You are on page 1of 3

Recenzija knjige „Od slučaja do slučaja“ Sanje R Petrović

Hipoteza slučajnosti. Da li?


Na samom početku, umjesto predgovora, uz susretanje sa Ćopićem, odmah možemo
pretpostaviti ciljani objekat njenoga subjekta, zar ne? No, šalu na stranu. Ova knjiga oporih,
humornih, filmskim scenariom optočenih redaka, je sve drugo samo ne humor per se. Ovo je
satira svakodnevnog življenja, igrom slučaja uobličena u priče pod nazivom „Od slučaja do
slučaja“ mada je mogla postati filmskim omnibusom nekog novog Žike Pavlovića i/ili
Gorana Markovića. Ipak, u trenutku kada bijah zamoljen da izvršim sučeljavanje Sanjinih
riječi sa vizijom ovog poetsko-proznog gada nisam se mogao oteti utisku da se suočavam sa
„otrovom“ riječi. Kako to? Lako! Toliko malo riječi a toliko mnogo smislenih konotacija
unutar prozno-poetske vizije rijetko ko može.

Naravno, valja mi i elaborirati postavljenu hipotezu. A i odbraniti je!

Najjačji otrov se čuva u malim bočicama! Aforistička suština ove rečenice je


najjednostavniji oblik objašnjenja postavljene hopoteze, ali, znajući da riječi koje se nalaze
unutar korica ove knjige itekako, Jonesque-ovski itekako, traže detaljnije, ali i jednostavnije
objašnjenje, da i pokušam. Koliko ću uspjeti u tome ne zavisi od mene. Kako sad pa to?...
upitaće se vrli pitac neki. Odgovoriti neću dok ne pročitate knjigu priča „Od slučaja do
slučaja“. Kada je pročitate, vratite se na ove stranice i nastavićemo.

...

Već ste tu! Dobro.

Protresen i rastresen Carverovskom ironijskom opaskom usmjerenom tačnom i nimalo


rastegnutljivom predstavljanju uvodnih likova priče koja „otvara“ ovaj roman u pričama
uspio sam pronaći, namah, dijelić sebe unutar predočenih likova. To je i bio cilj, zar ne? Ne
samo da nas fokusira na fabulu generalis već i da nas pretoči u samu priču. Da pokušamo,
čitajući misli autorice živjeti sopstvena snovidjenja. Kako? Jedna jednina rečenica u svakoj
priči ove knjige daje odgovor. U prvoj, to je...“Nemojte se iznenaditi ako ih sretnete...
slobodno hodaju ulicama... baš kao i vi...“ U ostalima ćete ih sami pronaći, uvjeren sam. Ipak,
priče ove prozne pjesnikinje su uobličene kratkim, jezgrovitim rečenicama na granici apsurda
stava. Objasniti, moliću lepo?! Ništa lakše...Složenost sveobuhvatne prezentacije i leži upravo
u jednostavnosti njene pojavnosti. Fokus je na priči. Cjelini. Dok su čak i naslovi priče za
sebe. Unutar same...priče. Istovjetne. Pitke, surovo humorne sa osjećajem taloga suvišnosti
nas samih. U pričama. Jer, svaka druga, da...svaka druga priča je upravo ono što se ili meni
desilo ili mom prijatelju, kolegi s posla. Jednostavnost je u znalačkom tkanju proznih vizija.
Petrovićka samo koristi ono što je pred njom. I gleda. I piše. Sa uživanjem. Do apsurda.

No, kod nje je i vizija gluposti nešto drugačija. To je ona još uvijek netaknuta sloboda
činjeničnog stanja bunovne svakodnevnice. Ne vjerujem da bi bilo ko i drugačije postupio
nenadano probuđen iz sna kao u priči „Istovar magle“. Čak, štaviše, čovjek je zaista
nemjerljivo glup. A pamet? Ona je passe odavno na ovim prostorima.
Ono što je zaista „čudno“ u pričama Sanje R Petrovič je istovjetnost dešavanja.
Naime, ove priče se slobodno mogu prenijeti u bilo koju državu nastalu na prostorima
nekadašnje Jugoslavije i bit će sve copy paste. Kako to? Jednostavno, kao onomad kada sam u
kamere RTV CG, juna mjeseca 2009.g. lijepo kazao:“ Jugoslavija se nije raspala. Mafija je
samo nju dezintegrisala da bi lakše nastavila raditi planirane aktivnosti na prostoru ex-Yu.
Jugoslovenska mafija se samo drugačije zove danas. To su legalno izabrani predstavnici
svoga/svojih naroda. Unutar svoga/svojih atara. I torova.“ Novinarka je ostala zatečena ali,
ne lezi vraže, ove priče upravo to i pokazuju, ali i dokazuju. Direktori koji se mijenjaju
zavisno od boje vlasti. Kupovina diploma. Lažnjaci sopstvene sudbine. Kompleksaši. Sve su
to outcomes onoga što je njima naša borba dala. Da se ne lažemo: I ON je bio diktator. Ali,
plemenit, brate! Upravo ono što ovim danas nedostaje. Diktatorima, vlasnicima plantaža što
se državama zovu. A mi robovima njihove tajkunske realnosti.

Sanja R Petrovic je zreo pisac. Itekako. Lukavošću omedjena. Zrelošću usmjerena. Samo kod
nje je moguće da u nekoliko rečenica ispiše odu ljudskom čuđenju-ludosti pustoj: „“Ako je
neko lud, ne budi mu drug.” - priča se u narodu. U našoj firmi jedan se "Ludak" znatno
izdvajao. Pajao bi po krugu firme noseći pod miškom kojekakve knjige, zaskako bi ljude sa
banalnim pitanjima ne puštajući ih do god im ne iscrpi i poslednji atom njihove ljubaznosti.
Shvatate zašto su ga kolege izbegavale kao i njegovi predpostavljeni kojima je bilo lakše da
ga zaobiđu nego da s njim imaju posla. Tretirajući ga kao bolesnika (rekli bi psihičkog jer je
fizički bio posve zdrav) na račun firme išao bi dva puta godišnje u banju, jednom na more,
dobio je dva stana...Većina kolega ga je ismevala zbijajući šale na njegov račun ali... ti isti
niti su stizali da paju po firmi (predpostavljeni su im davali posao u kontinuitetu), niti su dva
puta godišnje išli u banju (bili su srećni ako uspeju i jednom da odu), niti na more, a stanove
da ni ne spominjem. Ako uzmemo u obzir Ajnšajnovu teoriju relativiteta, pitam se ja, ko koga
tu treba da smatra ludim?!“ I ovo je kompletna priča. Meni najdraža. Upravo zbog ludosti.
Naše.

I još nešto. Realnom zrelošću omedjen pisac. Ona samo zapisuje ono što bi novinarski
urednici rekli mladim novinarima: „Marš napolje! I prevrnuta kanta je vijest! A ti ne znaš ni
kantu naći!“ E, ona te kante pronalazi, prevrće, ponekad šutne, očisti ih, pretvori u nešto
drugo. No, kanta ostaje kanta. Baš kao i ljudska glupost. Zbog toga mislim da bi podnaslov
ove knjige trebao biti glupost est mater studiorum. Nikako drugačije. Sanja je kao onaj svirač
sa frulom koji je izveo pacove iz grada i odveo ih u rijeku da se utope. Ona to upravo radi.
Determinizmom čudnim glupost izvlači na površinu pojavnog oblika svijesti. No, kako se je i
riješiti, u konačnici? Teško. Bar za sad. Autorica nam je dala natuknice. A i šta će nam više.
Nasmijali smo se gluposti i ludosti u prvom čitanju. Na petom čitanju sam već ljutito
pocijepao neke slike, prikaze i najave. Gluposti moje. Mislim da ja u tome i izlaz. Otkraviti
sopstvenu...glupost. Čitajući Petrović. Sanju. R.

Mogao bi čovjek napisati i priču iz priče. Čitajući njene priče. Jer, kako drugačije
objasniti njenu tezu da se kolege iz iste firme ne poznaju iako rade godinama tu. Jednostavno,
dragi čitaoče, da ti roknu samo dvije, samo bi ti se kazalo. Naime, bez puke nevolje ljudi se ne
obraćaju jedni drugima. Oni su u ljubavi samo sa samim sobom i zadovoljenju sopstvenih,
pretežno, animalnih potreba. Zemljotres, rat, poplava, epidemija zbližavaju i čine da ljudsko,
u manfestnom obliku svijesti, postanu i ostanu supremacija dobra nad zlim, nagovještenim. U
haustorima zgrada nije nimalo drugačije. Klimanje glavom, odlepršani pogledi su upravo ono
što nam se dešava. I dan danas. No, zaštitu autorskih prava je autorica već najavila. Dakako.
Prva se sjetila. Pišući. Ja joh, eto predložih, telepatski, da se zaštiti. Mnoštvo bi priča moglo
nastati iz njenih...priča. Inspirativno, zar ne?

I, dođosmo konačno do pitanja koje se neprestano vrti po vašoj glavi, poštovani


čitaoče. Dobro, ali kako definisati njeno pisanje? Tragedija, komedija, drama, satira, humor,
tragi-komedija....I sve i ništa. Humor je na pojavnom obliku. Onaj Ćopićevski, vrckav i
iskren, bez zadnjih misli. Tragedija je što autorica upravo realnoću objašnjava baš...naše
živote unutar priča. Komedija, jer ovo kao comedia del'arte može biti i na stage-u kao
višeslojni pozorišni prikaz ljudskih sudbina. Drama - jer drama je sve oko nas. Ali, satira, kao
vrhunski oblik raskrinkavanja ljudske ludosti, gluposti i bedastoće itekako jeste. Humorna
satira. Humor je tu samo da pomogne. Usmjeri. Dok je satira ta koja volejem „zabija“ golove.
Žestoke.

Ali, surove su njene priče. Do bola. I istinite. Dešavaju se. I dešavaće se. Ljudska
glupost je neizmjerna. Kao i priče o njoj. Ovo je početak neke nove trilogije. Priča. Vjerujem,
Sanjinih. Ipak, samo u priči, i to valjda zbog prokletstva ovih prostora, još uvijek, na kraju, u
jamu upadnu upravo oni koji je kopaju za druge. U stvarnosti, nažalost, iskopaše sijaset jama
a nikako da upadnu ni u jednu od njih. Političari, ovdašnji. Mislim da Sanja ima rješenje i za
to: Jednostavno, snimiti kratke, trominutne filmove koji trebaju biti zadatak za analizu
postavljen ispred Agencije za drzavnu službu i da budu, kao pitanja, predočeni pred nove
kandidate za Pomoćnike ministara, direktore državnih firmi, Ministre same. Ali, ne na ovoj
planeti. Van nje. Jer živimo na planeti koja je topla. Što znači da nije heterosexualna, zar ne?

„...Setio sam se rečenice: “Ako hoćemo daleko da stignemo, hodajmo u društvu.” Valjda nije
kasno da me prime… u svoje društvo...”

Gore navedene rečenice su moja preporuka svima onima koji razmišljaju čitati ili ne
„Od slučaja do slučaja“. Dapače, čitati Sanju R Petrovič ne zbog toga što je ona odlučila
podijeliti sopstvene, realne, prozne zapise poetikom omedjene, sa nama. Već zbog toga što
nas je primila u svoje društvo. Da hodamo zajedno. Pričama. I sa njom...Ups!...Pored nje.

Ne prestajati. Zbog priča. Ali i...zbog nje.

Sabahudin Hadžialić

Književnik i freelance novinar

Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Avgust 2009.g.