Univerzitet Crne Gore

Pravni fakultet Crne Gore

Katedra za pravnu istoriju

Seminarski rad iz rimskog prava

Tema: Položaj žene u rimskom pravu

Student: A. H.

Podgorica, 23. oktobra 2003.

 Sadržaj

1. Uvod
Kratak osvrt na žene u Rimu uopšteno.
Približavanje vremena i situacije vezano za njihov položaj, te naznačavanje bitnih
karakteristika i preduslova (i uslova) za način života.

2. Uxorium vitium aut tollendum aut ferendum

2.1 Maturiora sunt vota mulierum quam virorum.
2.2 Femina cum senuit, retinet connubia partu, uxorisque decus matris reverentia
pensat.
2.3 Defendi uxores aviris, non viros ab uxoribus, aequm est.

3. Rob nema volje; žena je ima, ali je ta volja nemoćna; dijete ima volju ali
nepotpunu. (Aristotel)
3.1 Uporedni pregled.
3.2 Rimska žena - dio procesa, kao i Kafkin junak, samo radi procesa.

4. Zaključak
Sumiranje iznijetog kroz kratak pregled iznijetih činjenica
1. Uvod

„Za vreme svog detinjstva žena zavisi od svoga oca;

u svojoj mladosti od svog muža;
po smrti muža od svojih sinova;
ako nema sinova od bliskih srodnika svog muža;
uopšte žena nikada ne može da upravlja sama sobom.”
(Zakon Manu, V, 147, 148)1

Prije početka istraživanja nametnulo se pitanje u kom pravcu treba ići pri elaboraciji teme položaja
žena u rimskom pravu:
a. žena kao ravnopravno ili neravnopravno tretirani član bračne, društvene i pravne zajednice, ili
b. pokušaj da se vratimo u ono vrijeme i sa onog aspekta, kako kulturološkog, tako i ekonomskog
i civilizacijskog, i razmotriomo sve faktore koji su uslovljavali određeni način života i ženu u
njemu.

Kako ravnopravnost najčešće vodi polemikama bez kraja, kako zbog argumenata tako i zbog
nejasno definisanog pojma ravnopravnosti i jednakosti, elaboracija će ostati na drugom
navedenom pokušaju.

Brojni primjeri iz istorije (Brut, Avgust, Klaudije, Justinijan, ... ) ukazuju na malo drugačije stanje
od onog kako se na prvi pogled čini: žena iako je „žena građanin drugog reda” ima itekakav uticaj
na svog muža.

„Položaj žene je određen čudnim običajima: one su istovremeno podređene i zaštićene, slabe i
moćne, suviše prezrene i suviše poštovane ... Slabost žena, kao i slabost robova, potiče iz njihovog
zakonskog položaja, njihova snaga traži nadoknadu u sitnim stvarima, gde je njihova moć
bezgranična. Retko sam video kuću u kojoj žene nisu gospodarile, a često sam viđao da u kućama
gospodari i nastojnik, kuvar ili oslobođeni rob.”2

Iz navednog citata se jasno uočava paradoksalna situacija – upravo kakav je i bio položaj žena. I
pored toga što za žene nije bilo mjesta u politici i javnom životu, bile su izuzetno cijenjene i
poštovane i od strane svojih muževa i drugih članova zajednice. Žena je imala svoj jasno, nekad
manje nekad više, određen položaj i zaduženja. U državi koja je bila ratnička, imperatorska,
nerealno je bilo za očekivati da žena može biti nešto više od matrone i žene u sjenci koja je
počinjena najprije pater familiasu, a kasnije i mužu.

Nepravedno i jednostrano bi bilo reći da su žene tretirane kao stvari u Rimu, za razliku od grčkih
žena koje jesu imale takav položaj. Kako je kompletan sistem i Rim bio kompleksan, i jednostavno
rečeno institucija za sebe, tako su i žene bile upravo to isto. Robovlasnički uređeno društvo, moral,
patrijarhalno društvo, nemoć žene najprije u fizičkom smislu i brojni drugi razlozi uticali su na
položaj žena u Rimu.

1 K. Tomaševski, Položaj žene u rimskom pravu, Pravnik, Zagreb, VII, 6- 7, 1973; str. 72.
2 M. Juresenar, Hadrijanovi memoari, Markovćev prevod, Beograd, 1965. str. 108.
2. Uxorium vitium aut tollendum aut ferendum3

2.1. Maturiora sunt vota mulierum quam virorum.4

Život žene uopšte

Već je rečeno da je žena bila u specifičnom položaju. Takva situacija i splet okolnosti u kojima se
razvijala rimska imperija nam ne daju za pravo da tvrdokorno tvrdimo da su žene bile potčinjene
muškarcima, ali ni da zatvaramo oči kako ne bi vidjeli jasne dokaze da žena nije bila ravopravna sa
muškarcem, da nije bila tretirana kao građanin i da je bila lišena određenih sloboda. Sigurno je da
ih ne možemo porediti sa grčkim ženama za razliku od kojih su bile u boljem položaju. Opet, ne
mogu se ni porediti sa egipatskim ženama koje su bile znatno drugačije u smislu ostvarivanja
svojih prava i mogućnosti u samom društvu i pravu. O ovim paralelama će kasnije biti više riječi.

Žena, koja je praktično doživotno bila filiae

familias loco, nije mogla upravljati
kancelarijom, glasati niti biti advokat ili
sudija.

Tokom Republike, mogla je naslijediti ne

više od 1000 sestercija. Pored toga, nije joj
bilo zabranjeno posjedovanje bogatstva ili
svojine. Kada je muž tražio načina da
izbjegne poreze, bankrot i suđenje
prebacivao je imovinu na ženino ime. Tada
je društveni značaj žene dobijao na snazi, dok se njeno bogatstvo značajno uvećavalo.

„… manja fizička snaga ženu (je) dovela do podređenog položaja, a ekonomska zavisnost
– koja je putem zakona od strane muškaraca provođena i osveštavana od najstarijih
vremena – ju je u podređenom položaju prema muškarcu održala do danas.”5

Rimske žene, iako neimenovane u pravu, nijesu bile potpuno bez moći. Usljed nužne veće
nametljivosti muškaraca, ženama je preostajao šarm, snažniji od ma kojeg zakona. Otuda i ranija
tvrdnja da se o položaju žena u Rimu ne smije suditi jednostrano, kroz njihove pravne
nemogućnosti.

Od vremena Julija Cezara, žene su izvojevale mnogo sloboda i živjele znatno manje ograničene
živote. Mnoge žene iz viših staleža su postale moćne zahvaljujući sopstvenom bogatstvu. Uporedo
sa tim, postajale su uticajne kroz brak ili preljubničke veze.

Rimske žene su bile vestalke, kada je u pitanju državna religija. U kućama su bile „počasne dame”
– mea domina. Većina žena je radila jako malo, ili ni malo. Fizički poslovi u kući su se ograničavali
na tkanje. Tkanje je bilo smatrano za savršen način iskazivanja vrline koju žena mora posjedovati.
Takođe, nadzirala je kućne poslove i robove. Neke su čak nadgledale i obrazovanje svoje djece.

3 Prevod: Ženinu manu treba ili ukloniti ili podnositi.

4 Prevod: Žene prije steknu duhovnu zrelost nego muškarci.
5
K. Tomaševski, cit. djelo, str. 70. (citirano: A. Božić, Položaj žene u privatnom pravu kroz istoriju do danas,
Beograd, 1939, str. 213.)
Jednakost polova se mogla uočiti u kući: žena je bila počastvovana i sjedjela do muža za stolom.
Iako su za vrijeme Republike i siromašnije žene počele svoju „borbu”, ona se više ogledala u
društvenoj prepoznatljivosti i afirmaciji nego li u poslovnoj. Većina njih je nastavila rad u kući ili
polju, rad sa supružnikom na polju, ognjištu ili u ambaru.

Uopšteno govoreći, i pored toga što je rimsko pravo malo garantovalo ženama kroz pisana prava,
materfamilia, je bila voljena i poštovana od strane muža i potomaka. Porodica je bila snažna
zajednica i trajna snaga Rima. A žena je bila njen stub.

Istraživanja su dovela do zaključka da je položaj žena iz nižih klasa, slobodnih žena, robova i
siromašnih bio znatno drugačiji od onog koji su uživale žene iz viših staleža. Ipak, znatno manje se
zna o ovim ženama koje su vodile radnje, bile dadilje, radnice, domaće tkalje, vješte zanatlije.
Pored toga, mnogo žena se bavilo prostitucijom.

Od žene se očekivalo da bude neprimjetna. Bila je slobodna u granicama ograničenja propisanog

zakonom, od strane pater familiasa ili muža. Dobacivanje na ulici, „mačija serenada”, bilo je
kažnjavano zakonom jer se time ugrožavao ugled žene. Zavisnost je bila očigledna jer je žena
gotovo uvijek imala tutora, iako je, u suštini, ona sama mogla izvšiti pritisak na njega i sprovesti
svoju volju.
 2.2. Femina cum senuit, retinet connubia partu, uxorisque decus matris reverentia pensat.6

Žena u braku i porodici, njene dužnosti i obaveze

Coemptio – simbolična kupovina Confarreatio – brak koji je bio Usus – ukoliko muškarac i žene žive zajedno
žene kao stvari koja dolazi pod vlast namjenjen samo višim slojevima godinu dana smatraju se vjenčanim. Ako žena
muža. karakterističnog religijskog obreda. tri noći za redom prenoći van kuće, do
Vrste braka „braka” ne dolazi.
Concubinat – zajednica koja nije zakonom priznata.
D. 23. 2. 1:
Brak je veza između U manus braku žena ima položaj sličan položaju kćerke u prodici – filiae locus.
muža i žene i Žena slijedi domicil svog muža. Dok je neudata, svome imenu dodaje ime oca, a nakon udaje ime muža.
zajednica celokupnog Muž ima pravo da ženu kazni za počinjene delikte, čak i smrtnom kaznom. Recimo, pored preljube, žena je za pijenje vina
života, sjedinjenje po kažnjavana istom kaznom.
božanskom i ljudskom Paterfamilias muža je vlasnik imovine. Sve što žena naslijedi pripada mužu, tj. njegovom paterfamiliasu.
pravu.7
Brak bez manusa karakteriše osamostaljenje žena, te ukidanje tutorstva. Jedna od važnijih promjena je ona koja se tiče
imovine. Naime, žena zadržava i status i imovinu koju je imala prije sklapanja braka. Vlast koju muž ima nad ženom je znatno
manja. Nejednako tretiranje preljube – muž može podići tužbu (actio popularis).

6 Prevod: Kada žena počne stariti, održava brak rađanjem i ljepotu supruge nadoknađuje ugledom majke.
7
Tekstovi iz rimskog prava, Jelena Obradović – Obrad Stanojević, Beograd, 2003, str. 152.
 Sve što žena ima pretpostavlja se da je dobila od muža.
Iako su razvodi bili rijetki u starom Rimu, kasnije je su učestali. Repudium je razvod protjerivanjem žene. Protjerivanje može
biti i bez razloga. Razvod se sprovodi formom suprotnom od vjenčanja. Takođe, smrt nekog od supružnika ili gubitak statusa
slobodnog čovjeka bili su razlozi prekida braka.
Žena je dužna da provede 10 mjeseci u žalosti nakon smrti muža (kasnije godinu dana). Razlog je bilo izbjegavanje turbatio
Razvod sanguinis.
Nakon stupanja hrišćanstva u život i pravo Rima, znatno teže je bilo pokrenuti postupak za razvod. Pored toga, jako važan
faktor jesu „krivci”. Od Justinijana razvod se može tražiti: kada oba supružnika to traže sporazumno, jednostranim raskidom
bez krivice (impotencija muža ili sterilnost žene) ili jednostranim raskidom zbog krivice (posebno pobrojani razlozi za muža i
ženu; lista zabranjenog je bila znatno duža za žene). Pravo na poklon propter nuptias i povraćaj miraza žena gubi ukoliko je
kriva za razvod. Muž će u istom slučaju biti kažnjen novčano do ¼ njegove imovine.

D. 2. 4. 5: (Majka) je uvek tačno određana, čak i onda kad je začela van braka; otac je onaj na koga ukazuje vjenčanje. 8

Ženska djeca su bila isto tretirana kao i muška – ali su bila pod patria protestasom paterfamiliasa.
Djeca Ženska djeca su isključivana iz nasljeđa opštom klauzulom, dok su sinovi morali poimence biti isključeni.

Kada je u pitanju brak sine manu, majka se nije smatrala srodnikom svoje djece. Takođe, ukoliko dođe do razvoda, nije imala
prava na djecu.

8
Tekstovi iz rimskog prava, Jelena Obradović – Obrad Stanojević, Beograd, 2003, str. 151.
 D. 23. 3. 17. pr: U upravljanju miraznim dobrim muž treba da odgovara kako za dolus tako i za kulpu, jer je miraz primio u
svoju korist; ali on odgovara i za pažnju koju inače pokazuje u upravljanju svojim stvarima. 9
D. 23. 3. 7: Pravičnost nalaže da plodove na dobrima koja sačinjavaju miraz treba da ima muž, jer on snosi teret izdržavanja
bračne zajednice, pa je pravično da on i ubira plodove. 10
C. 5, 12, 14: Majka nije dužna da za ćerku da miraz, izuzev ako postoji važan i opravdan razlog ili razlog koji je posebno
utvrđen zakonom. A otac nije ovlašćen da nešto da iz imovine svoje žene protiv njene volje. 11

Iako je na početku miraz ulaskom žene u brak pripadao mužu, kasnije su donijete zakonske odredbe koje su omogućavale
Miraz
povrćaj miraza uz izvjesnu kamatu vezanu za period korištenja ženinih dobara od strane muža. Žena ima pravo hipoteke na

muževljevu imovinu.

Po kasnije uvedenom pravilu, muž je trebalo da ženi da poklon (obećanje određene sume novca). To je zapravo bila garancija i
obezbjeđenje u slučaju razvoda. Justinijan, pak, propisuje isto samo ukoliko je muž dobio miraz i njegov „poklon” treba biti
srazmjeran dobijenom mirazu.

9
Tekstovi iz rimskog prava, Jelena Obradović – Obrad Stanojević, Beograd, 2003, str. 153.
10 Isto.
11 Isto.
Rimski zakon i pravo su bili velikodušniji prema ženama od
grčkog, kada su u pitanju žene. Od III v. n. e, rimske žene su se
mogle udati za koga su htjele i imale su slobodu da sa sobom
ponesu sve svoje lično vlasništvo, čak i da zadrže isto nakon
vjenčanja.

Stvarni uticaj žena i majki je varirao od jednog domaćinstva do

drugog, a rimskoj istoriji ne nedostaje jakih i uticajnih žena.
Pravno gledano, njihova prava su bila svedena na svega
nekoliko, i uvijek su bile pod vlašću oca ili muža.

Život je bio liberalniji, tolerantniji i slobodniji do prodora

hrišćanstva. Žene su bile ravnopravnije i počastvovanije prije
prodora hrišćanske poruke, nego nakon ustaljenja Crkve i
njenog uticaja i „muške” vladavine.
Žena je vlasništvo muža i u potpunosti podređena njegovoj naklonosti. Mogao ju je kazniti
kako je htio (uključujući i ubistvo, pa i prodavanje kao robinje).

Rani brak je smatran pravilom, naročito za žene. Djevojke su mogle biti udane sa 12 godina, a
najčešće su bile vjerene sa 7. Zbog nametnutog ranog odlučivanja, upravo je pater familias
donosio odluku o pomenutom. Mogućnost odbijanja je gotovo bila isključena. Na dan stupanja
u brak, djevojka je svoju garderobu i igračke prilagala porodičnom božanstvu. Pristupajući
muževljevom domu, ona i dalje ostaje u vlasti svog pater familiasa.

U rimskim domaćinstvima, djeca su odgajana u većini slučajeva od strane domaćih robova

koju su bili odgovorni za njihovo prvo (rano) obrazovanje. Otac je bio tutor sinovima, dok se
za žensku djecu smatralo bezvrijednim obrazovati ih. U odnosu na kćerke, sinovi su više
željeni. Jedno od starijih prava propisuje da očevi moraju podizati sve sinove i samo najstariju
ćerku. Djevojke nijesu imale svoja imena već su dobijale ženski oblik očevog prvog imena
praćene posesivnim genitivnom. Odmah po rođenju dijete je polagano ocu pred noge i ukoliko
bi ga uzeo u ruke značilo bi da je njegovo i član porodice. U suprotnom, dijete je ostavljano na
ulici da umre ili bi ka uzeo neko od prodavaca robova. U trenutku začeća djeca u regularnom
braku dobijaju status oca, a rođenjem status majke.

Rimljanke su mogle da se parniče i traže razvod. Žena je mogla takođe za sebe tražiti
saputnika ili ljubavnika a da za to ne bude kažnjena sve dok to nije „suviše javno” ili „suviše
dugo”. Ukoliko se iz toga izrodi dijete (vanbračno), nije se postavljalo pitanje njegovog
priznavanja od strane zakona kao takvog. Baš suprotno, „nagrađivano” je od strane države
koja je ubrajala poreze od onih koji su birali život celibata.
2.3. Defendi uxores aviris, non viros ab uxoribus, aequm est.12
Žena u pravnom sistemu Rima

Iako je žena smatrana građaninom Rima, za položaj se mogla izboriti samo uz muža. Kao ni
robovi, ni žene nijesu mogle da nose svoje ime. Samo su muškarci bili nosioci ovoga ličnog
obilježja, koji ih je i razlikovao kao rimske građane.

Opšte pravilo je bilo da je žena po mnogim odredbama rimskog prava u lošijem

položaju od muškarca. Dalje, žena je bila isključena iz svih javnih poslova. Nije
mogla biti staratelj djeci i rođacima, osim u kasnijem rimskom pravu.

Žene su smatrane nedovoljno sposobnim za poziv svjedoka u bilo kojoj oblasti

pravne nauke. Na žene je gledano kao na drugorazredne, slično kao na robove ili
kriminalce kojima nije dozovoljeno da budu svjedoci.

Žene nijesu mogle započeti nijedan posao u sudnici a da nijesu zastupljene od strane muškarca.
Žene nijesu mogle predstavljati sebe u pravnim poslovima zbog slabosti svog pola, kao i zbog
neznanja kada su u pitanju stvari koje se tiču javnog života.

Zakon je nametao tutora koji će pazizi ženu, bilo da je mlada ili stara. Gaj se čak poziva na lakoću
uma – propter animi levitatem. Za razliku od grčkih žena, od rimskih se nije očekivalo da dok je
muž odsutan budu usamljene u kući.

Žena nije mogla tražiti nasljeđe u muževljevoj imovini, i pri pozivanju na nasljedstvo bila je među
posljednjima.

Kada je usvajanje u pitanju, žena je izuzetno ograničena: može usvojiti ako je izgubila svoje dijete
pa da se utješi.

I pored manjih popuštanja u pravu i promjena koje su više štitile žene u rimskoj Imperiji u III i IV
vijeku, inferiorni status žena je i dalje ostajao kao takav.

12 Prevod: Pravedno je zaštiti žene od muževa, a ne muževe od žena.

3. Rob nema volje; žena je ima, ali je ta volja nemoćna; dijete ima volju ali nepotpunu. (Aristotel) 25
3.1. Uporedni pregled
Egipat
Žene su bile pravno i poslovno
sposobne, kao i muškaraci.
Monogamni brak nije bio
obavezan.
Supružnici su se morali
obavezati ugovorom na bračnu
vjernost, iako je muž mogao da
ima konkubine.
Nejednako kažnjavanje
nevjernosti – muškarac dobija
tri batine, a ženi se odsjeca nos
za prevaru.
25 K. Tomaševski, cit. djelo, str. 71.
26 Položaj žene se mijenjao tokom razvoja države i prava. Iz tog razloga, detaljniji sažetak njihovog položaja u Rimu je u odjeljenim sekcijama podrobnije definisan.
Babilon
Žene su bile potpuno pravno i
poslovno sposobne.
Jako dobro regulisan oblast
porodičnog prava: da bi se žena
smatrala udatom, nakon ženidbe
muž joj mora precizno odrediti
obaveze.
Nakon smrti muža, žena je ta
koja preuzma muževljevu ulogu
i obaveze.
Poliginija ja tolerisana.
Nejednako kažnjavanje za
povrede propisa o braku i
porodici.
Miraz ostaje ženino vlasništvo,
ali ga ona ne može otuđiti. Muž
(koji je zakonski ograničen)
upravlja mirazom.
Grčka
Osim hetera, žene nijesu imale
nikakav uticaj niti ulogu u
javnom životu.
Žena se tretira kao stvar, čije je
zaduženje briga o kućnim
poslovima.
Ženina volja nije bitna pri
sklapanju braka. Ugovor sklapa
ženin otac ili tutor.
Brak je obaveza prema državi.
Muž može da traži razvod kad
hoće, sa ili bez razloga. Ženina
sloboda kretanja je ograničena.
Miraz- vlasništvo žene kojim
upravlja muž. On je samo njen
doprinos imovinskoj osnovi i
čuva se za djecu.
Rim 26
Žena - paterfamilias nema
sva prava, i gotovo uvijek
ima muškog tutora. Žene su
prvobitno aetas legitima
sticale sa 12 godina (muškarci
sa 14).
Tokom cijelog života je pod
nečijom vlašću. Žene su bile
izuzetno poštovane, pa su se
nedolična ponašanja prema
njima pravno sankcionisala.
Nakon udaje žena prelazi
pod manus muža. Sve što
donosi i stiče u braku,
pripada mužu. Ženine
dužnosti su da slijedi muža,
da mu bude vjerna i
poslušna. Razvod ima
drugačije konsekvence: žena
gubi i miraz i dolazi do
deportacije; muž gubi miraz i
zabranjena mu je ponovna
ženidba. Rano se javio
monogamni brak.
Žena je bila potpuno
isključena iz imovinskih
raspoloaganja. Neka vrsta
osiguranja i odštete za
izgubljeno nasljedno pravo.
Danas
Žene su potpuno pravno i
poslovno sposobne. Sve češće
pored uloge majke, uzimaju
aktivnu ulogu u javnom životu.
Žena se tretira onako kako sama
„traži”. I pored sve češćih
vapaja feministkinja o
neravnopravnosti polova, svaka
priča o istom je izlišna. Žena je
ta koja ostvaruje svoja prava,
koja ima kao i muškarac.
U brak, muž i žena ulaze
sopstvenom voljom. Imaju ista
prava i obaveze pred zakonom.
U životu, na razvedenu ženu se
ne gleda kao na razvedenog
muškarca.
Djevojke dobijaju miraz prije
ulaska u brak. Obično se miraz
smatra „nasljednim dijelom”, pa
se ženska osoba odriče
nasljedstva u korist brata.
3.2.Rimska žena - dio procesa, kao i Kafkin junak, samo radi procesa

„Postoji cilj, ali puta nema;

što mi nazivamo putem, samo je oklevanje.”27

Da li je isti slučaj i sa ženama koje su imale slobodu ograničenu slobodom

muškaraca? Već je rečeno da je položaj žena paradoksalan. Odgovor leži u
postavljenom pitanju. Zakone su pisali muškarci i time svoju volju pretapali u
iste.

Najvažnije je saznati zakone i strukturu istih koji čine ženu nedokučivom, a sami su takvi. Ženin položaj
je neizvjestan. Ona je tu nešto više od „sprave za rađanje” ali nedovoljno „jednaka” da bi bila građanin
prvog reda. Tadašnji položaj žene i nije toliko loš kao što se na prvi pogled čini.

„Čini se da je meni kao svakom drugom čoveku dano središte kruga, da sam kao svaki drugi čovek imao
da se krećem odlučujućim poluprečnikom, pa da bih onda ocrtao lep krug. Umesto toga, ja sam se
neprestano zaletao da pređem poluprečnik, ali sam uvek morao odmah da ge prekidam ... ”28

Koje su ženine mogućnosti? Samo one unaprijed određene i ograničene, kako pisanim pravom tako i
običajnim.
Postoji li neka veća razlika u odnosu na današnju regulativu? Djelimično, jer je žena kroz istoriju stekla
više obaveza kako bi bila jednaka sa muškarcem. Na taj način je dokazivano i samo njeno postojanje i
ono „nešto više od simbola plodnosti”.

Ali, otkud paralela sa Kafkinim Jozefom ... Žena je bila dio jednog istorijskog procesa. Njena uloga je bila
utoliko značajna jer je najčešće ona sama bila centar svega. Koliko je bilo nje u svemu tome njenom
voljom je diskutabilno.
Kod Kafke je jasno – ni najmanje. Stvoren je proces suđenja radi. Ko, gdje, zašto i kako bila su pitanja na
koja nije bilo odgovora. Usljed toga, ostajale su polemike. A do dan danas ostaje polemika o položaju
žena.

Nakon upoređivanja, izodi se zaključak da je rimska žena negdje na sredini: i u svom društvu i u
civilizaciji uopšte – ni tamo ni ovamo. Ali, mogućnost za crtanje kruga joj je oduzeta jer je nije bila
„vrijedna”- nedostajalo je („muškog”) obrazovanja. Rekla bih i želje da crta. Ponekad su i uspjevale da
svoje sudbine uzmu u sopstvene ruke, ma kako kratkog maha to bilo. I tada su pokazivale svoju snagu i
umijeće.
Možda taj proces i ti pokušaji sada, iz ovog ugla izgledaju kao čekanje Godoa, ali oni su to ponajmanje.
Hamletovsko „biti ili ne biti” je prevagnulo na biti, i stoga je Godo dočekan.

U tom smislu su žene bile dio procesa- na trenutke Kafkinog, na trenutke onog koji je propisivao pater
familias. Da sve ostane u okviru paradoksalnog – žene su imale svoj proces koji se i dan danas odvija.

27 F. Kafka, Proces, Beograd, 2000.

28 Isto.
 5. Zaključak

Dok je bilo pravedno zaštiti žene od muževa, a ne muževe od žena, žene su prije
sticale duhovnu zrelost nego muškarci. Kao što rob nema volje; žena je ima, ali
je ta volja nemoćna; dijete ima volju ali nepotpunu. Na kraju ostaje da kada žena
počne stariti, održava brak rađanjem i ljepotu supruge nadoknađuje ugledom
majke.

Već citirane sentencije same za sebe oslikavaju položaj žene i ne iziskuju neko
posebno pojašnjenje.

Žena je bila ograničena vlašću muškarca - pater familiasa, muža ili tutora. Ostajao
je na početku pomenuti šarm, jači od ma kojeg zakona.

„Ako žena ima hrabrosti pred životom,

koliko čovek ima pred smrću,
to je što ima nepokolebljivo veće samopouzdanje u svoju gipkost,
nego čovek u svoju snagu.”29

Literatura:

1. Rimsko pravo, dr Obrad Stanojević, Beograd, 1994.

2. Rimsko privatno pravo, dr Dragomir Stojčević, Beograd, 1978.
3. Tekstovi iz rimskog prava, Jelena Obradović – Obrad Stanojević, Beograd, 2003.
4. K. Tomaševski, Položaj žene u rimskom pravu, Pravnik, Zagreb, VII, 6- 7, 1973, str. 70-
76.
5. Family and Famlia in Roman Law and Life, Jane F. Gardner, Oxford: Claredon Press,
1998.
6. A Dictionary of Greek and Roman Antiquities, John Murray, London, 1875.
7. Woman in the Roman World (A. D. 33 - 305), Woman as Priest, Bishop and Laity in the
Early Church to 440 A. D, Arthur Frederick Ide, Ide House, 1984.
8. Encarta Encyclopedia 2000.

29 J. Dučić, Blago cara Radovana, Beograd, 2000.