Kognitivni temelji filma

Zimski semestar 2007-2008.

4. Subjektivnost i pripisi
točke promatranja
Teza apriorne subjektivnosti točke
promatranja
PROŠIRENA, TRADICIJSKI UKORJENJENA, TEZA:
 Renesansna perspektiva – a tako i perspektivnost
filmske snimke - specificira jednoznačnu ‘poziciju
subjekta’, daje ‘apriornu subjektivnost’ gledanju
filmskih prizora.
Ivančević:
 “… Centralna je perspektiva (iz jedne točke gledanja) trijumf
renesansnog subjektivizma, afirmacija subjektivnog ‘pogleda
na svijet’, kakav je ranije bio nezamisliv. Čovjek ne nastoji
više prikazati stvari kakve u stvarnosti jesu […] nego kako
se njemu osobno čine.” (Ivančević, 1996: 117)
FILMSKA VARIJANTA TEZE:
Baudry:
 “… slikovna konstrukcija Grka odgovara organizaciji njihove
pozornice, temeljene na mnogostrukosti točki promatranja, dok
će slikarstvo renesanse razraditi centriran prostor. (…) Centar
tog prostora podudara se s okom, kojeg će Jean Pellerin Viator
tako prikladno nazvati ‘subjektom’ […] Na temelju načela fiksne
točke u odnosu na koje se organiziraju vizualizirani predmeti,
povratno se specificira pozicija ‘subjekta’, samo mjesto koje on
nužno mora zauzeti.” (Baudry, 2004a)
 “Kinematografska aparatura jedinstvena je po tome što ona
pruža subjektivne percepcije ‘stvarnosti’ čiji se status čini sličnim
onih reprezentacija koje se doživljavaju kao percepcije.”
(Baudry: 2004a).
 “Na osnovi načela fiksne točke [tj. monokularnog vida koji ima
kamera] u odnosu na koju se vizualizirani predmeti organiziraju,
to povratno specificira poziciju ‘subjekta’, sâmo mjesto koje taj
mora nužno zauzeti.” J-L.Baudry, 2004b.
Aumont:
 “Ali svejedno je važno priznati da ova [monokularna]
perspektiva uključuje u sliku - sa svojom ‘točkom promatranja’ -
znak da je slika organizirana okom i za oko koje je postavljeno
pred nju. Simbolički nam to dozvoljava da kažemo, među
ostalim, i da filmsko prikazivanje podrazumijeva subjekta koji
promatra, i čijem je oku dodijeljen privilegiran položaj
promatranja.” (Aumont, Bergala, Marie, Vernet, 1992)
Bal:
 “Radi se izbor između različitih ‘točki gledišta’ s kojih se
predočavaju elementi. Rezultirajuća fokalizacija, odnos između
onog ‘tko opaža’ i onog što je opaženo, ‘boji’ pripovijedanje
subjektivnošću.” (Bal, 1997: 8)
 “Aksiom je ovog odjeljka da kad god se zbivanja prikazuju, njih
se uvijek prikazuje u sklopu stanovitog ‘viđenja’. Bira se točka
gledanja, stanovit način opažanja stvari, stanovit kut, bilo da su
u pitanju ‘stvarne’ povijesne činjenice ili fikcijski događaji.
Moguće je pokušati dati i ‘objektivnu’ sliku činjenica. Ali što to
podrazumijeva? ‘Objektivnost’ je pokušaj da se prikazuje samo
ono što se vidi ili što je percipirano na neki drugi način. Svaki
komentar se izbjegava, a izbjegavaju se i implicitne
interpretacije. Percepcija je, međutim, psihosomatski proces,
strogo ovisan o položaju tijela koje percipira; malo dijete vidi
stvari na posve drugačiji način od odraslog, barem koliko je do
mjera. Stupanj poznavanja onog što se vidi također utječe na
percepciju. Kad su stanovnici Emechetine alegorijske zemlje
Shavi vidjeli po prvi put bijele ljude vidjeli su albine: normalne
crne ljude s kožnom manom. Percepcija ovisi o toliko mnogo
čimbenika da je težnja za objektivnošću uzaludna. (Bal, 1997:
142)
Dva pitanja:

 1. Što se podrazumijeva pod

‘subjektivnošću’?
 2. Može li se pojam subjektivnosti
‘automatski’ primijeniti na točku
promatranja, odnosno
– je li jedinstvena točka promatranja u filmu
(slikarstvu, fotografiji) nužno, neizbježno
‘subjektivna’?
Podrazumijevanja pojma ‘subjektivnost’
 I. Ono što je subjektivno jest i pojedinačno, a to podrazumijeva:
 fizički i organski jedinstveno tijelo, neponovljivo u danome
kontekstu - nezamjenjivo s nečim drugim, tj. različito (a) od
svega drugoga što ga okružuje i (b) od svih drugih
pojedinačnih tijela
 ekološki jedinstveno tijelo NASUPROT (a) okružju,
okružujućem ‘mediju’ u kojem se nalazi i (b) različito od
drugih jedinstvenih stvari
 da takvo tijelo ima svoje unutarnje jedinstvo, koherenciju s
relevantnom ‘granicom’ prema okolišu i drugim tijelima
 cjelinska tjelesna pojava NASUPROT mnoštvene
nakupine, skupa, rasplinutih ili nepostojećih granica
 da takvo tijelo čuva svoj ‘identitet’ – tj. održava postojanom
svoju fizikalnu (tjelesnu) neponovljivost i unutarnju
koherenciju kroz promjene (u okolici i unutar sebe), tj. u
različitim prilikama i situacijama
 identitet pod promjenama (genidentitet – Reichenbach)
NASUPROT onome što se stalno preinačava, nestalnome
 II. Subjektivnim je ono što je nositeljem percepcije – izvorištem
percepcije NASUPROT meti’ percepcije
 Pojedinačno tijelo (značenje I.) koje ima sposobnost
percipiranja okoline’
 Opreka opažatelj (‘subjekt’) – opažano, intencionalni
predmet opažanja (‘objekt’)
 III. Subjektivnim je pojedinačna psihološka reakcija
 ona reakcija pojedinca (značenje I.) koja prati njegovu
određenu percepciju (značenje II.)
 Opreka opažaj (‘subjektivni osjećaj opažanja’,
‘fenomenološki’… doživljaj - ‘qualia’, kakvoća, percept…)
– predmet opažanja (podražaj, stimulus, referent,
‘objektivni’ predmet…)
 IV. Subjektivnom je osobna strana percepcije
 tj. pojedinčeva (značenje I. i II.) i ničija druga – drugi je
nemaju takvu trenutku viđenja
 tj. ona pojedinčeva percepcija u koju je uključena osobnost
(personalnost) opažača, njegova individualnost
 odnosno, koju određuje i ono što tvori neponovljivu,
jedinstvenu, koherentnu ukupnu osobnost pojedinca –
struktura ličnosti, karakter… kako je to formirano pod
određenim jedinstvenim povijesno-kulturnim uvjetima
Logika ‘subjektivističke’ interpretacije
prikazivačke, prizorne točke promatranja
 Čim imamo specificiranu točku promatranja – kako je
imamo u renesansnom perspektivizmu, fotografiji i filmu –
podrazumijevaju se svi vidovi ‘subjektivnosti’:
PODRAZUMIJEVA SE:
 jedinstvena tjelesnost gledatelja
 jedinstven prigodan zamjedbeni doživljaj…
 uvjetovan jedinstvenom osobnošću gledatelja

 Ova životna logika važi i za perspektivistička vizualna

prikazivanja (slikarije, fotografiju, film)
Životna optička perspektiva
 Slikarska se perspektiva
izvodi prema predlošku
izravnog životnog
opažanja prizora okom.

Prikaz ‘projekcije’ životnog prizora

na mrežnicu promatračeva oka
(Gibson, Ecologidal Approach to
Visual Perception, 1979)
Perspektivistička varijanta životne točke
promatranja
 Otkriće ‘renesansne
perspektive’
tradicionalno se veže
uz ‘oko’ - oko tjelesnog
promatrača.

Crtež iz knjige Brooka Taylora New

Principles of Linear Perspective,
1811
Slika kao presjek životne
‘projekcije’ okoline u oko
Pretpostavke izvornog
perspektivizma:
 Postulira se:
 (a) koincidencija između optičkog odnosa
gledatelja stvarnog prizora i gledatelja slike tog
prizora
kad se slika ‘po prirodi’
 (b) analogija između točke promatranja derivirane
iz naslikanoga prizora i mogućeg odnosa prema
takvome živom prizoru
kad se gleda ‘izmišljen’, ‘zamišljen’ prizor
Posljedice shvaćanja o analogiji/koincidenciji
točki promatranja
 Budući da je jedino ‘stvarno’ oko koje gleda prizor u slici –
gledateljevo, uporan je problem bio u specificiranju najboljeg
mjesta s kojeg gledatelj mora gledati sliku u ‘izložbenoj prostoriji’.
 Smatralo se da je najbolje mjesto upravo imaginarno projekcijsko
motrište slike, ali sada projicirano u stvarni prostor pred slikom.
 Problem je kako utvrditi to mjesto, pa se pribjegavalo ili:
 ‘aproksimativnoj normi’ (npr. oko u razini točke nedogleda a okomito
na površinu slike, i dvije ili tri dužine slike udaljeno od površine slike)
 ili se, u iluzionističkom stropnom ili zidnom slikarstvu, označavalo
mjesto u prostoriji slike s kojeg treba promatrati.
NEREALNOST POSTULIRANJA FIKSNE TOČKE PROMATRANJA:
 Ekransku filmsku sliku (i bilo koju slikariju na zidu) gledamo s
široke varijacije pozicija iz gledališnog prostora – najveći je broj
tih položaja promatranja jednakovrijedan – podjednako dobro
opažamo prikazan prizor i njegovu ‘dubinu’ – KAKO TO?
Problematična strana postulirane
analogije/koincidencije
 ‘Subjektivistička teza’ tipično ne uzima u obzir da točka
promatranja koju nudi slika nije tjelesna točka promatranja
gledatelja slike/filma
NAIME:
 Tjelesna točka gledatelja slike smještena je u prostoriji u kojoj on gleda
sliku/film, a ne u prikazanu prizoru
 Prizorna točka promatranja koju nudi/zadaje slika prizora (a koja se izvodi
iz perspektivne projekcije prizora u slici) jednaka je za svakoga gledatelja
slike, bez obzira gdje je smješten u gledalištu – naprosto je optičkom
zadanošću
DAKLE:
 Prizorna točka promatranja koju perspektivno nudi filmska
slika različita je i posve odvojena od naše (gledateljske)
tjelesne točke promatranja
Rezime: dvije točke promatranja pri
gledanju slika
 Pri svakom gledanju slike/filma moraju se postulirati
dva istodobna motrišta
 1. Gledateljsko motrište ili vanjsko motrište
 određeno je položajem stvarnog gledatelja filma pred
filmskom slikom na ekranu, u ambijentu u kojem se gleda
film (slikarija, fotografija)
 2. Prizorno motrište ili unutarnje motrište
 određeno je perspektivnom projekcijom filmskog
(oslikanog) prizora – riječ je o centru perspektivne
projekcije
 naprosto je optičkom ponudom za bilo kojeg gledatelja
filma (slikarije, fotografije)
Ontološki status dvaju motrišta
 Gledateljsko motrište neizbježno je
‘subjektivno’ po svim opisanim parametrima
‘subjektivnosti’
 Vezano je uz pojedinca-gledatelja (jedinstveno
gledateljevo tijelo i jedinstven smještaj u kinu)
 Vezano uz njegove osobno uvjetovane percepte
(doživljaje)
 Prizorna točka promatranja polazno je
neutralna prema ikojoj ‘subjektivnosti’
gledatelja
 Ona se nudi svakom gledatelju – ‘intersubjektivna’
je, svakome dostupna i jednaka za sve gledatelje
filma, dakle ‘objektivna’
 Utoliko ona, polazno projekcijski, nije ničija
pojedinačno ni osobno – polazno nije subjektivna
Odnos vanjskog i unutarnjeg motrišta
 Vanjsko motrište ima polaznu prednost pred
unutarnjim, ono je ‘nultom’, ‘defaultnom’ opcijom:
 Ima povijesnu prednost
 Sve se polazno snimalo s točke promatranja s koje je dano
zbivanje najrazabirljivije, najpreglednije
 sve važno (i važni likovi i važno zbivanje) smješteno je u
vidno polje (u kadru je)
 raspoređeno je tako da se vidi s najinformativnije strane
(tipično: s lica)
 Da se svi važni likovi vide izdvojeno, u vlastitu prostoru
(frontalna kompozicija)
 PRIMJER: tablo sustav ranog filma
 U slikarstvu postoje prikazivački stilovi koji isključivo
računaju na vanjskog promatrača
 PRIMJER SLIKE POSVE ZA VANJSKO
MOTRIŠTE
 Velik dio neperspektivističke
tradicije bio se ravnao samo
kompozicijom za vanjsko
motrište gledatelja slike
Filmska slika – za vanjsko
motrište
 Može li postojati PRIMJERI:
 Razdijeljen ekran (eng.
filmska slika
split screen)
nadasve za vanjsko  Pojava naslova i
motrište? međunaslova
– Tj. da je vanjsko  Optičke spone i
motrište jedino s dvostruke ekspozicijevi
kojeg promatra film  Druge (optičke)
intervencije u sliku koje
naglašavaju vanjsko
motrište
Prikazivačka vezanost vanjskog i
unutarnjeg motrišta
 Kad je u pitanju prikazivačko djelo – ono
u kojem se navodimo da razabiremo
prizore – tipično se uz vanjsku javlja i
unutarnja, prizorna točka promatranja
 No, tada je izbor/postava unutarnje
točke gledišta tipično uvjetovana
potrebama vanjskog motrišta.
Komunikacijski razlozi za načelnu prednost
vanjskog motrišta
 Film se prikazuje da bi se gledao i gledalački
razabirao
 s danog raspona gledališnih mjesta u kinu (dvorani u
kojoj se prikazuje), dakle s tjelesnih pozicija gledatelja
 Zato prizor na platnu (plohi slike) mora biti raspoloživ tako
da gledatelji pred platnom vlastitim očima mogu valjano
raspoznati prikazan prizor i vidjeti sve što im je prigodno
važno u njemu
Prikazivanjem polazno ravna kooperativno načelo:
 Načelo prizorno-raspoznavalački najpogodnijeg motrišta

 Načelo ‘najinformativnije točke promatranja’ u odnosu na

dani prizor – one iz koje najpogodnije identificiramo
prizor, odnosno središta pažnje u prizoru, i možemo
pribrati najviše relevantnih informacija.
 PRIMJER: Casablanca, M. Curtis
Mogućnost ‘subjektivizacije’ polazno
‘objektivne’ prizorne točke promatranja
 Iako je prizorna točka promatranja polazno
intersubjektivna, ona – upravo zbog svoje jedinstvene
prostorne smještenosti – ima mogućnost da dodatnim
‘operacijama’ bude ‘subjektivizirana’, personalizirana
– Tj. pripisana nekom promatraču – pojedincu, osobi
 Potrebni su posebni indikatori pripisa (posebni
postupci pripisivanja) da bi polazno neutralna
(nepripisana, objektivna) točka promatranja bila
shvaćena kao da ‘pripada’ nekoj osobnosti ili nekoj
registracijskoj napravi
 Osnovni pripisi:
 1. Liku u prizoru
 2. Gledatelju
 3. Ekipi (intervjueru, redatelju, snimatelju, kameri…)
Modaliteti pripisa točke promatranja liku
 Subjektivna točka promatranja
a. Subjektivnom se naziva ona točka promatranja, onaj kadar
(a) koji je vezan uz prethodnu ili naknadnu indikaciju
zainteresirana pogleda lika, koji (b) pokazuje što je
privuklo pažnju lika s time da (c) to gledamo s optičke osi
promatranja lika.
b. Subjektivnim se naziva, također, kadar (c) u kojemu se
prizor vidi ali uz naznake vizurno-tjelesnog ograničenja
(preko vizualnih prepreka, uz drmanje, kroz maske koje
naznačuju optičke sprave… okolišanje, pri čemu se (a) i (b)
podrazumijevaju, ali ne nužno i pokazuju.
 Polusubjektivna točka promatranja
Kadar u kojemu promatramo ono u prizoru što je u središtu
pažnje lika, s time da je i lik u kadru – zajedno s likom,
njemu s leđa ili preko ramena, promatramo što njega, a
time i nas zanima.
 Pristrana točka promatranja
Kadar u kojemu pobočke, bez lika u vidnom polju, ali s kuta
koji je blizak njegovom smjeru gledanja, promatramo ono
što i lik promatra, sa sličnim vizurnim pogodnostima
Pripis točke promatranja gledatelju i ekipi
 Ako lik gleda u točku promatranja (tipično u objektiv
kamere) – a nema kontekstualne indikacije da to
gleda u bilo koji lik u prizoru – tada se uzima da se
obraća gledateljima i da se točka promatranja
pripisuje gledateljima
– Da je tematizirana vanjsko-gledateljska uloga
• Potrebne su jake indikacije da je to doista slučaj
– PRIMJER: Predavanje seksologa u Ljubavnom slučaju D.
Makavejeva; obraćanje TV spikera gledateljima
 Ako postoje kontekstualne indikacije da je prizor koji
promatramo iz točke promatranja upravo - prizor
snimanja filma koji gledamo te ako su indicirani
članovi ekipe i snimateljska tehnika (mikrofoni,
kamere…), te ako se lik obraća indiciranim članovima
ekipe – tada se uzima da se točka promatranja
pripisuje ekipi koja snima, odnosno kameri i tehnici
koja snima
Makro-subjektivizacije – perspektiva
pripovijedanja – tema narednog predavanja
 Prethodni pripisi bili su lokalni – odnosili su se na pojedine točke
promatranja unutar kadra i od kadra do kadra
 Također, indicirali su pojedinačne promatrače, ali ne i njihovu
osobnost
 No postoje i nadlokalne strategije subjektivizacije kojima se i
‘objektivne točke promatranja’ uključuju u širi pripisivački
susatav
 Njima se:
 (a) gradi predodžba o individualnosti (osebujnosti) lika,
 (b) o njegovim doživljajnim reakcijama (duhovnosti)
 O njima se tradicionalno govori kao o ‘perspektivi pripovijednja’
ili, novije, o ‘fokalizaciji’
 Psihološki: odgonetavanje tuđeg uma (uživljavanje u njega)
Literatura uz ovo predavanje:
 Aumont, J., A. Bergala, M. Marie, M. Vernet, 1992, Aesthetics of
Film, Austin: University of Texas Press
 Bal, Mieke, 1997, Narratology, London, Toronto: University of
Toronto Press
 Baudry, J-L., 2004a, ‘Ideological Effects of the Basic
cinematographic Apparatus’ u Braudy, Cohen, ur., 2004, Film
Theory and Criticism, New York, Oxford: Oxford U.P
 Baudry, J-L., 2004b, ‘Ideological Effects of the Basic
cinematographic Apparatus’ u Braudy, Cohen, ur., 2004, Film
Theory and Criticism, New York, Oxford: Oxford U.P.
 Ivančević, Radovan, 1996, Perspektive, Zagreb: Školska knjiga
 Turković, Hrvoje, 2g002, Razumijevanje perspektive, Zagreb:
Durieux
PRIMJER DERIVACIJE PRIZORNE TOČKE: izvod
kretanja unaprijed iz slikovno-perspektivnih faznih
transformacija (J.J.Gibson, The Senses Considered as Perceptual Systems,
1966)