigrafiar, povjesniar, lingvist, politiar,
novinar Ali, povrh svega, Rade je po naravi i karakteru bio utjelovljenje iskre
Boje dobrote i visoka moralna vertikala.

Radoslav Dodig kod rimskog spomenika u Sarajlijama na Duvanjskom polju

Roen je u Prologu izmeu Ljubukoga i Vrgorca na samoj granici

uspostavljenoj davne 1699. izmeu tri tadanje, ali odavno nepostojee velesile
Osmanskog Carstva, Venecijanske Republike i Habsburke Monarhije. Ta je
granica podijelila Hrvate na dalmatinske i hercegovake, na one koji danas ive
u Hrvatskoj i one koji ive izvan nje u Bosni i Hercegovini, a nisu dijaspora.
Ta, u novije doba sve izraenija, granica danas stvara podjelu Hrvata na jedan
specifian nain. Ako je Hrvat iz Hercegovine u neemu poznat i priznat u
svijetu onda je u medijima u Republici Hrvatskoj samo Hrvat, a ako se bavi
politikom ili se ogrijeio o zakon onda je Hercegovac. Iako je Rade bio poznat i
priznat u Republici Hrvatskoj, izdanje Veernjeg lista od prole nedjelje nije
donijelo vijest o njegovoj smrti i pokopu, dok je izdanje istog lista za Bosnu i
Hercegovinu donijelo na dvije stranice dirljive nekrologe popraene
fotografijama. Oito Radina smrt nije jednako vana s obje strane Prologa.
Rade je pohaao Nadbiskupijsku klasinu gimnaziju u Splitu gdje je 1968.
maturirao kao najbolji uenik. Tu je otkrio i pokazao svoju nadarenost za
latinski i grki jezik s knjievnostima. Zbog toga je odluio upisati studij
klasine filologije, ali to je nije mogao lako ostvariti, jer sveuilita u
komunistikoj Hrvatskoj nisu priznavala mature na katolikim gimnazijama.
Univerzitet u Beogradu je pak priznavao mature u katolikim gimnazijama i
rado prihvaao i podravao takve studente. Meutim, reputacija Ljubukoga kao
ustakog kraja i strah od UDB-e vodila je ljubuke katolike sjemenitarce, pa
tako i Radu, u politiku zavjetrinu u Skoplje. Na Sveuilitu u Skoplju postojala
je prava dijaspora studenata iz Ljubukoga.
Iako je diplomirao 1977., do polovice 80-ih godina prolog stoljea Rade
je bio uglavnom bez radnog mjesta, ali je s akumuliranim ogromnim znanjem u
popularnom i najveem jugoslavenskom kvizu Kviskoteka od 1983. do 1986.
sedam puta postao pobjednik zakljuno sa superfinalom. Svojom inteligencijom
i znanjem zadivio je cijelu Jugoslaviju. U adolescentskim drutvima i krugovima
u kojima sam se tada kretao kolale su doskoice: Kada budem narastao bit u
pametan kao Radoslav Dodig. i Svi skupa niste ni upola pametni kao Radoslav
Dodig.
Tijekom studija klasine filologije u Skoplju Rade je sluao i predavanja
iz klasine arheologije kod profesora Ivana Mikulia, koji je bio jedan u nizu
Hrvata koji su na Filozofskom fakultetu u tom gradu predavali po nagradi ili
kazni. Uz njega se Rade zainteresirao za arheologiju tako da nije sluajno da je
svoj prvi znanstveni rad objavio iz polja antike arheologije i epigrafije, koji je
odmah zapaen. Na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku je od 1986. do
1988. pohaao interdisciplinarni poslijediplomski studij Kulturna povijest

istone obale Jadrana. Magistarski rad Ljubuki kraj u antiko doba obranio je
2006. na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
pod mentorstvom akademika Nenada Cambija.
S demokratskim promjenama u Jugoslaviji uao je u politiku iz najboljih
namjera (zastupanje slobode govora i pisanja) kao lan Hrvatske demokratske
zajednice, ali je ubrzo razoaran izaao iz te stranke, a zatim i politike. Pisao je
razne kolumne, a jedna politika ga je umalo stajala ivota. U svome Ljubukom
je ratne 1993. u po bijela dana na javnom mjestu doivio atentat od strane
jednog ovjeka koji je pogreno shvatio tu Radinu novinsku kolumnu. Nesretnik
usijane glave iz pitolja je pucao u najpametniju i najbistriju glavu koju je sreo u
ivotu. Ranjeni Rade preivio je pogodak, a asni Sud je atentatoru izrekao
samo uvjetnu kaznu tako da Rade ak nije dobio odtetu za naoale koje je
razbio pri padu kako je sam ironino rekao na presudi. Neupueni su ga ljudi,
zbog prezimena, kasnije znali pomijeati s Miloradom Dodikom s kojim je bio
zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine, na to bi se Rade znao nasmijeiti,
ali i duhovito prokomentirati Milu kao nekadanjeg kolegu.
Radu ivot nije mazio. Imao je oinski kri kojeg je kranski nosio, a o
emu nemam pravo govoriti, a kamo li pisati. Meutim, imam pravo govoriti i
pisati o tome kako su ga ljudi zaobilazili i obezvrjeivali u ovome pokvarenom
svijetu kojeg je napustio. ovjek valjda najtee od svega priznaje da je netko
drugi inteligentniji i pametniji od njega samoga, pogotovo ako je taj u njegovoj
blizini. Ako i prizna, barem u dubini svoje due, pitanje je hoe li, posebno ako
je u mogunosti, pomoi ili barem ne koiti takvoga.
Drutveno priznanje Rade bilo je dijametralno suprotno njegovom umnom
potencijalu i predanosti za ope dobro. U Ljubukom, kojeg je Rade oboavao i
nije ga htio napustiti, a koji se takoer ponosi Radom, nalazi se Muzej
franjevakog samostana na Humcu, najstarija institucija te vrste u Bosni i
Hercegovini. Rade je taj muzej obogatio s nekoliko lijepih rimskih kamenih
spomenika koje je naao ili spasio, a uoi rata je bio oporan na povratu
arheolokih nalaza s iskopavanja vojnog logora i kanaba Bigeste na Grainama,
koja je vodio Ivo Bojanovski. Nalazi su bili deponirani u zgradi Republikom
zavodu za zatitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljea u Sarajevu, koja je u
ratu unitena, a nalazi su pripali Muzeju na Humcu. Usprkos tome i injenici da
stanuje svega nekoliko stotina metara od Muzeja na Humcu, Rade nije bio
pozvan da sudjeluje u postavljanju nove stalne arheoloke izlobe nego je taj
zadatak povjeren zadarskim arheolozima. Moda je bio predvien da postavi
lapidarij s antikim spomenicima ija se zgrada dovrava, ali o tome nita ne
znam. U samome Ljubukome se nitko nije potrudio da za njega nae

primjereno radno mjesto. Jedan mladi arheolog nedavno zaposlen kao referent
za kulturu u Ljubukom, ija senzacionalna otkria prate mediji, organizirao je
Prvi meunarodni arheoloki simpozij u Ljubukom povodom 130. obljetnice
Muzeja na Humcu. Ostavljajui po strani nadobudnost u imenovanju tog
simpozija (ako je prvi znai da e ih sigurno biti jo, a ako je meunarodni onda
bi trebao sudjelovati jo netko osim Hrvata iz dvije drave) ne treba zaboraviti
da mladi organizator nije pozvao Radu da sudjeluje s referatom. A, Rade ne
samo da je bio najbolji poznavatelj ukupne prolosti ljubukog kraja nego i tada
jedini ivui autor arheolokog rada u zborniku posveenom 100. obljetnici tog
istog muzeja. Tek kada su drugi lanovi organizacijskog odbora i neki sudionici
reagirali, mladi organizator je pozvao Radu i uvrstio njegov referat kao
posljednji u nizu.
Najdue je Rade radio u gimnaziji u Metkoviu gdje je predavao latinski
jezik i knjievnost. Poduavao je niz generacija, ali usprkos tome bilo je i takvih
uenika, koji kada su prestigli svog profesora u akademskim titulama, nisu ga
vie pozdravljali ili su njegovu prisutnost ignorirali emu sam naalost osobno
svjedoio. Kada je u oblinjem Vidu 2007. izgraen Arheoloki muzej Narona,
natjecao se za mjesto ravnatelja, ali je na tu dunost postavljen mladi arheolog
bez dana radnog staa. A onda se netko udi to je u jednoj Vladi Republike
Hrvatske bilo nekoliko ministara kojima je to prvo pravo radno mjesto.
Ni s glavnim gradom Radine ljubljene Hercegovine Mostarom, nije bilo
nita bolje. Jedino radno mjesto koje je dobio bilo je u Telekomu! Istina, Rade je
sastavio jedan imenik, ali ne telefonski, nego svih poznatih stanovnika rimskih
Bigesta. Kada je bio pozvan da predaje latinski jezik i knjievnost na
Filozofskom fakultetu Sveuilita u Mostaru, izgledalo je da je Radi napokon
pripalo zaslueno radno mjesto. Meutim, netko je smatrao da to Radi treba biti
ast pa cijeli semestar nije bio plaen i suradnja je prekinuta. Oito poslodavac
nije znao ili je zaboravio Kristove rijei: Ta vrijedan je radnik plae svoje. A,
Rade je svojim znanjem mogao jo predavati i grki jezik s knjievnou,
antiku arheologiju, povijest starog vijeka i nadasve antiku epigrafiju.
elei zaokruiti svoje klasine studije, na Sveuilitu u Zadru je prijavio
doktorsku disertaciju iz antike povijesti. S obzirom da je elio temu o antikoj
epigrafiji, za mentoricu je dobio profesoricu mlau jedno desetljee od njega i s
naobrazbom za tu disciplinu slabijom od njegove. Rade joj je bio prvi
doktorand, vjerojatno potreban i zbog daljnjeg napredovanja. Tema oko koje su
se dogovorili bila je Stanovnitvo na podruju Bosne i Hercegovine u rimsko
doba 1. 3. st. Etnika i drutvena struktura na temelju epigrafskih spomenika.
Dobar mentor i dobro izabrana tema je ve pola napisanog doktorata, a to s

Radom nije bio sluaj. Njegova je mentorica ambiciozno ila Ususret

Liburnima, odnosno sveuilinoj instant profesuri, ali ne i ususret kolegama.
Ve oboljeli Rade je za novog mentora uzeo uglednog profesora Slobodana
au, a kao novu temu Ardijejci uspon i pad Ilirskog Kraljevstva. Disertaciju
je uglavnom priveo kraju, ali ju zbog svoje i mentorove teke bolesti naalost
nije uspio obraniti.
Rade je objavljivao u mnogim znanstvenim i strunim, posebno
arheolokim asopisima i zbornicima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Iako je
lingvist i poliglota, posebno su si mladi kroatistiki aktivisti uzimali za pravo, a
odreena urednitva (posebno asopisa Opuscula archaeologica) im doputala,
da ekscentrino lektoriraju njegove radove o emu mi je priao s razoarenjem.
Kada budu Radina neobjavljena spisateljska djela data u tisak moda se lektori
ponovno potrude posmrtno ga nauiti pravopisu njegovog materinskog, ali i
intelektualnog jezika.
Kao drutveni marginalci Rade i ja smo od prvog naeg susreta bili
upueni jedan na drugoga. Kada su na trasi Jadranske autoceste, posebno kod
Vrgorca i Ploa, voena mnogobrojna zatitna arheoloka iskopavanja svi su
arheolozi eljeli raditi za privatne arheoloke tvrtke jer su obilatije plaale nego
dravne institucije za koje sam tada radio. Studenti arheologije, posebno
zadarski, izbjegavali su raditi sa mnom. S druge strane, Radu nitko nije zvao da
sudjeluje u iskopavanjima, pa se na obostranu radost odazvao mome pozivu.
Zajedno smo prouavali prolost i spomenike delmatskog i rimskog
Delminija, pa smo u isto vrijeme, neovisno jedan od drugoga, reagirali na
nerazumni in zatrpavanja istraenih i konzerviranih termi rimskog Delminija
od strane gvardijana franjevakog samostana u Duvnu (za kojeg se Rade
protivio da ga nazivaju Tomislavgradom), koji je upravo doao s misije u
vicarskoj. Gvardijan je na tom mjestu napravio parkiralite s turistikom
ploom na kojoj pie da se ispod nalaze rimske terme. Rade se naalio napisavi:
Potrebno je dobro mjesto za limuzine bit e bolje lemozine. Jer Rade je bio
jako duhovit ovjek. Kao i njegov veliki uzor Bojanovski, najvie je cijenio
Karla Paa (Carl Patsch). Tako je jednom prilikom izjavu Bojanovskoga: Poslije
Paa nema Paa. parafrazirao u: Poslije Paa paii.
U nekrolozima Radi moe se proitati i to da je njegova smrt nacionalna
alost. Vie od toga, njegov drutveni poloaj (pa tako i uvjeti rada) tijekom
ovozemaljskog ivota bio je nacionalna sramota! Rade je definitivno stvarao na
pogrenom mjestu ili podruju u pogreno doba. Njegovom humanistikom
duhu i erudiciji najvie bi odgovarao Dubrovnik (da ne idemo daleko od
Ljubukoga) u renesansno doba. Usprkos svemu, Rade je bio od onih sve rjeih

osoba suvremenog doba koje humanistike znanosti ine boljim ljudima, a ne

preambicioznim karijeristima spremnima na sve.
Zbogom veliki humanisto i erudito. Zbogom prijatelju.

Darko Peria