Professional Documents
Culture Documents
Znao sam jednog tipa koga smo svi zvali Buda, Bule Sitnina, Bule Telepatija
ili, onako drugarski: Bulenceee. Bulence je iz nepoznatih razloga svoje pravo ime krio ko'
zmija noge. Buda beše kratkovid ali nije voleo da ga drugi vide da nosi naočare. Naokolo
se govorkalo da on ima nešto mladju sestru Tanju ili Tatjanu koja živi u Parizu. Kaža veli
da je Tanja u Požarevcu završila gimnaziju sa odličnim uspehom, da je vrsna krojačica,
prava pravcata umetnica, mal’ ne Koko Šanel, ali da se od veštog šića i poštenog rada u
tudjini ne može pristojno živeti pa se ona, eto, povremeno baca u promet, što za
Francuskinje, kako se misli, i nije neka sramota.
Cher Maître beše esteta, pesnička duša i vlasnik kafića u našem susedstvu:
tamo gore na Senjaku. Ponesen čarolijama petparačkih romana on je toj uljudjenoj
rupetini nadenuo romantično ime: «Kod turske mačke». Da je Beograd kojim slučajem
liberalni velegrad Bule bi sigurno u svoj lokal uveo nargile, doneo bi meke minderluke,
šarene lustere, rezbarene stolove i ostale orijentalne andramolje.
Kad god bih svratio u njegov kafić, a tu sam nekoć umeo češće da navraćam,
on bi mi prilazio i uvek nanovo postavljao isto pitanje: «Dobar dan gospodine, da li ste vi
kod mene prvi put?» Ne sačekavši ni da zinem nit’ da bilo šta smisleno uzvratim na
njegovo uvrnuto pitanje, on bi svojim otegnuto žovijalnim smejuljenjem - kao da je u bog
zna kakvoj prednosti u odnosu na moju malenkost - opet ponovio: «Gospodine, da li ste
vi zaista ovde prvi put?»
Ili bratac nije pamtio fizionomije il' uvek beše spreman na bezvezno ćeretanje
ne bi li iz neopreznog gosta iscedio kakvu pojedinost od znatne koristi za državnu
bezbednost kojoj je sveopšti napredak narodnog progresa bio jedno krajnje neredovno i
djavolski opasno stanje stvari.
Sve dok oko nas nije počela da se šunja razroka beda, inflacija, a potom i rat,
Buda beše ponosan na svoju «tursku mačku». Elem - a verujem da pogadjate u kom
grmu leži zec - znajući da se rat vodi za našu stvar, Pro Patria, gazda je jednog vedrog
majskog dana, blenući u svoju krasno namolovanu firmu, mudro zaključio da je
2
Medjutim, kao ni mnogi drugi pre njega tako ni uvaženi gospodin Česmen
nije uspeo da provali Teslinu rasprskavajuće-homogenu šifru, velelepnu
kriptozavrzlamu ultraevolutivnog obrta vremenske eskalacije koju je on zapetljao zarad
čuvanja tajne o načinu eksploatacije planetarne energije. I Česmen i nebrojeni naučnici
širom sveta ostadoše zauvek zarobljeni u bezizlaznom Kjerkegorovom vremensko-
filozofskom škripcu. Česmen je, konačno, u prisustvu zvaničnih predstavnika američkih
vlasti, otrovan cijanovodonikom drugog maja 1960. godine, a dični naučnici, zakletvama
posvećeni slavljenju Teslinih pronalazaka, «natukoše šešire na glave i odoše na sledeći
kongres».1)
1)