Explore Ebooks
Categories
Explore Audiobooks
Categories
Explore Magazines
Categories
Explore Documents
Categories
Mitrović, psiholog,
isečak iz knjige Svest i kolaps talasne funkcije:
(kontakt preko email-a: etoszabios@gmail.com)
a) Talasna funkcija
Ako bismo iz izvora kroz dva kružna otvora na prvome zaslonu ka fosfornom
ekranu uputili samo jedan elektron, dobili bismo iste rezultate eksperimenta kao i
kad bismo iz izvora emitovali mnoge čestice. Ako bi bio samo jedan prorez otvoren,
elektron bi prošao kroz taj prorez i na fosfornom ekranu načinio luminiscenciju u
vidu diskretnih tačaka. Ako bi bila otvorena oba proreza, jedan elektron bi prošao
kroz oba otvora praveći interferencionu šaru na fosfornom ekranu. Sa stajališta
korpuskularne teorije, ne bi bilo moguće da se jedan elektron nekako stvori na dva
mesta istovremeno, budući da elektron kao čestica treba da ima tačno određene
koordinate, impuls i energiju u ma kome trenutku vremena. Ali sa stajališta talasne
teorije, elektron kao talas bi predstavljao beskonačnu sinusoidu u prostoru, a to bi
značilo da je nemoguće precizno odrediti njegov položaj, impuls i energiju. Elektron
kao talas ili poremećaj oscilacija kvantnog polja može proći kroz oba proreza i izvršiti
interferenciju sa samim sobom, ali mu je kao čestici to nedozvoljeno. Otuda ma koju
pojedinačnu kvantnu česticu treba razmatrati i kao česticu i kao talas, a treba imati
na umu da ona u strogom smislu nije ni čestica ni talas, budući da elektrone i ostale
kvantne čestice u kvantnoj mehanici opisuje talasna funkcija. Prema Hajzenbergovoj
relaciji neodređenosti, samo je približno moguće odrediti koordinate, impuls i
energiju kvantne čestice, što je zapravo posledica toga da nijedan talas ne može biti u
prostoru u oblasti manjoj od veličine njegove talasne dužine. Svaki talas može se
opisati beskonačnom sinusoidom i ne postoji mogućnost da se kao takav precizno
lokalizuje u prostoru. Tako se, prema Hajzenbergovoj relaciji neodređenosti, položaj
elektrona može odrediti sa preciznošću od 10-8 cm, a brzina sa tačnošću od samo 108
cm u sekundi. To bi značilo da je nemoguće precizno odrediti koordinate, impuls i
energiju elektrona kao čestice, jer se elektron kao talas prostire i zapravo prolazi kao
talas, a ne kao čestica definisana kao kruta i tačkasta, kroz oba proreza istovremeno.
Elektron ne može nikako proći kroz oba proreza kao čestica u strogom smislu te reči,
kako je čestica kao kruta i tačkasta sfera ili bilijarska kugla određena u Njutnovoj
klasičnoj mehanici. Međutim, u kvantnoj mehanici dozvoljeno je i to kao mogućnost
da se jedna kvantna čestica nalazi u ne samo dva različita kvantna stanja, već čak i u
beskonačno mnogo različitih kvantnih stanja. To se naziva kvantnom
superpozicijom, a nastaje kao posledica sabiranja kvantnih stanja čestice.
U kvantnoj mehanici se, naime, kretanje čestice opisuje talasnom
funkcijom. Ova funkcija ne govori o klasičnom talasnom oscilovanju, pa je bolji
naziv funkcija kvantnog stanja čestice. U klasičnoj mehanici kretanje
makroskopskog tela opisujemo pomoću zavisnosti koordinata položaja (x, y, z) od
vremena (t) prema funkciji x = x(t ) za jednu dimenziju položaja. Odatle se može
dx
odrediti količina kretanja (p) makroobjekta prema jednačini p = m ⋅ gde je d
dt
diferencijalni oblik fizičke veličine. U kvantnoj mehanici ovo nije moguće, jer bi dobili
da je proizvod neodređenosti položaja i impulsa čestice jednak nuli, što je protivno
Hajzenbergovoj relaciji neodređenosti Δx ⋅ Δp > h . Ovde je Δx neodređenost položaja,
Δp je neodređenost impulsa, a h je Plankova konstanta ( h = 6,625 ⋅ 10 −34 J sec ) , koja
govori o najmanjem kvantumu ili porciji energije koji u kvantnom svetu može izazvati
promenu. Relacija neodređenosti ne govori o neodređenosti položaja odvojenog od
impulsa ili impulsa odvojenog od položaja, već o neodređenosti njihovog proizvoda.
To znači da će se neodređenost položaja uvećavati sa sve preciznijim određivanjem
impulsa, i obratno, neodređenost impulsa će se uvećavati sa sve tačnijim merenjem
položaja. Otuda ma koju kvantnu česticu ne možemo u potpunosti svesti na tačkasti
objekat, kao što se u njutnovskoj determinističkoj mehanici tumače fizička tela kao
tačkaste čestice koja se kreću u euklidskom prostoru, jer se položaj, impuls i energija
čestice u kvantnoj mehanici mogu odrediti samo približno prema Hajzenbergovoj
relaciji neodređenosti. Iz istog razloga ne može se govoriti ni o liniji kretanja ili
trajektoriji kvantne čestice u euklidskom prostoru kao što se u njutnovskoj klasičnoj
mehanici to čini kada se opisuje kretanje tela. Otuda se u kvantnoj mehanici kvantno
stanje položaja i impulsa čestice određuje preko talasne funkcije (ψ ) . Ona je jednaka
nekoj funkciji položaja i vremena. Pri tome se funkcija položaja ili koordinata kvantne
čestice naziva amplitudom talasne funkcije (ψ 0 ) .
ψ = f ( x, y , z , t )
ψ 0 = f ( x, y , z )
položaja.
ψ = ψ p +ψ d
f ( i ,e ) = f ( i , p ) ⋅ f ( p ,e ) + f ( i , d ) ⋅ f ( d ,e )
p = f ( i , p ) ⋅ f ( p ,e )
d = f ( i , d ) ⋅ f ( d ,e )
p +d =1
2 2
2
= p+d
2
f ( i ,e )
p+d = p + d + 2 p d cos α
2 2 2
klasična verovatnoća da elektron iz izvora stigne do ekrana prolazeći kroz oba proreza
2
na prvom zaklonu, p je klasična verovatnoća da elektron iz izvora stigne do ekrana
2
prolazeći kroz prvi prorez na prvom zaslonu, d je klasična verovatnoća da elektron
stigne do ekrana prolazeći kroz drugi prorez na prvom zaslonu, 2 p d cos α je skalarni
ili unutarnji proizvod apsolutnih vrednosti dva vektora, a α je međusobni ugao koji
ova dva modula vektora stanja prave u Arganovoj ravni i koji u stvari daje
interferencionu šaru na fosfornom ekranu. Zavisno od ugla koji međusobno prave
moduli vektora jedne i druge kvantne amplitude u Arganovoj varijanti kartezijanskih
koordinata, budući da su amplitude kompleksni brojevi, imaćemo svetle pruge, kada
su talasi u fazi i pojačavaju se, i tamne pruge na zaklonu, kada su talasi u kontrafazi i
poništavaju se. Upravo je ovaj ugao definisan dodatnim članom kosinusne teoreme
2 p d cos α . U slučaju kada pored oba proreza na prvom zaslonu postavimo dva
detektora čestica, ovaj dodatni član kosinusne teoreme ili skalarni proizvod modula
dva vektora biva jednak nuli i tada zapravo dobijamo u načelu istu jednačinu kojom
se izračunava i totalna klasična verovatnoća. Realna verovatnoća da elektron prođe
kroz prvi prorez iznosi 0,50, a realna verovatnoća da elektron prođe kroz drugi prorez
2
⎛ 1 ⎞
isto tako je 0,50, jer je kvadrat modula amplitude ⎜ ⎟ jednak 0,50.
⎝ 2⎠
p+d = p +d
2 2 2
p = f ( i , p ) ⋅ f ( p ,e )
d = f ( i , d ) ⋅ f ( d ,e )
p⋅d = p ⋅d
2 2 2
p +d =1
2 2